1 

Predmet ovog postupka jest zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Conseil d’État (Belgija) o tumačenju članka 15. točke (c) Direktive Vijeća 2004/83/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva o kvalifikacijama) ( 2 ). Zahtjev je podnesen u okviru spora između gvinejskog državljanina Diakitéa i Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (u daljnjem tekstu: Commissaire général) u vezi s odlukom potonjeg da mu ne odobri supsidijarnu zaštitu.

2

Članak 3., koji je zajednički za četiri Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: članak 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama), propisuje:

„U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

[...]“

3

Članak 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (u daljnjem tekstu: Protokol II.) propisuje:

„1.   Ovaj Protokol, kojim se razvija i dopunjuje članak 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. ne mijenjajući postojeće uvjete njegove primjene, primjenjuje se na sve oružane sukobe koji nisu obuhvaćeni člankom 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) i koji se odvijaju na području visoke stranke ugovornice između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa koje, pod odgovornim zapovjedništvom, ostvaruju nad dijelom njezina područja takvu kontrolu koja im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu ovoga Protokola.

2.   Ovaj se Protokol ne primjenjuje na situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini slične prirode, koji se ne smatraju oružanim sukobima.“

4

U skladu s člankom 2. točkom (e) Direktive o kvalifikacijama:

„‚osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu’ znači državljanin treće zemlje [...] koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice ali za koju se opravdano vjeruje da bi se dotična osoba, ako bi se vratila u svoju državu porijekla[ ( 4 )] [...], bila izložena [stvarnom riziku] trpljenja ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15. i na koju se ne primjenjuje članak 17. stavci 1. i 2., te koja nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države“.

5

U poglavlju V., naslovljenom „Uvjeti za odobrenje supsidijarne zaštite“, članak 15. Direktive o kvalifikacijama naslovljen „Ozbiljna nepravda“ propisuje:

„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

6

Direktiva o kvalifikacijama preinačena je Direktivom 2011/95/UE ( 6 ) (u daljnjem tekstu: nova Direktiva o kvalifikacijama). Potonja direktiva ne donosi nikakve bitne izmjene ni u članku 2. točki (e) Direktive o kvalifikacijama [koji je postao članak 2. točka (f)] ni u njezinom članku 15.

7

Članak 48/4 Zakona od 15. prosinca 1980. o pristupu na teritorij, boravku, nastanjenju i protjerivanju stranaca ( 7 ) (u daljnjem tekstu: Zakon od 15. prosinca 1980.), koji prenosi članak 2. točku (e) i članak 15. Direktive o kvalifikacijama, propisuje:

„Stavak 1.   Status supsidijarne zaštite odobrava se strancu koji se ne može smatrati izbjeglicom i koji ne ispunjava uvjete iz članka 9. b, a u pogledu kojeg se opravdano vjeruje da bi, ako bi se vratio u svoju državu podrijetla ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, u državu prethodnog uobičajenog boravišta, bio izložen stvarnom riziku trpljenja ozbiljne nepravde kako je definirano stavkom 2., i koji nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države [...]

Stavak 2.   Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

[...]

8

Diakité je 21. veljače 2008. podnio prvi zahtjev za azil u Belgiji pozivajući se na represiju i nasilje koje je navodno pretrpio u državi podrijetla zbog sudjelovanja u nacionalnim događanjima i protestima protiv aktualne vlasti. Commissaire général donio je 25. travnja 2008. prvu odluku o odbijanju priznanja statusa izbjeglice i odobrenja supsidijarne zaštite. Ta je odluka povučena 17. studenoga 2009., a Commissaire général je 10. ožujka 2010. donio novu odluku o odbijanju priznanja statusa izbjeglice i odobrenja supsidijarne zaštite. Tu je odluku potvrdio Conseil du contentieux des étrangers presudom od 23. lipnja 2010. ( 8 ) utvrdivši nevjerodostojnost navedenih činjenica te stoga neutemeljenost straha i stvarnog rizika od navedenih ozbiljnih nepravdi.

9

Ne vrativši se u međuvremenu u državu podrijetla, Diakité je 15. srpnja 2010. podnio drugi zahtjev za azil belgijskim tijelima.

10

Commissaire général je 22. listopada 2010. donio novu odluku o odbijanju priznanja statusa izbjeglice i odobrenja supsidijarne zaštite. Odbijanje odobrenja supsidijarne zaštite, koje se u glavnom postupku jedino preispituje, obrazloženo je tvrdnjom da u to vrijeme u Gvineji nije postojalo opće nasilje ili oružani sukob u smislu članka 48/4. stavka 2. Zakona od 15. prosinca 1980. Protiv te odluke podnesena je žalba pred Conseil du contentieux des étrangers, koji je presudom od 6. svibnja 2011. ( 9 ) potvrdio dvostruko odbijanje Commissaire générala.

11

U upravnoj tužbi protiv navedene presude od 6. svibnja 2011. Diakité pred Conseil d’Étatom kao jedini tužbeni razlog navodi povredu članka 48/4. stavka 2. Zakona od 15. prosinca 1980. i članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, zajedno s njezinim člankom 2. točkom (e).

12

Pred sudom koji je uputio zahtjev Diakité kritizira presudu Conseil du contentieux des étrangers u kojoj je, nakon što je navedeno da ni Direktiva o kvalifikacijama ni belgijski zakon kojim je ta direktiva prenesena ne sadrže definiciju „oružanog sukoba“, odlučeno da treba preuzeti „definiciju [...] Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju [(MKSJ)] u predmetu Tadić“ ( 10 ). Diakité tvrdi da je ta definicija preuska te traži autonomno i šire shvaćanje pojma „unutarnji oružani sukob“.

13

Conseil d’État podsjeća da je u presudi Elgafaji ( 11 ) od 17. veljače 2009. Sud u vezi s pojmom „općeg nasilja“ naglasio da članak 15. točku (c) Direktive o kvalifikacijama treba autonomno tumačiti u odnosu na članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu EKLJP) ( 12 ). Prema mišljenju Conseil d’Étata, zbog te presude i s obzirom na to da se Sud nije oglasio o specifičnom pojmu oružanog sukoba, „postoji mogućnost, kao što to navodi [Diakité], da se taj pojam u smislu članka 15. točke (c) Direktive [o kvalifikacijama] može također tumačiti na autonoman način te imati specifično značenje s obzirom na značenje nastalo u sudskoj praksi [MKSJ‑a], a osobito u predmetu Tadić“.

14

U tim uvjetima Conseil d’État odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 15. točku (c) Direktive [o kvalifikacijama] tumačiti na način da ta odredba daje zaštitu jedino u situaciji ‚unutarnjeg oružanog sukoba’, kako ga tumači međunarodno humanitarno pravo [u daljnjem tekstu: MHP], i osobito s obzirom na članak 3. koji je zajednički za četiri Ženevske konvencije [...]?

Ako pojam ‚unutarnjeg oružanog sukoba’ propisan člankom 15. točkom (c) Direktive [o kvalifikacijama] treba tumačiti na autonoman način u odnosu na članak 3. koji je zajednički za četiri Ženevske konvencije [...], koji su u tom slučaju kriteriji prema kojima se procjenjuje postojanje takvog ‚unutarnjeg oružanog sukoba’?“

15

Diakité, belgijska i njemačka vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Njihovi zastupnici i agent francuske vlade saslušani su na raspravi održanoj 29. svibnja 2013.

16

Prethodno pitanje ima dva dijela koja će se ispitati odvojeno.

17

Prvim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li pojam „unutarnji oružani sukob“ iz članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama autonoman pojam prava Unije ili ga treba tumačiti u skladu s MHP‑om.

18

Osim Diakitéa i vlade Ujedinjene Kraljevine, koji u potpunosti podržavaju autonomno i široko tumačenje tog pojma ( 13 ), druge zainteresirane stranke koje su podnijele očitovanja Sudu imaju fluidna stajališta. Francuska vlada i Komisija, potvrđujući autonomnost navedenog pojma, smatraju da se njegove granice trebaju ocrtavati polazeći od definicije MHP‑a, između ostalog, radi osiguranja dosljednosti između različitih sustava zaštite na međunarodnoj razini i na razini Unije. Nasuprot tome, belgijska i njemačka vlada smatraju da glavni izvor tumačenja treba biti MHP, pobliže navodeći ipak da cilj zaštite Direktive o kvalifikacijama može iznimno učiniti nužnim priznanje „unutarnjeg oružanog sukoba“ u smislu njezinog članka 15. točke (c) čak i kad svi uvjeti prema MHP‑u nisu ispunjeni. Na taj način te zainteresirane stranke zapravo dolaze do značajno sličnih koncepata, iako polaze od različitih premisa.

19

Potrebno je navesti da su pojmovi „unutarnji oružani sukob“, „sukob koji nema međunarodni karakter“ i „nemeđunarodni oružani sukob“ iz, redom, članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama i Protokola II. semantički gotovo identični. Međutim, ta tvrdnja ne omogućuje sama po sebi zaključak da te pojmove treba jednako tumačiti.

20

U tom pogledu podsjećam da kad je riječ o tumačenju odredaba Direktive o kvalifikacijama, Sud je već imao priliku upozoriti protiv svakog mehanizma koji bi u tu direktivu uključivao pojmove ili definicije nastale u različitim kontekstima, makar proizlazili iz prava Unije ( 14 ). Radi tumačenja odredbe navedene direktive u ovom slučaju radilo bi se ne samo o upotrebi pojma koji dolazi, kao što će to biti vidljivo, iz značajno drukčijeg područja, nego koji osim toga pripada različitom pravnom poretku.

21

Francuska vlada je u svojem očitovanju tijekom rasprave podsjetila na sudsku praksu Suda prema kojoj se izraze odredbe prava Unije koja ne upućuje izričito na pravo država članica, radi utvrđenja njezinog smisla i dosega, redovno mora autonomno i ujednačeno tumačiti u čitavoj Europskoj uniji, s tim da takvo tumačenje mora uzeti u obzir kontekst odredbe i cilj koji slijedi propis o kojem je riječ ( 15 ). Francuska vlada smatra da je u predmetnom slučaju potrebno primijeniti isti kriterij.

22

Ne čini mi se da je ta teza održiva. Naime, s jedne strane, kao što to opravdano naglašava njemačka vlada, tumačenje koje je usklađeno s tumačenjem u okviru međunarodne konvencije koja veže sve države članice odgovara na glavni problem te sudske prakse, a to je osiguranje ujednačenog tumačenja prava Unije. S druge strane, čak i pod pretpostavkom da se iz te sudske prakse može utvrditi opće načelo, koje vrijedi izvan međusobnog odnosa prava Unije i pravâ država članica, takvo načelo u svakom slučaju ne bi bilo prikladno za uređivanje odnosa između pravnog poretka Unije i međunarodnog pravnog poretka.

23

U skladu s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a Unija „doprinosi strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava“. Kao što je i Sud više puta potvrdio, nadležnosti Unije moraju se izvršavati uz poštovanje međunarodnog prava ( 16 ). Akt usvojen na temelju tih nadležnosti mora se dakle tumačiti i njegovo područje primjene ograničiti u svjetlu relevantnih pravila međunarodnog prava ( 17 ), između kojih su osim pravila proizašlih iz međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija ( 18 ) i pravila međunarodnog običajnog prava, koja obvezuju Unijine institucije i čine dio njezinog pravnog poretka ( 19 ). Nadređenost tih pravila tekstovima sekundarnog prava Unije zahtijeva, u mjeri u kojoj je to moguće, tumačenje tekstova sekundarnog prava Unije u skladu s tim pravilima ( 20 ).

24

Dakle, Sudu se kod analize odnosa između međunarodnog prava i prava Unije nameće načelo usklađenog tumačenja ( 21 ).

25

Iako primjena tog načela ne može ovisiti o pitanju sadrži li akt institucija koji treba tumačiti izričito upućivanje na pravila međunarodnog prava, ipak je potrebno navesti dva pojašnjenja.

26

S jedne strane, obveza usklađenog tumačenja u načelu se javlja u odnosu na međunarodne obveze koje obvezuju Uniju ( 22 ). U predmetnom slučaju, iako je jasno da Unija nije stranka Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. i njihovih dodatnih protokola, Međunarodni sud pravde (ICJ) potvrdio je da ti akti izražavaju „nepovrediva načela međunarodnog običajnog prava“ ( 23 ). Kao takva obvezuju institucije, uključujući Sud koji mora osigurati usklađeno tumačenje prava Unije s tim načelima.

27

S druge strane, usklađivanje prava Unije s međunarodnim pravom u obliku tumačenja nije moguće nametnuti osim ako je to opravdano hermeneutičkom usklađenošću između različitih akata o kojima je riječ.

28

Prema mojem mišljenju, u ovoj situaciji to nije slučaj osobito uzimajući u obzir postojeće razlike u cilju, svrhama i sredstvima između MHP‑a, s jedne strane, i mehanizma supsidijarne zaštite uspostavljenog Direktivom o kvalifikacijama, s druge strane, kao što će to biti prikazano kasnije.

29

ICJ u svojem mišljenju „Zakonitost prijetnje ili uporabe nuklearnih oružja“ definira MHP kao jedinstven i „složen sustav“ u kojem se susreću dvije grane prava primjenjivog na oružane sukobe, odnosno „haško pravo“ ( 24 ), koje kodificira „zakone i običaje rata na kopnu, utvrđuje prava i zadaće zaraćenih strana u izvršavanju operacija te ograničava izbor štetnih sredstava za neprijatelja u međunarodnim oružanim sukobima“, i „ženevsko pravo“, osobito četiri konvencije od 12. kolovoza 1949. i dopunski protokoli iz 1977. ( 25 ), „koje štiti žrtve rata i nastoji zaštititi pripadnike oružanih snaga koje su izvan bojnog ustroja te osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima“ ( 26 ).

30

U skladu s izričajem koji se često koristi za opisivanje MHP‑a, ono je dakle „ratno pravo“ (jus in bello) koje zbog humanitarnih razloga nastoji ograničiti učinke oružanih sukoba, predviđajući kako ograničenja sredstava i metoda ratovanja tako i zaštitu određenih kategorija osoba i dobara.

31

Na taj način četiri Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949., koje su proizašle iz revizije triju konvencija potpisanih 1929., predviđaju da osobe koje ne sudjeluju u borbama, kao što su to civili, sanitetsko ili vjersko osoblje te oni koji su prestali sudjelovati u borbama, kao što su to ranjeni ili bolesni borci, brodolomci i ratni zarobljenici, imaju pravo na poštovanje svojeg života te fizičkog i mentalnog integriteta, uživaju sudska jamstva i moraju u svim okolnostima biti zaštićeni i tretirani čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja. Svaka od tih konvencija sadrži odredbu o „teškim povredama“ koja pobliže određuje prijestupe konvencija za koje postoji obvezna univerzalna represivna nadležnost država koje su ugovorne stranke konvencija ( 27 ).

32

Načela utvrđena četirima Ženevskim konvencijama iz 1949. početno su zamišljena za primjenu samo u slučajevima međunarodnih sukoba, a naknadno su proširena i na slučajeve građanskog rata.

33

Na inicijativu CICR‑a 1949. godine revidirane su tri Ženevske konvencije iz 1929. te je potpisana četvrta konvencija o zaštiti građanskih osoba. Jedna od najvažnijih izmjena uvedenih tom prilikom bilo je proširenje područja primjene četiriju konvencija na slučajeve oružanih sukoba „koji nemaju međunarodni karakter“ ( 28 ).

34

Raspravi o tekstu članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama i koji kodificira to proširenje bilo je posvećeno 25 sjednica Diplomatske konferencije, koja je okončana dogovorom o kompromisnom tekstu. Za razliku od nacrta predstavljenog tijekom XVII. međunarodne konferencije Crvenoga križa u Stockholmu, koji je bio polazišna točka za rasprave, konačno potvrđeni tekst predviđao je u slučaju unutarnjeg oružanog sukoba jedino primjenu onih načela koja su izričito navedena u tekstu članka. Budući da se primjenjuje samo na unutarnje oružane sukobe i da utvrđuje skup načela primjenjivih na takve sukobe, ta se odredba definira kao „konvencija u malom“ ( 29 ).

35

Prilikom rasprava o navedenom članku 3. glavna bojazan država sudionica Diplomatske konferencije bila je primjena Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949.„na sve oblike ustanaka, pobuna, anarhije, raspada države ili običnog razbojništva“, što bi omogućilo odgovornima za takva djelovanja pozivanje na njihovo svojstvo boraca kako bi zadobili zakonsko priznanje i izbjegli posljedice svojih postupanja. Ta se bojazan odražavala u prijedlozima tijekom konferencije kojima se primjenu konvencija na unutarnje sukobe željelo uvjetovati određenim brojem uvjeta kao što su to priznanje svojstva zaraćene strane protivnoj strani od strane vlade države ugovornice, činjenica da protivna strana posjeduje organiziranu vojnu snagu i vodstvo odgovorno za svoja djelovanja, da ima civilno vodstvo koje de facto izvršava vlast nad stanovništvom određenog dijela nacionalnog područja ili da ima uređenje s obilježjem države i, konačno, činjenica da je vlada države ugovornice prisiljena pozvati redovnu vojsku za borbu protiv pobunjenika ( 30 ).

36

Konačan tekst ne sadrži nijedan od tih uvjeta, a članak 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama ograničen je na propisivanje da se primjenjuje „u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica“. Cilj ograničenja opsega te odredbe ostvaren je ograničenjem primjene navedenih konvencija samo na načela koja su u njima izričito navedena, a ne definiranjem situacija na koje se primjenjuje.

37

Odsutnost definicije pojma oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter u članku 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama čini ga potencijalno primjenjivim na sve vrste unutarnjih oružanih sukoba. Stoga je provedba tog članka naišla na probleme u praksi koji su često dovodili do njegove neprimjene.

38

Definicija pojma „nemeđunarodnog oružanog sukoba“ nije uvedena u sustav Ženevskih konvencija sve do 1977. godine, kad je sklopljen Protokol II. radi razvoja i nadopunjavanja članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama, „ne mijenjajući postojeće uvjete njegove primjene“.

39

Kao što proizlazi iz članka 1. ( 31 ), stvarno područje primjene Protokola II. uže je u odnosu na ono iz članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama. Međutim, budući da je acquis te odredbe izričito sačuvan, ona se nastavlja primjenjivati na sukobe koji nemaju obilježja navedena u članku 1. Protokola II. i koji dakle nisu njime obuhvaćeni. To je slučaj, primjerice, kod sukoba između više sukobljenih frakcija bez intervencije vladinih oružanih snaga, koji, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Protokola II., ne ulaze u njegovo stvarno područje primjene s obzirom na to da se potonji primjenjuje samo na oružane sukobe između vladinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili organiziranih naoružanih skupina.

40

U Protokolu II. pojam „nemeđunarodnog oružanog sukoba“ je, kao prvo, negativno definiran. Tako u skladu s njegovim člankom 1. takvi sukobi nisu, s jedne strane, sukobi obuhvaćeni člankom 1. Protokola I. koji definira međunarodne oružane sukobe ni, s druge strane, „situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini slične prirode“ (vidjeti, redom, stavke 1. i 2.).

41

Taj isti članak navodi zatim u stavku 1. određen broj objektivnih kriterija koji služe za utvrđivanje situacija nemeđunarodnog oružanog sukoba. Ta tri kriterija zahtijevaju da pobunjenici, kao prvo, raspolažu odgovornim zapovjedništvom, kao drugo, da kontroliraju dio područja koje im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i, kao treće, da mogu primjenjivati Protokol.

42

U skladu kako s člankom 1. Protokola II. tako i s člankom 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama, nemeđunarodni oružani sukob postoji samo ako su ispunjena dva uvjeta, odnosno određeni stupanj intenziteta sukoba i određeni stupanj organiziranosti sudionika u borbama ( 32 ). Radi utvrđivanja jesu li ispunjena ta dva uvjeta, obično se uzima u obzir niz pokazatelja u okviru opće ocjene koju je potrebno provoditi od slučaja do slučaja.

43

Na taj način, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na intenzitet, moguće je uzeti u obzir kolektivnost sukoba kao i sredstva koja vlada poduzima radi uspostave reda, osobito činjenicu da se protiv pobunjenika mora uporabiti vojna snaga, a ne obične policijske snage ( 33 ). Kriteriji koji su uporabljeni radi ocjene stupnja intenziteta sukoba također su trajanje sukoba, učestalost i intenzitet nasilja, opseg relevantnog zemljopisnog područja, narav korištenog oružja, značaj raspoređenih snaga i vrsta korištene strategije, dobrovoljno ili prisilno raseljavanje civilnog stanovništva, nadzor područja od strane uključenih naoružanih skupina, stanje nesigurnosti, broj žrtava i sveobuhvatnost štete ( 34 ). Potreba uzimanja u obzir pojedinosti svake situacije podrazumijeva da ti kriteriji ne mogu biti sveobuhvatno nabrojeni niti kumulativno primijenjeni ( 35 ).

44

U vezi s drugim uvjetom u odnosu na stupanj organiziranosti strana u sukobu, on se obično smatra ispunjenim kad je riječ o vladinim oružanim snagama. Nasuprot tome, kad je riječ o stupnju organiziranosti pobunjenika, dva različita standarda uvjetuju primjenu Protokola II. i članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama. Prvi od tih instrumenata zahtijeva osobito visoku razinu organiziranosti i uvodi uvjet nadzora područja ( 36 ), dok je u svrhu primjene drugog standarda dostatno da sukobljene stane raspolažu „određenom strukturom zapovjedništva“ ( 37 ) i da imaju sposobnost vođenja trajnih vojnih operacija ( 38 ).

45

U MKSJ‑ovoj definiciji „nemeđunarodnog oružanog sukoba“ nalazi se, osim dva navedena uvjeta, i treći uvjet vremenske naravi. U ranije navedenoj presudi Tadić, na kojoj se temeljilo stajalište Conseil du contentieux des étrangers u glavnom postupku, MKSJ je smatrao da „uvijek postoji oružani sukob kad se koristi oružana snaga između država ili kad postoji dulji oružani sukob između vladinih tijela i organiziranih naoružanih skupina ili između takvih skupina unutar države“ ( 39 ). Taj se isti uvjet nalazi u članku 8. stavku 2. točki (f) Statuta Međunarodnoga kaznenog suda (MKS) ( 40 ). Ta odredba, koja je nadahnuta sudskom praksom MKSJ‑a, navodi da se u svrhu primjene članka 8. stavka 2. točke (e) ( 41 ) Statuta „oružani sukob koji nema međunarodni karakter“ treba shvatiti kao „oružane sukobe koji se odvijaju na području države u kojoj postoji dulji oružani sukob između vladinih snaga i organiziranih [na]oružanih skupina ili između takvih skupina“ ( 42 ).

46

Valja naglasiti da je korištenje takvoga kriterija trajanja predviđeno u poprilično određenom kontekstu, odnosno radi definiranja povreda MHP‑a koje ulaze u sudsku nadležnost MKS‑a i drugih međunarodnih kaznenih sudova, te da je čak i u tom kontekstu taj kriterij relevantan, barem u okviru Statuta MKS‑a, samo radi inkriminiranja povreda koje nisu povrede članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama ( 43 ).

47

Upućivanje na trajanje sukoba nalazi se i u stajalištu CICR‑a koje je usvojeno 2008. radi prikaza „prevladavajućeg pravnog mišljenja“ o definiciji pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba u humanitarnom pravu ( 44 ). U tom stajalištu takav sukob definiran je kao „produženi sukob između vladinih oružanih snaga i snaga jedne ili više naoružanih skupina, ili između takvih naoružanih skupina, na području jedne države [...] Taj oružani sukob mora doseći određeni minimalni stupanj intenziteta, a strane uključene u sukob moraju pokazati minimum organiziranosti“.

48

Kao što sam naveo ranije, u situacijama „unutrašnjih nemira“ i „unutrašnjih napetosti“ nisu ispunjeni uvjeti za nemeđunarodni oružani sukob. Ta se dva pojma nalaze u članku 1. stavku 2. Protokola II., ali bez definicije. Njihov je sadržaj obrađen u dokumentima CICR‑a za pripremu Diplomatske konferencije 1971. godine ( 45 ). „Unutrašnji nemiri“ definirani su kao „situacije u kojima, iako uistinu govoreći ne postoji nemeđunarodni oružani sukob, ipak postoji sukob na unutarnjem planu koji ima određenu težinu ili trajanje i koji sadrži nasilna djelovanja. Nasilna djelovanja se mogu javiti u različitim oblicima, od spontanih čina pobune do borbe između više ili manje organiziranih skupina i tijela na vlasti. U takvim situacijama koje se ne razvijaju nužno u otvorenu borbu, tijela na vlasti pozivaju značajne policijske snage, čak i oružane snage, radi ponovne uspostave unutarnjeg reda. Povećan broj žrtava učinio je nužnim primjenu minimalnih humanitarnih pravila“. Kad je riječ o „unutrašnjim napetostima“, one obuhvaćaju „situacije ozbiljne napetosti (političke, religiozne, rasne, socijalne, ekonomske itd.) ili nastavke oružanog sukoba ili unutarnjih nemira. Te situacije imaju neko od sljedećih obilježja, ako ne i sva: masovna uhićenja; povećan broj ‚političkih’ zatvorenika; vjerojatno postojanje lošeg postupanja ili nečovječnih pritvorskih uvjeta; ukidanje temeljnih sudskih jamstava zbog proglašenja izvanrednog stanja ili zbog činjenične situacije; navodi o nestancima“.

49

U svrhe primjene kako Protokola II. tako i članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama, pojmovi „unutrašnjih nemira“ i „unutrašnjih napetosti“ označavaju niži prag pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba ( 46 ). Te situacije ni danas nisu uključene u područje primjene MHP‑a.

50

Iz prethodno navedenoga proizlazi da pojam nemeđunarodnog oružanog sukoba ispunjava više uloga u MHP‑u i da definicija koja je dana u tom kontekstu odgovara na specifične ciljeve te grane međunarodnog prava kao i međunarodnoga kaznenog prava.

51

On prije svega ima ulogu identificiranja kategorije sukoba na koje se primjenjuje MHP. U toj ulozi označavanja područja primjene MHP‑a, definicija pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba slijedi temeljni cilj osiguranja da zaštita žrtava takvih sukoba ne ovisi o proizvoljnoj odluci dotičnih tijela. Dakle, on uspostavlja određen broj objektivnih materijalnih kriterija čija je glavna uloga što je više moguće ukloniti svaku subjektivnu marginu prosudbe i ojačati predvidljivost MHP‑a. Nadalje, kriteriji organiziranosti imaju cilj identificiranja situacija u kojima je primjena pravila MHP‑a stvarno moguća jer stranke u sukobu raspolažu minimalnom infrastrukturom koja im omogućava njihovo poštovanje.

52

Osim označavanja područja primjene MHP‑a, pojam o kojem je riječ također služi za određivanje pravnog režima primjenjivog na sukob. Kao što sam to ranije naveo, taj se režim razlikuje ne samo ovisno o tome ima li sukob međunarodnu ili unutarnju dimenziju ( 47 ), nego i ovisno o tome ispunjava li užu definiciju nametnutu Protokolom II. ili onu širu predviđenu u članku 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama. Osim zajedničke biti, koja se odnosi na minimalne uvjete intenziteta i organiziranosti strana u sukobima, ne čini se da u MHP‑u postoji jedinstven pojam „nemeđunarodnog oružanog sukoba“ uzevši u obzir to da su kriteriji koji određuju njegov sadržaj različiti s obzirom na instrument koji se primjenjuje.

53

Konačno, kao što sam naveo ranije, pod određenim uvjetima djela počinjena tijekom unutarnjeg oružanog sukoba kojima je izvršena povreda MHP‑a predstavljaju „ratne zločine“ koje je moguće progoniti na temelju međunarodnoga kaznenog prava ( 48 ). Kaznena odgovornost koja može proizaći iz počinjenja takvih djela zahtijeva da se sadržaj pojmova koji nastoje definirati inkriminaciju pobliže odredi na dovoljno obrazloženi način. U tom kontekstu osobitu važnost imaju kriteriji organiziranosti koje MHP koristi radi definiranja pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba, a kod kojih je riječ o utvrđivanju kaznene odgovornosti osoba na različitim razinama hijerarhijskog lanca dotične skupine.

54

Kao zaključak, na općenitiji način podsjećam da se proces nastanka pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba sastoji od etapa koje odražavaju trenutačno stanje primjene i razvoja te grane međunarodnog prava. U tom kontekstu, u svakoj etapi najvažniji zahtjev jest sporazum radi očuvanja učinkovitosti sustava što neizbježno rezultira kompromisnim rješenjima, kao što to potvrđuju radovi Diplomatske konferencije koja je rezultirala usvajanjem članka 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama.

55

Zaključno, definicija pojma nemeđunarodnog oružanog sukoba u MHP‑u odgovara specifičnim ciljevima koji su svojstveni toj grani međunarodnog prava i, kao što će niže biti prikazano, strani su sustavu supsidijarne zaštite u pravu Unije.

56

Direktiva o kvalifikacijama predstavlja prvu fazu procesa usklađivanja Unijine politike azila. Taj proces mora voditi prema stvaranju zajedničkog europskog sustava azila kao „sastavn[og] [...] [dijela] cilja Europske unije o postupnom stvaranju područja slobode, sigurnosti i pravde otvorenog prema onima koji, prisiljeni okolnostima, zakonito traže zaštitu u [Uniji]“ (prva uvodna izjava Direktive o kvalifikacijama) ( 49 ).

57

Glavni cilj te prve faze bio je, osobito, „osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita“ ( 50 ) smanjujući razlike između zakonodavstava i praksi država članica u tom području ( 51 ).

58

Točka 14. zaključaka Europskog vijeća iz Tamperea od 15. i 16. listopada 1999., koju provodi Direktiva o kvalifikacijama, preporučivala je, između ostalog, usvajanje „mjera o oblicima supsidijarne zaštite“ radi nadopunjavanja pravila o statusu izbjeglica i koje su nudile „odgovarajući status“ svakoj osobi kojoj je potrebna međunarodna zaštita iako ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice.

59

U skladu s tim zaključcima, Direktiva o kvalifikacijama naglašava da se mjere na temelju supsidijarne zaštite moraju smatrati komplementarnima sustavu zaštite koji je uspostavila Ženevska konvencija od 28. srpnja 1951. o statusu izbjeglica ( 52 ) i koji je nadopunjen protokolom o statusu izbjeglica sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967. ( 53 ).

60

Točnije, u sustavu Direktive o kvalifikacijama status izbjeglice i supsidijarna zaštita dvije su sastavnice koje su odvojene, ali usko povezane s pojmom međunarodne zaštite ( 54 ). Takav integrirani pristup omogućava tumačenje odredaba navedene direktive, nadopunjenih sustavom koji je uspostavljen Direktivom 2001/55/EZ ( 55 ) i koji predviđa privremenu zaštitu u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba (u daljnjem tekstu: Direktiva o privremenoj zaštiti), kao sustav pravila s tendencijom cjelovitosti koji je sposoban pokriti svaku situaciju u kojoj državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, koji ne mogu dobiti zaštitu od države podrijetla, traže međunarodnu zaštitu na području Unije.

61

U tom smislu, uostalom, govori tekst članka 78. stavka 1. UFEU‑a, koji je zamijenio članak 63. točku 1. UEZ‑a i koji je pravna osnova za novu Direktivu o kvalifikacijama. U skladu sa stavkom 1. tog članka „Unija razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakom državljaninu treće zemlje kojem je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja imigranta (non‑refoulement)“.

62

U okviru tog normativnog sustava mehanizam supsidijarne zaštite nastoji, u skladu s člankom 2. točkom (e) Direktive o kvalifikacijama, odobriti međunarodnu zaštitu svakoj osobi koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice, ali za koju se opravdano vjeruje da bi bila izložena povredi svojih najtemeljnijih prava ako bi se vratila ( 56 ).

63

Iz pripremnih radova Direktive o kvalifikacijama proizlazi da se pojam supsidijarne zaštite uglavnom temelji na međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima koji su najrelevantniji u tom području, a osobito na članku 3. EKLJP‑a, na članku 3. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja koju je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1984. kao i na članku 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda 16. prosinca 1966. ( 57 ). Odabir kategorija osoba koje uživaju tu zaštitu nadahnut je, osim EKLJP‑om i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, „obvezujućim pravnim okvirom“ sustava „supsidijarne“ ili „dodatne“ zaštite u državama članicama ( 58 ).

64

Iz pripremnih radova Direktive o kvalifikacijama također proizlazi da je uvijek postojalo pitanje uključivanja osoba koje se ne mogu vratiti u državu podrijetla, zbog situacije općeg nasilja i nesigurnosti u toj državi, u kategorije osoba koje uživaju supsidijarnu zaštitu.

65

To je uključivanje, s jedne strane, nastojalo zaokružiti sustav uspostavljen Direktivom o privremenoj zaštiti osiguravajući prihvat tih osoba čak i izvan slučajeva masovnog priljeva ( 59 ) i, s druge strane, odgovaralo na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj protjerivanje u zemlju gdje postoji povišen stupanj opasnosti i nesigurnosti i/ili nasilja može biti smatrano neljudskim ili ponižavajućim postupkom u smislu EKLJP‑a ( 60 ).

66

S obzirom na prethodna razmatranja moguće je zaključiti da MHP i sustav supsidijarne zaštite predviđen Direktivom o kvalifikacijama imaju različite namjene i slijede različite ciljeve, iako su oba utemeljena na humanitarnim razlozima.

67

Dok MHP ponajprije nastoji umanjiti utjecaj oružanih sukoba na dotično stanovništvo, supsidijarna zaštita odnosi se na osobe koje su napustile mjesta gdje se sukob odvija – bilo da je to zbog tog ili drugih razloga ( 61 ) ‐ i ne mogu se tamo vratiti zbog situacije općeg nasilja koje tamo vlada.

68

MHP je u biti upućen državi ili državama koje su izravno uključene u sukob, dok je supsidijarna zaštita oblik „nadomjesne zaštite“ koju odobrava država koja nije u sukobu kad ne postoji nikakva stvarna mogućnost da podnositelj zahtjeva dobije zaštitu u državi podrijetla.

69

MHP djeluje na dvije razine, odnosno uređuje vođenje neprijateljstava i zaraćenim stranama nameće poštovanje određenoga kodeksa ponašanja prema žrtvama sukoba. Riječ je o ratnom pravu koje uzima u obzir, osim potreba zaštite žrtava sukoba, vojne zahtjeve sukobljenih strana. Supsidijarna zaštita je prije svega zaštita utemeljena na načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja čiji je odlučujući element aktivacije stvarna potreba za međunarodnom zaštitom podnositelja zahtjeva.

70

Konačno, povrede MHP‑a kažnjavaju se na međunarodnoj razini i dovode do pojedinačne kaznene odgovornosti. Stoga je MHP u uskoj vezi s međunarodnim kaznenim pravom, a te dvije grane međunarodnog prava utječu jedna na drugu. Nasuprot tome, takav je odnos stran mehanizmu supsidijarne zaštite.

71

Zbog tih različitosti nije opravdana hermeneutička dosljednost između pojmova „unutarnji oružani sukob“, na temelju članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, i „nemeđunarodni oružani sukob“ u smislu MHP‑a. Iz toga slijedi da iz povezanosti pravnog poretka EU‑a i međunarodnog pravnog poretka ne proizlazi nikakva obveza usklađenog tumačenja prvog pojma s drugim pojmom.

72

Takva obveza ne proizlazi ni iz upućivanja na MHP, koje bi moglo biti sadržano u Direktivi o kvalifikacijama.

73

U skladu s ciljevima koje slijedi, Direktiva o kvalifikacijama upućuje na više instrumenata međunarodnog prava kojih su države članice stranke i koji uređuju njihove obveze prema podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Kao što je to Sud više puta istaknuo, ta upućivanja daju naznake o načinu na koji se odredbe te direktive moraju tumačiti ( 62 ).

74

Direktiva o kvalifikacijama navodi, osim Ženevske konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. kao „temelj[a] međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica“ u svojoj trećoj uvodnoj izjavi, na općenit način obveze država članica na temelju „instrumenata međunarodnog prava [...] koji zabranjuju diskriminaciju“ (uvodna izjava 11.) i „međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima“ (uvodna izjava 25.) kao i njihove obveze u području zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (uvodna izjava 36. i članak 21. stavak 1.). Uvodna izjava 22. sadrži također referencu na Preambulu i članke 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda kao i na rezolucije Ujedinjenih naroda o mjerama za borbu protiv međunarodnog terorizma.

75

Nasuprot tome, ta direktiva ne sadrži nikakvo izričito upućivanje na MHP. Ni njezine uvodne izjave ni njezini članci ne spominju instrumente te grane međunarodnog prava ( 63 ).

76

Iako je u navođenju razloga za prijedlog direktive Komisija uputila na obveze država članica iz MHP‑a kao izvor sustavâ „supsidijarne“ ili „komplementarne“ zaštite usvojenih na nacionalnoj razini, to upućivanje, koje je osim toga neizravno i vrlo općenito, u konačnici nije zadržano ( 64 ). Također, nije podržan prijedlog predsjedništva Vijeća Europske unije u smislu dodatka u članku 15. točki (c) reference na Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata te na, temeljem mišljenja pravne službe Vijeća, njezine priloge i protokole.

77

Iz toga slijedi da Direktiva o kvalifikacijama ne sadrži nijednu naznaku koja podržava usklađivanje pojma „unutarnjeg oružanog sukoba“, u smislu njezinog članka 15. točke (c), s pojmom „nemeđunarodnog oružanog sukoba“ iz MHP‑a. Nasuprot tome, odsutnost bilo kakvog izravnog upućivanja na MHP u tekstu te direktive kao i proces njezinog donošenja elementi su koji se protive tumačenju navedene odredbe koje bi bilo strogo usklađeno s MHP‑om.

78

Sveukupna prethodna razmatranja dovode me do zaključka da se pojam „unutarnjeg oružanog sukoba“ u smislu članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama mora tumačiti na autonoman način u odnosu na odgovarajući pojam iz MHP‑a.

79

U ranije navedenoj presudi Elgafaji Sud je već imao priliku potvrditi autonomiju članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama u odnosu na članak 3. EKLJP‑a. Sud je tada svoj zaključak temeljio na razlici u sadržaju tih dviju odredaba kao i na argumentima sustavne naravi.

80

U ovom predmetu predlažem Sudu da tu autonomiju potvrdi i u odnosu na MHP, osobito u odnosu na članak 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama, na temelju različitosti područja koja obuhvaćaju odredbe Direktive o kvalifikacijama i odredbe MHP‑a.

81

Drugim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev pita Sud, u slučaju da Sud na prvi dio tog pitanja odgovori da se pojam „unutarnjeg oružanog sukoba“ u članku 15. točki (c) Direktive o kvalifikacijama mora tumačiti na autonoman način u odnosu na MHP, koji su kriteriji ocjene postojanja takvog unutarnjeg oružanog sukoba.

82

Prethodna razmatranja daju određen broj korisnih elemenata za odgovor na taj dio pitanja.

83

Kao prvo, propisi Unije u području međunarodne zaštite, uključujući odredbe Direktive o kvalifikacijama u vezi sa supsidijarnom zaštitom, ulaze u Unijin sustav zaštite temeljnih prava. Oni su oblikovani prema glavnim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, kako na europskoj tako i na svjetskoj razini, i moraju se tumačiti i primjenjivati uzimajući u obzir vrijednosti onih instrumenata kojima su nadahnuti.

84

Kao drugo, ti propisi oblikuju sustav s tendencijom cjelovitosti čiji je cilj stvaranje „zajedničkog prostora zaštite i solidarnosti“ ( 65 ) za sve koji zakonito traže međunarodnu zaštitu na području Unije. Oni se moraju tumačiti i primjenjivati na način da omogućuju osiguranje fleksibilnosti tog sustava.

85

Kao treće, cilj mehanizma supsidijarne zaštite jest ponuda odgovarajućeg statusa svakom državljaninu treće zemlje koji, ne dobivši europski azil, ima potrebu za međunarodnom zaštitom. Potreba zaštite podnositelja zahtjeva jest dakle glavni kriterij koji mora voditi nadležna nacionalna tijela koja postupaju povodom zahtjeva za dobivanje statusa supsidijarne zaštite odnosno sudove države članice kojima je upućena odluka o odbijanju takvog zahtjeva.

86

Radi utvrđenja postojanja potrebe zaštite povezane s rizikom od trpljenja nepravdi definiranih u članku 15. točki (c) Direktive o kvalifikacijama, s kojima bi se suočila osoba koja traži dodjljivanje supsidijarne zaštite u slučaju njezinog vraćanja u državu podrijetla, nacionalna nadležna tijela i sudovi moraju uzeti u obzir, u skladu s pravilima iz članka 4. stavka 3. te direktive, sveukupnost relevantnih okolnosti koje karakteriziraju kako situaciju u državi podrijetla podnositelja zahtjeva u trenutku odlučivanja o zahtjevu tako i osobnu situaciju podnositelja zahtjeva.

87

Takav kazuistički pristup, koji jedini omogućuje ocjenu postojanja stvarne potrebe za zaštitom, protivi se utvrđivanju kriterija koje obavezno mora ispunjavati situacija u državi podrijetla podnositelja zahtjeva kako bi se mogla definirati kao „unutarnji oružani sukob“ u smislu navedenoga članka 15. točke (c).

88

Stoga, radi davanja korisnog odgovora na drugi dio prethodnog pitanja, ograničit ću se na nekoliko općih naznaka metodološke naravi.

89

U kontekstu članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, pojmovi „opće nasilje“ i „oružani sukob“ usko su međusobno povezani, a drugi u biti služi za definiranje okvira prvoga.

90

Nadalje, za razliku od MHP‑a, gdje sâmo po sebi postojanje unutarnjeg ili međunarodnog oružanog sukoba određuje primjenu sustava zaštite, odlučni element za aktiviranje mehanizma supsidijarne zaštite na temelju članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, zajedno s njezinim člankom 2. točkom (e), jest rizik s kojim se susreće podnositelj zahtjeva zbog situacije općeg nasilja koje postoji u njegovoj državi podrijetla.

91

Iz toga slijedi da u kontekstu tih odredaba središnju ulogu igra ispitivanje intenziteta nasilja i rizika koji iz toga proizlazi za podnositelja zahtjeva, dok je utvrđivanje i kvalificiranje činjenica koje su izvor tog nasilja manje važno.

92

Dakle, primjena članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, zajedno s njezinim člankom 2. točkom (e), ne može se odmah odbaciti sâmo zato što situacija u državi podrijetla podnositelja zahtjeva ne ispunjava sve kriterije koji se koriste u MHP‑u ili dotičnoj državi članici radi definiranja pojma unutarnjeg oružanog sukoba. Ne mogu se dakle automatski smatrati isključenima iz područja primjene tih odredaba situacije u kojima se, primjerice, izvršava jednostrano oružano nasilje, zaraćene strane ne raspolažu stupnjem organiziranosti koji je potreban prema MHP‑u ili nemaju nadzor nad područjem, vladine snage ne interveniraju u sukob, nema „duljeg sukobljavanja“ u smislu MHP‑a, sukob ulazi u konačnu fazu ili je situacija u MHP‑u obuhvaćena pojmovima „unutarnji nemiri“ ili „unutarnje napetosti“ ( 66 ).

93

Sve te situacije mogu biti obuhvaćene člankom 15. točkom (c) Direktive o kvalifikacijama kad stupanj općeg nasilja u dotičnoj trećoj zemlji dosegne u trenutku odlučivanja o zahtjevu za supsidijarnu zaštitu takvu razinu da postoji stvaran rizik za život ili osobu podnositelja zahtjeva u slučaju repatrijacije. Ta se procjena mora provoditi uzimajući u obzir pojašnjenje Suda u točki 39. ranije navedene presude Elgafaji, odnosno, „što je podnositelj zahtjeva eventualno sposobniji pokazati da je posebice pogođen zbog elemenata svojstvenih njegovoj osobnoj situaciji, to će biti potreban niži stupanj općeg nasilja kako bi mogao uživati supsidijarnu zaštitu“.

94

Predloženo tumačenje odražava pristup koji je moguće izvesti iz ranije navedene presude Elgafaji u kojoj je Sud, pozvan da pojasni pojam „individualnih prijetnji“ u smislu članka 15. točke (c) Direktive o kvalifikacijama, utvrdio izričitu i izravnu vezu između rizika za podnositelja zahtjeva za supsidijarnu zaštitu od nepravdi definiranih u tom članku, s jedne strane, i stupnja općeg nasilja koje obilježava oružani sukob u tijeku, s druge strane ( 67 ). Isti smjer tumačenja slijede nadležna tijela i sudovi određenih država članica, osobito Nizozemske i Ujedinjene Kraljevine, koji su izmijenili raniju praksu nastavno na navedenu presudu Elgafaji ( 68 ), a čini se da je taj smjer prihvatila i Komisija u izlaganju razloga za prijedlog preinake Direktive o kvalifikacijama ( 69 ).

95

Zaključujem s primjedbom da okolnost, koja je naglašena tijekom rasprave, da Direktiva o kvalifikacijama ima cilj minimalnog usklađivanja ne mora dovesti Sud do uskog tumačenja njezinih odredaba, osobito kad je riječ o utvrđivanju opsega pojmova korištenih za definiranje područja primjene sustava supsidijarne zaštite.

96

Nasuprot tome, ti se pojmovi moraju tumačiti uzimajući u obzir humanitarne razloge na kojima se temelji taj sustav, koji su izraz vrijednosti poštovanja ljudskog dostojanstva i poštovanja ljudskih prava na kojima je Unija utemeljena, u skladu s člankom 2. UEU‑a.

97

S obzirom na sveukupna prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje Conseil d’Étata odgovori kako slijedi:

Članak 15. točku (c) Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite, zajedno s njezinim člankom 2. točkom (e), treba tumačiti u smislu da: