4.5.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 115/18

(1)

Cilj Međunarodne konvencije o odgovornosti i naknadi štete uzrokovane prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. („Konvencija HNS iz 1996.”) jest osigurati primjerenu, brzu i učinkovitu naknadu osobama koje trpe štetu zbog izlijevanja opasnih i štetnih tvari koje se prevozilo morem. Konvencijom HNS iz 1996. popunjena je značajna praznina u međunarodnim propisima koji se odnose na odgovornost u kontekstu pomorskog prijevoza.

(2)

Vijeće je 2002. donijelo Odluku 2002/971/EZ (2). U skladu s tom Odlukom države članice obvezale su se na poduzimanje potrebnih koraka za ratifikaciju Konvencije HNS iz 1996. ili pristup toj Konvenciji u razumnom roku i po mogućnosti prije 30. lipnja 2006. Nakon toga četiri države članice ratificirale su tu konvenciju. Konvencija HNS iz 1996. nije stupila na snagu.

(3)

Konvencija HNS iz 1996. izmijenjena je Protokolom iz 2010. uz Konvenciju HNS iz 1996. („Protokol iz 2010.”). Na temelju članka 2. i članka 18. stavka 1. Protokola iz 2010., Konvenciju HNS iz 1996. i Protokol iz 2010. treba čitati, tumačiti i primjenjivati zajedno kao jedan jedinstveni instrument između stranaka Protokola iz 2010.

(4)

Pročišćeni tekst Konvencije HNS iz 1996. i Protokola iz 2010. („Konvencija HNS iz 2010.”) izradilo je tajništvo Međunarodne pomorske organizacije („IMO”) i odobrio pravni odbor IMO-a na svojoj 98. sjednici. Konvencija HNS iz 2010. nije instrument otvoren za potpisivanje ili ratifikaciju. Konvencija HNS iz 2010. počet će proizvoditi učinke nakon što Protokol iz 2010. stupi na snagu u državama članicama.

(5)

U skladu s člankom 20. stavkom 8. Protokola iz 2010. činom izražavanja suglasnosti države da bude obvezana Protokolom iz 2010. poništavaju se sva prijašnja izražavanja suglasnosti te države da bude obvezana Konvencijom HNS iz 1996. Kao rezultat toga, države koje su ugovorne stranke Konvencije HNS iz 1996. prestat će to biti od trenutka kada izraze svoju suglasnost da budu obvezane Protokolom iz 2010. u skladu s člankom 20. tog protokola, a posebno njegovim stavcima 2., 3. i 4.

(6)

Konvencija HNS iz 2010., kao i ona koja joj je prethodila, posebno je važna za interese Unije i njezinih država članica jer se njome osigurava bolja zaštita žrtava šteta povezanih s pomorskim prijevozom opasnih i štetnih tvari, uključujući u kontekstu štete u okolišu, u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982.

(7)

Kako bi države mogle postati ugovorne stranke Protokola iz 2010., a time i Konvencije HNS iz 2010., moraju glavnom tajniku IMO-a, istodobno s dostavljanjem svoje isprave o suglasnosti, dostaviti relevantne podatke za proteklu kalendarsku godinu o ukupnim količinama tereta koji podliježe doprinosu na temelju Konvencije HNS iz 2010. („teret koji podliježe doprinosu”), u skladu s njezinim člankom 20. stavkom 4. U tu svrhu države su dužne uspostaviti sustav za izvješćivanje o teretu koji podliježe doprinosu prije nego što izraze svoju suglasnost da budu obvezane Protokolom iz 2010.

(8)

Člancima 38., 39. i 40. Konvencije HNS iz 2010. utječe se na sekundarno zakonodavstvo Unije o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je utvrđeno u Uredbi (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (3).

(9)

Unija stoga ima isključivu nadležnost u vezi s člancima 38., 39. i 40. Konvencije HNS iz 2010., budući da se tom konvencijom utječe na pravila utvrđena u Uredbi (EU) br. 1215/2012.

(10)

Razmjenom najboljih praksi između država članica o uspostavljanju sustava izvješćivanja o teretu koji podliježe doprinosu mogu se olakšati napori u njihovu razvoju takvog sustava izvješćivanja.

(11)

Kao i u slučaju Konvencije HNS iz 1996., u nedostatku klauzule o regionalnim organizacijama za gospodarsku integraciju (REIO) samo suverene države mogu biti stranke Protokola iz 2010. Stoga nije moguće da Unija ratificira Protokol iz 2010. ili mu pristupi, a time ni Konvenciji HNS iz 2010.

(12)

Ratifikacijom Protokola iz 2010. od strane svih država članica u određenom vremenskom razdoblju trebali bi se osigurati jednaki uvjeti u Uniji za sve sudionike na koje se odnosi primjena Konvencije HNS iz 2010.

(13)

Uzimajući u obzir međunarodnu prirodu režima HNS-a, trebalo bi težiti jednakim pravilima na globalnoj razini za sve sudionike na koje se odnosi primjena Konvencije HNS iz 2010. Stoga postoji potreba da Protokol iz 2010. ima globalnu pokrivenost.

(14)

Države članice bi stoga trebale biti ovlaštene da, prema potrebi, ratificirajuProtokol iz 2010. ili mu pristupe, u pogledu aspekata koji su povezani s pravosudnom suradnjom u građanskim stvarima u kojima Unija ima isključivu nadležnost. Odredbe Konvencije HNS iz 2010. koje su u nadležnosti dodijeljenoj Uniji, osim odredaba koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima, trebaju biti predmet Odluke koja se donosi usporedno s ovom Odlukom.

(15)

Prilikom ratifikacije Protokola iz 2010. ili pristupa tom protokolu države članice trebale bi dati izjavu o priznavanju i izvršenju sudskih odluka koje potpadaju pod područje primjene Konvencije HNS iz 2010.

(16)

Ujedinjena Kraljevina i Irska obvezane su Uredbom (EU) br. 1215/2012 i stoga sudjeluju u donošenju i primjeni ove Odluke.

(17)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,