1

Europska komisija svojom tužbom od Suda zahtijeva da utvrdi da Republika Poljska, s obzirom na to da nije prenijela ili da je pogrešno prenijela odredbe članka 2. točaka (a), (b) i (d) do (f), članka 3. stavka 3., članka 4. stavka 3., članaka 6. do 9. stavaka 1. i 2. točke (a), članka 10. stavaka 3. i 4., članka 18. stavka 1. drugog podstavka i članka 18. stavaka 3. i 4. Direktive 2009/41/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. o ograničenoj uporabi genetski modificiranih mikroorganizama (SL L 125, str 75.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 31., str. 50.), kao i dijela A četvrte alineje, dijela B prve alineje i dijela C prve alineje Priloga V. toj direktivi, povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

2

Na temelju članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Europskoj uniji Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL 2003., L 236, str. 33., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju), Republiku Poljsku obvezivale su, od datuma pristupanja, odnosno 1. svibnja 2004., odredbe ugovora i akata koje su institucije Europske unije donijele prije tog pristupanja.

3

U skladu s člankom 54. Akta o pristupanju, nove države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi od dana pristupanja bile usklađene s odredbama direktiva i odluka, osim ako je u prilozima navedenima u članku 24. tog akta ili u drugim odredbama navedenog akta ili njegovih priloga predviđen neki drugi rok. Budući da ni Prilog XII. istog akta, koji se odnosi na Republiku Poljsku i koji je naveden u članku 24. Akta o pristupanju, ni druge odredbe tog akta o toj državi članici ne sadržavaju posebne odredbe o Direktivi Vijeća 90/219/EEZ od 23. travnja 1990. o ograničenoj uporabi genetski modificiranih mikroorganizama (SL L 117, str. 1.) i Direktivi Vijeća 98/81/EZ od 26. listopada 1998. o izmjeni Direktive 90/219 (SL L 330, str. 13.), Republika Poljska bila je dužna prenijeti te direktive na dan svojeg pristupanja Uniji.

4

Direktivom 90/219 utvrdile su se zajedničke mjere za ograničenu uporabu genetski modificiranih mikroorganizama s ciljem zaštite zdravlja ljudi i okoliša.

5

Ta je direktiva izmijenjena Direktivom 98/81.

6

Direktiva 90/219, kako je izmijenjena Direktivom 98/81 (u daljnjem tekstu: Direktiva 90/219, kako je izmijenjena), stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom 2009/41, koja je stupila na snagu 10. lipnja 2009.

7

U članku 2. Direktive 2009/41, koji je jednak članku 2. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, navedene su sljedeće definicije:

„[...]

[...]

[...]”

8

U skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive 2009/41, koji odgovara članku 4. drugom stavku Direktive 90/219, kako je izmijenjena:

„[Direktiva 2009/41] ne primjenjuje [se] na skladištenje, uzgoj, otpremu, uništenje, odlaganje kao otpada ili uporabu GMM‑ova koji su stavljeni na tržište u skladu s Direktivom 2001/18/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 12. ožujka 2001. o namjernom uvođenju u okoliš genetski modificiranih organizama i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/220/EEZ (SL L 106, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 32., str. 35.)] ili na temelju drugog zakonodavstva Zajednice koje uređuje procjenu posebnog rizika za okoliš sličnog onom određenom u toj Direktivi, pod uvjetom da je ta ograničena uporaba u skladu s uvjetima, ako ih ima, suglasnosti za njihovo stavljanje na tržište.”

9

Članak 6. Direktive 2009/41, koji je jednak članku 7. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, glasi kako slijedi:

„Kada se prvi put rabe prostorije za ograničenu uporabu, od korisnika se zahtijeva da se prije započinjanja te uporabe nadležnim tijelima dostavi prijava koja sadrži barem podatke navedene u Prilogu V. dijelu A.”

10

Člankom 7. Direktive 2009/41, koji je zamijenio članak 8. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, propisuje se:

„Nakon prijave iz članka 6., s naknadnom ograničenom uporabom razreda 1. može se nastaviti bez daljnje prijave. Korisnici GMM‑ova iz ograničenih uporaba razreda 1. [d]užni su voditi evidenciju o svakoj procjeni iz članka 4. stavka 6. koja se stavlja na raspolaganje nadležnom tijelu na zahtjev.”

11

Članak 8. Direktive 2009/41, koji je sadržajem gotovo jednak sadržaju članka 9. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, glasi kako slijedi:

„1.   Za prvu ograničenu uporabu i sljedeće ograničene uporabe iz razreda 2. ograničenih uporaba koje se trebaju provesti u prostorijama za koje se dostavlja prijava u skladu s člankom 6. dostavlja se prijava koja sadrži podatke navedene u Prilogu V. dijelu B.

2.   Ako su prostorije već bile predmet prethodne prijave za provedbu ograničenih uporaba razreda 2. ili višeg razreda i svih povezanih zahtjeva za suglasnost, ograničene uporabe razreda 2. može se nastaviti odmah nakon nove prijave.

Međutim, podnositelj zahtjeva može sam zatražiti od nadležnog tijela da donese odluku o dodjeli formalnog odobrenja. Odluka se mora donijeti u roku od najdulje 45 dana od te prijave.

3.   Ako prostorije ne podliježu prethodnoj prijavi za provedbu ograničenih uporaba razreda 2. ili višeg razreda, ograničena uporaba razreda 2. može, ako nema nikakve naznake nadležnog tijela o suprotnom, nastaviti s aktivnostima 45 dana nakon podnošenja prijave iz stavka 1., ili ranije u dogovoru s nadležnim tijelom.”

12

Člankom 9. Direktive 2009/41, čiji je sadržaj gotovo jednak sadržaju članka 10. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, predviđa se:

„1.   Za prvu ograničenu uporabu i sljedeće ograničene uporabe iz razreda 3. ili razreda 4. koje se trebaju provesti u prostorijama za koje se dostavlja prijava u skladu s člankom 6., dostavlja se prijava koja sadrži podatke navedene u Prilogu V. dijelu C.

2.   Ograničene uporabe 3. ili višeg razreda ne mogu se nastaviti bez prethodne suglasnosti nadležnog tijela, koje svoju odluku dostavlja u pisanom obliku:

13

Člankom 10. Direktive 2009/41, koji odgovara članku 11. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, propisuje se:

„1.   Države članice određuju tijelo ili tijela koja su nadležna za provedbu mjera koje usvajaju pri primjeni ove Direktive i primaju i potvrđuju prijave iz članaka 6., 8. i 9.

2.   Nadležna tijela ispituju usklađenost prijave sa zahtjevima ove Direktive, točnost i potpunost ispunjenih podataka, točnost procjene iz članka 4. stavka 2. i razreda ograničenih uporaba i, prema potrebi, primjerenost mjera sigurnosti pri ograničenoj uporabi i ostalih zaštitnih mjera, upravljanje otpadom i mjere odgovora u slučaju opasnosti.

3.   Ako je potrebno, nadležno tijelo može:

4.   Za potrebe izračunavanja razdobljâ iz članaka 8. i 9., svako razdoblje tijekom kojeg nadležno tijelo:

14

Članak 16. Direktive 2009/41, čiji je tekst u biti jednak tekstu članka 17. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, glasi:

„Države članice osiguravaju da nadležno tijelo organizira nadzor i ostale mjere kontrole kako bi osigurale da korisnici udovoljavaju ovoj Direktivi.”

15

Člankom 18. stavcima 1., 3. i 4. Direktive 2009/41 koji odgovaraju članku 19. stavcima 1., 4. i 5. Direktive 90/219, kako je izmijenjena, predviđa se:

„1.   Kada otkrivanje podataka utječe na jednu ili više stavki navedenih u članku 4. stavku 2. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu [(SL L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.], podnositelj prijave može navesti podatke u prijavama dostavljenima u skladu s ovom Direktivom koje bi trebalo smatrati povjerljivima. U takvim slučajevima mora se dati obrazloženje koje je moguće provjeriti.

Nadležno tijelo odlučuje, nakon savjetovanja s podnositeljem prijave, koje podatke će smatrati povjerljivima i obavješćuje podnositelja prijave o svojoj odluci.

[...]

3.   Komisija i nadležna tijela ne smiju otkrivati trećim stranama podatke koji se smatraju povjerljivima u skladu s drugim podstavkom stavka 1. i za koje se dostavlja prijava ili se drukčije dostavljaju u skladu s ovom Direktivom i štiti prava intelektualnog vlasništva koja se odnose na primljene podatke.

4.   Ako, iz bilo kojeg razloga, podnositelj prijave povuče prijavu, nadležno tijelo mora poštovati povjerljivost dostavljenih podataka.”

16

U članku 3. Zakona o genetski modificiranim organizmima (ustawa o organizmach genetycznie zmodyfikowanych) od 22. lipnja 2001. (Dz. U. 2007 br. 36., pozicija 233., u daljnjem tekstu: Zakon o GMO‑ima) navedene su sljedeće definicije:

[...]

[...]”

17

U skladu s člankom 14. Zakona o GMO‑ima:

„1.   Ministar u Službenom listu, uz poštovanje stavka 2., objavljuje podatke o nesrećama iz članka 33. kao i njihovim učincima te opasnostima koje iz njih proizlaze.

2.   Odredbe o pristupu informacijama o okolišu primjenjuju se mutatis mutandis u slučaju pristupa informacijama o GMO‑ima.”

18

Člankom 14.a tog zakona propisuje se:

„Objavljuju se:

19

Člankom 16. navedenog zakona predviđa se:

„Za ograničenu uporabu GMO‑a potrebno je odobrenje ministra, osim ako u ovom poglavlju nije drukčije predviđeno.”

20

Članak 17. stavak 1. istog zakona glasi:

„Utvrđene su četiri kategorije ograničene uporabe GMO‑a prema razini rizika za zdravlje ljudi i okoliš:

21

Člankom 21. Zakona o GMO‑ima propisuje se:

„1.   Svaki zahtjev za dodjeljivanje odobrenja ograničene uporabe GMO‑a iz članka 16. osobito sadržava:

2.   Zahtjev za odobrenje ograničene uporabe GMO‑a iz stavka 1. popraćen je:

3.   Svaki zahtjev za odobrenje koji se odnosi na novu ograničenu uporabu GMO‑a također sadržava informacije o rezultatima prethodne ograničene uporabe.”

22

Člankom 23. tog zakona predviđa se:

„1.   Odobrenje se izdaje na određeno razdoblje koje ne može biti dulje od pet godina, nakon provjere da su ispunjeni uvjeti za ograničenu uporabu GMO‑a koji su predviđeni zakonom, uz poštovanje stavka 4.

2.   Prije dodjele odobrenja, moguće je:

3.   Troškove povezane s podnošenjem dodatnih informacija i mišljenja iz stavka 2. snosi podnositelj zahtjeva.

4.   Ministar ne dodjeljuje odobrenje zatraženo za aktivnosti iz kategorija III. i IV. ako se opravdano može vjerovati da predviđene mjere zaštite ne predstavljaju razinu jamstva koja je potrebna da bi se isključila svaka teška ili nepopravljiva posljedica u slučaju nesreće, odnosno svaki rizik od nesreće u okviru predviđene ograničene uporabe GMO‑a.”

23

Na temelju članka 24. navedenog zakona:

„1.   Odobrenje ograničene uporabe GMO‑a dodjeljuje se u roku od tri mjeseca od zaprimanja zahtjeva. Taj se rok suspendira u slučajevima navedenima u članku 23. stavku 2. točkama 1. i 2.

1.a   U slučajevima iz članka 29., rok za izdavanje odobrenja ograničene uporabe GMO‑a koji je naveden u stavku 1. produljuje se za razdoblje jednako razdoblju savjetovanja, a najviše za 30 dana.

2.   Ako se utvrdi da je aktivnost razvrstana u kategoriju rizika nižu od one u koju je trebala biti razvrstana s obzirom na prikupljene dokumente, od korisnika GMO‑a može se tražiti da izmijeni razvrstavanje aktivnosti.

3.   U slučaju odbijanja izmjene razvrstavanja aktivnosti, ministar ne dodjeljuje odobrenje ili povlači odobrenje.

4.   Ako zaštita zdravlja ljudi ili okoliša to zahtijevaju, u okviru odobrenja ograničene uporabe GMO‑a moguće je utvrditi dodatne uvjete za ograničenu uporabu GMO‑a u pogledu primjene zahtjeva koji se odnose na razinu i vrstu mjera zaštite i sigurnosti radnika te koji premašuju zahtjeve utvrđene na temelju članaka 17. i 18.”

24

Člankom 29. istog zakona predviđa se:

„Sudjelovanje javnosti u postupku čiji je predmet izdavanje odluke o odobrenju ograničene uporabe GMO‑a uređeno je odredbama o sudjelovanju javnosti u postupcima o zaštiti okoliša.”

25

Člankom 31. Zakona o GMO‑ima predviđa se mogućnost da se razvrstavanje u određenu kategoriju izmijeni „novom ograničenom uporabom GMO‑a razvrstanom u kategoriju rizika I. ili II., koja se vrši na istom mjestu i u istim uvjetima, [koja] ne zahtijeva dodjelu novog odobrenja ograničene uporabe GMO‑a, uz poštovanje članka 24. stavka 2.”

26

Člankom 32. tog zakona određuje se:

„1.   Korisnik GMO‑a dužan je ministra i tijelo iz članka 19. stavka 5. bez odgađanja obavijestiti o:

2.   U slučajevima iz stavka 1. točke 1., uzimajući u obzir aspekte povezane sa sigurnošću osoba i zaštitom okoliša, ministar traži da korisnik GMO‑a u skladu s tim izmijeni uvjete ili pak suspendira ili prekine ograničenu uporabu GMO‑a, pri čemu za korisnika GMO‑a utvrđuje rok za ostvarenje tih radnji.”

27

Članak 34. stavak 1. navedenog zakona glasi:

„1.   Ministar vodi upisnik ograničenih uporaba GMO‑a.

2.   Upisnik iz stavka 1. sadržava:

2.a   Upisnik se vodi u elektroničkom obliku.

3.   Upisnik je javan; odredbe članka 14. stavka 2. i članka 14.a primjenjuju se mutatis mutandis.

4.   Uvid u upisnik je besplatan.”

28

Zakon o pristupu informacijama o okolišu i zaštiti okoliša, sudjelovanju javnosti u zaštiti okoliša i studijama utjecaja na okoliš (ustawa o udostępnianiu informacji o środowisku i jego ochronie, udziale społeczeństwa w ochronie środowiska oraz o ocenach oddziaływania na środowisko) od 3. listopada 2008. (Dz. U. br. 199., pozicija 1277., u daljnjem tekstu: Zakon o pristupu informacijama o okolišu) dio je sustava koji se primjenjuje na ograničenu uporabu genetski modificiranih mikroorganizama na području Poljske.

29

Na temelju članka 16. stavka 1. tog zakona, upravna tijela javnosti ne omogućuju pristup informacijama o okolišu i zaštiti okoliša ako se te informacije odnose na:

30

Člancima 33. do 38. Zakona o pristupu informacijama o okolišu utvrđuju se pravila o sudjelovanju javnosti u postupku odlučivanja.

31

Člankom 33. tog zakona određuje se:

„Prije donošenja ili izmjene odluke za koje je potrebno sudjelovanje javnosti, tijelo nadležno za donošenje te odluke u najkraćem mogućem roku obavještava javnost o:

32

Komisija je 23. listopada 2007. Republici Poljskoj uputila pismo opomene u kojem je skrenula pozornost te države članice na to da treba osigurati potpuno i ispravno prenošenje Direktive 98/81.

33

Republika Poljska odgovorila je na to pismo opomene dopisom od 13. prosinca 2007. u kojem je odbila argumente koje je Komisija istaknula u prilog prigovorima koji se temelje na neprenošenju ili pogrešnom prenošenju odredbi te direktive.

34

Budući da nije bila zadovoljna tim odgovorom, Komisija je 25. lipnja 2009. Republici Poljskoj uputila obrazloženo mišljenje.

35

Republika Poljska odgovorila je na to obrazloženo mišljenje dopisom od 20. kolovoza 2009. u kojem je ponovila argumentaciju na koju se pozvala u svojem odgovoru na Komisijino pismo opomene.

36

Pod tim okolnostima Komisija je 6. lipnja 2011. podnijela ovu tužbu.

37

Najprije valja podsjetiti da Komisija može utvrditi povredu obveza proizašlih iz izvorne verzije akta Unije, koja je zatim izmijenjena ili stavljena izvan snage, koje su zadržane novim odredbama (presude od 5. listopada 2006., Komisija/Belgija, C‑275/04, Zb., str. I‑9883., t. 35.; od 11. prosinca 2008., Komisija/Italija, C‑174/07, t. 31., i od 17. lipnja 2010., Komisija/Francuska, C‑492/08, Zb., str. I‑5471., t. 31.).

38

U ovom je slučaju nesporno da obveze proizašle iz članaka Direktive 2009/41 na koje se pozvala Komisija odgovaraju obvezama koje su se već primjenjivale prije stupanja na snagu te direktive, na temelju Direktive 90/219, kako je izmijenjena. Stoga se Komisija u okviru ovog postupka može pozvati na navodnu povredu, iako se u predsudskoj fazi oslonila na odgovarajuće odredbe Direktive 90/219, kako je izmijenjena, koja se tada primjenjivala.

39

Osim toga, valja pojasniti da je Komisija u svojoj replici, nakon što je saznala za argumente na koje su se poljska tijela pozvala u svojem odgovoru na tužbu, odlučila odustati od prigovora navedenih u njezinoj tužbi koji su se odnosili na članak 2. točku (f), članak 4. stavak 3., članak 6., članak 8. stavak 1. i članak 9. stavak 1. Direktive 2009/41, kao i na dio A četvrtu alineju, dio B prvu alineju i dio C prvu alineju Priloga V. toj direktivi, koji stoga više nisu predmet ove tužbe.

40

Komisija najprije podsjeća na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije, koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji uzimajući u obzir kontekst te odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ.

41

Naime, prema mišljenju Komisije, dobro funkcioniranje sustava uspostavljenog Direktivom 2009/41 može se osigurati samo takvim tumačenjem i vjernim prenošenjem definicija iz te direktive jer bi preširoka definicija određenih izraza mogla utjecati na pravilnost prenošenja drugih odredbi navedene direktive. Stoga Komisija smatra da je doslovno preuzimanje definicija iz određene direktive u aktima prenošenja bolji način da se izbjegne neujednačena primjena prava Unije u državama članicama.

42

Priznajući da se Zakonom o GMO‑ima prenosi više direktiva iz istog područja i da taj zakon stoga ima šire područje primjene od područja primjene Direktive 2009/41, Komisija ističe da ispravna provedba svake direktive prenesene navedenim zakonom, koja je dovoljno transparentna i omogućava da se izbjegne svaka sumnja ili teškoća praktične naravi, zahtijeva da su područja primjene ratione personæ i ratione materiæ odredaba kojima se prenose te direktive ipak jasno utvrđena i da je na temelju ostvarenog prenošenja moguće jasno razlikovati odredbe kojima se prenosi Direktiva 2009/41 i odredbe koje ne proizlaze iz područja primjene te direktive, što nije slučaj u ovom predmetu.

43

Osim toga, Komisija tvrdi da, čak i ako države članice mogu jamčiti zaštitu sličnu onoj koja proizlazi iz Direktive 2009/41, što se tiče organizama koji nisu obuhvaćeni područjem primjene te direktive, te države ipak nemaju pravo prilikom prenošenja izmijeniti definicije navedene u direktivi jer bi inače ujednačena primjena zakonodavstva Unije u svim državama članicama i načelo autonomnog i ujednačenog tumačenja izraza navedenih u tom zakonodavstvu bili lišeni svakog učinka.

44

Konkretnije, Komisija prigovara Republici Poljskoj činjenicu da je u Zakonu o GMO‑ima umjesto pojmova „mikroorganizam” i „genetski modificirani mikroorganizmi”, koji su upotrijebljeni u Direktivi 2009/41, upotrijebila pojmove „organizam” i „genetski modificirani organizam”, kao i da u te pojmove iz nacionalnog propisa nije uključila „životinjske i biljne stanice u kulturi”.

45

Komisija također ističe da se u definiciji pojma „genetski modificirani organizam” iz Zakona o GMO‑ima upotrebljava izraz „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”, dok je u Direktivi 2009/41 upotrijebljen precizniji izraz, odnosno „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa prirodno”.

46

Komisija u tom okviru također tvrdi da činjenica da se u drugim definicijama iz Zakona o GMO‑ima ne upućuje na „genetski modificirane mikroorganizme”, nego na „genetski modificirane organizme”, odredbama tog zakona koje se temelje na tim definicijama također dodjeljuje šire područje primjene. Iz toga proizlaze nedostatak jasnoće u pravnom smislu kao i teškoće praktične naravi prilikom primjene Direktive 2009/41.

47

Republika Poljska osporava argumente koje je iznijela Komisija. Što se tiče navodne nepreciznosti u definiciji pojma „genetski modificirani organizam” iz Zakona o GMO‑ima, u kojoj se upotrebljava izraz „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”, ta država članica osporava postojanje takve nepreciznosti ne samo u pogledu merituma, nego i u pogledu dopuštenosti tužbe Komisije jer je taj prigovor prvi put bio istaknut u fazi postupka pred Sudom. Navedeni prigovor stoga treba proglasiti nedopuštenim.

48

Što se tiče merituma, Republika Poljska osobito ističe da materijalno područje primjene Zakona o GMO‑ima nije ograničeno na odredbe kojima se osigurava prenošenje Direktive 2009/41, već obuhvaća niz normi proizašlih iz drugih tekstova prava Unije, među kojima se osobito nalazi Direktiva 2001/18. Stoga se tim zakonom ne uređuje samo ograničena uporaba genetski modificiranih mikroorganizama, nego i niz drugih pitanja povezanih s tom uporabom.

49

Prema tome, definicije pojmova „organizam” i „genetski modificirani organizam” iz navedenog zakona odnose se na genetski modificirane mikroorganizme kao i na druge genetski modificirane organizme, pri čemu su svi elementi tih definicija iz Direktive 2009/41 uključeni u predmetne odredbe nacionalnog prava. Jedina razlika koja postoji proizlazi iz proširenja područja primjene Zakona o GMO‑ima u odnosu na područje primjene odredbi Direktive 2009/41. Ta se razlika temelji na činjenici da je definicija iz poljskog propisa proširena kako bi se obuhvatili makroorganizmi. Osim toga, prošireno područje primjene tog zakona odnosilo se na pitanje koje nije bilo usklađeno na razini Unije.

50

Što se tiče argumenta koji je istaknula Komisija, prema kojem se u definiciji pojma „organizam” iz poljskog propisa ne navode životinjske i biljne stanice u kulturi, Republika Poljska ističe da ta definicija, kako je navedena u Zakonu o GMO‑ima, u skladu s člankom 3. točkom 1. tog zakona obuhvaća svako „biološko tijelo, stanično ili nestanično, koje se može replicirati i može prenijeti genetski materijal, uključujući viruse i viroide”. Stoga navedena definicija obuhvaća stanice u kulturi, kao što su životinjske i biljne stanice. Naime, stanice u kulturi dio su proširene kategorije navedene u definiciji iz navedenog zakona jer pripadaju biološkim tijelima, staničnim ili nestaničnim, koja se mogu replicirati i prenijeti genetski materijal. Republika Poljska smatra da su se, s obzirom na to da su te stanice obuhvaćene područjem primjene odredbi Zakona o GMO‑ima koje se odnose na ograničenu uporabu genetski modificiranih organizama, odredbe Direktive 2009/41 poštovale.

51

Što se tiče razlike istaknute između izraza „[...] genetski materijal izmijenjen [je] na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”, koji se navodi u Zakonu o GMO‑ima, i izraza „[...] genetski materijal izmijenjen [je] na način koji se ne događa prirodno”, upotrijebljenog u Direktivi 2009/41, Republika Poljska osporava postojanje takve razlike te u tom pogledu pojašnjuje da upotreba glagola u participu prezenta kao dopune u navedenom poljskom zakonu ne može biti u suprotnosti s ciljevima te direktive.

52

Što se tiče dopuštenosti prvog prigovora u dijelu u kojem se odnosi na izraz „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”, najprije valja podsjetiti da stranka tijekom postupka ne može izmijeniti sam predmet spora i da osnovanost tužbe treba ispitati isključivo s obzirom na zahtjeve iz tužbe kojom se pokreće postupak (vidjeti osobito presudu od 11. studenoga 2010., Komisija/Portugal, C‑543/08, Zb., str. I‑11241., t. 20. i navedenu sudsku praksu).

53

Osim toga, na temelju čanka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 38. stavka 1. Poslovnika Suda, u verziji koja je bila na snazi na dan podnošenja tužbe Komisije, ta je potonja institucija dužna u svakoj tužbi koju podnese na temelju članka 258. UFEU‑a navesti točno određene prigovore za koje od Suda traži da o njima odluči, a u najmanju ruku sažeti pravne i činjenične elemente na kojima se taj zahtjev temelji (vidjeti u tom smislu presude od 31. ožujka 1992., Komisija/Danska, C‑52/90, Zb., str. I‑2187., t. 17.; od 4. svibnja 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑508/03, Zb., str. I‑3969., t. 62.; od 3. lipnja 2010., Komisija/Španjolska, C‑487/08, Zb., str. I‑4843., t. 71., i gore navedenu presudu Komisija/Portugal, t. 21.).

54

U ovom slučaju valja utvrditi da je Komisija, u zahtjevima tužbe kojom se pokreće postupak, jasno navela da Republici Poljskoj prigovara da nije ispravno prenijela pojam „genetski modificirani mikroorganizam”, naveden u članku 2. točki (b) Direktive 2009/41, time što je u Zakonu o GMO‑ima upotrijebila izraz „genetski modificirani organizam”.

55

Točno je da se Komisija tek u tužbi prvi put pozvala na argument koji se temelji na nepreciznosti dijela definicije pojma „genetski modificirani organizam” navedenog u Zakonu o GMO‑ima, koji upućuje na organizam „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”. Prema mišljenju Komisije, preciznija je Direktiva 2009/41 u kojoj se upotrebljava izraz „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa prirodno”.

56

Međutim, valja utvrditi da se prigovor Komisije i dalje odnosi na istu definiciju jer dio definicije u kojoj se navodi izraz „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima” čini dio definicije pojma „organizam”, od koje ga nije moguće odvojiti i koja tako čini predmet prigovora na koji se općenito poziva Komisija. Stoga je, suprotno navodima Republike Poljske, Komisija samo pojasnila prigovor prema kojem ta država članica nije ispravno prenijela pojam naveden u Direktivi 2009/41, pri čemu je upućivanje na dio tog pojma u okviru teksta tog prigovora više bilo dodatan argument namijenjen pojašnjenju osnovanosti navedenog prigovora.

57

Iz toga slijedi da činjenica da je Komisija detaljno navela prigovor koji je već općenitije istaknula u okviru predsudskog postupka nije izmijenila predmet navodne povrede te stoga nije imala nikakav utjecaj na opseg spora (vidjeti presude od 27. studenoga 2003., Komisija/Finska, C‑185/00, Zb., str. I‑14189., t. 84. do 87.; od 8. srpnja 2010., Komisija/Portugal, C‑171/08, Zb., str. I‑6817., t. 29., i gore navedenu presudu od 11. studenoga 2010., Komisija/Portugal, t. 23.).

58

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Republika Poljska.

59

Što se tiče merituma, valja podsjetiti da Komisija ne osporava činjenicu da Republika Poljska ima pravo proširiti područje primjene sustava zaštite uspostavljenog Direktivom 2009/41 na druga područja, odnosno na „organizme” i „genetski modificirane organizme”. Ipak smatra da bi bilo korisno osigurati mogućnost dovoljno jasnog razlikovanja između nacionalnih odredbi kojima se prenosi ta direktiva i odredbi koje ne proizlaze iz tog akta Unije kako bi se izbjegle nejasnoće u pravnom smislu kao i svaka sumnja i teškoća praktične naravi. Stoga, prema mišljenju te institucije, u nacionalnim aktima prenošenja valja doslovno preuzeti definicije iz navedene direktive kako bi se osigurala ujednačena primjena propisa Unije u svim državama članicama.

60

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prijenos direktive u nacionalno pravo ne zahtijeva nužno formalno i tekstualno prenošenje tih odredbi u izričitu i posebnu zakonsku ili podzakonsku odredbu, nego se može ostvariti općim pravnim kontekstom, ako on učinkovito jamči punu primjenu te direktive na dovoljno jasan i precizan način (vidjeti presudu od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, Zb., str. I‑873., t. 46. i navedenu sudsku praksu).

61

Osim toga, valja utvrditi da se Komisija u ovom slučaju pozvala samo na posebnost Direktive 2009/41, a da nije pojasnila, s jedne strane, u čemu se sastoji ta posebnost na temelju koje bi bilo potrebno doslovno prenijeti pojmove definirane tom direktivom i, s druge strane, točne razloge zbog kojih smatra da metoda prenošenja koju je izabrala Republika Poljska, kojom se pojmovima upotrijebljenima u Zakonu o GMO‑ima dodjeljuje šire područje primjene, stvara rizik od nejasnog određivanja pravila kojima se osigurava prenošenje navedene direktive, čime se dovodi u opasnost ujednačena primjena prava Unije. Komisija osobito ne navodi nijedan slučaj u kojem bi jedna od proširenih definicija koje su upotrijebljene u Zakonu o GMO‑ima mogla dovesti do teškoća praktične naravi ili nejasnoća pri primjeni tog zakona na mikroorganizme i genetski modificirane mikroorganizme.

62

Osim toga, Komisija ničim nije dokazala da sama upotreba izraza „organizam” umjesto „mikroorganizam” stvarno može dovesti u opasnost ciljeve Direktive 2009/41.

63

Što se tiče argumenta na koji se pozvala Komisija i koji se temelji na činjenici da pogrešna definicija pojmova „mikroorganizam” i „genetski modificirani mikroorganizam” ima negativne posljedice na druge pojmove iz navedene direktive, kao što su „nesreća” ili „korisnik”, valja utvrditi da Komisija ničim nije dokazala da sama ta okolnost predstavlja povredu Republike Poljske.

64

Što se tiče argumenta koji se temelji na činjenici da se u okviru pojma „organizam” iz Zakona o GMO‑ima ne navode životinjske i biljne stanice u kulturi, valja utvrditi da, kao što to pravilno ističe Republika Poljska, taj pojam, koji uključuje „mikroorganizme”, nužno obuhvaća životinjske i biljne stanice u kulturi. Naime, u skladu s člankom 3. točkom 1. tog zakona, te kulture proizlaze iz bioloških tijela, staničnih ili nestaničnih, koje se mogu replicirati i prenijeti genetski materijal. U toj su se točki odredbe Direktive 2009/41 poštovale te je ta odredba dovoljno jasna i njezino tumačenje stoga ne može izazvati sumnje.

65

Što se tiče argumenta koji se temelji na istaknutim semantičkim razlikama između dijela definicije pojma „genetski modificirani mikroorganizam” iz Direktive 2009/41, odnosno dijela rečenice „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa prirodno”, i dijela definicije pojma „organizam” upotrijebljenog u Zakonu o GMO‑ima, odnosno izraza „u kojem je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa u prirodnim uvjetima”, valja utvrditi da je Komisija samo navela da se u toj direktivi upotrebljava preciznija formulacija i da, kako bi se izbjegla svaka dvosmislenost ili nesigurnost, tu formulaciju valja preuzeti doslovno. Međutim, Komisija nije dokazala u kojem bi smislu upotreba istog glagola u participu prezenta kao dopune u navedenom poljskom zakonu i upotreba izraza „prirodni uvjeti” umjesto „prirodno” mogle biti protivne, s jedne strane, načelima koja se primjenjuju na prijenos direktiva i koja su propisana sudskom praksom navedenom u točki 60. ove presude i, s druge strane, ciljevima Direktive 2009/41.

66

Iz toga slijedi da se argumentacija Komisije ne može prihvatiti.

67

Komisija prigovara Republici Poljskoj, s jedne strane, da je proširila područje primjene Direktive 2009/41 u pogledu pojma „nesreća” time što je smatrala da taj pojam ne obuhvaća samo slučajeve „znatnog” uvođenja, nego svaku nesreću koja dovodi do nenamjernog uvođenja, znatnog ili ne.

68

S druge strane, ta direktiva u verziji na poljskom jeziku, time što se u njoj upotrebljava glagol „moći” u kondicionalu, također obuhvaća slučajeve u kojima uvođenje predstavlja samo potencijalni rizik, dok definicija iz Zakona o GMO‑ima, u kojoj se upotrebljava glagol „moći” u indikativu zajedno s pridjevom „izravan”, više upućuje na situacije u kojima je rizik stvarniji.

69

Komisija u tom okviru pojašnjuje da različita definicija pojma „nesreća” navedena u poljskom zakonodavstvu može dovesti do teškoća praktične naravi pri provedbi članka 15. navedene direktive, kojim se, među ostalim, predviđa savjetovanje s ostalim državama članicama o provedbi planova za slučaj opasnosti, obveza obavješćivanja Komisije o okolnostima svake nesreće kao i obveza da Komisija vodi upisnik nesreća.

70

Istaknuvši da definicija pojma „nesreća” ne može dovesti ni do kakve teškoće praktične naravi, Republika Poljska osporava sve argumente koje je Komisija istaknula u tom pogledu i zagovara svoje tumačenje Direktive 2009/41 prema kojem je nenamjerno uvođenje, koje bi moglo predstavljati rizik za zdravlje ili okoliš, ali koje nije znatno, „nesreća” u smislu te direktive. U tom pogledu ističe da takvo tumačenje predstavlja strožu mjeru zaštite koju države članice mogu primijeniti na temelju članka 193. UFEU‑a.

71

Najprije valja podsjetiti da su glavni ciljevi Direktive 2009/41 zaštita zdravlja ljudi i okoliša. Također valja istaknuti, kao što priznaje Komisija, da se ništa ne protivi tomu da Republika Poljska u svojem nacionalnom zakonodavstvu predvidi širu definiciju pojma „nesreća” od one koja je predviđena Direktivom 2009/41, koja bi obuhvaćala i nesreće povezane s genetski modificiranim organizmima. Usto, ispuštanje izraza „znatan” u članku 3. točki 8. Zakona o GMO‑ima odražava uspostavu strože zaštite u području nesreća koje uključuju takve organizme, koju Republika Poljska također ima pravo uspostaviti. Prema tome, takvo ispuštanje ne dovodi u opasnost ciljeve Direktive 2009/41 te stoga ne predstavlja njezino pogrešno prenošenje.

72

Isto tako valja istaknuti da se upotreba glagola „moći” u indikativu, u Zakonu o GMO‑ima, umjesto kondicionala koji je upotrijebljen u verziji Direktive 2009/41 na poljskom jeziku, ne može smatrati protivnom ciljevima te potonje direktive jer sadržaj predmetne odredbe tom upotrebom nije ni na koji način izmijenjen. Isto vrijedi za upotrebu izraza „izravan” u tom zakonu, iako je u navedenoj direktivi upotrijebljen izraz „neposredan”. Tako je Republika Poljska i u ta dva slučaja ispravno prenijela tu direktivu, čime je omogućila njezinu učinkovitu primjenu u skladu s postavljenim ciljevima zaštite.

73

Naposljetku, što se tiče eventualnih negativnih učinaka prijenosa pojma „nesreća” Zakonom o GMO‑ima s obzirom na članak 15. Direktive 2009/41, kojim se, među ostalim, predviđa savjetovanje s ostalim državama članicama o provedbi planova za slučaj opasnosti, Komisija smatra da se u tom zakonu jasno ne navodi u kojem se trenutku takvo savjetovanje treba provesti. Prema mišljenju te institucije, na temelju relevantnih odredbi navedenog zakona nije moguće utvrditi situacije u kojima tu instituciju treba obavijestiti o okolnostima nesreće s obzirom na to da se isti zakon temelji na definiciji pojma „nesreća” koja je različita od definicije navedene u toj direktivi.

74

Komisija u tom pogledu samo navodi da, kao prvo, na temelju Zakona o GMO‑ima nije moguće jasno utvrditi u kojem trenutku treba provesti predmetno savjetovanje, međutim, ne navodi razloge zbog kojih bi definicija pojma „nesreća” koju je upotrijebio poljski zakonodavac, prema njezinu mišljenju, dovela do takve posljedice.

75

Kao drugo, Komisija tvrdi da je posljedica pojma „nesreća”, upotrijebljenog u tom zakonu, ta da se pravila o razmjeni informacija o nesrećama, predviđena člankom 15. Direktive 2009/41, primjenjuju i na informacije o neznatnom uvođenju GMO‑a, ali koje ipak može predstavljati izravnu ili odgođenu opasnost za zdravlje ljudi i okoliš. Međutim, kao što je već navedeno u točki 71. ove presude, propis koji obilježava visoka razina opreza u području nesreća povezanih s ograničenom uporabom genetski modificiranih organizama ne može biti protivan ciljevima te direktive.

76

Iz toga slijedi da se argumentacija Komisije ne može prihvatiti.

77

Komisija prigovara Republici Poljskoj da je u Zakonu o GMO‑ima „korisnika” definirala kao „fizičku ili pravnu osobu, ili pak kao organizacijski subjekt bez pravne osobnosti, koja za vlastiti račun ograničeno rabi GMO ili vrši aktivnost namjernog uvođenja GMO‑a u okoliš, uključujući stavljanje na tržište GMO proizvoda”. Ta je definicija, koja je šira od definicije navedene u Direktivi 2009/41, izvor nesigurnosti, osobito u pogledu obveza koje imaju korisnici i njihova nadzora, tako da valja doslovno preuzeti definiciju pojma „korisnik” navedenu u toj direktivi.

78

Prema mišljenju Komisije, razlike između dviju predmetnih definicija važne su u praksi s obzirom na to da „korisnici” moraju ispuniti više obveza predviđenih Direktivom 2009/41 koje ipak nisu predmet ovog postupka. Usto, člankom 16. te direktive predviđa se, prema mišljenju Komisije, da su države članice dužne organizirati nadzor kako bi osigurale da korisnici udovoljavaju navedenoj direktivi. Stoga bi utvrđene razlike između definicije iz navedene direktive i definicije iz Zakona o GMO‑ima pri primjeni tog zakona mogle biti izvor nejasnoća i sumnji.

79

Republika Poljska ističe da se Komisija ne oslanja ni na jedan konkretan argument i da formulacija tužbenog razloga stoga nije dovoljno jasna, precizna i dosljedna da bi državi članici tuženici omogućila pripremu obrane, a Sudu provođenje sudskog nadzora. Osim toga, ta država članica ističe da predmet ovog postupka nije povreda brojnih odredbi koje je u tom pogledu navela Komisija.

80

Dovoljno je utvrditi da Komisija samo tvrdi da samo doslovno i tekstualno preuzimanje definicije iz Direktive 2009/41 omogućuje ispravno prenošenje odredbi te direktive, osobito onih koje se odnose na pojam „korisnik” kao što su, među ostalima, članak 4. stavak 2., članak 5. stavak 1., članak 6., članak 7., članak 11. stavak 1. i članak 14. stavak 1. te direktive, pri čemu ipak ne navodi razloge zbog kojih smatra da se pristupom Republike Poljske pravnim subjektima koji podliježu obvezama navedene direktive ne osiguravaju potrebna jasnoća i pravna sigurnost.

81

Osim toga, Republika Poljska pravilno ističe da Direktiva 2009/41 ne sadržava definicije pojmova „fizička osoba” i „pravna osoba”, koji su stoga u nadležnosti država članica. Tako bi u pojam „korisnik” trebalo uključiti subjekte koji se predviđaju poljskim pravom i koji nemaju pravnu osobnost, ali koji mogu biti predmet građanskopravnih odnosa na istoj osnovi kao i fizičke i pravne osobe. Doslovnim preuzimanjem definicije pojma „korisnik” iz Direktive 2009/41 navedeni subjekti, predviđeni poljskim pravnim poretkom, bili bi izuzeti od obveza koje su predviđene pravom Unije te bi se ti subjekti lišili mogućnosti da svoja prava ostvaruju p istoj osnovi kao i fizičke i pravne osobe iz definicije navedene u pravu Unije.

82

Komisija smatra da su razlike između definicije pojma „korisnik” iz Direktive 2009/41 i definicije upotrijebljene u Zakonu o GMO‑ima, u pogledu provedbe nadzora navedenih u članku 16. te direktive, izvor nejasnoća i sumnji. Ta institucija ipak ne podnosi nijedan element kojim bi se moglo dokazati od čega se takve nejasnoće sastoje.

83

Iz toga slijedi da se prigovor koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 2. točaka (a), (b), (d) i (e) Direktive 2009/41 ne može prihvatiti.

84

Stoga, s obzirom na to da prvi prigovor na koji se pozvala Komisija nije osnovan, valja ga u cijelosti odbiti.

85

Komisija prigovara Republici Poljskoj da nije u potpunosti prenijela članak 10. stavak 3. Direktive 2009/41. Člankom 24. stavkom 4. Zakona o GMO‑ima mogućnost dodavanja uvjeta ograničenoj uporabi GMO‑a ograničava se samo na slučajeve u kojima se to zahtijeva potrebom zaštite zdravlja ljudi i okoliša, dok se tom odredbom navedene direktive ne predviđa nikakvo ograničenje te vrste.

86

Republika Poljska odgovara da se Komisija poziva na novi prigovor, koji nije bio istaknut tijekom predsudskog postupka, i zahtijeva da ga se proglasi nedopuštenim. Podredno, što se tiče merituma, Republika Poljska osporava argumente koje je podnijela Komisija, pri čemu ističe da se spornom odredbom Zakona o GMO‑ima predviđa mogućnost da nadležno tijelo utvrdi dodatne uvjete za provedbu ograničene uporabe genetski modificiranih organizama.

87

Što se tiče prigovora nedopuštenosti koji je istaknula Republika Poljska, valja podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, predmet tužbe zbog povrede obveze, na temelju članka 258. UFEU‑a, određen Komisijinim obrazloženim mišljenjem pa se tužba mora temeljiti na istim argumentima i razlozima kao i to obrazloženo mišljenje (gore navedena presuda od 8. srpnja 2010., Komisija/Portugal, t. 25. i navedena sudska praksa).

88

Međutim, taj zahtjev ne može ići dotle da u svakom slučaju mora postojati savršeno podudaranje između izlaganja prigovora koje se nalazi u izreci obrazloženog mišljenja i tužbenog zahtjeva, ako nije došlo do proširenja ili izmjene predmeta spora kako je određen u obrazloženom mišljenju. (gore navedena presuda od 8. srpnja 2010., Komisija/Portugal, t. 26.). Komisija osobito može pobliže objasniti prvotne prigovore, međutim, pod uvjetom da ne mijenja predmet spora (presuda od 11. srpnja 2013., Komisija/Nizozemska, C‑576/10, t. 35.).

89

U ovom slučaju valja podsjetiti da je Komisija u pismu opomene kao i u obrazloženom mišljenju navela da Republici Poljskoj prigovara da nije u potpunosti prenijela članak 10. stavak 3. Direktive 2009/41 zbog toga što Zakon o GMO‑ima ne sadržava odredbe kojima se nadležno nacionalno tijelo ovlašćuje da od korisnika zahtijeva izmjenu uvjeta predložene ograničene uporabe genetski modificiranih organizama.

90

Republika Poljska pozvala se tijekom predsudskog postupka na više odredbi tog zakona kako bi dokazala da je osigurala ispravno prenošenje tog članka 10. stavka 3., među kojima je bio i članak 24. stavak 4. navedenog zakona.

91

Komisija odgovara da se tom odredbom Zakona o GMO‑ima mogućnost dodavanja uvjeta ograničenoj uporabi genetski modificiranih organizama ograničava samo na slučajeve u kojima se to zahtijeva potrebom zaštite zdravlja ljudi i okoliša, dok se člankom 10. stavkom 3. Direktive 2009/41 ne predviđa nikakvo ograničenje te vrste.

92

Prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 57. ove presude, činjenica da je Komisija detaljno navela prigovor koji je već općenitije istaknula tijekom predsudskog postupka nije izmijenila predmet navodne povrede te stoga nije imala nikakav utjecaj na opseg spora.

93

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Republika Poljska te drugi prigovor koji je istaknula Komisija proglasiti dopuštenim.

94

Što se tiče ispitivanja merituma tog prigovora, dovoljno je podsjetiti da su Direktivom 2009/41 postavljeni ciljevi zaštite zdravlja ljudi i okoliša koje su nadležna nacionalna tijela dužna poštovati prilikom primjene te direktive. Izraz „ako je potrebno” iz članka 10. stavka 3. te direktive, čiji smisao njome nije definiran, stoga treba tumačiti na način da nadležnom nacionalnom tijelu omogućuje da od korisnika traži da pruži podatke predviđene tim člankom 10. stavkom 3. ili da na vlastitu inicijativu propiše određena ograničenja ili uvjete, i to samo ako to zahtijeva zaštita zdravlja ljudi i okoliša.

95

Stoga je u tom pogledu dovoljno utvrditi da Republika Poljska, time što je u nacionalnom pravu, konkretnije u članku 24. stavku 4. Zakona o GMO‑ima, izričito pojasnila da se ciljevi zaštite zdravlja ljudi i okoliša, koji su također propisani Direktivom 2009/41, trebaju uzeti u obzir pri provedbi te direktive koju vrše nacionalna tijela, nije djelovala protivno ciljevima koji se nastoje ostvariti navedenom direktivom, nego upravo u skladu s njezinom svrhom.

96

Osim toga, valja utvrditi da Komisija samo tvrdi da ograničenje predviđeno člankom 24. stavkom 4. Zakona o GMO‑ima lišava nadležno nacionalno tijelo velikog dijela prava koja su mu dodijeljena Direktivom 2009/41, a da pri tome ipak ne pojašnjava o kojim se pravima radi u ovom slučaju i ne dokazuje na koji su način ta prava ograničena spornom odredbom.

97

Iz toga slijedi da prigovor koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 10. stavka 3. Direktive 2009/41, koji nije osnovan, treba odbiti.

98

Komisija prigovara Republici Poljskoj da u poljski pravni poredak nije prenijela članak 3. stavak 3. Direktive 2009/41.

99

Republika Poljska priznaje da ta odredba nije bila doslovno prenesena. Međutim, ta država članica ističe da, s obzirom na to da ta odredba predstavlja pravilo namijenjeno sprječavanju sukoba zakona, u poljski pravni poredak nije potrebno uvesti takvo pravilo posebnom odredbom jer su postojeća opća pravila u području sprječavanja sukoba zakona dovoljna da se rješavanje takvih sukoba osigura u skladu s pravilima iz Direktive 2009/41. Stoga je u potpunosti osigurana pravna sigurnost koju moraju uživati subjekti na koje se primjenjuju obveze koje proizlaze iz članka 3. stavka 3. te direktive.

100

Osim toga, Republika Poljska ističe da uprava i poljski sudovi u svakom slučaju primjenjuju navedena opća pravila u skladu s Direktivom 2009/41 kako bi se postigao cilj te direktive.

101

Što se tiče argumenta Republike Poljske da je predmetnim nacionalnim propisom ispravno provela Direktivu 2009/41, dostatno je podsjetiti da je stalna sudska praksa da se odredbe direktive moraju provesti s neupitnom obvezujućom snagom, uz specifičnost, preciznost i jasnoću koje su potrebne da bi se zadovoljili zahtjevi pravne sigurnosti (vidjeti osobito gore navedene presude Komisija/Irska, t. 46., kao i od 27. listopada 2011., Komisija/Poljska, C‑362/10, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

102

Kao što je to navela Komisija, članak 3. stavak 3. Direktive 2009/41 ne predstavlja samo kolizijsko pravilo kojim se želi utvrditi koje se pravilo primjenjuje u određenom slučaju, nego se njime utvrđuju uvjeti koji se primjenjuju na skladištenje, uzgoj, otpremu, uništenje, odlaganje kao otpada ili uporabu genetski modificiranih mikroorganizama koji su stavljeni na tržište u skladu s Direktivom 2001/18 ili na temelju drugog zakonodavstva Unije koje uređuje procjenu posebnog rizika za okoliš sličnog onom određenom u navedenoj direktivi.

103

Stoga, kada se radi o takvom zakonodavstvu Unije, valja utvrditi predviđa li se njime takva procjena i, neovisno o tom uvjetu, dokazati da je predmetna ograničena uporaba u skladu s uvjetima, ako ih ima, suglasnosti za njihovo stavljanje na tržište. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, valja primijeniti Direktivu 2009/41.

104

Međutim, Republika Poljska u odgovoru na navode Komisije nije objasnila opća kolizijska pravila predviđena poljskim pravnim poretkom niti dokazala može li se njima stvarno osigurati pravna sigurnost koju imaju pravo uživati subjekti na koje se primjenjuju obveze koje proizlaze iz predmetnog nacionalnog propisa.

105

U svakom slučaju, puka administrativna praksa, koja je po svojoj prirodi promjenjiva po volji uprave i kojoj nedostaje prikladni publicitet, ne može se smatrati valjanim izvršenjem obveza prenošenja direktive (vidjeti presudu od 12. srpnja 2007., Komisija/Austrija, C‑507/04, Zb. , str. I‑5939., t. 162. i navedenu sudsku praksu). Isto tako, tumačenje odredaba unutarnjeg prava od strane nacionalnih sudova u skladu s onima iz direktive ne može samo po sebi postići jasnoću i preciznost za zadovoljavanje zahtjeva pravne sigurnosti (vidjeti gore navedenu presudu Komisija/Irska, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

106

Stoga je prigovor Komisije koji se temelji na nepostojanju ispravnog prenošenja članka 3. stavka 3. Direktive 2009/41 u poljski pravni poredak osnovan.

107

Komisija tvrdi da Republika Poljska nije prenijela članak 7., članak 8. stavke 2. i 3. kao i članak 9. stavak 2. točku (a) Direktive 2009/41, kojima se, među ostalim, predviđaju pravila o prijavi sljedećih ograničenih uporaba razreda 1. i 2. nakon prijave provedene u skladu s člankom 6. te direktive, kao i rok od 45 dana u kojem nadležno tijelo mora donijeti odluku u slučaju ograničene uporabe razreda 3. ili višeg razreda ako je za prostorije dostavljena prethodna prijava.

108

Republika Poljska osporava osnovanost tog prigovora, pri čemu tvrdi da je cilj Direktive 2009/41 bio postignut poljskim sustavom prijave. Osobito ističe da države članice u okviru prenošenja tih odredbi raspolažu marginom prosudbe jer se člankom 7. te direktive predviđa da se „s naknadnom ograničenom uporabom razreda 1. može [...] nastaviti bez daljnje prijave”. Glagol „moći” također se upotrebljava u članku 8. stavku 2. navedene direktive. Prema mišljenju Republike Poljske, država članica nije dužna osigurati da se sljedeća ograničena uporaba genetski modificiranih organizama može nastaviti bez daljnje prijave. Osim toga, ta država članica ističe da, čak i ako odredba poljskog prava, kojom se propisuje da korisnici genetski modificiranih organizama nadležnom tijelu dostave prijavu u pogledu predložene ponovne uporabe genetski modificiranih organizama razreda 1. i 2., nije u skladu s odredbama Direktive 2009/41, ta bi se odredba trebala smatrati strožom mjerom koja je donesena na temelju članka 193. UFEU‑a. Naposljetku, iako članak 8. stavak 3. i članak 9. stavak 2. točka (a) te direktive nisu bili doslovno preneseni u poljsko pravo, ostvarivanje ciljeva navedene direktive u potpunosti je osigurano.

Ocjena Suda

109

Najprije valja podijeliti taj prigovor u dva dijela, koji se temelje na neprenošenju članka 7. i članka 8. stavka 2. Direktive 2009/41, odnosno njezina članka 8. stavka 3. i članka 9. stavka 2. točke (a).

110

Što se tiče prvog dijela tog prigovora, valja utvrditi da se argumentacija Republike Poljske temelji na pogrešnom tumačenju predmetnih odredbi. Iz članka 7. i članka 8. stavka 2. Direktive 2009/41 jasno i nedvosmisleno proizlazi da se te odredbe odnose na korisnike kojima je dana mogućnost provedbe aktivnosti navedenih u tim odredbama, a da pri tome nadležnom tijelu nije potrebno dostaviti daljnju prijavu. To tumačenje ne proizlazi samo iz doslovnog tumačenja tih odredbi, nego je također potkrijepljeno njihovim teleološkim tumačenjem.

111

U tom je pogledu dovoljno utvrditi da je svrha tog propisa omogućiti korisnicima koji su već prijavili uporabu u skladu s člankom 6. Direktive 2009/41 da odmah nastave sa sljedećom ograničenom uporabom, ne čekajući novo odobrenje nadležnog tijela. Stoga se na korisnike odnosi kako druga rečenica članka 7. te direktive, kojom se propisuje da su korisnici genetski modificiranih mikroorganizama iz ograničenih uporaba razreda 1. dužni voditi evidenciju o svakoj procjeni iz članka 4. stavka 6. navedene direktive koja se stavlja na raspolaganje nadležnom tijelu na zahtjev, kao i članak 8. stavak 2. iste direktive, kojim se predviđa da se, ako su prostorije već bile predmet prethodne prijave za provedbu ograničenih uporaba razreda 2. ili višeg razreda i svih povezanih zahtjeva za suglasnost, ograničene uporabe razreda 2. može nastaviti odmah nakon nove prijave.

112

U svakom slučaju, ne čini se da je predmetna država članica prenijela navedene članke Direktive 2009/41. To je utvrđenje potkrijepljeno tvrdnjom Komisije u tom smislu i time što Republika Poljska to nije osporila ni navela odredbe kojima su ti isti članci preneseni.

113

Članak 8. stavak 2. Direktive 2009/41 nije prenesen čak ni člankom 31. Zakona o GMO‑ima, koji Komisija ne dovodi u pitanje u okviru ove tužbe. Naime, budući da se u članku 31. upućuje na kategorije rizika I. ili II., dok se u članku 8. stavku 2. te direktive upućuje na uporabu razreda 2. ili višeg razreda, taj članak 31. ima drukčije područje primjene.

114

Osim toga, što se tiče članka 8. stavka 2. drugog podstavka navedene direktive, prema kojem podnositelj zahtjeva može sam zatražiti od nadležnog tijela da donese odluku o dodjeli formalnog odobrenja, pri čemu se odluka mora donijeti u roku od najdulje 45 dana od te prijave, valja utvrditi da Republika Poljska nije osporila prigovor Komisije u tom pogledu. Članak 24. Zakona o GMO‑ima, jedina relevantna odredba u tom pogledu, ne odnosi se na konkretnu situaciju predviđenu tom odredbom navedene direktive te se njime ne predviđa sličan rok.

115

Naposljetku, što se tiče argumenta Republike Poljske koji se temelji na primjeni članka 193. UFEU‑a, dovoljno je utvrditi da, kao što je utvrđeno u točkama 111. i 112. ove presude, ne čini se da su članak 7. i članak 8. stavak 2. Direktive 2009/41 preneseni, čak ni djelomično, u nacionalno pravo, tako da nije moguće usporediti odredbe te direktive s odredbama koje predstavljaju strože mjere zaštite. Stoga se u ovom slučaju nije moguće pozvati na primjenu članka 193. UFEU‑a.

116

Što se tiče drugog dijela četvrtog prigovora, Republika Poljska priznaje da članak 8. stavak 3. i članak 9. stavak 2. točka (a) Direktive 2009/41 nisu doslovno preneseni u nacionalno pravo te samo tvrdi da je cilj te direktive postignut Zakonom o GMO‑ima.

117

Međutim, iz spisa proizlazi, te Republika Poljska uostalom to nije ni osporila, da se u Zakonu o GMO‑ima kao i ni u jednom drugom aktu prenošenja ne nalazi nikakav pisani postupak, kao što je onaj propisan člankom 9. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2009/41. Također valja utvrditi da u poljskom pravu nema odgovarajuće odredbe ni za detaljan postupak opisan u članku 8. stavku 3. navedene direktive.

118

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti prigovor treba prihvatiti.

119

Komisija ističe da je člankom 24. stavkom 1.a Zakona o GMO‑ima uveden rok od najviše 30 dana za produljenje roka za izdavanje odobrenja ograničene uporabe genetski modificiranih organizama ako u postupku za takvo izdavanje sudjeluje javnost, iako taj rok nije predviđen člankom 10. stavkom 4. Direktive 2009/41. Osim toga, Komisija ističe da joj Zakon o pristupu informacijama o okolišu, na koji u tom pogledu upućuje Republika Poljska, nikad nije bio dostavljen kao mjera prenošenja te direktive.

120

Republika Poljska osporava tvrdnju Komisije da joj navedeni zakon nikad nije bio dostavljen kao mjera prenošenja Direktive 2009/41. Osim toga, što se tiče merituma, osobito ističe da, s obzirom na to da se tom direktivom ne predviđa nikakav rok u pogledu razdoblja savjetovanja, države članice mogu utvrditi takav rok. Bez ograničenja trajanja javnog savjetovanja, dodjela odobrenja ograničene uporabe genetski modificiranih organizama, koju provodi nadležno tijelo, mogla bi, protivno načelu pravne sigurnosti, biti spriječena.

121

Iako Republika Poljska nije istaknula argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na nedopuštenosti tog prigovora, ipak najprije valja istaknuti da Sud po službenoj dužnosti može ispitati jesu li ispunjeni uvjeti koji su člankom 258. UFEU‑a predviđeni za podnošenje tužbe zbog povrede obveze (vidjeti osobito presude od 8. ožujka 2012., Komisija/Portugal, C‑524/10, t. 64., i od 15. studenoga 2012., Komisija/Portugal, C‑34/11, t. 42.).

122

U tom pogledu valja ispitati je li u okviru obrazloženog mišljenja i tužbe navedeni prigovor iznesen na dosljedan i precizan način kako bi se Sudu omogućilo da pravilno razumije doseg povrede prava Unije koja se stavlja na teret, što je nužno da bi Sud mogao provjeriti postojanje povrede obveze koja se stavlja na teret (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 2011., Komisija/Slovenija, C‑365/10, t. 19., i gore navedenu presudu od 15. studenoga 2012., Komisija/Portugal, t. 43.).

123

Naime, kako proizlazi iz članka 38. stavka 1. Poslovnika u verziji koja je važila na dan podnošenja ove tužbe, kao i iz sudske prakse o toj odredbi, tužba kojom se pokreće postupak mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga, a to navođenje mora biti u dovoljnoj mjeri jasno i precizno da omogući tuženiku pripremu obrane, a Sudu obavljanje kontrole. Iz toga slijedi da temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe te da u njoj istaknuti zahtjevi trebaju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da Sud odluči ultra petita ili propusti odlučiti o nekom od prigovora (vidjeti osobito presude od 26. siječnja 2012., Komisija/Slovenija, C‑185/11, t. 29.; od 19. travnja 2012., Komisija/Nizozemska, C‑141/10, t. 15., i gore navedenu presudu od 15. studenoga 2012., Komisija/Portugal, t. 44.).

124

Međutim, u ovom se slučaju očitovanja Komisije odnose isključivo na javnu istragu ili savjetovanje iz članka 10. stavka 4. točke (b) Direktive 2009/41, a da ta institucija pri tome ne pojašnjuje odnosi li se njezin prigovor koji se temelji na pogrešnom prenošenju tog članka 10. stavka 4. i na rokove čekanja dodatnih podataka iz članka 10. stavka 4. točke (a) te direktive.

125

U tim okolnostima valja utvrditi da se tim prigovorom, u dijelu u kojem se temelji na pogrešnom prenošenju članka 10. stavka 4. točke (a) Direktive 2009/41, koji ne odgovara zahtjevima usklađenosti, jasnoće i preciznosti te tako povređuje obveze koje proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 122. i 123. ove presude, Sudu ne omogućuje da provede svoj nadzor nad ovom tužbom zbog povrede obveze (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 15. studenoga 2012., Komisija/Portugal, t. 48.) te ga stoga treba proglasiti nedopuštenim.

126

Što se tiče osnovanosti prigovora koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 10. stavka 4. točke (b) Direktive 2009/41, valja utvrditi da Komisija samo tvrdi da rok uveden člankom 24. stavkom 1.a Zakona o GMO‑ima nije predviđen tom direktivom, a da pri tome ipak ne iznosi argumente u prilog svojoj tvrdnji da ta odredba nacionalnog prava predstavlja pogrešno prenošenje članka 10. stavka 4. navedene direktive.

127

U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 10. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2009/41 predviđa da se za potrebe izračunavanja razdobljâ iz članaka 8. i 9. te direktive ne uzimaju u obzir razdoblja tijekom kojih nadležno tijelo provodi javnu istragu ili savjetovanje. Suprotno tomu, valja utvrditi da se trajanje te istrage ili tog savjetovanja ne utvrđuje nijednom odredbom te direktive. Stoga su države članice, ako to smatraju potrebnim, u načelu slobodne utvrditi to trajanje, poštujući pri tome pravo Unije.

128

Naime, Republika Poljska iskoristila je tu mogućnost te je donijela pravilo kojim se trajanje takvog savjetovanja ograničava na 30 dana, tako da se predviđen rok za izdavanje odobrenja može produljiti za najviše 30 dana. Ta država članica ističe da je uvođenje tog roka obrazloženo razmatranjima kojima se želi osigurati uredno odvijanje upravnog postupka. Osim toga, prema mišljenju Republike Poljske, bez takvog bi roka, s obzirom na to da maksimalno trajanje savjetovanja nije ograničeno, dodjela odobrenja, koju provodi nadležno tijelo, mogla biti spriječena. Dodaje da je takav rok potreban i zbog razloga pravne sigurnosti.

129

Valja utvrditi da ciljevi predmetnog nacionalnog propisa nisu neusklađeni s ciljevima Direktive 2009/41. Naime, njima se osigurava učinkovita obrada zahtjeva za odobrenje uz istodobno poštovanje interesa i prava podnositelja prijave te potreba nacionalnog tijela.

130

U tim okolnostima valja odbaciti, odnosno odbiti peti prigovor na koji se poziva jer je djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

131

U okviru tog prigovora, Komisija osobito prigovara Republici Poljskoj da u okviru povjerljivog postupanja s određenim informacijama koje je dostavio podnositelj prijave nije predvidjela savjetovanje s podnositeljem prijave u skladu s člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/41, kao ni brisanje tih podataka iz upisnika ograničenih uporaba genetski modificiranih organizama u slučaju povlačenja zahtjeva za odobrenje.

132

Republika Poljska odgovara da su relevantne odredbe prava Unije bile ispravno prenesene Zakonom o GMO‑ima. Naime, članak 14.a tog zakona, navođenjem informacija kojima javnost ima pristup, omogućuje utvrđivanje informacija koje se nikad ne smiju otkriti, tako da nacionalno zakonodavstvo omogućuje razlikovanje podataka koji ne mogu ostati povjerljivi od podataka koji se ne mogu objaviti. Sve informacije koje su primljene u okviru prijava i koje se ne smiju otkriti nalaze se u tom upisniku. U slučaju povlačenja zahtjeva za odobrenje, ti se podaci brišu iz navedenog upisnika.

133

Valja podsjetiti da Republika Poljska ističe da je zaštita informacija koje je podnositelj prijave dostavio u skladu s člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/41 ograničena samo na podatke za koje podnositelj prijave može zatražiti povjerljivo postupanje. Naime, prema mišljenju te države članice, ta je zaštita isključena u pogledu informacija navedenih u članku 18. stavku 2. te direktive, tako da je organizacija savjetovanja s podnositeljem prijave suvišna zato što potreba da se osigura pristup tim informacijama proizlazi iz propisa. Navedena država članica dodaje da također nije potrebno organizirati savjetovanja radi utvrđivanja informacija s kojima nadležno tijelo treba povjerljivo postupati kada je različitim odredbama već predviđeno da se predmetne informacije ne mogu otkriti zbog, među ostalim, potrebe osiguranja zaštite osobnih podataka ili prevladavajućeg interesa države.

134

Međutim, valja utvrditi da se ti argumenti temelje na pogrešnom tumačenju predmetnih odredaba prava Unije.

135

Naime, dovoljno je utvrditi da su u članku 18. stavku 2. Direktive 2009/41 navedene informacije koje ni u kojem slučaju ne mogu ostati povjerljive. Iz toga slijedi da se s drugim informacijama može povjerljivo postupati na zahtjev podnositelja zahtjeva, koji u tom pogledu uživa pravo na prethodno savjetovanje na temelju članka 18. stavka 1. drugog podstavka te direktive.

136

Stoga se ne može prihvatiti tumačenje prema kojem bi neotkrivanje informacija koje su obuhvaćene područjem primjene članka 18. stavka 1. Direktive 2009/41 moglo biti automatsko.

137

Isto tako nije osnovan argument na koji se poziva Republika Poljska, a koji se temelji na činjenici da također nije potrebno organizirati savjetovanja radi utvrđivanja informacija s kojima nadležno tijelo treba povjerljivo postupati kada je različitim odredbama već predviđeno da se predmetne informacije ne mogu otkriti zbog, među ostalim, potrebe osiguranja zaštite osobnih podataka ili prevladavajućeg interesa države. Naime, kako bi se osigurala pravna sigurnost i prava podnositelja prijave, savjetovanje s njim u okviru postupka predviđenog člankom 18. Direktive 2009/41 neophodno je te se ne može zamijeniti upotrebom pravila iz različitih nacionalnih pravnih izvora čiji kontekst i interakciju podnositelj prijave teško može razumjeti.

138

Osim toga, upućivanje Republike Poljske na članak 16. stavak 1. točku 7. Zakona o pristupu informacijama o okolišu nije relevantno jer se ta odredba odnosi samo na određene osjetljive poslovne informacije i njome se izričito ne predviđa prethodno savjetovanje s podnositeljem prijave.

139

Naposljetku, Republika Poljska u svojim očitovanjima ističe da se, ako podnositelj prijave povuče svoj zahtjev za odobrenje ograničene uporabe genetski modificiranih organizama, dostavljeni podatci uklanjaju iz upisnika navedenog u točki 131. ove presude. Međutim, ta se država članica ne poziva ni na jednu odredbu nacionalnog prava kojom bi se mogla potkrijepiti ta tvrdnja te samo ističe da ministar okoliša, koji je kao državno tijelo odgovoran za vođenje tog upisnika, ne ispunjava svoju ulogu ako te podatke ne ukloni jer bi podatci iz tog upisnika mogli dovesti u zabludu zainteresirane stranke.

140

U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 105. ove presude, puka administrativna praksa, koja je po svojoj prirodi promjenjiva po volji uprave i kojoj nedostaje prikladni publicitet, ne može smatrati valjanim izvršenjem obveza prenošenja direktive.

141

Šesti je prigovor stoga osnovan.

142

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da valja utvrditi da je Republika Poljska, s obzirom na to da nije prenijela članak 3. stavak 3., članak 7., članak 8. stavke 2. i 3., članak 9. stavak 2. točku (a) kao i članak 18. stavak 1. drugi podstavak i članak 18. stavke 3. i 4. Direktive 2009/41, povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

143

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Na temelju članka 138. stavka 3. istog Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove.

144

U ovom sporu valja uzeti u obzir činjenicu da prigovori Komisije koji se temelje na pogrešnom prenošenju članka 2. točaka (a), (b), (d) i (e), kao i članka 10. stavaka 3. i 4. Direktive 2009/41, nisu bili prihvaćeni.

145

Stoga valja odlučiti da će Komisija i Republika Poljska snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: