EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 18.10.2017.

COM(2017) 606 final

2017/0265(NLE)

Prijedlog

ODLUKE VIJEĆA

o sklapanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196)

OBRAZLOŽENJE

1.PREDMET PRIJEDLOGA

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (Konvencija br. 196) otvorena je za potpisivanje 16. svibnja 2005. Europska unija potpisala ju je 22. listopada 2015. 1 Ovaj prijedlog odnosi se na odluku o sklapanju Konvencije br. 196 u ime Unije. Mora se čitati zajedno s prijedlogom odluke o sklapanju Dodatnog protokola (Konvencija br. 217), koji dopunjuje Konvenciju o sprečavanju terorizma (Konvencija br. 196).

2.KONTEKST PRIJEDLOGA

Svrha Konvencije br. 196 jest povećanje učinkovitosti nastojanja stranaka u sprečavanju terorizma i njegovih negativnih učinaka na potpuno ostvarivanje ljudskih prava, osobito prava na život, mjerama koje treba poduzeti na nacionalnoj razini i putem međunarodne suradnje (članak 2.). Konvencijom br. 196 stoga se kriminaliziraju sljedeća djela ako su počinjena namjerno: javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma (članak 5.), novačenje za terorističke aktivnosti (članak 6.), obuka za terorističke aktivnosti (članak 7.), kao i pomaganje i supočinjenje, poticanje i pokušavanje počinjenja prethodno navedenih kaznenih djela (takozvanih sporednih kaznenih djela u skladu s definicijom iz članka 9.). U članku 1. definira se pojam „kazneno djelo terorizma”, koji se odnosi na djela navedena u Dodatku I. Konvenciji br. 196.

Te odredbe o kaznenim djelima nadopunjuju se odredbama kojima se utvrđuju odgovornost pravnih osoba u odnosu na prethodno navedena djela (članak 10.) te uvjeti za sankcije i mjere (članak 11.). Uspostava, provedba i primjena kriminalizacije tih aktivnosti podložne su uvjetima i zaštitnim mehanizmima temeljnih prava kako je navedeno u članku 12. Konvencijom br. 196 utvrđuju se pravila o nadležnosti za kaznena djela iz te Konvencije (članak 14.). Njome se utvrđuje obveza provođenja istrage (članak 15.) te poduzimanja kaznenog progona ili izručenja (članak 18.). Te su mjere popraćene pravilima o zaštiti, odšteti i potpori žrtvama terorizma (članak 13.), nacionalnim preventivnim mjerama (članak 3.) i međunarodnom suradnjom u području sprečavanja (članak 4.). Konvencija br. 196 sadržava i nekoliko odredaba čiji je cilj jačanje međunarodne suradnje u kaznenim stvarima uzajamnom pravnom pomoći, uključujući spontane razmjene informacija (članci 17. i 22.) i izručenje (članci 19., 20. i 21.), koje su podložne klauzuli o diskriminaciji (članak 21.).

Konvencijom br. 196 propisano je da je ona otvorena za potpisivanje Europskoj uniji (članak 23. stavak 1.). Osim toga, ona sadržava i „klauzulu o odvajanju”, kojom se osigurava da se u odnosima među državama članicama Europske unije primjenjuju pravila EU-a (članak 26. stavak 3.).

Nakon šest ratifikacija, od kojih su četiri izvršile države članice Vijeća Europe, Konvencija br. 196 stupila je na snagu 1. lipnja 2007. Konvenciju su do 21. veljače 2017. ratificirale 23 države članice EU-a, a potpisale su ju sve države članice EU-a 2 .

Vijeće Europe donijelo je Dodatni protokol (Konvencija br. 217) 19. svibnja 2015. Dodatni protokol dopunjuje Konvenciju br. 196., a na snagu je stupio 1. srpnja 2017. Nije moguće biti strankom Dodatnog protokola, a da se istovremeno ne bude i strankom Konvencije br. 196 3 .

Europska unija potpisala je Konvenciju br. 196, kao i njezin Dodatni protokol 4 .

3.RAZLOZI PRIJEDLOGA

Terorizam je globalna pojava i sve je veća prijetnja temeljnim pravima, demokraciji i vladavini prava u Europi i diljem svijeta. Teroristi ne biraju; bilo tko može biti žrtva terorističkog napada.

Teroristički napadi počinjeni posljednjih godina u Europskoj uniji i drugdje u svijetu bili su neprihvatljivo kršenje načela na kojima se temelje demokratska društva. S obzirom na takvu trajnu prijetnju, Europska unija više nego ikada ima obvezu djelovati zajednički kako bi promicala i branila načela na kojima se temelji.

Djelovanje protiv terorizma treba pojačati, ne samo na nacionalnoj razini, već i na paneuropskoj razini i šire. Prekogranična priroda terorizma zahtijeva snažnu međunarodnu suradnju. Zajedničkim razumijevanjem terorizma i kaznenih djela povezanih s terorizmom, zajedno s odredbama kojima se olakšava suradnja nacionalnih tijela kako je utvrđeno u Konvenciji br. 196, pridonosi se daljnjem poboljšanju učinkovitosti kaznenopravnih instrumenata i suradnje na razini Unije i na međunarodnoj razini.

Konvencija br. 196 odnosi se na kriminalizaciju terorističkih aktivnosti i aktivnosti povezanih s terorizmom, na međunarodnu suradnju u pogledu takvih kaznenih djela te zaštitu, odštetu i potporu žrtvama terorizma. Ugovorima, a posebno odredbama iz trećeg dijela glave V. UFEU-a, EU se ovlašćuje za djelovanje u području obuhvaćenom Konvencijom br. 196. To je potkrijepljeno činjenicom da je Unija već je donijela mjere u različitim područjima koja obuhvaća Konvencija br. 196:

·Direktiva (EU) 2017/541 o suzbijanju terorizma 5 , koja zamjenjuje Okvirnu odluku Vijeća 2002/475/PUP o suzbijanju terorizma, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2008/919/PUP u odnosu na države članice za koje je Direktiva obvezujuća;

·Odluka Vijeća 2005/671/PUP o razmjeni informacija i suradnji u vezi s kaznenim djelima terorizma 6 ;

·Direktiva (EU) 2012/29 o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP 7 ;

·Direktiva Vijeća (EZ) 2004/80 o naknadi žrtvama kaznenih djela 8 ;

·Direktiva (EU) 2011/99 Europskog parlamenta i Vijeća o europskom nalogu za zaštitu 9 ;

·Okvirna odluka Vijeća 2009/948/PUP o sprečavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima 10 ;

·Okvirna odluka Vijeća 2002/465/PUP o zajedničkim istražnim timovima 11 ;

·Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica 12 ;

·Direktiva (EU) 2014/41 o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima 13 ;

·Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije 14 ;

·Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma 15 ;

·Okvirna odluka Vijeća 2006/960/PUP od 18. prosinca 2006. o pojednostavljenju razmjene informacija i obavještajnih podataka između tijela zaduženih za izvršavanje zakona u državama članicama Europske unije 16 ;

·Odluka Vijeća 2008/615/PUP od 23. lipnja 2008. o produbljivanju prekogranične suradnje, posebno u suzbijanju terorizma i prekograničnog kriminala 17 ;

Europska unija stoga je donijela sveobuhvatan skup pravnih instrumenata za borbu protiv terorizma. Time se ističe potreba da države članice prilikom preuzimanja međunarodnih obveza u području borbe protiv terorizma djeluju u okviru institucija EU-a.

Europska unija spremna je donošenjem Direktive o suzbijanju terorizma ispuniti svoju obvezu da postane stranka Dodatnog protokola sklapanjem tog instrumenta. To se može postići samo sklapanjem Konvencije br. 196., najkasnije istovremeno sa sklapanjem Dodatnog protokola.

4.PRAVNI ELEMENTI PRIJEDLOGA

Odabir pravne osnove za mjeru EU-a mora počivati na objektivnim čimbenicima koji su podložni sudskom preispitivanju. Ti čimbenici uključuju cilj i sadržaj mjere 18 . Ako se ispitivanjem mjere Europske unije pokaže da ona ima dvostruku svrhu ili dvostruku komponentu i ako se može utvrditi da je jedna od svrha ili komponenti glavna ili prevladavajuća, a druga tek sporedna, mjera se mora temeljiti na jednoj pravnoj osnovi, odnosno onoj koja je potrebna za glavnu ili prevladavajuću svrhu ili komponentu.

Prevladavajuća svrha Konvencije br. 196 uvođenje je kaznenih djela povezanih s terorizmom, za što Unija ima nadležnost na temelju članka 83. stavka 1. UFEU-a. Stoga je materijalna pravna osnova za potpisivanje Konvencije br. 196 članak 83. stavak 1. UFEU-a.

Člankom 218. stavkom 6. UFEU-a predviđa se da Vijeće na prijedlog pregovarača donosi odluku o sklapanju sporazuma. Člankom 218. stavkom 6. točkom (a) UFEU-a predviđa se da Vijeće donosi odluku o sklapanju sporazuma uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta u slučaju sporazuma kojim se pokrivaju područja na koja se primjenjuje redovni zakonodavni postupak.

Konvencijom br. 196 obuhvaćena su područja na koja se primjenjuje redovni zakonodavni postupak, osobito utvrđivanje minimalnih pravila o definiranju kaznenih djela u području terorizma, te policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima (članak 82., članak 83. stavak 1. i članak 87. UFEU-a). Stoga je postupovna pravna osnova predložene odluke članak 218. stavak 6. točka (a) UFEU-a.

5.TERITORIJALNA PRIMJENA

U skladu s Protokolom 22. uz Ugovor o Europskoj uniji, Konvencija br. 196 koju Europska unija potpiše i naposljetku sklopi obvezujuća je i primjenjuje se u svim državama članicama osim u Danskoj. U skladu s Protokolom 21. uz Ugovor o Europskoj uniji, Konvencija br. 196 koju Europska unija potpiše i naposljetku sklopi obvezujuća je za Ujedinjenu Kraljevinu i primjenjuje se u njoj samo ako ta država članica priopći Vijeću da želi sudjelovati u donošenju i primjeni tog instrumenta. Irsku obvezuje Okvirna odluka 2002/475/PUP te će ona stoga sudjelovati u donošenju ove Odluke.

2017/0265 (NLE)

Prijedlog

ODLUKE VIJEĆA

o sklapanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 83. stavak 1. u vezi s člankom 218. stavkom 6. točkom (a),

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

uzimajući u obzir suglasnost Europskog parlamenta,

budući da:

(1)U skladu s Odlukom Vijeća (EU) 2015/1913 od 18. rujna 2015. 19 , Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196) potpisana je 22. listopada 2015., podložno njezinu sklapanju.

(2)Člankom 23. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196, „Konvencija”) propisano je da je ona otvorena za odobrenje Europske unije.

(3)Unija je već donijela mjere u različitim područjima obuhvaćenima Konvencijom.

(4)Irsku obvezuje Okvirna odluka 2002/475/PUP 20 te ona stoga sudjeluje u donošenju ove Odluke.

(5)[U skladu s člankom 3. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u vezi s područjem slobode, sigurnosti i pravde, koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Ujedinjena Kraljevina priopćila je svoju želju da sudjeluje u donošenju i primjeni ove Odluke.]
ILI
[U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u vezi s područjem slobode, sigurnosti i pravde, koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, te ne dovodeći u pitanje članak 4. tog Protokola, Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.]

(6)U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(7)Konvenciju bi stoga trebalo odobriti u ime Europske unije,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196) odobrava se u ime Unije.

Tekst Konvencije priložen je ovoj Odluci.

Članak 2.

Predsjednik Vijeća određuje osobu ovlaštenu u ime Europske unije za polaganje instrumenta o odobrenju, kako je predviđeno člankom 23. Konvencije, kako bi se izrazila suglasnost Europske unije da bude obvezana Konvencijom.

Članak 3.

Ova Odluka stupa na snagu na dan donošenja 21 .

Sastavljeno u Bruxellesu,

(1) Odluka Vijeća (EU) 2015/1913 od 18. rujna 2015. o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju terorizma (CETS br. 196, SL L 280, 24.10.2015., str. 22.) i Odluka Vijeća (EU) 2015/1914 od 18. rujna 2015. o potpisivanju, u ime Europske unije, Dodatnog protokola uz Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju terorizma (CETS br. 196, SL L 280., 24.10.2015., str. 24.).

(2) Ured Vijeća Europe za ugovore, Popis potpisa i ratifikacija Ugovora 196 , stanje od 29. kolovoza 2017.

(3) Vidjeti članak 10. Dodatnog protokola.

(4) Odluka Vijeća (EU) 2015/1913 od 18. rujna 2015. o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju terorizma (CETS br. 196, SL L 280, 24.10.2015., str. 22.) i Odluka Vijeća (EU) 2015/1914 od 18. rujna 2015. o potpisivanju, u ime Europske unije, Dodatnog protokola uz Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju terorizma (CETS br. 196, SL L 280., 24.10.2015., str. 24.).

(5) Direktiva 2017/541 (EU) o suzbijanju terorizma i zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/475/PUP i o izmjeni Odluke Vijeća 2005/671/PUP (SL L 88 od 31. ožujka 2017, str. 6.).

(6) SL L 253, 29.9.2005., str. 22.

(7) SL L 315, 14.11.2012., str. 57.

(8) SL L 261, 6.8.2004., str. 15.

(9) SL L 338, 21.12.2011., str. 2.

(10) SL L 328, 15.12.2009., str. 42.

(11) SL L 162, 20.6.2002., str. 1.

(12) SL L 190, 18.7.2002., str. 1.

(13) SL L 130, 1.5.2014., str. 1.

(14) Akt Vijeća od 29. svibnja 2000. o sastavljanju Konvencije o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije, SL C 197, 12.7.2000., str. 1.

(15) SL L 239, 22.9.2000., str. 19.

(16) SL L 386, 29.12.2006., str. 89.

(17) SL L 210, 6.6.2008., str. 1.

(18) C-377/12, Komisija protiv Vijeća, točka 34.

(19) SL L 280 od 24.10.2015., str.22.

(20) Okvirna odluka Vijeća 2002/475/PUP od 13. lipnja 2002. o suzbijanju terorizma (SL L 164, 22.6.2002., str. 3.).

(21) Datum stupanja Konvencije na snagu u Europskoj uniji objavit će Glavno tajništvo Vijeća u Službenom listu Europske unije.

EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 18.10.2017.

COM(2017) 606 final

PRILOG

Prijedlogu odluke Vijeća

o sklapanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196)

PRILOG

Prijedlogu odluke Vijeća

o sklapanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju terorizma (CETS br. 196)

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju terorizma

Varšava, 16. 5. 2005.

Preambula

Države članice Vijeća Europe i druge potpisnice ove Konvencije,

smatrajući da je cilj Vijeća Europe uspostaviti veće jedinstvo među svojim članicama,

uviđajući vrijednost jačanja suradnje s drugim strankama ove Konvencije,

želeći poduzeti učinkovite mjere za sprečavanje terorizma i, osobito, borbu protiv javnog poticanja na počinjenje kaznenih djela terorizma te novačenja i obuke za terorističke aktivnosti,

svjesne velike zabrinutosti zbog porasta broja kaznenih djela terorizma i sve više terorističkih prijetnji,

svjesne teške situacije s kojom se suočavaju žrtve terorizma, i s tim u vezi ponovno potvrđujući svoju duboku solidarnost sa žrtvama terorizma i njihovim obiteljima,

uviđajući da se kaznena djela terorizma i kaznena djela navedena u ovoj Konvenciji, tko god ih počinio, ni pod kojim okolnostima ne mogu opravdati političkim, filozofskim, ideološkim, rasnim, etničkim, vjerskim ili sličnim razlozima, i podsjećajući na obvezu svih stranaka da sprečavaju takva djela te da ih, ako se ne spriječe, kazneno progone i osiguraju njihovo kažnjavanje sankcijama koje su razmjerne njihovoj težini,

podsjećajući na potrebu jačanja borbe protiv terorizma i ponovno potvrđujući da se svim mjerama poduzetima za sprečavanje ili suzbijanje kaznenih djela terorizma moraju poštovati vladavina prava i demokratske vrijednosti, ljudska prava i temeljne slobode, kao i druge odredbe međunarodnog prava, uključujući, prema potrebi, međunarodno humanitarno pravo,

uviđajući kako se ovom Konvencijom ne namjerava utjecati na uspostavljena načela o slobodi izražavanja i slobodi udruživanja,

podsjećajući da teroristička djela po svojoj prirodi ili kontekstu imaju svrhu ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili neprimjerenog primoravanja vlade ili međunarodne organizacije na izvršenje nekog čina ili odustajanje od njegova izvršenja, ili ozbiljnog ugrožavanja ili uništavanja temeljnih političkih, ustavnih, gospodarskih ili društvenih struktura neke države ili međunarodne organizacije,

sporazumjele su se kako slijedi:

Članak 1. – Terminologija

1.Za potrebe ove Konvencije „kazneno djelo terorizma” znači svako kazneno djelo obuhvaćeno područjem primjene jednog od ugovora navedenih u Dodatku, kako je u njemu definirano.

2.Prilikom polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupu država ili Europska zajednica koja nije stranka jednog od ugovora navedenih u Dodatku može izjaviti da se, u primjeni ove Konvencije na predmetnu stranku, taj ugovor ne smatra uključenim u Dodatak. Ta izjava prestaje vrijediti čim ugovor stupi na snagu za stranku koja je dala takvu izjavu, koja o tom stupanju na snagu obavješćuje glavnog tajnika Vijeća Europe.

Članak 2. – Svrha

Svrha je ove Konvencije povećati učinkovitost nastojanja stranaka u sprečavanju terorizma i njegovih negativnih učinaka na potpuno ostvarivanje ljudskih prava, osobito prava na život, mjerama koje treba poduzeti na nacionalnoj razini i putem međunarodne suradnje, uzimajući u obzir postojeće primjenjive multilateralne ili bilateralne ugovore ili sporazume među strankama.

Članak 3. – Nacionalne preventivne mjere

1.Svaka stranka poduzima odgovarajuće mjere, osobito u području obuke tijela za provedbu zakona i drugih tijela, i u područjima obrazovanja, kulture, informacija, medija i podizanja svijesti javnosti, u cilju sprečavanja kaznenih djela terorizma i njihovih negativnih učinaka poštujući obveze u pogledu ljudskih prava kako je utvrđeno, ako su primjenjivi na tu stranku, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim obvezama prema međunarodnom pravu.

2.Svaka stranka poduzima mjere koje su potrebne za poboljšanje i razvoj suradnje među nacionalnim nadležnim tijelima u cilju sprečavanja kaznenih djela terorizma i njihovih negativnih učinaka, među ostalim:

(a)razmjenu informacija;

(b)poboljšanje fizičke zaštite osoba i objekata;

(c)poboljšanje planova obuke i koordinacije za izvanredna stanja.

3.Svaka stranka promiče toleranciju poticanjem međureligijskog i međukulturnog dijaloga koji uključuje, prema potrebi, nevladine organizacije i druge elemente civilnog društva u cilju sprečavanja napetosti koje bi mogle pridonijeti počinjenju terorističkih djela.

4.Svaka stranka nastoji podizati svijest javnosti o postojanju, uzrocima i ozbiljnosti prijetnje koju predstavljaju kaznena djela terorizma i kaznena djela navedena u ovoj Konvenciji te razmatra poticanje javnosti u pružanju konkretne, ciljane pomoći nadležnim tijelima koja bi mogla pridonijeti sprečavanju kaznenih djela terorizma i kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji.

Članak 4. – Međunarodna suradnja u području sprečavanja

Prema potrebi i s obzirom na svoje mogućnosti stranke jedna drugoj pružaju pomoć i potporu radi povećanja sposobnosti za sprečavanje počinjenja kaznenih djela terorizma, uključujući razmjenom informacija i najboljih praksi, kao i obukom i drugim zajedničkim nastojanjima preventivnog karaktera.

Članak 5. – Javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma

1.Za potrebe ove Konvencije „javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma” znači širenje ili drukčije stavljanje na raspolaganje poruke javnosti s namjerom poticanja na počinjenje kaznenog djela terorizma, kada takvo ponašanje, bez obzira na to zagovara li izravno kaznena djela terorizma ili ne, uzrokuje opasnost od počinjenja jednog ili više takvih kaznenih djela.

2.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne kako bi se javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma, kako je definirano u stavku 1., ako je počinjeno protuzakonito i namjerno, u skladu s njezinim nacionalnim pravom proglasilo kaznenim djelom.

Članak 6. – Novačenje za terorističke aktivnosti

1.Za potrebe ove Konvencije „novačenje za terorističke aktivnosti” znači nagovaranje druge osobe da počini kazneno djelo terorizma ili sudjeluje u njegovu počinjenju, ili da se pridruži udruzi ili skupini radi pridonošenja njihovu počinjenju jednog ili više kaznenih djela terorizma.

2.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne kako bi se novačenje za terorističke aktivnosti, kako je definirano u stavku 1., ako je počinjeno protuzakonito i namjerno, u njezinu nacionalnom pravu proglasilo kaznenim djelom.

Članak 7. – Obuka za terorističke aktivnosti

1.Za potrebe ove Konvencije „obuka za terorističke aktivnosti” znači davanje uputa za izradu ili uporabu eksploziva, vatrenog ili drugog oružja te štetnih ili opasnih tvari, ili za druge posebne metode ili tehnike, u svrhu počinjenja ili pridonošenja počinjenju kaznenog djela terorizma znajući da se pružene vještine namjeravaju upotrijebiti u tu svrhu.

2.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne kako bi se obuka za terorističke aktivnosti, kako je definirana u stavku 1., ako je počinjena protuzakonito i namjerno, u njezinu nacionalnom pravu proglasila kaznenim djelom.

Članak 8. – Irelevantnost počinjenja kaznenog djela terorizma

Da bi se radnja smatrala kaznenim djelom, kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije, nije nužno da kazneno djelo terorizma doista bude počinjeno.

Članak 9. – Sporedna kaznena djela

1.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne kako bi se u njezinu nacionalnom pravu kaznenim djelom proglasilo:

(a)sudioništvo u kaznenom djelu kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije;

(b)organiziranje počinjenja kaznenog djela, kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije, ili usmjeravanje drugih na njegovo počinjenje;

(c)doprinos počinjenju jednog ili više kaznenih djela, kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije, skupine osoba koje djeluju u zajedničkom cilju. Takav se doprinos smatra namjernim te je:

i.izvršen s ciljem poticanja kriminalne djelatnosti ili kriminalne svrhe te skupine, ako takva djelatnost ili svrha uključuje počinjenje kaznenog djela kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije; ili

ii.izvršen sa znanjem o namjeri skupine da počini kazneno djelo kako je utvrđeno člancima 5. – 7. ove Konvencije.

2.Svaka stranka donosi i mjere koje su potrebne kako bi se namjera počinjenja kaznenog djela, kako je utvrđeno člancima 6. i 7. ove Konvencije, u njezinu nacionalnom pravu proglasila kaznenim djelom.

Članak 10. – Odgovornost pravnih osoba

1.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne, u skladu sa svojim pravnim načelima, za utvrđivanje odgovornosti pravnih osoba za sudjelovanje u kaznenim djelima kako su utvrđena člancima 5. – 7. i 9. ove Konvencije.

2.Ovisno o pravnim načelima stranke odgovornost pravnih osoba može biti kaznena, građanskopravna ili upravna.

3.Takvom odgovornošću ne dovodi se u pitanje kaznena odgovornost fizičkih osoba koje su počinile ta kaznena djela.

Članak 11. – Sankcije i mjere

1.Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne da se kaznena djela utvrđena člancima 5. – 7. i 9. ove Konvencije proglase kažnjivima učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim kaznama.

2.Prethodne pravomoćne presude donesene u stranim državama za kaznena djela utvrđena ovom Konvencijom mogu se, u mjeri u kojoj je to dopušteno nacionalnim pravom, uzeti u obzir u svrhu određivanja kazne u skladu s nacionalnim pravom.

3.Svaka stranka osigurava da pravne osobe koje se smatraju odgovornima u skladu s člankom 10. podliježu učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim kaznenim ili nekaznenim sankcijama, uključujući novčane kazne.

Članak 12. – Uvjeti i zaštitni mehanizmi

1.Svaka stranka osigurava da se pri uspostavi, provedbi i primjeni kriminalizacije u skladu s člancima 5. – 7. i 9. ove Konvencije poštuju obveze u pogledu ljudskih prava, osobito prava na slobodu izražavanja, udruživanja i vjersku slobodu, kako je određeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima te ostalim obvezama prema međunarodnom pravu ako su primjenjivi na tu stranku.

2.Uspostava, provedba i primjena kriminalizacije prema člancima 5. – 7. i 9. ove Konvencije trebale bi, nadalje, biti podložne načelu proporcionalnosti, uz poštovanje legitimnih postavljenih ciljeva i njihove nužnosti u demokratskom društvu te bi trebale isključivati svaki oblik proizvoljnosti i diskriminirajućeg ili rasističkog postupanja.

Članak 13. – Zaštita, odšteta i potpora za žrtve terorizma

Svaka stranka donosi mjere koje su potrebne za pružanje zaštite i potpore žrtvama terorističkih napada počinjenih na njezinu državnom području. Te mjere mogu uključivati, u okviru odgovarajućih nacionalnih programa i u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, među ostalim, financijsku pomoć i odštetu za žrtve terorizma i članove njihove uže obitelji.

Članak 14. – Nadležnost

1.Svaka stranka poduzima mjere koje su potrebne za uspostavu njezine nadležnosti nad kaznenim djelima utvrđenima ovom Konvencijom:

(a)kad je kazneno djelo počinjeno na državnom području te stranke;

(b)kad je kazneno djelo počinjeno na brodu koji plovi pod zastavom te stranke ili u zrakoplovu registriranom u skladu s njezinim zakonima;

(c)kad je kazneno djelo počinio državljanin te stranke.

2.Svaka stranka može uspostaviti svoju nadležnost nad kaznenim djelima utvrđenima ovom Konvencijom:

(a)ako je kazneno djelo usmjereno prema počinjenju kaznenog djela iz članka 1. ove Konvencije ili je prouzročilo njegovo počinjenje na državnom području te stranke ili protiv njezina državljanina;

(b)ako je kazneno djelo usmjereno prema provođenju kaznenog djela iz članka 1. ove Konvencije ili je prouzročilo njegovo provođenje protiv državnog objekta te stranke u inozemstvu, uključujući diplomatske i konzularne prostorije te stranke;

(c)ako je kazneno djelo usmjereno prema kaznenom djelu ili je prouzročilo kazneno djelo iz članka 1. ove Konvencije te je počinjeno u pokušaju da primora tu stanku da učini neko djelo ili se suzdrži od toga;

(d)ako je kazneno djelo počinila osoba bez državljanstva s uobičajenim boravištem na državnom području te stranke;

(e)kada je djelo počinjeno u zrakoplovu kojim upravlja vlada te stranke.

3.Svaka stranka poduzima mjere potrebne za uspostavu svoje nadležnosti nad kaznenim djelima utvrđenima ovom Konvencijom u slučaju kad je osumnjičenik prisutan na njezinu državnom području i ona ga ne izruči stranci čija se nadležnost temelji na pravilu nadležnosti koje jednako postoji u pravu stranke kojoj je podnesen zahtjev.

4.Ovom Konvencijom ne isključuje se kaznena nadležnost izvršena u skladu s nacionalnim pravom.

5.Kada više stranaka smatra da ima nadležnost za pretpostavljeno kazneno djelo utvrđeno ovom Konvencijom, uključene se stranke prema potrebi međusobno savjetuju u cilju određivanja najprikladnije nadležnosti za kazneni progon.

Članak 15. – Obveza provođenja istrage

1.Nakon primitka informacija o tome kako je osoba koja je počinila ili navodno počinila kazneno djelo utvrđeno ovom Konvencijom možda prisutna na njezinu državnom području, predmetna stranka poduzima mjere koje su prema njezinu nacionalnom zakonodavstvu potrebne za istragu činjenica iz tih informacija.

2.Nakon što je utvrdila da okolnosti to zahtijevaju, stranka na čijem je državnom području počinitelj ili osumnjičenik prisutan poduzima odgovarajuće mjere u skladu sa svojim nacionalnim pravom kako bi se osigurala prisutnost te osobe u svrhu progona ili izručenja.

3.Svaka osoba protiv koje se poduzimaju mjere iz stavka 2. ima pravo:

(a)bez odlaganja stupiti u vezu s najbližim odgovarajućim predstavnikom države koje je državljanin ili koja na neki drugi način ostvaruje pravo na zaštitu prava te osobe ili, ako je riječ o osobi bez državljanstva, države u čijem području ta osoba uobičajeno boravi;

(b)na posjet predstavnika te države;

(c)biti obaviještena o svojim pravima iz podstavaka (a) i (b).

4.Prava iz stavka 3. izvršavaju se u skladu sa zakonima i propisima stranke na čijem je području počinitelj ili osumnjičenik prisutan pod uvjetom da se navedenim zakonima i propisima omogući da se u cijelosti postigne svrha kojoj su namijenjena prava utvrđena stavkom 3.

5.Odredbama stavaka 3. i 4. ne dovodi se u pitanje pravo bilo koje stranke koja ima nadležnost u skladu s člankom 14. stavkom 1. točkom (c) i stavkom 2. točkom (d) pozvati Međunarodni odbor Crvenog križa da stupi u vezu s osumnjičenikom ili ga posjeti.

Članak 16. – Neprimjenjivanje Konvencije

Ova se Konvencija ne primjenjuje ako su sva kaznena djela utvrđena u skladu s člancima 5. – 7. i 9. počinjena unutar jedne države, ako je osumnjičenik državljanin te države i prisutan je na njezinu državnom području i ni jedna druga država u skladu s člankom 14. stavcima 1. ili 2. ove Konvencije nema temelja za nadležnost, pri čemu se podrazumijeva da se odredbe članaka 17. i 20. – 22. ove Konvencije, prema potrebi, primjenjuju u tim slučajevima.

Članak 17. – Međunarodna suradnja u kaznenim stvarima

1.Stranke jedna drugoj pružaju najveću moguću pomoć u vezi s kaznenim istragama, kaznenim postupcima ili postupcima za izručenje u odnosu na kaznena djela utvrđena člancima 5. – 7. i 9. ove Konvencije, uključujući pomoć pri pribavljanju dokaza u njihovu posjedu potrebnih za postupke.

2. Stranke izvršavaju svoje obveze iz stavka 1. u skladu sa svim ugovorima ili drugim sporazumima o uzajamnoj pravnoj pomoći sklopljenima između njih. Ako takvi ugovori ili sporazumi ne postoje, stranke jedna drugoj pružaju pomoć u skladu sa svojim nacionalnim pravom.

3.Stranke međusobno surađuju što je moguće više u skladu s mjerodavnim zakonima, ugovorima, sporazumima i dogovorima stranke kojoj je podnesen zahtjev s obzirom na kaznene istrage ili postupke u vezi s kaznenim djelima za koja se pravna osoba može smatrati odgovornom u skladu s člankom 10. ove Konvencije kod stranke koja podnosi zahtjev.

4.Svaka stranka može razmotriti uspostavu dodatnih mehanizama kako bi s drugim strankama mogla dijeliti informacije ili dokaze potrebne za utvrđivanje kaznene, građanskopravne ili upravne odgovornosti u skladu s člankom 10.

Članak 18. – Izručenje ili kazneni progon

1.Stranka na čijem je državnom području prisutan osumnjičenik, kad ima nadležnost u skladu s člankom 14., ako ne izruči tu osobu, dužna je, bez iznimke i bez obzira na to je li kazneno djelo počinjeno na njezinu državnom području, bez nepotrebne odgode dostaviti predmet svojim nadležnim tijelima radi kaznenog progona postupcima u skladu sa zakonima te stranke Ta nadležna tijela donose odluku na isti način kao u slučaju bilo kojeg drugog teškog kaznenog djela prema nacionalnom pravu te stranke.

2.Ako je stranci u skladu s njezinim nacionalnim pravom dopušteno izručiti ili na drugi način predati jednog od svojih državljana samo pod uvjetom da će joj ta osoba biti vraćena na služenje kazne izrečene kao rezultat suđenja ili postupka za koji su se tražili izručenje ili predaja te osobe, a ta stranka i stranka koja traži izručenje te osobe slažu se s tom mogućnošću i drugim uvjetima koje smatraju primjerenima, takvo uvjetno izručenje ili predaja dovoljni su za ispunjenje obveze iz stavka 1.

Članak 19. – Izručenje

1.Smatra se da kaznena djela iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije pripadaju kaznenim djelima koja podliježu izručenju u svakom ugovoru o izručenju sklopljenom između stranaka prije stupanja na snagu ove Konvencije. Stranke se obvezuju uključiti takva kaznena djela kao kaznena djela koja podliježu izručenju u svaki ugovor o izručenju koji naknadno međusobno sklope.

2.Ako stranka koja uvjetuje izručenje postojanjem ugovora primi zahtjev za izručenje od druge stranke s kojom nema ugovor o izručenju, stranka kojoj je zahtjev podnesen može, ako tako odluči, smatrati ovu Konvenciju pravnim temeljem za izručenje ako je riječ o kaznenim djelima iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije. Izručenje podliježe drugim uvjetima koji su predviđeni pravom stranke kojoj je podnesen zahtjev.

3.Stranke koje ne uvjetuju izručenje postojanjem ugovora međusobno priznaju kaznena djela iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije kao kaznena djela koja podliježu izručenju, pod uvjetima predviđenima pravom stranke kojoj je podnesen zahtjev.

4.Ako je potrebno, kaznena djela iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije smatraju se, u svrhu izručenja između stranaka, počinjenima ne samo u mjestu u kojem su se dogodila već i na državnom području stranaka koje su uspostavile nadležnost u skladu s člankom 14.

5.Odredbe svih ugovora i sporazuma o izručenju sklopljenih između stranaka u pogledu kaznenih djela iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije smatraju se promijenjenima između stranaka u mjeri u kojoj nisu u skladu s ovom Konvencijom.

Članak 20. – Isključenje klauzule o političkim izuzećima

1.Ni jedno od kaznenih djela iz članaka 5. – 7. i 9. ove Konvencije ne smatra se, u svrhu izručenja ili uzajamne pravne pomoći, političkim kaznenim djelom, kaznenim djelom povezanim s političkim kaznenim djelom ili kaznenim djelom nadahnutim političkim motivima. U skladu s tim, zahtjev za izručenje ili za uzajamnu pravnu pomoć na temelju takvog kaznenog djela nije moguće odbiti samo zato što je riječ o političkom kaznenom djelu, kaznenom djelu povezanom s političkim kaznenim djelom ili kaznenom djelu nadahnutom političkim motivima.

2.Ne dovodeći u pitanje primjenu članaka 19. – 23. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. u ostalim člancima ove Konvencije, svaka država ili Europska zajednica može, u trenutku potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju Konvenciji, izjaviti da pridržava pravo ne primjenjivati stavak 1. ovog članka ako je riječ o izručenju radi kaznenog djela navedenog u ovoj Konvenciji. Stranka se obvezuje primjenjivati tu zadršku od slučaja do slučaja na temelju propisno obrazložene odluke.

3.Svaka stranka može u cijelosti ili djelomično povući zadršku koju je izrazila u skladu sa stavkom 2. izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, koja stupa na snagu od datuma njezina primitka.

4.Stranka koja je izrazila zadršku u skladu sa stavkom 2. ovog članka ne može zatražiti da bilo koja druga stranka primijeni stavak 1. ovog članka; međutim, ako je njezina zadrška djelomična ili uvjetna, može zatražiti primjenu ovog članka u mjeri u kojoj ga je i sama prihvatila.

5.Zadrška vrijedi za razdoblje od tri godine od dana stupanja na snagu ove Konvencije s obzirom na predmetnu stranku. Međutim, takva se zadrška može produljiti za razdoblja istog trajanja.

6.Dvanaest mjeseci prije dana isteka zadrške, glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje predmetnu stranku o tom isteku. Najkasnije tri mjeseca prije isteka, stranka obavješćuje glavnog tajnika Vijeća Europe da potvrđuje, mijenja ili povlači svoju zadršku. Ako stranka obavijesti glavnog tajnika Vijeća Europe da potvrđuje svoju zadršku, mora objasniti razloge koji opravdavaju njezino nastavljanje. U nedostatku obavijesti predmetne stranke, glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje tu stranku da se njezina zadrška smatra automatski produženom na razdoblje od šest mjeseci. Ako predmetna stranka ne obavijesti o svojoj namjeri da potvrdi ili izmijeni svoju zadršku prije isteka tog roka, zadrška prestaje vrijediti.

7.Ako stranka nakon primanja zahtjeva za izručenje od druge stranke ne izruči osobu primjenom te zadrške, ona slučaj podnosi, bez iznimke i bez nepotrebnog odlaganja, svojim nadležnim tijelima radi kaznenog progona ako se stranka koja je podnijela zahtjev i stranka kojoj je zahtjev podnesen ne dogovore drukčije. U svrhu kaznenog progona na državnom području stranke kojoj je zahtjev podnesen, nadležna tijela donose odluku na isti način kao u slučaju bilo kojeg drugog teškog kaznenog djela u skladu s nacionalnim pravom te stranke. Stranka kojoj je zahtjev podnesen dužna je, bez nepotrebnog odlaganja, o konačnom ishodu postupka obavijestiti stranku koja je podnijela zahtjev i glavnog tajnika Vijeća Europe, koji ga prosljeđuje na savjetovanje stranaka predviđeno u članku 30.

8.Odluka da se odbije zahtjev za izručenje na temelju te zadrške odmah se prosljeđuje stranci koja je podnijela zahtjev. Ako stranka kojoj je zahtjev podnesen u razumnom roku ne donese sudsku odluku o meritumu u skladu sa stavkom 7., stranka koja podnosi zahtjev može o tome obavijestiti glavnog tajnika Vijeća Europe, koji predmet podnosi savjetovanju stranaka predviđenom u članku 30. U okviru tog savjetovanja razmatra se predmet i daje mišljenje o usklađenosti odbijanja s Konvencijom te se podnosi Odboru ministara radi izdavanja izjave o tome. Pri obavljanju svojih dužnosti u okviru ovog stavka, Odbor ministara okuplja se u sastavu ograničenom na države stranke.

Članak 21. – Klauzula o diskriminaciji

1.Nijedna odredba ove Konvencije ne tumači se kao nametanje obveze izručenja ili pružanja uzajamne pravne pomoći ako stranka kojoj je podnesen zahtjev ima utemeljene razloge za sumnju da je zahtjev za izručenje zbog kaznenih djela iz članaka 5. – 7. i 9. ili za uzajamnu pravnu pomoć u odnosu na takva kaznena djela podnesen radi kaznenog progona ili kažnjavanja neke osobe zbog njezine rase, vjerskog opredjeljenja, nacionalnosti, etničke pripadnosti ili političkog uvjerenja ili da bi poštovanje tog zahtjeva naštetilo položaju te osobe iz bilo kojeg od tih razloga.

2.Nijedna odredba ove Konvencije ne tumači se kao nametanje obveze izručenja ako postoji opasnost da osoba koja je predmet zahtjeva za izručenje bude izložena mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

3.Nijedna odredba ove Konvencije ne tumači se ni kao nametanje obveze izručenja ako postoji opasnost da osoba koja je predmet zahtjeva za izručenje bude izložena smrtnoj kazni ili, ako se pravom stranke kojoj je zahtjev podnesen ne dopušta kazna doživotnog zatvora, kazni doživotnog zatvora bez mogućnosti uvjetnog otpusta, osim ako prema valjanim sporazumima o izručenju stranka kojoj je zahtjev podnesen ima obvezu izručenja ako smatra dovoljnim jamstvo stranke koja podnosi zahtjev da smrtna kazna neće biti izrečena ili, ako bude izrečena, da se neće izvršiti ili da predmetna osoba neće biti podvrgnuta kazni doživotnog zatvora bez mogućnosti uvjetnog otpusta.

Članak 22. – Spontane informacije

1.Ne dovodeći u pitanje vlastite istrage ili postupke, nadležna tijela stranke mogu, bez prethodnog zahtjeva, nadležnim tijelima druge stranke prosljeđivati informacije dobivene u okviru svoje istrage ako smatraju da bi otkrivanje takvih informacija moglo pomoći stranci koja prima informacije u pokretanju ili provođenju istraga ili postupaka, ili bi moglo potaknuti podnošenje zahtjeva te stranke na temelju ove Konvencije.

2.Stranka koja pruža informacije može, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, stranci koja prima informacije postaviti uvjete za uporabu takvih informacija.

3.Stranka koja prima informacije obvezuje se tim uvjetima.

4.Međutim, svaka stranka može, u bilo koje vrijeme, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, izjaviti da pridržava pravo ne obvezati se uvjetima koje je odredila stranka koja dostavlja informacije iz prethodnog stavka 2., ako ne bude prethodno obaviještena o prirodi informacija koje treba dostaviti te pristane na njihov prijenos.

Članak 23. – Potpisivanje i stupanje na snagu

1.Ova je Konvencija otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe, Europskoj zajednici i državama nečlanicama koje su sudjelovale u njezinoj izradi.

2.Ova Konvencija podliježe ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju polažu se kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

3.Ova Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je šest potpisnica, uključujući barem četiri države članice Vijeća Europe, izrazilo svoj pristanak da budu obvezane Konvencijom u skladu s odredbama stavka 2.

4.Za svaku potpisnicu koja naknadno izrazi svoj pristanak da bude obvezana Konvencijom, ona stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je izrazila svoj pristanak da bude obvezana Konvencijom u skladu s odredbama stavka 2.

Članak 24. – Pristupanje Konvenciji

1.Nakon stupanja na snagu ove Konvencije, Odbor ministara Vijeća Europe, nakon savjetovanja sa strankama Konvencije i njihova jednoglasnog pristanka, može pozvati bilo koju državu koja nije članica Vijeća Europe i koja nije sudjelovala u njezinoj izradi da pristupi ovoj Konvenciji. Tu odluku donose većinom, kako je utvrđeno u članku 20. točki (d) Statuta Vijeća Europe, i jednoglasno predstavnici stranaka koje imaju mjesto u Odboru ministara.

2.Za svaku državu koja joj pristupi u skladu s prethodnim stavkom 1., Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana polaganja isprave o pristupu kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

Članak 25. – Teritorijalna primjena

1.Svaka država ili Europska zajednica može u trenutku potpisivanja ili polaganja isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupu navesti prostor ili prostore na koje se primjenjuje ova Konvencija.

2.Svaka stranka može, bilo kada, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, proširiti područje primjene ove Konvencije na bilo koji drugi prostor naveden u izjavi. Na tom prostoru Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad glavni tajnik zaprimi izjavu.

3.Svaka izjava podnesena u skladu s prethodna dva stavka može se, za svaki prostor naveden u takvoj izjavi, povući obaviješću upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe. Povlačenje stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad glavni tajnik primi takvu obavijest.

Članak 26. – Učinci Konvencije

1.Ovom se Konvencijom dopunjuju mjerodavni multilateralni ili bilateralni ugovori ili sporazumi između stranaka, uključujući odredbe sljedećih ugovora Vijeća Europe:

–Europske konvencije o izručenju, otvorene za potpisivanje u Parizu 13. prosinca 1957. (ETS br. 24),

–Europske konvencije o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, otvorene za potpisivanje u Strasbourgu 20. travnja 1959. (ETS br. 30),

–Europske konvencije o suzbijanju terorizma, otvorene za potpisivanje u Strasbourgu 27. siječnja 1977. (ETS br. 90),

–Dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, otvorenog za potpisivanje u Strasbourgu 17. ožujka 1978. (ETS br. 99),

–Drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, otvorenog za potpisivanje u Strasbourgu 8. studenoga 2001. (ETS br. 182),

–Protokola o izmjeni Europske konvencije o suzbijanju terorizma, otvorenog za potpisivanje u Strasbourgu 15. svibnja 2003. (ETS br. 190).

2.Ako su dvije ili više stranaka već sklopile sporazum ili ugovor o pitanjima koja su obuhvaćena ovom Konvencijom ili su na drugi način uspostavile odnose u vezi s tim pitanjima, ili će to ubuduće činiti, imaju pravo primjenjivati i taj sporazum ili ugovor ili uređivati te odnose u skladu s njim. Međutim, ako su odnosi koje su stranke uspostavile u pogledu pitanja koja su obuhvaćena ovom Konvencijom drukčiji nego što je u njoj predviđeno, oni moraju biti usklađeni s ciljevima i načelima Konvencije.

3.Stranke koje su članice Europske unije u svojim međusobnim odnosima primjenjuju pravila Zajednice i Europske unije u mjeri u kojoj postoje pravila Zajednice ili Europske unije koja uređuju predmet o kojemu je riječ te su primjenjiva na određeni slučaj, ne dovodeći u pitanje cilj i svrhu ove Konvencije niti njezinu punu primjenu u pogledu drugih stranaka.

4.Nijedna odredba ove Konvencije ne utječe na ostala prava, obveze i odgovornosti stranaka i pojedinaca u okviru međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo.

5.Aktivnosti oružanih snaga tijekom oružanog sukoba, kako se ti pojmovi tumače prema međunarodnom humanitarnom pravu, koje podliježu tom pravu, nisu uređene ovom Konvencijom, kao ni aktivnosti vojnih snaga stranke u izvršavanju svojih službenih dužnosti, u mjeri u kojoj one podliježu drugim pravilima međunarodnog prava.

Članak 27. – Izmjene Konvencije

1.Izmjene ove Konvencije može predložiti bilo koja stranka, Odbor ministara Vijeća Europe ili savjetovanje stranaka.

2.Glavni tajnik Vijeća Europe o svakom prijedlogu izmjene obavješćuje stranke.

3.Nadalje, svaka izmjena koju predlaže stranka ili Odbor ministara dostavlja se savjetovanju stranaka, koje Odboru ministara podnosi svoje mišljenje o predloženim izmjenama.

4.Odbor ministara razmatra predložene izmjene i mišljenja koja je dostavilo savjetovanje stranaka te može odobriti izmjenu.

5.Tekst svake izmjene koju odobri Odbor ministara u skladu sa stavkom 4. prosljeđuje se strankama na prihvaćanje.

6.Svaka izmjena odobrena u skladu sa stavkom 4. stupa na snagu trideseti dan nakon što su sve stranke obavijestile glavnog tajnika o svojem prihvaćanju te izmjene.

Članak 28. – Revizija Dodatka

1.Svaka stranka ili Odbor ministara može predložiti izmjene radi ažuriranja popisa ugovora u Dodatku. Ti prijedlozi izmjena odnose se samo na univerzalne ugovore sklopljene unutar sustava Ujedinjenih naroda koji se posebno odnose na međunarodni terorizam te su stupili na snagu. Glavni tajnik Vijeća Europe o svakom prijedlogu izmjene obavješćuje stranke.

2.Nakon savjetovanja s trećim stranama Odbor ministara može prihvatiti predloženu izmjenu većinom, kako je utvrđeno u članku 20. točki (d) Statuta Vijeća Europe. Izmjena stupa na snagu nakon isteka razdoblja od jedne godine nakon datuma kad je proslijeđena strankama. Tijekom tog razdoblja svaka stranka može obavijestiti glavnog tajnika Vijeća Europe o prigovorima na stupanje na snagu izmjene u pogledu te stranke.

3.Ako trećina stranaka obavijesti glavnog tajnika Vijeća Europe o prigovoru na stupanje na snagu izmjene, izmjena ne stupa na snagu.

4.Ako manje od trećine stranaka obavijesti o prigovoru, izmjena stupa na snagu za one stranke koje nisu obavijestile o prigovoru.

5.Kad izmjena stupi na snagu u skladu sa stavkom 2., a stranka je obavijestila o prigovoru na nju, ta izmjena stupa na snagu za predmetnu stranku prvog dana mjeseca nakon datuma obavijesti upućene glavnom tajniku Vijeća Europe o njezinu prihvaćanju.

Članak 29. – Rješavanje sporova

U slučaju spora među strankama o tumačenju ili primjeni ove Konvencije, one će potražiti rješenje spora putem pregovora ili na bilo koji drugi miroljubivi način po svom izboru, uključujući podnošenje spora arbitražnom sudu čije su odluke obvezujuće za stranke u sporu, ili Međunarodnom sudu, kako se uključene stranke dogovore.

Članak 30. – Savjetovanje stranaka

1.Stranke se povremeno savjetuju u cilju:

(a)davanja prijedloga za olakšavanje ili poboljšanje učinkovite uporabe i provedbe ove Konvencije, uključujući utvrđivanje svih problema i učinaka bilo koje izjave u okviru ove Konvencije;

(b)oblikovanja svojeg mišljenja o usklađenosti odbijanja izručenja upućenog u skladu s člankom 20. stavkom 8.;

(c)donošenja prijedloga izmjena ove Konvencije u skladu s člankom 27.;

(d)oblikovanja svojeg mišljenja o bilo kojem prijedlogu izmjene ove Konvencije upućenom u skladu s člankom 27. stavkom 3.;

(e)izražavanja mišljenja o bilo kojem pitanju koje se odnosi na primjenu ove Konvencije i olakšavanja razmjene informacija o bitnom pravnom, političkom ili tehnološkom razvoju.

2.Savjetovanje stranaka saziva glavni tajnik Vijeća Europe kad god to smatra potrebnim te u svakom slučaju kad većina stranaka ili Odbor ministara zatraži njegov saziv.

3.Glavno tajništvo Vijeća Europe pomaže strankama u izvršavanju njihovih dužnosti u skladu s ovim člankom.

Članak 31. – Istupanje

1.Svaka stranka može u svakom trenutku istupiti iz ove Konvencije obaviješću upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe.

2.Takvo istupanje stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad glavni tajnik zaprimi navedenu obavijest.

Članak 32. – Obavješćivanje

Glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje države članice Vijeća Europe, Europsku zajednicu, države nečlanice koje su sudjelovale u izradi ove Konvencije te svaku državu koja je pristupila ili je pozvana na pristupanje ovoj Konvenciji o:

(a)svakom potpisivanju;

(b)polaganju svake isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju;

(c)datumima stupanja na snagu ove Konvencije u skladu s člankom 23.;

(d)svakoj izjavi podnesenoj u skladu s člankom 1. stavkom 2., člankom 22. stavkom 4. i člankom 25.;

(e)svakom drugom aktu, obavijesti ili priopćenju koji se odnose na ovu Konvenciju.

U potvrdu toga, u nastavku potpisani, propisno ovlašteni u tu svrhu, potpisali su ovu Konvenciju.

Sastavljeno u Varšavi, 16. svibnja 2005. na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku, koji se pohranjuje u arhivu Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dužan je dostaviti ovjerene preslike svakoj državi članici Vijeća Europe, Europskoj zajednici, državama nečlanicama koje su sudjelovale u izradi ove Konvencije i svakoj državi pozvanoj da joj pristupi.

Dodatak

1.Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova, potpisana u Haagu 16. prosinca 1970.

2.Konvencija o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva, sklopljena u Montrealu 23. rujna 1971.

3. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju kaznenih djela protiv međunarodno zaštićenih osoba, uključujući diplomate, donesena u New Yorku 14. prosinca 1973.

4. Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca, donesena u New Yorku 17. prosinca 1979.

5. Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, donesena u Beču 3. ožujka 1980.

6. Protokol o suzbijanju nezakonitih djela nasilja u zračnim lukama koje služe međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, sastavljen u Montrealu 24. veljače 1988.

7. Konvencija o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti pomorske plovidbe, sastavljena u Rimu 10. ožujka 1988.

8. Protokol o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti nepokretnih platforma smještenih iznad epikontinentalnog pojasa, sastavljen u Rimu 10. ožujka 1988.

9. Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama, donesena u New Yorku 15. prosinca 1997.

10. Međunarodna konvencija o suzbijanju financiranja terorizma, donesena u New Yorku 9. prosinca 1999.

11.Međunarodna konvencija o suzbijanju djela nuklearnog terorizma, donesena u New Yorku 13. travnja 2005. 1

(1) Izmjenu Dodatka donijeli su zamjenici ministara na svojoj 1034. sjednici (11. rujna 2008., točka 10.1.), a stupila je na snagu 13. rujna 2009. u skladu s člankom 28. Konvencije.