Predmet C-222/22

Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za imigraciju i azil, Austrija)

protiv

JF

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Austrija))

Presuda Suda (treće vijeće) od 29. veljače 2024.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Politika azila – Direktiva 2011/95/EU – Uvjeti za ostvarivanje međunarodne zaštite – Sadržaj te zaštite – Članak 5. – Potrebe za međunarodnom zaštitom koje nastaju na licu mjesta (sur place) – Naknadni zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice – Članak 5. stavak 3. – Pojam ‚okolnosti koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla’ – Zlouporaba i instrumentalizacija primjenjivog postupka – Aktivnosti u državi članici domaćinu koje nisu izraz i nastavak uvjerenja ili sklonosti koje je imao u zemlji podrijetla – Vjersko preobraćenje”

Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Status izbjeglice ili status stečen na temelju supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95 – Naknadni zahtjev – Potrebe za međunarodnom zaštitom koje nastaju na licu mjesta (sur place) – Pojam ‚okolnosti koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla’ – Mogućnost država članica da isključe priznanje statusa izbjeglice – Uvjet – Okolnosti koje se odnose na zlouporabu i instrumentalizaciju primjenjivog postupka – Automatsko isključenje statusa izbjeglice osim u slučaju da okolnosti pokazuju izraz i nastavak uvjerenja koje je imao u zemlji podrijetla – Nedopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/95, čl. 4. st. 3. i čl. 5. st. 3.)

(t. 28., 32., 34., 36., 37., 40., 44., 46. i izreka)

Kratak prikaz

Odlučujući o zahtjevu za prethodnu odluku Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud, Austrija), Sud pojašnjava uvjete pod kojima države članice mogu ograničiti, na temelju članka 5. stavka 3. Direktive 2011/95 ( 1 ), priznavanje potrebe za međunarodnom zaštitom koja proizlazi iz aktivnosti državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od svojeg odlaska iz zemlje podrijetla.

Osoba JF, iranski državljanin, podnijela je 2015. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Austriji. Njezin je zahtjev konačno odbijen 2018.

Osoba JF podnijela je 2019. naknadni zahtjev u smislu članka 2. točke (q) Direktive 2013/32 ( 2 ), pri čemu je tvrdila da se u međuvremenu preobratila na kršćanstvo i zbog toga strahovala od proganjanja u svojoj zemlji podrijetla. Odlukom donesenom u lipnju 2020. nadležno austrijsko tijelo odbilo joj je priznati status izbjeglice s obzirom na to da se navedena opasnost od proganjanja pojavila na licu mjesta te ju je podnositelj zahtjeva stvorio vlastitom odlukom. Smatrajući da je osoba JF bila u opasnosti da bude izložena, u slučaju povratka u Iran, osobnom progonu zbog njezina preobraćenja, ipak joj je odobrilo status korisnika supsidijarne zaštite i pravo na privremeni boravak.

Presudom od 29. rujna 2020. Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) prihvatio je tužbu koju je osoba JF podnijela protiv te odluke. Taj je sud smatrao da zahtjev ni na koji način ne predstavlja zlouporabu i da nepostojanje elemenata koji dokazuju da je preobraćenje osobe JF izraz i nastavak uvjerenja koje je imao u zemlji podrijetla nije dovoljno da bi se opravdalo odbijanje priznavanja statusa izbjeglice. Nadležno austrijsko tijelo podnijelo je reviziju protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev.

U tim je okolnostima taj sud odlučio postaviti pitanje Sudu o tome protivi li se članku 5. stavku 3. Direktive 2011/95 ( 3 ) nacionalni propis kojim se priznavanje statusa izbjeglice nakon naknadnog zahtjeva utemeljenog na opasnosti od proganjanja proizišloj iz okolnosti koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla, uvjetuje dvostrukim uvjetom da su te okolnosti obuhvaćene aktivnostima koje su dopuštene u dotičnoj državi članici i predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja koja je podnositelj zahtjeva imao u zemlji podrijetla.

Ocjena Suda

Sud najprije naglašava da članak 5. stavak 3. Direktive 2011/95 odstupa od načela utvrđenog u stavcima 1. i 2. tog članka ( 4 ) jer se njime dopušta da opasnost od proganjanja, na koju se poziva u prilog naknadnom zahtjevu i koja se temelji na okolnostima koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla, „u pravilu” dovede do nepriznavanja statusa izbjeglice. Stoga mogućnost koju ta odredba daje državama članicama treba usko tumačiti.

Sud nadalje smatra da se odbijanjem priznavanja statusa izbjeglice nakon naknadnog zahtjeva na temelju te odredbe nastoji sankcionirati nepoštenu namjeru podnositelja zahtjeva koji je „fabricirao” okolnosti na kojima se temelji opasnost od proganjanja kojoj bi bio izložen u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla te je tako instrumentalizirao primjenjivi postupak priznavanja međunarodne zaštite.

Pitanje jesu li okolnosti na koje se poziva obuhvaćene zlouporabom i instrumentalizacijom primjenjivog postupka zahtijeva pojedinačnu ocjenu tog zahtjeva s obzirom na sve predmetne okolnosti, koju provode nadležna tijela država članica u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2011/95. U tom pogledu, Sud ističe da prenošenje članka 5. stavka 3. te direktive ne omogućuje državama članicama da uvedu pretpostavku prema kojoj svaki naknadni zahtjev koji se temelji na okolnostima koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla proizlazi iz zlouporabe i instrumentalizacije postupka priznavanja međunarodne zaštite. Naime, suprotno tumačenje oduzelo bi koristan učinak odredbama članka 4. Direktive 2011/95, koje se primjenjuju na sve zahtjeve za međunarodnu zaštitu, neovisno o razlozima proganjanja navedenima u prilog tim zahtjevima.

Međutim, ako se nakon pojedinačne ocjene naknadnog zahtjeva utvrdi da je tim okolnostima podnositelj zahtjeva zlouporabio i instrumentalizirao primjenjivi postupak, članak 5. stavak 3. Direktive 2011/95 ovlašćuje dotičnu državu članicu da predvidi da se tom podnositelju zahtjeva ne prizna status izbjeglice u smislu članka 2. točke (e) te direktive ( 5 ). Izraz „ne dovodeći u pitanje Ženevsku konvenciju ( 6 )” iz članka 5. stavka 3. te direktive nalaže, ako to tijelo utvrdi da postoji vjerojatna opasnost od proganjanja u slučaju povratka podnositelja zahtjeva u njegovu zemlju podrijetla, da on u dotičnoj državi članici ipak može uživati prava zajamčena tom konvencijom koja ne mogu biti predmet nikakve rezerve. Ta prava uključuju načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, iz članka 33. stavka 1. Konvencije.

Naposljetku, Sud smatra da se izraz „ne dovodeći u pitanje Ženevsku konvenciju” ne protivi uvjetu predviđenom nacionalnim pravom, na temelju kojeg aktivnosti koje dovode do opasnosti od proganjanja na koje se podnositelj zahtjeva poziva moraju biti dopuštene u državi članici domaćinu. U tom pogledu podsjeća na to da, u skladu s člankom 2. Ženevske konvencije, „svaki izbjeglica ima dužnosti prema zemlji u kojoj se nalazi, a to se posebice odnosi na njegovu dužnost da poštuje njezine zakone i propise kao i mjere koje se poduzimaju kako bi se održao javni red”.

S obzirom na prethodno navedeno, Sud smatra da se članku 5. stavku 3. Direktive 2011/95 protivi nacionalni propis kojim se priznavanje statusa izbjeglice nakon naknadnog zahtjeva, utemeljenog na opasnosti od proganjanja proizišloj iz okolnosti koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla, uvjetuje time da te okolnosti predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja koja je podnositelj zahtjeva imao u toj zemlji.

( 1 ) Direktiva 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216, L).

( 2 ) Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38., SL 2020., L 415, str. 90. i SL 2023./90200, L). Prema članku 2. točki te direktive, „naknadni zahtjev” znači daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja konačne odluke o prethodnom zahtjevu, uključujući slučajeve kada je podnositelj zahtjeva izričito povukao svoj zahtjev te slučajeve kada je tijelo odlučivanja odbacilo zahtjev nakon njegova prešutnog povlačenja.

( 3 ) Na temelju te odredbe, „[n]e dovodeći u pitanje Ženevsku konvenciju, države članice mogu odrediti da se podnositelju zahtjeva koji naknadno podnese zahtjev u pravilu neće priznati status izbjeglice ako se opasnost od proganjanja temelji na okolnostima koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio zemlju podrijetla”.

( 4 ) U skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. Direktive 2011/95: „1. Osnovan strah od proganjanja ili stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na događajima koji su se dogodili nakon što je podnositelj zahtjeva napustio zemlju podrijetla. 2. Osnovani strah od proganjanja ili stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na aktivnostima u koje se upustio podnositelj zahtjeva nakon što je napustio zemlju podrijetla, posebno ako je utvrđeno da aktivnosti na koje se poziva predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja ili sklonosti koje je imao u zemlji podrijetla.”

( 5 ) Sukladno toj odredbi, ‚status izbjeglice’ znači priznavanje kao izbjeglice državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od strane države članice.

( 6 ) Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. [Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)], stupila je na snagu 22. travnja 1954. te je dopunjena i izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).