1. 

Je li uvođenje programa potpore za električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije koji dodjeljuje zelene certifikate proizvođačima zelene električne energije sa sjedištem u određenoj regiji i obvezuje distributere električne energije da svake godine predaju određeni broj zelenih certifikata u skladu s kvotom, zabranjujući im upotrebu jamstava o podrijetlu izdanih u drugoj državi članici Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora (EGP) u skladu sa slobodnim kretanjem robe i zabranom diskriminacije?

2. 

To je u bitnome glavno pitanje postavljeno ovim zahtjevima za prethodnu odluku koji se također odnose i na tumačenje odredbi Direktive 2001/77/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o promicanju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije ( 2 ) i Direktive 2003/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2003. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 96/92/EZ ( 3 ).

3. 

Isprva se čini da je zbog ovih predmeta, u kojima se isprepleću i potencijalno sukobljavaju dvije vrlo moćne sile europskog uređenja, a to su slobodno kretanje robe i zaštita okoliša, Sud primoran pozabaviti se teškom i opasnom zadaćom pomirenja i pronalaženja ravnoteže između tih dvaju ciljeva, od kojih su oba od temeljne važnosti.

4. 

Međutim, smatram da se Sud ne treba baviti tom zadaćom jer svrha predmetnog nacionalnog propisa nije i ne može biti zaštita okoliša na način da se zabranjuje da se uzmu u obzir jamstva o podrijetlu iz drugih država.

5. 

U ovom ću mišljenju zastupati stajalište da su, iako članak 5. Direktive 2001/77 treba tumačiti na način da mu nisu protivni unutarnji propisi o potpori obnovljivim izvorima energije, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, a koji dodjeljujući zelene certifikate proizvođačima zelene električne energije u određenoj regiji i obvezujući distributere električne energije da svake godine predaju određeni broj zelenih certifikata u skladu s kvotom isključuju uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu izdanih u drugoj državi članici Unije ili Europskog gospodarskog prostora, takvi propisi, koji na diskriminacijski način ograničavaju trgovinu između država članica, a da nisu opravdani važnim zahtjevima vezanima uz zaštitu okoliša, ipak protivni članku 28. UEZ-a i članku 11. Sporazuma o europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. ( 4 )

6.

Direktivom 2001/77, donesenom, prema uvodnoj izjavi 1., kako bi se pridonijelo zaštiti okoliša i održivom razvoju, stvorila radna mjesta na lokalnoj razini, pojačala društvena kohezija, pridonijelo sigurnosti opskrbe i ubrzalo ispunjavanje ciljeva određenih Kyotskim protokolom uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime, usvojenim 11. prosinca 1997. ( 5 ) i odobrenim u ime Europske zajednice Odlukom 2002/358/EZ ( 6 ), utvrđeni su okvirni nacionalni ciljevi glede proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije kako bi se 2010. postigao opći udio od 22%.

7.

Uvodne izjave 10., 11. i 14. do 16. Direktive 2001/77 glasile su kako slijedi:

[...]

8.

Članak 1. Direktive 2001/77 određivao je da „cilj ove Direktive je poticanje povećanja udjela obnovljivih izvora energije u proizvodnji energije na unutarnjem tržištu i stvaranje temelja budućeg okvira Zajednice na tom području.“ [neslužbeni prijevod]

9.

Prema članku 3. stavku 1. navedene Direktive:

„Države članice u skladu s okvirnim nacionalnim ciljevima navedenima u stavku 2. poduzimaju odgovarajuće mjere za poticanje veće potrošnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije. Te mjere moraju biti proporcionalne cilju koji se želi postići.“ [neslužbeni prijevod]

10.

Članak 4. navedene Direktive, naslovljen „Programi potpore“, glasio je kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke 87. i 88. Ugovora [o EZ-u], Komisija ocjenjuje primjenu mehanizama korištenih u državama članicama, u skladu s kojima proizvođač električne energije, na temelju propisa koji su donijela javna tijela, dobiva izravnu ili neizravnu potporu, i koji bi mogli imati učinak ograničenja trgovine, imajući u vidu da ti mehanizmi doprinose ostvarivanju ciljeva navedenih u člancima 6. i 174. Ugovora [o EZ-u].

2.   Komisija najkasnije do 27. listopada 2005. podnosi izvješće [...] [koje] prema potrebi [...] sadrži i prijedlog za okvir Zajednice o programima potpore električnoj energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora energije.

Svaki prijedlog okvirnog programa trebao bi:

[...]

[...]“ [neslužbeni prijevod]

11.

Članak 5. Direktive 2001/77, naslovljen „Jamstvo o podrijetlu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije“, određivao je:

„1.   Države članice osiguravaju da se, najkasnije do 27. listopada 2003., podrijetlo električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije može zajamčiti u smislu ove Direktive u skladu s objektivnim, transparentnim i nediskriminacijskim kriterijima koje utvrđuje svaka država članica. Države članice osiguravaju da se jamstvo o podrijetlu u tu svrhu izdaje na zahtjev.

[...]

3.   Jamstva o podrijetlu:

4.   Jamstva o podrijetlu, izdana u skladu sa stavkom 2., države članice trebale bi uzajamno priznati, isključivo kao dokaz elemenata iz stavka 3. Svako odbijanje priznavanja jamstva o podrijetlu kao takvog dokaza, posebno zbog razloga povezanih sa sprječavanjem prijevare, mora se temeljiti na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima. [...]“ [neslužbeni prijevod]

12.

Direktiva 2001/77 uključena je u Sporazum o EGP-u Odlukom Zajedničkog odbora EGP-a br. 102/2005 od 8. srpnja 2005., a koja je stupila na snagu 1. rujna 2006., o izmjeni Priloga IV. (Energija) navedenog Sporazuma ( 7 ).

13.

Članci 2. i 3. stavak 2. i članci 4. do 8. Direktive 2001/77 stavljeni su izvan snage s 1. travnjem 2010. Direktivom 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77/EZ i 2003/30/EZ ( 8 ). Ovom je direktivom u potpunosti stavljena izvan snage Direktiva 2001/77 s 1. siječnja 2012.

14.

Direktiva 2003/54 sastavni je dio „drugog energetskog paketa“ koji je donio zakonodavac Unije s ciljem postupne liberalizacije unutarnjeg tržišta električne energije i plina.

15.

Uvodna izjava 26. Direktive 2003/54 glasi kako slijedi:

„Temeljni zahtjev ove Direktive je poštovanje obveza javne usluge, a uz to je važno da se u ovoj Direktivi odrede zajednički minimalni standardi koje će poštovati sve države članice vodeći računa o ciljevima zaštite potrošača, sigurnosti opskrbe, zaštite okoliša i istovjetnih razina tržišnog natjecanja u svim državama članicama. Važno je da se obveze javne usluge mogu tumačiti na nacionalnoj osnovi uzimajući u obzir nacionalne okolnosti i podložno poštovanju prava Zajednice.“ [neslužbeni prijevod]

16.

Prema odredbama članka 3. stavaka 1. i 2. ove direktive:

„1.   Države članice na temelju svoje institucionalne organizacije i poštujući načelo supsidijarnosti osiguravaju da se, ne dovodeći u pitanje stavak 2., elektroenergetskim poduzećima upravlja u skladu s načelima ove Direktive radi postizanja konkurentnog, sigurnog i s aspekta okoliša održivog tržišta električne energije te da između tih poduzeća nema diskriminacije u pogledu prava ili obveza.

2.   U potpunosti uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Ugovora [o EZ-u], a posebno njegov članak 86., države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem ekonomskom interesu, nametnuti obveze javne usluge koje se mogu odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu isporuka te zaštitu okoliša, uključujući energetsku učinkovitost i zaštitu klime. Takve obveze moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive te moraju elektroenergetskim poduzećima Zajednice jamčiti jednakost pristupa nacionalnim kupcima. [...]“ [neslužbeni prijevod]

17.

Direktiva 2003/54 uključena je u Sporazum o EGP-u Odlukom Zajedničkog odbora EGP-a br. 146/2005 od 2. prosinca 2005., koja je stupila na snagu 1. lipnja 2007., o izmjeni Priloga IV. (Energija) navedenog Sporazuma ( 9 ).

18.

Uredba o organiziranju tržišta električne energije (Vlaams decreet houdende de organisatie van de elektriciteitmarkt) od 17. lipnja 2000. ( 10 ) osobito je za cilj imala osigurati provedbu direktiva 2001/77 i 2003/54. Stavljena je izvan snage Uredbom od 8. svibnja 2009.

19.

U članku 2. točki 17. Uredbe o električnoj energiji „[zeleni] certifikat“ bio je definiran kao „prenosivo nematerijalno dobro koja dokazuje da je [proizvođač] tijekom određene godine proizveo određenu količinu zelene električne energije izražene u kWh“.

20.

U članku 22. te uredbe bilo je propisano da „regulatorno tijelo na zahtjev proizvođača izdaje [zeleni] certifikat za svakih 1000 kWh zelene električne energije za koju proizvođač dokaže da je proizvedena u Regiji Flandriji“.

21.

U članku 23. stavku 1. navedene uredbe bilo je određeno da je „[s]vaki dobavljač koji električnom energijom opskrbljuje krajnje kupce priključene na distribucijsku ili prijenosnu mrežu do 31. ožujka svake godine dužan regulatornom tijelu predati broj [zelenih] certifikata utvrđen u skladu sa stavkom 2.“.

22.

Člankom 23.a navedene uredbe bila je odobrena prodaja električne energije krajnjim kupcima u Regiji Flandriji „pod uvjetom da dobavljač preda [Vlaamse Reguleringsinstantie voor de Elektriciteits- en Gasmarkt ( 11 )] odgovarajući broj [zelenih] certifikata“.

23.

Člankom 24. Uredbe o električnoj energiji bilo je predviđeno da vlaamse regering (flamanska vlada) ( 12 )„utvrđuje provedbena pravila i postupke za izdavanje [zelenih] certifikata i određuje koje certifikate je moguće uzeti u obzir u svrhu ispunjenja obveze predviđene u članku 23“.

24.

U članku 25. te uredbe bilo je predviđeno da „ne dovodeći u pitanje članak 23., flamanska vlada je ovlaštena, nakon pribavljenog mišljenja regulatornog tijela i uzimajući u obzir postojanje jednakih ili ekvivalentnih jamstava u pogledu izdavanja takvih certifikata, prihvatiti certifikate za [zelenu] električnu energiju koja nije proizvedena u Regiji Flandriji“.

25.

U članku 37. stavku 2. navedene uredbe bilo je određeno da je „od 31. ožujka 2005. predviđena administrativna novčana kazna za povredu članka 23. stavka 1. [...] u iznosu od 125 eura za svaki certifikat koji ne bude predan“.

26.

Provedba članka 24. Uredbe o električnoj energiji osigurana je Odlukom flamanske vlade od 5. ožujka 2004.

27.

Prvotna verzija te odluke sadržavala je članak 15. stavak 1. kojim je bilo određeno da „u svrhu ispunjavanja obveze predaje [zelenih] certifikata VREG prihvaća samo zelene certifikate dodijeljene za električnu energiju proizvedenu u Regiji Flandriji“. [neslužbeni prijevod]

28.

Slijedom odluke Državnog vijeća kojom je naloženo da se ukine primjena članka 15. iz Odluke flamanske vlade od 5. ožujka 2004., taj je članak Odlukom od 25. veljače 2005., mjerodavnom u predmetu C‑204/12, izmijenjen tako što su u 1. stavku izbrisane riječi „u Regiji Flandriji“.

29.

Osim toga, Odluka flamanske vlade od 5. ožujka 2004., u verziji nakon Odluke o izmjeni od 8. srpnja 2005., mjerodavne u predmetima C‑205/12 do C‑208/12, sadržavala je i sljedeće odredbe.

30.

Članak 1. stavak 2. točka 14. te odluke definirao je „jamstvo o podrijetlu“ kao „dokaz kojim se potvrđuje da određena količina električne energije isporučene krajnjim kupcima potječe iz obnovljivih izvora energije“.

31.

U članku 13. stavcima 2. i 3. navedene odluke, koji se nalazio u odjeljku III. naslovljenom „Registracija zelenih certifikata“, bilo je propisano kako slijedi:

„(2)   Za svaki [zeleni] certifikat upisuju se barem sljedeći podaci:

[...]

[...]

(3)   U napomeni iz stavka 2. podstavka 6. navodi se:

32.

U članku 15. stavku 3. te iste odluke bilo je određeno da „[zeleni] certifikati koji su upotrijebljeni kao jamstva o podrijetlu u skladu s odredbama pododjeljka III. i dalje se mogu upotrijebiti u svrhu obveze predaje certifikata, pod uvjetom da je u napomeni predviđenoj u članku 13. stavku 2. točki 6. navedeno ‚zadovoljava’“.

33.

Člankom 15.a i 15.c Odluke od 5. ožujka 2004., kako je izmijenjena Odlukom od 8. srpnja 2005., koji su se nalazili u pododjeljku III. naslovljenom „Upotreba zelenih certifikata kao jamstva podrijetla“ bilo je određeno:

„Članak 15.a 1.   Zeleni certifikati upotrebljavaju se kao jamstvo o podrijetlu kad se predaju u okviru prodaje električne energije [krajnjim] kupcima kao električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora energije [...]

[...]

Članak 15.c 1.   Jamstvo o podrijetlu iz druge regije ili druge zemlje može biti uvezeno u [Regiju Flandriju kako bi se tamo] upotrijebilo kao jamstvo o podrijetlu pod uvjetom da [njegov] vlasnik [dokaže VREG-u da su ispunjeni sljedeći uvjeti]:

[...]

2.   Ako se jamstvo o podrijetlu uveze iz druge regije ili druge zemlje, podaci [o njemu] upisuju se u središnju banku podataka u obliku [zelenog] certifikata sa sljedećim napomenama:

[...]

[Zeleni] certifikati iz druge regije ili druge zemlje mogu se registrirati uz napomenu ‚zadovoljava’ ako flamanska vlada odluči prihvatiti navedene certifikate u skladu s člankom 25. [Uredbe o električnoj energiji].

Ta registracija obavlja se nakon što nadležno tijelo druge regije ili zemlje prenese VREG-u potrebne podatke o jamstvu o podrijetlu i nakon što je jamstvo o podrijetlu postalo neupotrebljivo u drugoj zemlji ili regiji.

[...]“

34.

Essent Belgium NV ( 13 ) je kao dobavljač električne energije, u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe o električnoj energiji, između 2003. i 2009. imao obvezu svake godine nadležnom flamanskom tijelu za regulaciju tržišta električne energije i plina, VREG-u, do 31. ožujka predati određen broj zelenih certifikata.

35.

Kako bi ispunio svoje obveze za razdoblje od 2005. do 2009. godine Essent je VREG-u, osim zelenih certifikata proizvođača električne energije sa sjedištem u regijama Flandriji i Valoniji kao i u regiji Bruxellesa dostavio za 2005. jamstva o podrijetlu koja potječu od proizvođača sa sjedištem u Nizozemskoj i Norveškoj, za 2006. od proizvođača sa sjedištem u Danskoj i Norveškoj, a za razdoblje od 2007. do 2009. od proizvođača sa sjedištem u Norveškoj ( 14 ).

36.

Smatrajući da, s obzirom na to da flamanska vlada nije donijela nikakve mjere za provedbu članka 25. Uredbe o električnoj energiji, samo zeleni certifikati koji potvrđuju proizvodnju električne energije u Regiji Flandriji mogu biti prihvaćeni, VREG je odlukom donesenom na temelju članka 37. stavka 2. navedene uredbe izrekao Essentu novčane kazne u iznosu od 542.125 eura za 2005. godinu, 234.750 eura za 2006. godinu, 166.125 eura za 2007. godinu, 281.250 eura za 2008. i 302.375 eura za 2009.

37.

Budući da je Essent podnio Rechtbank van eerste aanleg te Brussel (Belgija) tužbu protiv tih odluka, taj je sud odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

38.

VREG, Vlaamse Gewest (Regija Flandrija) i Vlaamse Gemeenschap (Flamanska zajednica) ( 15 ) osporavaju dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku podnesenih Sudu zbog razloga što, s jedne strane, Sud nije nadležan tumačiti nacionalno pravo ni odlučivati o njegovoj usklađenosti s pravom Unije i što,,s druge strane ta pitanja nisu relevantna za odlučivanje o glavnim predmetima jer su utemeljena na pogrešnom tumačenju nacionalnog prava, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev pogrešno izjednačio jamstva o podrijetlu i zelene certifikate iako člankom 25. Odluke o električnoj energiji jamstva o podrijetlu nisu obuhvaćena.

39.

Ovaj dvostruki argument ne čini mi se uvjerljiv ako se uzmu u obzir propisi kojima je uređena raspodjela ovlasti između Suda i nacionalnih sudova u okviru mehanizma suradnje na temelju članka 267. UFEU-a.

40.

Kao prvo, ustaljena sudska praksa jest da je isključivo nacionalni sud, koji odlučuje o sporu i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena, nadležan ocijeniti, imajući u vidu posebnosti svakog pojedinog predmeta, je li prethodna odluka nužna kako bi mogao donijeti svoju presudu kao i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenoga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku. Pretpostavka o relevantnosti koja vrijedi za prethodna pitanja koja postavljaju nacionalni sudovi može se osporiti samo u iznimnim slučajevima, a osobito kada očito proizlazi da zatraženo tumačenje odredbi prava Unije nije ni u kakvom odnosu s činjenicama ili predmetom glavnog postupka ( 16 ).

41.

Kao drugo, Sud je istaknuo da okolnost da doslovni sadržaj prethodnih pitanja poziva na odlučivanje o usklađenosti odredbe nacionalnog prava s pravom Unije ne sprečava Sud da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor dajući mu elemente tumačenja prava Unije koji će mu omogućiti da odluči o pitanju usklađenosti nacionalnog prava s pravom Unije ( 17 ).

42.

Kao treće, važno je podsjetiti da Sud nije nadležan odlučivati o tome kako treba tumačiti nacionalne propise ( 18 ). Naime, dužnost je Suda da u okviru raspodjele ovlasti između sudova Unije i nacionalnih sudova uzme u obzir pravni okvir utvrđen odlukom kojom se upućuje prethodno pitanje unutar kojeg je to pitanje postavljeno.

43.

U predmetnom slučaju, sud koji je uputio zahtjev, a koji ne zahtijeva tumačenje nacionalnog prava, izražava sumnju u usklađenost regionalnog programa potpore proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora energije s raznim odredbama primarnog i sekundarnog prava Unije iz razloga što taj program sprečava da se u obzir uzmu inozemna jamstva o podrijetlu. Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno navodi odredbe prava Unije čije se tumačenje traži objašnjavajući poveznicu između tog tumačenja i predmetnih nacionalnih propisa. Osim toga, točno utvrđuje mjerodavne odredbe nacionalnog prava i učinke izmjena propisa do kojih je došlo tijekom 2005. Također, primjećujem da u je njoj sadržani opis predmeta sporova iz glavnog postupka kao i propisa i činjenica u okviru kojih su postavljena pitanja omogućio zainteresiranim stranama da u smislu članka 23. stavka 2. Statuta suda Europske unije valjano podnesu svoja očitovanja.

44.

Prema tome, zahtjevi za prethodnu odluku moraju biti proglašeni dopuštenima.

45.

Kad je riječ o Sporazumu o EGP-u, samo ću podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, dužnost Suda osigurati da se propisi tog sporazuma koji su u bitnome identični propisima UFEU-a tumače jednako u državama članicama ( 19 ).

46.

Pitanjima, koja treba razmotriti zajedno, Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u biti pita treba li članak 5. Direktive 2001/77 ili eventualno članke 28. i 30. UEZ-a kao i članke 11. i 13. Sporazuma o EGP-u ili pak načelo o zabrani diskriminacije sadržano u članku 12. UEZ-a, članku 4. Sporazuma o EGP-u i članku 3. Direktive 2003/54, tumačiti na način da su im protivni nacionalni propisi o potpori obnovljivim izvorima energije, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, a kojima se isključuje uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu izdanih u drugoj državi članici Europske unije ili EGP-a.

47.

Postoje dva suprotna tumačenja Direktive 2001/77.

48.

S jedne strane VREG i dr. i Komisija, temeljeći svoje mišljenje na razlici između sustava priznavanja jamstava o podrijetlu uspostavljenog tom direktivom kako bi se osiguralo slobodno kretanje zelene električne energije i sustava zelenih certifikata uspostavljenog u okviru nacionalnih programa potpore, odbacuju nesukladnost između flamanske odredbe i navedene direktive.

49.

Prema Komisiji, iz uvodnih izjava 10. i 11. Direktive 2001/77 proizlazi da sustav jamstava o podrijetlu, uveden člankom 5. te direktive kako bi se olakšala trgovina električnom energijom i povećala transparentnost za potrošače omogućujući im da utvrde je li električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora energije, treba razlikovati od sustava zelenih certifikata uspostavljenog određenim nacionalnim programima potpore u smislu članka 4. navedene Direktive. Svrha zelenih certifikata, koji nisu predmet harmonizacije, jest poduprijeti proizvodnju zelene električne energije pružajući proizvođačima električne energije dodatni prihod koji pokriva dodatne troškove koji su povezani s proizvodnjom takve energije. Za razliku od jamstva o podrijetlu, oni postoje u obliku vrijednosnih papira kojima se može trgovati na sekundarnom tržištu na kojem se proizvođači nalaze u konkurentnom okruženju. Iz toga proizlazi da jamstva o podrijetlu ne dovode do prava na povlastice iz takvih nacionalnih programa potpore i da države članice nisu obvezne priznati jamstva o podrijetlu iz drugih država članica u svrhu ispunjenja obveznih nacionalnih kvota.

50.

Iznoseći argumente koji se također temelje na razlikovanju jamstava o podrijetlu i zelenih certifikata, VREG i dr. odbacuju primjenu članka 5. Direktive 2001/77 koji se odnosi na jamstva, a u korist članka 4. navedene direktive koji se odnosi na programe potpore. Prema VREG-u i dr., svrha jamstava o podrijetlu, namijenjenih promicanju trgovine zelenom električnom energijom i povećavanju transparentnosti, drugačija je od svrhe zelenih certifikata koji su instrumenti doprinosa ispunjenju obvezne nacionalne kvote za isporuku električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije. Međutim, utvrdivši da je sud koji je uputio zahtjev izričito ograničio prethodno pitanje na ispitivanje sukladnosti nacionalnih propisa s člankom 5. Direktive 2001/77, VREG i dr. po tom pitanju tvrde da je postojeći sustav jamstava o podrijetlu Regije Flandrije u skladu s uvjetima sadržanima u navedenoj odredbi.

51.

S druge strane, Essent i nizozemska vlada zauzimaju suprotno stajalište iz razloga što sporni program isključuje uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu izdanih u drugim državama članicama, a takvo se isključivanje, u skladu s člankom 5. stavkom 4. Direktive 2001/77, može temeljiti samo na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima.

52.

Prema njihovom stajalištu iz toga proizlazi da flamanski propisi nisu u skladu s načelom uzajamnog priznavanja jamstava o podrijetlu.

53.

O ovom pitanju, na koje treba potražiti odgovor u skladu s metodama tumačenja Suda, ispitujući redom izričaj, opću strukturu i ciljeve Direktive 2001/77, nemam nikakvih sumnji.

54.

Člankom 5. stavkom 3. navedene direktive predviđeno je da je svrha jamstava o podrijetlu koja navode izvor energije od koje je proizvedena električna energija, uz točne datume i mjesto proizvodnje, omogućiti proizvođačima električne energije da dokažu da je električna energija koju prodaju proizvedena iz obnovljivih izvora energije. Članak 5. stavak 4. navedene direktive propisuje načelo uzajamnog priznavanja jamstava o podrijetlu, ali ograničava opseg tog priznavanja određujući da jamstva moraju biti priznata „isključivo kao dokaz“. Prilog „isključivo“ predstavlja namjeru zakonodavca Unije da ograniči učinke uzajamnog priznavanja na dokaz o zelenom podrijetlu proizvedene električne energije.

55.

U uvodnoj izjavi 10. Direktive 2001/77 navedeno je, osim toga, da se od država članica ne zahtijeva da priznaju kupnju jamstva o podrijetlu iz druge države članice ili odgovarajuću kupnju električne energije kao doprinos ispunjenju obvezne nacionalne kvote i da programi predviđeni za jamstvo o podrijetlu ne podrazumijevaju sami po sebi pravo na povlastice iz nacionalnih mehanizama potpore.

56.

Iz navedenog slijedi da Direktiva 2001/77 ne nameće uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu inozemnih proizvođača u okviru nacionalnog programa potpore, poput onoga iz glavnog postupka, a koji se temelji na izdavanju zelenih certifikata.

57.

Ovo doslovno tumačenje podupiru zaključci dobiveni analizom opće strukture Direktive 2001/77. Naime, činjenica je da navedena direktiva uspostavlja jasnu razliku između sustava jamstava o podrijetlu i nacionalnih mehanizama potpore obnovljivim izvorima energije, o kojima govore njezina dva različita članka. Dok je člankom 4. Direktive 2001/77 određeno samo da Komisija ocjenjuje primjenu mehanizama potpore korištenih u državama članicama, pri čemu se izričito navodi da ti mehanizmi mogu imati učinak ograničenja trgovine, imajući u vidu da oni pridonose ostvarivanju ciljeva navedenih u člancima 6. i 174. UEZ-a, članak 5. navedene direktive definira i uređuje jamstva o podrijetlu, osmišljena kao sredstvo za olakšavanje trgovine zelenom električnom energijom, kako bi se osiguralo njihovo uzajamno priznavanje. Iz toga proizlazi da su jamstva o podrijetlu i zeleni certifikati dva odvojena i različita pravna instrumenta u smislu Direktive 2001/77.

58.

Tumačenje koje predlažem potkrijepljeno je i ciljevima Direktive 2001/77 koji osobito proizlaze iz njezinih uvodnih izjava. Ona ne nastoji u potpunosti uskladiti zakonodavstvo u području električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije. Ograničava se na utvrđivanje okvirnih nacionalnih ciljeva potrošnje, ali ostavlja državama članicama slobodu izbora kad je riječ o prirodi i sadržaju mjera koje treba usvojiti kako bi se postigli ti ciljevi, tako da navedene države raspolažu širokom marginom prosudbe. Prema uvodnim izjavama od 14. do 16. Direktive 2001/77, ona uvodi prijelazno razdoblje tijekom kojega će države članice moći primjenjivati različite mehanizme potpore, uključujući mehanizam zelenih certifikata, u vezi s kojima se smatra da je „prerano“ za odluku o okviru Zajednice. Primorati države članice da priznaju jamstva o podrijetlu u okviru programâ potpore značilo bi ograničiti njihov diskrecijski prostor u tom području, što očito nije bila namjera zakonodavca Unije.

59.

Sve upućuje na to da Direktiva 2001/77, koja od jamstava o podrijetlu i zelenih certifikata čini dva odvojena i različita pravna instrumenta, ne nameće sama po sebi izjednačavanje jamstava o podrijetlu sa zelenim certifikatima u okviru nacionalnih programa potpore proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora energije.

60.

Prema tome, važno je razmotriti jesu li članci 28. i 30 UEZ-a, kao i članak 11. Sporazuma o EGP-u, prepreka nacionalnom propisu, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku.

61.

U skladu s mišljenjem suda koji je podnio zahtjev, a koji se poziva na presudu od 13. ožujka 2001., PreussenElektra ( 20 ), obveza koju imaju proizvođači električne energije sa sjedištem u Regiji Flandriji da kupuju flamanske zelene certifikate na prvi je pogled mjera s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje uvoza. Rechtbank van eerste aanleg te Brussel ističe, među ostalim, upućujući na sadržaj dopisa koji je 25. srpnja 2001. Komisija uputila Kraljevini Belgiji nakon što je bila obaviještena o spornim propisima na temelju odredbi Ugovora o državnim potporama, da su se flamanske vlasti tada izričito obvezale „kako ne bi kršile propise koji uređuju unutarnje tržište, [...] da će uvoznicima električne energije dati mogućnost da dokažu da su uvezli zelenu električnu energiju“.

62.

Prema VREG-u i dr., sud koji je uputio zahtjev pogrešno je pretpostavio da su jamstva o podrijetlu roba u smislu članka 28. UEZ-a, međutim, ona se ne mogu se smatrati „robom“ s obzirom da svoju akcesornu i nematerijalnu narav. Robom se može smatrati samo električna energija, ali pitanje sprječava li flamanski propis slobodno kretanje zelene električne energije nije predmet prethodnog pitanja. U svakom slučaju, sporni program ne predstavlja prepreku jer se zelena električna energija proizvedena u inozemstvu može slobodno uvesti u Regiju Flandriju. Što se tiče zelenih certifikata iz drugih država članica Unije ili EGP-a, o njima nije riječ u predmetima iz glavnog postupka i oni nisu roba.

63.

Napokon, pod pretpostavkom da se može utvrditi ograničenje slobodnoga kretanja robe, VREG i dr. smatraju da je ono opravdano važnim zahtjevima vezanima za zaštitu okoliša i da flamanski propis predstavlja nediskriminacijsku, odgovarajuću i proporcionalnu mjeru.

64.

Komisija prvo ističe da iako se električna energija, u skladu sa sudskom praksom Suda, treba smatrati robom u smislu članka 28. UEZ-a i članka 11. Sporazuma o EGP-u, to ne vrijedi i za jamstva o podrijetlu, koja su akcesorne prirode u odnosu na električnu energiju čije trgovanje olakšavaju. Osim toga, Komisija, koja smatra da propisi, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koji čine kombinaciju sustava zelenih certifikata i sustava obveznih kvota, ne mogu biti izjednačeni s programom o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena gore navedena presuda Preussen Elektra s obzirom na to da proizvođači električne energije zadržavaju slobodu opskrbljivanja zelenom električnom energijom iz drugih država članica ili zemalja EGP-a, ne isključuje da bi ti predmetni propisi potencijalno mogli imati ograničavajući učinak na slobodno kretanje robe.

65.

Komisija, međutim, smatra da je ta prepreka opravdana ciljem zaštite okoliša. U tom smislu Komisija tvrdi da propisi o kojima je riječ u glavnom postupku pridonose smanjenju emisija stakleničkih plinova, pogoduju regionalnom pristupu zagađenju, u skladu s načelom otklanjanja štete za okoliš prije svega na izvoru i u skladu je s obvezom, koju su države članice preuzele Direktivom 2001/77, utvrđivanja okvirnih nacionalnih ciljeva potrošnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije, pri čemu Unija tako nastoji postići da sve države članice uravnoteženo i proporcionalno pridonose provođenju europskih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova.

66.

Ističući da mehanizmi javne potpore obnovljivim izvorima energije nisu usklađeni, Komisija dodaje da, s obzirom na razlike između država članica na klimatskom i geografskom planu, treba spriječiti da se zagađenje koncentrira u regijama gdje je proizvodnja zelene električne energije teža zbog nedostatka prirodnih bogatstava i treba postupiti na način da ciljane nacionalne potpore mogu i u tim regijama potaknuti lokalnu proizvodnu zelene električne energije. Po njezinu mišljenju, otvaranje javne potpore svim inozemnim proizvođačima moglo bi dovesti do masovnog okretanja nacionalnim programima koji nude najvelikodušnije uvjete, što bi ugrozilo poštovanje obveze svih država članica da postignu svoje nacionalne ciljeve.

67.

Essent, koji napominje da se na temelju sudske prakse Suda električna energija mora smatrati robom ( 21 ), iznosi da je donošenjem predmetnih propisa povrijeđena zabrana količinskih ograničenja uvoza i mjera s istovrsnim učinkom. Odbijanje da se u obzir uzmu jamstva o podrijetlu iz drugih država članica Unije ili EGP-a, utemeljeno isključivo na geografskom podrijetlu, a bez ispitivanja njihove ekvivalentnosti zelenim certifikatima izdanima u Regiji Flandriji, prepreka je uvozu zelene električne energije.

68.

Tužitelj u glavnom postupku smatra da takva mjera ne može biti opravdana ciljem zaštite okoliša jer i inozemna jamstva o podrijetlu u tom kontekstu imaju istu svrhu kao i zeleni certifikati, a to je povećanje proizvodnje i potrošnje zelene električne energije na unutarnjem tržištu. Dodaje da se cilj poticanja lokalne proizvodnje ne može prihvatiti kao opravdanje jer ta svrha ne proizlazi iz Uredbe o električnoj energiji i čak je u suprotnosti s ciljem poticanja razvoja obnovljivih izvora energije na način koji je „u skladu s tržištem“, a koji je iznesen u prikazu razloga donošenja navedene Uredbe. Osim toga, poticanje lokalne proizvodnje dovelo bi do diskriminacije na temelju podrijetla u korist flamanskih proizvođača.

69.

Kako bih odgovorio na postavljeno pitanje, svoje ću obrazloženje raščlaniti na tri faze i ispitati prvo mogu li se primijeniti propisi o slobodnom kretanju robe, zatim proučiti podliježe li predmetni propis zabrani prepreka i na kraju ću ocijeniti moguća opravdanja.

70.

Najprije valja podsjetiti da su, iako programi potpore obnovljivim izvorima energije nisu usklađeni s Direktivom 2001/77, države članice i dalje obvezne poštivati temeljene slobode utvrđene ugovorima, a među kojima se nalazi slobodno kretanje robe.

71.

Kako bi ta sloboda bila primjenjiva, nacionalni propisi trebaju imati utjecaj na kretanje robe u smislu UEZ-a. Prije nego što utvrdimo je li to slučaj u predmetima u glavnom postupku, čini mi se da je potrebno vratiti se ukratko na funkcioniranje sustava zelenih certifikata uspostavljenog flamanskim propisima.

72.

Najprije napominjem da se politike promidžbe obnovljivih energija mogu poslužiti raznim instrumentima, poput sustava zajamčenih kupovnih cijena, mehanizama dražbi ili sustava zelenih certifikata. Potonji mehanizmi, uvedeni u više država članica, funkcioniraju na temelju pravila koja su heterogena ( 22 ).

73.

Konkretno, što se tiče flamanskih propisa o kojima je riječ u glavnim predmetima, sustav zelenih certifikata, uveden od 1. siječnja 2001., počiva na dvostrukom mehanizmu dodjele zelenih certifikata proizvođačima električne energije koji upotrebljavaju obnovljive izvore energije i istovremenog uvođenja obveznih kvota za distributere električne energije.

74.

S jedne strane zeleni certifikati dodjeljuju se proizvođačima električne energije za unaprijed utvrđenu količinu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije ili u kvalitetnim kogeneracijskim centralama. Budući da se ti certifikati mogu prodavati, mehanizam povećava vrijednost proizvodnje zelene električne energije omogućujući proizvođačima da dobiju naknadu ne samo prodajom električne energije na mreži već i prodajom certifikata na tržištu.

75.

S druge strane, distributeri električne energije imaju obvezu kupiti određenu kvotu zelenih certifikata koja se izračunava ovisno o ukupnoj količini električne energije koju prodaju potrošačima. Distributeri koji ne mogu predati kvotu zelenih certifikata koja se od njih zahtijeva svake godine, dužni su platiti administrativnu novčanu kaznu u progresivnom iznosu koji de facto odgovara najvišoj cijeni, a prihodi od novčanih kazni namijenjeni su fondu za potporu projektima razvoja obnovljivih izvora energije.

76.

Posve je jasno da bi taj sustav, koji je predstavljen na način da mu je cilj poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije u Regiji Flandriji, mogao utjecati na uvoz zelene električne energije iz inozemstva. U tom smislu smatram da nije potrebno dokazati da su jamstva o podrijetlu ili zeleni certifikati sami po sebi roba u smislu članka 28. UEZ-a. Dovoljno je utvrditi da iz sudske prakse Suda, koji je dao široku definiciju pojma robe ( 23 ), nesumnjivo proizlazi da električna energija mora biti kvalificirana kao takva ( 24 ), tako da njezino kretanje, u skladu s prethodno navedenim člankom, načelno ne smije biti spriječeno.

77.

U nastavku ću razmotriti postojanje eventualnog ograničenja.

78.

Kao prvo, treba podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi svi trgovinski propisi država članica koji mogu izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ograničiti trgovinu unutar Unije smatraju mjerama s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza u smislu članka 28. UEZ-a ( 25 ). Prema tome, treba utvrditi učinak koji nacionalni propisi, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, mogu imati na slobodu kretanja električne energije.

79.

Ne osporavam da takav program ne sprječava distributere električne energije da uvoze zelenu električnu energiju iz drugih država članica Unije ili EGP-a. Međutim, činjenica je da taj program može, makar i neizravno, ograničiti kretanje zelene električne energije.

80.

Naime, s jedne strane taj sustav gospodarski pogoduje proizvođačima električne energije sa sjedištem u Regiji Flandriji u odnosu na druge proizvođače zelene električne energije s obzirom na to da prodajom zelenih certifikata mogu doći do dodatnih prihoda uz prihode dobivene prodajom električne energije.

81.

S druge strane, taj sustav odvraća distributere električne energije od uvoza zelene električne energije čije se podrijetlo dokazuje jamstvima o podrijetlu jer se uvoz te električne energije ne može uzeti u obzir za postizanje nametnutih kvota, tako da uz kupnju te električne energije, čija cijena može već biti viša od cijene električne energije proizvedene iz konvencionalnih izvora, moraju kupiti i flamanske zelene certifikate.

82.

Iz toga slijedi da se sporni nacionalni propisi, koji pogoduju trgovini zelenom električnom energijom proizvedenom u Regiji Flandriji i ograničavaju u istoj mjeri mogućnosti uvoza zelene električne energije, moraju smatrati mjerom s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje uvoza.

83.

Osim toga, ta mjera ima diskriminacijske učinke s obzirom na to da prednost dobivenu prodajom zelenih certifikata ograničava na proizvodnju flamanske električne energije, isključujući proizvodnju zelene električne energije iz drugih država članica Unije ili EGP-a.

84.

Pod pretpostavkom da se argumenti VREG-a i dr. protumače na način da dovode u pitanje sličnost između zelene električne energije uvezene iz drugih država članica, čije je podrijetlo dokazano potvrdom o podrijetlu, i zelene električne energije proizvedene u Regiji Flandriji, čije se podrijetlo jamči zelenim certifikatom, treba istaknuti da VREG i dr. ne tvrde da flamanski zeleni certifikati pružaju dodatno jamstvo kad je riječ o dokazivanju zelenog podrijetla proizvedene električne energije. Flamanski propisi, kojima je zeleni certifikat definiran kao dokument kojim se dokazuje da je proizvođač tijekom određene godine proizveo određenu količinu ekološke električne energije ( 26 ), dopuštaju da se certifikati upotrebljavaju kao jamstvo podrijetla. Prema samom iskazu VREG-a i dr. iznesenog na saslušanju, jedina razlika između zelenih certifikata i jamstava o podrijetlu jest u tome da se zeleni certifikati izdaju proizvođačima koji proizvode u Regiji Flandriji. Drugim riječima, električna energija zajamčena zelenim certifikatom nije „zelenija“ od električne energije certificirane jamstvom o podrijetlu s obzirom na to da je jedina razlika između njih u geografskom podrijetlu.

85.

Preostaje vidjeti je li ovo diskriminacijsko ograničenje opravdano ili ne.

86.

Sud je već imao priliku u više navrata utvrditi da je zaštita okoliša cilj od općeg interesa koji opravdava ograničenja sloboda utvrđenih Ugovorima. On je čak u tom području uspostavio posebnu sudsku praksu u kojoj je izrazio čvrsto stajalište u korist zaštite okoliša.

87.

Prema tradicionalnom pristupu Suda kad je riječ o mogućnosti opravdavanja ograničenja trgovine u Uniji, samo one mjere koje su bez razlike primjenjive na robu ili pružanje usluga bez obzira na njihovo podrijetlo mogu biti opravdane važnim zahtjevima od općeg interesa. Naprotiv, ako je mjera diskriminacijska, ona se može opravdati samo izričitom izuzimajućom odredbom ( 27 ). Međutim, zaštita okoliša, koju je pravo Unije tek nedavno priznalo, ne nalazi se među razlozima od općeg interesa nabrojanima u članku 30. UEZ-a, koji se mogu odnositi samo na taksativno navedene slučajeve, već predstavlja važan razlog u općem interesu koji priznaje Sud. Prema tome, ovaj cilj načelno može opravdati samo nediskriminacijske mjere.

88.

Međutim, u sudskoj praksi došlo je do promjene slijedom koje je proširena mogućnost pozivanja na ciljeve koji se ne nalaze u članku 30. UEZ-a kako bi se opravdala nacionalna ograničenja slobodnog kretanja robe ( 28 ). Ovakav razvoj sudske prakse imao je dvije glavne faze.

89.

Prvu čini predmet zvan „valonski otpad“ ( 29 ) u kojem je riječ o belgijskom zakonodavstvu kojim je u Valoniji bila zabranjena prerada otpada iz druge države članice ili druge regije osim Regije Valonije. U tom predmetu Sud je, nakon što je otpad okvalificirao kao robu i podsjetio da se važni zahtjevi uzimaju u obzir samo ako je riječ o mjerama koje su bez razlike primjenjive na nacionalne i uvezene proizvode, odlučio da s obzirom na „posebnu narav otpada“ ( 30 ), koji na temelju načela otklanjanja štete za okoliš prije svega na izvoru mora biti uklonjen što bliže mjestu svojeg nastanka, „pobijane mjere ne mogu se smatrati diskriminacijskima“. ( 31 )

90.

Drugu fazu predstavljaju presuda od 14. srpnja 1998., Aher-Waggon ( 32 ), i prethodno navedena presuda PreussenElektra. Presuda PreussenElektra odnosila se na obvezu dobavljača električne energije da kupuju električnu energiju iz obnovljivih izvora energije po minimalnim cijenama. Iako se ta mjera nije činila bez razlike primjenjivom s obzirom na to da je jasno pogodovala nacionalnim proizvođačima zelene električne energije, kod kojih su se gospodarski subjekti morali opskrbljivati, Sud je, ne proučivši je li mjera izravno diskriminacijska, ocijenio da je opravdana zbog svojih ciljeva zaštite okoliša jer pridonosi smanjenju emisije stakleničkih plinova, zbog cilja zaštite zdravlja i života ljudi i životinja kao i zaštite biljaka i zbog osobitih svojstava električne energije.

91.

Dakle, ostvarivanje cilja zaštite okoliša može imati za posljedicu neutralizaciju dokazano diskriminacijske naravi nacionalne mjere ili jednostavno oslobađanje od obveze da se ispita je li mjera diskriminacijska ili ne.

92.

Premda se u potpunosti slažem s ovakvim razvojem kojim se potvrđuje integracija brige za okoliš u unutarnje tržište, moram izraziti žaljenje što se iznimka od pravila prema kojem samo izričite izuzimajuće odredbe mogu opravdati diskriminacijsku mjeru ne javlja izričito u praksi Suda, već zapravo prikriveno proizlazi iz obrazloženja danih od slučaja do slučaja koja slijede različitu logiku. Po mojem mišljenju treba pojasniti situaciju formalnim priznavanjem mogućnosti pozivanja na zaštitu okoliša kao opravdanja za mjere koje ograničavaju slobodu kretanja robe čak i ako su diskriminacijske. U tom izričitom priznanju vidim tri vrste prednosti.

93.

Prva je ta što mi se čini da je to priznavanje vođeno brigom o pravnoj sigurnosti jer bi se njime ostvarila prednost uklanjanja sumnji koje mogu postojati po pitanju pozivanja na zaštitu okoliša kao važnog zahtjeva u općem interesu za opravdavanje diskriminacijske mjere.

94.

Drugo, čini mi se da neprovjeravanje diskriminacijskog karaktera mjera koje predstavljaju prepreke ima veliki nedostatak da se time onemogućuje različita jačina sudskog nadzora kojem podliježu te mjere kako bi se provjerilo jesu li prikladne da bi se osiguralo postizanje željenog cilja i ne nadilaze ono što je nužno za njegovo postizanje. Međutim, mislim da diskriminacijske mjere, osobito one koje krše takvo temeljno načelo kao što je načelo zabrane izravne diskriminacije na temelju državljanstva, moraju biti podvrgnute strožem zahtjevu proporcionalnosti.

95.

Treće, u navedenom izričitom priznavanju vidim priliku da se potvrdi važno mjesto koje zaštita okoliša ima u pravnom poretku Unije i da se tako nastavi s razvojem započetim presudom od 7. veljače 1985., ADBHU ( 33 ), koja je zaštitu okoliša učinila „jednim od temeljnih ciljeva Zajednice“. Održivi razvoj otada je jedan od ciljeva Unije iznesenih u članku 3. UEU-a ( 34 ), čija točka 3. određuje da „[o]na radi na održivom razvoju Europe koji se temelji na […] visokoj razini zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša“. Nadalje, zahtjev za visoku razinu zaštite okoliša utvrđen je člankom 191. UFEU-a, kojem odgovara članak 174. UEZ-a, i člankom 37. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao cilj Unije. Osim toga, prema odredbama članka 11. UFEU-a, kojem odgovara članak 6. UEZ-a, „[z]ahtjevi u pogledu zaštite okoliša moraju se uključiti u utvrđivanje i provedbu politika i aktivnosti Unije, posebice s ciljem promicanja održivog razvoja“.

96.

Po mojem mišljenju, izričitim podizanjem zaštite okoliša na razinu važnog zahtjeva u općem interesu na koji se može pozvati radi opravdavanja mjera koje ograničavaju slobodno kretanje, čak i ako su diskriminacijske, pridonijelo bi se tome da se osigura njezina prednost u odnosu na druga razmatranja.

97.

Čini mi se da bi se teorijsko opravdanje tog rješenja moglo pronaći u načelu uključivanja koje upućuje na to da se ciljevi zašite okoliša, čiji je međusektorski i temeljni karakter Sud istaknuo ( 35 ), uzmu u obzir prilikom definiranja i primjene politika i aktivnosti Unije. Iako se tim načelom ne nameće sustavno davanje prednosti zaštiti okoliša, ono ipak upućuje na to da se cilj zaštite okoliša može sustavno odvagivati u odnosu na druge temeljne ciljeve Unije ( 36 ).

98.

Treba dakle istražiti može li flamanski propis, koji po mojem mišljenju predstavlja diskriminacijsko ograničenje slobodnog kretanja robe, biti opravdan važnim zahtjevima vezanima za zaštitu okoliša.

99.

Redom ću se vratiti na svako od iznesenih opravdanja.

100.

Počet ću s opravdanjima koja se odnose na prethodno navedenu presudu PreussenElektra. U toj presudi Sud je odluku temeljio na progresivnom karakteru liberalizacije tržišta električne energije, koja „dopušta ograničenja trgovine električnom energijom između država članica“ ( 37 ), kao i na naravi električne energije koja je takva da „nakon što uđe u distribucijsku ili prijenosnu mrežu, teško je utvrditi podrijetlo, a osobito izvor energije od koje je električna energija proizvedena“ ( 38 ). Sud je također uzeo u obzir činjenicu da njemački propis pridonosi smanjenju emisija stakleničkih plinova.

101.

Prema mojem mišljenju, zbog razvoja pravnog konteksta u kojem se nalazi unutarnje tržište električne energije, ali i promidžbe obnovljivih izvora energije prva dva opravdanja više se ne mogu prihvatiti.

102.

Prvo napominjem da je presuda PreussenElektra donesena prije nego što je usvojena Direktiva 2003/54 koja predstavlja dodatnu fazu u liberalizaciji tržišta električne energije, među ostalim s ciljem borbe protiv zatvaranja tržišta.

103.

Zatim ističem da se opravdanje koje proizlazi iz nemogućnosti utvrđivanja podrijetla električne energije danas više ne može valjano iznositi jer je svrha uvođenja jamstva o podrijetlu Direktivom 2001/77 bila upravo jamčiti obnovljivo podrijetlo proizvedene električne energije ( 39 ).

104.

Opravdanje koje proizlazi iz doprinosa smanjenju emisije stakleničkih plinova također nam se ne čini uvjerljivim jer bi električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora energije u drugoj državi članici Unije ili EGP-a pridonijela smanjenju emisije stakleničkih plinova u Regiji Flandriji u istom omjeru kao i električna energija proizvedena u toj regiji iz obnovljivih izvora energije ( 40 ).

105.

Komisija se također poziva na potrebu da se poštuje načelo otklanjanja štete nanesene okolišu prije svega na izvoru. Međutim, ne smatram da bi se na to načelo, koje s ciljem sprečavanja štete po okoliš nameće otklanjanje štete na izvoru upotrebom manje štetnih postupaka i proizvoda, a koje posljedično opravdava lokalnu preradu otpada ( 41 ), moglo valjano pozivati kako bi se opravdala diskriminacija električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije u drugim državama članicama.

106.

Razlog za onemogućavanje distributerima predaje inozemnih jamstava o podrijetlu također se ne može pronaći u cilju osiguravanja opskrbe energijom. S vanjskog gledišta, odnosno po pitanju konvencionalnih izvora energije iz trećih zemalja, sigurnost opskrbe očito nije u pitanju. Također nije dokazano da bi sigurnost nacionalne opskrbe mogla biti ugrožena s obzirom na to da se njezino poboljšanje može osigurati ponajprije razvojem međusobne povezanosti mreža koje, pogodujući raznolikosti opskrbe, omogućuju nadoknađivanje ograničenja obnovljivih izvora energije u odnosu na cilj osiguravanja kontinuiteta isporuke električne energije ( 42 ).

107.

Argument izveden iz toga da je Direktiva 2001/77 definirala nacionalne ciljeve pridržavanje kojih bi moglo biti ugroženo otvaranjem javne potpore svim inozemnim proizvođačima zelene električne energije također mi se ne čini uvjerljivim.

108.

U Komunikaciji Vijeću i Europskom parlamentu u vezi s udjelom obnovljivih izvora energije u Europskoj uniji ( 43 ) Komisija je istaknula, nakon što je utvrdila da su nacionalni ciljevi bili definirani u smislu potrošnje električne energije iz obnovljivih izvora energije ali da je potrošnja električne energije bila definirana kao nacionalna proizvodnja uvećana za uvezenu energiju i umanjena za izvezenu energiju, da država članica može uključiti doprinos u obliku uvoza iz druge države članice pod uvjetom da država izvoznica to izričito prihvati i da ne dođe do dvostrukog obračunavanja.

109.

Komisija je dakle prihvatila mogućnost da se u obzir uzme električna energija iz uvoza kako bi se provjerilo je li postignut cilj države članice uvoznice. U tim okolnostima ne vidim kako bi uvoz zelene električne energije iz inozemstva mogao ugroziti ostvarivanje nacionalnih ciljeva.

110.

Iako shvaćam postojanje brige da se spriječi nejednaka raspodjela postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije između država članica, svejedno smatram da zaštita okoliša spada u zajedničku politiku Unije. Zaštita okoliša nije samo nacionalna briga, već je odlikuje europska dinamika, osobito po pitanju borbe protiv klimatskih promjena ( 44 ). Prema tome, također treba uzeti u obzir prednosti do kojih bi mogla dovesti trgovina zelenom električnom energijom u Uniji. Iako se stvarni utjecaj takve trgovine teško može izmjeriti, ima razloga smatrati da bi ona mogla pridonijeti smanjenju troška obnovljivih izvora energije omogućujući racionalniju lokalizaciju proizvodnje.

111.

Druga dva temeljena razmatranja podupiru naše uvjerenje da zaštita okoliša ne može opravdati sporni propis.

112.

Kao prvo, razlika između jamstava o podrijetlu i zelenih certifikata, čiju su evidentnost i važnost VREG i dr. nastojali dokazati, u stvarnosti je vrlo zamršena, kako u propisima tako i u flamanskoj praksi ( 45 ). Naime, zeleni certifikat ima vrijednost jamstva o podrijetlu s obzirom na to da se može upotrijebiti u prodaji električne energije krajnjim kupcima. Osim toga, kao što su na raspravi priznali i sami VREG i dr., jamstvo o podrijetlu može se, kao i zeleni certifikat, prodavati odvojeno od električne energije. Dakle, zeleni certifikat i jamstvo o podrijetlu oportuno se poimaju kao dva dijela istog instrumenta, prema ideji koja je vrlo različita od originalne logike Direktive 2001/77. Paradoksalno, certifikat se, bez obzira na to je li preimenovan u jamstvo o podrijetlu ili ne, može slobodno izvoziti i tako postati dijelom inozemnih sustava potpore obnovljivim izvorima energije, dok je s druge strane uvoz inozemnih instrumenata zabranjen.

113.

Uostalom, treba istaknuti da je praksa koju navodi VREG sporna jer se u stvarnosti sastoji od pretvaranja jamstva o podrijetlu u zeleni certifikat samo za svrhu predmetnog regionalnog sustava s obzirom na to da ih registrira kao zeleni certifikat s ciljem da ih eventualno upotrijebi kao takve ako se ukaže potreba i isključivo na temelju vlastite odluke. Ipak, zeleni certifikati koji se potencijalno mogu upotrijebiti imaju cijenu koju su imali kao jamstva o podrijetlu čiji je iznos, koji nam je izložen na saslušanju, ako je sve ostalo isto, znatno niži od iznosa „normalnog“ zelenog certifikata. Iz toga proizlazi da taj način određivanja cijene ne odgovara onomu koji bi trebao biti uobičajen, odnosno usporedbi ponude i potražnje na sekundarnom tržištu zelenih certifikata čije je normalno funkcioniranje poremećeno tom praksom. Komisija je u svojim podnescima navela i potvrdila na saslušanju da osam država članica ima sustav zelenih certifikata. To nam dakle daju sliku o važnosti koju ima nepravilnost koju uzrokuje sustav koji se ovdje ispituje.

114.

Drugo, iz dopisa koji je Komisija uputila Kraljevini Belgiji 25. srpnja 2001., bez obzira na iznenađujuće tumačenje koje mu je na saslušanju dala Komisija, nedvojbeno proizlazi da važeći flamanski propisi nisu u skladu s obvezama koje je preuzela flamanska vlada prilikom obavještavanja o tim propisima na temelju odredbi Ugovora o državnim potporama. Nisam spreman odobriti takvo nepridržavanje dane riječi, koje se ne može opravdati zaštitom okoliša.

115.

Sve su to razlozi zbog kojih smatram da iako članak 5. Direktive 2001/77 treba tumačiti na način da mu nisu protivni propisi o nacionalnom programu potpore obnovljivim izvorima energije, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, kojima je isključeno uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu izdanih u drugoj državi članici ili EGPU-u, ali da su takvi propisi, koji na diskriminacijski način ograničavaju trgovinu između država članica, a da nisu opravdani važnim zahtjevima vezanim za zaštitu okoliša, protivni članku 28. UEZ-a i članku 11. Sporazuma o EGP-u ( 46 ).

116.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da Rechtbanku van eerste aanleg te Brussel (Belgija) treba odgovoriti sljedeće:

Članak 5. Direktive 2001/77/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o promicanju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije treba tumačiti na način da mu nije protivan nacionalni program potpore obnovljivim izvorima energije, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji dodjeljuje zelene certifikate proizvođačima zelene električne energije sa sjedištem u određenoj regiji i prema kojem su dobavljači električne energije dužni svake godine predati određeni broj zelenih certifikata u skladu s kvotom, isključujući uzimanje u obzir jamstava o podrijetlu izdanih u drugoj državi članici Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora. Međutim, takvi propisi, koji na diskriminacijski način ograničavaju trgovinu između država članica Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora, a da nisu opravdani važnim zahtjevima vezanima za zaštitu okoliša, protivni su članku 28. UEZ-a i članku 11. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992.