10.3.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 75/75

Izvjestitelj:

Peter CLEVER

1.1.

S obzirom na demografske promjene, osiguravanje rasta i blagostanja u EU-u također ovisi i o doseljavanju kvalificirane radne snage. Aktiviranje potencijala nacionalnog tržišta rada – koliko god ono bilo od neosporne važnosti u nacionalnoj politici – ovdje nije dovoljno: mnogo je potrebnija zajednička europska strategija privlačenja kvalificirane radne snage jer u globalnom tržišnom natjecanju za kvalificirane radnike Europa kao cjelina može zauzeti znatno snažniji položaj nego države članice pojedinačno.

1.2.

Zajednička strategija za privlačenje kvalificirane radne snage iz trećih zemalja trebala bi se sveobuhvatno provoditi i pokriti sva relevantna područja, od prvog pristupanja kvalificiranim radnicima koji su zainteresirani za doseljenje do rješavanja mirovinskih prava. Pritom u obzir treba uzeti i useljenike koji dio svojeg visokoškolskog obrazovanja steknu u zemlji domaćinu. Posljedice iseljavanja kvalificiranih radnika na zemlje njihovog podrijetla također treba uzeti u obzir te tim zemljama treba dati podršku u daljnjem razvijanju njihovih obrazovnih sustava.

1.3.

Povrh toga, važno je postići što širi konsenzus koji omogućuje da se na tu strategiju obvežu i države članice i da se mjere donesene na razini EU-a dosljedno provode. Pritom treba paziti da se u taj proces aktivno uključe nacionalni i europski socijalni partneri. Prilikom zapošljavanja državljana trećih zemalja treba zajamčiti jednako postupanje i nediskriminaciju.

1.4.

Politika prihvata središnje je područje djelovanja za usklađenu politiku useljavanja radne snage. Zajednički propisi državljanima trećih zemalja mogu olakšati pristup europskim tržištima rada, no ti propisi još uvijek predstavljaju zadiranje u nacionalni suverenitet. Stoga ovdje treba temeljito odvagati prednosti i nedostatke daljnjeg usklađivanja. Kako sada stvari stoje, potpuno usklađivanje politike prihvata ne čini se svrsishodnim i potrebnim.

1.5.

Prijedlog Europske komisije o reformi plave karte u sadašnjim okolnostima ide predaleko, jer državama članicama oduzima mogućnost da nastave same određivati načine ulaska kvalificiranih radnika, prilagođene njihovim specifičnim potrebama. No ipak je razborito raditi na osiguravanju toga da se prilikom prihvata visokokvalificirane radne snage iz trećih zemalja plava karta u budućnosti sve više koristi u državama EU-a. Baš kao američka zelena karta, ta bi karta mogla postati oznaka za privlačnost EU-a kao odredišne regije za useljavanje visokokvalificirane radne snage.

1.6.

Ukupno govoreći, prijedlog Komisije o reformi plave karte treba ocijeniti pozitivnim, jer tu kartu kao način ulaska u EU čini privlačnijom te posebice znatno olakšava mobilnost vlasnika plave karte unutar EU-a. U tom kontekstu treba pozdraviti stvaranje boljih mogućnosti za poslovni boravak u drugim državama EU-a.

1.7.

Mjere za lakše dobivanje karte također su ispravne. Međutim, snižavanje ograničenja plaća treba kritički preispitati. Kad je riječ o visokokvalificiranim radnicima, iznos plaće ispod razine prosječnog dohotka nije prihvatljiv.

1.8.

Isto vrijedi i za neobaveznu mogućnost da se visokoškolska stručna sprema zamijeni odgovarajućim poslovnim iskustvom. Trebalo bi razmisliti o smanjenju obveznog usporedivog poslovnog iskustva s pet na tri godine, a također bi imalo smisla da se barem navede po kojim će se kriterijima to ocjenjivati.

2.1.

Migracijska politika ima različite ciljeve. Jedan od njih stabilizacija je baze radne snage u zemljama koje su snažno pogođene demografskim promjenama. Drugi cilj je preuzimanje socijalne odgovornosti u svijetu prihvaćanjem izbjeglica. S obzirom na složenost ove teme, u ovom je mišljenju naglasak stavljen na doseljavanje visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja.

2.2.

Bez doseljavanja državljana trećih zemalja demografske će promjene u iduća dva desetljeća dovesti do izrazitog smanjenja broja radno sposobnih stanovnika u EU-u. Istodobno, broj starijih ljudi znatno će se povećati. Takav razvoj donosi velike izazove za donošenje javnih proračuna jer je (neto) broj ljudi koji uplaćuju u proračun sve manji, a broj (neto) korisnika državnih usluga sve veći. Uz to postoji opasnost od manjka radne snage.

2.3.

Kako bismo prevladali negativne posljedice demografskih promjena, najprije treba povećati postojeće potencijale radne snage u državama članicama EU-a. Pritom treba uložiti snažne napore da bi ljudi stekli odgovarajuće kvalifikacije za tržište rada, posebice kad je riječ o socijalno ugroženim ciljnim skupinama. Također, i mobilnost unutar Europske unije može srednjoročno pridonijeti stabilizaciji temelja radne snage u državama koje su posebno pogođene demografskim starenjem. Takva mobilnost unutar Europe ne iskorištava se u dovoljnoj mjeri kao što bi to pravno i praktički bilo moguće. Međutim, te dvije stvari neće biti dovoljne. Povrh toga nužna je ciljana dugoročna strategija za poticanje zakonitog useljavanja kvalificirane radne snage iz trećih zemalja.

2.4.

Trenutačno je stanje na tržištu rada u državama članicama EU-a vrlo različito. Dok neke zemlje imaju manjak kvalificirane radne snage, druge imaju problem s visokom nezaposlenošću. Posljedica toga je također temeljna razlika u potražnji za doseljenom radnom snagom i mogućnostima integracije doseljenika iz trećih zemalja. Stoga se moraju donijeti različite strategije useljavanja prilagođene pojedinim državama članicama.

2.5.

Istodobno je nužna jača suradnja u privlačenju visokokvalificiranih radnika na europska tržišta rada. Za razliku od niskokvalificiranih radnika, ti radnici mogu iseliti i u neke druge zemlje, posebno u anglosaksonske, koje ih pokušavaju privući, što znači da Europa u tom području ima konkurente. Tako se samo 31 % visokokvalificiranih doseljenika iz zemalja OECD-a koje nisu članice EU-a odlučuje za državu članicu EU-a. Središnja prepreka za useljenje visokokvalificiranih radnika u EU nedovoljno je poznavanje jezika odgovarajućih zemalja. Druga prepreka je činjenica da su posebice manje države članice često potpuno nepoznate izvan Europe te se pogrešno smatraju manje privlačnima.

2.6.

U tom kontekstu EU ima važnu ulogu u tome da aktivnosti država članica usmjerene na privlačenje visokokvalificirane radne snage iz trećih zemalja objedini i učini učinkovitijima. U natjecanju za mobilnu radnu snagu na međunarodnoj razini od velike bi prednosti bilo kada bi države članice nastupale zajedno kao Europa. Kako bi visokokvalificiranim migrantima iz trećih zemalja EU postao privlačniji kao odredišna regija, nužna je ciljana europska strategija privlačenja kvalificirane radne snage, jer samo tako EU može održati i poboljšati svoj položaj u globalnom natjecanju za visokokvalificiranu radnu snagu.

2.7.

Međutim, uspjeh europske strategije privlačenja radne snage ovisi uglavnom o tome koliko se u obzir uzimaju nacionalne okolnosti i koliko se države članice EU-a za nju zalažu. Pritom kod odgovarajućih mjera treba težiti što širem konsenzusu, također i prilikom izrade pravnog okvira nužnog za migraciju radne snage.

3.1.

U okviru zajedničke strategije promicanja zakonite imigracije visokokvalificirane radne snage treba donijeti mjere stupanja u kontakt i posredovanja pri zapošljavanju kvalificirane radne snage iz trećih zemalja na europskoj razini. Uspostava Europske baze podataka o vještinama, u koju, slično kao i u EURES, radnici iz trećih zemalja zainteresirani za doseljavanje mogu upisati svoje kvalifikacije i preko koje poslodavci mogu s njima izravno stupiti u kontakt, čini se veoma obećavajućom. Dodatni dio europske strategije za privlačenje kvalificirane radne snage trebalo bi biti pružanje usluga informiranja o Europskoj uniji, o relevantim propisima o imigraciji i o situaciji na tržištima rada u državama članicama. Također bi trebalo uvesti odgovarajući okvir za mobilnost radne snage iz trećih zemalja kao i usuglašeni postupak za priznavanje kvalifikacija iz trećih zemalja te stvaranje ozračja dobrodošlice u Europi kako bi se suzbila netrpeljivost lokalnog stanovništva prema useljenicima. Taj bi se okvir trebao izraditi u suradnji s nacionalnim i europskim socijalnim partnerima.

3.2.

Pritom se strategija za poticanje zakonitog useljavanja visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja ne bi trebala isključivo odnositi na osobe koje u države članice EU-a dolaze nakon završetka obrazovanja, već i na one koje ovdje završavaju čitavi studij ili dio njega. U tom kontekstu treba snažno pozdraviti odluke sadržane u novoj direktivi EU-a o boravcima u svrhu studija i istraživanja (Direktiva (EU) 2016/801) kojima se studentima olakšava obavljanje drugih poslova i daje im se mogućnost da nakon završetka studija ostanu u zemlji najmanje devet mjeseci u svrhu traženja posla. Na sveučilištima treba postojati ciljana ponuda informacija i savjeta kako bi se studente iz trećih zemalja informiralo o njihovim izgledima na tržištima rada.

3.3.

Državljane trećih zemalja koji su zakonski prijavljeni u EU-u ne smije se diskriminirati. Prije svega, moraju primati jednaku plaću i imati jednake radne uvjete kao lokalno stanovništvo.

3.4.

Prilikom privlačenja kvalificiranih radnika koji su već stekli stručnu spremu treba postupati s oprezom jer u brojnim zemljama koje bi potencijalno slale radnu snagu postoji manjak kvalificirane radne snage. Treba izbjeći odljev mozgova u tim zemljama. S druge strane, privremeno useljavanje radnika u okviru „kruženja mozgova” moglo bi doprinijeti gospodarskom razvoju tih zemalja. U tom se slučaju mora osigurati da privremeni povratak u zemlju podrijetla automatski ne dovodi do ukidanja postojeće radne dozvole u državi članici EU-a. U svakom slučaju ciljanu strategiju za privlačenje radne snage iz nerazvijenijih zemalja trebaju pratiti mjere razvojne politike kojima će se zemlje podrijetla među ostalim podupirati u daljnjem razvijanju njihovih obrazovnih sustava. Ta se razvojna politika treba usmjeriti na interese zemalja podrijetla i ne smije težiti povećavanju prilika za daljnje zapošljavanje kvalificirane radne snage iz tih zemalja.

3.5.

Kako bi zaustavio nezakonito useljavanje, EU planira sklapanje novih ciljanih partnerstava za migracije s važnim zemljama podrijetla i tranzitnim zemljama. Takva partnerstva treba iskoristiti i za poticanje zakonitih migracija. Dosad partnerstva za migracije nisu koristila u tu svrhu. Pritom se mogu dogovoriti ciljane mjere za stvaranje visokokvalificirane radne snage u zemljama partnerima i olakšano doseljavanje u Europu (primjerice prema kvotama). Stvaranjem legalnih alternativnih mogućnosti za mnoge potencijalne migrante može se spriječiti nezakonita migracija, a preduvjet za to su dodatna ulaganja u obrazovanje što može pozitivno utjecati na razinu obrazovanja u zemljama porijekla radne snage.

4.1.

Politika prihvata važan je dio strategije privlačenja kvalificirane radne snage. Njom se ne uređuje samo pristup državljana trećih zemalja tržištu rada pojedine države članice, već i to u kojoj mjeri oni smiju biti mobilni unutar EU-a i smiju li povesti članove obitelji tj. smiju li im se članovi obitelji naknadno pridružiti. I ta je tema važna za privlačnost EU-a među kvalificiranom radnom snagom trećih zemalja.

4.2.

Utvrđivanje jedinstvenih propisa za EU o izdavanju dozvole boravka uvijek predstavlja snažno zadiranje u nacionalni suverenitet. Činjenica je da što su nacionalni propisi o boravku usklađeniji i što je manevarski prostor država članica manji, to je zadiranje ozbiljnije. Stoga je prije donošenja odluke o jedinstvenim kriterijima prihvatljivosti potrebno dobro odvagnuti predstavlja li regulativa na razini EU-a prednost u odnosu na postojanje različitih nacionalnih potreba i interesa.

4.3.

Potrebe za radnom snagom iz trećih zemalja znatno se razlikuju od jedne do druge države članice EU-a. Stoga članak 79. UFEU-a s pravom omogućuje stvaranje zajedničke imigracijske politike na razini EU-a, a da pritom ne ukida pravo država članica na određivanje nacionalne imigracijske politike. Posebnosti nacionalnih tržišta rada u pravilu se bolje uređuju nacionalnim kriterijima prihvata radno sposobnih migranata iz trećih zemalja. Provjere tržišta rada mogle bi biti važne za upravljanje useljavanjem radne snage i trebale bi ostati diskrecijsko pravo država članica.

4.4.

Međutim, krajnje je nužan zajednički okvir jer su gospodarstva država članica EU-a u sklopu unutarnjeg europskog tržišta međusobno vrlo usko povezana. Mnoga poduzeća imaju proizvodne pogone u više država članica i nude svoje proizvode i usluge diljem EU-a. Zbog toga poduzeća često moraju kratkoročno slati radnike iz trećih zemalja s posebnim kvalifikacijama u različite zemlje EU-a. Ako ti radnici nisu obuhvaćeni područjem primjene direktive o premještaju unutar poduzeća (takozvana Direktiva o upućivanju radnika) i u skladu sa svojom dozvolom boravka nemaju pravo na rad u nekoj drugoj zemlji EU-a, zapošljavanje državljana trećih zemalja bit će teško. Slični problemi nastaju kada su doseljenici samozaposleni u jednoj državi članici, a sa svojim poduzećem moraju ili žele poslovati u više država EU-a. Treba uzeti u obzir potrebu za mobilnošću visokokvalificiranih radnika koji su državljani trećih zemalja.

5.1.

Zajedno s drugim instrumentima, plava karta EU-a važan je sastavni dio zajedničke strategije privlačenja kvalificirane radne snage. Ona ima vrlo velik potencijal privlačenja kvalificirane radne snage iz trećih zemalja jer slično američkoj zelenoj karti može biti marketinški instrument za promociju EU-a kao regije poželjne za doseljavanje. Osim toga olakšava visokokvalificiranim radnicima koji su zainteresirani za doseljavanje da procijene prilike za pristup europskim tržištima rada s obzirom na to da u čitavom EU-u postoje jednaki kriteriji, barem u pogledu strukture. Na taj način može također poticati useljavanje u EU.

5.2.

Doduše, među državama članicama EU-a postoje velike razlike u uspješnosti plave karte. Dok je ona u nekim državama, npr. Njemačkoj, važan sastavni dio strategije privlačenja kvalificirane radne snage, druge zemlje jedva je ili uopće ne koriste i uglavnom ustraju u zahtjevima za nacionalnu dozvolu boravka. U Njemačkoj je 2015. izdano 14 600 od 16 800 prvih izdanih plavih karata. Ukupno, to je skoro 90 %. Nijedna druga država članica nije izdala više od tisuću plavih karata. Nekoliko država članica EU-a izdalo je manje od 20 plavih karata. Među njima su i države s usporedivo dobrim stanjem na tržištu rada, kao što su Nizozemska i Švedska.

5.3.

Dakle, mnogo država članica EU-a ne koristi plavu kartu EU-a kao strateški instrument privlačenja visokokvalificirane radne snage iz trećih zemalja. Kao rezultat toga, kvalificirani radnici iz trećih zemalja koji su zainteresirani za imigraciju plavu kartu EU-a ne doživljavaju kao marku zajedničke politike prihvata čije mogućnosti mogu iskoristiti. U tom kontekstu, Europska komisija predstavila je prijedloge reformi plave karte EU-a.

5.4.

Prijedlog Komisije o reformi plave karte treba ocijeniti pozitivno jer se njime nastoje dotaknuti i ponuditi rješenja za bitne teme kao što su usklađenost s drugim nacionalnim dozvolama boravka, mobilnost radne snage iz trećih zemalja unutar EU-a i olakšani kriteriji za dobivanje plave karte. Unatoč tome, potrebni su važni ispravci.

5.5.

Prema prijedlogu Komisije, visokokvalificiranim radno sposobnim migrantima iz trećih zemalja više ne bi trebala dodatna boravišna dozvola uz plavu kartu EU-a. Izuzete bi bile samo neke posebne skupine zanimanja kao što su samostalni djelatnici i znanstvenici. Krutost propisa otežava državama članicama donošenje politike doseljavanja koja bi odgovarala njihovim potrebama za kvalificiranom radnom snagom i koja bi se ciljano prilagodila situacijama s manjkom radne snage. Stoga se strogom zabranom ostalih načina doseljavanja visokokvalificiranih posloprimaca ne postiže željeni cilj. Umjesto toga, države članice trebale bi imati mogućnost zadržavanja svojih nacionalnih sustava.

5.6.

Ipak, plava karta treba igrati značajniju ulogu u politikama prihvata država članica EU-a. U tu svrhu u uvodnim izjavama Direktive treba dodati odlomak u kojemu se od država članica zahtijeva da plavoj karti daju prednost pred nacionalnim dozvolama boravka ako podnositelj zahtjeva ispunjava kriterije za njezino izdavanje. Time se ne bi znatno ograničavalo nacionalne propise kao kod zabrane drugih dozvola. Treba dodati da se uspjeh plave karte EU-a ne može postići samo odgovarajućim propisima u direktivi EU-a, nego se države članice EU-a moraju jasno opredijeliti za plavu kartu EU-a. To može uspjeti samo kad države članice EU-a uvide dodanu vrijednost plave karte EU-a.

5.7.

Snižavanje ograničenja plaća ima smisla, međutim Komisija u svojem prijedlogu traži previše.

5.7.1.

Dosadašnje ograničenje plaće na razini koja je 1,5 puta veća od prosječnog bruto godišnjeg dohotka, odnosno 1,2 puta veća za deficitarna zanimanja, mogao bi u pojedinim državama članicama biti prepreka, pogotovo za početnike u poslu. Stoga bi snižavanje tih ograničenja moglo biti ispravan korak, no sindikati mu se protive. EGSO smatra da visokokvalificirani radnici koji su tek ušli na tržište rada ni u kojem slučaju ne smiju primati plaće koje su niže od prosječnog nacionalnog dohotka. Granica od 0,8 koju predlaže Komisija preniska je.

5.7.2.

Ova procjena temelji se na činjenici da u izračun prosječnog bruto dohotka ulaze svi zaposleni, a visokokvalificirani radnici bi i na početku radnog vijeka na radnom mjestu koje uvjetuje te kvalifikacije u pravilu trebali moći dobiti natprosječne plaće. Postoji li u državi članici manjak radne snage za određena zanimanja, snižavanje ograničenja plaća za dobivanje plave karte EU-a ima smisla, a ako je nezaposlenost i među kvalificiranom radnom snagom visoka, u pravilu su nužne više granice plaća. Osim toga ne bi se smio stvoriti dojam da je plava karta EU-a način za pribavljanje „jeftine” radne snage u EU. To može štetiti i nužnom prihvaćanju propisa.

5.7.3.

Treba napomenuti da Direktiva i dalje ne uređuje jasno kako će se utvrditi prosječna primanja, što može imati velikog utjecaja na važeće pragove dohotka.

5.8.

Pozdravljaju se daljnja pojednostavljenja procesa dobivanja plave karte EU-a

5.8.1.

Korak u pravom smjeru prijedlog je Komisije o smanjenju minimalnog trajanja ugovora o radu potrebnog za dobivanje plave karte EU-a s 12 na 6 mjeseci što olakšava poslodavcima koji nisu sigurni u stvarne sposobnosti visokokvalificiranog radnika iz treće zemlje da sklope ugovor o radu te tako potiče doseljavanje.

5.8.2.

Pozdravlja se i zadržavanje mogućnosti zamjene visokoškolske diplome odgovarajućim radnim iskustvom, no to bi trebalo ostati neobavezno. Također treba još jednom razmotriti ideju o smanjenju potrebnog usporedivog radnog iskustva s pet na tri godine. U tom kontekstu nužne su barem smjernice o uspostavi kriterija prosudbe kako između država članica ne bi došlo do prevelikih razilaženja u tumačenju.

5.8.3.

Omogućivanje dodjele plave karte EU-a osobama iz trećih zemalja koje trebaju zaštitu i ispunjavaju uvjete za kvalificiranu imigraciju ima smisla jer kvalificiranim izbjeglicama treba olakšati pristup tržištu rada.

5.9.

Važan korak je donošenje novih propisa o mobilnosti za vlasnike plave karte unutar EU-a.

5.9.1.

Visokokvalificirani bi zaposlenici po potrebi morali moći i kratkoročno boraviti u drugim državama članicama EU-a. Stoga je prijedlog Komisije o donošenju jasnih propisa o boravku zaposlenih u drugim državama članicama korak u pravom smjeru. Treba još jednom raspraviti s korisnicima o predloženom maksimalnom trajanju od 90 dana unutar 180 dana.

5.9.2.

Mogućnost dobivanja plave karte za boravak u drugoj državi članici nakon godinu dana bez ponovnog opsežnog preispitivanja kvalifikacija pravi je korak u poticanju mobilnosti unutar EU-a.

6.1.

Kako bi se u kontekstu demografskih promjena obogatila ponuda kvalificirane radne snage u Europi, nije dovoljno samo privući dovoljan broj kvalificiranih stručnjaka iz trećih zemalja. Mora im se pružiti i dobra integracijska perspektiva kako bi u potpunosti iskoristili svoje potencijale na europskim tržištima rada i odlučili se na dugotrajan boravak u Europi. Stoga je akcijski plan Komisije za integraciju dobrodošao i u kontekstu radno sposobnih migranata.

6.2.

Svaki oblik poželjnog useljavanja ujedno predstavlja odbijanje rasizma i ksenofobije. To odražava vrijednosti EU-a i vodeće je načelo za politiku i društvo.

6.3.

Vrlo je pozitivno to što se integracijski plan odnosi već i na vrijeme prije dolaska u Europu jer je uvjete za uspješnu integraciju potrebno ispuniti već i prije dolaska u odredišnu zemlju. To posebno vrijedi za učenje jezika. Poboljšavajući izglede za karijeru u EU-u, tečajevi jezika i ostali oblici izobrazbe namijenjeni mogućim useljenicima u EU također EU čine privlačnijom odredišnom regijom za državljane trećih zemalja koji ih pohađaju. Na taj način mogu izravno doprinijeti poticanju zapošljavanja radnika iz trećih zemalja.

6.4.

Iako plan za integraciju sadrži pojedine mjere za visokokvalificiranu radnu snagu, kao što je jača suradnja prilikom priznavanja kvalifikacija stečenih u inozemstvu, on se prije svega odnosi na druge skupine doseljenika s većim potrebama potpore, što je i ispravno. Međutim, zajednička strategija za privlačenje kvalificirane radne snage iz trećih zemalja treba obuhvaćati ne samo postojeći plan za integraciju, već i ciljane ponude za integraciju visokokvalificirane radne snage. S time u vezi, skreće se pozornost na preporuke Europskog foruma za migracije iz travnja 2016.