—

za Z., N. Butler, SC, P. Dillon Malone, BL i A. Beirne, BL,

—

za Government department i Board of management of a community school, E. Creedon, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Durcana, SC i C. Smith, BL,

—

za Irsku, E. Creedon, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Durcana, SC i C. Smith, BL,

—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i S. Ribeiro, u svojstvu agenata,

—

za Europski parlament, K. Zejdová i A. Pospíšilová Padowska, u svojstvu agenata,

—

za Vijeće Europske unije, H. Grahn, R. Liudvinaviciute‑Cordeiro i S. Thomas, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, J. Enegren i C. Gheorghiu, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.) i Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.), kao i na valjanost tih dviju direktiva.

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Z., majke naručiteljice koja je dobila dijete na temelju dogovora o zamjenskom majčinstvu, protiv Government departmenta (irsko ministarstvo) i Board of management of a community school (upravno vijeće općinske škole, u daljnjem tekstu: Board of management), povodom neodobravanja plaćenog dopusta koji je istovjetan rodiljnom ili posvojiteljskom dopustu nakon rođenja tog djeteta.

3

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koja je odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009. (SL 2010, L 23, str. 35., u daljnjem tekstu: Konvencija UN‑a), u točki (e) preambule iznosi:

„prihvaćajući da se pojam invaliditeta razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima“.

4

Sukladno članku 1. te konvencije:

„Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i ispunjavanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.

Osobe s invaliditetom uključuju one koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.“

5

Članak 4. navedene konvencije, naslovljen „Opće obveze“, formuliran je kako slijedi:

„1.   Države potpisnice obvezuju se osigurati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svim osobama s invaliditetom bez diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu svrhu države potpisnice se obvezuju:

[...]

3.   U razvoju i primjeni zakona i politika u provedbi ove Konvencije i u drugim procesima donošenja odluka koje se odnose na osobe s invaliditetom, države potpisnice će se savjetovati i u to aktivno uključiti osobe s invaliditetom, kao i djecu s teškoćama u razvoju, putem organizacija koje ih predstavljaju.

[...]“

6

Sukladno članku 5. iste konvencije, naslovljenom „Jednakost i nediskriminacija“:

„1.   Države potpisnice prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na zaštitu i dobrobit od zakona.

2.   Države potpisnice će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i osigurat će osobama s invaliditetom jednaku i učinkovitu zaštitu od diskriminacije.

3.   Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države potpisnice će poduzeti sve primjerene korake za osiguravanje razumne prilagodbe.

4.   Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.“

7

Članak 6. Konvencije UN‑a, naslovljen „Žene s invaliditetom“, propisuje:

„1.   Države potpisnice priznaju da su žene i djevojke s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji te će u tom smislu poduzeti mjere radi osiguranja punog i ravnopravnog uživanja svih njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2.   Države potpisnice će poduzeti sve odgovarajuće mjere radi osiguranja punog razvoja, napretka i osnaživanja položaja žena kako bi im zajamčile korištenje i uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u ovoj Konvenciji.“

8

Članak 27. te konvencije, naslovljen „Rad i zapošljavanje“, u stavku 1. iznosi:

„Države potpisnice priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na jednakoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države potpisnice će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim:

[...]

[...]“

9

Članak 28. navedene konvencije, naslovljen „Primjereni životni standard i socijalna zaštita“, u stavku 2. predviđa:

„Države potpisnice priznaju pravo osoba s invaliditetom na socijalnu zaštitu i na uživanje tog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta, te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava, uključujući i mjere u svrhu:

[...]

[...]“

10

Članak 42. iste konvencije propisuje:

„Ova će konvencija biti otvorena za potpisivanje svim državama i organizacijama regionalne integracije u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku od 30. ožujka 2007. godine.“

11

Članak 43. Konvencije UN‑a predviđa:

„Ova će Konvencija podlijegati ratifikaciji zemalja potpisnica i formalnoj potvrdi organizacija regionalne integracije koje su je potpisale. Bit će otvorena za pristupanje svim državama ili organizacijama regionalne integracije koje nisu potpisale Konvenciju.“

12

Konvencija UN‑a stupila je na snagu 3. svibnja 2008.

13

Članak 2. Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL L 348, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.) sadrži sljedeće definicije:

„Za potrebe ove Direktive:

14

Članak 8. te direktive, naslovljen „Rodiljni dopust“, predviđa:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi radnicama u smislu članka 2. osigurale pravo na neprekidan rodiljni dopust od najmanje 14 tjedana raspoređenih prije i/ili nakon poroda, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom.

2.   Rodiljni dopust zajamčen stavkom 1. mora uključivati obvezni rodiljni dopust od najmanje dva tjedna raspoređena prije i/ili nakon poroda, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom.“

15

Sukladno uvodnoj izjavi 27. Direktive 2006/54:

„Slično vrijedi i za osiguravanje individualnog neprenosivog prava muškaraca i žena na dopust nakon posvojenja djeteta. Države članice imaju mogućnost osiguravanja individualnog neprenosivog prava na dopust muškaraca i žena nakon posvojenja djeteta. Države članice trebaju same odlučiti hoće li osigurati pravo na roditeljski i/ili posvojiteljski dopust te odrediti sve ostale uvjete koji se nalaze izvan opsega ove Direktive, osim onih koji se odnose na otkaz i povratak na posao.“

16

Članak 1. te direktive glasi:

„Cilj je ove Direktive osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada.

Ona u tu svrhu sadrži odredbe za provedbu načela jednakog postupanja s obzirom na:

[...]

[...]“

17

Članak 2. navedene direktive propisuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

2.   Za potrebe ove Direktive, diskriminacija uključuje:

[...]

18

Članak 4. iste direktive o jednakosti plaća predviđa:

„Uklanja se svaka izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola s obzirom na sve aspekte i uvjete nagrađivanja za isti rad odnosno rad kojemu je pripisana jednaka vrijednost.

[...]“

19

Članak 14. Direktive 2006/54 o jednakom postupanju s obzirom na mogućnost zapošljavanja, strukovno osposobljavanje i napredovanje te radne uvjete, u stavku 1. iznosi:

„Zabranjuje se izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u javnom i privatnom sektoru, uključujući javna tijela, s obzirom na:

[...]

[...]“

20

Sukladno članku 16. te direktive, naslovljenom „Roditeljski i posvojiteljski dopust“:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da priznaju zasebna prava na roditeljski i/ili posvojiteljski dopust. Države članice koje priznaju ta prava poduzimaju potrebne mjere kako bi radnike i radnice zaštitile od otpuštanja zbog korištenja tih prava i brinu se da se oni po isteku tog dopusta imaju pravo vratiti na svoje radno mjesto, odnosno na istovjetno radno mjesto, pod uvjetima koji za njih nisu manje povoljni, te da uživaju sva poboljšanja radnih uvjeta na koja bi imali pravo za vrijeme svoje odsutnosti.“

21

Članak 1. Direktive 2000/78 iznosi:

„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.“

22

Članak 2. te direktive, naslovljen „Pojam diskriminacije“, propisuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

23

Članak 3. navedene direktive određuje njezino područje primjene na sljedeći način:

„1.   U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:

[...]

[...]“

24

Članak 5. iste direktive, naslovljen „Razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom“, glasi kako slijedi:

„Kako bi se zajamčilo poštovanje načela jednakog postupanja u pogledu osoba s invaliditetom, moraju se osigurati razumne prilagodbe njihovim posebnim potrebama. To znači da poslodavci prema potrebi u određenoj situaciji poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu ili usavršavanje, ako takve mjere za poslodavca ne predstavljaju nerazmjeran teret. Taj se teret neće smatrati nerazmjernim ako se u dovoljnoj mjeri podupre postojećim mjerama politike za zaštitu osoba s invaliditetom dotične države članice.“

25

U Irskoj zamjensko majčinstvo nije uređeno propisima.

26

Članak 8. Zakona o zaštiti majčinstva iz 1994. (Maternity Protection Act 1994), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, predviđa da trudna radnica ima pravo na rodiljni dopust u razdoblju koje ne može biti kraće od 26 tjedana.

27

Članak 9. tog zakona navodi da je jedan od nužnih uvjeta za odobrenje rodiljnog dopusta to da radnica poslodavcu preda liječničku ili drugu odgovarajuću potvrdu koja potvrđuje trudnoću i naznačuje pretpostavljeni tjedan poroda.

28

Članak 6. Zakona o posvojiteljskom dopustu iz 1995. (Adoptive Leave Act 1995), u verziji primjenjivoj na činjenice iz glavnog postupka, dodjeljuje pravo majci posvojiteljici radnici ili nevjenčanom posvojitelju radniku na posvojiteljski dopust u minimalnom trajanju od 24 tjedna računajući od dana smještaja posvojenog djeteta.

29

Članak 7. tog zakona među ostalim predviđa prethodnu obavijest poslodavcu o posvojenju i dostavu potvrde o smještaju ili u slučaju posvojenja u inozemstvu potvrdu o podobnosti i sposobnosti.

30

Poglavlja 9. i 11. Kodificiranog zakona o socijalnoj sigurnosti i socijalnim službama iz 2005. (Social Welfare Consolidation Act 2005) određuju pravila o dodjeli rodiljne i posvojiteljske naknade.

31

Članak 2. zakonâ o jednakosti u pitanjima zapošljavanja iz 1998. – 2011. (Employment Equality Acts 1998‑2011) invaliditet definira kao potpuni ili djelomični gubitak fizičkih ili psihičkih sposobnosti osobe, uključujući nedostatak dijela tijela osobe, a obiteljski status kao odgovornost, osobito roditeljsku ili osobe koja djeluje umjesto roditelja, u odnosu na osobu koja još nije navršila 18 godina.

32

Članak 6. stavci 1. i 2. tih zakona diskriminaciju definiraju kao stavljanje osobe u nepovoljniji položaj od onog u kojemu je bila, jest ili bi bila druga osoba u sličnoj situaciji na temelju predviđenih razloga. Ti razlozi, primjenjivi između dvije osobe, uključuju činjenicu da je jedna od njih žena, a druga muškarac, koja se definira kao „razlog koji se temelji na spolu“ ili činjenicu da je jedna od njih osoba s invaliditetom, a druga ne ili je osoba s različitim invaliditetom, definiranu kao „razlog koji se temelji na invaliditetu“.

33

Članak 6. stavak 2.A navedenih zakona propisuje, ne dovodeći u pitanje općeniti karakter odredaba članka 6. stavaka 1. i 2. tog zakona, da do diskriminacije na temelju spola dolazi kada se, zbog trudnoće ili rodiljnog dopusta, s radnicom postupa suprotno zakonskim zahtjevima, nepovoljnije nego što se postupalo, postupa ili bi se postupalo s drugom radnicom.

34

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je Z. zaposlena kao srednjoškolski profesor u općinskoj školi koju vodi Board of management, prema uvjetima o zapošljavanju koje određuje Government department, koji osigurava njezinu plaću.

35

Z. pati od rijetkog poremećaja čija je posljedica to što, iako su jajnici zdravi te je plodna, nema maternicu i ne može začeti. Tijekom 2008. i 2009. Z. i njezin suprug odlučili su pribjeći zamjenskom majčinstvu obrativši se specijaliziranoj agenciji sa sjedištem u Kaliforniji (Sjedinjene Američke Države), državi u kojoj zakonodavstvo detaljno uređuje trudnoće i porode proizišle u okviru takvog postupka.

36

Postupak in vitro oplodnje odvijao se u Irskoj, dok se unošenje jajnih stanica u zamjensku majku odvilo u Kaliforniji u kolovozu 2009.

37

Z. se 7. travnja 2010. uputila u Kaliforniju kako bi nazočila rođenju djeteta, djevojčice, 28. travnja 2010. Djevojčica je biološko dijete Z. i njezinog supruga s obzirom na to da je plod njihovih gameta. Sa stajališta prava Kalifornije, Z. i njezin suprug smatraju se roditeljima tog djeteta, a identitet zamjenske majke ne nalazi se u njegovom rodnom listu. Z., uz pomoć supruga, zaista se brine o djetetu od njegovog rođenja. Z. i njezin suprug su se 18. svibnja 2010. vratili zajedno s djetetom u Irsku, državu članicu u kojoj dogovori o zamjenskom majčinstvu nisu pravno regulirani.

38

Uvjeti zaposlenja Z. predviđaju pravo na plaćeni rodiljni i posvojiteljski dopust. Kada profesor na kojeg se primjenjuju ti uvjeti zaposlenja uzme jedan od tih dopusta, njegovo plaćanje u većini slučajeva djelomično snosi Government department, a iznos isplaćuje ministarstvo socijalne skrbi u obliku rodiljne naknade.

39

Budući da nije bila trudna i da ne može roditi dijete, Z. nije mogla zadovoljiti uvjete propisane Zakonom o zaštiti majčinstva iz 1994. kako bi ostvarila rodiljni dopust. Nije mogla ostvariti ni posvojiteljski dopust prema uvjetima predviđenima Zakonom o posvojiteljskom dopustu iz 1995. s obzirom na to da nije posvojila dijete koje je plod zamjenskog majčinstva.

40

Nadalje, ni zakonske odredbe ni ugovor o radu Z. ne sadrže izričite odredbe o priznavanju prava na dopust nakon rođenja djeteta u okviru postupka zamjenskog majčinstva.

41

Z. je 10. veljače 2010. podnijela zahtjev Government departmentu za priznavanje prava na dopust istovjetan posvojiteljskom dopustu. On je 5. ožujka odbio zahtjev uz obrazloženje da podnositeljica zahtjeva ne ispunjava uvjete predviđene postojećim režimima rodiljnog ili posvojiteljskog dopusta.

42

Government department je međutim istaknuo da je voljan Z. odobriti neplaćeni dopust za razdoblje u kojem je boravila u Kaliforniji, prije djetetovog rođenja. Dodao je da je Z. nakon rođenja mogla ostvariti zakonski roditeljski dopust za razdoblje od navedenog rođenja do kraja mjeseca svibnja 2010. i zatim ponovno od početka sljedeće školske godine. Naznačio je da je Z. imala pravo na roditeljski dopust u maksimalnom trajanju od četrnaest tjedana te da bi bila uobičajeno plaćena tijekom ljetnih mjeseci.

43

Uslijed kombinacije neradnih dana škole i plaćenog bolovanja uz potvrdu, ne na temelju invaliditeta već zbog stresne situacije, Z. je radila otprilike devet dana tijekom razdoblja od 12. travnja 2010. do početka siječnja 2011. Government department je Z. isplatio cjelokupnu plaću za cijelo to razdoblje.

44

Tijekom studenoga 2010. Z. je podnijela Equality Tribunalu tužbu protiv Government departmenta. Istaknula je da je bila izložena diskriminirajućem postupanju na temelju spola, obiteljskog statusa i invaliditeta, da joj je Government department propustio osigurati razumne prilagodbe kao osobi s invaliditetom i da joj je nije odobrio plaćeni dopust istovjetan rodiljnom ili posvojiteljskom dopustu, iako je prošla postupak in vitro oplodnje.

45

U tim je okolnostima Equality Tribunal odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

46

Prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2006/54, a osobito njezine članke 4. i 14., tumačiti na način da neodobravanje dopusta koji je istovjetan rodiljnom ili posvojiteljskom dopustu radnici, kao majci naručiteljici koja je dobila dijete na temelju dogovora o zamjenskom majčinstvu, predstavlja diskriminaciju na temelju spola i, u slučaju negativnog odgovora, je li ta direktiva valjana u odnosu na članak 3. UEU‑a, članke 8. i 157. UFEU‑a kao i članke 21., 23., 33. i 34. Povelje.

47

Najprije valja ispitati predstavlja li neodobravanje rodiljnog dopusta majci naručiteljici kao što je Z. diskriminaciju na temelju spola, u smislu Direktive 2006/54.

48

Članak 4. te direktive navodi da se za isti rad odnosno rad kojemu je pripisana jednaka vrijednost uklanja svaka izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola s obzirom na sve aspekte i uvjete nagrađivanja.

49

Sukladno članku 14. navedene direktive zabranjena je izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u javnom i privatnom sektoru, uključujući javna tijela, osobito što se tiče uvjeta zapošljavanja i radnih uvjeta, uključujući uvjete otkaza te plaću.

50

U kontekstu ovog predmeta ta dva članka Direktive 2006/54 valja čitati zajedno s odredbama članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) te stavka 2. točke (c) iste direktive.

51

Kada je riječ o diskriminaciji iz članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2006/54, neodobravanje rodiljnog dopusta u slučaju koji navodi sudac koji je uputio zahtjev predstavlja diskriminaciju izravno utemeljenu na spolu u smislu točke (a) te odredbe ako se ključni razlog neodobravanja primjenjuje isključivo na radnike jednog od dvaju spolova (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 1990., Dekker, C-177/88, Zb., str. I-3941., t. 10.; od 5. svibnja 1994., Habermann‑Beltermann, C-421/92, Zb., str. I-1657., t. 14. i od 26. veljače 2008., Mayr, C-506/06, Zb., str. I-1017., t. 50.).

52

Međutim, kako je naveo nezavisni odvjetnik u točki 63. svojeg mišljenja, temeljem nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u situaciji poput one u glavnom postupku, s ocem naručiteljem koji je dobio dijete na temelju dogovora o zamjenskom majčinstvu postupa se na jednak način kao i s majkom naručiteljicom u usporedivoj situaciji, odnosno niti on ne bi mogao koristiti plaćeni dopust istovjetan rodiljnom dopustu. Iz toga slijedi da se neodobravanje dopusta Z. ne zasniva na razlogu koji se primjenjuje isključivo na radnike jednog od dvaju spolova.

53

Osim toga, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da neizravna diskriminacija na temelju spola postoji kada primjena nacionalne mjere, iako je formulirana na neutralan način, činjenično u nepovoljniji položaj stavlja mnogo veći broj radnika jednog spola u odnosu na drugi (vidjeti u tom smislu presude od 2. listopada 1997., Gerster, C-1/95, Zb., str. I-5253., t. 30.; od 20. listopada 2011., Brachner, C-123/10, Zb., str. I-10003., t. 56. i od 20. lipnja 2013., Riežniece, C‑7/12, t. 39.).

54

No, kada se radi o neizravnoj diskriminaciji iz članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2006/54, valja ustvrditi da nijedan element iz spisa ne dopušta utvrditi da bi neodobravanje predmetnog dopusta u nepovoljniji položaj posebno stavilo radnice u odnosu na radnike.

55

Stoga neodobravanje rodiljnog dopusta majci naručiteljici kao što je Z. ne predstavlja izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju spola u smislu članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2006/54. Činjenica da se majka naručiteljica brine o djetetu od njegovog rođenja, kako je navedeno u prvom pitanju, ne može to utvrđenje dovesti u pitanje.

56

Nadalje, sukladno članku 2. stavku 2. točki (c) te direktive svako nepovoljnije postupanje prema ženi vezano za trudnoću ili rodiljni dopust u smislu Direktive 92/85 predstavlja diskriminaciju u smislu Direktive 2006/54.

57

Međutim, s jedne strane, majka naručiteljica koja je dobila dijete na temelju dogovora o zamjenskom majčinstvu ne može, po definiciji, biti predmet nepovoljnijeg postupanja zbog trudnoće s obzirom na to da nije bila trudna s tim djetetom.

58

S druge strane, u točki 1. izreke presude od 18. ožujka 2014., C. D. (C‑167/12) Sud je presudio da Direktivu 92/85 treba tumačiti na način da se njezinim člankom 8. državama članicama ne nameće obveza odobravanja rodiljnog dopusta zaposlenoj majci naručiteljici koja je dobila dijete na temelju dogovora o zamjenskom majčinstvu, čak i ako može dojiti dijete nakon poroda ili ga stvarno i doji.

59

Stoga, takva majka naručiteljica nije predmet nepovoljnijeg postupanja vezanoga za uzimanje rodiljnog dopusta u smislu Direktive 92/85 te se prema tome ne može smatrati da je bila predmet diskriminacije na temelju spola u smislu članka 2. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/54.

60

S obzirom na prethodno izloženo, valja ustvrditi da činjenica da ženi koja je dobila dijete na temelju zamjenskog majčinstva nije odobren plaćeni dopust istovjetan rodiljnom dopustu ne predstavlja diskriminaciju u smislu Direktive 2006/54, a osobito njezinih članaka 4. i 14..

61

Nadalje, treba provjeriti predstavlja li činjenica da majci naručiteljici kao što je Z. nije odobren plaćeni dopust istovjetan posvojiteljskom dopustu diskriminaciju na temelju spola u smislu Direktive 2006/54.

62

Prema članku 16. Direktive 2006/54 ona ne dovodi u pitanje pravo država članica da priznaju zasebna prava na roditeljski i/ili posvojiteljski dopust. Taj članak predviđa samo da države članice koje priznaju ta prava trebaju poduzimati potrebne mjere kako bi radnike i radnice zaštitile od otpuštanja zbog korištenja tih prava i brinuti se da se oni po isteku tog dopusta imaju pravo vratiti na svoje radno mjesto odnosno na istovjetno radno mjesto, pod uvjetima koji za njih nisu manje povoljni, te uživati sva poboljšanja radnih uvjeta na koja bi imali pravo za vrijeme svoje odsutnosti.

63

Iz tog članka, tumačenog zajedno s uvodnom izjavom 27. Direktive 2006/54, jasno proizlazi da ta direktiva čuva slobodu država članica da odobre ili ne posvojiteljski dopust i da uvjeti primjene tog dopusta, različiti od otkaza i nastavka rada, ne ulaze u područje primjene navedene direktive.

64

Na kraju, što se tiče valjanosti Direktive 2006/54 u pogledu članka 3. UEU‑a, članaka 8. i 157. UFEU‑a kao i članaka 21., 23., 33. i 34. Povelje, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Sud može odlučiti da se ne izjasni o prethodnom pitanju kada je odredba čija je valjanost predmet zahtjeva za prethodnu odluku očito irelevantna za rješenje spora u glavnom postupku (vidjeti presudu od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr., C-222/04, Zb., str. I-289, t. 75.).

65

Kako proizlazi iz prethodno izloženoga, situacija majke naručiteljice što se tiče odobrenja rodiljnog ili posvojiteljskog dopusta ne potpada pod Direktivu 2006/54.

66

Stoga nije potrebno ispitivati valjanost te direktive u pogledu članka 3. UEU‑a, članaka 8. i 157. UFEU‑a kao i članaka 21., 23., 33. i 34. Povelje.

67

U svjetlu prethodnih razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da:

68

Pitanjima 3. do 6., koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2000/78, po potrebi tumačenu u smislu Povelje UN‑a, shvatiti na način da neodobravanje plaćenog dopusta koji je istovjetan rodiljnom ili posvojiteljskom dopustu radnici koja ne može nositi dijete i koja je pribjegla dogovoru o zamjenskom majčinstvu predstavlja diskriminaciju na temelju invaliditeta i, u slučaju negativnog odgovora, je li ta direktiva valjana u odnosu na članak 10. UFEU‑a, članke 21., 26. i 34. Povelje kao i Konvenciju UN‑a.

69

Prije svega valja istaknuti to da je, kako proizlazi iz njezinog članka 1., svrha Direktive 2000/78 utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije u području zapošljavanja i rada na temelju jednog od razloga iz tog članka, među kojima se nalazi i invaliditet (vidjeti presudu od 11. srpnja 2006., Chacón Navas, C-13/05, Zb., str. I-6467., t. 41.). Sukladno članku 3. stavku 1. točki (c) ta se direktiva u granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu primjenjuje na sve osobe u odnosu na zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće.

70

Pojam „invaliditeta“ nije definiran samom Direktivom 2000/78.

71

Treba istaknuti to da su, na temelju članka 216. stavka 2. UFEU‑a, sporazumi koje sklapa Unija obvezujući za institucije Unije te su stoga nadređeni aktima Unije (presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr., C-366/10, Zb., str. I-13755 t. 50. i od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, t. 28.).

72

Nadređenost međunarodnih sporazuma koje sklopi Unija nad instrumentima sekundarnog prava nalaže tumačenje potonjih, u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s tim ugovorima (presude od 22. studenoga 2012., Digitalnet i dr., C‑320/11, C‑330/11, C‑382/11 i C‑383/11, t. 39. i gore navedena HK Danmark, t. 29.).

73

Iz Odluke 2010/48 proizlazi da je Unija odobrila Konvenciju UN‑a. Stoga odredbe te konvencije čine sastavni dio pravnog poretka Unije od njezinog stupanja na snagu (vidjeti presude od 30. travnja 1974., Haegeman, 181/73, Zb., str. 449., t. 5. i gore navedenu HK Danmark, t. 30.).

74

Osim toga, iz dodatka Prilogu II navedenoj odluci proizlazi da je, što se tiče autonomije i socijalne uključenosti, posla i zapošljavanja, Direktiva 2000/78 jedan od akata Unije koji se odnose na pitanja regulirana Konvencijom UN‑a.

75

Iz toga slijedi da se u ovom slučaju može pozvati na Konvenciju UN‑a u svrhu tumačenja Direktive 2000/78, koju se mora, u najvećoj mogućoj mjeri, tumačiti u skladu s tom konvencijom (vidjeti gore navedenu presudu HK Danmark, t. 32.).

76

Zbog toga je, nakon što je Unija ratificirala Konvenciju UN‑a, Sud držao da se pojam „invaliditet“ u smislu Direktive 2000/78 mora shvatiti kao ograničenje koje proizlazi iz trajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje sprečava puno i učinkovito sudjelovanje osobe u pitanju u profesionalnom životu na temelju jednakosti s drugim radnicima (vidjeti gore navedenu presudu HK Danmark, t. 37. do 39.).

77

Valja dodati da se pojam „invaliditet“ u smislu Direktive 2000/78 mora shvatiti tako da se ne odnosi isključivo na nemogućnost izvršavanja profesionalne djelatnosti već i na prepreke obavljanju takve djelatnosti. Drugačije tumačenje bilo bi nespojivo s ciljem te direktive, koji između ostalog uključuje i to da se osobi s invaliditetom omogući pristup zaposlenju ili obavljanju posla (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu HK Danmark, t. 44.).

78

U ovom slučaju Z. ne može roditi dijete zbog toga što pati od rijetkog poremećaja, tj. nedostatka maternice.

79

S obzirom na pojam „invaliditeta“ kako je naveden u točki 76. ove presude, nesporno je da takav poremećaj predstavlja oštećenje koje proizlazi iz trajnih fizičkih, mentalnih ili psihičkih nedostataka. U tom pogledu osobito nije sporno da nemogućnost žene da nosi svoje dijete može biti izvor velike patnje.

80

Međutim, pojam „invaliditet“ u smislu Direktive 2000/78 pretpostavlja da ograničenje od kojeg osoba pati, u međudjelovanju s različitim preprekama, može sprječavati puno i učinkovito sudjelovanje u profesionalnom životu na temelju jednakosti s drugim radnicima.

81

No, kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 95. do 97. svojeg mišljenja, nesposobnost da dijete dobije konvencionalnom metodom samo po sebi načelno majci ne priječi pristup zaposlenju, obavljanje posla ili napredovanje u poslu. U ovom slučaju, iz odluke o upućivanju prethodnog pitanja ne proizlazi da poremećaj od kojeg pati Z. sam po sebi uzrokuje nemogućnost zainteresirane da obavlja svoj posao ili da predstavlja prepreku u izvršavanju njezine profesionalne aktivnosti.

82

U tim uvjetima valja ustvrditi da stanje od kojeg pati Z. nije „invaliditet“ u smislu Direktive 2000/78 i da stoga ta direktiva, a posebice njezin članak 5., nije primjenjiva u situaciji poput ove u glavnom postupku. Činjenica da se majka naručiteljica brine o djetetu od njegova rođenja, kako je navedeno u trećem pitanju, nije takva da bi dovela u pitanje to utvrđenje.

83

Stoga, kako proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 64. ove presude, nema mjesta ispitivanju valjanosti Direktive 2000/78 u pogledu članka 10. UFEU‑a kao i članaka 21., 26. i 34. Povelje.

84

Što se tiče ispitivanja valjanosti te direktive u odnosu na Konvenciju UN‑a, iz sudske prakse navedene u točki 71. slijedi da neusklađenost takvog akta Unije s pravilima međunarodnog prava može utjecati na njegovu valjanost. Kada se na takvu nevaljanost poziva pred nacionalnim sudom, Sud EU provjerava jesu li ispunjeni određeni uvjeti u okviru predmeta koji se pred njim vodi kako bi odredio može li se primjenom članka 267. UFEU‑a procijeniti valjanost predmetnog pravnog akta Unije u odnosu na pravila međunarodnog prava na koja se poziva (vidjeti presude od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C-308/06, Zb., str. I-4057., t. 43. kao i gore navedenu Air Transport Association of America i dr., t. 51.).

85

U vezi s uvjetima iz prethodne točke, važno je podsjetiti da čak i kada priroda i sustav međunarodnog ugovora dopuštaju da se valjanost akta prava Unije ispituje u odnosu na odredbe tog ugovora, i dalje je potrebno da odredbe tog ugovora na koje se poziva u svrhu ispitivanja valjanosti akta Unije budu u pogledu svojeg sadržaja bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti gore navedene presude Intertanko i dr., t. 45. kao i Air Transport Association of America i dr., t. 54.).

86

Takav je uvjet ispunjen kada odredba na koju se poziva sadrži jasnu i preciznu obvezu koja nije podređena u svojoj provedbi ili svojim učincima intervenciji drugog, naknadnog akta (vidjeti presude od 30. rujna 1987., Demirel, 12/86, Zb., str. 3719., t. 14.; od 15. srpnja 2004., Pêcheurs de l’étang de Berre, C-213/03, Zb., str. I-7357., t. 39. kao i gore navedenu Air Transport Association of America i dr., t. 55.).

87

Međutim u ovom slučaju, iz članka 4. stavka 1. Konvencije UN‑a proizlazi da je na državama članicama dužnost da donesu sve prikladne mjere zakonodavnoga, upravnoga ili drugoga karaktera kako bi provele prava priznata tom konvencijom. Osim toga, sukladno članku 4. stavku 3. te konvencije, u stvaranju i provedbi zakona i politika usvojenih radi primjene navedene konvencije kao i donošenju svih odluka u vezi s osobama s invaliditetom države članice konzultiraju i pozivaju te osobe na aktivno sudjelovanje, uključujući djecu s invaliditetom, posredstvom organizacija koje ih predstavljaju.

88

Prema tome, kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 114. svojeg mišljenja, u mjeri u kojoj se obveze koje nameće navedena konvencija tiču ugovornih strana, taj međunarodni ugovor ima narav programa.

89

Slijedom toga, odredbe Konvencije UN‑a su u svojoj provedbi ili učincima podređene intervenciji naknadnih akata koje donose ugovorne strane. U tom okviru Prilog II. Odluci 2010/48 sadrži izjavu koja se tiče nadležnosti Unije u pogledu pitanja koja rješava ta konvencija.

90

U tim uvjetima, bez potrebe ispitivanja prirode i sustava Konvencije UN‑a, valja ustvrditi da odredbe te konvencije ne čine, sa stajališta njihovog sadržaja, bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe u smislu sudske prakse navedene u točkama 85. i 86. ove presude te da su one stoga lišene izravnog učinka u pravu Unije. Iz toga slijedi da se valjanost Direktive 2000/78 ne može procijeniti u odnosu na Konvenciju UN‑a.

91

S obzirom na prethodna razmatranja, na pitanja 3. do 6. valja odgovoriti tako da:

92

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje: