OBAVIJEST KOMISIJE

Smjernice kojima se osigurava zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu” kako je definiran u članku 2. Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu

(2021/C 118/01)

Sadržaj

1.

Uvod

1

2.

Zakonski i širi regulatorni kontekst

2

3.

„Šteta”

9

4.

Pregled pojma „šteta u okolišu”

10

5.

„Šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima”

17

6.

„Šteta nanesena vodama”

26

7.

„Šteta nanesena zemljištu”

43

8.

Zaključci

48

PRILOG 1.

49

Popis odluka Suda na koje se upućuje u Smjernicama

49

1.   UVOD

1.

Svrha Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (1) („Direktiva o odgovornosti za okoliš” ili „Direktiva”) utvrđivanje je okvira za odgovornost za okoliš koji se temelji na načelu „onečišćivač plaća” radi sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (2). Izmjenom iz 2019. (3) od Europske komisije zahtijeva se da izradi smjernice kojima se osigurava zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu” kako je definiran u članku 2. Direktive (4). U ovoj se Obavijesti utvrđuju te smjernice.

2.

Pojam „šteta u okolišu” ključan je u režimu Direktive. Upotrebljava se za definiranje opće svrhe Direktive (5). Kad nastane ili kad postoji opasnost da će nastati šteta u okolišu, nastaju obveze operatera u pogledu poduzimanja mjera sprečavanja ili otklanjanja, kao i povezane obveze nadležnih tijela (6), dok druge osobe imaju pravo zahtijevati djelovanje (7). U slučaju prekogranične štete koja pogađa više država članica nastaju obveze suradnje među državama članicama (8). Pojam dodatno podrazumijeva utjecaj na financijske operatere koji pružaju financijsko jamstvo za pokriće obveza na temelju ove Direktive (9). Pojam stoga može imati ključnu ulogu u zaštiti okoliša jer se s pomoću njega može lakše odrediti je li šteta u okolišu spriječena i otklonjena.

3.

U ovim Smjernicama, kojima se osigurava zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu”, razmatra se potreba utvrđena u evaluaciji Direktive koju je Komisija provela 2016. („evaluacija”) (10). U toj je evaluaciji zaključeno da je provedba Direktive bila otežana zbog vrlo neujednačene primjene ključnih pojmova, posebno pojmova povezanih sa štetom u okolišu (11). Stoga je Komisija angažirala izvoditelja da, zajedno sa skupinom vladinih stručnjaka za Direktivu o odgovornosti za okoliš i odgovarajućom službom Komisije, pripremi Dokument o zajedničkom dogovoru na temelju istraživanja i savjetovanja (12). Iako na temelju njega nije izrađen ni dokument Komisije ni dokument usuglašen s državama članicama, taj je dokument omogućio lakšu pripremu ovih Smjernica.

4.

S obzirom na to u Smjernicama se razmatraju svi aspekti definicije pojma „šteta u okolišu”. Pojam je sadržajno bogat te upućuje na nekoliko drugih pojmova i koncepata ili ih uključuje. Smjernicama su obuhvaćeni svi ti drugi pojmovi i koncepti jer su nužni za razumijevanje pojma. Kad je riječ o strukturi, na početku Smjernica naveden je pravni i širi regulatorni kontekst u kojem je definicija relevantna. Potom se redom razmatraju definicija pojma „šteta” i potpun tekst definicije pojma „šteta u okolišu”. Slijedi detaljno razmatranje triju zasebnih kategorija štete u okolišu koje taj pojam obuhvaća, tj. „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima”, „šteta nanesena vodama” i „šteta nanesena zemljištu”. Na kraju se navode opći zaključci.

5.

S obzirom na to da je cilj Smjernica osigurati zajednički dogovor o definiciji, njihov je sadržaj analitički i detaljan. Iako nisu isključivo namijenjene određenoj publici, izrađene su kako bi bile korisne posebno sljedećim skupinama koje sve imaju uloge na temelju Direktive: državama članicama, nadležnim tijelima, operaterima, fizičkim i pravnim osobama te davateljima financijskih jamstava. U Smjernicama se nastoji što iscrpnije razmotriti poteškoće u razumijevanju koje su se već pojavile ili koje bi se razumno mogle očekivati u budućnosti. Pritom se pomno analiziraju svi dijelovi definicije pojma „šteta u okolišu” i skreće pozornost na detaljna razmatranja koja se mogu izvesti iz teksta i na zakonski i regulatorni kontekst, te se upućuje na sudsku praksu Suda Europske unije („Sud”) koja može pomoći pri izravnom ili analoškom pojašnjenju različitih aspekata definicije.

6.

Komisija ima isključivu odgovornost za izradu Smjernica, no samo je Sud nadležan mjerodavno tumačiti pravo Unije.

2.   ZAKONSKI I ŠIRI REGULATORNI KONTEKST

7.

Direktiva o odgovornosti za okoliš opći je međusektorski instrument u području zaštite okoliša koji se ne primjenjuje samo na jedno područje zaštite okoliša, već na njih nekoliko. Ona dopunjuje druge instrumente Unije čiji je cilj zaštita okoliša. Definicija pojma „šteta u okolišu” izričito upućuje na sljedeće četiri direktive: Direktivu Vijeća 79/409/EEZ od 2. travnja 1979. o očuvanju divljih ptica (13) [sadašnja Direktiva 2009/147/EZ o očuvanju divljih ptica (14)] („Direktiva o pticama”), Direktivu Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (15) („Direktiva o staništima”), Direktivu 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (16) („Okvirna direktiva o vodama”) i Direktivu 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o uspostavljanju okvira za djelovanje Zajednice u području politike morskog okoliša (17) („Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji”). Unakrsna upućivanja na zakonske odredbe tih ostalih instrumenata i njihovo razumijevanje nužni su za dogovor o pojmu „šteta u okolišu”.

8.

Direktiva o odgovornosti za okoliš temelji se na načelu „onečišćivač plaća” čiji je i izraz (18). Osim toga, zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu” treba se prema potrebi temeljiti na drugim načelima na kojima se zasniva Unijina politika zaštite okoliša, konkretno na načelu opreznosti (19) i na načelima prema kojima bi trebalo poduzeti mjere sprečavanja te prema kojima bi se šteta u okolišu ponajprije trebala popraviti na samom izvoru (20), a koja su važna za njezino tumačenje. Za Direktivu su mjerodavna i opća načela prava Unije, kao što je načelo proporcionalnosti.

9.

U Direktivi o odgovornosti za okoliš razmatraju se nepovoljni utjecaji na okoliš koji su rezultat profesionalnih djelatnosti. Te djelatnosti podliježu pravnim zahtjevima na temelju drugih zakona Unije o zaštiti okoliša (21). Dotični zakoni tvore širi regulatorni kontekst važan za primjenu obveza iz Direktive povezanih sa štetom u okolišu. To je zato što se odredbama tih zakona nastoji i spriječiti ili ograničiti brojne nepovoljne utjecaje na prirodu, vodu i zemljište koji su obuhvaćeni pojmom „šteta u okolišu”.

Odgovornost za štetu u okolišu

10.

Pojam „šteta u okolišu” treba tumačiti u vezi s osobama koje u skladu s Direktivom za tu štetu mogu biti pravno odgovorne, okolnostima u kojima i uvjetima pod kojima može nastati njihova odgovornost te vrstama mjera koje će te osobe zbog odgovornosti morati poduzeti.

11.

Osobe koje mogu biti pravno odgovorne nazivaju se „operateri” (22). Odgovorne su samo u pogledu „profesionalnih djelatnosti” obuhvaćenih područjem primjene Direktive (23). U predmetu C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV Sud je utvrdio da pojam „profesionalna djelatnost” nije ograničen samo na djelatnosti koje su povezane s tržištem ili koje su konkurentske prirode, nego uključuje sve djelatnosti koje se obavljaju u profesionalnom okviru, za razliku od onih koje se obavljaju na isključivo osobnoj ili nacionalnoj osnovi, te su stoga njime obuhvaćene i djelatnosti koje se obavljaju u javnom interesu na temelju zakonom propisanog delegiranja (24). U tom se konkretnom predmetu potvrdilo da se Direktiva primjenjuje na javno tijelo odgovorno za isušivanje močvarnog područja u interesu poljoprivrede.

12.

Najvažnije relevantne profesionalne djelatnosti (25) opisane su u Prilogu III. Direktivi. Njihovi operateri mogu biti odgovorni za sve tri kategorije štete u okolišu na temelju Direktive. Štoviše, odgovornost operatera obuhvaćena je Prilogom III. objektivna, odnosno ne ovisi o tome jesu li oni djelovali ili propustili djelovati na temelju pogreške (namjerna ili nemar). Da bi se primjenjivala objektivna odgovornost, dovoljno je da se može utvrditi uzročna veza između štete u okolišu i profesionalne djelatnosti. U uvodnoj izjavi 8. Direktive utvrđuje se razlog za uključivanje profesionalnih djelatnosti opisanih u Prilogu III. u područje primjene Direktive. Navodi se da bi se Direktiva trebala primjenjivati na profesionalne djelatnosti koje predstavljaju rizik za zdravlje ljudi ili okoliš te se dodaje sljedeće: „Te djelatnosti, u načelu, trebalo bi utvrditi s obzirom na relevantno zakonodavstvo [Unije] kojim se uređuju potrebni uvjeti za određene djelatnosti ili prakse koje predstavljaju potencijalni ili stvarni rizik za zdravlje ljudi ili okoliš”.

13.

Profesionalne djelatnosti iz Priloga III. definiraju se s obzirom na ostale zakonodavne akte Unije u području zaštite okoliša, od kojih su od donošenja Direktive mnogi kodificirani, izmijenjeni ili zamijenjeni. Međutim, dotične profesionalne djelatnosti i dalje su uključene u područje primjene Direktive. U Dokumentu o zajedničkom dogovoru navedene su informacije o razvoju dotičnog zakonodavstva (26). Profesionalnim djelatnostima iz Priloga III. obuhvaćeni su, među ostalim, rad mnogih industrijskih djelatnosti, uključujući veća ili rizičnija industrijska postrojenja kao što su tvornice za proizvodnju kemikalija, postupci gospodarenja otpadom, određena ispuštanja koja onečišćuju vodu, neovlašteno uzimanje i ograđivanje vode, proizvodnja, uporaba, skladištenje, obrada, punjenje, ispuštanje u okoliš i prijevoz unutar pogona određenih tvari, pripravaka i proizvoda, kao i prijevoz opasnih tvari ili tereta cestom, željeznicom, unutarnjim plovnim putovima, morem ili zračnim putem.

14.

Operateri profesionalnih djelatnosti, osim onih navedenih u Prilogu III., također mogu odgovarati za određenu kategoriju „štete u okolišu”, odnosno za štetu nanesenu zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, ako su postupili namjerno ili iz nepažnje (27).

15.

Na temelju drugog primjenjivog zakonodavstva Unije u području zaštite okoliša operateri su često dužni pridržavati se i poštovati uvjete iz odobrenja ili mogu imati obvezu djelovati u skladu s općim obvezujućim zahtjevima. Međutim, ne može se isključiti da će neki operateri nastaviti provoditi profesionalne djelatnosti bez potrebnog odobrenja ili ne pridržavajući se svih primjenjivih pravila. To, primjerice, može biti slučaj s osobama koje nezakonito posluju s otpadom. Na temelju takvog se nezakonitog ponašanja takvi operateri ne isključuju iz područja primjene Direktive. Da se isključuju, rezultat ne bi bio u skladu s načelom „onečišćivač plaća”. Direktiva je izraz tog načela te je s obzirom na njega treba tumačiti (28). Činjenica da su nezakoniti operateri obuhvaćeni područjem primjene dodatno se potkrepljuje predmetom C-494/01, Komisija/Irska u kojem je Sud utvrdio da do nepridržavanja zahtjeva za pregled povezanih sa zahtjevima za dozvolu može doći kad je riječ o gospodarenju otpadom koje se provodi bez ikakve dozvole (29). Analogno tome, može se tvrditi da se zahtjevi u pogledu odgovornosti iz Direktive mogu na sličan način primjenjivati kad je riječ o profesionalnim djelatnostima koje se provode bez odobrenja ili bez poštovanja drugih regulatornih zahtjeva.

16.

U predmetima C-378/08, Raffinerie Mediterranee (ERG I) SpA i dr. i C-534/13, Fipa Group i dr. Sud je presudio da mehanizam odgovornosti za okoliš predviđen Direktivom zahtijeva utvrđivanje uzročne veze između djelatnosti jednog ili više utvrđenih operatera i štete u okolišu ili prijeteće opasnosti od takve štete (30). Kad je riječ o uzročnoj vezi, Sud je odlučio da je, ako je tako navedeno u zakonodavstvu države članice, za utvrđivanje veze dostatna pretpostavka koja se temelji na uvjerljivim dokazima. (31)

17.

U Direktivi se ne definira koje će pojave rezultirati uzročnom vezom između profesionalne djelatnosti i štete u okolišu ili prijeteće opasnosti. U njoj se na više mjesta upućuje na „emisiju, događaj ili iznenadni događaj” (32). Međutim, osim pojma „emisija” (33), ti pojmovi nisu definirani te su, kao što pokazuju predmet C-529/15, Folk (34) i predmet C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV, Direktivom obuhvaćene posljedice uobičajenog obavljanja profesionalnih djelatnosti iz Priloga III. U predmetu C-529/15 uobičajeno obavljanje djelatnosti odnosilo se na hidroelektranu, a u predmetu C-297/19 na održavanje odvoda na močvarnom području. Stoga ne bi trebalo pretpostavljati da odgovornost nastaje samo u pogledu jednokratnih nesreća ili događaja; može nastati i tijekom uobičajenog obavljanja djelatnosti i odnositi se na različite okolnosti opisane u točkama 18. i 19. u nastavku. Radi lakšeg snalaženja u ovim će se Smjernicama niz mogućih pojava nazivati „štetni događaji”.

18.

Priroda čimbenika koji uzrokuju nepovoljne utjecaje, a koji se mogu nazivati „uzročnici štete” (35), također se može razlikovati (36). Oni po prirodi mogu biti aditivni, odnosno uključivati odlaganje otpada na zemljištu ili uporabu inertnih materijala za, primjerice, nasipavanje močvarnog područja ili onečišćenje okoliša primatelja onečišćivačima. Isto tako mogu biti suptraktivni ili ekstraktivni, primjerice, uključivati skretanje toka rijeke (37) ili uklanjanje stabala ili minerala. Mogu biti i potpuno destruktivni, npr. kada se zemljište krči ili kad se ubijaju jedinke zaštićene vrste.

19.

Nepovoljni utjecaji mogu se pojaviti iznenada i slučajno, primjerice kada eksplozija u tvornici za proizvodnju kemikalija uzrokuje požar, rušenje zgrada i onečišćenje zemljišta i vode jer su otrovne tvari ili tvari za gašenje požara ispuštene u vodu. Isto tako nepovoljni utjecaji mogu biti neposredni, npr. kad se zaštićeno stanište šume izgubi zbog brze sječe, a mogu biti i postupni, npr. kad curenje iz probušene cijevi dovede do kumulativne štete u okolišu primatelju koja se otkrije tek nakon nekog vremena. Također je moguće da se nepovoljni utjecaji iz istog štetnog događaja očituju na oba načina, npr. kad iznenadno i slučajno otpuštanje velike količine otrovnih tvari u rijeku rezultira trenutačnim pomorom riba prije nego što uzrokuje sporije i postupnije pogoršanje u strukturama zaštićenog vodenog staništa ili staništa zaštićene vrste.

20.

Isto tako, za štetne događaje i nepovoljne utjecaje koje oni uzrokuju može se saznati u različito vrijeme. Ako se štetni događaj ubraja u veliku nesreću, za njega će se saznati odmah, no za nepoznati se slučaj može saznati tek nakon nekog vremena, primjerice, za rupu u podzemnom spremniku opasnih tvari. (38)

21.

U Direktivi se utvrđuju tri glavne kategorije obveze operatera: — Ako do štete u okolišu još nije došlo, ali postoji prijeteća opasnost od takve štete, operater je bez odgode (39) dužan poduzeti potrebne mjere sprečavanja (40); — Ako je došlo do štete u okolišu, operateri su dužni poduzeti „sve primjenjive mjere za trenutačno stavljanje onečišćujućih tvari pod nadzor, njihovo zadržavanje, uklanjanje ili drukčije postupanje s njima i/ili drugim uzročnicima štete s ciljem ograničavanja ili sprečavanja daljnje štete u okolišu i nepovoljnih utjecaja na zdravlje ljudi ili daljnjeg oštećenja funkcija” (41). Radi lakšeg snalaženja u ovim će se Smjernicama ti koraci nazivati „trenutačno upravljanje uzročnicima štete”. — Ako je došlo do štete u okolišu, operateri su dužni poduzeti mjere otklanjanja (42). Dužni su utvrditi odgovarajuće mjere otklanjanja u skladu s Prilogom II. Direktivi te ih dostaviti nadležnom tijelu na odobrenje (43).

22.

Upućivanja na izraze „bez odgode” i „trenutačno” pokazuju da su prve dvije kategorije obveze žurne. To utječe na zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu”. Obveze operatera da poduzme mjere sprečavanja i da trenutačno upravlja uzročnicima štete u skladu s Direktivom supostoje sa sličnim obvezama utvrđenima u zakonodavstvu Unije u području zaštite okoliša, primjerice, u Direktivi 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) (44) („Direktiva o industrijskim emisijama”).

23.

Operateri moraju ispuniti i određene dodatne obveze. Na primjer, ako je došlo do štete u okolišu, moraju „bez odgode [obavijestiti] nadležno tijelo o svim bitnim aspektima stanja” (45) te se od njih može zatražiti da dostave dodatne podatke (46). Od njih se može zatražiti da ispune slične obveze u pogledu informacija o prijetećoj opasnosti od štete u okolišu. (47) Možda će biti dužni i provesti vlastitu procjenu štete u okolišu te nadležnom tijelu dostaviti sve potrebne informacije i podatke (48). Gledajući izvan okvira Direktive o odgovornosti za okoliš, od operatera se može zatražiti da nadležnim tijelima dostave sve odgovarajuće informacije u skladu s drugim zakonodavstvom Unije u području zaštite okoliša, primjerice u skladu s Direktivom o industrijskim emisijama (49) ili Direktivom 2012/18/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o kontroli opasnosti od velikih nesreća koje uključuju opasne tvari, o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 96/82/EZ („Seveso direktiva”) (50).

24.

Direktiva o odgovornosti za okoliš sadržava odredbe o vremenskom određenju primjene kojima se primjena ograničava datumom 30. travnja 2007. i protekom razdoblja od trideset godina (51). Naravno, razlikuje se vremensko područje primjene određenih dijelova uvedenih njezinim izmjenama; na primjer, u pogledu štete nanesene morskim vodama Direktiva se primjenjuje od 19. srpnja 2015. (52). Važno je napomenuti da su profesionalne djelatnosti uređene odobrenjima iz razdoblja prije 30. travnja 2007. obuhvaćene za potrebe utvrđivanja odgovornosti ako i u mjeri u kojoj se štetna djelatnost nastavlja nakon 30. travnja 2007. U predmetu C-529/15, Folk, Sud je zaključio da se Direktiva „primjenjuje ratione temporis na štetu u okolišu koja je nastupila nakon 30. travnja 2007., ali koja je nastala radom postrojenja koje je odobreno na temelju vodnog zakonodavstva i koje je započelo s radom prije tog datuma” (53).

25.

Direktiva sadržava i odredbe o iznimkama kojima se utvrđuju ograničenja njezine primjene upućivanjem na brojne navedene uzroke štete u okolišu (54). Nadalje, u njoj se navodi niz temelja na koje se operater može pozvati kako ne bi morao snositi trošak mjera sprečavanja i otklanjanja (55). Isto tako, državama članicama nudi se mogućnost da odluče osloboditi operatere od troška mjera otklanjanja ako operater dokaže da nije postupio namjerno ili iz nepažnje te da je ispunio sve uvjete iz odobrenja (56) ili da je djelovao u skladu s najnovijim tehničkim i znanstvenim spoznajama (57). Međutim, postoje ograničenja za posljednje navedene mogućnosti, što je jasno objašnjeno u presudi Suda u predmetu C-529/15, Folk (58) u odnosu na članak 8. stavak 4. točku (a) Direktive.

26.

Direktivom se državama članicama omogućuje da zadrže ili donesu strože odredbe o šteti u okolišu (59). To je u skladu s člankom 193. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Međutim, pravo na strože odredbe nije isto kao pravo na različite odredbe koje ne ispunjavaju uvjete Direktive niti je to pravo na ukidanje odgovornosti operatera za „štetu u okolišu” na temelju Direktive. Minimalni je uvjet ispunjenje zahtjeva Direktive u svim pogledima.

Uloga nadležnih tijela i odgovarajuće šire uloge država članica

27.

Operater je odgovoran za štetu u okolišu, a nadležna tijela (60) imaju obveze u pogledu te štete. Stoga su za zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu” nužna određena upućivanja na njihovu ulogu.

28.

Nadležna tijela moraju utvrditi operatera koji je prouzročio štetu u okolišu ili prijeteću opasnost od štete (61). Podrazumijeva se da nadležna tijela moraju znati da postoji šteta u okolišu ili opasnost od štete; u suprotnom, dužnost utvrđivanja operatera nema smisla.

29.

Nadležna tijela moraju procijeniti i značaj štete u okolišu (62). Ponovno, dužnost procjene značaja ima smisla samo ako tijela znaju da postoji šteta u okolišu ili opasnost od štete.

30.

Nadležna tijela moraju odrediti koje mjere otklanjanja operater treba poduzeti u skladu s Prilogom II. Direktivi (63) na temelju mogućih mjera otklanjanja koje je operater utvrdio te, po potrebi, u suradnji s odgovarajućim operaterom. U predmetu C-379/08, Raffinerie Mediterranee (ERG) SpA i dr., Sud je potvrdio mjerodavnost nadležnih tijela da izmijene mjere otklanjanja, istodobno ističući i potrebu da se operateru omogući saslušanje (64).

31.

Dužnosti utvrđivanja odgovornog operatera, procjene značaja štete u okolišu i određivanja mjera otklanjanja zahtijevaju da nadležna tijela imaju i primjenjuju odgovarajuće informacije o štetnom događaju, profesionalnoj djelatnosti, šteti u okolišu i uzročnoj vezi između njih, kao i o operateru koji provodi tu djelatnost. U točkama 32.–37. u nastavku opisano je nekoliko potencijalnih vrsta i izvora odgovarajućih informacija. No treba imati na umu da potpune informacije ne moraju uvijek biti odmah dostupne i da će nadležna tijela možda trebati brzo reagirati. U takvim okolnostima načelo opreznosti opravdat će intervenciju nadležnih tijela na temelju razumnog uvjerenja da je došlo do štete u okolišu ili da će ona neminovno nastati.

32.

Kao što je navedeno u prethodnoj točki 23., operateri su u skladu s Direktivom dužni obavijestiti nadležna tijela o štetnim događajima i povezanoj šteti u okolišu. Kao što je također navedeno, u skladu s drugim zakonodavstvom Unije u području zaštite okoliša operateri mogu imati zasebne dužnosti da nadležnim tijelima dostave informacije o štetnim događajima. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da neki operateri neće prijaviti štetu. Na primjer, vjerojatno neće ili je malo vjerojatno da hoće prijaviti štetne događaje i štete u okolišu uzročno povezane s prikrivenim nezakonitim djelatnostima ili nezakonitim ili nemarnim postupcima ili nedjelovanjima u okviru odobrenih djelatnosti.

33.

U uvodnoj izjavi 15. Direktive navodi se da bi tijela javne vlasti trebala osigurati pravilnu provedbu i izvršenje režima propisanog ovom Direktivom te da Direktiva sadržava propise u skladu s kojima nadležna tijela od operatera mogu zahtijevati više informacija i veću razinu uključenosti (65). Unatoč tomu, važno je da nadležna tijela imaju pristup drugim izvorima informacija uz one koje dostavi operater u skladu s Direktivom.

34.

Jedan su potencijalni izvor informacija o štetnim događajima i šteti u okolišu zahtjevi za djelovanje koje podnose fizičke ili pravne osobe koje imaju pravo na podnošenje takvih zahtjeva (66). Zahtjevima za djelovanje obavezno se „prilažu odgovarajuće informacije i podaci koji potkrepljuju primjedbe dane u vezi sa štetom u okolišu” (67).

35.

Drugi su mogući izvor relevantnih informacija rezultati regulatornog nadzora u skladu s ostalim primjenjivim zakonodavstvom Unije u području zaštite okoliša. Primjer bi bile rutinske inspekcije industrijskih postrojenja u skladu s Direktivom o industrijskim emisijama (68). Iako se, za potrebe utvrđivanja odgovornosti, svi štetni događaji neće podudarati s regulatornim povredama za koje je odgovoran operater, vjerojatnije je da će regulatorne povrede rezultirati štetnim događajima. Naime, dotičnim regulatornim zahtjevima nastoji se kontrolirati potencijalne ili stvarne rizike za ljudsko zdravlje te okoliš povezane s dotičnim profesionalnim djelatnostima. Posljedično, usklađenost s njima trebala bi u praksi smanjiti vjerojatnost nastanka štetnih događaja. Prema istom načelu, zbog neusklađenosti s tim zahtjevima, među ostalim njihove ozbiljne povrede, vjerojatnije je da će nastati štetni događaji. Pod uvjetom da postoje kvalitetni sustavi za dijeljenje informacija, praćenje usklađenosti s regulatornim zahtjevima trebalo bi stoga pomoći nadležnim tijelima u okviru Direktive da budu upoznata sa štetom u okolišu ili prijetećom opasnošću od štete, utvrde operatera i okarakteriziraju štetni događaj. Ono ujedno može pomoći nadležnim tijelima u procjeni štete u okolišu, primjerice, jer se praćenjem dobivaju informacije o prirodi onečišćujućih emisija.

36.

Kao što će biti jasno u nastavku ovih Smjernica, za procjenu značaja štete u okolišu općenito su potrebne informacije o stanju okoliša primatelja. Neke informacije o stanju okoliša bit će izravno povezane sa štetnim događajem – na primjer, evidencija o smrtnosti ribe u rijeci na koju je nedavno štetno utjecala onečišćujuća emisija. No druge važne informacije o stanju okoliša uključivat će evidenciju i informacije prikupljene u druge svrhe, na primjer, da bi se utvrdilo opće stanje očuvanosti zaštićene vrste ili stanje zaštićenog prirodnog područja kao što je područje mreže Natura 2000. Mnogo važnih informacija o stanju okoliša dobivat će se praćenjem stanja okoliša koje provode nacionalne uprave. Osobito važne bit će informacije prikupljene i objedinjene u okviru četiriju direktiva navedenih u prethodnoj točki 7. One se mogu dopuniti drugim važnim informacijama priznate znanstvene vrijednosti, na primjer, ekološka nevladina organizacija može pružati detaljne informacije kroz građanske inicijative u području znanosti (69).

37.

Kad je riječ o potencijalnoj važnosti, s informacijama o stanju u okolišu usko su povezane znanstvene i tehničke informacije koje se odnose na štetu u okolišu, na primjer, znanstvene spoznaje o životnom ciklusu zaštićene vrste pogođene štetnim djelovanjem ili o rizicima za ljudsko zdravlje zbog izloženosti određenim onečišćivačima.

38.

Kao što je prethodno navedeno, pojava štete u okolišu ili prijeteća opasnost od štete često će se, iako ne i uvijek, podudarati s povredom drugog zakonodavstva Unije u području zaštite okoliša. Takve povrede mogu zahtijevati ili opravdati zasebno djelovanje tijela države članice kako bi se ostvarili rezultati koji se zahtijevaju ostalim zakonodavnim aktima Unije (na primjer, zaštita prirodnog područja u skladu s Direktivom o pticama i Direktivom o staništima) te kako bi se provele učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije. Stoga u istim činjeničnim okolnostima mogu nastati i odgovornost za okoliš i odgovornost za sankcije, a u praksi se procjena štete u okolišu u skladu s Direktivom može odvijati istodobno s procjenom povreda u druge svrhe. Na primjer, ponašanje koje su države članice dužne kriminalizirati, u skladu s Direktivom 2008/99/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o zaštiti okoliša putem kaznenog prava („Direktiva o kaznenim djelima protiv okoliša”) (70), uključuje neka (iako ne sva) ponašanja koja će vjerojatno dovesti do nastanka odgovornosti za okoliš (71). U tom kontekstu, da bi procijenila značaj štete u okolišu, nadležna tijela mogu upotrijebiti iste izvore informacija kao i tijela odgovorna za sankcije. No treba naglasiti da se zahtjevi za odgovornost iz Direktive primjenjuju odvojeno od sankcija. U tom smislu činjenica da tijela mogu djelovati kako bi odredila upravne ili kaznene sankcije nije razlog da se zanemare dužnosti koje nadležna tijela imaju kako bi osigurala da se šteta u okolišu procijeni i spriječi, da se uzročnicima štete upravlja bez odlaganja ili da se šteta otkloni u skladu s Direktivom (suprotno je također točno: utvrđivanje odgovornosti za okoliš nije razlog da se zanemari uloga sankcija) (72).

39.

Javlja se još niz dodatnih točaka u pogledu situacija u kojima se odgovornost iz Direktive podudara s regulatornim povredama drugog relevantnog zakonodavstva Unije u području zaštite okoliša, osobito drugog zakonodavstva koje se spominje u samoj Direktivi. Prvo, ako se uzročnici štete ne nadziru u skladu s Direktivom ili drugim zakonodavstvom, u skladu s načelom učinkovitosti države članice i njihova tijela morat će djelovati kako bi osigurali usklađenost s odgovarajućim odredbama Direktive i drugog zakonodavstva koje se krši. Drugo, u Direktivi nije izričito navedena sekundarna odgovornost javnih tijela da poduzimaju mjere sprečavanja, mjere za trenutačno upravljanje uzročnicima štete i mjere otklanjanja niti se izričito navodi da se od svih tih mjera može odustati ako ih operater ne donese ili ako operater može opravdati nesnošenje njihova troška. (73) U Direktivi se utvrđuje razlika između mjera i troškova tih mjera, što upućuje na to da su mjere potrebne neovisno o tome može li ili bi li operater trebao snositi trošak (74). Treće, sudska praksa pokazuje da se od država članica može zahtijevati da poduzmu daljnje korake ako potreban rezultat nije postignut unatoč tomu što su tijela poduzela mjere protiv operatera. U predmetu C-104/15, Komisija/Rumunjska, koji se odnosi na Direktivu o otpadu od industrija vađenja minerala (75), Sud je odlučio da je država članica i dalje odgovorna za propust pri nadzoru emisija otrovne prašine iz postrojenja za gospodarenje otpadom iz rudarstva, neovisno o tome što je operateru izrekla sankcije (76) i što je operater postao platežno nesposoban (77).

3.   „ŠTETA”

40.

Definicija pojma „šteta u okolišu” obuhvaća pojam „šteta” koji je zasebno definiran. Pojam „šteta” nije samostalan (u smislu da se obveze iz Direktive ne primjenjuju na razini općenitosti tog pojma). Kad je riječ o primjeni Direktive na konkretne situacije, nužno je osloniti se na preciznije izraze sadržane u definiciji pojma „šteta u okolišu”. Neovisno o tom ograđivanju, definicija pojma „šteta” važna je zato što je uključena u definiciju pojma „šteta u okolišu”, ali i zato što predstavlja četiri osnovna pojma koja su razrađena u detaljnijoj definiciji. U Smjernicama se stoga pojam „šteta” razmatra prije razmatranja ostalih elemenata definicije pojma „šteta u okolišu”. Okvir 1.: definicija pojma „šteta”

U članku 2. stavku 2. Direktive o odgovornosti za okoliš navodi se da pojam „šteta” znači „mjerljiva nepovoljna promjena prirodnog dobra ili mjerljivo slabljenje funkcije prirodnog dobra koji mogu nastati izravno ili neizravno”.

41.

Četiri su osnovna pojma obuhvaćena definicijom pojma „šteta”: — pojam materijalno područje primjene onoga što je zahvaćeno, tj. prirodnih dobara i funkcija prirodnih dobara, — pojam nepovoljni utjecaji, tj. nepovoljne promjene i slabljenja funkcije, — pojam područje primjene tih nepovoljnih utjecaja, tj. onih mjerljivih, — pojam načini na koje može doći do tih nepovoljnih utjecaja, tj. izravno ili neizravno.

Materijalno područje primjene pojmova „prirodna dobra” i „funkcija prirodnih dobara”

Okvir 2.: definicije pojmova „prirodno dobro” i „funkcija prirodnog dobra”

U članku 2. stavku 12. Direktive o odgovornosti za okoliš navodi se da „prirodno dobro” znači „zaštićene vrste i prirodna staništa, voda i zemlja”. U članku 2. stavku 13. Direktive o odgovornosti za okoliš navodi se da „funkcije” i „funkcije prirodnih dobara” znači „djelovanja prirodnog dobra u korist drugog prirodnog dobra ili javnosti”.

42.

Kad je riječ o materijalnom području primjene, definicija pojma „šteta” odnosi se na dva pojma koji su i sami izričito definirani u Direktivi, odnosno na pojmove „prirodno dobro” i „funkcija prirodnog dobra”. Pojam „prirodno dobro” definira se tako da su njegovim značenjem obuhvaćene tri zasebne kategorije dobra: zaštićene vrste i prirodna staništa, voda i zemljište. Istovremeno se u definiciji pojma „funkcija prirodnog dobra” ističu međuovisnosti tih različitih kategorija tako što se upućuje na funkcije koje one izvode jedna za drugu. U nastavku slijedi nekoliko primjera (popis nije konačan): slana močvara (vrsta prirodnog staništa) može štititi obalno područje, površinska voda (kategorija vode) može biti podrška zaštićenim vrstama divljih ptica, zemljište može filtrirati onečišćivače koji bi u suprotnom mogli doći do podzemnih voda (kategorija vode). Definicijom pojma „funkcija prirodnog dobra” obuhvaćene su i funkcije prirodnog dobra od kojih ljudi imaju koristi. U primjere na popisu koji nije konačan ubrajaju se prirodna staništa, kao što su tresetišta, koja služe kao važna skladišta ugljika, vode koje su izvor pitke vode i one koje osiguravaju ribu za rekreativni ribolov te zemljište, koje je potrebno za proizvodnju hrane i stanovanje.

Nepovoljni utjecaji

43.

Kad je riječ o nepovoljnim utjecajima, definicija pojma „šteta” ponajprije se odnosi na „nepovoljnu promjenu” prirodnog dobra, a potom na „slabljenje” funkcije prirodnog dobra. Nešto je preciznija definicija pojma „šteta u okolišu”, no korisno je imati na umu tri općenite napomene: — i pojam „nepovoljna promjena” i pojam „slabljenje funkcije” podrazumijevaju nepovoljne utjecaje, — ti nepovoljni utjecaji odnose se i na stanje prirodnog dobra i na korisne funkcije prirodnog dobra i za druga prirodna dobra i za ljude. Stoga nepovoljni utjecaji ne uključuju samo nepovoljne utjecaje na svojstva prirodnog dobra, već i nepovoljne utjecaje na međuovisnosti i dinamične odnose unutar prirodnih dobara i funkcija te među njima, tj. funkcija koje prirodna dobra osiguravaju jedna za druge te za javnost, — pojmovi promjene i slabljenja upućuju na razliku između situacije „prije” i situacije „nakon” štetnog događaja.

Mjerljivo

44.

Da bi se primjenjivala definicija pojma „šteta”, nepovoljne promjene i slabljenja moraju spadati u kategoriju „mjerljivo”. Mjerljivo znači da se šteta mora moći kvantificirati ili procijeniti te da se situacija prije i situacija nakon štetnog događaja moraju moći smisleno usporediti.

Izravno ili neizravno

45.

Konačno, definicija pojma „šteta” podrazumijeva mogućnost da nepovoljne promjene ili slabljenja nastanu izravno i neizravno. Izrazom „izravno ili neizravno” obuhvaćena je uzročna veza između štetnog događaja s jedne strane i specifičnih nepovoljnih utjecaja s druge strane. Ponekad će uzročna veza biti izravna, npr. kad operater krčenjem šuma uništi zaštićeno prirodno stanište šume. Ponekad će biti neizravna, npr. kad ispuštanje nutrijenata u vodno tijelo dovede do propadanja udaljenog zaštićenog vodenog staništa. Kad je riječ o uzročno-posljedičnoj vezi, korisno je uputiti na model „izvor – put kretanja – primatelj”. Uzročnici štete povezani s profesionalnom djelatnošću (tj. izvorom) mogu se kretati zrakom, vodom ili zemljom (tj. putem kretanja) prije nego što utječu na određeno prirodno dobro (tj. primatelja). U predmetu C-129/16, Túrkevei Tejtermelő Kft. Sud je napomenuo da, iako onečišćenje zraka samo po sebi ne predstavlja štetu u okolišu, šteta nanesena prirodnim dobrima može biti rezultat onečišćenja zraka (78). Štetni događaj može se odvojiti od nepovoljnih utjecaja koje uzrokuje u smislu vremena (npr. prirodno dobro trpi odgođenu reakciju) ili prostora (npr. prirodno dobro trpi nepovoljne utjecaje na lokaciji koja je udaljena od mjesta nastanka štetnog događaja) ili u smislu uključenih prirodnih dobara (npr. čin primjene otrovne tvari u tlu uzrokuje smrt zaštićene vrste). Ideja da se nepovoljni utjecaji mogu pojaviti neizravno također je povezana s funkcijama koje prirodna dobra osiguravaju jedno za drugo.

4.   PREGLED POJMA „ŠTETA U OKOLIŠU”

46.

U okviru definicije pojma „šteta u okolišu” sadržana je i razrađuje se definicija pojma „šteta”. Najprije, kad je riječ o materijalnom i zemljopisnom području primjene, njome se dijele i razvrstavaju tri kategorije pojma „prirodno dobro” obuhvaćene definicijom pojma „šteta”, tj. zaštićene vrste i prirodna staništa, voda i zemljište. Nadalje, za prve dvije kategorije prirodnih dobara uključuje određene pojedinosti na temelju kojih se može utvrditi zemljopisno područje primjene obveza iz Direktive. Drugo, unutar svake kategorije prirodnih dobara detaljnije se opisuju relevantni nepovoljni utjecaji tako što se upućuje na određene koncepte (koji se u ovim Smjernicama nazivaju „referentni koncepti”). Treće, uključen je pojam značaja kako bi se detaljnije definiralo područje primjene nepovoljnih utjecaja koje treba razmotriti. Četvrta napomena odnosi se na definiciju pojma „šteta u okolišu” kojom se ne isključuje mogućnost da će sve tri potkategorije štete nanesene prirodnom dobru biti relevantne u isto vrijeme. Okvir 3.: definicija pojma „šteta u okolišu”

U članku 2. stavku 1. Direktive o odgovornosti za okoliš (79) utvrđuje se da pojam „šteta u okolišu” znači: „(a) šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, a to je svaka šteta sa značajnim nepovoljnim utjecajima za postizanje ili održavanje povoljnog stanja očuvanosti tih staništa ili vrsta. Značaj tih utjecaja procjenjuje se u odnosu na početno stanje uzimajući u obzir kriterije iz Priloga I. Šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima ne uključuje prethodno utvrđene nepovoljne utjecaje proizašle iz radnje operatera koju su odgovarajuća tijela izrijekom dopustila u skladu s odredbama kojima se provodi članak 6. stavci 3. i 4. ili članak 16. Direktive 92/43/EEZ ili članak 9. Direktive 79/409/EEZ ili, u slučaju staništa i vrsta koje nisu obuhvaćene pravom Zajednice, u skladu s ekvivalentnim odredbama nacionalnog prava o očuvanju prirode; (b) šteta nanesena vodama, tj. svaka šteta koja značajno nepovoljno utječe na: (i) ekološko, kemijsko ili količinsko stanje ili ekološki potencijal dotičnih voda u skladu s definicijom iz Direktive 2000/60/EZ, s izuzetkom nepovoljnih posljedica na koje se primjenjuje članak 4. stavak 7. te Direktive; ili (ii) stanje okoliša dotičnih morskih voda u skladu s definicijom iz Direktive 2008/56/EZ, ako određeni aspekti stanja okoliša morskog okoliša nisu već uređeni Direktivom 2000/60/EZ (80). (c) šteta nanesena zemljištu, a to je svako onečišćenje zemljišta koje uzrokuje značajan rizik od nepovoljnog djelovanja na zdravlje ljudi zbog izravnog ili neizravnog unošenja tvari, pripravaka, organizama ili mikroorganizama u, na ili pod zemljište”.

Materijalno i zemljopisno područje primjene svakog prirodnog dobra

47.

Zbog stupnja razdiobe materijalnog područja primjene, za zajednički dogovor o pojmu „šteta u okolišu” nužno je detaljno analizirati svaku kategoriju prirodnog dobra. To uključuje zemljopisno područje primjene svake kategorije prirodnog dobra. Napomene o materijalnom i zemljopisnom području primjene navedene su u nastavku ovih Smjernica.

Referentni koncepti za nepovoljne utjecaje

48.

U okviru definicije pojma „šteta u okolišu” primjenjuje se referentni koncept za sve tri kategorije prirodnih dobara kako bi se utvrdilo jesu li nepovoljni utjecaji relevantni. Kad je riječ o zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, referentni je koncept povoljno stanje očuvanosti. Za vodu su to ekološko, kemijsko ili količinsko stanje ili ekološki potencijal voda u skladu s Okvirnom direktivom o vodama i stanje okoliša morskih voda u skladu s Okvirnom direktivom o pomorskoj strategiji, koje imaju različite dimenzije. Za kopno je to rizik za ljudsko zdravlje. Funkcija je tih referentnih koncepata osigurati parametre i kriterije prema kojima se može ispitati važnost nepovoljnih utjecaja. Ti koncepti pružaju elemente na temelju kojih se mogu mjeriti nepovoljni utjecaji. Koncepti se detaljnije analiziraju u odjeljcima ovih Smjernica posvećenima određenim kategorijama štete nanesene prirodnom dobru.

Procjena značaja

49.

U okviru referentnih koncepata kvalificiraju se vrste nepovoljnih utjecaja koje su obuhvaćene Direktivom. Definicija pojma „šteta u okolišu” sadržava dodatnu kvalifikaciju: riječ „značajan” ili „značajno” odnosi se na svaku kategoriju prirodnih dobara, a na temelju Direktive zahtijeva se provedba mjera sprečavanja, trenutačnog upravljanja uzročnicima štete ili mjera otklanjanja samo ako su nepovoljni utjecaji procijenjeni kao značajni s obzirom na navedene referentne koncepte.

50.

Među instrumentima Unijina prava o zaštiti okoliša zahtjev za procjenu značaja ne može se jedinstveno pripisati samo Direktivi o odgovornosti za okoliš. Na primjer, takav zahtjev nalazi se i u Direktivi o staništima (81) te je u samoj srži Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (82) („Direktiva o procjeni učinka na okoliš”). Međutim, procjena je značaja u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš sui generis.

51.

U kontekstu Direktive o odgovornosti za okoliš zajedničkom dogovoru o procjeni značaja može pogodovati razmatranje sljedećih aspekata: — okolnosti u kojima se javlja potreba za procjenom značaja, — svrhe procjene značaja, — pravne odgovornosti u pogledu provedbe procjene, — konteksta u kojima će se provesti procjena, — fokusa procjene, — provedbe procjene, — utvrđivanja značaja.

Okolnosti

52.

Kao što je navedeno u odjeljku 2. ovih Smjernica, štetni događaji, uzročnici štete, relevantne profesionalne djelatnosti, ponašanje operatera i priroda uzročne veze mogu se znatno razlikovati. Procjenu značaja trebat će prilagođavati svim tim varijablama. Na primjer, jednokratna nesreća donosi drukčiji niz izazova tijekom postupka koji je u tijeku, kao što je postupak u predmetu C-529/15, Folk.

Svrhe

53.

Procjena značaja nepovoljnih utjecaja nije sama sebi svrha. Provodi se kako bi se utvrdilo zahtijevaju li nepovoljni utjecaji: — provedbu mjera sprečavanja — trenutačno upravljanje uzročnicima štete i/ili — provedbu mjera otklanjanja.

54.

Te se tri svrhe razlikuju i, ovisno o okolnostima, neke od njih mogu biti relevantne, a druge ne moraju. Na primjer, u situacijama prijeteće opasnosti jedina svrha procjene bit će spriječiti da se dogodi štetni događaj. U situacijama u kojima se štetni događaj već dogodio trenutačno upravljanje uzročnicima štete može ili ne mora biti nužno. Na primjer, takvo trenutačno upravljanje možda više neće biti moguće ako su zbog uzročnika štete već nastali nepovoljni utjecaji te su uzročnici iscrpljeni. Naravno, sve tri svrhe mogu postati redom relevantne, npr. kad prijeteća opasnost od štetnog događaja postane stvarni štetni događaj koji zahtijeva provedbu trenutačnog upravljanja uzročnicima štete i naknadnih mjera otklanjanja. Stoga će procjenu značaja trebati prilagoditi svrhama koje su relevantne za određene okolnosti koje su nastale.

55.

Svrhe sprečavanja i trenutačnog upravljanja uzročnicima štete povezane su s potencijalnim ili stvarnim uzročnicima štete. Te svrhe odražavaju načela Ugovora o sprečavanju i popravljanju na izvoru. Kao što je već navedeno, za njih je ključno vrijeme.

56.

Svrha utvrđivanja potrebe za mjerama otklanjanja usko je povezana s određenim zahtjevima o mjerama otklanjanja iz Direktive koji su detaljno opisani u Prilogu II. U slučaju štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima te štete nanesene vodama mjere otklanjanja usmjerene su na ponovnu uspostavu početnog stanja okoliša (vidjeti okvir 4. u nastavku) primarnim, dopunskim i kompenzacijskim otklanjanjem, pri čemu su svi pojmovi definirani. Kao što se može vidjeti, ti su zahtjevi usmjereni na okoliš pogođen štetnim djelovanjem umjesto na uzročnike štete iako se daljnje upravljanje uzročnicima štete ne može isključiti, kako se navodi u predmetu Folk (83). U slučaju štete nanesene zemljištu mjere otklanjanja usmjerene su na daljnje upravljanje uzročnicima štete ako su takvi uzročnici i dalje značajan rizik za zdravlje ljudi, čak i nakon ispunjenja druge prethodno navedene svrhe. Okvir 4.: definicija pojma „početno stanje”

U članku 2. stavku 14. Direktive o odgovornosti za okoliš navodi se da pojam „početno stanje” znači „stanje prirodnih dobara i funkcija u vrijeme nastanka štete koji bi se održali da nije došlo do štete u okolišu, procijenjeno na temelju najboljih raspoloživih podataka”.

Obveze uključenih strana

57.

Kao što je navedeno u točki 29., za procjenu značaja odgovorno je nadležno tijelo. U uvodnoj izjavi 24. Direktive navodi se sljedeće: „Nadležna tijela trebalo bi ovlastiti za posebne zadatke koji podrazumijevaju odgovarajuće diskrecijsko pravo upravnog odlučivanja, i to dužnost procjene značaja štete i određivanja koje bi mjere otklanjanja trebalo poduzeti”.

58.

Međutim, svakako treba imati na umu da operateri imaju obvezu bez odgode sprečavati štetne događaje i trenutačno upravljati uzročnicima štete. Te odgovornosti podrazumijevaju potrebu da operateri samostalno prepoznaju uzročnike štete povezane s njihovim profesionalnim djelatnostima i proaktivno odgovaraju na njih. Nadalje, odgovarajuće odredbe Direktive upućuju na to da bi se procjena značaja trebala provesti u kontekstu dinamičnog odnosa između operatera i nadležnog tijela, pri čemu je prvi dužan aktivno pružati informacije i poštovati upute nadležnog tijela. (84) One mogu uključivati uputu operateru da provede vlastitu procjenu te dostavi potrebne informacije i podatke (85). Taj dinamični odnos posebno je važan kad su već nastali nepovoljni utjecaji te je nužno poduzeti mjere otklanjanja.

59.

Učinak se može procjenjivati u situacijama u kojima, uz nadležno tijelo i operatera, postoje uključene strane. Konkretno, nadležno tijelo mora ispuniti nekoliko pravnih obveza u pogledu valjanog zahtjeva za djelovanje (86).

60.

Ako šteta u okolišu utječe ili će vjerojatno utjecati na više država članica, dotične države članice imaju obveze suradnje koje su relevantne za procjenu značaja (87).

Kontekst

61.

Elementi koji će se procjenjivati ovisit će o relevantnim kategorijama prirodnih dobara i odgovarajućim referentnim konceptima. Na primjer, šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima zahtijevat će razmatranje vrlo različitih elemenata u usporedbi sa štetom nanesenom zemljištu. Ti specifični elementi detaljnije se razmatraju u sljedećim odjeljcima ovih Smjernica.

Fokus procjene

62.

Fokus procjene morat će se razlikovati ovisno o relevantnim okolnostima, svrhama i kontekstu.

63.

Definicija pojma „šteta” pokazuje da nepovoljni utjecaji obuhvaćaju promjene i slabljenja funkcija koji trebaju biti mjerljivi, a definicija „štete u okolišu” pokazuje da se te promjene i slabljenja funkcija trebaju odnositi na referentne koncepte.

64.

Mjerenje uključuje usporedbu stanja prirodnih dobara i funkcija prije štetnog događaja s njihovim stanjem nakon štetnog događaja (očigledno, kad je riječ o stanju nakon štetnog događaja, ova će usporedba biti apstraktna u slučaju prijeteće opasnosti jer se prijeteća opasnost dotad neće materijalizirati kao šteta). Uspoređuju se dva različita oblika kvantifikacije ili procjene, jedan usmjeren na situaciju prije i drugi usmjeren na situaciju nakon štetnog događaja (88). Važno je naglasiti da će se procjeni, iako je relevantna i za mjere sprečavanja i za mjere otklanjanja, trebati pristupati drukčije ovisno o tome je li hitna. Ako je hitna, procjena se mora provesti na temelju brze prosudbe koja se temelji na postojećim i odmah dostupnim informacijama koje su često općenite. Potpora takvom diferenciranom pristupu može se pronaći u predmetu C-378/08, Raffinerie Mediterranee (ERG) SpA i dr. (89).

65.

Kad je riječ o mjerenju situacije prije štetnog događaja, u obzir se uzima pojam početnog stanja (vidjeti prethodni okvir 4.). Iako početno stanje može biti konstantno, vjerojatno će se mijenjati tijekom vremena. Na primjer, stanje se može mijenjati redovito ili predvidivo (kao u slučaju plavnog područja ili sezonskog jezera kao što je, na primjer, povremeno jezero (eng. turlough (90))) ili se područje staništa ili populacije zahvaćenih vrsta već može povećavati ili smanjivati.

66.

Kad je riječ o promjeni ili slabljenju funkcije, sastojat će se od razlike između stanja prirodnog dobra ili funkcije nakon nastanka štetnog događaja i početnog stanja. Stoga stanje nakon štetnog događaja mora biti poznato.

67.

Razlika između početnog stanja i stanja nakon štetnog događaja može biti nestabilna tamo gdje uzročnici štete nastave uzrokovati nepovoljne utjecaje, a opseg tih štetnih učinaka raste. Iz svrhe trenutačnog upravljanja uzročnicima štete može se zaključiti da će se pri procjeni značaja morati razmotriti i uzročnici štete koji uzrokuju nepovoljne utjecaje.

Provedba procjene

68.

Ovisno o tome koje su svrhe relevantne za okolnosti koje nastanu, procjena značaja promjena prirodnog dobra može uključivati različite faze i razmatranje različitih vrsta informacija (91).

69.

Ako je zbog prijeteće opasnosti nužno provesti mjere sprečavanja, operater i, prema potrebi, nadležno tijelo, trebat će prepoznati potencijalne uzročnike štete povezane s profesionalnom djelatnošću i bez odgode osigurati da oni ne uzrokuju značajne nepovoljne utjecaje relevantnim prirodnim dobrima ili da ne oslabe funkcije bilo kojeg prirodnog dobra.

70.

Isto tako, ako uzročnici štete zahtijevaju trenutačno upravljanje, operater i, prema potrebi, nadležno tijelo, trebat će prepoznati uzročnike štete povezane s profesionalnom djelatnošću te osigurati brze intervencije kako bi njima upravljali i tako zaustavili uzročno-posljedičnu vezu značajnih nepovoljnih utjecaja na relevantna prirodna dobra ili slabljenje funkcija prirodnih dobara.

71.

U svrhu provedbe mjera sprečavanja i trenutačnog upravljanja uzročnicima štete potreba za brzom procjenom znači da će biti potrebno pouzdati se u odmah dostupne informacije i na temelju njih donijeti zaključke. Općenite informacije o prirodi uzročnika štete i izloženosti prirodnog dobra njihovim nepovoljnim utjecajima često će biti ključni jer možda neće biti vremena da se pričekaju pojedinosti specifične za područje. U takvim je okolnostima nužna primjena načela opreznosti. (92)

72.

Ako je nužno provesti mjere otklanjanja, primjerena je detaljnija procjena koja ne bi trebala biti toliko hitna. Neovisno o tome, trebala bi se pravodobno provesti jer je i vrijeme važan čimbenik kad je riječ o mjerama otklanjanja opisanima u Prilogu II (93).

73.

Kad je riječ o mjerama otklanjanja, ne može se isključiti da će, kako pokazuje točka 20., postojati vremenski odmak između štetnog događaja i prve prilike za procjenu njegova značaja. U skladu s odredbama Direktive o vremenskom području primjene (kao što je navedeno u prethodnoj točki 24.), postojanje vremenskog odmaka ipak nije razlog za odustajanje od procjene, osobito kad štetni događaj ima trajne nepovoljne utjecaje.

74.

Okolnosti zbog kojih može nastati odgovornost u skladu s Direktivom također mogu zahtijevati procjenu kako bi se razmotrilo pitanje regulatornog propusta u pogledu drugog instrumenta u području zaštite okoliša kao što su Direktiva o procjeni učinka na okoliš i Direktiva o staništima (94). No procjena značaja na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš ne bi se trebala povezivati s obrascima za procjenu koji su potrebni za razmatranje pitanja regulatornog propusta niti im podlijegati. Svaki zajednički postupak (kao što je ex post procjena učinka na okoliš) za ispravljanje i regulatornog propusta (npr. propusta da se provede potrebna prethodna procjena učinka na okoliš) i procjene značaja promjena na prirodnim dobrima na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš mora biti u skladu sa zahtjevima te direktive.

Utvrđivanje značaja

75.

Značaj treba utvrditi u kontekstu svrha koje je potrebno ispuniti. Imajući na umu definiciju pojma „početno stanje”, treba ga utvrditi u odnosu na stvarno fizičko područje zemljišta ili vode, ili (u slučaju zaštićenih vrsta) stvarnih populacija koje podliježu negativnom utjecaju ili kojima prijeti rizik da će biti zahvaćene, pri čemu se u obzir uzimaju sva postojeća bitna svojstva ili dinamični čimbenici koji su na dotična prirodna dobra mogli utjecati neovisno o štetnom događaju.

76.

Kad je riječ o pojmu „značajan”, sud je u predmetu C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV utvrdio sljedeće: „Iz uporabe pridjeva „značajnim” u članku 2. točki 1. podtočki (a) prvom podstavku Direktive 2004/35 proizlazi da se samo šteta određene težine, kvalificirana kao „značajna šteta” u Prilogu I. toj direktivi, može smatrati štetom nanesenom zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, što znači da je u svakom konkretnom slučaju nužno procijeniti značaj učinaka predmetne štete”. (95) U tom se predmetu navodi da je utvrđivanje što je „značajno” u konačnici pitanje prava Unije. Kad je riječ o pojmu „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima”, u Prilogu I. Direktivi o odgovornosti za okoliš navodi se sljedeće: „Značajne nepovoljne promjene početnog stanja trebalo bi utvrditi s obzirom na mjerljive vrijednosti kao što su”. U prethodno citiranom odlomku iz predmeta C-297/19 stoga se navodi i da je za ovu kategoriju štete u okolišu utvrđivanje značaja pitanje objektivne, tehničke procjene koja se temelji na mjerljivim vrijednostima. Može se zaključiti da isto vrijedi i za druge kategorije štete u okolišu u skladu s Direktivom.

77.

Iz prethodno navedenoga također se može zaključiti da se primjena Direktive ne može isključiti na temelju proizvoljnih, subjektivnih mišljenja o tome što je značajno ili na temelju socioekonomskih razmatranja koja nisu obuhvaćena Direktivom kako bi se procijenio i utvrdio značaj. Međutim, prema potrebi, može se iskoristiti niz isključenja, iznimki (96) i obrana (97) predviđenih Direktivom kako bi se razmotrilo pitanje socioekonomskih razmatranja ili procjena proporcionalnosti sadržanih u Direktivi (98).

78.

Značaj utjecaja ne ovisi nužno o tome jesu li oni prisutni u velikoj mjeri. U predmetu C-392/96, Komisija/Irska, Sud je u vezi s Direktivom o procjeni učinka na okoliš naveo sljedeće: „Čak i mali projekt može imati značajne utjecaje na okoliš ako je na lokaciji na kojoj su čimbenici okoliša utvrđeni u članku 3. Direktive, kao što su flora i fauna, tlo, voda, klima i kulturno nasljeđe, osjetljivi na najmanju izmjenu”. Slično obrazloženje može se smatrati primjenjivim u kontekstu Direktive o odgovornosti za okoliš.

79.

Kad je riječ o svrsi osiguranja mjera sprečavanja, značaj će se odnositi na izbjegavanje uzročnika štete koji proizvode nepovoljne utjecaje na određenim područjima ili u određenim populacijama. Isto vrijedi i za svrhu osiguravanja trenutačnog upravljanja uzročnicima štete. Nepovoljnim utjecajima smatrat će se utjecaji iz točaka 82. i 83. u nastavku. Određivanje bi se trebalo usmjeriti na pitanje vjerojatnosti hoće li uzročnici štete dovesti do nastanka nekih ili svih navedenih nepovoljnih utjecaja.

80.

Direktiva podliježe tumačenju u skladu s metodama tumačenja Suda i u kontekstu relevantnih pravnih načela kao što je načelo opreznosti (99) (vidjeti i prethodnu točku 8.). Prema načelu opreznosti nije potrebna znanstvena sigurnost u nastanak mjerljivih nepovoljnih utjecaja. Dostatno je razumno uvjerenje. Nadalje, ako operater ili nadležno tijelo odluče da neće poduzimati niti zahtijevati mjere sprečavanja ili trenutačno upravljanje uzročnicima štete, njihova bi se odluka trebala temeljiti na činjenici da ne postoji razumna znanstvena sumnja u nepostojanje mjerljivih nepovoljnih utjecaja na prirodno dobro (100).

81.

Ako se utvrđuje značaj u svrhe provedbe mjera sprečavanja i trenutačnog upravljanja uzročnicima štete, postavlja se pitanje o tome kakve će mjere sprečavanja i trenutačnog upravljanja uzročnicima štete biti potrebne i primjerene. Mjere i upravljanje trebali bi biti usmjereni na zaustavljanje ili prekid uzročno-posljedične veze koja je nastala na temelju uzročnika štete i koja može rezultirati, ili je već rezultirala, time da prirodno dobro trpi vrste nepovoljnih utjecaja koje se navode u točkama 82. i 83. u nastavku. Predmet Folk pokazuje da se postojećim odobrenjem u pogledu uzročnika štete operater neće nužno izuzeti od potrebe da djeluje. U mjeri u kojoj Direktiva omogućuje oslanjanje na postojeće odobrenje moraju se ispuniti relevantni uvjeti. Nadalje, neispunjavanje relevantnog odobrenja ili drugog regulatornog zahtjeva samo je po sebi snažan pokazatelj potrebe za primjenom mjera sprečavanja i mjera za upravljanje uzročnicima štete u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš. Naime, vjerojatno bi se pokazalo da relevantni uzročnici štete nisu stavljeni pod stupanj nadzora koji bi se osigurao ispunjenjem regulatornih zahtjeva i stoga mogu lakše prouzročiti nepovoljne utjecaje obuhvaćene područjem primjene Direktive.

82.

Kad je riječ o svrsi utvrđivanja potrebe za mjerama otklanjanja, odredbe Priloga II. o šteti nanesenoj zaštićenim vrstama i prirodnim staništima te šteti nanesenoj vodama upućuju na to kako bi se trebali utvrditi značaj i nalazi o slabljenju funkcija u pogledu tih prirodnih dobara. Sve aspekte navedene u nastavku treba razmatrati u kontekstu relevantnih referentnih koncepata i pojma slabljenja funkcija: mjerljiv trajan gubitak površine, dijela površine, populacije ili dijela populacije (101), mjerljivo propadanje područja, dijela područja ili pogoršanje životnih uvjeta populacije ili dijela populacije, ali koje je moguće obnoviti (102), mjerljiv gubitak funkcija koje osiguravaju zahvaćena područja ili populacije (103) i mjerljiv vremenski razmak koji bi nastao prije nego što bi se ponovno moglo uspostaviti početno stanje ako je obnova moguća (104). Nepovoljni utjecaji na dobro značajni su ako postoji mjerljiv gubitak ili propadanje u pogledu područja ili populacije. Kad je riječ o povezanim funkcijama, tu mora doći do mjerljivoga gubitka funkcija koje osiguravaju ta prirodna dobra.

83.

Kad je riječ o šteti nanesenoj zemljištu, u odredbama Priloga II. navodi se da bi u obzir trebalo uzeti barem: prisutnost, vrstu i koncentraciju relevantnih onečišćujućih tvari, rizike povezane s njima i mogućnost njihova širenja, svojstva i funkciju tla te sadašnju i buduću odobrenu uporabu onečišćenog zemljišta. Rizik za zdravlje ljudi bit će značajan ako u specifičnom lokalnom okruženju postoji mjerljiva promjena razine izravnog ili neizravnog štetnog izlaganja ljudskih bića onečišćujućim tvarima koje mogu biti uzročno povezane s profesionalnom djelatnošću iz Priloga III. Do neizravne izloženosti može doći ako onečišćeno zemljište osigurava funkcije za druga prirodna dobra, na primjer, ako filtrira onečišćujuće tvari koje mogu dospjeti u vodu ili ako je došlo do širenja onečišćujućih tvari tlom, zrakom ili vodom.

Kombinacije različitih kategorija štete u okolišu

84.

Činjenica da se definicija pojma „šteta u okolišu” sastoji od triju različitih potkategorija štete nanesene prirodnom dobru ne znači da se nepovoljni utjecaji moraju pojaviti u svim kategorijama da bi nastala odgovornost. Odgovornost može nastati i kad postoji samo jedna kategorija štete u okolišu. Prema istom načelu, ako se šteta u okolišu pojavi u više od jedne kategorije, trebaju se razmotriti sve dotične kategorije. Direktivom se ne daje diskrecijsko pravo na ograničavanje njezine primjene samo na određene kategorije.

5.   „ŠTETA NANESENA ZAŠTIĆENIM VRSTAMA I PRIRODNIM STANIŠTIMA”

85.

Definicija pojma „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” usko je povezana s odredbama Direktive o pticama i Direktive o staništima. Te se direktive u ovim Smjernicama zajednički nazivaju „direktive o prirodi”. Konkretno, Direktiva o odgovornosti za okoliš i direktive o prirodi imaju nekoliko zajedničkih pojmova. U uvodnoj izjavi 5. Direktive o odgovornosti za okoliš navodi se da bi, kada pojam potječe iz drugog relevantnog zakonodavstva Unije, trebalo upotrebljavati istu definiciju kako bi se mogli primjenjivati zajednički kriteriji i mogla promicati ujednačenost u primjeni. Istodobno u obzir treba uzeti niz razlika u pokrivenosti između direktiva o prirodi s jedne strane i Direktive o odgovornosti za okoliš s druge strane.

86.

U Smjernicama se posebna pozornost skreće na sljedeće aspekte: — materijalno i zemljopisno područje primjene dotičnih zaštićenih vrsta i prirodnih staništa, — referentni koncept za nepovoljne utjecaje, tj. povoljno stanje očuvanosti, — procjenu značaja, — isključenja.

Materijalno i zemljopisno područje primjene zaštićenih vrsta i prirodnih staništa

Okvir 5.: definicija pojma „zaštićene vrste i prirodna staništa”

U članku 2. stavku 3. Direktive o odgovornosti za okoliš utvrđuje se da pojam „zaštićene vrste i prirodna staništa” znači: „(a) vrste navedene u članku 4. stavku 2. Direktive 79/409/EEZ ili u njezinom Prilogu I. ili navedene u prilozima II. i IV. Direktivi 92/43/EEZ; (b) staništa vrsta navedenih u članku 4. stavku 2. ili u Prilogu I. Direktivi 79/409/EEZ ili navedenih u Prilogu II. Direktivi 92/43/EEZ i prirodna staništa navedena u Prilogu I. Direktivi 92/43/EEZ te područja razmnožavanja ili odmaranja vrsta navedenih u Prilogu IV. Direktivi 92/43/EEZ; i (c) ako država članica tako odluči, svako stanište ili vrsta, koji nisu navedeni u tim prilozima, koje država članica odredi u svrhe ekvivalentne onima iz tih dviju direktiva”.

87.

Pojmom „zaštićene vrste” ponajprije su obuhvaćene određene vrste zaštićene direktivama o prirodi, a potom sve dodatne vrste koje države članice odluče uključiti u svrhu utvrđivanja odgovornosti. Države članice diskrecijski odlučuju o kategoriji drugih vrsta na temelju mogućnosti iz članka 2. stavka 3. točke (c) Direktive o odgovornosti za okoliš. Tu je mogućnost iskoristilo više od polovine država članica (105). Kad je riječ o prvoj kategoriji vrsta, nema savršenog preklapanja među vrstama obuhvaćenima direktivama o prirodi s jedne strane i Direktivom o odgovornosti za okoliš s druge strane.

88.

Kad je riječ o ptičjim vrstama, definicijom iz prethodnog okvira 5. obuhvaćene su vrste navedene u članku 4. stavku 2. ili u Prilogu I. Direktivi o pticama. U članku 4. stavku 2. Direktive o pticama navode se migracijske vrste koje se redovito pojavljuju, dok su u Prilogu I. Direktivi o pticama navedene određene druge vrste ptica. Zajedno čine podskup europske avifaune (106). Definicija pojma „zaštićene vrste”ne primjenjuje se na vrste ptica koje nisu navedene u Prilogu I. Direktivi o pticama i koje ne spadaju u migracijske vrste koje se redovito pojavljuju, osim ako ih ne dodaju države članice.

89.

Kad je riječ o vrstama koje nisu ptice, definicijom su obuhvaćene vrste životinja i biljaka navedene u prilozima II. I IV. Direktivi o staništima. Njome nisu izravno obuhvaćene određene vrste koje su navedene samo u Prilogu V. Direktivi o staništima (107) ako ih države članice posebno ne dodaju ili ako ne čine uobičajene vrste prirodnog staništa navedene u Prilogu I. Direktivi o staništima (108). No treba napomenuti da su u Prilogu V. navedene vrste riba koje mogu biti obuhvaćene pojmom „šteta nanesena vodi” (vidjeti odjeljak 6. u nastavku).

90.

Staništa navedena u Prilogu I. Direktivi o staništima svakako će se naći na područjima mreže Natura 2000 utvrđenima za ta staništa. Međutim, Direktiva o odgovornosti za okoliš u svojoj primjeni nije ograničena na staništa iz Priloga I. koja se mogu naći u mreži Natura 2000. U skladu s člankom 17. Direktive o staništima države članice dostavljaju „karte rasprostranjenosti” staništa iz Priloga I. kojima je obuhvaćeno cijelo njihovo državno područje (109). No njih ne bi trebalo smatrati jedinim informacijama o prisutnosti staništa iz Priloga I. Treba napomenuti da prirodna staništa čine različiti elementi, među ostalim tipične vrste opisane u Priručniku o staništima (110).

91.

Staništa migracijskih vrsta koje se redovito pojavljuju i vrsta ptica navedenih u Prilogu I. Direktivi o pticama svakako će uključivati one vrste koje se nalaze na posebnim zaštićenim područjima klasificiranima na temelju članka 4. Direktive o pticama. Međutim, dok će posebnim zaštićenim područjima vjerojatno biti obuhvaćena najvažnija staništa, u tekstu Direktive o odgovornosti za okoliš primjena štete nanesene staništima ne ograničava se na staništa vrsta ptica koja se nalaze na posebnim zaštićenim područjima. Države članice Komisiji dostavljaju karte rasprostranjenosti razmnožavanja (10 km x 10 km) za sve vrste iz Priloga I. koje se razmnožavaju (uključujući sedentarne vrste) i ostale migracijske vrste koje se razmnožavaju, a koje aktiviraju razvrstavanje posebnih zaštićenih područja (111).

92.

Staništa vrsta navedena u Prilogu II. Direktivi o staništima svakako će se naći na područjima mreže Natura 2000 utvrđenima za te vrste. Međutim, primjena Direktive o odgovornosti za okoliš nije ograničena na prirodna staništa koja se mogu naći u mreži Natura 2000. U skladu s člankom 17. Direktive o staništima države članice Komisiji dostavljaju „karte rasprostranjenosti” vrsta iz Priloga II. kojima je obuhvaćeno cijelo njihovo državno područje (112).

93.

Kad je riječ o lokalitetima za razmnožavanje i odmor vrsta iz Priloga IV. Direktivi o staništima, Komisija je izradila smjernice koje mogu pomoći pri njihovu utvrđivanju (113). Međutim, direktivama o prirodi državama članicama ne propisuje se obveza izvješćivanja Komisije o njihovim lokacijama (za vrste navedene samo u Prilogu IV.).

94.

Kao i kad je riječ o vrstama, države članice mogu uključiti prirodna staništa određena u istovjetne svrhe na nacionalnoj razini kao dodatak staništima povezanima s direktivama o prirodi (114).

95.

Kad je riječ o zemljopisnom području primjene, neke zaštićene vrste, primjerice kitovi, i neka zaštićena staništa, primjerice grebeni, nalaze se u dalje od obale. Direktiva o odgovornosti za okoliš na njih se primjenjuje u sljedećim aspektima: unutarnje vode i teritorijalno more, isključivi gospodarski pojas (IGP) i/ili druga područja na kojima države članice ostvaruju istovjetna suverena prava, i, za vrste i staništa koja se nalaze na morskom dnu i o njemu ovise, na primjer, morske kornjače, epikontinentalni pojas (115).

Referentni koncept za nepovoljne utjecaje

96.

Referentni koncept za nepovoljne utjecaje na zaštićene vrste i prirodna staništa, „povoljno stanje očuvanosti”, izričito je definiran i u Direktivi o odgovornosti za okoliš i u Direktivi o staništima (116), a definicije su slične. Okvir 6.: definicija pojma „povoljno stanje očuvanosti” u Direktivi o odgovornosti za okoliš

U članku 2. stavku 4. Direktive o odgovornosti za okoliš utvrđuje se da pojam „stanje očuvanosti” znači: „(a) u pogledu prirodnog staništa, zbroj djelovanja na prirodno stanište i njegove tipične vrste koja mogu utjecati na njegovu dugoročnu prirodnu rasprostranjenost, strukturu i funkcije, kao i na dugoročni opstanak njegovih tipičnih vrsta na europskom području država članica na koje se primjenjuje Ugovor ili na području države članice ili na području prirodne rasprostranjenosti tog staništa; Stanje očuvanosti prirodnog staništa smatra se „povoljnim”: — kada su njegovo područje prirodne rasprostranjenosti i površine koje pokriva stabilni ili se povećavaju, — kada postoji i u doglednoj budućnosti će i dalje vjerojatno postojati posebna struktura i funkcije nužne za njegovo dugoročno održanje, i — kada je stanje očuvanosti njegovih tipičnih vrsta povoljno u skladu s definicijom iz točke (b); (b) u pogledu vrste, zbroj djelovanja na tu vrstu koja mogu utjecati na dugoročnu rasprostranjenost i brojnost populacija na europskom području država članica na koje se Ugovor primjenjuje ili na području države članice ili na području prirodne rasprostranjenosti te vrste; Stanje očuvanosti vrste smatra se „povoljnim”: — kada podaci o populacijskoj dinamici za tu vrstu pokažu da se ona dugoročno održava kao komponenta svojih prirodnih staništa sposobna za život, — kada se područje prirodne rasprostranjenosti vrste ne smanjuje niti je vjerojatno da će se smanjivati u doglednoj budućnosti, i — kada stanište jest, i vjerojatno je da će i dalje biti, dovoljno prostrano za održanje svojih populacija na dugoročnoj osnovi”.

97.

Upućivanje na „zbroj” djelovanja u definiciji iz okvira 6. znači da različita pojedinačna djelovanja pridonose navedenim ukupnim ishodima stanja očuvanosti. Djelovanja mogu biti pozitivna ili negativna i mogu izravno ili neizravno proizvoditi utjecaje. Štetni događaji koji uzrokuju štetu u okolišu ubrajaju se u ukupan zbroj djelovanja iako ga ne predstavljaju.

98.

Definicija pojma „stanje očuvanosti” upućuje na brojne parametre pri opisivanju ishoda zbroja djelovanja na stanje očuvanosti. U slučaju prirodnih staništa ti parametri uključuju dugoročnu prirodnu rasprostranjenost, strukturu i funkcije te dugoročan opstanak tipičnih vrsta na europskom državnom području država članica na koje se primjenjuje Ugovor ili na državnom području države članice ili na području prirodne rasprostranjenosti tog staništa. U slučaju vrste ti parametri uključuju dugoročnu rasprostranjenost i brojnost populacija na europskom državnom području država članica na koje se Ugovor primjenjuje ili na državnom području države članice ili na području prirodne rasprostranjenosti te vrste. Zemljopisna upućivanja na različite opsege dodatno se razmatraju u točki 118. u nastavku u vezi s procjenom značaja.

99.

Prethodno navedeni parametri dodatno se kvalificiraju u preciznim opisima aspekata koji čine „povoljno” stanje očuvanosti. Na primjer, kad je riječ o prirodnim staništima, kvalifikacija koja odgovara parametru dugoročne prirodne rasprostranjenosti glasi kako slijedi: „kada su njegovo područje prirodne rasprostranjenosti i površine koje pokriva stabilni ili se povećavaju”.

100.

Pojedinačna djelovanja, kao što su štetni događaji koji uzrokuju štetu u okolišu, mogu se odnositi na jedan ili više tih parametara i kvalifikacija. Pojedinačno djelovanje ne mora nužno istodobno utjecati na sve različite parametre i kvalifikacije. Iako štetni događaj može biti pojedinačno djelovanje, ne može se isključiti da će se neki nepovoljni utjecaji koje taj događaj uzrokuje pojaviti zajedno s drugim djelovanjima. Na primjer, štetni događaj može obuhvaćati trovanje jedinki iz populacije zaštićene vrste u kontekstu u kojem populacija već trpi ostale negativne utjecaje koji tada djeluju u kombinaciji s nepovoljnim utjecajem otrova.

101.

U kontekstu direktiva o prirodi službe Komisije izradile su dokumentaciju u kojoj se pojašnjavaju pojmovi kao što je „prirodna rasprostranjenost” (117).

Procjena značajnih nepovoljnih utjecaja

Okolnosti

102.

Kao što je jasno iz prethodne točke 14., širi raspon operatera i širi raspon profesionalnih djelatnosti relevantniji su u svrhe štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima nego u svrhe štete nanesene vodi i štete nanesene zemljištu. Procjena značaja nepovoljnih utjecaja stoga se odnosi na potencijalno širi raspon uzroka, odgovornih osoba i uzročnika štete.

Kontekst

103.

Kao što se može vidjeti u okviru 3., pojam značaja izražen je štetom koja ima „značajne nepovoljne utjecaje na postizanje ili održavanje povoljnog stanja očuvanosti” zaštićenih vrsta i prirodnih staništa.

104.

Kao što se može zaključiti iz prethodnih točaka 98.–101., nepovoljni utjecaji mogu biti značajni ako štetni događaj utječe samo na jedan ili više parametara i kvalifikacija navedenih u definiciji pojma „povoljno stanje očuvanosti”. Na primjer, ubijanje rijetke ptice grabežljivice nezakonitom uporabom otrova pri upravljanju zemljištem može nepovoljno utjecati na dinamiku i raspon populacije ptica, a da se pritom ne smanji dostupno stanište (iako će otrovi, naravno, oslabjeti funkcije prirodnog dobra koje stanište pruža ptici).

105.

Stanje očuvanosti zaštićenih vrsta i prirodnih staništa činjenično je stanje te nije fiksno i nepromjenjivo. Direktive o prirodi usmjerene su na održavanje povoljnog stanja očuvanosti ako je ono već postignuto ili na postizanje povoljnog stanja očuvanosti ako je sadašnje stanje nepovoljno. Upućivanjem na postizanje ili održavanje povoljnog stanja očuvanosti u tekstu definicije u obzir se uzimaju obje mogućnosti. Stoga, ako je stanje očuvanosti već povoljno, nepovoljni utjecaji mogu ugroziti održavanje pozitivnog postojećeg stanja, a ako je stanje očuvanosti nepovoljno, nepovoljni utjecaji mogu dodatno pogoršati ili ugroziti potrebno poboljšanje trenutačnog negativnog postojećeg stanja. To znači da se samo na temelju toga što je zaštićena vrsta ili prirodno stanište već u lošem stanju ne može smatrati da su nepovoljni utjecaji na zaštićene vrste ili prirodno stanište u nepovoljnom stanju izvan opsega štete nanesene zaštićenoj vrsti ili prirodnom staništu. Umjesto toga, mora se razmotriti sposobnost vrste ili staništa da postigne povoljno stanje očuvanosti te sve prepreke povezane s tom sposobnošću. Kao što je navedeno u točki 118. u nastavku, procjena značaja nepovoljnih utjecaja mora biti smislena na lokalnoj razini.

106.

U praksi su brojne zaštićene vrste i prirodna staništa koji su obuhvaćeni područjem primjene Direktive o odgovornosti za okoliš i direktivama o prirodi u nepovoljnom stanju očuvanosti (118).

107.

Ako je vrsta ili stanište navedeno u direktivama o prirodi u nepovoljnom stanju očuvanosti, u skladu s direktivama o prirodi potrebno je poduzeti mjere za ponovnu uspostavu povoljnog stanja očuvanosti (119). U tom je kontekstu potrebno u obzir uzeti nepovoljne utjecaje na mjere ponovne uspostave koje se provode kako bi se postiglo povoljno stanje očuvanosti. Na primjer, takve mjere mogu biti u obliku mjera ponovne uspostave staništa ili programa ponovnog uvođenja vrste. Kad je riječ o štetnom događaju koji uključuje smrtnost ribe, još jedan primjer bio bi uzimanje u obzir aktivnih mjera očuvanja na određenom području koje su usmjerene na poboljšanje stanja očuvanosti zahvaćene vrste ribe. To će se odnositi na aspekt populacijske dinamike. U obzir treba uzeti i nepovoljne utjecaje na potencijal ponovne uspostave. Na primjer, zahvaćeno područje može biti dom vrsti čije stanje nije povoljno, ali čiji potencijal ponovne uspostave odražava trenutačnu prisutnost. Zbog nepovoljnih utjecaja koji negativno utječu na prisutnost vrste također se može smanjiti potencijal ponovne uspostave.

Provedba procjene

108.

Definicijom je propisano da se značaj procjenjuje „u odnosu na početno stanje uzimajući u obzir kriterije iz Priloga I.” Okvir 7.: tekst kriterija utvrđenog u Prilogu I. Direktivi

109.

Početno stanje odnosi se na određeno područje ili populaciju ili populacije određene vrste na koje utječu nepovoljni utjecaji. Ta bi se pitanja trebala razmatrati na temelju najboljih raspoloživih podataka.

110.

S obzirom na to da omogućuje usmjerenost procjene na određenu površinu ili populaciju, osnovno stanje trebalo bi se odnositi na prethodno navedene parametre i kvalifikacije. Na primjer, to bi za prirodna staništa iz Priloga I. Direktivi o staništima podrazumijevalo procjenu staništa na određenom području, način na koji su ona strukturirana i funkcioniraju te njihove tipične vrste. Na primjer, na području može postojati mozaik različitih prirodnih staništa ili stanište može funkcionirati u vezi s vodnim tijelom (na primjer, kad slana močvara funkcionira u skladu s plimom i osekom priobalnih voda). Kad je riječ o područjima mreže Natura 2000, važan izvor informacija vjerojatno će biti standardni obrazac za podatke (120).

111.

Pri utvrđivanju tih posebnosti mogu se pojaviti brojni praktični izazovi: utvrđivanje najboljih podataka raspoloživih u određenim okolnostima te osiguranje pouzdanosti informacija.

112.

Kad je šteta već nastala, ona sama po sebi može biti zapreka procjeni početnog stanja. Kad je stanište oštećeno ili uništeno ili kad su vrste raseljene sa staništa, može biti vrlo teško utvrditi početno stanje na temelju informacija prikupljenih ex post. To može biti posebno očito u okolnostima iz predmeta C-529/15, Folk i C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV, odnosno pri obavljanju profesionalne djelatnosti možda su tijekom mnogo duljeg vremenskog razdoblja kumulativno nastajali nepovoljni utjecaji, potiskujući pritom način na koji bi stanište inače prirodno funkcioniralo ili potiskujući prisutnost zaštićene vrste. Budući da se definicija odnosi na „procijenjenu” vrijednost, nije potrebna točna kvantifikacija onoga što je potisnuto ili izgubljeno. Može se uputiti i na predmet C-374/98, Komisija/Francuska (121) u kojem je Sud naveo da prednost ne bi trebala proizlaziti iz neispunjavanja zahtjevâ Direktive o pticama. U kontekstu Direktive operater koji protuzakonitim djelovanjem ili nedjelovanjem uništava ili oštećuje temelj na kojemu se mogu prikupljati podaci (na primjer, zasipavanjem zaštićenog močvarnog područja radi gospodarske dobiti) od toga ne bi trebao imati koristi u odnosu na operatera koji zakonito djeluje.

113.

Relevantan je i predmet C-157/89, Komisija/Italija u kojem je Sud razmatrao pojam najboljih raspoloživih podataka u kontekstu Direktive o pticama i pritom potvrdio ulogu mjerodavne općenite znanstvene literature u kontekstu u kojem je specifičnija literatura nedostupna (122).

114.

Čak i kad je područje ozbiljno oštećeno, može biti moguće dobiti informacije o početnom stanju na temelju postojećih podataka o promatranju zemlje. Nadalje, kad su informacije ograničene, može biti primjereno utvrditi početno stanje s pomoću podataka sa sličnih područja koja nisu zahvaćena štetnim događajem (tj. „referentnih područja”) ili s pomoću modela (123).

115.

Komisija je objavila tablicu u Excelu pod naslovom Biodiversity baseline condition (Početno stanje bioraznolikosti) (124). Njome je obuhvaćen vrlo širok raspon izvora informacija na razini Unije i na razini država članica, među ostalim informacije o pojedinačnim područjima kao što su „standardni obrasci za podatke” za sva područja mreže Natura 2000, a u njoj se navode i metodološki pristupi na razini Unije i nacionalnoj razini kako bi se lakše utvrdilo početno stanje zaštićenih vrsta i prirodnih staništa (125).

116.

Pojmom najboljih raspoloživih podataka obuhvaćeni su i kvaliteta informacija s pomoću kojih se utvrđuje početno stanje te zaključci izvedeni na temelju upotrijebljenih informacija. Potreban je oprez u pogledu pouzdanosti i valjanosti informacija te zaključaka izvedenih na temelju tih informacija, osobito ako operater zaniječe da je došlo do nepovoljnih utjecaja ili da će do njih doći. U tom se kontekstu može uputiti na predmet C-209/02, Komisija/Austrija u kojem je Sud utvrdio da nadležna tijela nisu izvela točne zaključke na temelju znanstvene procjene vjerojatnih učinaka projekta na području mreže Natura 2000 (126).

117.

Kad je riječ o situaciji nakon štetnog događaja, prva rečenica u prvom odlomku Priloga I. pomaže kontekstualizirati početno stanje jer upućuje na stanje očuvanosti, funkcije koje staništa ili vrste imaju zbog svoje privlačne vrijednosti te na njihovu sposobnost prirodne obnove. To su opći kontekstualni kriteriji, odnosno općepoznate činjenice o zaštićenim vrstama ili prirodnim staništima izloženima nepovoljnim utjecajima štetnog događaja (pritom može pomoći prethodno spomenuta tablica u Excelu pod naslovom Biodiversity baseline condition (Početno stanje bioraznolikosti)). Upućivanja u okviru definicije pojma „stanje očuvanosti” na europsko državno područje država članica na koje se primjenjuje Ugovor, državno područje države članice i područje prirodne rasprostranjenosti omogućuju utvrđivanje tog konteksta na različitim razinama. Na primjer, rijetka endemska i zemljopisno ograničena staništa imat će drukčiju sliku od staništa koje je široko rasprostranjeno i unutar država članica i među njima.

118.

Druga rečenica u prvom odlomku Priloga I. odnosi se na utvrđivanje nepovoljnih promjena s obzirom na mjerljive podatke te se u njoj navode primjeri. U toj se rečenici ističe da se nepovoljni utjecaji odnose na mjerljive nepovoljne promjene i slabljenja funkcija. Podaci se odnose i na specifična područja i nezahvaćene populacije te općenitije na dotične vrste i stanišne tipove. To podrazumijeva i ulogu informacija koje su specifične za određeno područje i populaciju te općenitijih informacija (npr. informacije koje se mogu pronaći u znanstvenoj literaturi). — U prvoj alineji spominje se „broj jedinki, njihova gustoća ili područje koje obuhvaćaju”. Kad je riječ o zaštićenim vrstama, to može uključivati i broj ubijenih primjeraka ili broj primjeraka koji trpe štetu ili gubitak. Kad je riječ o staništima, obuhvaćeno područje može uključivati staništa zaštićenih vrsta, lokalitete za razmnožavanje i odmor te staništa navedena u Prilogu I. Direktivi o staništima te se može odnositi na gubitak staništa, propadanje staništa i slabljenje funkcija koje ta staništa pružaju. — Druga alineja ima komparativnu svrhu te joj je cilj zahvaćene primjerke i područje povezati sa širim očuvanjem dotičnih vrsta i staništa. Upućivanje na procjenu na lokalnoj, regionalnoj i višoj razini u skladu je s upućivanjem na europska državna područja i državna područja država članica te područje prirodne rasprostranjenosti u definiciji pojma „stanje očuvanosti”. Procjena i utvrđivanje značaja moraju biti smisleni na lokalnoj razini. Upućivanja na nacionalnu i europsku razinu dodatna su smjernica koja omogućuje smještanje primjeraka i staništa u različite zemljopisne kontekste. To ne znači da se nepovoljni utjecaji moraju pokazati na nacionalnoj i europskoj razini. — Treća alineja usmjerena je na sposobnost obnove zahvaćenih vrsta ili staništa. Jasno je da ta sposobnost može biti raznolika. Neka staništa imaju abiotička svojstva koja se ne mogu obnavljati. Primjer je vapnenačka ploča o kojoj se raspravljalo u predmetu C-258/11, Sweetman (127) i za koju je u okviru postupka procjene na temelju Direktive o staništima utvrđeno da joj prijeti trajno uništenje. Takva situacija trajnoga gubitka može se zamisliti i u kontekstu Direktive o odgovornosti za okoliš. — Četvrta alineja usmjerena je na čimbenik vremena i usko je povezana s trećom alinejom. Upućivanjem na „kratko vrijeme” i izostanak djelovanja ostavlja se prostor mogućnosti da se vrsta ili stanište samostalno brzo obnove. No treba naglasiti da je to povezano s početnim stanjem. Stoga se u obzir moraju uzeti specifične značajke zahvaćenog područja i populacije. Na primjer, ne može se isključiti mogućnost da se zbog lokalnih čimbenika proces obnove odvija dulje nego drugdje. Nije definirano što podrazumijeva pojam „kratko vrijeme”, no izraz upućuje na to da vrsta ili stanište moraju barem biti sposobni brzo se obnoviti. Vrste s dugim reproduktivnim ciklusima i staništa koja se sporo formiraju neće imati tu sposobnost.

119.

Kao što je prethodno navedeno, postupak procjene nije sam sebi svrha, već se, ovisno o slučaju, provodi kako bi se utvrdila potreba za provedbom mjera sprečavanja, trenutačnog upravljanja uzročnicima štete ili mjera otklanjanja. U postupku procjene treba uzeti u obzir hitnost koju podrazumijevaju prva i druga svrha. Tekst definicije pojma „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” odnosi se na to da se pri procjeni „uzima u obzir” kriterij iz Priloga I. Tako bi se trebalo omogućiti usmjeravanje na aspekte iz Priloga I. koji su nužni za brzo utvrđivanje potrebe za provedbom mjera sprečavanja ili trenutačnog upravljanja uzročnicima štete. Za potrebe mjera otklanjanja primjerenija bi bila dubinska procjena.

Utvrđivanje značaja

120.

Za potrebe provedbe mjera sprečavanja i mjera za trenutačno upravljanje uzročnicima štete značaj bi trebalo utvrditi ako procjena dovede ili bi trebala dovesti do razumnog uvjerenja da će bez takvih mjera doći do nepovoljnih promjena i slabljenja funkcija navedenih u točkama 121. i 122. u nastavku.

121.

U skladu s kriterijima o beznačajnosti navedenima u točkama 124. i 125. u nastavku, za potrebe mjera otklanjanja u pogledu prirodnih staništa, nepovoljne promjene bit će značajne i doći će do slabljenja funkcija ako, s obzirom na područje prirodnog staništa, za posljedicu imaju jedno ili više od sljedećeg: — mjerljiv trajni ili privremeni gubitak površine prekrivene staništem, — mjerljivo propadanje u pogledu strukture ili funkcioniranja staništa, — mjerljivo trajno ili privremeno smanjenje područja rasprostranjenosti staništa, — mjerljiv trajan ili privremen gubitak tipičnih vrsta ili smanjenje njihove rasprostranjenosti ili dostupnih staništa, — mjerljivo trajno ili privremeno slabljenje prirodnih funkcija povezano s područjem, strukturom i funkcijama prirodnog staništa i njegovih tipičnih vrsta, — mjerljiv vremenski razmak između nastanka nepovoljnih utjecaja i ponovne uspostave početnog stanja za dotično područje, strukturu, funkcije i tipične vrste.

122.

U skladu s kriterijima o beznačajnosti navedenima u točkama 124. i 125. u nastavku, za potrebe mjera otklanjanja u pogledu zaštićene vrste, nepovoljne promjene bit će značajne i doći će do slabljenja funkcija ako, s obzirom na pogođenu populaciju, za posljedicu imaju jedno ili više od sljedećeg: — mjerljiv trajni ili privremeni populacijski gubitak (među ostalim gubitak jednog ili više primjeraka) ili pogoršanje zdravlja populacije koje utječe na populacijsku dinamiku na području na kojem se javljaju nepovoljni utjecaji. Do populacijskog gubitka može doći zbog smrtnosti uzrokovane štetnim događajem. Pogoršanje zdravlja populacije može uključivati, na primjer, oblike štete kao što su bioakumulacija toksina ili štetne genetske modifikacije nakon unakrsne oplodnje s genetski modificiranim jedinkama koje su namjerno uvedene u okoliš (128), — mjerljivo trajno ili privremeno smanjenje područja rasprostranjenosti dotične vrste, — mjerljivo trajno ili privremeno smanjenje staništa dostupnih dotičnoj vrsti za njezino dugoročno održanje, — mjerljivo trajno ili privremeno slabljenje prirodnih funkcija povezano s populacijskim gubitkom, smanjenjem područja rasprostranjenosti ili smanjenjem dostupnih staništa, — mjerljiv vremenski razmak između pojave nepovoljnih utjecaja i ponovne uspostave početnog stanja populacije, opsega područja rasprostranjenosti i dostupnosti staništa.

123.

U drugom odlomku Priloga I. navodi se da se šteta s dokazanim posljedicama za zdravlje ljudi mora svrstati u kategoriju značajne štete. Moguće je da bi nepovoljna promjena zaštićene vrste ili prirodnog staništa uključivala utjecaje koji su zbog uključenih uzročnika štete istodobno relevantni i za zdravlje ljudi. Primjerice, onečišćenje prirodnog staništa otrovnim tvarima istodobno može nepovoljno utjecati na zdravlje ljudi.

124.

U zadnjem odlomku Priloga I. navedeno je što se ne mora smatrati značajnim. U predmetu C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV, Sud je istaknuo sljedeće: „Iz upotrebe glagola ‚ne mora’ proizlazi da države članice prilikom prenošenja te direktive imaju mogućnost te štete smatrati odnosno ne smatrati značajnima u smislu Priloga I. navedenoj direktivi” (129). Sud je utvrdio i da se odredbe te točke moraju usko tumačiti (130).

125.

Kad je riječ o sadržaju zadnjeg odlomka Priloga I.: — prva alineja odnosi se na negativne promjene manje od prirodnih fluktuacija. To je povezano s mogućom nestatičnom naravi početnog stanja navedenog u prethodnoj točki 65. Naglasak je na veličini negativnih promjena u odnosu na prirodne promjene, — druga alineja odnosi se na negativne promjene čiji su uzroci prirodni ili koje proizlaze iz uobičajenog gospodarenja područjem. Sud je tu alineju detaljno razmotrio u predmetu C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig Holstein e. V. Predmet se odnosio na redovitu odvodnju močvarnog zemljišta obuhvaćenog mrežom Natura 2000 koju je provodilo javno tijelo za potrebe poljoprivrede. Odvodnja je prouzročila snižavanje razine vode, što je nepovoljno utjecalo na zaštićenu vrstu ptice, crnu čigru, Chlidonias niger. Sud je presudio da se pojam „uobičajeno gospodarenje” odnosi i na evidencije o staništu i na dokumente o ciljevima (koji se odnose na mjere gospodarenja nadležnih tijela) te na prethodno gospodarenje koje su obavljali vlasnici ili operateri (131). Sud je utvrdio da „kako se izraz ‚uobičajeno’ ne bi lišio njegova korisnog učinka u okviru zaštite okoliša, valja dodati da se gospodarenje može smatrati uobičajenim samo ako je u skladu s dobrom praksom kao što je to, osobito, dobra poljoprivredna praksa” (132). Sud je utvrdio i da gospodarenje područjem koje je obuhvaćeno područjem primjene Direktive o staništima i Direktive o pticama može obuhvaćati poljoprivredne aktivnosti, uključujući navodnjavanje, ali se može smatrati uobičajenim samo ako se njime poštuju ciljevi i obveze predviđeni tim direktivama (133). Presuda se odnosi na sva područja obuhvaćena područjem primjene direktiva o prirodi, a ne samo na područja mreže Natura 2000 (134). Kad je riječ o područjima mreže Natura 2000, treba spomenuti važnost odgovarajućih ciljeva očuvanja područja, — treća alineja odnosi se na kratko vrijeme prirodne obnove staništa ili vrsta do ekvivalentnog ili boljeg stanja u odnosu na početno stanje.

Isključenja

126.

U definiciji pojma „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” predviđaju se isključenja upućivanjem na članak 6. stavke 3. i 4. te članak 16. Direktive o staništima i članak 9. Direktive o pticama. U predmetu C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein, Sud je smatrao da se ta isključenja moraju usko tumačiti (135).

127.

Iz upućivanja na te odredbe direktiva o prirodi može se izvesti niz zaključaka.

128.

Prvo, samo postojanje odobrenja na temelju jedne od prethodno navedenih odredbi ne dovodi do općeg isključenja nepovoljnih utjecaja iz opsega štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima. Za isključivanje nepovoljnih utjecaja: — utjecaji moraju biti prethodno utvrđeni, — uzročna radnja mora biti izričito odobrena. Ako operater prekorači uvjete utvrđene u odobrenju (primjerice zadiranjem u stanište više nego što je dopušteno odobrenjem), može nastati odgovornost za nepovoljne utjecaje povezane s nepridržavanjem uvjeta (136).

129.

Drugo, tekst isključenja upućuje na to da odgovornost na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš može nastati u situacijama u kojima ne postoji odobrenje, ali se primjenjuju zahtjevi iz članka 6. stavka 3. i članaka 4. i 16. Direktive o staništima te iz članka 9. Direktive o pticama. To će, primjerice, biti slučaj ako je operater trebao dobiti izuzeće na temelju članka 16. Direktive o staništima kako bi mogao zakonito obavljati profesionalnu djelatnost, ali ga nije dobio (137).

6.   „ŠTETA NANESENA VODAMA”

130.

Kao što je vidljivo iz prethodnog okvira 3., kad je riječ o materijalnom području primjene, „šteta nanesena vodama” odnosi se na dvije glavne kategorije voda: vode obuhvaćene Okvirnom direktivom o vodama; morske vode obuhvaćene područjem primjene Okvirne direktive o pomorskoj strategiji. U ovim Smjernicama razmatrat će se najprije prva pa druga kategorija.

(A)   VODE OBUHVAĆENE OKVIRNOM DIREKTIVOM O VODAMA

Materijalno i zemljopisno područje primjene dotičnih voda

131.

Da bi se razumjelo materijalno područje primjene pojma „šteta nanesena vodama”, potrebno je razumjeti što podrazumijeva izraz „dotične vode”. Pojam „vode” odnosi se na sve vode obuhvaćene Okvirnom direktivom o vodama, vidjeti okvir 8. u nastavku. Svrha je Okvirne direktive o vodama „uspostava okvira za zaštitu kopnenih površinskih voda, prijelaznih voda, obalnih voda i podzemnih voda” (138). Vode na koje se upućuje u ovom citatu vode su obuhvaćene Okvirnom direktivom o vodama. Okvirna direktiva o vodama primjenjuje se na sve njih, bez obzira na njihovu veličinu i značajke (139). Ostale relevantne definicije navedene su u okviru 9. u nastavku. Pojam „dotične vode” odnosi se na vode pogođene štetom. Okvir 8.: definicija pojma „vode”

U članku 2. stavku 5. Direktive o odgovornosti za okoliš pojam „vode” definira se kao „sve vode na koje se primjenjuje Direktiva 2000/60/EZ”.

Okvir 9.: definicije iz Okvirne direktive o vodama koje se odnose na pojam „vode”.

Okvirnom direktivom o vodama izričito su definirane dvije osnovne vrste voda, „površinske vode” i „podzemne vode”. U članku 2. stavku 1. Okvirne direktive o vodama pojam „površinske vode” definira se kao „kopnene vode, osim podzemnih voda; prijelazne vode i obalne vode, osim u pogledu kemijskog statusa, za koji su uključene i teritorijalne vode”. U članku 2. stavku 2. Okvirne direktive o vodama pojam „podzemne vode” definira se kao „sve vode ispod površine tla u zoni zasićenja i u izravnom dodiru s površinom tla ili podzemljem”. Kao što je vidljivo, definicija pojma „površinske vode” obuhvaća četiri podvrste voda: „kopnene vode”, „prijelazne vode”, „obalne vode” i „teritorijalne vode”. Prve tri podvrste i same su izričito definirane. U članku 2. stavku 3. Okvirne direktive o vodama pojam „kopnene vode” definira se kao „sve stajaće ili tekuće vode na površini tla i sve podzemne vode na kopnenoj strani od polazne crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda”. U članku 2. stavku 6. Okvirne direktive o vodama pojam „prijelazne vode” definira se kao „tijela površinskih voda u blizini riječnih ušća, koje su djelomično slane uslijed blizine obalnih voda, ali se nalaze pod znatnim utjecajem slatkovodnih tokova”. U članku 2. stavku 7. Okvirne direktive o vodama pojam „obalne vode” definira se kao „površinske vode s kopnene strane crte koja je u svakoj točki udaljena jednu nautičku milju u smjeru mora od polazne crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda, a protežu se, gdje je to primjenjivo, do vanjske granice prijelaznih voda”.

132.

Kao što je vidljivo iz definicija navedenih u okviru 9., zemljopisno područje primjene površinskih voda obuhvaća i obalne vode, a u pogledu kemijskog statusa i teritorijalne vode. Teritorijalne vode protežu se do dvanaest nautičkih milja u smjeru mora od polazne crte. Mogu se primijetiti još dvije stvari. Prvo, kad je riječ o površinskim vodama, postoji određeno preklapanje s morskim vodama, kao što je vidljivo u okviru 12. u nastavku. U slučaju preklapanja, za potrebe Direktive o odgovornosti za okoliš prednost ima Okvirna direktiva o vodama (vidjeti okvir 12. i točku 175. u nastavku). Drugo, Okvirna direktiva o vodama obuhvaća dodatne relevantne potpodjele voda, kao što je prikazano u okviru 10. u nastavku. Treće, kad je riječ o procjeni značaja nepovoljnih utjecaja na vode obuhvaćene Okvirnom direktivom o vodama, treba uzeti u obzir zemljopisna ograničenja povezana s referentnim konceptima za nepovoljne utjecaje. Oni se razmatraju u nastavku. Okvir 10.: dodatne relevantne definicije potpodjela pojma „voda” u Okvirnoj direktivi o vodama.

U skladu s člankom 2. stavkom 4. Okvirne direktive o vodama „rijeka” znači „tijelo kopnene vode, koje većim dijelom teče površinom tla, ali može dijelom toka teći i ispod zemlje”. U skladu s člankom 2. stavkom 5. Okvirne direktive o vodama „jezero” znači „tijelo stajaće kopnene površinske vode”. U skladu s člankom 2. stavkom 8. Okvirne direktive o vodama „umjetno vodno tijelo” znači „tijelo površinske vode stvoreno ljudskom aktivnošću”. U skladu s člankom 2. stavkom 9. Okvirne direktive o vodama „znatno promijenjeno vodno tijelo” znači „tijelo površinske vode kojem je uslijed fizičkih promjena nastalih ljudskom aktivnošću bitno promijenjen karakter, kako je to utvrdila država članica sukladno odredbama Priloga II”. U skladu s člankom 2. stavkom 10. Okvirne direktive o vodama „tijelo površinske vode” znači „jasno određen i znatan element površinske vode, kao što je jezero, akumulacija, potok, rijeka ili kanal, dio potoka, rijeke ili kanala, prijelazna voda ili pojas obalne vode”. U skladu s člankom 2. stavkom 12. Okvirne direktive o vodama „tijelo podzemne vode” znači „određen volumen podzemnih voda u vodonosniku ili vodonosnicima”. U skladu s člankom 2. stavkom 11. Okvirne direktive o vodama „vodonosnik” znači „podzemni sloj ili slojeve stijena ili drugih geoloških naslaga dovoljne poroznosti i propusnosti da omogućuju znatan protok podzemnih voda ili zahvaćanje znatnih količina podzemnih voda”.

Referentni koncepti za nepovoljne utjecaje

133.

Referentni koncepti za nepovoljne utjecaje obuhvaćaju „ekološko [relevantno za površinske vode], kemijsko [relevantno za površinske i podzemne vode] i/ili količinsko stanje [relevantno za podzemne vode] i/ili ekološki potencijal [relevantan za znatno i umjetno promijenjena vodna tijela] dotičnih voda u skladu s definicijom iz Direktive 2000/60/EZ”. Uzimajući u obzir razlike između kemijskog stanja površinskih voda i podzemnih voda, to znači da će možda biti potrebno uzeti u obzir pet različitih vrsta stanja te da se za njihove definicije mora uputiti na Okvirnu direktivu o vodama. Kao što je prikazano u okviru 11. u nastavku, postoje izričite definicije pojmova „ekološko stanje” i „količinsko stanje”. S druge strane, definicije pojmova „kemijsko stanje” i „ekološki potencijal” moraju se izvesti iz definicija pojmova „dobro kemijsko stanje” i „dobar ekološki potencijal”. Okvir 11.: referentni koncepti definirani u Okvirnoj direktivi o vodama.

Okvirna direktiva o vodama sadržava precizne definicije pojmova „ekološko stanje” i „količinsko stanje”. U skladu s člankom 2. stavkom 21. Okvirne direktive o vodama „ekološko stanje” je „izraz kvalitete strukture i funkcioniranja vodnih ekosustava povezanih s površinskim vodama, klasificirano u skladu s Prilogom V.”. U skladu s člankom 2. stavkom 26. Okvirne direktive o vodama „količinsko stanje” je „izraz stupnja u kojem na tijelo podzemne vode utječe izravno ili neizravno zahvaćanje”. Okvirna direktiva o vodama sadržava izričite definicije pojmova „ekološko stanje” i „količinsko stanje”, ali ne sadržava izričitu definiciju pojma „kemijsko stanje”. Umjesto toga, u njezinu članku 2. stavku 24. definirano je „dobro kemijsko stanje površinskih voda”, a u članku 2. stavku 25. „dobro kemijsko stanje podzemne vode” (naknadno istaknuto). Pojam „dobro kemijsko stanje površinskih voda” definiran je kao „kemijsko stanje potrebno da bi se zadovoljili okolišni ciljevi za površinske vode, uspostavljeni u članku 4. stavku 1. točki (a), odnosno kemijsko stanje nekog tijela površinske vode u kojoj koncentracija onečišćujuće tvari ne prelazi standarde kvalitete okoliša ustanovljene u Prilogu IX. (140) i članku 16. stavku 7. te sukladno drugim relevantnim propisima Zajednice kojima se određuju standardi kvalitete okoliša na razini Zajednice”. Pojam „dobro kemijsko stanje podzemne vode” definiran je kao „kemijsko stanje neke tijela podzemne vode koje udovoljava uvjetima utvrđenima u tablici 2.3.2. Priloga V (141).”. Okvirna direktiva o vodama ne sadržava ni izričitu definiciju pojma „ekološki potencijal”, ali se u njezinu članku 2. stavku 23. pojam „dobar ekološki potencijal” definira kao „stanje znatno promijenjenog ili umjetnog vodnog tijela, tako klasificirano u skladu s relevantnim odredbama Priloga V.”.

134.

U skladu s Okvirnom direktivom o vodama pet referentnih koncepata uglavnom se upotrebljava u vezi s vodnim tijelima razgraničenima na temelju te direktive i procijenjenima na temelju programa praćenja koji državama članicama omogućuju određeni stupanj diskrecije u pogledu učestalosti i mjesta praćenja. Unutar tog pravnog okvira ti se koncepti, kao i koncept razgraničenih vodnih tijela, uglavnom upotrebljavaju u svrhu postizanja dugoročnih ciljeva, i to odgovarajućim upravljanjem riječnim slivovima i planiranjem mjera. U tom smislu u dokumentu Guidance document No.2 Identification of Water Bodies (142) (Dokument sa smjernicama br. 2, Utvrđivanje vodnih tijela), neobvezujućem referentnom dokumentu pripremljenom u okviru Zajedničke provedbene strategije za Okvirnu direktivu o vodama, navodi se da se koncept vodnih tijela upotrebljava za izvješćivanje i procjenu usklađenosti s glavnim okolišnim ciljevima Direktive. Međutim, razgraničavanje je vodnog tijela alat, a ne cilj sam po sebi.

135.

U kontekstu Direktive o odgovornosti za okoliš tih pet referentnih koncepata odnosi se na iste dotične vode, odnosno na vode obuhvaćene Okvirnom direktivom o vodama, ali oni imaju drukčiju svrhu, odnosno služe kao referentne vrijednosti za procjenu štete nanesene vodama, odnosno štete koja značajno nepovoljno utječe na elemente kvalitete kojima se definiraju ti referentni koncepti.

136.

Kao što će biti dodatno objašnjeno u nastavku, u Okvirnoj direktivi o vodama tih pet referentnih koncepata odnosi se na više dodatnih koncepata. Ovisno o vodama koje su pretrpjele nepovoljan utjecaj, ti dodatni koncepti trebat će se uzeti u obzir pri primjeni definicije pojma „water damage”. Za potrebe Direktive o odgovornosti za okoliš tih se pet koncepata može praktično podijeliti na koncepte koji se odnose na površinske vode, odnosno ekološko stanje, ekološki potencijal i kemijsko stanje površinskih voda, te na koncepte koji se odnose na podzemne vode, odnosno kemijsko stanje i količinsko stanje podzemne vode.

137.

Definicija pojma „ekološko stanje” odnosi se na kvalitetu strukture i funkcioniranja vodnih ekosustava povezanih s površinskim vodama, klasificirano u skladu s Prilogom V. Okvirne direktive o vodama. Prilog V. odnosi se na pet podvrsta ili podjela površinskih voda: rijeke, jezera, prijelazne vode, obalne vode, umjetna i znatno promijenjena vodna tijela. Rijeke, jezera te umjetna i znatno promijenjena vodna tijela zapravo su daljnje podjele podvrste „kopnene vode” iz prethodnog okvira 9. te su sve izričito definirane u Okvirnoj direktivi o vodama, vidjeti prethodni okvir 10. Pojam „ekološko stanje” odnosi se na rijeke, jezera, prijelazne vode i obalne vode. U Prilogu V. utvrđeni su i elementi kvalitete relevantni za različite podvrste i podjele površinskih voda: biološki elementi, hidromorfološki elementi koji prate biološke elemente, općeniti fizičko-kemijski elementi koji prate biološke elemente, specifične onečišćujuće tvari za koje se moraju utvrditi nacionalni standardi kvalitete okoliša.

138.

Definicija pojma „dobar ekološki potencijal” također sadržava upućivanje na Prilog V. i odnosi se na umjetna ili znatno promijenjena vodna tijela. Točnije, u točki 1.2.5. Priloga V. definira se maksimalni, dobar i umjereni ekološki potencijal umjetnih i znatno promijenjenih vodnih tijela, i to upućivanjem na iste elemente kvalitete koji se upotrebljavaju za ekološko stanje drugih najbliže usporedivih površinskih voda navedenih u Prilogu V., odnosno rijeka, jezera, prijelaznih voda i obalnih voda. On u najvećoj mogućoj mjeri odražava vrijednosti tih elemenata kvalitete, pri čemu se uzima u obzir i neizbježan utjecaj fizičkih uvjeta koji proizlaze iz umjetno stvorenih ili znatno promijenjenih karakteristika dotičnog vodnog tijela, primjerice kanala ili luke. Sve to znači da je pojam „ekološki potencijal” kao referentni koncept veoma usko povezan s pojmom „ekološko stanje”.

139.

Iz definicije pojma „dobro kemijsko stanje površinskih voda” može se zaključiti da se za površinske vode „kemijsko stanje” odnosi na koncentracije kemijskih onečišćujućih tvari. Od donošenja Direktive o odgovornosti za okoliš donesene su posebne mjere koje su relevantne za kemijsko stanje površinskih voda. Točnije, u skladu s člankom 16. Okvirne direktive o vodama donesena je Direktiva 2008/105/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o standardima kvalitete okoliša u području vodne politike i o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage Direktiva Vijeća 82/176/EEZ, 83/513/EEZ, 84/156/EEZ, 84/491/EEZ, 86/280/EEZ i izmjeni Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (143) („Direktiva o standardima kvalitete okoliša”), kako je izmijenjena (144). Njome su, među ostalim, predviđeni standardi kvalitete za prioritetne (opasne) tvari (145) u površinskim vodama.

140.

Definicije pojmova „dobro kemijsko stanje podzemne vode” i „količinsko stanje” odnose se na „tijelo podzemne vode”, pojam koji je zasebno definiran (vidjeti prethodni okvir 10.).

141.

Iz definicije pojma „dobro kemijsko stanje podzemne vode” može se zaključiti da se kemijsko stanje podzemne vode odnosi na koncentracije kemijskih onečišćujućih tvari i električnu vodljivost. Električna vodljivost odnosi se na prodor slane vode ili druge prodore (146). U skladu s člankom 17. Okvirne direktive o vodama donesena je Direktiva 2006/118/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i pogoršanja stanja (147) („Direktiva o podzemnim vodama”). Njome su, među ostalim, predviđeni standardi Unije za koncentracije nitrata i pesticida u podzemnim vodama (148) te obveza država članica da donesu nacionalne granične vrijednosti za niz drugih onečišćujućih tvari navedenih u njezinu Prilogu.

Procjena značajnih nepovoljnih utjecaja

Okolnosti

142.

Za razliku od štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, iz članka 3. stavka 1. točke (a) proizlazi da se Direktiva o odgovornosti za okoliš primjenjuje samo na štetu nanesenu vodama koja je nastala zbog bilo koje od profesionalnih djelatnosti opisanih u Prilogu III. Neke od tih profesionalnih djelatnosti, kao što su neovlašteno uzimanje i ograđivanje vode (149) te ispuštanje ili unošenje onečišćujućih tvari (150), posebno se odnose na vodu. Nekoliko ih je uređeno Okvirnom direktivom o vodama.

Kontekst

143.

Za potrebe procjene značaja štete s obzirom na pet referentnih koncepata potrebno je razlikovati sljedeće vrste i podjele pojma „vode”: — podzemne vode, — rijeke, — jezera, — prijelazne vode, — obalne vode, teritorijalne vode, — umjetna i znatno promijenjena vodna tijela.

144.

Kao što je već navedeno, korisno je napraviti osnovnu razliku između štete koja utječe na podzemne vode i štete koja utječe na površinske vode jer je pet referentnih koncepata usklađeno s tom osnovnom razlikom. Moguće je da će nepovoljni utjecaji djelovati i na podzemne i na površinske vode te na više od jedne podjele površinskih voda, ali u tom će se slučaju šteta trebati procijeniti s obzirom na svaku relevantnu vrstu ili podjelu voda. To je zato što se referentni koncepti i relevantni elementi kvalitete razlikuju ovisno o vrsti ili podjeli voda. Na primjer, u slučaju štete koja utječe na površinske vode za referentne koncepte „ekološko stanje” i „ekološki potencijal” potrebno je uzeti u obzir različite podjele površinskih voda navedene u zadnjoj točki.

145.

U obzir treba uzeti i povezanost različitih vodnih tijela. Kemijsko onečišćenje može obuhvatiti različite vrste i podjele voda, primjerice kad izlijevanje kemikalije u rijeku naknadno onečisti jezero.

146.

Koncept „šteta nanesena vodama” odnosi se na značajne nepovoljne utjecaje na stanje voda u skladu s definicijom iz Okvirne direktive o vodama. Međutim, važno je imati na umu da konceptom „šteta” iz članka 2. stavka 2. Direktive o odgovornosti za okoliš nisu obuhvaćene samo mjerljive nepovoljne promjene voda, nego i mjerljivo slabljenje funkcija voda. Nepovoljni utjecaji obuhvaćeni kategorijom štete u okolišu „šteta nanesena vodama” stoga ne obuhvaćaju samo mjerljive promjene voda, nego i mjerljivo slabljenje funkcija voda. To potvrđuje tekst točke 1. Priloga II. Direktivi o odgovornosti za okoliš u kojoj se pri razmatranju otklanjanja štete nanesene vodama, zaštićenim vrstama i prirodnim staništima upućuje na prirodna dobra i funkcije prirodnih dobara. S druge strane, kako je prethodno navedeno, koncept „šteta” nije autonoman i treba ga tumačiti u kontekstu definicije pojma „šteta u okolišu”, točnije pojma „šteta nanesena vodama”. Slabljenje funkcija voda stoga mora biti popraćeno značajnim nepovoljnim utjecajima na stanje dotičnih voda.

147.

Šteta nanesena vodama može uključivati gubitak funkcija za zaštićene vrste i prirodna staništa. Na primjer, zaštićena vrsta može ovisiti o rijeci s posebnim hidromorfološkim uvjetima.

148.

Šteta nanesena vodama može uključivati i gubitak funkcija koje služe javnosti. Gubitak funkcija može se odnositi na veći ili manji broj ljudi, čak i pojedinaca.

149.

Neke funkcije, primjerice opskrba pitkom vodom i čistom vodom za kupanje, imaju važnu zdravstvenu dimenziju. Štetni događaj može onečistiti izvor pitke vode, zbog čega njegova uporaba u svrhu dobivanja vode za piće može biti nesigurna.

150.

Okvirnom direktivom o vodama predviđena je uspostava registra zaštićenih područja (151), koji može biti relevantan za potrebe utvrđivanja određenih relevantnih funkcija i slabljenja tih funkcija. Zaštićena područja obuhvaćaju, među ostalim, područja koja se upotrebljavaju za zahvaćanje pitke vode, područja određena za zaštitu gospodarski važnih vodenih vrsta, vodna tijela određena za rekreaciju, uključujući i područja određena kao vode za kupanje, te područja određena za zaštitu staništâ ili vrsta ako je održavanje ili poboljšanje stanja voda važan čimbenik u zaštiti, uključujući i relevantna područja mreže Natura 2000 označena u direktivama o prirodi.

151.

U kontekstu Okvirne direktive o vodama pet referentnih koncepata odnosi se na razgraničena vodna tijela i u tom se okviru upotrebljava kako bi se utvrdilo jesu li vodna tijela u dobrom stanju (odnosno imaju li dobar potencijal) ili, za ona koja nisu u dobrom stanju, kako bi se procijenila razlika do dobrog stanja i utvrdile odgovarajuće mjere za smanjivanje te razlike. U skladu s Okvirnom direktivom o vodama stanje vodnih tijela procjenjuje se na temelju programâ praćenja i revidira svakih šest godina. U kontekstu Direktive o odgovornosti za okoliš važno je uzeti u obzir njezin poseban sadržaj i potrebu da se omogući kratkoročnije utvrđivanje značajnog nepovoljnog utjecaja na stanje vodnih tijela, kako je definirano u Okvirnoj direktivi o vodama. U tom smislu izraz „koja značajno nepovoljno utječe na [...] stanje” ne smije se pomiješati s pogoršanjem stanja ili promjenom stanja u okviru Okvirne direktive o vodama (iako ih može uključivati). Izraz se mora tumačiti s obzirom na cilj Direktive o odgovornosti za okoliš i s obzirom na koncept „šteta”, odnosno treba uzeti u obzir pojmove (mjerljivih) nepovoljnih promjena voda i slabljenja funkcija voda. Stoga se pri tumačenju i uporabi pet referentnih koncepata za procjenu i utvrđivanje značaja stvarne štete nanesene vodama moraju u obzir uzeti posebnosti Direktive o odgovornosti za okoliš: — kako je prethodno navedeno, u tekstu članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive o odgovornosti za okoliš pojam „vode” definira se kao sve vode na koje se primjenjuje Direktiva 2000/60/EZ, — slabljenje funkcija prirodnih dobara koje osiguravaju vode može biti povezano s vodenim područjima koja su ograničenija od vodenih područja obuhvaćenih vodnim tijelima razgraničenima u skladu s Okvirnom direktivom o vodama. Primjerice, slabljenje opskrbe vodom za ljudsku potrošnju može biti uzrokovano onečišćenjem samo jedne točke zahvata, — kad je riječ o nepovoljnim promjenama prirodnog dobra (za razliku od slabljenja funkcija prirodnih dobara), stvarno područje na kojem dolazi do nepovoljnih promjena možda neće biti točno unutar granica jednog razgraničenog vodnog tijela, nego može obuhvatiti više vodnih tijela ili samo dio jednog vodnog tijela, — u kontekstu Okvirne direktive o vodama Sud je u predmetu C-535/18, IL i dr./Land Nordrhein-Westfalen, razmatrao utjecaje na dio vodnog tijela koji su se odnosili na rizik od kemijskog onečišćenja podzemnih voda uzrokovan izgradnjom autoceste. Sud je istaknuo da bi prekoračenje u samo jednoj točki praćenja podrazumijevalo pogoršanje kemijskog stanja značajnog dijela vodnog tijela iako bi se za tijelo podzemne vode u cjelini moglo reći da ima dobro kemijsko stanje na temelju članka 4. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/118/EZ, odnosno uzimajući u obzir [među ostalim], prema potrebi, opseg vodnog tijela podzemne vode na koju onečišćenje utječe. Nadalje, Sud je naglasio da bi prekoračenje bilo koje granične vrijednosti u bilo kojoj točki praćenja značilo pogoršanje kemijskog stanja u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) podtočke i. Okvirne direktive o vodama (152), što zahtijeva djelovanje u skladu s Direktivom o podzemnim vodama i Okvirnom direktivom o vodama. To pokazuje da primjena Direktive o odgovornosti za okoliš na razinama koje nisu razina vodnog tijela u cjelini ne bi bila u suprotnosti s pristupom odabranim za provedbu Okvirne direktive o vodama i Direktive o podzemnim vodama.

152.

S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretne štetne pojave može biti primjereno promijeniti Direktivu o odgovornosti za okoliš na razini cijelog razgraničenog vodnog tijela. Na primjer, izlijevanje otrovnih tvari može utjecati na cijelo jezero ili tijelo podzemne vode može funkcionirati kao zasebna hidrološka jedinica za potrebe količinskog stanja, pa će se elementi stanja relevantni za tu kategoriju stanja možda trebati procijeniti s obzirom na cijelo tijelo podzemne vode. Nadalje, mnoga postojeća saznanja o dotičnim vodama mogu biti na razini razgraničenih vodnih tijela s obzirom na to da je praćenje na temelju Okvirne direktive o vodama organizirano u odnosu na takva tijela.

Fokus i provedba procjene

153.

Kao i u slučaju štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima, značaj nepovoljnih utjecaja štete nanesene vodama trebao bi se procijeniti u odnosu na početno stanje. Izraz „početno stanje” ne spominje se izričito u definiciji štete nanesene vodama. Međutim, kao što je vidljivo iz prethodnog okvira 4. definicijom pojma „početnog stanja” obuhvaćena su sva prirodna dobra i funkcije. Nadalje, početno stanje spominje se u točki 1. Priloga II. u kontekstu štete nanesene vodama i štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima.

154.

Iz definicije pojma „početno stanje” proizlazi da bi se procjena značaja trebala odnositi na vodeno područje ili vodena područja pogođena nepovoljnim utjecajem te da bi trebala obuhvaćati usporedbu stanja tog područja ili tih područja prije i nakon štetnog događaja.

155.

Na temelju Okvirne direktive o vodama tijela površinskih i podzemnih voda klasificiraju se u različite kategorije stanja u skladu s Prilogom V. toj direktivi. Klasifikacije se odnose na elemente stanja koji trebaju biti temelj za procjenu početnog stanja i mjerenje nepovoljnih promjena ili mogućih nepovoljnih promjena i slabljenja funkcija u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš. Klasifikacije koje su već provedene na temelju Priloga V. Okvirnoj direktivi o vodama stoga mogu pomoći pri utvrđivanju stanja vodenog područja ili vodenih područja na koje nepovoljno utječe štetni događaj. Međutim, „najbolji raspoloživi podaci” nisu ograničeni samo na podatke koji proizlaze iz provedbe Okvirne direktive o vodama.

156.

Ako se uzme jedna relevantna podjela površinskih voda, rijeke, kategorije ekološkog stanja su „vrlo dobro”, „dobro”, „umjereno dobro”, „siromašno” i „loše” (153).

157.

Za rijeke koje su klasificirane kao rijeke vrlo dobrog, dobrog i umjereno dobrog ekološkog stanja u Okvirnoj direktivi o vodama navodi se detaljan skup opisa koji odgovaraju različitim elementima stanja: — za biološke elemente kvalitete navode se opisi sljedećih elemenata: fitoplankton, makrofiti i fitobentos, fauna bentičkih beskralježnjaka i riblja fauna, — za hidromorfološke elemente kvalitete navode se opisi sljedećih elemenata: hidrološki režim, kontinuitet rijeke i morfološki uvjeti, — za fizičko-kemijske elemente kvalitete navode se opisi sljedećih elemenata: opći uvjeti, specifične sintetske onečišćujuće tvari i specifične nesintetske onečišćujuće tvari.

158.

Kad je riječ o podzemnim vodama, za referentni koncept „količinsko stanje” postoji samo jedan element stanja, a to je „razina podzemnih voda”. Detaljan opis glasi kako slijedi: „Razina podzemne vode u tijelu podzemne vode je takva da se raspoloživi resurs podzemne vode ne smanjuje uz dugoročnu godišnju stopu crpljenja. Sukladno tome, razina podzemne vode nije podložna antropogenim promjenama koje bi mogle dovesti do: — neuspjeha u postizanju ekoloških ciljeva iz članka 4. za pridružene površinske vode, — bilo kakvog značajnog pogoršanja stanja tih voda, — bilo kakve značajnije štete po kopnene ekosustave ovisne o podzemnoj vodi, a promjene smjera toka uslijed promjene razine mogu biti povremene, ili stalne na ograničenom području, ali ne izazivaju prodiranje slane vode ili drugih voda, i ne pokazuju stalan i jasan antropogeni trend u smjeru toka koji može dovesti do takvih prodora” (154).

159.

Za referentni koncept „kemijsko stanje” podzemnih voda postoje dva elementa stanja, „opći” i „električna vodljivost”, čiji su detaljni opisi sadržani u Okvirnoj direktivi o vodama. Za element stanja „opći” opis glasi kako slijedi: „Kemijski sastav tijela podzemnih voda je takav da koncentracije onečišćujućih tvari: — kako je specificirano niže, ne pokazuju efekte prodora slane vode, ili drugih prodora — ne prelaze granice standarda kvalitete primjenjivih po drugim propisima [Unije] u skladu s člankom 17. — nisu takve da bi mogle spriječiti postizanje ekoloških ciljeva iz članka 4. za pridružene površinske vode, niti značajno smanjenje ekološke ili kemijske kvalitete tih voda, kao ni značajnije štete po obalne ekosustave koji izravno ovise o dotičnim podzemnim vodama”.

160.

Kao što je vidljivo iz elementa stanja „opći” u pogledu kemijskog stanja podzemnih voda, u okviru opisa dobrog kemijskog stanja postoje dodatna unakrsna upućivanja. Kao što je već navedeno, upućuje se na standarde kvalitete u drugom zakonodavstvu u skladu s člankom 17. Okvirne direktive o vodama, a Direktivom o podzemnim vodama u skladu s time utvrđeni su standardi za nitrate i pesticide te obveza država članica da utvrde nacionalne granične vrijednosti za niz drugih onečišćujućih tvari navedenih u dijelu A njezina Priloga II.

161.

Svi prethodno navedeni elementi (i pripadajući elementi za druge podjele voda) mogu biti relevantni pri procjeni početnog stanja i mjerenju nepovoljne promjene. Narav uzročnika štete, odnosno jesu li aditivni, suptraktivni, ekstraktivni ili destruktivni, kako je navedeno u prethodnoj točki 18., trebala bi upućivati na raspon elemenata stanja koji bi mogli biti relevantni.

162.

Raznolikost tih elemenata stanja, kao i moguća raznolikost funkcija vodnog tijela, podrazumijeva raznolik raspon tehnika i metodologija za procjenu i mjerenje početnog stanja te nepovoljnih promjena i slabljenja funkcija. Oni, primjerice, mogu uključivati kemijske analize, procjenu staništa, mjerenja toksičnosti i bioindekse. Pri procjeni početnog stanja trebalo bi uzeti u obzir postojeći rad na klasifikaciji i praćenju u skladu s Okvirnom direktivom o vodama. Ako ne postoje podaci o praćenju na temelju kojih bi se procijenilo početno stanje vodenih područja pogođenih nepovoljnim utjecajem, možda će se moći izvući zaključci iz podataka dostupnih za druga slična vodena područja ili iz općih referentnih izvora.

163.

Kad je riječ o slabljenju funkcija prirodnih dobara, trebalo bi uzeti u obzir one funkcije kod kojih je očito da je štetni događaj značajno nepovoljno utjecao na stanje vodnog tijela. Ako, na primjer, štetni događaj uzrokuje onečišćenje zaštićenog površinskog izvora pitke vode u jezeru i istodobno značajno nepovoljno utječe na ekološko ili kemijsko stanje jezera, smatrat će se štetom nanesenom vodama u okviru područja primjene Direktive o odgovornosti za okoliš. U tom slučaju, pod uvjetom da je štetni događaj isti, uzročnici štete koji uzrokuju slabljenje funkcija i uzročnici štete koji značajno utječu na stanje ne moraju biti isti. Ako se, na primjer, štetni događaj sastoji od izlijevanja otpadnih voda, uzročnici štete relevantni za slabljenje funkcije vode za piće mogu uključivati unošenje mikroorganizama u izvor pitke vode, a uzročnici štete koji značajno utječu na stanje mogu uključivati unošenje hranjivih tvari.

164.

Nadalje, obuhvat slabljenja funkcija ne mora ovisiti samo o definiciji pojma „šteta”. Mogu biti važni i posebni ciljevi utvrđeni za zaštićena područja navedena u registru zaštićenih područja u skladu s Okvirnom direktivom o vodama. Definicije dobrog količinskog stanja podzemne vode i dobrog kemijskog stanja podzemne vode iz Okvirne direktive o vodama sadržavaju jasno upućivanje na uvjete čiji je cilj izbjeći nepostizanje okolišnih ciljeva iz članka 4. te direktive za povezane površinske vode. Ti ciljevi obuhvaćaju ciljeve za zaštićena područja iz članka 4. stavka 1. točke (c) Okvirne direktive o vodama. Nadalje, kad je riječ o onečišćenju podzemnih voda koje bi moglo utjecati na kvalitetu vode za piće, Direktivom o podzemnim vodama utvrđena je obveza procjene kemijskog stanja podzemne vode uzimajući u obzir rizik od onečišćujućih tvari za kvalitetu vode zahvaćene za ljudsku potrošnju (155). Osim toga, člankom 7. stavkom 3. Okvirne direktive o vodama predviđeno je da države članice osiguravaju potrebnu zaštitu vodnim tijelima koja se upotrebljavaju za zahvaćanje pitke vode s ciljem izbjegavanja pogoršanja njihove kvalitete, kako bi se smanjila razina pročišćavanja potrebnog za dobivanje pitke vode. S obzirom na to, uzimajući u obzir definiciju pojma „šteta” te posebne ciljeve i dodatne zahtjeve utvrđene Okvirnom direktivom o vodama i Direktivom o podzemnim vodama kako bi se osiguralo dobro stanje tijela podzemnih voda koja se upotrebljavaju za zahvaćanje pitke vode, može se zaključiti da se štetni događaji zbog kojih se javlja potreba za većom razinom pročišćavanja kako bi se ispunili zahtjevi iz Direktive o vodi za piće mogu smatrati štetom nanesenom vodama u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš (156).

165.

Međutim, postoje ograničenja. Na primjer, moguće je da će štetni događaj dovesti do unošenja mikroorganizama u područje površinskih voda. Iako to može dovesti do slabljenja funkcije vode za piće, štetni se događaj neće smatrati štetom nanesenom vodama ako se ne može dokazati da će nepovoljno utjecati i na element stanja. Međutim, takvo unošenje mikroorganizama ponekad se može smatrati štetom nanesenom zemljištu (vidjeti odjeljak ovih Smjernica koji se odnosi na štetu nanesenu zemljištu).

166.

Pri procjeni i mjerenju početnog stanja te svih promjena i slabljenja funkcija možda će trebati uzeti u obzir uzročnike štete koji dovode do učinaka tijekom vrlo dugog razdoblja. Na primjer, današnji operater koji pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti ispušta onečišćujuće tvari u vodno tijelo mogao je to kontinuirano činiti tijekom razdoblja koje je započelo prije 30. travnja 2007. (vidjeti prethodnu točku 24.). Kao posljedica toga, dio štete (primjerice u obliku onečišćenih sedimenata u rijeci) možda je nastao prije datuma početka primjene Direktive o odgovornosti za okoliš. Međutim, naknadna šteta može biti obuhvaćena. Na primjer, operater može kršiti zahtjev za odobrenje koji se primjenjuje nakon 30. travnja 2007. U takvim će okolnostima za procjenu početnog stanja te mjerenje nepovoljnih promjena i slabljenja funkcija biti nužno razlikovati naknadnu štetu i raniju štetu.

Utvrđivanje značaja

167.

Da bi nepovoljni utjecaji bili značajni, ne moraju se nužno odnositi na sve elemente stanja koji su potencijalno relevantni. Međutim, moraju se odnositi na barem jedan od njih (157).

168.

Za potrebe provedbe mjera sprečavanja i mjera za trenutačno upravljanje uzročnicima štete značaj bi trebalo utvrditi ako procjena dovede ili bi trebala dovesti do razumnog uvjerenja da će bez takvih mjera doći do nepovoljnih promjena i povezanih slabljenja funkcija kao što su funkcije navedene u točki 169 u nastavku.

169.

Za potrebe provedbe mjera otklanjanja nepovoljne promjene bit će značajne i doći će do povezanih slabljenja funkcija ako, u pogledu jednog ili više područja zahvaćenih vodnih tijela, za posljedicu imaju: — mjerljiv trajni ili privremeni gubitak povezan s elementom stanja zbog kojeg, za taj element stanja, zahvaćeno vodeno područje više ne pokazuje značajke elementa stanja koje bi na tom području bile prisutne prije nastupanja nepovoljne promjene ili slabljenja funkcije. Ako se za primjer uzme jedan referentni koncept i jedan element stanja, primjerice ekološko stanje i riblja fauna određene rijeke, nepovoljni utjecaji bit će značajni ako štetni događaj kao što je izlijevanje otrovnih tvari u potpunosti uništi riblju populaciju u zahvaćenom vodenom području, — mjerljivo pogoršanje povezano s elementom stanja zbog kojeg, za taj element stanja, zahvaćeno vodeno područje više ne pokazuje značajke elementa stanja koje bi na tom području bile prisutne prije nastupanja nepovoljne promjene ili slabljenja funkcije. Ako se za primjer uzme jedan referentni koncept i jedan element stanja, primjerice ekološko stanje i riblja fauna određene rijeke, nepovoljni utjecaji bit će značajni ako na dotičnom području štetni događaj prouzroči razinu smrtnosti riba koja je mjerljivo veća od uobičajenih razina smrtnosti riba (bez potpunog uništavanja riblje populacije). Za primjer se može uzeti još jedan referentni koncept, količinsko stanje, i još jedan element stanja, razina podzemne vode u tijelu podzemne vode. Nepovoljni utjecaji bit će značajni ako se razina podzemne vode mjerljivo smanjila ili se smanjuje toliko da mjerljivo premašuje raspoložive zalihe podzemne vode, — mjerljivo slabljenje prirodnih funkcija povezanih s elementima stanja koji su pretrpjeli gubitak ili pogoršanje. Na primjeru riblje faune u prethodno spomenutoj rijeci, ako je rijeka zaštićena za potrebe rekreacijskog ribolova, do slabljenja funkcije doći će ako štetni događaj prouzroči smanjenu dostupnost ribe za rekreacijski ribolov u tom vodenom području, — mjerljiv vremenski razmak između pojave nepovoljnih utjecaja i ponovne uspostave početnog stanja dotičnih elemenata stanja. Ako se za primjer ponovno uzme riblja fauna u određenoj rijeci, nepovoljni utjecaji bit će značajni ako, unatoč primjeni mjera za ponovnu uspostavu stanja, nepovoljni utjecaji dovedu do smanjenja populacije riba u razdoblju koje mjerljivo premašuje razdoblje prirodne stope fluktuacije riblje populacije. Takav vremenski razmak značit će privremeni gubitak prirodnog dobra i svih povezanih funkcija te će biti potrebno kompenzacijsko otklanjanje (158). Kompenzacijsko otklanjanje mora se osigurati za cijelo razdoblje obnove. To se razdoblje stoga mora izračunati.

170.

Kao što je već navedeno, da bi nepovoljni utjecaji bili značajni, ne moraju nužno dovesti do promjene klasifikacije u smislu Okvirne direktive o vodama iako bi prelazak u niži razred stanja bio primjer značajnog nepovoljnog utjecaja. Po analogiji, u predmetu C-461/13, Bund für Umwelt und Naturschutz Deutschland eV/Bundesrepublik Deutschland, koji se odnosio na Okvirnu direktivu o vodama, Sud je odlučio da se koncept „pogoršanja stanja” tijela površinske vode iz članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne direktive o vodama mora tumačiti na način da do pogoršanja dolazi čim se stanje barem jednog od elemenata kvalitete u smislu Priloga V. toj direktivi pogorša za jedan razred čak i ako takvo pogoršanje ne znači pogoršanje klasifikacije kvalitete tijela površinskih voda u cijelosti (159). Međutim, ako se dotični element kvalitete, u smislu tog priloga, već nalazi u najnižem razredu, svako pogoršanje tog elementa čini „pogoršanje stanja” tijela površinske vode u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke i. (160).

171.

Za pojam „šteta nanesena vodama” u Direktivi o odgovornosti za okoliš nije predviđen ekvivalent kriterijima iz Priloga I. za procjenu i određivanje značaja pojma „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima”. Nije utvrđena ni fakultativna osnova koje se u tom prilogu spominje za tretiranje određenih nepovoljnih utjecaja kao beznačajnih. Međutim, u točki 1.3.3. Priloga II. navodi se da nadležna tijela imaju određeni stupanj diskrecije u pogledu opsega mjera otklanjanja koje će biti potrebne za pojedini štetni događaj.

Isključenje

172.

Definicijom pojma „šteta nanesena vodama” iz njezina područja primjene isključuju se nepovoljni utjecaji na koje se primjenjuje članak 4. stavak 7. Okvirne direktive o vodama. Iako se Okvirnom direktivom o vodama nastoji postići dobro stanje svih vodnih tijela do 2015. (ili 2027. ako se primjenjuju vremenski ograničena izuzeća) te se usto zabranjuje svako daljnje pogoršanje vodnih tijela, člankom 4. stavkom 7. dopušta se da se zbog novonastalih promjena/projekata pogorša stanje zahvaćenog vodnog tijela, pod uvjetom da su zadovoljeni strogi kriteriji koji su u njemu utvrđeni. Budući da je pogoršanje u takvim okolnostima prihvatljivo u skladu s Okvirnom direktivom o vodama, šteta nanesena vodama koja proizlazi iz takvog pogoršanja ne bi bila obuhvaćena Direktivom o odgovornosti za okoliš. Međutim, na temelju predmeta C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein može se zaključiti da se to isključenje mora usko tumačiti (161).

173.

Člankom 4. stavkom 7. Okvirne direktive o vodama zahtijeva se zadovoljavanje nekoliko uvjeta, među ostalim poduzimanje svih praktičnih mjera za ublažavanje negativnog utjecaja na stanje vodnog tijela (162). Da bi iskoristio isključenje iz članka 4. stavka 7. Direktive o odgovornosti za okoliš, gospodarski subjekt stoga mora ispuniti sve uvjete za ublažavanje stanja povezane s odobrenjem iz članka 4. stavka 7. Osim toga, čak i ako se dobije odobrenje iz članka 4. stavka 7., Direktiva o odgovornosti za okoliš primjenjivat će se na štetu nanesenu vodama nastalu zbog nepoštovanja tih uvjeta (163).

174.

U predmetu C-529/15, Folk, Sud je razmatrao primjenu isključenja iz članka 4. stavka 7. u definiciji pojma „šteta nanesena vodama”. Utvrdio je da „u slučaju da je odobrenje izdano u skladu s nacionalnim propisima a da pritom nije bilo provjereno jesu li poštovani uvjeti iz članka 4. stavka 7. točaka (a) do (d) Direktive 2000/60/EZ [...], nacionalni sud nije dužan sam provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti predviđeni tom odredbom kako bi utvrdio postoji li šteta u okolišu u smislu članka 2. točke 1. (b) Direktive 2004/35, kako je izmijenjena Direktivom 2009/31”. U tom se predmetu dodatno naglašava potreba za strogom primjenom izuzeća. Nacionalni sudac imat će pravo uskratiti izuzeće ako tijelo koje izdaje odobrenje nije dokazalo potpunu usklađenost sa strogim kriterijima utvrđenima u članku 4. stavku 7.

(B)   MORSKE VODE OBUHVAĆENE OKVIRNOM DIREKTIVOM O POMORSKOJ STRATEGIJI

Materijalno i zemljopisno područje primjene morskih voda

Okvir 12.: definicija pojma „morske vode” u Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji.

U članku 3. stavku 1. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji pojam „morske vode” definiran je kao: „(a) vode, morsko dno i podtlo na morskoj strani od osnovne crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda sve do najdaljeg dosega područja na kojem država članica ima i/ili ostvaruje prava nadležnosti u skladu s Konvencijom Unclos, osim voda uz zemlje i područja navedena u Prilogu II. Ugovoru kao i uz francuske prekomorske departmane i teritorijalne zajednice; i (b) priobalne vode kako su definirane Direktivom 2000/60/EZ, njihovo morsko dno i podtlo, u mjeri u kojoj posebni aspekti stanja okoliša za morski okoliš nisu već obuhvaćeni tom Direktivom ili drugim zakonodavstvom Zajednice;”.

175.

Kao što je vidljivo, definicija pojma „morske vode” u Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji preklapa se s definicijom pojma „priobalne vode” u Okvirnoj direktivi o vodama te se Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji na njih primjenjuje u mjeri u kojoj posebni aspekti stanja okoliša morskih voda nisu već obuhvaćeni Okvirnom direktivom o vodama ili drugim zakonodavstvom (164) Unije. Nadalje, postoji i preklapanje s obuhvatom pojma „teritorijalne vode” koji se spominje u Okvirnoj direktivi o vodama. Taj instrument primjenjuje se u okviru teritorijalnih voda kad god se šteta odnosi na kemijsko stanje.

Referentni koncept za nepovoljne utjecaje

176.

Referentni koncept za nepovoljne utjecaje na „morske vode” njihovo je „stanje okoliša” kako je definirano u Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji, vidjeti okvir 13. u nastavku. Međutim, kako je prethodno navedeno, definicijom pojma „morske vode” nisu obuhvaćeni aspekti stanja okoliša koji su već obuhvaćeni Okvirnom direktivom o vodama ili drugim zakonodavstvom Unije. Kad je riječ o drugom zakonodavstvu Unije, posebno su relevantne direktive o prirodi (vidjeti prethodnu točku 95.). Okvir 13.: definicija pojma „stanje okoliša”

Člankom 3. stavkom 4. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji pojam „stanje okoliša” definiran je kao: „ukupno stanje okoliša u morskim vodama, uzimajući u obzir strukturu, funkciju i procese morskih ekosustava koji ga čine, zajedno s prirodnim fiziografskim, geografskim, biološkim, geološkim i klimatskim čimbenicima, kao i fizikalne, akustične i kemijske uvjete, uključujući one nastale zbog ljudskog djelovanja na dotičnom području ili izvan njega;”

177.

Okvirnom direktivom o vodama već su obuhvaćeni sljedeći aspekti u pogledu obalnih voda: koncentracija kemikalija, biološki elementi, hidromorfološki elementi koji prate biološke elemente, kemijski i fizičko-kemijski elementi koji prate biološke elemente, općeniti elementi i specifične onečišćujuće tvari. Osim toga, Okvirnom direktivom o vodama obuhvaćene su koncentracije kemikalija u teritorijalnim vodama.

178.

Direktive o prirodi već se odnose na morska staništa i vrste koje žive u morskom okolišu obuhvaćene njihovim područjem primjene. Nadalje, primjenjuju se na morski okoliš, među ostalim u isključivom gospodarskom pojasu i epikontinentalnom pojasu u kojem država članica ima nadležnost (vidjeti prethodnu točku 95.).

Procjena značajnih nepovoljnih utjecaja

Okolnosti

179.

Kao i za vode na koje se primjenjuje Okvirna direktiva o vodama, za potrebe Direktive o odgovornosti za okoliš nepovoljni utjecaji bit će relevantni samo ako postoji uzročna veza između tih utjecaja i profesionalnih djelatnosti opisanih u Prilogu III. Direktivi o odgovornosti za okoliš. Narav tih djelatnosti trebala bi upućivati na vjerojatnu narav uzročnika štete koji bi mogli prouzročiti nepovoljne utjecaje u morskim vodama i s tim povezano slabljenje funkcija.

180.

Sljedeće djelatnosti iz Priloga III. Direktivi o odgovornosti za okoliš (165) najvjerojatnije će biti relevantne za nanošenje štete morskim vodama: — industrijske djelatnosti iz točke 1. Priloga III., odnosno rad postrojenja koja podliježu dozvoli u skladu s Direktivom Vijeća 96/61/EZ od 24. rujna 1996. o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja (166). Na primjer, rafiniranje mineralnih ulja i plina u lučkim područjima može prouzročiti onečišćenje obalnih voda, — djelatnosti gospodarenja otpadom iz točke 2. Priloga III., odnosno prikupljanje, prijevoz, oporaba i zbrinjavanje otpada i opasnog otpada koji podliježu dozvoli ili registraciji u skladu s Direktivom Vijeća 75/442/EEZ o otpadu i Direktivom Vijeća 91/689/EEZ o opasnom otpadu (167). Na primjer, šteta može nastati zbog namjernog odlaganja otpada u more ili lošeg gospodarenja odlagalištima uz obalu (168), — proizvodnja, obrada, punjenje i ispuštanje opasnih tvari u okoliš u skladu s točkom 7. podtočkom (a) Priloga III. kako su definirane člankom 2. stavkom 2. Direktive Vijeća 67/548/EEZ od 27. lipnja 1967. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih tvari (169). Na primjer, u morskim vodama u nadležnosti države članice može doći do nesreća i izljeva u more prouzročenih odobalnim naftnim i plinskim djelatnostima (odnosno djelatnostima istraživanja i iskorištavanja). Treba napomenuti da Direktiva 2013/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti i o izmjeni Direktive 2004/35/EZ (170) („Direktiva o odobalnoj sigurnosti”) sadržava i neke posebne odredbe i definicije, posebno u članku 2. stavcima 5., 11., 15. i 16. te u članku 7. Stoga odgovornost na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš ne snosi „operater” nego „nositelj odobrenja” za odobalnu djelatnost istraživanja ili proizvodnje koji je prouzročio štetu u okolišu, — brodarske djelatnosti iz točke 8. Priloga III., odnosno prijevoz morem na koji se primjenjuju najmanji zahtjevi za plovila koja plove prema lukama u Zajednici ili isplovljuju iz njih i prevoze opasni teret ili robu koja uzrokuje onečišćenje, kako je definirano u Direktivi Vijeća 93/75/EEZ (171). Prijevoz morem može uključivati velike količine robe koja se otprema u kontejnerima, a gubitak kontejnera na moru može biti štetni događaj, — prekogranična otprema otpada unutar Europske unije, u nju ili iz nje na temelju točke 12. Priloga III. (za koju je potrebno odobrenje ili koja je zabranjena u smislu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 259/93 (172)). Na primjer, otpad se može izgubiti na moru tijekom otpreme otpada.

181.

Tablica 2.b „Upotrebe i ljudske aktivnosti u morskom okolišu ili s utjecajem na njega” u Direktivi Komisije 2017/845/EU (173) sadržava relevantne naznake o djelatnostima koje bi mogle prouzročiti štetu za morsku vodu iako će se za potrebe primjene Direktive o odgovornosti za okoliš u obzir uzeti samo one profesionalne djelatnosti koje su navedene i u Prilogu III. Direktivi o odgovornosti za okoliš.

182.

Kad je riječ o šteti nanesenoj morskim vodama, važno je spomenuti iznimke utvrđene člankom 4. stavkom 2. i člankom 4. stavkom 3. Direktive o odgovornosti za okoliš. U skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktiva o odgovornosti za okoliš ne primjenjuje se ako prijeteća opasnost od štete ili stvarna šteta nanesena morskim vodama proizlazi iz slučaja za koji odgovornost ili naknada štete pripadaju području primjene bilo koje od međunarodnih konvencija navedenih u Prilogu IV (174). U skladu s člankom 4. stavkom 3. pravo operatera da ograniči svoju odgovornost u skladu s nacionalnim zakonodavstvom za provedbu određenih konvencija (175) ne dovodi se u pitanje.

Provedba procjene

183.

Kao i u slučaju štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima te štete nanesene vodama obuhvaćenima Okvirnom direktivom o vodama, značaj nepovoljnih utjecaja trebalo bi procijeniti u odnosu na početno stanje. Kako je prethodno navedeno, definicija pojma „početno stanje” odnosi se na sva prirodna dobra i funkcije. Nadalje, početno stanje spominje se u točki 1. Priloga II. u kontekstu štete nanesene vodama i štete nanesene zaštićenim vrstama i prirodnim staništima.

184.

Iz definicije pojma „početno stanje” proizlazi da bi se procjena značajnih nepovoljnih utjecaja trebala odnositi na područje ili područja morske vode pogođena nepovoljnim utjecajem te da bi trebala obuhvaćati usporedbu stanja tog područja ili tih područja prije i nakon štetnog događaja. Za tu bi se procjenu trebali upotrijebiti najbolji raspoloživi podaci.

185.

Nepovoljni utjecaji uključuju negativnu promjenu morskih voda. Može doći i do povezanog slabljenja funkcija tih voda u usporedbi s početnim stanjem. Kad je riječ o drugim kategorijama prirodnih dobara, morske vode osiguravaju funkcije prirodnim staništima i zaštićenim vrstama koje se u njima nalaze. To su, primjerice, plima i oseka u slučaju određenih obalnih staništa ili izvori hrane u slučaju morskih sisavaca ili morskih ptica. Takve funkcije nisu ograničene na zaštićena morska područja, primjerice područja mreže Natura 2000 koja su određena na temelju direktiva o prirodi, ali su za njih posebno važne jer imaju važnu ulogu u ostvarivanju ciljeva očuvanja područja. Pojam „funkcija” odnosi se na i na funkcije za ljude. Na primjer, morske vode pružaju ljudima ribu i drugu hranu. Pružaju i druge prilike, primjerice za rekreativno promatranje kitova.

186.

S obzirom na referentni koncept „stanje okoliša”, kao početnu točku za procjenu početnog stanja i svih relevantnih promjena ili povezanih slabljenja funkcija treba uzeti u obzir rad predviđen Okvirnom direktivom o pomorskoj strategiji.

187.

Člankom 8. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji predviđeno je da države članice obave početnu procjenu svojih morskih voda u svrhu pripreme pomorskih strategija u skladu s tom direktivom. Člankom 17. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji predviđeno je preispitivanje početnih procjena svakih šest godina. Iz praktičnih razloga te se procjene u ovim Smjernicama nazivaju „procjenama na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji” kako bi ih se razlikovalo od procjene značajnih nepovoljnih utjecaja na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš.

188.

U Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji upotrebljava se koncept „dobro stanje okoliša”, vidjeti okvir 14. u nastavku. Okvir 14.: definicija pojma „dobro stanje okoliša” iz članka 3. stavka 5. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji:

189.

Člankom 9. stavkom 1. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji od država članica traži se da utvrde za svaku dotičnu morsku regiju ili podregiju, uz upućivanje na početnu procjenu u skladu s tom direktivom, skup karakteristika dobrog stanja na temelju jedanaest kvalitativnih deskriptora navedenih u Prilogu I. Ti su deskriptori navedeni u okviru 15. u nastavku. Morske regije (176) i podregije (177) iz Okvirne direktive o pomorskoj strategiji definirane su u njezinu članku 4. stavcima 1. i 2. Okvir 15.: kvalitativni deskriptori za utvrđivanje dobrog stanja okoliša

(1) Biološka raznolikost održana je. Kvaliteta i pojava staništa te rasprostranjenost i brojnost vrsta u skladu su s prevladavajućim fiziografskim, geografskim i klimatskim uvjetima. (2) Neautohtone vrste unesene ljudskim aktivnostima na takvim su razinama da ne štete ekosustavima. (3) Populacije svih riba, rakova i mekušaca koji se iskorištavaju u komercijalne svrhe unutar su sigurnih bioloških granica, a raspodjela populacije prema dobi i veličini pokazuje da je stok zdrav. (4) Svi elementi morskih prehrambenih mreža, u mjeri u kojoj su poznati, javljaju se u uobičajenoj brojnosti i raznovrsnosti te su na razinama koje mogu osigurati dugoročnu brojnost vrsta i očuvanje njihove pune sposobnosti razmnožavanja. (5) Eutrofikacija koju uzrokuje čovjek smanjena je na najmanju mjeru, posebno njezini štetni učinci, kao što su gubitak biološke raznolikosti, propadanje ekosustava, štetno cvjetanje alga, kao i pomanjkanje kisika u pridnenim vodama. (6) Cjelovitost morskoga dna na razini je koja osigurava da su struktura i funkcije ekosustava zaštićene kao i da posebno bentoski ekosustavi nisu pogođeni štetnim učincima. (7) Trajno mijenjanje hidrografskih uvjeta ne šteti morskim ekosustavima. (8) Koncentracije onečišćujućih tvari na razinama su koje ne uzrokuju učinak onečišćenja. (9) Onečišćujuće tvari u ribi i drugim plodovima mora za ljudsku potrošnju ne prelaze razine utvrđene zakonodavstvom Zajednice ili drugim relevantnim standardima. (10) Svojstva i količine otpadaka u moru ne štete obalnom i morskom okolišu. (11) Unos energije, uključujući podvodnu buku, na razinama je koje ne štete morskom okolišu.

190.

Komisija je donijela odluku (178) o kriterijima i metodološkim standardima za svaki od jedanaest deskriptora koje će države članice primjenjivati za utvrđivanje dobrog stanja okoliša (179). Za utvrđivanje i postizanje dobrog stanja okoliša relevantno je sljedeće: „elementi kriterija” (180), granične vrijednosti (181) za svaki kriterij (182), razine kvalitete (183), mjera u kojoj su granične vrijednosti postignute i u kojoj se trebaju postići (184) te okvirni popisi karakteristika, pritisaka i utjecaja (185). Važan je i njihov međusobni odnos (186).

191.

Na temelju svega prethodno navedenog stvara se kontekst za procjenu štete nanesene morskim vodama u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš.

192.

U usporedbi s procjenama na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji, za procjenu štete nanesene morskim vodama na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš potreban je specifičniji postupak koji se temelji na potrebi za utvrđivanjem početnog stanja područja morskih voda na koje utječe štetni događaj te promjena stanja okoliša područja morskih voda na koje utječe štetni događaj i eventualnog slabljenja funkcija tog područja. S obzirom na navedeno, procjene na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji odnose se na stanje okoliša širih morskih voda u kojima se nalaze morske vode pogođene štetom. Na taj bi se način procjenama na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji trebali dobiti podaci relevantni za procjenu početnog stanja. Nadalje, procjene na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji te kriteriji i metodološki standardi koji se prema Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji moraju upotrebljavati za utvrđivanje karakteristika dobrog stanja okoliša olakšavaju procjenu nepovoljnih promjena i slabljenja funkcija u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš. To je zato što omogućuju bolje razumijevanje sastavnih elemenata stanja okoliša koji su relevantni za takvu procjenu te bolje razumijevanje promjena i slabljenja funkcija koji će vjerojatno biti važni.

193.

Procjena pojedinačnog štetnog događaja u morskim vodama stoga bi se trebala temeljiti na definiciji „dobrog stanja okoliša” iz članka 3. stavka 5. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji, prethodno navedenim kvalitativnim deskriptorima za utvrđivanje dobrog stanja okoliša, kriterijima i metodološkim standardima za utvrđivanje dobrog stanja okoliša u skladu s Odlukom (EU) 2017/848 i karakteristikama dobrog stanja okoliša koje su države članice utvrdile u skladu s člankom 9. stavkom 1. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji i ažurirale na temelju njezina članka 17. Procjena na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš trebala bi se temeljiti i na okvirnim popisima karakteristika, pritisaka i utjecaja iz Okvirne direktive o pomorskoj strategiji.

194.

Kad je riječ o „stanju okoliša”, svi kvalitativni deskriptori za utvrđivanje dobrog stanja okoliša potencijalno su relevantni za procjenu početnog stanja i mjerenje nepovoljne promjene ili slabljenja prirodnih funkcija. Ako su kvalitativni deskriptori relevantni, trebalo bi u obzir uzeti razmatranja iz prethodnih točaka, odnosno kriterije, metodološke standarde, utvrđene karakteristike dobrog stanja okoliša i okvirne popise karakteristika, pritisaka i utjecaja.

195.

Štetu će možda trebati utvrditi na temelju više kvalitativnih deskriptora (187). S druge strane, za utvrđivanje štete nanesene morskim vodama dovoljno je da samo jedan od kvalitativnih deskriptora na području štete upućuje na štetni učinak.

196.

U praksi svi deskriptori vjerojatno neće biti jednako relevantni za procjenu slučaja štete nanesene morskim vodama koja se provodi na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš. Uzimajući u obzir profesionalne djelatnosti iz Priloga III. Direktivi o odgovornosti za okoliš i uzročnike štete koji su vjerojatno povezani sa štetnim događajima povezanima s njima, sljedeći deskriptori nabrojeni u prethodnom okviru 15. vjerojatno će biti relevantniji od ostalih: (1), (5), (8), (10) i (11).

Utvrđivanje značajnih nepovoljnih utjecaja

197.

Opseg procjene i utvrđivanja značajnih nepovoljnih utjecaja na morske vode na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš treba razlikovati od opsega procjene na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji. Direktiva o odgovornosti za okoliš temelji se na sadržaju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji, a u obje se direktive upotrebljavaju neki zajednički pojmovi i koncepti te se slijede slični ciljevi. Na primjer, člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Okvirne direktive o pomorskoj strategiji predviđaju se razvoj i provedba pomorskih strategija radi zaštite i očuvanja morskog okoliša, sprečavanja njegova propadanja ili, ako je izvedivo, obnove morskih ekosustava na područjima pogođenima štetnim učincima. Međutim, opseg djelovanja predviđen tim dvjema direktivama nije jednak. Konkretno, potrebno je smanjiti opseg procjene i utvrđivanja na temelju Direktive o odgovornosti za okoliš kako bi se značajni utjecaji štetnog događaja u odnosu na početno stanje mogli smisleno izmjeriti i na taj način omogućiti da se ostvare ciljevi iz Direktive o odgovornosti za okoliš.

198.

U tom kontekstu, značaj nepovoljnih utjecaja na stanje morskog okoliša utvrđuje se na temelju početnog stanja i relevantnih mjerljivih podataka o nepovoljnim promjenama i povezanom slabljenju funkcija. Za potrebe mjera otklanjanja nepovoljne promjene bit će značajne ako u pogledu jednog ili više područja morske vode na koje utječu uzrokuju mjerljiv trajni ili privremeni gubitak u pogledu stanja kvalitativnog deskriptora zajedno s okvirnim popisom značajki, pritisaka i utjecaja, uzimajući u obzir „elemente kriterija” i „graničnu vrijednost” kako je propisano Okvirnom direktivom o pomorskoj strategiji, tako da pogođeno područje morske vode više nije u skladu sa stanjem okoliša koje bi se odnosilo na to područje prije nepovoljne promjene. Kvalitativni deskriptor bio bi, primjerice, koncentracija ugljikovodika izlivenih u područje morske vode zbog nesreće u odobalnoj naftnoj bušotini, s nepovoljnim utjecajem na prirodno stanište u dotičnom vodenom području. Primjer se odnosi i na mjerljiv vremenski razmak između pojave nepovoljnih utjecaja i ponovne uspostave početnog stanja kvalitativnog deskriptora.

199.

Da bi nepovoljni utjecaji bili značajni u smislu Direktive o odgovornosti za okoliš, a fortiori nije nužno da uzrokuju promjenu stanja okoliša u smislu Okvirne direktive o pomorskoj strategiji iako bi promjena iz dobrog stanja okoliša u stanje okoliša koje nije dobro bila primjer značajnog nepovoljnog utjecaja. Nadalje, morske vode, prema procjeni na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji, ne moraju biti u dobrom stanju okoliša: štoviše, procjena na temelju Okvirne direktive o pomorskoj strategiji može pokazati da su u trenutku nastanka štetnog događaja već bile u stanju koje nije bilo dobro. Dodatno pogoršanje tog stanja također se može smatrati značajnim nepovoljnim utjecajem u smislu Direktive o odgovornosti za okoliš.

200.

Konačno, pri svakoj procjeni i svakom utvrđivanju značajnih nepovoljnih utjecaja u okviru Direktive o odgovornosti za okoliš treba razmotriti utječe li štetni događaj na zaštićena morska područja. To je zato što se na zaštićena morska područja primjenjuju stroži zahtjevi za očuvanje biološke raznolikosti nego na druge morske vode.

7.   „ŠTETA NANESENA ZEMLJIŠTU”

201.

Definicija pojma „šteta nanesena zemljištu” jasnija je od definicija pojmova „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” i „šteta nanesena vodama”. Za razliku od potonjih ne sadržava izričita upućivanja na drugo zakonodavstvo Unije u području zaštite okoliša, unakrsna upućivanja na dodatne definicije povezane s njezinim materijalnim područjem primjene ni posebna isključenja na temelju upućivanja na drugo zakonodavstvo. Stoga je manje elemenata koje treba uzeti u obzir pri postizanju zajedničkog dogovora.

202.

Međutim, definicija je ograničena na „značajan rizik od nepovoljnog djelovanja na zdravlje ljudi”. Može se napomenuti da neke države članice upotrebljavaju širu definiciju kojom je obuhvaćen, primjerice, rizik za okoliš ili rizik od povrede graničnih vrijednosti određenih onečišćujućih tvari. U takvim slučajevima dotične države članice mogu zadržati strože zakonodavstvo o zaštiti tla, ali pod uvjetom da pritom ispunjavaju još barem zahtjeve Direktive koji se odnose na štetu nanesenu zemljištu.

Materijalno i zemljopisno područje primjene zemljišta

203.

Direktiva ne sadržava definiciju pojma „zemljište”. Međutim, upućivanja na „u, na ili pod zemljište” u definiciji pojma „šteta nanesena zemljištu” znače da njezinim područjem primjene nije obuhvaćena samo površina, nego i područje ispod površine zemljišta. To znači da je obuhvaćeno i tlo. To potvrđuje upućivanje na tlo u prvom odlomku točke 2. Priloga II. koji se odnosi na otklanjanje štete na zemljištu.

204.

Jedna od razlika koja bi mogla biti relevantna odnosi se na definiciju pojma „podzemne vode” koja je navedena u prethodnom okviru 10. Onečišćenje zemljišta i onečišćenje podzemnih voda često se podudaraju, a štetni događaj istodobno uzrokuje štetu na zemljištu i štetu na vodama.

205.

Pojmovi u Direktivi kojima se određuje što podrazumijevaju zaštićene vrste, prirodna staništa i vode obuhvaćaju zemljopisne odrednice koje utječu na zemljopisnu primjenu pojmova „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” i „šteta nanesena vodama”. Za razliku od toga, ne postoje potkategorije „zemljišta” koje treba uzeti u obzir. Područje primjene definicije jednako je za sva zemljišta na državnom području država članica.

Referentni koncept za nepovoljne utjecaje

206.

Referentni je koncept za štetu nanesenu zemljištu zdravlje ljudi (a ne šteta nanesena okolišu, vidjeti, međutim, prethodnu točku 202.). Nepovoljni utjecaji obuhvaćeni su samo ako onečišćenje zemljišta može naštetiti zdravlju ljudi.

207.

Pojam „zdravlje ljudi” nije definiran u Direktivi. Iz konteksta proizlazi da je njime obuhvaćena tjelesna dobrobit u mjeri u kojoj ona može biti narušena izlaganjem onečišćujućim tvarima navedenima u definiciji. Onečišćujuće tvari uključuju toksine i patogene.

Procjena značaja

Okolnosti

208.

Upućivanje na pojam „onečišćenje zemljišta” označava razliku u odnosu na definicije pojmova „šteta nanesena zaštićenim vrstama i prirodnim staništima” i „šteta nanesena vodama”. Njegovim uključivanjem ograničava se mogući raspon uzročnika štete zbog kojih će nastati odgovornost za štetu nanesenu zemljištu. Za ostale oblike štete nanesene prirodnim dobrima ne postoji slično ograničenje.

209.

Pojam „onečišćenje zemljišta” nije izričito definiran, ali je u definiciji pojma „šteta nanesena zemljištu” povezan s „izravnim ili neizravnim unošenjem tvari, pripravaka, organizama ili mikroorganizama u, na ili pod zemljište”.

210.

U točki 2. Priloga II. upućuje se na „onečišćujuće tvari”. To upućivanje, uporaba samog pojma „onečišćenje” i povezanost sa zdravljem ljudi upućuju na to da za nastanak štete nanesene zemljištu moraju biti prisutne ne samo „tvari, pripravci, organizmi i mikroorganizmi” čija unutarnja svojstva mogu biti izravno ili neizravno opasna, nego i značajan rizik za zdravlje ljudi. Značaj rizika procjenjuje se na temelju poznatih opasnosti i razine izloženosti ljudi određenim onečišćujućim tvarima. Uzimajući u obzir popis profesionalnih djelatnosti iz Priloga III. Direktivi, može biti relevantno sljedeće: — tvari koje su prirodno prisutne u prirodi, kao što su teški metali i hranjive tvari, — tvari koje su prirodno prisutne u prirodi, ali su možda bile podvrgnute nekom obliku prerade, kao što je to slučaj s naftnim derivatima, — potpuno sintetičke tvari i pripravci, kao što su proizvedene kemikalije, — organizmi ili mikroorganizmi koji su prirodno prisutni u prirodi, uključujući ljudske patogene kao što su Salmonella ili E. coli, — genetski modificirani organizmi.

211.

Narav profesionalnih djelatnosti iz Priloga III. može pomoći u razumijevanju okolnosti u kojima može doći do onečišćenja zemljišta. Te djelatnosti upućuju na to da do onečišćenja može doći, među ostalim, tijekom iskapanja ili izvlačenja, prerade ili proizvodnje, stočarske proizvodnje, uporabe pesticida, prijevoza otpada i kemikalija te obrade otpada. Do onečišćenja može doći nakon što profesionalna djelatnost prijeđe iz gospodarske ili aktivne faze u fazu naknadnog nadzora i mjera. Na primjer, regulatorni zahtjevi povezani s gospodarenjem odlagalištima i postrojenjima za gospodarenje rudarskim otpadom odnose se i na uvjete nakon zatvaranja.

212.

Kad je riječ o načinu na koji dolazi do onečišćenja, upućivanje na „unošenja […] u, na ili pod zemljište” ukazuje na širok raspon mogućnosti, uključujući sljedeće: — onečišćenje mogu uzrokovati tvari pronađene in situ. To može biti slučaj kad se postupkom iskapanja ili izvlačenja na površinu izvuku teški metali pronađeni ispod površine te se ondje ostave na nesiguran način, — do onečišćenja može doći zbog jednokratne nesreće ili nezgode koja je, primjerice, povezana s prijevozom opasnih tvari cjevovodima unutar pogona ili prijevozom opasnog tereta ili robe koja uzrokuje onečišćenje cestom (188), — do onečišćenja može doći zbog duljeg postojanja poznatog ili nepoznatog uzroka (na primjer puknute cijevi iz koje neprestano cure opasne tvari).

213.

Zbog okolnosti u kojima dolazi do štete nanesene zemljištu operateri će možda morati ispunjavati usporedne obveze sprečavanja i otklanjanja nepovoljnih utjecaja u skladu s drugim zakonodavstvom Unije te o tome obavijestiti nadležna tijela. Osobito su relevantne odredbe Direktive o industrijskim emisijama (189). Međutim, važno je osigurati da se takve usporedne obveze ne smatraju zamjenom za obveze iz Direktive o odgovornosti za okoliš jer njihovo područje primjene, svrha i rezultati nisu nužno istovjetni.

Fokus i provedba procjene

214.

Procjena značaja štete nanesene zemljištu povezana je s rizikom od nepovoljnog djelovanja na zdravlje ljudi. Procjenjuje se je li taj rizik značajan.

215.

Iako se samom definicijom pojma „šteta nanesena zemljištu” ne definira način procjene rizika, u točki 2. Priloga II. Direktivi o otklanjanju štete na zemljištu navedene su jasne naznake o tome što procjenom rizika treba biti obuhvaćeno u situacijama u kojima je već došlo do onečišćenja zemljišta. Okvir 16.: tekst točke 2. Priloga II. Direktivi o otklanjanju štete na zemljištu.

„Poduzimaju se potrebne mjere kojima se minimalno osigurava da su onečišćujuće tvari uklonjene, stavljene pod nadzor, zadržane ili njihova količina smanjena tako da onečišćeno zemljište, uzimajući u obzir njegovu sadašnju uporabu ili buduću uporabu odobrenu u vrijeme nastanka štete, više ne predstavlja značajni rizik od nepovoljnog utjecaja na zdravlje ljudi. Postojanje tih rizika procjenjuje se postupkom procjene rizika, uzimajući u obzir svojstva i funkciju tla, vrstu i koncentraciju štetnih tvari, pripravaka, organizama ili mikroorganizama, s njima povezanu opasnost i mogućnost njihova širenja. Uporaba se utvrđuje na temelju propisa o uporabi zemljišta ili drugih odgovarajućih propisa na snazi u vrijeme nastanka štete, ako postoje. Ako se uporaba zemljišta promijeni, poduzimaju se sve potrebne mjere za sprečavanje nepovoljnih utjecaja na zdravlje ljudi. Ako nema propisa o uporabi zemljišta ili drugih odgovarajućih propisa, za područje na kojem je došlo do štete uporaba se određuje prema naravi tog područja, uzimajući u obzir njegov očekivani razvoj. Razmatra se mogućnost prirodnog obnavljanja, tj. mogućnost u kojoj ne bi bilo izravnog čovjekova zahvata u proces obnavljanja.”

216.

Iako se definicija pojma „početno stanje” odnosi na sva prirodna dobra i njihove funkcije, njome se pruža ograničena pomoć za procjenu značaja rizika za zdravlje ljudi. Ako postoji prijeteća opasnost od nastanka štete na zemljištu, ali do onečišćenja zemljišta još nije došlo, za mjerenje rizika za zdravlje ljudi koji bi mogli nastati bez preventivnih mjera može biti relevantno početno stanje. Ako je onečišćenje u tijeku, početno stanje može na sličan način biti relevantno za mjerenje rizika za zdravlje ljudi koji bi mogli nastati ako se čimbenicima koji uzrokuju onečišćenje ne upravlja odmah. Međutim, kad je riječ o otklanjanju štete na zemljištu, svrha je Direktive otkloniti svaki značajan rizik za zdravlje ljudi, a ne ponovno uspostaviti stanje u kojem je zemljište bilo prije onečišćenja. Ponovna uspostava stanja, naravno, može biti prikladna ili potrebna u nekim situacijama kako bi se uklonio rizik za zdravlje ljudi. Onečišćujuće tvari mogu se ukloniti, staviti pod nadzor, zadržati ili se njihova količina može smanjiti tehnikama otklanjanja kao što su iskapanje, tretiranje tla ili biološko otklanjanje štete in-situ ili ex-situ te mjerama stavljanja pod nadzor ili zadržavanja kao što su začepljivanje, izgradnja prepreka ili postavljanje ograda. Može se napomenuti da se Direktivom o industrijskim emisijama od operatera postrojenja za koja je dobivena dozvola zahtijeva priprema temeljnog izvješća (190). Osim uloge koju ima na temelju Direktive o industrijskim emisijama, temeljno izvješće može biti izvor vrijednih informacija za otklanjanje štete na zemljištu u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš.

217.

Kao što je vidljivo iz točke 2. Priloga II. Direktivi, ključno je uzeti u obzir sadašnju uporabu ili buduću uporabu dotičnog zemljišta odobrenu u vrijeme nastanka štete jer će to utjecati na vjerojatnu izloženost ljudi relevantnim onečišćujućim tvarima. Vremenska je dimenzija važna. Na primjer, šteta nanesena zemljištu može se odnositi na zemljište koje se trenutačno ne upotrebljava za stanovanje ljudi, ali je odobreno za stanovanje u budućnosti. Pri procjeni značaja potrebno je uzeti u obzir odobrenu buduću uporabu zemljišta. U točki 2. Priloga II. navodi se da se ta uporaba utvrđuje na temelju postojećih propisa o uporabi zemljišta ili drugih propisa, ako postoje.

218.

Važno je spomenuti upućivanje na promjenu uporabe zemljišta u drugom odlomku točke 2. Priloga II. Ta promjena nije vremenski ograničena. Ona ostaje relevantna i nakon početne procjene rizika. Na primjer, moguće je da u trenutku procjene rizika sadašnja i odobrena buduća uporaba zemljišta uključuju ograničenu izloženost ljudi relevantnim onečišćujućim tvarima, ali da se u kasnijoj fazi uporaba zemljišta promijeni tako da se poveća razina izloženosti ljudi, a time i rizik za zdravlje ljudi. Napušteno industrijsko zemljište koje je prethodno bilo onečišćeno profesionalnom djelatnošću iz Priloga III. može se odobriti, primjerice, za stambenu gradnju. U takvim okolnostima države članice dužne su pri donošenju odluke o promjeni uporabe zemljišta uzeti u obzir sve nepovoljne utjecaje koji proizlaze iz onečišćenja kako bi se spriječilo povećanje izloženosti i rizika za zdravlje ljudi. Stoga se u kontekstu nužnih mjera otklanjanja ne može isključiti ažuriranje procjene rizika (191). Preporučuje se da se o tome obavijeste tijela nadležna za odobravanje promjena uporabe onečišćenih zemljišta.

219.

Točka 2. Priloga II. odnosi se na primjenu postupaka procjene rizika i na niz pitanja koja treba uzeti u obzir u pogledu postojanja rizika: — svojstva i funkcija tla. Svojstva tla mogu utjecati na rizik. Na primjer, veća je vjerojatnost da će porozna tla prenijeti patogene prisutne u otpadnim vodama u podzemne ili površinske vode. Tlo može služiti ili biti namijenjeno za ispunjavanje relevantnih funkcija. Na primjer, u slučaju pojedinačnog odgovarajućeg sustava za pročišćavanje otpadnih voda tlo može biti namijenjeno za pročišćavanje ispuštenih otpadnih voda, odnosno može učiniti onečišćujuće tvari u njima bezopasnima prije nego što dođu do vodnog tijela. U slučaju odlagališta ili drugog mjesta za odlaganje otpada površinsko tlo može služiti za prekrivanje otpadnih materijala koji se nalaze ispod njega i smanjenje opasnosti od njegova širenja, — vrsta i koncentracija štetnih tvari, pripravaka, organizama ili mikroorganizama. Ovo se upućivanje odnosi na konkretne onečišćujuće tvari prisutne na onečišćenom zemljištu. Potrebno je znati ne samo o kojim je onečišćujućim tvarima riječ, nego i koji su njihovi konkretni rizici. Rizik od toksičnosti koji je povezan s teškim metalima znatno se razlikuje od rizika od zaraznih bolesti koji je povezan s određenim patogenom. Nadalje, rizik se mora razmatrati s obzirom na različite moguće putove izlaganja, primjerice doticaj s kožom, gutanje nakon dodira usta rukama i konzumaciju onečišćene hrane ili vode. Za hranu i vodu mogu postojati primjenjivi standardi koji se mogu upotrijebiti za procjenu rizika, primjerice obavezni standardi za vodu za piće utvrđeni u Direktivi o vodi za piće (192). Osim toga, ne postoje isključene kategorije osoba: izloženost se mora uzeti u obzir za radnike na onečišćenom zemljištu, susjede i stanovništvo općenito, — opasnost i mogućnost njihova širenja. Do širenja može doći kroz samo tlo, primjerice kad onečišćujuće tvari uđu u prehrambeni lanac uzgojem biljaka ili stoke na onečišćenom zemljištu. Širenje može uključivati i drugi okolišni medij, odnosno zrak ili vodu. To će biti slučaj, na primjer, kad se otrovna prašina otpuše s onečišćenog zemljišta, prođe zrakom i nataloži se na susjedne objekte za stanovanje ljudi ili na poljoprivredno zemljište (čime ponovno nastaje mogućnost izlaganja ljudi kroz prehrambeni lanac). To će biti slučaj i, na primjer, kad patogeni prisutni u sustavu za pročišćavanje otpadnih voda prijeđu kroz tlo u podzemne vode i dođu do bunara koji se upotrebljava za uzimanje vode za ljudsku potrošnju.

220.

U Smjernicama UNEP-a o upravljanju područjima onečišćenima živom (193) prikazuje se kako se, za jednu onečišćujuću tvar, mogu primjenjivati procjene rizika, kako se procjene rizika općenito provode i kako se donose odluke (194). Različite države članice za procjenu rizika upotrebljavaju vlastite vrijednosti i postupke, metodologije te modele provjere tla (195) koji se međusobno razlikuju zbog zemljopisnih, društveno-kulturnih, političkih ili znanstvenih razlika. (196)

Utvrđivanje značaja

221.

Pri utvrđivanju značaja naglasak je na riziku za zdravlje ljudi koji predstavlja onečišćeno zemljište ili, za potrebe mjera sprečavanja i mjera trenutačnog upravljanja uzročnicima štete, zemljište kojemu prijeti onečišćenje ili povećanje onečišćenja.

222.

Za potrebe mjera sprečavanja i mjera za trenutačno upravljanje uzročnicima štete, rizik od nepovoljnog utjecaja na zdravlje ljudi bit će značajan ako razumno postoji mjerljiva mogućnost da bi prijeteća opasnost ili uzročnici štete mogli prouzročiti izravno ili neizravno izlaganje ljudi onečišćujućim tvarima u mjeri koja je štetna za njihovo zdravlje, uzimajući u obzir trenutačnu ili odobrenu buduću uporabu zemljišta.

223.

Slično tome, za potrebe mjera otklanjanja rizik od nepovoljnog utjecaja na zdravlje ljudi bit će značajan ako razumno postoji mjerljiva mogućnost da će tvari, pripravci, organizmi ili mikroorganizmi izravno uneseni u, na ili pod zemljište prouzročiti izravno ili neizravno izlaganje ljudi onečišćujućim tvarima u mjeri koja je štetna za njihovo zdravlje, uzimajući u obzir trenutačnu ili odobrenu buduću uporabu zemljišta.

224.

Za utvrđivanje značaja rizik ne mora nužno dovesti do stvarne štete. Stvarna šteta za zdravlje ljudi ne mora se dokazati da bi se primjenjivala definicija štete nanesene zemljištu, niti se treba dokazati da je rizik širenjem doveo do onečišćenja nekog drugog okolišnog medija, primjerice vode. Dakle, ako pojedinačni sustav za pročišćavanje otpadnih voda zbog neispravnog projektiranja, neodgovarajuće lokacije ili neispravnog rada predstavlja mjerljiv rizik od prolaska ljudskih patogena kroz tlo do već onečišćenog izvora pitke vode, definicija štete nanesene zemljištu primjenjivat će se bez potrebe za dokazivanjem da je neispravni sustav za pročišćavanje prouzročio stvarno onečišćenje bunara.

8.   ZAKLJUČCI

225.

Ovim se Smjernicama skreće pozornost na niz nepovoljnih utjecaja obuhvaćenih definicijom štete u okolišu. Taj niz, u kombinaciji s nizom profesionalnih djelatnosti i uzročnika štete koji mogu biti povezani s nepovoljnim utjecajima, podrazumijeva da će nadležnim tijelima za procjenu značaja nepovoljnih utjecaja često biti potreban pristup stručnom znanju, među ostalim stručnoj prosudbi. U mjeri u kojoj se relevantno stručno znanje prenosi među različitim upravnim tijelima i centrima znanja (što je često slučaj) važna je učinkovita međuagencijska suradnja.

226.

Nadalje, u Smjernicama se naglašava opseg pravnih, tehničkih i znanstvenih razmatranja koja mogu biti važna kad nadležna tijela procjenjuju značaj nepovoljnih utjecaja ili na neki drugi način osiguravaju izvršavanje dužnosti radi sprečavanja nepovoljnih utjecaja, trenutačnog upravljanja uzročnicima štete ili poduzimanja mjera otklanjanja. Načini na koje nadležna tijela i dionici mogu svladati povezane prepreke uključuju odgovarajuće stručno osposobljavanje i razmjenu najbolje prakse. Kako bi pomogla državama članicama, Komisija je stavila na raspolaganje materijale za osposobljavanje koje će nastaviti preispitivati (https://ec.europa.eu/environment/legal/liability/eld_training.htm), među ostalim prateći razvoj sudske prakse Suda (https://curia.europa.eu/jcms/jcms/j_6/hr/). U istu svrhu Komisija podupire rad Mreže Europske unije za provedbu i izvršenje prava u području okoliša (IMPEL) u pogledu praktičnih aspekata provedbe Direktive (https://www.impel.eu/projects/financial-provision-what-works-when/).

---

(1)  SL L 143, 30.4.2004., str. 56.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:02004L0035-20190626&qid=1568193390794&from=HR

(2)  Članak 1.

(3)  Direktiva je izmijenjena četiri puta: Direktivom 2006/21/EZ, SL L 102, 11.4.2006., str. 15., Direktivom 2009/31/EZ, SL L 140, 5.6.2009., str. 114., Direktivom 2013/30/EU, SL L 178, 28.6.2013., str. 66. i Uredbom (EU) 2019/1010, SL L 170, 25.6.2019., str. 115.

(4)  Izmjenom se u članku 18. stavku 3. Direktive umeće sljedeći tekst: „Do 31. prosinca 2020. Komisija izrađuje smjernice kojima se osigurava zajednički dogovor o pojmu‚ ‚šteta u okolišu’ kako je definiran u članku 2.”

(5)  Vidjeti članak 2.

(6)  Vidjeti posebno članke 5., 6. i 11. Direktive.

(7)  Članak 12. Direktive. To pravo obuhvaća „mjere sprečavanja” ako država članica pri prijenosu Direktive u svoje nacionalno pravo nije odlučila da želi iskoristiti mogućnost iz članka 12. stavka 5. da to pravo ne primijeni na slučajeve prijeteće opasnosti od štete.

(8)  Članak 15. stavci 1. i 2. Direktive.

(9)  Članak 14. Direktive.

(10)  Evaluacija Direktive o odgovornosti za okoliš u okviru programa za primjerenost i učinkovitost propisa (REFIT), SWD(2016) 121 final

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=SWD:2016:121:FIN

(11)  Evaluacija u okviru programa za primjerenost i učinkovitost propisa (REFIT), str. 60.

(12)  Common Understanding Document – ELD key terms and concepts (Dokument o zajedničkom dogovoru – ključni pojmovi i koncepti Direktive o odgovornosti za okoliš). Posebni ugovor br. 07.0203/2016/745366/SER/ENV.E4 https://circabc.europa.eu/ui/group/cafdbfbb-a3b9-42d8-b3c9-05e8f2c6a6fe/library/3112f0b5-0021-49ce-9dfc-9127a1e12a8b/details

(13)  SL L 103, 25.4.1979., str. 1.

(14)  SL L 20, 26.1.2010., str. 7.

(15)  SL L 206, 22.7.1992., str. 7.

(16)  SL L 32, 22.12.2000., str. 1.

(17)  SL L 164, 25.6.2008., str. 19.

(18)  Vidjeti posebno članak 1. Direktive.

(19)  Vidjeti predmet C-129/16, Túrkevei Tejtermelő Kft i predmet C-297/19, Naturschutzbund Deutschland – Landesverband Schleswig-Holstein eV u kojima Sud izričito spominje načelo opreznosti: u točki 52. prvog i u točki 31. drugog predmeta.

(20)  Članak 191. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

(21)  Posebno su relevantni instrumenti iz Priloga III. ili instrumenti koji su ih naslijedili nakon izmjene.

(22)  Definirano u članku 2. stavku 6. Direktive.

(23)  Definirano u članku 2. stavku 7. Direktive. Vidjeti i članak 3. stavak 1. Direktive.

(24)  Točka 76. presude.

(25)  Vidjeti članak 3. stavak 1. Direktive.

(26)  Vidjeti poglavlje 2.9. „Zakonodavstvo iz Priloga III.” Dokumenta o zajedničkom dogovoru, str. 41.–43.

(27)  Članak 3. stavak 1. točka (b) Direktive.

(28)  Vidjeti, po analogiji, predmet C-15/19, AMA, točka 54.

(29)  Točke 190.–194.

(30)  Točka 52., odnosno točka 54.

(31)  Vidjeti predmet C-378/08, Raffinerie Mediterranee (ERG) SpA i dr. u kojemu je Sud utvrdio sljedeće: „Direktiva 2004/35 ne protivi se nacionalnom zakonodavstvu koje nadležnom tijelu koje djeluje u okviru te direktive omogućuje poslovanje pod pretpostavkom, i u slučajevima koji uključuju difuzno onečišćenje, da postoji uzročna veza između operatera i onečišćenja utvrđena na temelju činjenice da se postrojenja operatera nalaze u blizini onečišćenog područja. Međutim, u skladu s načelom‚ ‚onečišćivač plaća’, da bi se takva uzročna veza mogla pretpostaviti, predmetno tijelo mora imati uvjerljive dokaze kojima se može opravdati njegova pretpostavku, kao što je činjenica da se postrojenje operatera nalazi u blizini utvrđenog onečišćenja te da postoji veza između utvrđenih onečišćivača i tvari koje operater upotrebljava u vezi sa svojim djelatnostima”.

(32)  Vidjeti, primjerice, članak 17.

(33)  Vidjeti članak 2. stavak 8. Direktive.

(34)  Točka 33.

(35)  Vidjeti uporabu izraza u članku 6. stavku 1. točki (a) Direktive.

(36)  Međutim, kad je riječ o šteti nanesenoj zemljištu, uzročnici štete ograničeni su na izravno ili neizravno unošenje tvari, pripravaka, organizama ili mikroorganizama u, na ili pod zemljište.

(37)  Vidjeti okolnosti iz predmeta C-529/15, Folk.

(38)  Vidjeti i točku 1. Priloga VI. Direktivi u kojoj se spominje „datum nastanka i/ili otkrivanja štete”.

(39)  Članak 5. stavak 1. Direktive.

(40)  Operateri se potiču i na poduzimanje mjera predostrožnosti, odnosno mjera s pomoću kojih se nastoji izbjeći mogućnost nastanka štete u okolišu. Takve mjere mogu uključivati provedbu procjena rizika ili uspostavu sustavâ za upravljanje rizikom i/ili primjenu tehnologija za smanjenje/ublažavanje rizika. Iako se one Direktivom o odgovornosti za okoliš izravno ne zahtijevaju, takve mjere mogu pomoći u izbjegavanju štetnih događaja te operaterima mogu olakšati dobivanje financijskog jamstva. Te mjere treba razlikovati od pravih „mjera sprečavanja” propisanih člankom 5. Direktive.

(41)  Članak 6. stavak 1. točka (a) Direktive.

(42)  Članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive.

(43)  Članak 7. stavak 1. Direktive.

(44)  SL L 334, 17.12.2010., str. 17.

(45)  Članak 6. stavak 1. Direktive.

(46)  Članak 6. stavak 2. točka (a) Direktive.

(47)  Članak 5. stavci 2. i 3. Direktive.

(48)  Članak 11. stavak 2. druga rečenica Direktive.

(49)  Vidjeti članke 7. i 8. Direktive o industrijskim emisijama.

(50)  SL L 197, 24.7.2012., str. 1.

(51)  Članak 17. Direktive.

(52)  Članak 38. stavak 2. Direktive 2013/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti i o izmjeni Direktive 2004/35/EZ, SL L 178, 28.6.2013., str. 66.

(53)  Vidjeti i predmet C-378/08, ERG.

(54)  Članak 4. Direktive.

(55)  Članak 8. stavak 3. Direktive.

(56)  Članak 8. stavak 4. točka (a) Direktive, često se naziva „obrana na temelju dozvole”.

(57)  Članak 8. stavak 4. točka (b) Direktive, često se naziva „obrana na temelju rizika od naknadnog razvoja” ili „obrana na temelju aktualnog stupnja razvoja”.

(58)  Sud je u točki 34. utvrdio da se Direktiva „treba tumačiti na način da joj se protivi odredba nacionalnog prava prema kojoj se šteta koja ima značajne nepovoljne utjecaje na ekološko, kemijsko ili količinsko stanje ili ekološki potencijal dotičnih voda automatski i općenito isključuje iz pojma ‚šteta u okolišu’ samo zato što je pokrivena odobrenjem izdanim na temelju tog prava”.

(59)  Članak 16. Direktive. Vidjeti, na primjer, predmet C-129/16.

(60)  Određeno u skladu s člankom 11. stavkom 1. Direktive.

(61)  Članak 11. stavak 2. Direktive.

(62)  Ibid.

(63)  Članak 7. stavak 2. i članak 11. stavak 2. Direktive.

(64)  Vidjeti točke 47.–57. i točku 66.

(65)  Vidjeti, na primjer, članak 5. stavke 3. i 4. te članak 6. stavke 2 i 3. Direktive.

(66)  Članak 12. stavak 1. Direktive.

(67)  Članak 12. stavak 2. Direktive.

(68)  Vidjeti članak 23. Direktive o industrijskim emisijama.

(69)  Na primjer, u svim državama članicama ornitološke nevladine organizacije imaju važnu ulogu u prikupljanju i objedinjavanju evidencije o rasprostranjenosti ptica. Priznatu znanstvenu vrijednost tih informacija prepoznao je Sud Europske unije, vidjeti predmet C-3/96, Komisija/Nizozemska, točke 68.–70.

(70)  SL L 328, 6.12.2008., str. 91.

(71)  Vidjeti članak 3. Direktive 2008/99/EZ.

(72)  Na primjer, u uvodnoj izjavi 11. Direktive o kaznenim djelima protiv okoliša navodi se da ona ne utječe na druge sustave odgovornosti za štetu u okolišu u okviru prava [Zajednice] ili nacionalnog prava.

(73)  Vidjeti članak 8.

(74)  Ponovno vidjeti članak 8.

(75)  Direktiva 2006/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o gospodarenju otpadom od industrija vađenja minerala i o izmjeni Direktive 2004/35/EZ, SL L 102, 11.4.2006., str. 15.–34.

(76)  Vidjeti t. 96. te presude.

(77)  Vidjeti t. 99. te presude.

(78)  Vidjeti točke 40.–46. Vidjeti i uvodnu izjavu 4. Direktive.

(79)  Tekst koji se ovdje navodi pročišćena je verzija koja odražava dodavanje morskih voda nakon izvornog donošenja Direktive.

(80)  Umetnuto Direktivom 2013/30/EU, SL L 178, 28.6.2013., str. 66.

(81)  Članak 6. stavak 3. Direktive o staništima.

(82)  SL L 26, 28.1.2012., str. 1.

(83)  U predmetu Folk postavljeno je pitanje hoće li rad hidroelektrane dovesti do nastanka odgovornosti iz Direktive.

(84)  Članci 5. i 6. Direktive.

(85)  Članak 11. stavak 2. druga rečenica Direktive.

(86)  Vidjeti posebno odredbe članka 12. stavaka 3. i 4. Direktive.

(87)  Članak 15. Direktive.

(88)  Preciznije u svrhu dopunskog i kompenzacijskog otklanjanja: stanje koje bi se održalo da nije došlo do štete u okolišu, uzimajući pritom u obzir privremeni povoljni ili nepovoljni razvoj događaja s obzirom na oštećene resurse, procijenjeno na temelju najboljih raspoloživih podataka o postojećim trendovima u vrijeme nastanka štete.

(89)  Vidjeti točke 52.–54.

(90)  Povremena jezera su jezera koja nestaju, a nalazimo ih u vapnenačkim područjima Irske. Obično se pune vodom tijekom jeseni, a presušuju tijekom ljetnih mjeseci. U skladu s Direktivom o staništima ubrajaju se u prioritetni stanišni tip.

(91)  Potrebno je razlikovati procjenu značaja štete ili prijeteće opasnosti od štete od neobavezne procjene rizika djelatnosti čija se provedba operateru može savjetovati u sklopu mjera predostrožnosti kako bi se maksimalno smanjio rizik od štetnog događaja za koji taj operater može postati odgovoran.

(92)  U nekim je situacijama vrlo teško procijeniti značaj štete u okolišu i, osobito, prijeteću opasnost koju ona predstavlja. Razlozi za to mogu biti različiti, na primjer, u hitnom slučaju mogu nedostajati informacije. U tim situacijama načelo opreznosti može imati ključnu ulogu jer se njime opravdava intervencija na temelju razumnog uvjerenja. Omogućit će provedbu potrebnih mjera sprečavanja i pokretanje odgovarajućeg upravnog postupka.

(93)  Što je duže potrebno da se započne s primarnim otklanjanjem, to će potreba za kompenzacijskim otklanjanjem biti veća.

(94)  Vidjeti predmet C-411/17, točke 175. i 176.

(95)  Točka 34.

(96)  Vidjeti posebno članak 4. Direktive.

(97)  Vidjeti članak 8. stavke 3. i 4. Direktive.

(98)  Vidjeti posebno članak 8. stavak 2. ili točku 1.3.3. podtočku (b) Priloga II. Direktivi.

(99)  Vidjeti članak 191. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

(100)  To je u skladu s obrazloženjem Suda u predmetu C-127/02, Waddenzee. U tom je predmetu Sud utvrdio strogo ispitivanje za procjenu planova ili projekata u svrhe iz članka 6. stavka 3. Direktive o staništima. Smatrao je da tijelo može dopustiti provedbu plana ili projekta samo ako je utvrđeno da ona neće nepovoljno utjecati na integritet područja, dodajući da je „[t]o slučaj u kojem nema nikakve znanstvene sumnje u nepostojanje takvih utjecaja”. Vremenski pritisak da se poduzmu mjere sprečavanja i da se trenutačno upravlja uzročnicima štete u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš važna je razlikovna okolnost i znači da operater ili nadležno tijelo na raspolaganju mogu imati ograničene informacije. Međutim, načelo opreznosti znači da bi svaka dvojba trebala rezultirati provedbom mjera sprečavanja i trenutačnim upravljanjem uzročnicima štete umjesto nedjelovanjem.

(101)  To bi odgovaralo pojmu dopunskog otklanjanja.

(102)  To bi odgovaralo pojmu primarnog otklanjanja.

(103)  Funkcije se pojavljuju u definicijama primarnog, dopunskog i kompenzacijskog otklanjanja.

(104)  To bi odgovaralo pojmu kompenzacijskog otklanjanja.

(105)  Belgija, Cipar, Češka Republika, Estonija, Grčka, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Poljska, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švedska.

(106)  Popis vrsta ptica obuhvaćenih člankom 1. Direktive o pticama, tj. vrste divljih ptica koje prirodno obitavaju na europskom državnom području država članica na koje se primjenjuje Ugovor dostupan je na poveznici: https://ec.europa.eu/environment/nature/conservation/wildbirds/eu_species/index_en.htm; vidjeti i dokument Checklist for bird species (Kontrolni popis vrsta ptica) (zadnje ažuriranje: 5.7.2018.) dostupan na http://cdr.eionet.europa.eu/help/birds_art12

(107)  Vidjeti Prilog II. dokumentu sa smjernicama o zaštiti vrsta u skladu s Direktivom o staništima koji je dostupan na poveznici: https://ec.europa.eu/environment/nature/conservation/species/guidance/pdf/guidance_en.pdf

(108)  Informacije o tipičnim vrstama potražite na stranici 74. dokumenta Reporting under Article 17 of the Habitats Directive – Explanatory Notes and Guidelines for the period 2013–2018 (Izvješćivanje u skladu s člankom 17. Direktive o staništima – napomene s objašnjenjima i smjernice za razdoblje 2013.–2018.) pod naslovom Reporting guidelines Article 17 (pdf) Addendum (Smjernice za izvješćivanje u skladu s člankom 17. (pdf), Dopuna) (zadnje ažuriranje: 5.7.2018.) na poveznici http://cdr.eionet.europa.eu/help/habitats_art17

(109)  Vidjeti str. 164. dokumenta Reporting under Article 17 of the Habitats Directive – Explanatory Notes and Guidelines for the period 2013–2018 (Izvješćivanje u skladu s člankom 17. Direktive o staništima – napomene s objašnjenjima i smjernice za razdoblje 2013.–2018.) pod naslovom Reporting guidelines Article 17 (pdf) Addendum (Smjernice za izvješćivanje u skladu s člankom 17. (pdf), Dopuna) (zadnje ažuriranje: 5.7.2018.) na poveznici http://cdr.eionet.europa.eu/help/habitats_art17.

(110)  Vidjeti https://ec.europa.eu/environment/nature/legislation/habitatsdirective/docs/Int_Manual_EU28.pdf.

(111)  Objedinjene karte za EU dostupne su za preuzimanje na stranicama pružatelja usluge dostave podataka EEA-e

https://www.eea.europa.eu/data-and-maps/data/article-12-database-birds-directive-2009-147-ec-1

(112)  Vidjeti str. 121. dokumenta Reporting under Article 17 of the Habitats Directive – Explanatory Notes and Guidelines for the period 2013–2018 (Izvješćivanje u skladu s člankom 17. Direktive o staništima – napomene s objašnjenjima i smjernice za razdoblje 2013.–2018.), Reporting guidelines Article 17 (pdf) (zadnje ažuriranje: 5.7.2018.), dostupno putem poveznice http://cdr.eionet.europa.eu/help/habitats_art17

(113)  https://ec.europa.eu/environment/nature/conservation/species/guidance/pdf/guidance_en.pdf, revizija u tijeku.

(114)  Vidjeti članak 2. stavak 3. točku (c) Direktive o odgovornosti za okoliš.

(115)  Vidjeti dokument Guidelines for the establishment of the Natura 2000 network in the marine environment, Application of the Habitats and Birds Directive (Smjernice za uspostavu mreže Natura 2000 u morskom okruženju, primjena direktiva o staništima i pticama), str. 18.–25.

(116)  Članak 1. točke (e) i (i) Direktive o staništima.

(117)  Vidjeti na str. 11. prethodno navedenih smjernica o zaštiti vrsta.

(118)  Vidjeti, na primjer, rezultate koje je objavila Europska agencija za okoliš na poveznici https://www.eea.europa.eu/themes/biodiversity/state-of-nature-in-the-eu/state-of-nature-2020

(119)  Vidjeti članak 2. stavak 2. Direktive o staništima.

(120)  https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32011D0484&from=EN. Vidjeti i Environmental Liability Directive Biodiversity Damage Register: (Registar štete prouzročene bioraznolikosti u skladu s Direktivom o odgovornosti za okoliš): stranicu Baseline Info Source Europe na kojoj se nalazi preglednik mreže Natura 2000 (u retku 5): https://natura2000.eea.europa.eu/.

(121)  Vidjeti točke 51.–52. presude.

(122)  Vidjeti točku 15. presude.

(123)  Direktiva o odgovornosti za okoliš: Training Handbook and Accompanying Slides (Priručnik za obuku i pripadajući dijapozitivi). Europska komisija/Eftec/Stratus Consulting, veljača 2013., str. 69.

(124)  https://ec.europa.eu/environment/legal/liability/

(125)  Biodiversity baseline condition (Početno stanje bioraznolikosti)

(126)  Vidjeti posebno točku 26. presude.

(127)  Vidjeti točku 11. presude.

(128)  Profesionalne djelatnosti iz Priloga III. Direktivi o odgovornosti za okoliš obuhvaćaju djelatnosti koje uključuju genetski modificirane organizme kako su definirani u Direktivi 2001/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o namjernom uvođenju u okoliš genetski modificiranih organizama i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/220/EEZ.

(129)  Točka 36.

(130)  Vidjeti točke 44.–45.

(131)  Vidjeti točku 49.

(132)  Vidjeti točku 52.

(133)  Vidjeti točku 55.

(134)  To proizlazi iz upućivanja u točki 54. presude na mjere gospodarenja koje su podrobno utvrđene u članku 6. i člancima 12.–16. Direktive o staništima te člancima 3.–9. Direktive o pticama.

(135)  Vidjeti točke 44.–45.

(136)  To je ujedno u skladu s člankom 8. stavkom 4. točkom (a) Direktive o odgovornosti za okoliš, kojim se državama članicama omogućuje da dopuste operateru da ne snosi trošak mjera otklanjanja, ali samo ako su ispunjeni određeni uvjeti. To uključuje potpunu usklađenost s uvjetima odobrenja.

(137)  U predmetu C-477/19, IE/Magistrat der Stadt Wien, u točkama 11. i 12. prikazano je kako bi takve okolnosti mogle nastati. Građevinski radovi, koje je Sud opisao kao „štetne mjere”, nepovoljno su utjecali na lokalitet za razmnožavanje i odmor zaštićene vrste, europskog hrčka, bez prethodnog odobrenja.

(138)  Članak 1. Okvirne direktive o vodama.

(139)  Vidjeti u tom smislu i Smjernice utvrđene Zajedničkom provedbenom strategijom u okviru Okvirne direktive o vodama, posebno smjernice br. 2.

(140)  Instrumenti navedeni u Prilogu IX. Okvirnoj direktivi o vodama 2012. stavljeni su izvan snage Direktivom o standardima kvalitete okoliša, koja je navedena u bilješci 143. Standardi kvalitete okoliša iz tih instrumenata zamijenjeni su standardima iz Direktive o standardima kvalitete okoliša.

(141)  Koncentracije onečišćujućih tvari ne pokazuju efekte prodora slane vode ili drugih prodora, ne prelaze granice standarda kvalitete primjenjivih na temelju drugih propisa Zajednice u skladu s člankom 17. niti su takve da bi mogle spriječiti postizanje ekoloških ciljeva iz članka 4. za pridružene površinske vode, ili znatno smanjenje ekološke ili kemijske kvalitete tih voda, kao ni veće štete za obalne ekosustave koji izravno ovise o dotičnim podzemnim vodama.

(142)  https://circabc.europa.eu/sd/a/655e3e31-3b5d-4053-be19-15bd22b15ba9/Guidance%20No%202%20-%20Identification%20of%20water%20bodies.pdf

(143)  SL L 348, 24.12.2008., str. 84.

(144)  Direktivom 2013/39/EZ, SL L 226, 24.8.2013., str. 1.

(145)  Vidjeti Prilog I. Direktivi o standardima kvalitete okoliša.

(146)  Vidjeti točku 2.3. Priloga V. Okvirnoj direktivi o vodama.

(147)  SL L 372, 27.12.2006., str. 19.

(148)  Vidjeti Prilog I. Direktivi o podzemnim vodama.

(149)  Vidjeti točku 6. Priloga III. Direktivi o odgovornosti za okoliš.

(150)  Vidjeti točku 5. Priloga III. Direktivi o odgovornosti za okoliš.

(151)  Vidjeti članak 6. Okvirne direktive o vodama.

(152)  Vidjeti točke 115. i 116.

(153)  Vidjeti točku 1.2.1. Priloga V. Okvirnoj direktivi o vodama.

(154)  Vidjeti točku 2.1.2. Priloga V. Okvirnoj direktivi o vodama.

(155)  Vidjeti članak 4. stavak 2. točku (c) podtočke ii. i iii. u vezi s točkom 4. Priloga III. Direktivi o podzemnim vodama.

(156)  Članak 4. stavak 1. Okvirne direktive o vodama odnosi se na tri kategorije ciljeva. Članak 4. stavak 1. točka (a) odnosi se na ciljeve za površinske vode, članak 4. stavak 1. točka (b) odnosi se na ciljeve za podzemne vode, a članak 4. stavak 1. točka (c) odnosi se na zaštićena područja. Ciljevi Okvirne direktive o vodama uključuju sprečavanje pogoršanja stanja površinskih i podzemnih voda te postizanje njihova dobrog stanja i osiguravanje usklađenosti sa zakonodavstvom Unije u pogledu zaštićenih područja (kad su vodna tijela relevantna za njih). U Okvirnoj direktivi o vodama stanje se definira upućivanjem na elemente kvalitete površinskih i podzemnih voda. Ciljevi iz članka 4. stavka 1. točke (c) ne odražavaju se u definiciji stanja površinskih voda: nijedan element ne upućuje na tu odredbu. Suprotno tomu, ciljevi iz članka 4. stavka 1. točke (c) navedeni su u definiciji kemijskog [i količinskog] stanja podzemnih voda. Konkretno, kemijsko stanje odnosi se na usklađenost sa standardima Unije i nacionalnim standardima za kemikalije te na osiguravanje da onečišćenje ne ometa postizanje [svih] ciljeva Okvirne direktive o vodama za povezane površinske vode. Ciljevi iz članka 4. stavka 1. točke (c) koji se odnose na zaštićena područja stoga su obuhvaćeni kemijskim stanjem podzemnih voda. Dakle, iako Direktivom o podzemnim vodama nisu izravno obuhvaćene mikrobiološke onečišćujuće tvari u podzemnim vodama (ne postoje standardi Unije ni nacionalni standardi koji se na njih odnose), mikrobiološko onečišćenje bit će obuhvaćeno ako otežava postizanje ciljeva iz članka 4. stavka 1. točke (c). U tom će kontekstu biti relevantna zaštićena područja za pitku vodu. Mogu biti relevantna i zaštićena područja za kupanje.

(157)  To je u skladu s pristupom koji je Sud zauzeo u pogledu same Okvirne direktive o vodama, vidjeti predmet C-461/13.

(158)  Točka 1.1.3 Priloga II.

(159)  Vidjeti točke 69.–70.

(160)  Vidjeti i točku 151., zadnju alineju.

(161)  Vidjeti točke 44.–45.

(162)  Vidjeti članak 4. stavak 7. točku (a) Okvirne direktive o vodama.

(163)  Prethodno navedeni predmet C-461/13, Bund für Umwelt und Naturschutz Deutschland eV/Bundesrepublik Deutschland također je relevantan za razumijevanje članka 4. stavka 7. Okvirne direktive o vodama.

(164)  Prethodno zakonodavstvo Zajednice.

(165)  Te su djelatnosti, kao što je prethodno navedeno, obično sve odobrene djelatnosti.

(166)  Zamijenjena Direktivom o industrijskim emisijama.

(167)  Spojene i zamijenjene Direktivom 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL L 312, 22.11.2008., str. 3.).

(168)  Vidjeti predmet C-494/01, Komisija/Irska, točku 84. za primjer štetnog odlagališta na obali.

(169)  Zamijenjena Uredbom (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa, o izmjeni i stavljanju izvan snage Direktive 67/548/EEZ i Direktive 1999/45/EZ i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1907/2006 (SL L 353, 31.12.2008., str. 1.).

(170)  SL L 178, 28.6.2013., str. 66.

(171)  Zamijenjena Direktivom 2002/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. lipnja 2002. o uspostavi sustava nadzora plovidbe i informacijskog sustava Zajednice i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/75/EEZ (SL L 208, 5.8.2002., str. 10.).

(172)  Zamijenjena Uredbom (EZ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o pošiljkama otpada (SL L 190, 12.7.2006., str. 1.).

(173)  Direktiva Komisije 2017/845/EU o izmjeni Direktive 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2017. u pogledu okvirnog popisa elemenata koje treba uzeti u obzir pri pripremi pomorskih strategija (SL L 125, 18.5.2017., str. 27.).

(174)  To su sljedeće konvencije: Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja uljem iz 1992., Međunarodna konvencija o osnivanju Međunarodnog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja uljem iz 1992., Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja pogonskim uljem iz 2001. i Međunarodna konvencija o odgovornosti i naknadi za štetu u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996./2010. (još nije na snazi).

(175)  Konvencija o ograničenju odgovornosti za pomorske tražbine (LLMC) iz 1976. i Strazburška konvencija o ograničenju odgovornosti brodara u unutarnjoj plovidbi (CLNI) iz 1988.

(176)  Baltičko more, Sjeveroistočni Atlantski ocean, Sredozemno more, Crno more.

(177)  U Sjevernoistočnom Atlantskom oceanu: šire Sjeverno more uključujući Kattegat i Engleski kanal (La Manche), Keltsko more, Biskajski zaljev i iberijska obala, u Atlantskom oceanu makaronezijska biogeografska regija, koju čine vode oko Azorskih otoka, Madeire i Kanarskih otoka.

U Sredozemnom moru: zapadno Sredozemno more, Jadransko more, Jonsko more i središnje Sredozemno more, Egejsko more – Levantsko more.

(178)  Odluka Komisije (EU) 2017/848 od 17. svibnja 2017. o utvrđivanju kriterija i metodoloških standarda za dobro stanje okoliša morskih voda, kao i specifikacija i standardiziranih metoda za praćenje i procjenu te o stavljanju izvan snage Odluke 2010/477/EU (SL L 125, 18.5.2017., str. 43.).

(179)  Odlukom se propisuje, za svaki deskriptor, način na koji se za svako područje, stanište ili populaciju izražava mjera u kojoj se postiglo dobro stanje okoliša. Vidjeti metodološke standarde utvrđene u Prilogu toj odluci.

(180)  Definirani su u članku 2. stavku 4. Odluke (EU) 2017/848 kao „sastavni elementi ekosustava, osobito njegovi biološki elementi (vrste, staništa i njihove zajednice) ili aspekti pritisaka na morski okoliš (biološki, fizički, tvari, otpaci i energija), koji se procjenjuju u okviru svakog kriterija”.

(181)  Pojam „granična vrijednost” definiran je u članku 2. stavku 5. Odluke (EU) 2017/848 kao „vrijednost ili raspon vrijednosti koji omogućuje procjenu postignute razine kvalitete za određeni kriterij, čime se lakše procjenjuje u kojoj se mjeri postiže dobro stanje okoliša”.

(182)  Vidjeti članak 4. Odluke (EU) 2017/848. Granične vrijednosti treba izraditi na razini Unije, regije ili podregije. Zasad još nisu utvrđene za sve kriterije, ali su u fazi izrade. Primjer bi bio broj određenih stavki otpada po četvornom metru. Kad je riječ o onečišćujućim tvarima, granična je vrijednost standard kvalitete okoliša utvrđen Okvirnom direktivom o vodama, u mjeri u kojoj se primjenjuje.

(183)  Člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Odluke (EU) 2017/848 propisano je da granične vrijednosti, prema potrebi, predstavljaju razinu kvalitete koja odražava važnost štetnog utjecaja za kriterij i trebale bi se utvrditi u odnosu na referentno stanje. U uvodnoj izjavi 13. u tom se pogledu, među ostalim, navodi sljedeće: „Ako je to primjereno, granične vrijednosti trebale bi predstavljati razinu kvalitete koja odražava važnost štetnog utjecaja za kriterij i trebale bi se utvrditi u odnosu na referentno stanje.” Treba napomenuti da se pojam „štetni utjecaj” upotrebljava u Odluci (EU) 2017/848 bez upućivanja na pojam „značajni nepovoljni utjecaji” u okviru definicije pojma „šteta nanesena vodama”.

(184)  Vidjeti uvodne izjave 14. i 15. Odluke (EU) 2017/848. Napominje se da se, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji, ukupni pritisak ljudskih djelatnosti treba zadržati na razinama koje su u skladu s postizanjem dobrog stanja okoliša, čime se osigurava da se ne ugrozi sposobnost odgovora morskih ekosustava na promjene koje uzrokuje čovjek i da to može značiti da se, prema potrebi, granične vrijednosti za određene pritiske i njihov utjecaj na okoliš ne moraju nužno postići u svim područjima morskih voda država članica, uz uvjet da se time ne ugrozi postizanje ciljeva Okvirne direktive o pomorskoj strategiji te da se istodobno omogući održiva uporaba morskih dobara i usluga.

(185)  Oni su navedeni u Prilogu III. Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji.

(186)  Međusobni odnosi različitih aspekata utvrđivanja dobrog stanja okoliša objašnjeni su u radnom dokumentu službi Komisije. Vidjeti SWD(2020) 62, Prateći dokument za Okvirnu direktivu o pomorskoj strategiji o utvrđivanju dobrog stanja okoliša i njegove povezanosti s procjenama i postavljanjem okolišnih ciljeva.

(187)  Vidjeti i članak 8. stavak 1. točku (b) podtočku ii. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji

(188)  Vidjeti točku 7. podtočku (a) Priloga III. i točku 8. Priloga III.

(189)  Na primjer: člankom 7. Direktive o industrijskim emisijama operatere se obvezuje da obavijeste nadležna tijela o nezgodama i nesrećama te da poduzmu preventivne mjere, člankom 8. iste direktive operatere se obvezuje da obavijeste tijela o neispunjavanju obveza i poduzmu preventivne mjere te da istodobno osiguraju mogući prekid rada.

(190)  Članak 22. Direktive o industrijskim emisijama. Komisija je pripremila smjernice za izradu temeljnog izvješća. Vidjeti Smjernice Europske komisije koje se odnose na temeljna izvješća u skladu s člankom 22. stavkom 2. Direktive 2010/75/EU o industrijskim emisijama, 2014/C 136/03.

(191)  Članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive.

(192)  Direktiva Vijeća 98/83/EZ od 3. studenoga 1998. o kvaliteti vode namijenjene za ljudsku potrošnju SL L 330, 5.12.1998., str. 32..

(193)  UNEP/MC/COP.3/8/Rev.1

(194)  Procjena rizika može služiti kao pomoć pri definiranju ciljeva otklanjanja štete ili upravljanja područjem, primjerice:

(a)	radi postizanja najvećih prihvatljivih ograničenja koja su utvrđena nacionalnim ili lokalnim zakonodavstvom ili koja su odredila relevantna tijela; ili

(b)

radi postizanja specifičnih ograničenja na temelju rizika utvrđenih za područje na temelju procjene. Kako bi se poduprlo opravdano donošenje odluka na temelju rizika i održivo upravljanje rizicima, primarni alat za utvrđivanje potrebe za mjerama upravljanja rizicima može biti procjena specifična za područje koja se temelji na dobro definiranom konceptualnom modelu lokacije (odnosno vezi izvor – put kretanja – primatelj) i u okviru koje se u obzir uzimaju lokalni uvjeti na području i temeljne vrijednosti.

Procjena rizika u načelu se provodi u četirima jasno definiranim fazama s posebnim ciljevima kako bi se utvrdili odnosi između opasnosti, doze i rizika te kako bi se izmjerio opseg izloženosti radi utvrđivanja razine rizika i procjene utjecaja na izložene receptore:

(a)

utvrđivanje i karakterizacija opsega (npr. opseg onečišćenja, blizina ljudskih populacija, dubina podzemnih voda, blizina površinskih voda ili osjetljiva staništa): procjena rizika može biti usmjerena na utjecaje onečišćujućih tvari na zdravlje ljudi, kopnene životinje i vodenu biotu. Prioritet će često biti zdravlje ljudi. Opseg procjene rizika utvrđuje se na temelju potreba određenog područja;

(b)	analiza razine opasnosti i toksičnosti: opasnosti nekih onečišćujućih tvari dobro su poznate i o njihovim su utjecajima dostupne opsežne znanstvene informacije;

(c)

analiza izloženosti: cilj je procijeniti stopu kontakta između utvrđenih onečišćujućih tvari i ljudi ili okoliša. Analiza se temelji na opisu stvarnih i mogućih scenarija izlaganja te karakterizaciji naravi i opsega onečišćenja. To može uključivati mjerenja izloženosti kao što su ispitivanja zaliha vode, lokalno uzgojene hrane, morskih plodova te ljudske kose i urina. Mjerenjima razina onečišćujućih tvari u sedimentima, ribama i ostaloj bioti mogu se utvrditi mogući ekološki utjecaji;

(d)	analiza rizika: rezultati prethodnih faza kombiniraju se kako bi se objektivno procijenila vjerojatnost nepovoljnih utjecaja na zaštićene elemente u posebnim uvjetima područja.

Nakon procjene onečišćenog područja donose se odluke o najprikladnijem načinu upravljanja rizicima na tom području. Takve se odluke mogu donositi na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini ili ih u određenim okolnostima mogu donijeti vlasnici zemljišta ili drugi subjekti. Cilj upravljanja rizicima trebao bi se dogovoriti prije poduzimanja mjera i trebao bi biti u skladu s ciljem zaštite zdravlja ljudi i okoliša od antropogenih emisija i ispuštanja onečišćujućih tvari. Zahtjevi za upravljanje onečišćenim područjima mogu se utvrditi nacionalnim ili lokalnim zakonodavstvom i politikama.

(195)  Vidjeti, na primjer, model S-Risk koji se upotrebljava u Flandriji: www.s-risk.be

(196)  ZIC (2007.). Derivation methods of soil screening values in Europe. A review and evaluation of national procedures towards harmonization (Metode izvođenja vrijednosti za provjeru tla u Europi. Pregled i evaluacija nacionalnih postupaka za usklađivanje): https://esdac.jrc.ec.europa.eu/ESDB_Archive/eusoils_docs/other/EUR22805.pdf