Predmet C-450/22

Caixabank SA i dr.

protiv

Asociación de Usuarios de Bancos, Cajas de Ahorros y Seguros de España (Adicae) i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo)

Presuda Suda (četvrto vijeće) od 4. srpnja 2024.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13/EEZ – Ugovori o hipotekarnom kreditu – Ugovorne odredbe kojima se ograničava promjena kamatnih stopa – Takozvane odredbe o ‚najnižoj kamatnoj stopi’ – Kolektivna tužba kojom se traži prestanak korištenja tih odredbi i vraćanje iznosa plaćanih po toj osnovi te koja uključuje velik broj trgovaca i potrošača – Jasnoća i razumljivost navedenih odredbi – Pojam ‚prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću’”

1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Kolektivna tužba kojom se traži prestanak korištenja određenih ugovornih odredbi te koja uključuje velik broj trgovaca iz istog gospodarskog sektora – Odredbe o najnižoj kamatnoj stopi uključene u vrlo veliki broj ugovora o hipotekarnom kreditu i korištene tijekom veoma dugog razdoblja – Ovlast nacionalnog suda da ispita ispunjavanje zahtjeva transparentnosti u postupku povodom takve tužbe – Uvjet

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 3.)

   (t. 26., 28.-32., 35.-38., 39.-46., t. 1. izreke)

2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Kolektivna tužba kojom se traži prestanak korištenja određenih ugovornih odredbi te koja uključuje velik broj trgovaca iz istog gospodarskog sektora – Odredbe o najnižoj kamatnoj stopi uključivane u vrlo veliki broj ugovora o hipotekarnom kreditu i korištene tijekom veoma dugog razdoblja – Ispitivanje koje nacionalni sud provodi u pogledu ispunjavanja zahtjeva transparentnosti u postupku povodom takve tužbe – Kriteriji za ocjenu – Pojam prosječnog potrošača koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću – Doseg – Uzimanje u obzir promjene percepcije tog potrošača

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 4. st. 2. i čl. 7. st. 3.)

   (t. 49., 50., 52.-57., t. 2. izreke)

Kratak prikaz

Odlučujući o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), Sud pojašnjava doseg pojma „prosječni potrošač“ i utvrđuje kriterije koji se primjenjuju na ispitivanje transparentnosti ugovorne odredbe s gledišta Direktive 93/13 ( 1 ), u kontekstu kolektivne tužbe kojom se traži prestanak korištenja takozvane ugovorne odredbe o „najnižoj kamatnoj stopi“ ( 2 ), podnesene protiv velikog broja trgovaca iz istog gospodarskog sektora koji su tu odredbu koristili tijekom vrlo dugog razdoblja.

U studenom 2010. jedna je španjolska udruga klijenata banaka, štedionica i osiguravajućih društava ( 3 ) podnijela Juzgadu de lo Mercantil no 11 de Madrid (Trgovački sud br. 11 u Madridu, Španjolska) kolektivnu tužbu koja je u konačnici obuhvaćala više od stotinjak kreditnih institucija, tražeći pritom prestanak korištenja odredbe o najnižoj kamatnoj stopi sadržane u općim uvjetima ugovora o hipotekarnom kreditu koje su koristile te institucije, te povrat iznosa koje su dotični potrošači platili na temelju te odredbe. Taj je sud prihvatio navedenu tužbu za gotovo sve te kreditne institucije, pri čemu je utvrdio ništavost ugovorne odredbe o najnižoj kamatnoj stopi te naložio prestanak njezina korištenja i da te institucije vrate iznose koji su neosnovano primljeni na temelju njezine primjene ( 4 ).

Audiencia Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska) je gotovo u potpunosti odbila žalbe koje su podnijele te kreditne institucije. Kreditne institucije koje su bile odbijene u žalbenom postupku podnijele su žalbe u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev koji postavlja pitanje o dvama pravnim problemima. Prvi se odnosi na pitanje je li kolektivna tužba primjereno procesno sredstvo za ispitivanje transparentnosti ugovornih odredbi o najnižoj kamatnoj stopi, dok se drugi tiče teškoće u primjeni pojma „prosječni potrošač“ u kontekstu predmeta iz glavnog postupka, s obzirom na to da se te odredbe obraćaju različitim kategorijama potrošača i da su se koristile tijekom veoma dugog razdoblja u kojem se razina upoznatosti s njima promijenila.

Ocjena Suda

U prvom redu, Sud ispituje mogućnost da nacionalni sud provede nadzor transparentnosti ugovorne odredbe u postupku povodom kolektivne tužbe koja je podnesena protiv većeg broja trgovaca, koji pripadaju istom gospodarskom sektoru, te dotiče vrlo veliki broj ugovora.

U tom kontekstu prije svega ističe da, istodobno sa subjektivnim pravom potrošača da pred sudom pokrene postupak, putem pojedinačne tužbe, radi ispitivanja nepoštenosti odredbi ugovora čija je taj potrošač stranka, Direktiva 93/13 ( 5 ) omogućuje državama članicama uspostavljanje nadzora nad takvim odredbama sadržanima u formularnim ugovorima putem kolektivnih tužbi za zabranu postupanja koje udruge za zaštitu potrošača podnose u javnom interesu. Budući da se te tužbe razlikuju po svom predmetu i pravnim učincima, uzimanje u obzir svih okolnosti sklapanja ugovora prilikom ocjene po službenoj dužnosti nepoštenosti ugovorne odredbe, što je karakteristika individualne tužbe, ne smije sprečavati korištenje kolektivne tužbe. Nadalje, kada je riječ o odnosu između individualnih i kolektivnih tužbi, iako je na svakom nacionalnom pravnom sustavu da utvrdi pravila koja uređuju taj odnos u skladu s načelom procesne autonomije, ta pravila ne smiju dovesti u pitanje mogućnost izbora, koja se potrošačima nudi u Direktivi 93/13, da svoja prava ostvare bilo putem individualne ili kolektivne tužbe.

Sud slijedom toga navodi, prvo, da doseg obveze koju trgovci imaju u pogledu jasnog i razumljivog sastavljanja ugovorne odredbe ne ovisi o vrsti tužbe, bilo individualne ili kolektivne, kojom potrošač ili organizacija koja ima legitimni interes štititi ga nastoji ostvariti prava priznata Direktivom 93/13. U tom smislu precizira da se njegova sudska praksa, proizišla iz individualnih tužbi, koja se odnosi na doseg zahtjeva transparentnosti ugovornih odredbi, može primijeniti na kolektivne tužbe. Zbog navedenih razloga sudski nadzor transparentnosti ugovornih odredbi ne može se ograničiti samo na ugovorne odredbe koje su predmet pojedinačnih tužbi. Naime, ni iz jedne odredbe Direktive 93/13 ne može se zaključiti da bi taj nadzor bio isključen u slučaju ugovornih odredbi koje su predmet kolektivnih tužbi, uz uvjet da se, kada je ta tužba podignuta protiv više trgovaca, ona mora odnositi na trgovce iz istog gospodarskog sektora koji koriste ili preporučuju korištenje istih općih ugovornih odredbi ili sličnih ugovornih odredbi ( 6 ).

Drugo, Sud napominje da se ispitivanje transparentnosti ugovorne odredbe koje nacionalni sud provodi u postupku povodom kolektivne tužbe, po samoj svojoj prirodi ne može odnositi na okolnosti koje su specifične za pojedinačne slučajeve, već se odnosi na standardizirane prakse trgovaca. Dakle, prilikom ocjenjivanja transparentnosti odredbe o najnižoj kamatnoj stopi taj sud mora ispitati, ovisno o prirodi robe ili usluga koji su predmet dotičnih ugovora, može li prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, u trenutku sklapanja ugovora shvatiti funkcioniranje te odredbe i procijeniti njezine potencijalno značajne ekonomske posljedice. U tu svrhu, navedeni sud mora uzeti u obzir sve standardne ugovorne i predugovorne prakse koje je primjenjivao svaki pojedini trgovac te bilo koje druge okolnosti koje navedeni sud smatra relevantnima za provođenje nadzora u pogledu svakog tuženika.

Treće, Sud naglašava da složenost predmeta, zbog vrlo velikog broja tuženika i brojnih formulacija tih ugovornih odredbi, nije relevantan kriterij za ocjenjivanje obveze nacionalnog suda da ispituje transparentnost ugovornih odredbi u okviru kolektivne tužbe, pod pretpostavkom da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavka 3. Direktive 93/13. Prema tome, Direktiva 93/13 ( 7 ) omogućuje nacionalnom sudu da provede nadzor transparentnosti ugovorne odredbe u postupku povodom kolektivne tužbe koja je podnesena protiv većeg broja trgovaca, koji pripadaju istom gospodarskom sektoru, te dotiče vrlo velik broj ugovora, pod uvjetom da ti ugovori sadržavaju istu ugovornu odredbu ili slične ugovorne odredbe.

U drugom redu, Sud pojašnjava pojam „prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću” u kontekstu ispitivanja transparentnosti ugovorne odredbe koja je dio ugovora koji se obraćaju specifičnim kategorijama potrošača, pri čemu se ta odredba koristila tijekom veoma dugog razdoblja u kojem se razina upoznatosti s njome promijenila.

U tom smislu ističe da, slično kao kod generičkog pojma „potrošač” ( 8 ), koji je objektivne prirode i ne ovisi o konkretnim saznanjima i informacijama kojima dotična osoba stvarno raspolaže, korištenje za nadzor transparentnosti ugovorne odredbe apstraktnog referentnog kriterija, kao što je kriterij „prosječnog potrošača“, omogućava izbjegavanje da taj nadzor ovisi o ispunjavanju složene kombinacije subjektivnih čimbenika koje je teško ili čak nemoguće utvrditi. Naime, budući da u postupku povodom individualne tužbe konkretne spoznaje koje bi potrošač trebao imati ne mogu opravdavati bilo kakvo odstupanje u odnosu na razinu spoznaja prosječnog potrošača, pojedinačne se karakteristike različitih kategorija potrošača to više ne mogu uzeti u obzir ni u postupku povodom kolektivne tužbe. Prema mišljenju Suda, upravo heterogenost relevantne javnosti, koja u konkretnom slučaju obuhvaća različite kategorije potrošača koje je teško svrstati u jednu skupinu, čini nužnim korištenje pravne fikcije prosječnog potrošača. Ta fikcija pretpostavlja da se potonjeg promatra kao jedan apstraktni entitet čija je sveukupna percepcija relevantna za njegovo ispitivanje.

Prema tome, u okviru analize transparentnosti odredbi o najnižoj kamatnoj stopi u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o hipotekarnom kreditu, sud koji je uputio zahtjev morat će se osloniti na percepciju prosječnog potrošača koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, i to neovisno o razlikama koje postoje između svakog pojedinačnog potrošača kojem se predmetni ugovori obraćaju, posebno u pogledu stupnja informiranosti o odredbi o najnižoj kamatnoj stopi, razini prihoda, dobi ili profesionalnoj djelatnosti. Činjenica da se ti ugovori obraćaju specifičnim kategorijama potrošača ne može dovesti do drukčijeg zaključka.

Međutim, ne može se a priori isključiti da zbog nastupanja objektivnog događaja ili općepoznate činjenice, kao što je izmjena mjerodavnog propisa ili promjena sudske prakse o kojoj se mnogo govorilo i raspravljalo, sud koji je uputio zahtjev zaključi da je sveukupna percepcija prosječnog potrošača u pogledu ugovorne odredbe o najnižoj kamatnoj stopi u referentnom razdoblju bila promijenjena čime je potonjem omogućila da postane svjestan potencijalno značajnih ekonomskih posljedica koje ta odredba povlači. U takvom se slučaju Direktivi 93/13 ne protivi uzimanje u obzir činjenice da je u tom razdoblju došlo do promjene percepcije prosječnog potrošača, tako da razina njegove informiranosti i pažnje može ovisiti o trenutku sklapanja ugovorâ o hipotekarnom kreditu.

( 1 ) Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)

( 2 ) Tu su ugovornu odredbu koristile kreditne institucije, a njome se predviđala minimalna stopa ispod koje se promjenjiva kamatna stopa ne može smanjiti (u daljnjem tekstu: ugovorna odredba o najnižoj kamatnoj stopi).

( 3 ) Asociación de Usuarios de Bancos, Cajas de Ahorros y Seguros de España (Adicae)

( 4 ) Povrat se odnosio na iznose koji su neosnovano primljeni počevši od 9. svibnja 2013., dana objave presude Vrhovnog suda br. 241/2013 kojom je taj sud odlučio da utvrđenje ništavosti odredbe o najnižoj kamatnoj stopi proizvodi učinke ex nunc.

( 5 ) I konkretno mehanizam predviđen u članku 7. stavku 2. Direktive 93/13

( 6 ) Uvjeti predviđeni u članku 7. stavku 3. Direktive 93/13

( 7 ) I posebno njezin članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 3.

( 8 ) Kako se određuje u članku 2. točki (b) Direktive 93/13.