This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 52014DC0199
COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE COUNCIL AND THE EUROPEAN PARLIAMENT on EU Return Policy
KOMUNIKACIJA KOMISIJE VIJEĆU I EUROPSKOM PARLAMENTU o politici vraćanja EU-a
KOMUNIKACIJA KOMISIJE VIJEĆU I EUROPSKOM PARLAMENTU o politici vraćanja EU-a
/* COM/2014/0199 final */
KOMUNIKACIJA KOMISIJE VIJEĆU I EUROPSKOM PARLAMENTU o politici vraćanja EU-a /* COM/2014/0199 final */
KOMUNIKACIJA
O POLITICI VRAĆANJA EU-a Dio I. – Uvod Europska
unija od 1999. godine razvija sveobuhvatan pristup migracijama kojim je
obuhvaćeno usklađivanje uvjeta prihvata, prava državljana trećih
zemalja s nezakonitim boravkom[1]
i razvoj zakonskih mjera i praktične suradnje na sprječavanju
nezakonitih migracija. Ova
je Komunikacija usmjerena na politiku EU-a u vezi s vraćanjem nezakonitih
migranata, koja, zajedno s učinkovitim upravljanjem granicama,
učinkovitim sankcijama protiv poslodavaca državljana trećih zemalja s
nezakonitim boravkom i borbom protiv krijumčarenja i trgovanja ljudima,
čini važan alat za rješavanje problema nezakonitih migracija istovremeno
osiguravajući poštovanje temeljnih prava i dostojanstva predmetnih osoba,
u skladu s Poveljom o temeljnim pravima EU-a, Europskom konvencijom o ljudskim
pravima i svim drugim mjerodavnim međunarodnim konvencijama za zaštitu
ljudskih prava. Vraćanje državljana trećih zemalja koji nemaju pravnu
osnovu za ostanak u EU-u ili potreba da im se odobri zaštita od ključne su
važnosti za vjerodostojnost politike zakonitih migracija i azila EU-a. U ovoj se
Komunikaciji izvješćuje o promjenama u EU-ovoj politici vraćanja
posljednjih godina i predstavljaju neke ideje za budućnost. Njome se
ispunjava obveza Komisije da izvješćuje Europski parlament i Vijeće o
provedbi
Direktive o vraćanju, glavnog akta pravne stečevine EU-a o
vraćanju[2]
(za pojedinosti vidi dio IV. ove Komunikacije) te politička obveza koju je
Komisija preuzela u 2011. kada je donesena izmijenjena Uredba o FRONTEX-u da
će izvješćivati o praćenju postupaka vraćanja koje
koordinira FRONTEX (vidi odjeljak II.4.2.). Politika
vraćanja usko je povezana s politikom ponovnog prihvata i reintegracije i
obje čine sastavni dio Globalnog pristupa migraciji i mobilnosti
(GAMM)[3],
sveobuhvatnog okvira za vanjsku politiku azila i migracija. EU putem GAMM-a
radi na jačanju svog političkog dijaloga i operativne suradnje s
državama nečlanicama EU-a u području migracija, uključujući
vraćanje i ponovni prihvat, u duhu partnerstva i na temelju
zajedničkih interesa. Dok se u ovom dokumentu ne ulazi u pojedinosti
politike ponovnog prihvata,[4],
vanjska dimenzija politike vraćanja od ključne je važnosti za
osiguranje njezine učinkovitosti i za rješavanje pitanja kao što su
dobrovoljni odlazak i reintegracija povratnika u države podrijetla, te
identifikacija i dokumentacija povratnika. Dio II. –
Politika povratka EU-a do danas 1.
Činjenice i brojke Broj uhićenja
nezakonitih migranata u EU-u smanjivao se svake godine od 2008., a u razdoblju
između 2008. i 2012. došlo je do kumulativnog pada od gotovo 30 %.
Broj uhićenja sada se smanjio s oko 610 000 uhićenja u 2008. do
oko 440 000. Pravi razlog za to smanjenje teško je utvrditi, ali toj je
promjeni pridonio niz čimbenika kao što su bolja kontrola na vanjskim
granicama, gospodarska kriza u Europi i bolja gospodarska situacija u nekim
važnim izvornim državama. Unatoč smanjenju, nezakonite migracije
nesumnjivo će i dalje predstavljati izazov za EU s obzirom na složenost i
višestranu prirodu tog problema. Nezakonite su migracije, po definiciji, sklone
nepredvidivim količinskim (broj migranta), zemljopisnim (uključene
države ne-članice EU-a i države članice) i kvantitativnim (razlog za
migraciju) promjenama. Statistički podaci o vraćanju onih koji nemaju
pravo boravka u EU pokazuju da postoji velika razlika u broju osoba kojima je
donesena odluka o vraćanju (približno 484 000 osoba u 2012., 491 000
u 2011. i 540 000 u 2010.) i onih koji su, na temelju takve odluke,
napustili EU (približno 178 000 u 2012., 167 000 u 2011. i 199 000
u 2010.).[5]
Privremenim podacima za 2013. potvrđen je taj trend te je očit lagani
pad u nezakonitim migracijama u usporedbi s 2012. i još uvijek postoji velika
razlika između donesenih odluka o vraćanju i ostvarenih
vraćanja. Postoje brojni
razlozi za tu razliku, uključujući posebno nepostojanje suradnje iz
države ne-članice podrijetla ili tranzita (npr. problemi s dobivanjem
nužne dokumentacije od konzularnih tijela država ne-članica) i
nepostojanje suradnje između predmetnih osoba (npr. on/ona prikriva
njegov/njezin identitet ili pobjegne). 2. Pravni
okvir EU-a o u vezi s vraćanjem Posljednjih je
godina ostvaren značajan napredak u uspostavi dosljednog pravnog okvira za
mjere vraćanja u državama članicama diljem Unije, posebno nakon
donošenja Direktive o vraćanju. Cilj je Direktive osigurati
učinkovito provođenje vraćanja državljana trećih zemalja s
nezakonitim boravkom u EU-u putem poštenih i transparentnih postupaka kojima se
u potpunosti poštuju temeljna prava i dostojanstvo predmetnih osoba. Nizom
presuda Suda Europske unije pojašnjen je niz ključnih vidova Direktive
(npr. zadržavanje) i one su imale znatan utjecaj na provedbu same Direktive u
državama članicama. U drugom dijelu Komunikacije nalazi se detaljna ocjena
učinka Direktive o vraćanju na politike i prakse vraćanja u
državama članicama[6],
kao i pregled sudske prakse Suda EU-a Drugi „usporedni“
pravni instrumenti doneseni na razini EU-a isto igraju važnu ulogu u
području vraćanja. Očekuje se da će Uredba (EZ) br. 767/2008
o viznom informacijskom sustavu (VIS) postati važan alat za identifikaciju i
dokumentaciju povratnika. Jedan od ciljeva te Uredbe, u skladu s člankom 2.
točkom (e) jest „pomoći pri identifikaciji onih osoba koje ne
ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uvjete za ulazak, boravak ili boravište na
području države članice.“ Člankom 19. stavkom 1. i
člankom 20. stavkom 1. tijelima nadležnima za migracije omogućuje se
pristup određenim podacima iz VIS-a za potrebe provjere i identifikacije.
Člankom 31. stavkom 2.[7]
dopušta se prenošenje ili dijeljenje tih podatka s državom nečlanicom radi
dokazivanja identiteta državljana treće zemlje za potrebe vraćanja.
U skladu s nedavnim ad-hoc upitom Europske migracijske mreže (EMN),[8] neke države
članice već su počele koristiti podatke iz VIS-a za potrebe
vraćanja ili ponovnog prihvata i čini se da je to imalo pozitivan
učinak na trajanje postupaka vraćanja i na stope vraćanja. VIS
je također izričito spomenut kao jedan od mogućih načina
dokazivanja državljanstva u skladu s nekim od najnovijih Sporazuma EU-a o
ponovnom prihvatu (EURA). Schengenski
informacijski sustav (SIS) pokazao se korisnim alatom za primjenu europskog
vida zabrana ulaska izdanih u skladu s Direktivom o vraćanju. Te su zabrane
ulaska koje se primjenjuju na cijeli Schengen u prvom redu preventivne. U
razdoblju između 2008. – 2013., u sustav je pohranjeno približno 700 000
zabrana u cijelom schengenskom prostoru. Međutim, čak niti
učinkovitijom uporabom tih alata neće se riješiti svi problemi u vezi
s identifikacijom i ponovnom dokumentacijom nezakonitih migranata koji su ušli
u Europsku uniju bez vize ili koji su jednostavno ušli bez isprava i čiji
se lažni ili stvarni identitet kojim se predstavljaju ne može provjeriti. Za takve
je slučajeve — koji oduzimaju mnogo vremena tijela nadležnog za migracije
i predstavljaju veliki izazov za upravljanje migracijama — potrebno
pronaći nova, inovativna rješenja putem sve bolje suradnje između
država nečlanica EU-a pritom poštujući temeljna prava. 3.
Financijska potpora na razini EU-a Fondom za
povratak (2008. – 2013.) predviđen je mehanizam
financijske potpore na temelju kojeg je omogućeno usmjeravanje velike
količine sredstava EU-a prema državama članicama kako bi one lakše
rješavale probleme upravljanja vraćanjem. Ukupna dodijeljena sredstva svim
državama članicama u razdoblju 2008. – 2013. iznosila su 674 milijuna EUR.
Godišnji programi u državama članicama znatno su se razvili od
početka razdoblja programiranja u 2008. Oni uključuju veći broj
mjera kojima se veći naglasak stavlja na dobrovoljne programe povratka i
usklađenost sa zajedničkim standardima Direktive o vraćanju,
uključujući humane i dostojanstvene uvjete zadržavanja i promicanje
održivog vraćanja i reintegracije.[9]
NVO-i su igrali važnu ulogu u provedbi aktivnosti i projekata za
pomoć povratnicima. NVO-i imaju pristup
zajednici migranata u dijaspori, imaju iskustva u radu s nezakonitim migrantima
i smatraju se posrednicima koji ne predstavljaju državu. Često su sposobni
ublažiti napetosti, uspostaviti povjerenje i bolju suradnju između
nadležnih tijela i povratnika i općenito popraviti situaciju nezakonitih
migranata. Novi fond za azil, migracije i integraciju (AMIF) temeljit
će se na iskustvu stečenom u posljednjih šest godina i iz njega
će se pružati financijska potpora naporima za ispunjavanje ciljeva
politike vraćanja EU-a, podržati, između ostalog, alternativne mjere
zadržavanja, pružanje socijalne pomoći, savjetovanje i pravna pomoć,
posebna pomoć ranjivim osobama, neovisno i učinkovito praćenje
prisilnog povratka, unaprjeđenje infrastrukture prihvata, usluga i uvjeta
te osposobljavanje osoblja. U okviru
instrumenata EU-a za vanjsku suradnju, EU je podržao izgradnju sposobnosti
država nečlanica za nekoliko aspekata upravljanja povratkom,
uključujući integraciju povratnika. Komisija je od 2005. financirala
više od 40 projekata u okviru instrumenata EU-a za razvojnu suradnju s
naglaskom na izgradnji sposobnosti za povratak i ponovnu integraciju u iznosu
od više od 70 milijuna EUR. 4.
Praktična i operativna suradnja 4.1. Programi
za promicanje dobrovoljnog odlaska Glavni elementi
održivog povratka uključuju savjete o dobrovoljnom povratku,
prilagođene pakete povratka, djelotvornu pomoć za reintegraciju i
informacije o mogućnostima za zakonitu migraciju. Relevantni državni i
nevladini dionici, posebno Međunarodna organizacija za migracije (IOM),
igrali su važnu ulogu u olakšavanju dobrovoljnog odlaska provedbom programa Potpomognutog
dobrovoljnog povratka (AVR) u okviru kojeg se pruža sveobuhvatna pomoć
za povratak, uključujući aktivnosti usmjerene na osiguranje održive
reintegracije u zemljama podrijetla. IOM trenutno
provodi više od 70 AVR projekata u 26 država članica EU-a. U posljednjih
je šest godina približno 148 000 migranta dobilo pomoć za dobrovoljni
povratak. IOM je za vrijeme provedbe programa naglasio važnost suradnje
sa zemljama podrijetla i održavanja povezanosti s postojećim naporima EU-a
i država članica da pitanja povratka i migracija riješe putem partnerstava.
Omjer između dobrovoljnog odlaska i prisilnog povratka (prema podataka iz
godišnje analize rizika FRONTEX-a za 2013.[10])
u EU-u u 2012. iznosio je oko 44:56. Daljnje promicanje dobrovoljnog odlaska i
dalje će biti jedan od glavnih ciljeva EU-ove politike vraćanja. 4.2.
Zajedničke operacije vraćanja koje koordinira FRONTEX Kao dio mjera
operativne suradnje između država članica, države su sve više za
udaljavanje koristile zajedničke letove. U tom kontekstu, agencija FRONTEX
igrala je važnu ulogu kao sredstvo za promicanje zajedničkih operacija
vraćanja. Između 2006. i prosinca 2013., FRONTEX je koordinirao 209
zajedničkih operacija vraćanja (ZOV) kojima je vraćeno 10 855
osoba[11].
FRONTEX od 2007. provodi standardizirano osposobljavanje službenika za
vraćanje s naglaskom na zaštitu temeljnih prava i dostojanstva povratnika
za vrijeme postupaka prisilnog vraćanja.[12]
Otkad je članak 8. stavak 6. Direktive o vraćanju u vezi nadzorom
prisilnog vraćanja postao obvezujući u 2010., polovica ZOV-ova
podliježe nadzoru neovisnih nadzornika koji su bili fizički nazočni
od početka postupka do dolaska u odredišnu zračnu luku. Ti nadzornici
do danas nisu prijavili niti jedan slučaj povrede temeljnih prava
povratnika. Tablica 1. Nadzor
ZOV-ova koje je koordinirao FRONTEX || Broj ZOV-ova + ukupan broj povratnika || Broj ZOV-ova s nadzornicima u pratnji || Postotak ZOV-ova s nadzornicima u pratnji || Postotak povratnika u nadziranim ZOV-ovima || Državljanstvo nadzornika (Napomena: u nekim je ZOV-ovima bilo 2 ili 3 nadzornika) 2011. || 39 ZOV-ova s 2 059 povratnika || 23 ZOV-ova s 1 147 povratnika || 59 % || 56 % || AT: 15; NL: 7; UK: 4; LV: 3; BE: 2; DK: 1; FR: 1; LU: 1. 2012. || 38 ZOV-ova s 2 110 povratnika || 23 ZOV-ova s 1 059 povratnika || 60 % || 50 % || AT: 21; NL: 3; LV: 2; LU: 1; NO: 1. 2013. || 39 ZOV-ova s 2 152 povratnika || 20 ZOV-ova s 937 povratnika || 51 % || 44 % || AT: 10; DE: 3; NL: 3; IE: 1; UK: 1; CH: 1; BE:2; ES:1; IS: 1.: FRONTEX-ov Kodeks
ponašanja za ZOV-ove donesen je 7. listopada 2013. s naglaskom na djelotvornim
postupcima nadzora prisilnog povratka i na poštovanju temeljnih prava i
dostojanstva povratnika za vrijeme operacija povratka. U Kodeksu je
predviđeno da će nadzornik (neovisni vanjski promatrač koji
često predstavlja NVO ili neko drugo neovisno nadzorno tijelo kojem je
država članica povjerila zadaću nadzora prisilnog povratka u skladu s
člankom 8. stavkom 6. Direktive) unaprijed dobiti informacije potrebne za
operaciju i da će biti uključen u postupak vraćanja od faze
prije povratka (interne upute) i faze nakon povratka (izvješćivanje). On/ona
imat će pristup svim informacijama i fizički pristup svakom mjestu
koje želi posjetiti. Opažanja/izvješća nadzornika bit će
uključena u izvješćivanje o ZOV-u. Iako to nije izričito
propisano u postojećem zakonodavstvu, Komisija smatra da bi u svaki ZOV-u,
s obzirom na vidljivost i osjetljivost takvih operacija, trebao biti
uključen neovisni nadzornik. Prema tome, revizija Kodeksa ponašanja smatra
se prioritetom. Cilj je projekta
koji provodi Međunarodni centar za razvoj migracijske politike (ICMPD), uz
financijska sredstva EU-a[13],
dalje uskladiti različite pristupe nadziranju u različitim državama
članicama. Njime se nastoje razviti objektivni, transparentni kriteriji i
zajednička pravila za nadzor i osigurati skupina neovisnih nadzornika za
države članice, koji se mogu koristiti u ZOV-ima. U 2012. je stvoreno
radno mjesto neovisnog dužnosnika FROTEX-a za temeljna prava (FRO), a 17.
prosinca 2012. imenovan je prvi FRO. Uloga FRO-a jest nadzirati, ocjenjivati i
davati preporuke za zaštitu i jamstva zaštite temeljnih prava u svim
aktivnostima i operacijama FRONTEXa, uključujući onima u vezi s
ZOV-ima. FRO bi trebali imati pristup svim informacijama o pitanjima koja
utječu na temeljna prava za sve aktivnosti FRONTEX-a. Dio III. –
Buduće aktivnosti Politika
vraćanja EU-a znatno se razvila posljednjih godina, uglavnom zbog toga što
su države članice u svoje zakonodavstvo prenijele Direktivu o
vraćanju i počele ju provoditi, što je omogućilo dosljedniju
praksu u tom području. Iz Izvješća o provedbi, koje je dio ove
Komunikacije, očito je da u nekoliko država članica još uvijek
postoje nedostaci, kao što su aspekti uvjeta zadržavanja u nekim državama
članicama, kao i nepostojanje neovisnih sustava za nadzor prisilnog
povratka. Osim toga, stanje u mnogim državama članicama moguće je
dodatno popraviti sustavnijim korištenjem alternativa zadržavanju i promicanjem
dobrovoljnog odlaska. Komisija će
pratiti sve nedostatke utvrđene u izvješću o provedbi i posebnu
će pozornost posvetiti provedbi onih odredaba direktive u državama
članicama koje se odnose na zadržavanje povratnika, zaštitne mjere i
pravne lijekove te postupanje prema maloljetnicima i drugim ranjivim osobama u
postupcima vraćanja. Sustavom ocjenjivanja koji je uspostavljen u okviru
novog mehanizma za ocjenjivanje Schengena, koji koordinira i nadzire Komisija,
omogućit će se nove prilike za ispitivanje i ocjenjivanje konkretnih
praksi država članica u tim područjima kao i provjere zadovoljavaju
li države članice u potpunosti direktivu i međunarodne standarde o
ljudskim pravima. Sama politika
povratka nije dovoljna za učinkovito upravljanje nezakonitim migracijskim
tokovima prema EU-u, već ona mora biti dio sveobuhvatnog pristupa,
uključujući GAMM, u okviru kojeg se stavlja naglasak na:
pojačani
dijalog i suradnju u području migracija sa zemljama podrijetla i
tranzita koje nisu članice EU-a, u cilju uspostave partnerstava koji
se temelje na zajedničkim interesima;
jaču
političku suradnju među državama članicama, s FRONTEX-om i
s međunarodnim organizacijama i NVO-ima;
usporedno
jačanje drugih alata i politika, kao što je učinkovito
upravljanje granicama, borba protiv trgovanja i krijumčarenja;
integraciju
dijelova vanjske politike u migracijsku politiku EU-a i osiguravanje
poveznica između unutarnjih i vanjskih dimenzija. Potrebno je
iskoristiti prednosti ESVD-ovog pregleda općih vanjskih odnosa EU-a.
U okviru svih
budućih aktivnosti usmjerenih na razvoj politike povratka EU-a morat
će se stoga uzeti u obzir svi ovi vidovi i elementi. Naglasak
budućih aktivnosti bit će na pitanjima i prijedlozima opisanim u
nastavku. 1. Osigurati
ispravnu i učinkovitu provedbu Direktive o vraćanju Jedan od glavnih
prioriteta za budućnost bit će jačanje praćenja provedbe
Direktive o vraćanju. Komisija će sustavno pratiti sve utvrđene
nedostatke. Već je pokrenuto nekoliko pilot postupaka EU-a u vezi s
pitanjima obuhvaćenim ovim izvješćem, a uskoro će ih biti
pokrenuto još. Nacionalni sudovi već su odigrali vrlo pozitivnu ulogu u
ovom postupku, kao prva referentna točka putem koje pravo Unije postaje
stvarnost u državama članicama i tražeći, ako je potrebno,
tumačenja upućivanjem predmeta Sudu EU-a radi donošenja preliminarne
odluke. Nekoliko stranaka igrat će aktivnu ulogu u
daljnjem unaprjeđenju provedbe Direktive o vraćanju: Þ Prvo i najvažnije, Komisija, kao čuvar prava Unije, u skladu s ovlastima iz članka
258. UFEU-a; Þ Komisija i države članice, stavljanjem većeg naglaska na
usklađenost s pravnom stečevinom EU-a o vraćanju u okviru novog Mehanizma za ocjenjivanje Schengena; Þ Nacionalna tijela za nadzor prisilnog vraćanja u skladu s
člankom 8. stavkom 6. Direktive, ispunjavajući svoju ulogu
ugrađenog mehanizma kontrole u svakodnevnim postupcima vraćanja; 2. Promicanje
dosljednijih praksi sukladnih temeljnim pravima Uz rad na
osiguranju ispravne provedbe pravne stečevine, Komisija planira razviti
niz smjernica i preporuka u vezi s dolje navedenim pitanjima. Njima
će se promicati dosljednije prakse povratka koje su u potpunosti
usklađene sa standardima temeljnih prava. Þ Komisija će u roku od godine dana donijeti „Priručnik za
vraćanje“, koji će pripremiti u savjetovanju s Kontaktnom
skupinom za povratak. On će sadržavati zajedničke smjernice, najbolju
praksu i preporuke koje će nadležna tijela država članica koristiti
prilikom provedbe aktivnosti vraćanja te kao referentnu točku za
ocjenjivanje Schengena u području povratka. U njemu će se
upućivati na pravnu stečevinu EU-a u vezi s povratkom i mjerodavne
međunarodne norme, kao što su one koje je razvio Europski odbor za
sprječavanje mučenja i Odbor UN-a o pravima djece, Opću napomenu
br. 14 (2013.) o pravu djeteta da se prednost da njegovom najboljem interesu i
on će se baviti između ostalog, promicanjem dobrovoljnog povratka,
razmjernom uporabom mjera prisile, nadzorom prisilnog povratka, odgađanjem
udaljavanja, vraćanjem maloljetnika, učinkovitim pravnim lijekovima,
zaštitnim mjerama u iščekivanju povratka, ljudskim i dostojanstvenim
uvjetima zadržavanja te zaštitnim mjerama za ranjive osobe. Þ Temeljna prava usklađena s praksama zatvaranja: Komisija
će o tome pitanju dalje raspravljati u okviru Kontaktne skupine i
uključit će preporuke u Priručnik za vraćanje, koji se
temelji na studiji Agencije o temeljnim pravima iz 2012. Þ Promicanje alternativa zadržavanju: Europska migracijska mreža
provest će studiju u 2014. o alternativama zadržavanju u cilju
utvrđivanja i širenja najbolje prakse u tom području. Þ Kriminalizacija nezakonitog boravka
povratnika Komisija će u Priručnik za vraćanje
uključiti sudsku praksu Suda EU-a o ograničenjima koja se nameću
državama članicama u vezi sa sankcijama kaznenog prava za povratnike. Þ Povratnici
koje nije moguće udaljiti: Komisija
će, na temelju postojeće najbolje prakse na nacionalnoj razini,
prikupljati najbolju praksu radi izbjegavanja dugotrajnih situacija i kako bi
osigurala da osobe koje nije moguće udaljiti ne budu neograničeno
lišene svojih temeljnih prava i da ne riskiraju nezakonito ponovno zadržavanje. Þ Kodificirani standardi Vijeća
Europe u području zadržavanja: Komisija podržava izjavu Europskih
nacionalnih preventivnih mehanizama protiv mučenja objavljenu za vrijeme
Konferencije o zadržavanju pri useljavanju u Europi (Strasbourg, 21. – 22.
studenoga 2013.) da će od Vijeća Europe zatražiti kodificiranje niza
detaljnih pravila o zadržavanju pri useljavanju na temelju postojećih
međunarodnih i regionalnih standarda u području ljudskih prava koji
se primjenjuju na lišavanje slobode na osnovu imigracijskog statusa. 3. Dalje razviti dijalog i suradnju sa državama nečlanicama EU-a Suradnja s
državama podrijetla i tranzita useljenika koje nisu članice EU-a od
ključne je važnosti za unaprjeđenje sposobnosti za upravljanje
migracijskim tokovima i za rješavanje problema u vezi s vraćanjem
državljana trećih zemalja koji nemaju (ili više nemaju) zakonito pravo
ostanka u EU-u. EU je
uključen u velik broj bilateralnih i regionalnih dijaloga i okvira
suradnje s državama nečlanicama EU-a u cilju izgradnje uzajamno korisne
suradnje u tom području. Oni obuhvaćaju razna pitanja, od izgradnje
institucija i kapaciteta i učinkovite integracije zakonitih migranata do
upravljanja povratkom i učinkovite provedbe obveza ponovnog prihvata. U
skladu s GAMM-om, države podrijetla i tranzita treba poticati da osiguraju međunarodnu
zaštitu osobama kojima je ona potrebna u skladu s međunarodnim
standardima, da unaprijede svoje sposobnosti za pružanje azila i sposobnosti
prihvata i da razviju sustave migracija koji ispravno funkcioniraju, kao i
zaštitu temeljnih prava migranata, s posebnim naglaskom na ranjive migrante,
kao što su maloljetnici bez pratnje, žrtve trgovanja ljudima, žene i djeca. Tim
je državama potrebno pružiti pomoć u okviru suradnje kao potpora njihovim
naporima u tom pogledu i EU bi trebao proširiti svoju suradnju s mjerodavnim
državama nečlanicama u cilju izgradnje sposobnosti u području
vraćanja i radi pomoći partnerskim državama prilikom pregovora o
sporazumima o ponovnom prihvatu s drugim državama nečlanicama EU-a. Þ Politika povratka i dalje će dosljedno biti uključena
u provedbu i razvoj GAMM-a, uključujući Partnerstva za
mobilnost i Zajedničke programe za migracije i mobilnost s državama
nečlanicama EU-a; Þ Poticaji: Vodit će se računa
o tome da suradnja u području povratka, ponovnog prihvata i reintegracije
bude dio uravnotežene i konsolidirane politike EU-a prema državi nečlanici
EU-a, koja se temelji na zajedničkom interesu, odnosno, koja je povezana s
odredbama o pojačanoj mobilnosti i drugim područjima politika kao što
su trgovina, poduzetništvo i industrija. Þ Izgradnja sposobnosti: Napori za
izgradnju sposobnosti u državama nečlanicama EU-a u području povratka
i ponovnog prihvata pojačat će se, primjerice, povećanjem
sposobnosti nadležnih tijela u partnerskim zemljama da pravovremeno odgovore na
zahtjeve za ponovni prihvat, identificiraju osobe koje su predmet vraćanja
i osiguraju odgovarajuću pomoć i potporu za reintegraciju onima koji
se vraćaju. Þ Fond za azil, migracije i integraciju bit će usmjeren na održiv
povratak i reintegraciju nezakonitih migranata u njihovim državama
podrijetla, uključujući razvojem sposobnosti tih država za bolje
upravljanje povratkom i reintegracijom. Þ Komisija će aktivno pratiti rješavanje izazova utvrđenih u
Ocjeni sporazuma EU-a o ponovnom prihvatu za 2011., i njezinim preporukama,
kao što je davanje prednosti dobrovoljnom povratku (uvodna izjava br. 13.) i
pokretanje pilot projekta za praćenje situacije osoba nakon povratka
(prep. br. 15). 4. Poboljšati
operativnu suradnju između država članica u području
vraćanja Postupci
vraćanja kojima se poštuju temeljna prava i dosljedne politike
vraćanja jačat će se praktičnom i operativnom suradnjom u
područjima kao što su:
poticanje
dobrovoljnog odlaska;
poštovanje
najboljih interesa djeteta u postupcima vraćanja;
interakcija
između nacionalnih nadzornih tijela;
bolji
statističkih podaci;
razmjena osobnih
podataka;
izdavanje putnih
isprava.
Þ Komisija će koristiti Europsku migracijsku mrežu kao platformu
za olakšavanje bolje suradnje između država i dionika, posebno u području
dobrovoljnog odlaska, kao ključnog alata za prikupljanje i razmjenu
podataka. Þ Fond za azil, migracije i integraciju bit će usmjeren na mjere za
poticanje dobrovoljnog odlaska, a pri tome će se voditi računa
o tome da inicijative dobrovoljnog povratka ne uzrokuju neželjeni učinak
povlačenja. Promicat će se i mjere kojima će se povratnicima
osigurati dobivanje nužnih putnih isprava, u uskoj suradnji s državama
nečlanicama. Þ U području kopnenog prijevoza dobrovoljnih povratnika,
poboljšanja su moguća uporabom Priloga 39. Priručnika o Schengenu
(standardni obrazac za priznavanje odluke o vraćanju za potrebe kopnenog
prijevoza). Potiče se države članice koje taj sustav još ne koriste
da ga počnu koristiti. Þ Potrebno je poticati daljnju operativnu suradnju između država
članica i između država članica i država nečlanica u okviru
provedbe postupaka povratka i reintegracije koji se primjenjuju na maloljetnike
bez pratnje. Potrebno je poticati suradnju između sustava za zaštitu
djece država članica i država nečlanica EU-a koristeći na
najbolji način mogućnosti financiranja iz Fonda za azil, migracije i
integraciju. Þ Potrebno je staviti naglasak na unaprjeđenje statističkih
podataka u vezi s vraćanjem, posebno korištenjem detaljnih podataka
koje je FRONTEX počeo pribavljati od država članica te razmotriti
načine za poboljšanje podataka o dobrovoljnim odlascima i poticati
dosljednije prikupljanje podataka. Þ Komisija će poticati razmjenu poboljšane najbolje prakse
između nacionalnih tijela za nadzor prisilnog vraćanja, u skladu
s člankom 8. stavkom 6. Direktive, u cilju poticanja dosljednijeg
praćenja, posebno u kontekstu zajedničkih operacija koje koordinira
FRONTEC. Þ Treba dodatno pojačati mogućnosti VIS-a i SIS-a u
području politike vraćanja. Preispitivanjem SIS-a II koje će
biti dovršeno do 2016. omogućit će se prilika za poboljšanje
usklađenosti između politike povratka i SIS-a II i za uvođenje
obveze državama članicama da u SIS II unesu upozorenje o odbijenom ulasku
za zabrane ulaska donesene u skladu s Direktivom o vraćanju. Þ Promicat će se operativna suradnja između država
članica i država članica i nečlanica EU-a, s posebnim naglaskom
na identifikaciju i izdavanje putnih isprava u skladu sa zahtjevima za
zaštitu podataka. Þ Europska migracijska mreža provest će u 2014. studiju o „Dobroj
praksi u postupcima vraćanja i ponovne integracije nezakonitih migranata:
zabrane ulaska država članica, politika i korištenja sporazuma o ponovnom
prihvatu. Cilj je ove studije povećati učinkovitost politika povratka
prikupljanjem i usporedbom iskustava država članica u vezi s tim posebnim
vidovima procesa povratka. 5.
Jačanje uloge FRONTEX-a u području vraćanja Zajedničko
obavljanje određenih operativnih vidova vraćanja na razini Unije ima
jasnu dodanu vrijednost. FRONTEX igra važnu koordinacijsku ulogu u tom
području i trebao bi ju nastaviti koristiti na proaktivan način. Pri
obavljanju svojih zadaća FRONTEX mora osigurati da se operacije obavljaju
u skladu s pravnom stečevinom Unije i Poveljom o temeljnim pravima EU-a. Þ FRONTEX bi dalje trebao povećati koordinaciju ZOV-a na način
kojim se osigurava zadovoljavanje zajedničkih standarda humanog i
dostojanstvenog postupanja prema povratnicima na uzoran način, više od
jednostavnog poštovanja pravnih obveza. Komisija stoga od FRONTEX-a traži da
mu prioritet bude prilagodba njegovog Kodeksa ponašanja u vezi s ZOV-ima i
da jasno istakne da svaki ZOV podliježe neovisnom praćenju. Þ Potiče se FRONTEX da dalje podržava države članice
nudeći osposobljavanje o pitanjima povratka, s posebnim naglaskom
na zaštitu temeljnih prava povratnika za vrijeme postupka povratka. Dio IV. – Izvješće
o provedbi: Utjecaj Direktive 2008/115/EZ o vraćanju na politike i prakse
vraćanja u državama članicama Rok za provedbu
Direktive o vraćanju istekao je 24. prosinca 2010. Direktivom se obvezuju
sve države članice, osim UK-a i Irske, te četiri države pridružene
Schengenu. Četiri države članice (EE, ES, PT, SK) obavijestile su da
su direktivu potpuno prenijele prije roka. Devetnaest država članica
obavijestilo je da su prenijele direktivu u 2011., a pet (BE, LT, NL, PL i SE)
ih je obavijestilo da su ju prenijele u 2012. Komisija je otvorila 20 postupaka
zbog povrede zbog neobavješćivanja, koji su zaključeni nakon što su
države članice naknadno obavijestile o mjerama prenošenja[14].Jedino Island još nije obavijestio o potpunom prenošenju. Od
donošenja Direktive službe Komisije održale su 14 sastanaka Kontaktne
skupine[15] sa stručnjacima države članice. Cilj je Kontaktne skupine u
ranoj fazi olakšati identifikaciju mogućih problema i preostalih pitanja i
ponuditi mogućnost za otvorenu i neformalnu raspravu. Tim se sastancima
znatno pridonijelo dosljednoj provedbi Direktive na nacionalnoj razini. Kao
rezultat rasprava na razini Kontaktne skupine, provedeno je šest usporednih
studija[16]:
Maloljetnici u postupcima vraćanja
Nadzor prisilnog vraćanja
Reintegracija povratnika
Situacija povratnika koje nije moguće udaljiti
Ispravno prenošenje Direktive o vraćanju u zakonodavstvo
država članica
Utjecaj Direktive
o vraćanju u praksi
Na temelju nalaza
studije o prenošenju Direktive o vraćanju u nacionalno zakonodavstvo,
Komisija je provela organizirani program rada na prenošenju Direktive o
vraćanju (2012. – 2013.) u okviru kojeg je ispitala države
članice o eventualnim preostalim problemima s prenošenjem direktive. Na
tehničkim bilateralnim sastancima razgovaralo se o pojedinostima
utvrđenih nedostataka i mogućim rješenjima. Ti su se sastanci i
rasprave pokazali vrlo korisnima i pomogli su u rješavanju većine problema
s prenošenjem. Preostala su se pitanja odnosila posebno na sljedeće
odredbe:
učinak
zabrana ulaska diljem EU-a;
definicija rizika
od bijega;
kriteriji za
produživanje roka dobrovoljnog odlaska;
pravila koja se
moraju poštovati kod udaljavanja zrakoplovom;
nadzor prisilnog
vraćanja;
kriteriji za
određivanje zadržavanja;
uvjeti
zadržavanja.
U odnosu na ta
preostala pitanja, sedam država članica već je izmijenilo svoje
nacionalno zakonodavstvo u cilju ispunjavanja zahtjeva Komisije. Trinaest
država članica trenutno provodi izmjene, a šest država članica
službeno se obvezno izmijeniti svoje nacionalno zakonodavstvo u skoroj
budućnosti podložno strogom nadzoru (dvomjesečnom izvješćivanju)
Komisije. Već su
ostvareni opipljivi rezultati organiziranog programa, posebno u vezi s
pritvorom: — šest država
članica, od jedanaest koje nisu potpuno prenijele članak 3. stavak 7.
i članak 15. stavak 1., izmijenilo je svoje zakonodavstvo u cilju zakonske
definicije objektivnih kriterija za ocjenjivanje vjerojatnosti bijega
nezakonitih migranata. Na taj se način smanjuje broj zadržanih migranata. — šest država
članica, od sedam koje nisu potpuno prenijele članak 15. stavak 4.
Direktive, izmijenilo je ili su u postupku mijenjanja svog nacionalnog zakonodavstva
kako bi osigurale prekid zadržavanja ako ne postoji razuman razlog za
udaljavanje. — četiri
države članice, od njih šest koje do sada nisu dopuštale NVO-ima i
međunarodnim organizacijama da posjećuju centre za zadržavanje,
izmijenile su ili su u postupku mijenjanja svog zakonodavstva. — četiri
države članice, od njih šest koje to još nisu učinile, sada su
revidirale svoja pravila o pristupu besplatnoj pravnoj pomoći (članak
13. stavak 4.). — trinaest država
članica, od njih šesnaest koje nisu prenijele članak 8. stavak 6.,
već su donijele ili su u postupku donošenja zakonodavstva kojim će se
uspostaviti sustav za nadzor prisilnog vraćanja. — jedanaest država
članica, od četrnaest koje to još nisu učinile, formalizirale su
ili su u postupku formaliziranja obveze da se udaljavanje zrakom mora vršiti u
skladu sa Zajedničkim smjernicama o sigurnosnim odredbama za
zajedničko udaljavanje u zračnom prostoru koje su priložene Direktivi
2004/573/EZ. U tim preostalim
slučajevima u kojima nije bilo moguće postići dogovor niti
prisiliti države članice da se obvežu izmijeniti svoje zakonodavstvo u
skladu sa zahtjevima Komisije, već je pokrenuto nekoliko pilot postupaka
EU-a. U razdoblju 2012. –
2013. provedena je studija u vezi s praktičnom provedbom Direktive o
vraćanju u državama članicama, koja je dovršena u listopadu 2013.
Studija je osmišljena kao „meta studija“ na temelju različitih vrsta
postojećih podataka i studija, te ulaznih podataka od svih mjerodavnih
dionika.[17] Kako bi dobila širu
sliku situacije na terenu, Komisija je preispitala ciljane studije i
izvješća Agencije za temeljna prava, tijela Vijeća Europe, UNHCR-a i
NVO-a (Amnesty International, Human Rights Watch, Pro-Asyl i ostalo) o
situaciji na terenu u državama članicama. Glavni problem na koji su naišli
prilikom prikupljanja informacija bio je taj da se na razini države
članice prikuplja malo kvantitativnih podataka o većini pitanja
obuhvaćenih studijom. Na primjer, podaci o osnovnim parametrima, kao što
su prosječno trajanje zadržavanja, osnova za zadržavanje, broj neuspjelih
vraćanja i zabrane ulaska bili su dostupni u ograničenom broju država
članica. Osim toga, često nedostaju zajedničke definicije i
pristupi prikupljanju podataka, što utječe na usporedivost podataka diljem
EU-a. Kao što je prethodno
istaknuto, Komisija će sustavno pratiti sve nedostatke utvrđene u
postojećem izvješću o provedbi. Već je pokrenuto nekoliko
pilot postupaka EU-a u vezi s pitanjima utvrđenim u ovom izvješću, a
uskoro će ih biti pokrenuti dodatni postupci. 1. Zadržavanje povratnika u svrhu udaljavanja a) Razlozi za zadržavanje i trajanje zadržavanja
(članak 15.) Člankom 15.
Direktive propisano je da državljani trećih zemalja u pogledu kojih se
provodi postupak vraćanja mogu biti zadržani — „na ono vrijeme koje je najmanje
potrebno“ i koje može „trajati toliko dugo koliko traje postupak udaljavanja“
— ako postoji opasnost od bijega ili on/ona izbjegava ili ometa pripreme
postupka za vraćanje ili udaljavanje.
Zadržavanje, koje se određuje odlukom upravnog ili sudskog tijela, mora se
preispitivati u „razumnim vremenskim razmacima“ i mora biti prekinuto „ako iz
pravnih ili drugih razloga više ne postoji mogućnost za udaljavanje“.
Države članice moraju utvrditi najduži rok zadržavanja, koje u pravilu ne
smije prelaziti šest mjeseci i, u iznimnim okolnostima, 18 mjeseci. Sudskom
praksom Suda EU-a pojašnjeno je nekoliko vidova odredaba direktive o
zadržavanju. U svojoj presudi u predmetu C-357/09 (Kadzoev), Sud EU-a
izričito je potvrdio zaštitne elemente članaka Direktive o vraćanju
koji se odnose na zadržavanje
naglasivši da zadržavanje više nije
opravdano i predmetna osoba mora odmah biti puštena ako ne postoji stvarna
mogućnost udaljavanja u državu nečlanicu unutar odobrenog najdužeg
razdoblja zadržavanja. Osim toga, Sud EU-a objasnio je da se razlozi javnog
reda i sigurnosti ne mogu koristiti kao opravdanje za zadržavanje u skladu s
Direktivom o vraćanju. U presudi u predmetu C 534-11 (Arslan)
bilo je riječ o odnosu između zadržavanja u vezi s vraćanjem i
zadržavanja u vezi s azilom (u skladu s Direktivom 2003/9) i objašnjeno je
da postojanje dvaju različitih režima ne znači da država članica
ima obavezu automatski puštati na slobodu zadržane povratnike kada predaju
zahtjev za azil, pod uvjetom da države u skladu s nacionalnim zakonodavstvom
spremno donesu odluku o nastavku zadržavanja u skladu s pravnom stečevinom
u području azila. Za
vrijeme ocjenjivanja pokazalo se da iako su države članice uglavnom
izmijenile svoje zakonodavstvo radi usklađivanja s člankom 15. još
uvijek postoje velike razlike u praktičnoj provedbi. Na primjer,
znatno se razlikuje tumačenje onoga što čini „razumne vremenske
razmake“ za preispitivanje pritvora.
Preispitivanja se u nekim državama članicama odvijaju svaki tjedan, a u
drugima na kraju razdoblja zadržavanja (odnosno, do šest mjeseci). U ovom je
području stoga potrebna veća usklađenosti i nekoliko dionika
zatražilo je daljnje smjernice u vezi s tumačenjem „razumnih vremenskih
razmaka“. S druge strane, praksa je ujednačenija u odnosu na razloge
zadržavanja povratnika jer su rizik od bijega i/ili ometanje postupka
vraćanja glavni razlozi u većini država članica. Još jedan razlog koji se često spominje jest potreba za
pojašnjavanjem dokumentacije i identifikacijom predmetne osobe u suradnji s
državama nečlanicama EU-a. Pojmom „rizika od
bijega“ iz članka 3. stavka 7. Direktive utjecalo se na definiciju
država članica i korištenje kriterija na kojima se temelji odluka o
zadržavanju, što u različitoj mjeri doprinosi većoj pravnoj
sigurnosti. U većini su država članica „nedostatak isprava“ koju
dostavljaju povratnici ili „korištenje lažnog identiteta“ glavna osnova na
temelju koje se procjenjuje rizik od bijega. Drugi kriteriji za procjenjivanje
rizika od bijega koji se često koriste uključuju:
uporabu lažnih isprava ili uništavanje isprava;
nepostojanje boravišta;
izričito izražavanje namjere nepoštovanja;
postojanje osuda za kaznena djela.
Tablica 2.
Kriteriji za ocjenjivanje „rizika od bijega“ Kriteriji koji se često koriste za utvrđivanje „rizika od bijega“ || Broj država članica koje primjenjuju kriterije Nedostatak isprava || 13 Ne surađuje prilikom utvrđivanja identiteta || 11 Nepostojanje boravišta || 7 Korištenje lažnih isprava ili uništavanje postojećih isprava || 7 Učestalo neprijavljivanje nadležnim tijelima || 7 Izričito izražavanje namjere nepoštovanja || 6 Postojanje osude za kazneno djelo || 6 Nepoštovanje postojeće zabrane ulaska || 5 Povreda odluke o vraćanju || 5 Prethodni postupci (tj. bijeg) || 4 Manjak financijskih sredstava || 4 Predmetom je odluke o vraćanju koju je donijela druga DČ || 4 Nepoštovanje obveze dobrovoljnog povratka || 3 Izvor:
izvučeno iz MATRIX 2013. Treba napomenuti da se u preispitanim državama
članicama dosljedno napreduje prema sve većoj provedbi alternativa
zadržavanju. Mnogo država članica predvidjele su u svom nacionalnom
zakonodavstvu alternative zadržavanju. Istraživanja su pokazala da alternative
pritvoru mogu imati nekoliko koristi u usporedbi s pritvorom i mogu, u
određenim okolnostima, dovesti do znatnih ušteda. Međutim, države
članice rijetko u praksi primjenjuju alternative pritvoru. Glavne
alternative koje se primjenjuju u praksi čini se uključuju „redovito
javljanje nadležnim tijelima“ i „smještaj u posebnim prostorijama koje su
odredila nadležna tijela“. Jedna od najčešćih alternativa zadržavanju
je i „obveza predavanja putovnica i isprava“ . Tablica 3.
Zakonska i praktična primjena alternativa zadržavanju || Ograničenja boravišta || Redovito javljanje nadležnim tijelima || Obveza predavanja isprava || Dostavljanje financijskog jamstva || Elektronički nadzor || Zakonska primjena || Praktična primjena || Zakonska primjena || Praktična primjena || Zakonska primjena || Praktična primjena || Zakonska primjena || Praktična primjena || Zakonska primjena || Praktična primjena AT || Da || da || da || da || ne || ne || da || da || ne || ne BE[18] || Ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne BG || Ne || ne || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne || ne || ne CY || Ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne CZ || Ne || ne || da || da || ne || ne || da || ne || ne || ne DE || Da || n.i. || da || da || da || da || ne || ne || ne || ne DK || Da || da || da || da || da || da || da || ne || da || ne EE || Da || da || da || da || da || da || ne || ne || ne || ne EL || Da || ne || da || ne || da || ne || da || ne || ne || ne ES || Da || n.i. || da || n.i. || da || da || ne || ne || ne || ne FI || Ne || ne || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne FR || Da || n.i. || da || ne || da || da || ne || ne || da || n.i. HU || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne || ne || ne IT || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne LT || Da || da || da || da || ne || ne || ne || ne || ne || ne LU || Da || ne || da || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne LV || Ne || ne || da || da || da || da || ne || ne || ne || ne MT || Ne || ne || da || da || ne || ne || da || da || ne || ne NL || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || da || ne || ne PL || Da || ne || da || ne || ne || ne || ne || ne || ne || ne PT || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. RO || Da || n.i. || da || n.i. || ne || ne || ne || ne || ne || ne SE || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne || ne || ne SI || Da || da || da || da || da || ne || da || ne || ne || ne SK || Da || ne || da || ne || ne || ne || da || ne || ne || ne CH || Da || ne || da || da || da || ne || da || ne || ne || ne IS || Da || n.i. || da || da || da || n.i. || ne || ne || ne || ne LI || Da || da || ne || ne || da || da || ne || ne || ne || ne NO || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || ne || ne || ne || ne IE || Da || n.i. || da || da || da || n.i. || da || ne || ne || ne UK || Da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. || da || n.i. n.i.: nema dostupnih informacija“ Izvor: izvučeno iz MATRIX 2013. U većini država članica nedostaju javne
strukture za potporu nezakonitim migrantima koji su pušteni na slobodu jer
ne postoji razumna mogućnost za udaljavanje. Ako država članica nema
konkretnu pravu obvezu osigurati materijalno uzdržavanje te skupine ljudi, oni
će se naći u situaciji „pravnog čistilišta“ u kojoj će se
morati oslanjati na privatni i dobrovoljni sektor ili će biti prisiljeni potražiti
nezakonito zaposlenje kako bi se mogli uzdržavati. Nekoliko država članica
daje dobar primjer dajući mjesečni džeparac tim ljudima i
pomažući im da nađu smještaj. Prije donošenje Direktive o vraćanju, najveća
dužina trajanja zadržavanja znatno se razlikovala među državama
članicama, a u barem devet država članica nije postojala gornja
granica za trajanje zadržavanje povratnika. Donošenjem direktive o
vraćanju pridonijelo se usklađivanju — i općenito smanjenju —
najdužeg trajanja zadržavanja u EU-u. Tablica 4.
Najduže trajanje zadržavanja prije i nakon prenošenja Direktive o vraćanju Izvor: MATRIX 2013. Iako su se zakonski rokovi za zadržavanje u osam država
članica povećali, u 12 država članica oni su se smanjili. Važno
je napomenuti da se čini da je prosječno trajanje zadržavanja u
praksi znatno niže od najviše predviđene granice. Tablica 5.
Trajanje zadržavanja u praksi DČ || Trajanje zadržavanja u praksi (u danima) || Izvor || Razdoblje || AT || 16.6* || Nacionalni statistički podaci || 2012. || BG || 64* || Studija NVO-a || 2011. || DE || Manje od 42*** || Nacionalni statistički podaci || 2011. || DK || 31* || Studija NVO-a || 2011. || EE || 85* || Nacionalni statistički podaci || 2011. || EL || Najmanje 180** || Međunarodna organizacija || 2012. || FI || 5-6** || Nacionalna javna tijela || - || FR || 13* || Nacionalna javna tijela || - || IT || 31* || Javna tijela u gradu Bologni || - || LU || 16* || Nacionalna javna tijela || - || NL || 120-180** || NVO i međunarodna organizacija || - || (RO) 50* || Nacionalni statistički podaci || 2012. || SE || Manje od 14*** || Ministarstvo pravosuđa || - || IS || 1** || Javna tijela i NVO-i || - || LI || 1-2** || Javna tijela i NVO-i || - || UK || 7** || Nacionalna javna tijela || - *
Prosjek izračunat na temelju dostupnih podataka. Izvor podataka naveden je
u trećem stupcu s lijeve strane. **
Najčešće trajanje zadržavanja prema procjenama ispitanih dionika. ***
Prema službenim statističkim podacima, 73 % pritvorenika u
Njemačkoj zadržavaju se kraće od 42 dana. Izvor:
Matrix 2013. b) Uvjeti za zadržavanje, uključujući
maloljetnike i obitelji (članci 16. i 17.) U
Direktivi su propisani osnovni uvjeti koji se moraju poštovati u vezi sa
zadržavanjem povratnika, kao što je činjenica da se zadržavanje u pravilu
provodi u posebnim ustanovama (ne u zatvorima) ili da barem moraju biti
odvojeni od običnih zatvorenika. Zatvorenim povratnicima mora se osigurati
hitna zdravstvena zaštita i osnovno liječenje i omogućiti da se
obrate pravnim zastupnicima, članovima obitelji i konzularnim vlastima.
NVO-ima i tijelima mora biti dopušteno da posjećuju povratnike u skladu sa
zahtjevima koje su države članice utvrdile u vezi s prethodnim odobrenjem.
Povratnici moraju biti na prikladan način obaviješteni o svojim pravima i
obvezama. Maloljetnicima (bez pratnje i u pratnji obitelji) —
čije je zadržavanje moguće samo kao „posljednja mjera“ i na
„najkraće moguće razdoblje“ — moraju biti zadovoljene potrebe
(„najviše se uzimaju u obzir najbolji interesi djeteta“) i oni moraju imati
mogućnost uključivanja u slobodne aktivnosti i (ovisno o trajanju
boravka) pristup obrazovanju. Ovom
se Direktivom ne uređuju sve pojedinosti u vezi s veličinom soba,
pristupom sanitarnim čvorovima, izlascima na svjež zrak, prehranom itd. za
vrijeme trajanja zadržavanja. U uvodnoj odredbi 17. propisano je, međutim,
da se prema zadržanim osobama mora postupati na „human i dostojanstven
način“ uz poštovanje njihovih temeljnih prava i u skladu s
međunarodnim pravom. Kada države članice odrede zadržavanje u skladu
s člancima 15. do 17. Direktive, one to moraju činiti pod uvjetima
koji su u skladu s člankom 4. Povelje EU-a, kojom se zabranjuje nehumano
ili ponižavajuće postupanje. Učinak ove obveze na države članice
u praksi detaljno je opisan u standardima koje je utvrdio Odbor Vijeća
Europe za sprječavanje mučenja („standardi CPT-a“[19]). Ti standardi predstavljaju opće priznati
opis obveza u vezi sa zadržavanjem koje države članice moraju kao minimum
zadovoljavati kod svakog zadržavanja kako bi osigurale usklađenost s
obvezama iz Europske konvencije o ljudskim pravima i obvezama koje proizlaze iz
Povelje EU-a prilikom primjene prava EU-a. Komisija
će pažljivo pratiti situacije i, posebno, iskoristiti mogućnosti koje
nudi novi Mehanizam za ocjenjivanje Schengena za ocjenjivanje ustanova
koje države članice koriste za zadržavanje prije udaljavanja kako bi bila
sigurna da sve države članice zadovoljavaju ta mjerila. U cilju rješavanja najistaknutijih slučajeva
nehumanih uvjeta zadržavanja Komisija je posljednjih mjeseci pokrenula pilot
postupke EU-a protiv nekoliko država članica. Zakonodavstvo
devet država članica nije u potpunosti u skladu s člankom 16. stavkom
1. prema kojem države moraju strogo odvajati zadržane osobe od redovnih
zatvorenika. Dvije od tih država članica obvezale su se promijeniti
svoje zakonodavstvo. Protiv drugih predmetnih država članica već su
pokrenuti pilot postupci EU-a ili će morati biti pokrenuti. U praksi samo polovica
država članica uvijek osigurava posebne ustanove za zadržavanje. Druga
polovica još uvijek nezakonite migrante zadržava, povremeno ili često, u
zatvorima. Njemački su sudovi uputili tri predmeta
Sudu EU-a radi donošenja preliminarne odluke u 2013.; U predmetima C 473-13
(Bero) i C 514-13 (Bouzalmate) Sudu je postavljeno pitanje je li država
članica obavezna u skladu s člankom 16. stavkom 1. Direktive
povratnike zadržavati samo u posebnim ustanovama za zadržavanje ako posebne
ustanove za zadržavanje posjeduje samo u nekim svojim regionalnim jedinicama (a
ne u drugima). Predmet C-474/13 (Thi Ly Pham) odnosi se na sukladnost s
člankom 16. stavkom 1. nacionalne upravne prakse smještanja zadržane osobe
prije udaljavanja zajedno s redovnim zatvorenicima ako on/ona pristane na takav
smještaj. Na Sudu EU-a još uvijek su u tijeku postupci u tri predmeta. Sve
su države članice ispravno prenijele obvezu iz članka 16. stavka 2.
da zadržanim osobama moraju omogućiti da kontaktiraju zakonske
zastupnike, članove obitelji i nadležna konzularna tijela. Na temelju
prikupljenih dokaza može se zaključiti da dvije države članice ne
pružaju uvijek tu mogućnost. Sve su države članice također
prenijele obvezu iz članka 16. stavka 3. da moraju osigurati pristup
hitnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, tvrdi se da se u šest država
članica to pravo u praksi povremeno narušava. Komisija će pratiti sve
utvrđene nedostatke. Prenošenje
prava nacionalnih, međunarodnih i nevladinih organizacija i tijela iz
članka 16. stavka 4. da imaju potpuni pristup ustanovama za zadržavanje
u zakonodavstvo još uvijek predstavlja problem u sedam država članica.
Tri od tih država članica već su se obvezale promijeniti svoje
zakonodavstvo. Čini se da praksa u četiri druge države članice
nije u potpunosti usklađena. Zakonodavstvo svih država članica u skladu je s
pravilima o zadržavanju maloljetnika i obitelji iz članka 17.
Međutim, u praksi je prijavljeno da postoje nedostaci u vezi s odvojenim
smještajem za obitelji u dvije države članice, pristupom slobodnim
aktivnostima u tri države članice i pristupom obrazovanju u pet država
članica. U vezi primjenom članka 17. u praksi na zadržavanje
maloljetnika kao posljednje mjere, rezultati ocjenjivanja pokazali su da
sedamnaest država članica zadržava — barem ponekad — maloljetnike bez
pratnje, a devetnaest država članica zadržava — barem ponekad — obitelji s
maloljetnicima. Budući da se definicija „posljednje mjere“ iz Direktive o
povratku može široko tumačiti, neki su dionici predložili da bi države
članice trebalo poticati da u svoje nacionalno zakonodavstvo uključe
pretpostavku protiv zadržavanja djece i da koriste alternative zadržavanju
maloljetnika bez pratnje i obitelji s djecom. Iz rezultata ocjenjivanja može se zaključiti da se pomoć
maloljetnicima bez pratnje (članak 10.) pruža na različite
načine i da ju pružaju različita tijela. Tablica 6.
Tijelo odgovorno za pružanje pomoći maloljetnicima bez pratnje (UAM) Država || NVO || Međunarodna organizacija za migracije || Ustanova specijalizirana za nezakonite maloljetnike bez pratnje || Ministarstvo || Opća služba za mlade ili socijalna služba || Lokalna uprava || Opća služba za azil ili useljavanje || Tužitelj ili sud || Policija ili granična policija || Službeno nije nadležna niti jedna institucija AT || || || || || P || || || || || BE || || || || P || || || || || || BG || || || || || P || || || || || CZ || || P || || || P || || || || || CY || || || || || P || || || || || DE || || || || || P || || || || || DK || P || P || || || || || P || || || EE || || || || || P || P || || || || EL || P || P || || || || || || P || || ES || || || || || || P || || || || FI || || || || || || || || || || P FR || || || || || P || || || || || HU || || || P || || || || || || || IT || || P || || || || || || || || LT || || || || || || || P || || || LU || || P || || || || || || || || LV || || || || || || || || P || P || MT || || || || || || || P || || || NL || P || || || || P || || || || || PL || || P || || || || || || P || P || PT || P || || || || P || || || || || RO || P || || || || || || || || || SI || || || || || P || || || || || SK || || || || P || || || || || || SE || || || || || P || || || || || CH || || || || || || P || || || || IS || || || || P || P || || || || || LI || || || || P || || || || || || NO[20] || || P || P || P || || || || || || IE || || || || || P || || || || || UK || || || || || P || P || || || || Izvor:
MATRIX 2013. Iako većina država članica u praksi vraća maloljetnike,
samo sedam država članica izvijestilo je da je koristilo mogućnost
vraćanja maloljetnika bez pratnje u privatne centre i socijalne službe u
državi podrijetla. Utvrđena
su sljedeća područja u vezi sa zadržavanjem u kojima je došlo do
promjena uslijed provedbe Direktive o vraćanju: Tablica 7.
Glavna područja promjena u zadržavanju uslijed provedbe Direktive o
vraćanju: Promjena || Država članica Kraće trajanje razdoblja zadržavanja || BG, CZ, DK, EE, LT, LV, RO, SI, SK, NO Duže trajanje razdoblja zadržavanja || EL, ES, FI, FR, IT, LU Posebna politika o maloljetnicima i obiteljima s maloljetnicima (i ranjive osobe) || AT, CZ, SI Bolji uvjeti u ustanovama za zadržavanje || DK, LU, LV, RO, Posebne ustanove za zadržavanje/odvojenost od zatvorenika || DE, DK, LU Korištenje alternativa || BE,DE, LV, NL Pružanje pravnih savjeta || AT, SK Fiksni rok za sudsko preispitivanje/sudsku odluku || CZ, SK Mogućnost žalbe || LV Odluka u pisanom obliku || DK Izvor:
MATRIX 2013. 2. Dobrovoljni
odlazak (članak 7.) i nadzor prisilnog vraćanja (članak 8.
stavak 6.) Uvođenje Direktive o vraćanju imalo je pozitivan
utjecaj na nacionalno zakonodavstvo i praksu u području dobrovoljnog
odlaska. Člankom 7. države članice obvezuju se omogućiti
odgovarajuće vremensko razdoblje od sedam do trideset dana za dobrovoljni
odlazak. U nekim državama članicama u nacionalnom zakonodavstvu nije
prethodno bilo predviđeno vremensko razdoblje za dobrovoljni odlazak ili
nije navedeno njegovo trajanje. Sada su takav rok uvele sve države članice.
U većini analiziranih država članica, vrijeme za dobrovoljni odlazak
određuje se automatski; samo tri države članice koriste
mogućnost iz članka 7. stavka 1. Direktive da odrede vrijeme samo na
temelju zahtjeva. U listopadu 2013. nizozemski sud
uputio je Sudu EU-a (predmet C-554/13) preliminarnu odluku u vezi s odredbom u
članku 7. stavku 4. o suzdržavanju od odobravanja vremena za dobrovoljni
odlazak zbog javnog poretka. Iz studije se
također može zaključiti da su Direktivom o vraćanju potaknute
promjene u nadzoru prisilnog vraćanja. Velik broj država
članica osnovao je tijela za nadzor kao izravan rezultat Direktive,
često uz potporu iz Europskog fonda za povratak. Sedam država članica
nije poštovalo obvezu uspostavljanja sustava za nadzor prisilnog vraćanja
i Komisija je već pokrenula (ili će uskoro pokrenuti) povezane pilot
postupke EU-a. U državama članicama u kojima postoji nadzorno tijelo
često se javlja veliki jaz između nadzora koji obavlja civilnog
društvo (NVO-i za ljudska prava), pravobranitelj ili tijela povezana s
nacionalnim ministarstvom. Sustavi nadzora predviđeni su zakonom ili
sporazumom o suradnji. Na temelju ocjenjivanja može se zaključiti da je
Direktiva o vraćanju imala znatan učinak na osnivanje tijela za
nadzor vraćanja i da učvršćivanje sustava nadzora donosi još
promjena. Ta će tijela za nadzor igrati važnu ulogu kao ugrađeni
kontrolni mehanizam za svakodnevnu praksu vraćanja na nacionalnoj razini. Tablica 8.
Tijela za nadzor prisilnog vraćanja Država || Tijelo za nadzor || Vrsta tijela za nadzor AT || √ || Pravobranitelj i NVO BE || √ || Tijelo pri belgijskoj policiji BG || √[21] || Pravobranitelj i NVO CY || √ || Pravobranitelj CZ || √ || Tijelo pri češkom parlamentu DE || Neformalno || NVO DK || √ || Pravobranitelj i NVO EE || √ || NVO EL || √ || Pravobranitelj ES || √ || Pravobranitelj FI || √ || Pravobranitelj FR || Ne || - HU || √ || Pravobranitelj IT || Ne || - LT || √ || NVO LU || √ || NVO LV || √ || Pravobranitelj MT || √ || Tijelo pri Ministarstvu unutarnjih poslova i nacionalne sigurnosti NL || √ || Tijelo pri Ministarstvu sigurnosti i pravde PL || √ || Pravobranitelj i NVO PT || √ || Tijelo pri Ministarstvu unutarnjih poslova RO || √ || NVO SE || Ne || Sudovi, parlamentarni pravobranitelj i ministar pravosuđa djelomično vrše funkciju tijela za nadzor SI || Ne[22] || - SK || √ || Pravobranitelj i NVO CH || √ || Tijelo pri Saveznom ministarstvu pravosuđa i policije IS || Ne || - LI || Ne || - NO || √ || Pravobranitelj IE || Ne || - UK || √ || Tijela pri Ministarstvu pravosuđa Izvor:
MATRIX 2013. 3. Sigurnosni uvjeti (članci 12. i 14.) i
pravni lijekovi (članak 13.) Ocjenjivanjem je utvrđeno da većina preispitanih država
članica koristi mogućnost primjenjivanja odstupanja od
područja primjene Direktive u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 2.[23] Utvrđeno je da se obveze
zaštite iz članka 4. stavka 4. primjenjuju u većini slučajeva i
da postoji sličan stupanj zaštite između onih državljana trećih
zemalja na koje se primjenjuje Direktiva i „graničnih slučajeva“ koje
su države članice isključile iz područja primjene Direktive. Ocjenjivanjem je utvrđeno da su postupovne zaštitne
mjere u vezi s pravima nezakonitih migranata za vrijeme postupka
vraćanja općenito ugrađene u nacionalno zakonodavstvo država
članica. Iz nalaza istraživanja može se zaključiti da sigurnosni
uvjeti iz članka 12. stavka 1. Direktive u vezi s oblikom odluke o
vraćanju (u pisanom obliku te sadrži stvarne i pravne razloge i podatke o
raspoloživim pravnim lijekovima) u praksi općenito primjenjuju.
Međutim, međutim dionici su izrazili zabrinutost u vezi s
formulacijom osnove za odluku (manjak pojedinosti i motivacije). U gotovo pola
država članica koje primjenjuju Direktivu, dionici su kao područja u
kojima postoji mogućnost za napredak označili prevođenje
(glavnih elemenata odluka o vraćanju) i, u manjoj mjeri, tumačenje. Za vrijeme
ocjenjivanja nisu utvrđeni glavni trendovi niti su se uspjele mjeriti
promjene u odnosu na sigurnosne uvjete u iščekivanju odgođenog
vraćanja. (Člankom 14. Direktive obuhvaćeno je jedinstvo
obitelji, zdravstvena zaštita, pristup obrazovanju, potrebe ranjivih osoba i
pravo na dobivanje pisane potvrde u slučajevima odgođenog povratka.)
Čini se da se osnovni sigurnosni uvjeti osiguravaju provedbom
međunarodnih konvencija i zakonodavstva o općem pristupu (posebno
hitna zdravstvena zaštita i obrazovanje). U vezi s obvezom država članica da povratnicima
osiguraju učinkovit pravni lijek, u skladu s člankom 13., u ocjeni
je zaključeno da, iako u nacionalnom zakonodavstvu svih država
članica postoji odredba o žalbi, u praksi se pojavljuje niz čimbenika
koji mogu ugroziti pravo na pravni lijek. Prvo,
informacije o dostupnim pravnim lijekovima, unatoč ispravnom prenošenju
Direktive u zakonodavstvo, u praksi se često ne priopćuju u dovoljnoj
mjeri državljanima trećih zemalja u svim državama članicama na jeziku
koji povratnik razumije (prijevod i objašnjenje/pitanje pravne pomoći). Drugo, u vezi s prethodnom točkom, zbog neučinkovitog
pružanja pravne pomoći može biti umanjena djelotvornost žalbe u
slučajevima kada države članice opsežno koriste odredbu iz
članka 13. stavka 4. Direktive kako bi pružanje besplatne pravne
učinile podložnim uvjetima iz članka 15. stavaka 3. do 6. Direktive 2005/85/EZ.
Ocjenjivanjem je utvrđeno da zbog toga u praksi često nisu pokretani
žalbeni postupci protiv odluka o vraćanju ili su pokretani u manjoj mjeri
nego što je očekivano. Komisija će pažljivo pratiti to pitanje. Direktivom se državama članicama omogućuje da
odluče uzrokuje li žalba automatsku obustavu postupka te može li
žalbeno tijelo odobriti takav učinak ovisno o pojedinom slučaju.
Ocjenjivanjem je utvrđeno da se žalbom općenito automatski privremeno
obustavlja izvršenje odluke o vraćanju i/ili udaljavanju u skladu s
nacionalnim zakonodavstvom samo u devet država članica. U većini
država članica useljenik mora zatražiti privremeni učinak obustave,
koji sudac može odbaciti (ili odobriti) u određenim okolnostima. Tablica 9. Učinak obustave žalbe Privremeni učinak obustave izvršenja odluke o vraćanju u slučaju žalbe || Da: Automatski || AT, CZ, DK, FR, LT, MT, PL, RO, SI, UK Ponekad: U odluci nadležnog sudskog ili upravnog tijela || BE, BG, CY, DE, EE, EL, ES, FI, HU, IT, LU, LV, NL, PT, SE, SK, CH, LI, IS, NO, IE Izvor:
MATRIX 2013. U
tom je pogledu važno naglasiti da je Sud EU-a u predmetu C- 383/13 PPU (G i R),[24] potvrdio da prilikom donošenja odluka na temelju Direktive o
vraćanju moraju biti poštovana prava tuženika iz članka 41. stavka
2. Povelje EU-a (pravo na saslušanje i pravo na pristup svome dosjeu)
unatoč tome što to nije izričito predviđeno tom Direktivom. 4. Kriminalizacija nezakonitog ulaska i boravka Iz
nalaza ocjenjivanja i nedavne studije koju je proveo FRA može se zaključiti
da u većini država članica postoje zakoni kojima se kriminaliziraju
različiti oblici „nezakonitog ulaska i/ili boravka“. Ni Direktiva o
vraćanju ni bio koji drugi pravni instrument EU-a ne sprječavaju
države članice da nezakoniti ulazak i/ili boravak smatraju kaznenim djelom
u skladu s njihovim nacionalnim kaznenim pravom. Međutim, na temelju
nekoliko presuda Suda EU-a ograničena je i umanjena sposobnost država
članica da povratnike zbog toga zadrže u zatvoru. Posebno je u predmetu C-61/11
(El Dridi) Sud EU-a utvrdio da je Direktivom o vraćanju onemogućeno
donošenje nacionalnih pravila kojima se kriminalizira nezakoniti boravak u mjeri u kojoj se takvim pravilima
umanjuje učinkovitost Direktive o vraćanju. U tom pogledu Sud EU-a
zaključio je da je određivanje zatvorske kazne državljaninu
treće zemlje s nezakonitim boravkom koji nije počinio niti jedno
drugo kazneno djelo osim nepoštovanja naredbe da napusti državno područje
u suprotnosti s Direktivom. Presudom u sličnom predmetu (C-329/11
Achoughbabian) potvrđeni su nalazi presude El Dridi i utvrđeno je da
nacionalno zakonodavstvo kojim se nezakoniti boravak kažnjava prijetnjom
zatvorskom kaznom nije u skladu s Direktivom o vraćanju. Presudom u
predmetu C-430/11 (Sagor) potvrđeno je da se mogu primjenjivati
kaznenopravne sankcije novčane kazne koje mogu biti zamijenjene nalogom za
protjerivanje, pod uvjetom da se postupkom protjerivanja poštuju sve mjerodavne
postupovne zaštitne mjere Direktive o vraćanju i da se kaznenopravna
sankcija kućnog pritvora može primjenjivati samo ako postoje jamstva da se
takvim postupanjem neće odgoditi vraćanje. Navedene
presude dovele su do niza promjena u nacionalnim zakonodavstvima
uključenih država i nekoliko država članica nedavno je na temelju te
sudske prakse izmijenilo svoje zakonodavstvo.
Komisija pažljivo prati situaciju i već je pokrenula pilot postupke EU-a
protiv određenih država članica. Tablica 10. Kriminalizacija nezakonitog
ulaska Izvor: FRA 2014. Tablica 11. Kriminalizacija nezakonitog
boravka Izvor: FRA 2014. 5. Pokretanje postupka vraćanja (članak 6.) i zabrane
ulaska (članak 11.) U odnosu na
članak 6. Direktive o vraćanju države članice pokazale su visok
stupanj usklađenosti definicije nezakonitog boravka. U većini
država članica u nacionalnom zakonodavstvu predviđeni su iscrpni
popisi okolnosti u kojima se može smatrati da državljanin treće zemlje
nezakonito boravi i oni uključuju pet glavnih kategorija: istekla viza;
istekla dozvola boravka; ukidanje dozvole boravka; povlačenje statusa izbjeglice;
nezakoniti ulazak. Većina država članica primjenjuje povoljnija
pravila na osobe koje su predmetom tekućeg postupka za dobivanje i
obnavljanje dozvole ili vize. Većina država članica odlučila se
za postupak od jednog koraka pri čemu se odluka o vraćanju i
odluka o udaljavanju donose jednim (upravnim) aktom, a samo devet država
članica (IT, LT, LV, MT, PL, SE, IS, IE, UK) ima uspostavljen postupak od
dva koraka. Direktivom je omogućeno usklađivanje pitanja dozvola
boravka i drugih dozvola kojima se dopušta boravak iz dobrotvornih,
humanitarnih ili drugih razloga državljanima trećih zemalja koji
nezakonito borave na državnom području država članica EU-a u cijelom
EU-u: Sve države članice u svom su pravnom okviru predvidjele tu
mogućnost. Obvezom pokretanja postupka vraćanja nije se znatno
promijenila praksa uhićivanja državljana trećih zemalja i broj
uhićenja. Direktivom nije utvrđeno treba li država članica
tražiti državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom na uobičajen
način uz pomoć policije ili na ad hoc osnovi, već to
ovisi o čimbenicima i elementima na nacionalnoj razini. Budući
da u Direktivi nije izričito definiran pojam uhićenja niti su
predviđene smjernice o tome kako provoditi takve postupke, države
članice zadržale su postojeće institucionalno okruženje gotovo
nepromijenjenim. U državama članicama postoje dvije glavne vrste praksi
uhićenja. Prvo, uhićenje na temelju rutinskih policijskih kontrola
ili ciljanih operacija lokacija za koje postoji razumna sumnja da se tamo nalaze
nezakoniti migranti. Drugo, uhićenje na zahtjev imigracijskih tijela osoba
koje ne poštuju nalog za napuštanje državnog područja ili odluku o
dobrovoljnom odlasku. Direktivom o vraćanju zahtijeva se od država članica da
izdaju zabranu ulaska s odlukom o vraćanju kada nije odobreno vrijeme za
dobrovoljni odlazak[25] ili
kada nije poštovana obveza vraćanja. U drugim slučajevima izdavanje
zabrane ulaska nije obavezno. Kod utvrđivanja trajanja zabrane ulaska u
obzir se moraju uzeti sve važne okolnosti i najduže trajanje od pet godina može
se preći samo ako osoba predstavlja ozbiljnu prijetnju za javnu politiku,
javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost. Iz ocjene se može zaključiti da
je Direktiva o vraćanju općenito pridonijela usklađivanju razdoblja
(najdužeg) trajanja zabrana ulaska u vezi s vraćanjem od pet
godina, kako je predviđeno u članku 11. stavku 2. Direktive.
Većina država članica utvrđuje najduže trajanje zabrana ulaska
za slučajeve kada se povratnik smatra prijetnjom za nacionalnu sigurnost i
kada, u skladu s Direktivom, trajanje može iznimno prelaziti pet godina. U osam
država članica skraćeno je trajanje zabrane ulaska kao rezultat
provedbe Direktive. Međutim, istraživanje je pokazalo da se u šest država
članica povećao broj zabrana ulaska izdanih povratnicima. U praksi
sve države članice nezakonitim migrantima nude mogućnost da zatraže
povlačenje ili obustavu zabrane ulaska u iznimnim humanitarnim
okolnostima. Svaka se zabrana ulaska unosi u Schengenski informacijski sustav
kako bi se migrante spriječilo da ponovno uđu u Schengenski prostor. U svojoj
presudi u predmetu C 297/12 (Filev/Osmani) Sud EU-a potvrdio je da se najduže
vrijeme trajanja zabrana ulaska predviđeno u Direktivi primjenjuje i na
„povijesne“ zabrane ulaska koje su izdane prije stupanja Direktive na snagu. Tablica 12.
Zabrane ulaska Osnove za korištenje zabrane ulaska || DČ koje koriste te osnove Zabrana ulaska automatski se određuje u slučaju svih odluka o vraćanju || AT, CY, DE, EE, EL, ES, IT, LT, MT, PL, PT, IS, IE, UK Zabran ulaska ne određuje se u svim slučajevima već se (barem) automatski određuje (a) ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljno vraćanje (b) ako nije poštovana obveza vraćanja || BE, BG, CZ, DK, FI, HU, LU, LV, NL, RO, SE, SK, CH, NO Zabrane ulaska određuju se za svaki slučaj zasebno (različite osnove) || FR, SI, LI Promjene zbog Direktive o vraćanju || Država članica Skraćivanje trajanja zabrana ulaska || DE, ES, IT, LV, PL, PT, CH, NO Veći broj izdanih zabrana ulaska || AT, BE, DK, FI, NL, CH Posebni propisi o zabranama ulaska/standardizaciji diljem države || LT, MT, SI Mogućnost povlačenja || ES, PL Zabrana ulaska u pisanom obliku || LU, PL Smanjeni broj izdanih zabrana ulaska || SK Izvor:
MATRIX 2013. 6.
Sudska praksa Suda EU-a u vezi s Direktivom o vraćanju U posljednjih pet
godina nacionalni su sudovi uputili nekoliko predmeta Sudu EU-a radi donošenja
preliminarnih odluka u vezi s tumačenjem Direktive o vraćanju: O zadržavanju: U svojoj presudi u
predmetu C-357/09 (Kadzoev)
od 30. studenog 2009. Sud EU-a izričito je potvrdio zaštitne elemente
odredbi Direktive o vraćanju u vezi sa zadržavanjem, a posebno obvezu
hitnog puštanja osobe na slobodu ako uvjeti propisani Direktivom više nisu
ispunjeni. U ljeto 2013.
upućena su tri predmeta njemačkih sudova na donošenje preliminarne
odluke. U predmetima C 473-13 (Bero) i C 514-13 (Bouzalmate) (u tijeku)
Sudu je postavljeno pitanje je li država članica obavezna u skladu s
člankom 16. stavkom 1. Direktive povratnike zadržavati samo u posebnim
ustanovama za zadržavanje ako posebne ustanove za zadržavanje posjeduje samo u
nekim svojim regionalnim jedinicama (a ne u drugima). Predmet C-474/13 (Thi
Ly Pham) odnosi se na sukladnost s člankom 16. stavkom 1. Direktive s
nacionalnom upravnom praksom smještanja zadržane osobe prije udaljavanja
zajedno s redovnim zatvorenicima ako on/ona pristane na takav smještaj. O kriminalizaciji nezakonitog boravka Dana 28. travnja 2011.
Sud EU-a donio je presudu u predmetu C-61/11
(El Dridi). U ovoj sveobuhvatnoj presudi Sud EU-a utvrdio je da su
Direktivom o vraćanju isključena nacionalna pravila kojima se
određuje kazna zatvora nezakonitom državljaninu treće zemlje s
nezakonitim boravkom koji ne poštuje nalog o napuštanju državnog područja
jer bi se takvom kaznom moglo ugroziti ostvarenje cilja uvođenja
učinkovite politike udaljavanja i repatrijacije u skladu s temeljnim
pravima. U prosincu 2011. donesena je presuda u sličnom predmetu (vidi C-329/11 Achoughbabian) u vezi sa
situacijom u Francuskoj. Njome su potvrđeni nalazi presude El Dridi i
utvrđeno je da nacionalno zakonodavstvo kojim se nezakoniti boravak kažnjava prijetnjom zatvora nije u
skladu s Direktivom o vraćanju. Presuda u predmetu C-430/11 (Sagor)
(u vezi sa sukladnošću odredbi nacionalnog zakonodavstva kojima se
određuju kaznene sankcije kućnog pritvora i hitnog protjerivanja zbog
nezakonitog boravka) donesena je u prosincu 2012. i njome je daje
razrađena sudska praksa EU-a u ovom krugu. U svom nalogu od 21.3.2013., u
predmetu C-522/11 (Mbaye) , Sud EU-a upućuje na gore navedenu
sudsku praksu i ponovio je svoje zaključke. Predmet C 189/13 (Da Silva)
(u tijeku) predstavlja nastavak predmeta Achoughbabian i odnosi se na
usklađenost Direktive o vraćanju s nacionalnim zakonodavstvom sankcioniranje nezakonitog ulaska uz
prijetnju kaznom zatvora. O odnosu
između Direktive o vraćanju i pravne stečevine o azilu: U presudi u
predmetu C 534-11 (Arslan) iz svibnja 2013. riječ je o odnosu
između zadržavanja u vezi s vraćanjem (u skladu s Direktivom 2008/115/EZ)
i pritvorom u vezi s azilom (u skladu s Direktivom 2003/9/EZ) u situaciji kada
je državljanin treće zemlje zadržan u skladu s Direktivom o vraćanju
i predaje zahtjev za azil radi kako bi odgodio vraćanje. Presudom je
potvrđeno da su zadržavanje u vezi s azilom i zadržavanje u vezi s povratkom
obuhvaćeni različitim pravnim režimima s odgovarajućim zaštitnim
mjerama prilagođenim posebnoj situaciji tražitelja azila i povratnika. Sud
je jasno izjavio da postojanje dvaju različitih režima ne podrazumijeva
obvezu države članice da automatski pusti na slobodu zadržane povratnike
kada dostave zahtjev za azil: Presudom je izričito potvrđeno da se
zadržavanje može produžiti - pod uvjetom da države članice bez odgode u
skladu s nacionalnim zakonodavstvom donesu odluku o produljenju trajanja
zadržavanja u skladu s pravnom stečevinom o azilu. O zabranama
ulaska: Presuda od 19.9.2013.,u
predmetu C 297/12 (Filev/Osmani) odnosi se na valjanost „povijesnih“
zabrana ulaska koje su izdane prije stupanja na snagu Direktive o vraćanju
te na pravila o trajanju zabrana ulaska. Sud EU-a u toj je presudi — potvrdio da je
člankom 11. stavkom 2. isključena mogućnost odredbe nacionalnog
prava na temelju koje se ograničenje trajanja zabrane ulaska može
ostvariti predavanjem zahtjeva za ostvarivanje te koristi; — objasnio da
zabrana ulaska koja je donesena više od pet godina prije datuma stupanja na
snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se provodi ta direktiva ne može
proizvoditi daljnje učinke, osim ako osoba predstavlja ozbiljnu prijetnju
za javni red, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost; — onemogućio
države članice da isključe u skladu s člankom 2. stavkom 2.
točkom (b) te direktive osobe koje su u trenutku kada je ta direktiva
trebala biti provedena i na dan kada je provedena imale koristi od povoljnijeg
izravnog učinka Direktive. O dobrovoljnom odlasku: Dutch Raad van
State uputio je na donošenje preliminarne odluke u listopadu 2013. predmet C-554/13
(Zh. i O.) (u tijeku), koji se odnosi na primjenu pojma „rizik za javnu
politiku“ kao razloga za odobravanje razdoblja dobrovoljnog odlaska u kontekstu
članka 7. O pravu svake
osobe da bude saslušana (članak 41. Povelje EU-a) u kontekstu Direktive o
vraćanju: — u proljeće 2013.
dva su predmeta francuskih sudaca o tome pitanju upućena Sudu na donošenje
preliminarne odluke. U predmetima C 166/13 (Mukarubega) i C 249/13
(Boudjilida) (u tijeku) Sudu je postavljeno pitanje primjenjuje li se pravo
na saslušanje prije donošenja odluke u skladu s člankom 41. stavkom 2.
Povelje na postupke vraćanja (Mukarubega) i od njega je zatraženo da
navede točno područje primjene tog prava (Boudjilida). U svojoj presudi od
10.9.2013. u predmetu C- 383/13 PPU (G i R), Sud je potvrdio da se
prilikom donošenja odluke o produljenju zadržavanja moraju poštovati prava
obrane. Objasnio je da nepravilnost u vezi s poštovanjem prava obrane ne dovodi
do ukidanja odluke. Takav učinak moguć je samo ako nacionalni sud
smatra da bi predmetna povreda mogla dovesti do drugačijeg ishoda. Dio V. -
Zaključci Iz ove se
Komunikacije može zaključiti da je uspostava pravne stečevine EU-a o
vraćanju u posljednjem desetljeću dovela do znatnih zakonodavnih i
praktičnih promjena u svim državama članicama. Direktivom o
vraćanju pozitivno se utjecalo na nacionalno zakonodavstvo i praksu u vezi
s dobrovoljnim odlaskom te je služila kao poticaj za promjene u nadzoru
prisilnog vraćanja. Njome se pridonijelo spajanju — i općenito
smanjenju — najdužih razdoblja zadržavanja diljem EU-a te se u svim državama
članicama sve više koriste alternative pritvoru.
Njome je također ograničena sposobnost država članica da
kriminaliziraju nezakoniti boravak, a njezinim se zaštitnim mjerama pridonijelo
većoj pravnoj sigurnosti. Pokazalo se da
zabrinutost koju su izrazile neke države članice u trenutku donošenja
direktive da će se njezinim zaštitnim odredbama umanjiti učinkovitost
postupaka povratka nije bila opravdana: Iskustvo je pokazalo da postupci
predviđeni u Direktivi o povratku omogućuju odlučno djelovanje.
Glavni razlozi nevraćanja odnose se na praktične probleme s
identifikacijom povratnika i dobivanjem nužne dokumentacije od nadležnih tijela
izvan EU-a. Postupno se razvilo
zajedničko vlasništvo i potpora glavnim ciljevima politika ove nove
politike EU-a. Sve države članice sada općenito prihvaćaju
sljedeće ciljeve politika:
poštovanje temeljnih
prava;
poštene i
djelotvorne postupke;
smanjenje
broja slučajeva migranata koji nemaju jasan pravni status;
prednost
dobrovoljnog odlaska;
promicanje
reintegracije i razvoj alternativa zadržavanju.
To je postalo
očito za vrijeme nedavnih razgovora o politikama s državama članicama
koji su provedeni u 2013. Te su pozitivne promjene potvrđene u osmom
izvješću Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno pravo o
protjerivanju stranaca, u kojem Posebni izvjestitelj UN-a priznaje da Direktiva
EU-a o vraćanju „sadrži vrlo progresivne odredbe o takvim pitanjima
koje su daleko naprednije od normi u drugim regijama svijeta.“ Unatoč tim
pozitivnim promjenama i činjenici da su države članice općenito
prenijele Direktivu o vraćanju u svoje zakonodavstvo, još uvijek ima
mjesta za napredak u praktičnoj provedbi Direktive i politika
vraćanja općenito, čime će se osigurati poštovanje
standarda temeljnih prava (npr. uvjeti zadržavanja, učinkoviti pravni
lijekovi) i učinkovitost (npr. brži postupci i više stope — dobrovoljnog —
povratka). Djelovanje
predviđeno ovom Komunikacijom usmjereno je na osiguravanje pravilne i
učinkovite provedbe postojećih pravila, promicanje temeljnih prava,
usporedive prakse, suradnje između država članica i suradnje s
državama nečlanicama. Ovim će se djelovanjem osigurati bolja provedba
i praktična primjena politika povratka, konsolidacija i produbljivanje
postignuća politike povratka EU-a narednih godina, uz potpuno poštovanje
neodvojivih prava i dostojanstva svih ljudi — bez obzira na njihov
useljenički status. [1] „Državljanin treće zemlje“ znači svaka osoba koja
nije državljanin EU-a i koja nema pravo na slobodno kretanje na temelju prava
Zajednice. [2] Direktiva 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16.
prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica
za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, SL L 348/98
od 24.12.2008. [3] Komunikacija o globalnom pristupu migraciji i mobilnosti — COM(2011) 743. [4] Za više pojedinosti vidi Komunikaciju o ocjenjivanju Sporazuma EU-a o
ponovnom prihvatu (EURA) COM(2011) 76 od 23.2.2011. [5] Podaci Eurostata. Statistički podaci,
međutim, mogu dati krivu sliku jer DČ trenutno nemaju obavezu
prikupljati podatke o dobrovoljnom povratku i ti se podaci na dobrovoljnoj osnovi
ne bilježe točno. Taj se statistički jaz može zatvoriti tek kada bude
uspostavljen sustav sustavne evidencije dobrovoljnih odlazaka. Sustavom ulaska
i izlaska iz EU-a o kojem se trenutno pregovara moglo bi se znatno olakšati
takvo prikupljanje podataka. [6] Pojam „države članice“ u kontekstu Direktive o
vraćanju odnosi se na 30 država: 28 država članica EU-a bez UK-a i
Irske, plus CH, NO, Island i Lihtenštajn. Objašnjenje: Direktiva o
vraćanju hibridni je instrument i s jedne strane dio je schengenske pravne
stečevine. Primjenjuje se na Švicarsku, Norvešku, Island i Lihtenštajn.
Taj se dio schengenske pravne stečevine ne primjenjuje na UK i Irsku u
skladu s Protokolom 19. S druge strane, Direktiva o vraćanju dio je pravne
stečevine obuhvaćene Glavom V. Trećeg dijela Ugovora, u odnosu
na koji se UK i Irska mogu odreći izuzeća u skladu s Protokolom 21.
Međutim, te DČ nisu se odrekle izuzeća.
[7] Člankom 31. stavkom 2. Uredbe o VIS-u propisano je izuzeće
od općeg načela da se podaci obrađeni u VIS-u neće prenositi
ili stavljati na raspolaganje trećoj zemlji ili međunarodnoj
organizaciji: određene vrste podataka mogu se prenositi ili stavljati na
raspolaganje trećoj zemlji ako je to nužno u određenim
slučajevima radi dokazivanja identiteta državljana trećih zemalja,
uključujući za potrebe vraćanja, i samo kada su ispunjeni
posebni uvjeti kako bi se osigurala usklađenost sa zahtjevima EU-a o
zaštiti podataka. [8] Dostupno u odjeljku s ad-hoc pitanjima web-mjestima EMM-a: http://ec.europa.eu/dgs/home-affairs/what-we-do/networks/european_migration_network/index_en.htm [9]
Detaljna ocjena prvih godina iskustva u provedbi Fonda za povratak bit će
uključena u Izvješće Komisije za 2014. o ostvarenim rezultatima i
kvalitativnim i kvantitativnim vidovima provedbe Europskog fonda za povratak za
razdoblje 2008. – 2010. [10] Objavljeno na: http://frontex.europa.eu/publications
(‘FRAN’). [11] Od 2010., u Godišnjem izvješću Komisije o imigracijama i azilu
predviđeno je redovito izvješćivanje o zajedničkim operacijama
vraćanja koje je koordinirao FRONTEX: [12] U razdoblju između 2007. i 2013. osposobljeno je 225 voditelja
pratnje. [13] Vidi: http://www.icmpd.org/Ongoing-Projects.1570.0.html. [14] Poveznice s nacionalnim mjerama prenošenja dostupne su u odjeljku MNE
EUR-Lexa. http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:72008L0115:EN:NOT [15]
Kompiliranim zapisnicima s tih sastanaka Kontaktnih skupina (o obliku dokumenta
s pitanjima i odgovorima) može se pristupiti putem Registra stručnih
skupina Komisije. [16] Većina tih studija javno je dostupna pod e-knjižnica GU GOME na
web-mjestu Europa pod:
ec.europa.eu/dgs/home-affairs/e-library/documents/categories/studies. [17] Izvođači su se morali savjetovati sa sljedećim
dionicima: 1. Pravosudna tijela/suci nadležni za
nadzor/saslušavanje žalbi u vezi s politikom vraćanja (putem nacionalnih i
međunarodnih udruženja sudaca); 2. Odvjetnici i institucije koji pružaju
pravnu pomoći povratnicima (putem nacionalnih i međunarodnih
udruženja odvjetnika); 3. Tijela za nadzor vraćanja
(tijela osnovana u skladu s člankom 8. stavkom 6. Direktive o
vraćanju); 4. Dionici koji pomažu migrantima ili
zastupaju njihova prava (NVO-i, tijela za zastupanje; 5. Dionici koji
komentiraju/proučavaju politiku vraćanja (NVO-i, akademici, itd.) 6. Međunarodne organizacije (UNHCR,
IOM, Crveni križ itd.) zainteresirane za pitanja vraćanja. [18] Premda Belgija ne primjenjuje niti jednu od navedenih alternativa
zadržavanju, od 2008. nudi poseban smještaj i savjete za obitelji, a što je u
nedavnoj objavi NVO-a izdvojeno kao najbolja praksa. [19] dokument CPT/Inf/E (2002) 1 — Rev. 2013, dostupan na:
www.cpt.coe.int/en/docsstandards.htm [20] Europska
komisija (2013.) Ocjena usklađenosti Direktive 2008/115/EEZ Norveška.
Verzija 3.0 – 20.6.2013. Neobjavljeni članak 10. stavak 1. [21]
Samo predloženo (podaci za 2012. putem FRA). [22] Vlada trenutačno
razmatra dvostruki sustav nadzora kojim je predviđeno da nadzor vrši
pravobranitelj zajedno s NVO-ima [23] Člankom 2. stavkom 2. točkom (a) omogućuje se DČ
da ne primjenjuju Direktivu u određenim „graničnim slučajevima“
(osobe kojima je odbijen ulazak na granici i osobe uhićene zbog
nezakonitog prelaska granice). U tom se slučaju još uvijek primjenjuju
osnovne zaštitne mjere iz članka 4. stavka 4. Člankom 2. stavkom 2.
točkom (b) dopušta se DČ da ne primjenjuju Direktivu u određenim
„kaznenopravnim“ situacijama osoba koje se moraju vratiti radi kaznene sankcije
ili osoba u pogledu kojih je pokrenut postupak izručenja). [24] Dvije druge preliminarne odluke — C 166/13 (Mukarubega) i C 249/13
(Boudjilida) — odnose se na slična pitanja. [25]
To može biti slučaj kada postoji rizik od bijega, ili, ako je zahtjev za
zakoniti boravak odbačen kao očito neutemeljen ili prijevaran, ili
ako predmetna osoba predstavlja rizik za javnu politiku, javnu sigurnost ili
nacionalnu sigurnost.