Access to European Union law
<a href="https://eur-lex.europa.eu/content/help/eurlex-content/experimental-features.html" target="_blank">More about the experimental features corner</a>
Choose the experimental features you want to try
EUR-Lex
Access to European Union law

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

You are here
Use quotation marks to search for an "exact phrase". Append an asterisk (*) to a search term to find variations of it (transp*, 32019R*). Use a question mark (?) instead of a single character in your search term to find variations of it (ca?e finds case, cane, care).
Search tips
Need more search options? Use the Advanced search

Document 52017IP0414

    Rezolucija Europskog parlamenta od 26. listopada 2017. o primjeni Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (2016/2251(INI))

    SL C 346, 27.9.2018, p. 184–191 (BG, ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, HR, IT, LV, LT, HU, MT, NL, PL, PT, RO, SK, SL, FI, SV)

    27.9.2018   

    HR

    Službeni list Europske unije

    C 346/184

    P8_TA(2017)0414

    Provedba Direktive o odgovornosti za okoliš

    Rezolucija Europskog parlamenta od 26. listopada 2017. o primjeni Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (2016/2251(INI))

    (2018/C 346/24)

    Europski parlament,

    —

    uzimajući u obzir Direktivu 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (1) (dalje Direktiva),

    —

    uzimajući u obzir izvješće Komisije Vijeću i Europskom parlamentu u skladu s člankom 18. stavkom 2. Direktive 2004/35/EZ o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (COM(2016)0204),

    —

    uzimajući u obzir članke 4. i 191. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

    —

    uzimajući u obzir članak 37. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

    —

    uzimajući u obzir Direktivu 2001/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. ožujka 2001. o namjernom uvođenju u okoliš genetski modificiranih organizama i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/220/EEZ (2),

    —

    uzimajući u obzir izmjene Direktive posredstvom Direktive 2006/21/EZ (3) o gospodarenju otpadom od industrija vađenja minerala, Direktive 2009/31/EZ (4) o geološkom skladištenju ugljikova dioksida i Direktive 2013/30/EU (5) o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti,

    —

    uzimajući u obzir radni dokument službi Komisije o REFIT evaluaciji Direktive o odgovornosti za okoliš (SWD(2016)0121), priložen uz izvješće Komisije (COM(2016)0204),

    —

    uzimajući u obzir dopis Službe Europskog parlamenta za istraživanja od 6. lipnja 2016. naslovljen „The implementation of the Environmental Liability Directive: a survey of the assessment process carried out by the Commission” (6),

    —

    uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

    —

    uzimajući u obzir izvješće Odbora za pravna pitanja i mišljenje Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane (A8-0297/2017),

    A.

    budući da politika Unije u području okoliša, u skladu s člankom 191. stavkom 1. UFEU-a mora doprinositi ostvarivanju ciljeva kao što su zaštita zdravlja njezinih građana, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša, promicanje opreznog i razboritog korištenja prirodnih resursa i promicanje mjera na međunarodnoj razini za rješavanje globalnih ili regionalnih ekoloških problema;

    B.

    budući da se u članku 191. stavku 2. UFEU-a određuje da politika Unije u području okoliša mora biti usmjerena na visoku razinu zaštite i da se mora temeljiti na načelu opreznosti te na načelu preventivnog djelovanja, načelu da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru te na načelu da onečišćivač plaća;

    C.

    budući da se u članku 11. UFEU-a, određuje da zahtjevi zaštite okoliša moraju biti uvršteni u definiciju i provedbu politika i aktivnosti Unije, pogotovo u svrhu promicanja održivog razvoja;

    D.

    budući da se u članku 192. UFEU-a Europskom parlamentu i Vijeću povjerava zadaća da odlučuju o aktivnostima koje se poduzimaju radi ostvarivanja općih ciljeva Unije u području okoliša (7);

    E.

    budući da se u članku 37. Povelje o temeljnim pravima navodi da visoka razina zaštite okoliša i poboljšavanje kvalitete okoliša moraju biti uključeni u politike Unije i osigurani u skladu s načelom održivog razvoja;

    F.

    budući da je koordinirana strategija o okolišu diljem Unije način poticanja suradnje i jamčenja uzajamne dosljednosti politika Unije;

    G.

    budući da se aktualni okvir Direktive odnosi isključivo na štetu u okolišu nanesenu bioraznolikosti (zaštićene vrste i prirodna staništa), vodama i zemljištem, a koju prouzročuju operateri;

    H.

    budući da je radi pokrića odgovornosti za štetu u okolišu spontano nastalo tržište financijskih jamstava, koje bi ipak moglo biti nedovoljno za pokrivanje posebnih slučajeva kao što su mala i srednja poduzeća ili posebne vrste operacija (odobalne platforme, nuklearna postrojenja itd.);

    I.

    budući da neujednačena provedba Direktive ponajprije prouzročena, među ostalim, poteškoćama u utvrđivanju toga je li šteta nanesena prirodnom resursu premašila utvrđeni prag i činjenicom da mnoge države članice nemaju postupak za razmatranje komentara ili kritika nevladinih organizacija u području okoliša i drugih tijela dionika;

    J.

    budući da u mnogim državama članicama velik broj dionika (nevladine organizacije u području okoliša, osiguravajuća društva, operatori i iznad svega predmetna tijela) zna vrlo malo, ili u nekim slučajevima ne zna ništa, o pojedinostima Direktive, što je stanje uvelike prouzročeno činjenicom da ne postoje smjernice kao pomoć za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo;

    K.

    budući da su mnoge države članice ostvarile napredak u stvarnom postizanju glavnih ciljeva sprečavanja i ispravljanja štete nanesene okolišu; no budući da je u nekoliko država članica provođenje Direktive i dalje neodgovarajuće;

    L.

    budući da nova znanstvena otkrića pokazuju da onečišćenje proisteklo iz industrijskih djelatnosti može djelovati i na okoliš i na ljude na dosad neslućene načine i da to dovodi u opasnost ljudsko zdravlje, održivost te ravnotežu bioloških i bioevolucijskih procesa;

    1.

    		 potvrđuje važnost studija i izvješća Komisije o ocjeni provedbe Direktive i njezina utjecaja na države članice te preporuke Komisije za učinkovitu i dosljednu provedbu Direktive davanjem prednosti usklađivanju nacionalnih rješenja i praksi u širem okviru pravne odgovornosti; u tom kontekstu pozdravlja uspostavu višegodišnjeg programa rada za Direktivu o odgovornosti za okoliš (MAWP) za razdoblje 2017. – 2020.;

    2.

    		 sa zabrinutošću primjećuje da zaključci tih izvješća daju alarmantan prikaz stvarne provedbe Direktive i napominje da je Direktiva u mnogim državama članicama prenesena nepotpuno i površno;

    Trenutačno stanje provedbe Direktive

    3.

    		 ustvrđuje da nekoliko država članica nije poštovalo rok za prijenos Direktive i da je ona tek od sredine 2010. godine prenesena u nacionalno pravo svih 27 država članica;

    4.

    		 smatra da zbog diskrecijskih ovlasti dodijeljenih Direktivom i zbog znatnog nedostatka jasnoće i ujednačene primjene glavnih koncepata te nedovoljno razvijenih kapaciteta i stručnosti prijenos Direktive u nacionalne sustave odgovornosti nije doveo do ujednačenih uvjeta i da je, kako je potvrđeno u izvješću Komisije, trenutačno potpuno različit u pravnom i praktičnom smislu uz velike razlike među državama članicama kad je riječ o broju slučajeva; stoga smatra da su potrebni dodatni napori kako bi se postiglo normativno ujednačenje u cijelom EU-u;

    5.

    		 ustvrđuje da je ta neujednačenost prouzročena i uopćenošću Direktive koja je sastavljena prema predlošku za okvirnu direktivu;

    6.

    		 žali zbog toga što, unatoč mjerama koje je Komisija poduzela u pogledu kašnjenja u prenošenju i pitanja koja se odnose na neusklađenost te unatoč krajnjoj fleksibilnosti koja je omogućena Direktivom, sedam država članica tek treba riješiti niz problema u pogledu neusklađenosti;

    7.

    		 primjećuje da se nedosljednosti među državama članicama u načinu prijavljivanja slučajeva štete u okolišu koji su prouzročili primjenu Direktive (8) mogu pripisati primjeni njihovih nacionalnih propisa umjesto Direktive;

    Ograničenja učinkovitosti Direktive

    8.

    		 primjećuje da učinkovitost Direktive znatno varira među državama članicama;

    9.

    		 ističe da su različita tumačenja i primjene „praga značajnosti” za štetu u okolišu jedna od glavnih prepreka za učinkovitu i ujednačenu primjenu Direktive, dok su precizni podaci o administrativnim troškovima za javna tijela, uključujući podatke o primjeni dopunskog i kompenzacijskog otklanjanja štete, ograničeni i posve nepodudarni, a za poduzeća uopće nisu dostupni;

    10.

    		 žali zbog činjenice da se u Direktivi nesreće smatraju „velikima” samo ako prouzročuju gubitak života ili ozbiljne ozljede te da se u njima ne spominju posljedice za okoliš; stoga ističe da, čak i ako ne dođe do gubitka ljudskih života ili ozbiljnih ozljeda, nesreća može imati vrlo jak utjecaj na okoliš zbog svoje veličine ili zbog toga što pogađa zaštićena područja, zaštićene vrste ili veoma osjetljiva staništa;

    11.

    		 žali što postoje aktivnosti koje mogu negativno utjecati na biološku raznolikost i okoliš, kao što su prijevoz opasnih tvari cjevovodima, rudarstvo i uvođenje invazivnih stranih vrsta, a te aktivnosti trenutačno nisu obuhvaćene zahtjevom o objektivnoj odgovornosti; napominje da, prije svega kad je riječ o šteti nanesenoj biološkoj raznolikosti, aktivnosti navedene u Prilogu III. ne obuhvaćaju u dovoljnoj mjeri sektore koji bi mogli prouzročiti štetu;

    12.

    		 smatra da bi okvir za odgovornost za okoliš iz članka 1. Direktive trebao biti proširen na sanaciju okoliša i uspostavu prijašnjeg stanja nakon okončanja profesionalnih aktivnosti, čak i kad je šteta u okolišu izazvana djelatnostima ili emisijama koje su nadležna tijela izričito odobrila;

    13.

    		 naglašava da su sve zainteresirane strane upozorile na probleme koji se odnose na teškoću pozivanja operatera na objektivnu odgovornost za opasne djelatnosti iz Priloga III. Direktivi, u odnosu prema pravnim nasljednicima odgovornih strana (9);

    14.

    		 podsjeća na iskustvo s provedbom postojećih financijskih jamstava u kojem su se pokazali nedostaci u jamčenju da operateri imaju učinkovito pokriće za financijske obveze u slučajevima kad su odgovorni za štetu u okolišu i izražava zabrinutost zbog situacija kada operateri nisu mogli snositi troškove otklanjanja štete u okolišu;

    15.

    		 naglašava da ustraju problemi koji se odnose na primjenu Direktive na incidente velikih razmjera, posebno kad nije moguće utvrditi odgovornog onečišćivača i/ili kad onečišćivač postane insolventan ili uđe u stečaj;

    16.

    		 primjećuje da se troškovi štete u okolišu za odgovorne operatere mogu smanjiti uporabom instrumenata financijskoga jamstva (koji obuhvaćaju osiguranje i alternativne instrumente kao što su bankovna jamstva, obveznice, fondove ili vrijednosne papire); smatra da je potražnja na tržištu financijskih jamstava niska zbog malog broja slučajeva u mnogim državama članicama, nedovoljne jasnoće u pogledu određenih koncepata iz Direktive i činjenice da se u mnogim državama članicama, ovisno o stupnju zrelosti tržišta za takve instrumente, modeli osiguranja općenito sporo pojavljuju;

    17.

    		 primjećuje da je mogućnost poboljšanja ponude financijskih jamstava blokirana oskudnošću i proturječnošću podataka o slučajevima na koje se Direktiva odnosi, a kojima EU raspolaže;

    18.

    		 potiče države članice da poduzmu mjere za ubrzanje razvoja instrumenata za financijska jamstva i njihovih tržišta uz pomoć odgovarajućih ekonomskih i financijskih operatera, što uključuje i financijske mehanizme u slučaju nesolventnosti, kako bi se operaterima omogućilo korištenje financijskih jamstava za pokrivanje vlastite odgovornosti;

    19.

    		 skreće pozornost na studiju izvedivosti Komisije o konceptu zajedničkog mehanizma podjele rizika od industrijskih nesreća na razini EU-a (10) i ističe potrebu da se provedu daljnje analize i temeljitije studije utjecaja o ključnim pravnim i financijskim pitanjima;

    20.

    		 sa zadovoljstvom ističe da u pogledu primjene Direktive na zaštićene vrste i prirodna staništa polovica država članica usvaja šire područje primjene (Belgija, Cipar, Češka, Estonija, Grčka, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Poljska, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švedska i Ujedinjena Kraljevina);

    21.

    		 smatra da se među raznim uzrocima nedovoljne usklađenosti Direktive nalazi i nepostojanje predviđenog standardnog administrativnog postupka za obavještavanje nadležnih tijela o neposrednoj prijetnji ili stvarnoj šteti u okolišu; stoga žali zbog toga što ne postoji obveza objavljivanja tih obavijesti ili informacije o tome kako se postupalo u tim slučajevima; napominje da su neke države članice utvrdile to ograničenje u svojim nacionalnim zakonodavstvima i stoga ustanovile baze podataka o obavijestima/incidentima/slučajevima; no ističe da se ta praksa silno razlikuje od jedne do druge države članice i poprilično je ograničena;

    22.

    		 ističe da sustavima za naknadu štete mora biti moguće riješiti prekogranične zahtjeve učinkovito, brzo, u razumnom roku i bez diskriminiranja podnositelja zahtjeva iz različitih država Europskog gospodarskog prostora; preporučuje da se njima obuhvati i primarna i sekundarna šteta prouzročena u svim pogođenim područjima jer takve nesreće zahvaćaju šira područja i mogu imati dugoročni učinak; naglašava da je, posebno u susjednim zemljama koje nisu članice Europskoga gospodarskog prostora, potrebno poštovati međunarodno pravo u vezi sa zaštitom okoliša i odgovornošću za njega;

    23.

    		 ponovno ističe da se prema članku 4. stavku 5. Direktive ona primjenjuje na štetu u okolišu ili na prijeteću opasnost od štete prouzročenu difuznim onečišćenjem samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i djelatnosti pojedinih operatera; također ponavlja da je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) u svojem izvješću iz 2013. već utvrdio strogu uzročnu vezu između emisije plinova i štete povezane s klimatskim promjenama i okolišem (11);

    Prijedlozi za bolju usklađenost Direktive

    24.

    		 poziva na što skorije preispitivanje Direktive i reviziju definicije „štete u okolišu” iz članka 2. stavka 1., konkretno kad je riječ o kriterijima za utvrđivanje nepovoljnih utjecaja na zaštićene vrste i staništa (Prilog I.) te o rizicima nanošenja štete vodama i zemljištu, kako bi postala dostatno učinkovita, dosljedna i koherentna i tako održala korak s brzim razvojem onečišćujućih tvari iz industrijskih djelatnosti;

    25.

    		 poziva Komisiju da razjasni, definira i utvrdi pojedinosti koncepta praga značajnosti te ocijeni diferencirane najviše pragove odgovornosti za djelatnosti kako bi primjena Direktive u svim državama članicama bila ujednačena i jedinstvena;

    26.

    		 poziva Komisiju da pruži jasno i dosljedno tumačenje zemljopisnog područja primjene „povoljnog stanja očuvanosti” iz Direktive (područje EU-a, nacionalno područje, prirodno područje); smatra da je u tom pogledu potreban pristup koji se razlikuje za svaku lokaciju radi jamčenja ispravne i djelotvorne provedbe;

    27.

    		 poziva Komisiju da odredi koja su pravila potrebna za uspostavu jasne i nepobitne razlike između slučajeva u kojima je Direktiva primjenjiva i onih u kojima bi se trebale primjenjivati nacionalne norme, ako su one strože;

    28.

    		 napominje da onečišćenje zraka šteti zdravlju ljudi i okolišu te da prema podacima Eurostata dušikov oksid i onečišćenje česticama predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje; u tom kontekstu poziva na uvrštenje „ekosustava” u definicije „štete u okolišu” i „prirodnog dobra” u članku 2.; usto poziva Komisiju da razmotri mogućnost proširenja područja primjene Direktive i nametanja odgovornosti za štetu nanesenu ljudskom zdravlju i okolišu, uključujući štetu za zrak (12);

    29.

    		 poziva Komisiju da uvede obvezno financijsko jamstvo, tj. obvezno osiguranje od odgovornosti za okoliš za operatere i da osmisli metodologiju usklađenu na razini EU-a za izračun najviših pragova odgovornosti, uzimajući u obzir obilježja svake djelatnosti i njezina okružja; usto traži od Komisije da razmotri mogućnost osnivanja europskog fonda za zaštitu okoliša od štete prouzročene industrijskom aktivnošću koja je regulirana Direktivom (13), bez dovođenja u pitanje načela „onečišćivač plaća”, zbog rizika od nesolventnosti i samo u slučajevima u kojima izostaju tržišta financijskih jamstava; smatra da bi to trebalo vrijediti i u slučajevima nesreća velikih razmjera kad je nemoguće ući u trag operateru odgovornom za štetu;

    30.

    		 poziva da svaki operater koji ima koristi od neke djelatnosti bude odgovoran za sve štete u okolišu ili onečišćenje izazvano tom djelatnošću;

    31.

    		 smatra da su, s obzirom na važnost i moguće utjecaje industrijskih nesreća te rizike za zdravlje ljudi, prirodni okoliš i imovinu, potrebne dodatne zaštitne mjere kako bi europski građani dobili siguran i pouzdan sustav sprečavanja nesreća i upravljanja takvim događajima, utemeljen na podjeli rizika, većoj odgovornosti industrijskih operatera i načelu „onečišćivač plaća”; traži da se procjeni je li potrebno uvrstiti Direktivu u sustav građanskopravne odgovornosti za štetu nanesenu ljudskom zdravlju i okolišu (14);

    32.

    		 traži da se usvoji sustav sekundarne odgovornosti pravnih nasljednika odgovornih strana;

    33.

    		 preporučuje da mogućnost traženja supsidijarne odgovornosti države postane obvezna zbog osiguranja učinkovite i proaktivne provedbe zakonodavstva;

    34.

    		 nadalje poziva da se ukinu mogućnosti izuzeća na temelju odobrenja i izuzeća na temelju stupnja znanstvenih i tehničkih spoznaja kako bi se stvorila jednaka pravila za sve i promicalo načelo „onečišćivač plaća” i kako bi se poboljšala djelotvornost zakonodavstva;

    35.

    		 poziva Komisiju da bez daljnje odgode podnese prijedlog o inspekcijama okoliša na europskoj razini;

    36.

    		 smatra da u okviru preispitivanja Direktive prednost treba dati proširenju objektivne odgovornosti za svu štetu u okolišu s nepovoljnim posljedicama na djelatnosti koje nisu obuhvaćene Prilogom III. kako bi se povećala učinkovitost zakonodavstva u primjeni načela „onečišćivač plaća” i operaterima dao poticaj da ispravno upravljaju rizicima povezanima sa svojim djelatnostima; u tom kontekstu poziva Komisiju da uspostavi registar za operatere koji obavljaju opasne djelatnosti i sustav financijskoga praćenja kojim se jamči njihova solventnost;

    37.

    		 poziva Komisiju da zajamči primjenu Direktive na štetu u okolišu prouzročenu svakom profesionalnom djelatnošću i da zajamči objektivnu odgovornost proizvođača;

    38.

    		 traži da se uspostavi javno dostupna europska baza podataka sa slučajevima štete u okolišu vođena Direktivom i ustrojena, primjerice, prema irskom sustavu izvješćivanja u kojem se slučajevi štete u okolišu mogu prijaviti preko interneta radi stvaranja većega povjerenja u sustav Direktive i radi jamčenja bolje provedbe; smatra da bi takva javna baza podataka omogućila da dionici, operateri i građani postanu svjesniji postojanja sustava Direktive i njegove provedbe te bi stoga doprinijela boljem sprečavanju i otklanjanju štete u okolišu;

    39.

    		 preporučuje da bi se javne baze podataka sa slučajevima na koje se primjenjuje Direktiva, kako bi bile lako dostupne i djelotvorne, trebale osnivati u skladu sa sljedećim kriterijima:

    —

    trebale bi biti dostupne na internetu i dodatne informacije koje se odnose na slučajeve trebale bi se odobravati na zahtjev,

    —

    svaka zemlja trebala bi imati središnju bazu podataka, a ne zasebnu bazu podataka za svaku regiju,

    —

    obavijesti o novim incidentima trebalo bi smjesta objaviti na internetu,

    —

    svaki slučaj registriran u bazi podataka trebao bi obuhvaćati informacije o imenu onečišćivača, prirodi i razmjeru prouzročene štete, mjerama za sprečavanje ili uklanjanje koje su poduzete ili će se poduzeti, postupku koji provode vlasti ili koji se provodi u suradnji s vlastima;

    40.

    		 traži da se prošire kategorije opasnih djelatnosti predviđenih u Prilogu III. kako bi se obuhvatile sve djelatnosti koje su potencijalno štetne za okoliš i ljudsko zdravlje;

    41.

    		 ističe važnost kulture prevencije štete u okolišu posredstvom sustavne informativne kampanje u kojoj države članice jamče da su potencijalni onečišćivači i potencijalne žrtve informirani o rizicima s kojima su suočeni, o dostupnosti osiguranja i drugih financijskih i pravnih instrumenata koji ih mogu zaštititi od tih rizika te o prednostima koje iz njih mogu proisteći;

    42.

    		 smatra da sve slučajeve dokazane odgovornosti, kao i detalje o izrečenim kaznama treba objaviti kako bi stvarni trošak ekološke štete bio transparentan;

    43.

    		 predlaže da se uspostavi kanal za poticanje ekoloških nevladinih organizacija i drugih zainteresiranih tijela da iznose svoje komentare i kritike;

    44.

    		 predlaže da se predvide porezne olakšice ili drugi oblici pogodovanja za poduzeća koja se s uspjehom angažiraju oko prevencije štete u okolišu;

    45.

    		 preporučuje osnivanje neovisnih nadležnih tijela s ovlastima upravljanja i praćenja te ovlastima izricanja sankcija koje se dodjeljuju u okviru Direktive, uključujući mogućnost zahtijevanja financijskih jamstava od potencijalno odgovornih strana, imajući na umu posebnu situaciju pojedinačnih potencijalnih onečišćivača, primjerice u pogledu dozvola u području okoliša;

    46.

    		 poziva Komisiju i države članice da se pobrinu da se Direktivom na odgovarajući način podupiru napori za ostvarenje ciljeva Direktive o pticama i Direktive o staništima; insistira na uključenosti tijela odgovornih za inspekcije okoliša u provedbu i izvršavanje zakona o odgovornosti za okoliš;

    47.

    		 poziva Komisiju da pojača svoj program osposobljavanja za primjenu Direktive u državama članicama te uspostavi službe za pomoć stručnjacima koji pružaju informacije, pomoć i ocjensku potporu pri evaluacijama rizika i štete; usto preporučuje da se donesu smjernice kako bi se državama članicama pomoglo da ispravno prenesu zakonodavstvo;

    48.

    		 ponovno ističe da u skladu s Direktivom osobe pogođene štetom u okolišu imaju pravo zatražiti od nadležnih tijela da poduzmu odgovarajuće mjere; također napominje da se u pravu Unije navodi da bi se europskim građanima trebao zajamčiti učinkovit i pravodoban pristup pravosuđu (članak 9. stavak 3. Konvencije iz Aarhusa, članak 6. Ugovora o Europskoj uniji i odgovarajuće odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava) i da bi troškove nastale štetom u okolišu trebao snositi onečišćivač (članak 191. UFEU-a); stoga poziva Komisiju da podnese zakonodavni prijedlog o minimalnim normama za provedbu dijela Konvencije iz Aarhusa o pristupu pravosuđu; traži od Komisije da procijeni mogućnost uvođenja mehanizama kolektivne pravne zaštite za povrede prava Unije u području okoliša;

    49.

    		 poziva Komisiju da u okviru preispitivanja Direktive razmotri bi li državama članicama mogla nametnuti obvezu da svake dvije godine podnose izvješća o primjeni Direktive;

    50.

    		 smatra da su kaznene sankcije još jedan važan element odvraćanja od štete u okolišu i sa žaljenjem konstatira da Direktiva 2008/99/EZ od 19. studenoga 2008. o zaštiti okoliša putem kaznenog prava nije ažurirana; poziva Komisiju da bez daljnje odgode poduzme mjere za preispitivanje područja primjene Direktive tako da obuhvaća sve primjenjivo zakonodavstvo Unije o zaštiti okoliša;

    o

    o o

    51.

    		 nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te parlamentima i vladama država članica.

    (1)  SL L 143, 30.4.2004., str. 56.

    (2)  SL L 106, 17.4.2001., str. 1.

    (3)  SL L 102, 11.4.2006., str. 15.

    (4)  SL L 140, 5.6.2009., str. 114.

    (5)  SL L 178, 28.6.2013., str. 66.

    (6)  PE 556.943.

    (7)  Presuda Suda od 9. ožujka 2010., ERG i ostali, C-378/08, ECLI:EU:C:2010:126, točka 45.; Presuda Suda od 9. ožujka 2010., ERG i ostali, C-379/08 i C-380/08, ECLI:EU:C:2010:127, točka 38.; Presuda Suda od 9. ožujka 2010., Buzzi Unicem SpA and Others, C-478/08 i C-479/08, ECLI:EU:C:2010:129, točka 35.

    (8)  Prema izvješću Komisije (COM(2016)0204), od travnja 2007. do travnja 2013. države članice prijavile su 1 245 potvrđenih slučajeva štete u okolišu na koje je primijenjena Direktiva. Usto prema istome izvješću broj slučajeva znatno se razlikuje od jedne do druge države članice. Udio dviju država članica je veći od 86 % svih prijavljenih slučajeva (Mađarska 563 i Poljska 506 slučajeva), dok je većinu preostalih slučajeva prijavilo šest država članica (Njemačka 60, Grčka 40, Italija 17 te Latvija, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina po osam). 11 država članica nije prijavilo nijedan incident tijekom 2007., možda zbog toga što se njima bave u okviru svojih nacionalnih sustava.

    (9)  Presuda Suda od 4. ožujka 2015., Ministero dell'Ambiente e della Tutela del Territorio e del Mare (talijansko Ministarstvo okoliša i zaštite prirodnih i morskih resursa) i drugi protiv Fipa Group srl i drugi, predmet C-534/13, ECLI:EU:C:2015:140.

    (10)  Studija o razmatranju izvedivosti osnivanja fonda za pokrivanje odgovornosti za okoliš i gubitaka koji su rezultat industrijskih nesreća, završno izvješće, Europska komisija, DG ENV, 17. travnja 2013.

    (11)  IPCC, 2013: Climate Change 2013: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fifth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change (Stocker, T.F. et al. Cambridge University Press, Cambridge, United Kingdom and New York, NY, USA, 1535 pp, doi:10.1017/CBO9781107415324).

    (12)  Mogućnost razmotrena u dokumentu Komisije od 19. veljače 2014.„Study on ELD Effectiveness: Scope and Exceptions”, str. 84.

    (13)  O toj mogućnosti može se konzultirati dokument koji je Komisija objavila 17. travnja 2013. naslovljen „Study to explore the feasibility of creating a fund to cover environmental liability and losses occurring from industrial accidents”.

    (14)  Kako je već predviđeno u Portugalu i ocijenjeno u studiji Komisije od 16. svibnja 2013. naslovljenoj „Implementation challenges and obstacles of the Environmental Liability Directive (ELD)”, str. 75.

    Top