Predmet C-556/17

Alekszij Torubarov

protiv

Bevándorlási és Menekültügyi Hivatal

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Pécsi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság)

Presuda Suda (veliko vijeće) od 29. srpnja 2019.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička politika azila i supsidijarne zaštite – Zajednički postupci za priznavanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32/EU – Članak 46. stavak 3. – Razmatranje u potpunosti i ex nunc – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Opseg ovlasti prvostupanjskog suda – Nepostojanje ovlasti izmjene – Odbijanje nadležnog upravnog ili nesudskog tijela da postupi u skladu s odlukom tog suda”

1. Nadzor granica, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Područje primjene ratione temporis – Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen prije 20. srpnja 2015. – Nacionalni sud koji na postupak koji je u tijeku i koji se odnosi na takav zahtjev primjenjuje nacionalni propis kojim se prenosi direktiva – Dopuštenost

   (Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 52. prvi stavak)

   (t. 39.-46.)

2. Nadzor granica, azil i useljavanje – Politika azila – Status izbjeglice ili status stečen na temelju supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95 – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Pravno sredstvo protiv odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Obveza ispitivanja činjeničnih i pravnih pitanja – Doseg

   (Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2011/95 i 2013/32, čl. 46. st. 1. i 3.)

   (t. 51.-53.)

3. Nadzor granica, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Pravno sredstvo protiv odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Poništenje prvotne odluke – Odbijanje nadležnog nacionalnog tijela da postupi u skladu s odlukom suda koji odlučuje u postupku – Obveza navedenog suda da izmijeni odluku o odbijanju – Odbijanje primjene nacionalnog propisa kojim se zabranjuje takva izmjena

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 47.; direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2011/95, čl. 13., 14., 18. i 19. i 2013/32, čl. 46. st. 3.)

   (t. 54.-59., 64.-66., 69., 72.-78. i izreka)

Kratak prikaz

U presudi Torubarov (C-556/17) od 29. srpnja 2019. veliko vijeće Suda bilo je pozvano tumačiti odredbu Direktive 2013/32 ( 1 ) kojom se određuje doseg prava na djelotvoran pravni lijek kojim moraju raspolagati podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu (status izbjeglice ili supsidijarna zaštita), osobito protiv odluka kojima se odbija njihov zahtjev ( 2 ). Sud je presudio da, kada je sud – nakon što je u potpunosti i ex nunc razmotrio sva relevantna činjenična i pravna pitanja koja je podnio podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu – utvrdio da se primjenom kriterija predviđenih Direktivom 2011/95/EU ( 3 ) tom podnositelju zahtjeva mora priznati takva zaštita zbog razloga koji ističe u prilog svojem zahtjevu, ali upravno ili nesudsko tijelo nakon toga donese odluku u suprotnom smislu a da prethodno u tu svrhu nije utvrdilo da su se pojavila nova pitanja koja opravdavaju novu ocjenu potreba za međunarodnom zaštitom navedenog podnositelja zahtjeva, navedeni sud mora izmijeniti tu odluku koja nije u skladu s njegovom prethodnom presudom i zamijeniti je svojom odlukom u vezi sa zahtjevom za međunarodnu zaštitu te, ako je potrebno, izuzeti od primjene nacionalni propis koji mu zabranjuje takvo postupanje.

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev treći je put u okviru istog predmeta odlučivao u pogledu ruskog državljanina kojeg se kazneno progoni u njegovoj zemlji podrijetla, koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Mađarskoj jer je strahovao od proganjanja u Rusiji zbog svojih političkih mišljenja ili da bi ondje mogao pretrpjeti ozbiljnu nepravdu. Naime, mađarsko tijelo nadležno za ispitivanje tog zahtjeva odbilo ga je tri puta, unatoč činjenici da je sud koji je uputio zahtjev dva puta poništio njegove odluke o odbijanju i da je u okviru drugog pravnog sredstva dotične osobe taj sud, nakon ocjene svih elemenata spisa, zaključio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu osnovan. U tim okolnostima, dotična je osoba u okviru trećeg pravnog sredstva zatražila od suda koji je uputio zahtjev da sporne odluke zamijeni vlastitom odlukom o međunarodnoj zaštiti koju ta osoba treba dobiti. Međutim, zakonom iz 2015. kojim se nastoji upravljati masovnim useljavanjem ukinuta je ovlast sudova da izmijene upravne odluke u vezi s odobravanjem međunarodne zaštite.

Na temelju presude Alheto ( 4 ), Sud je najprije podsjetio da predmet Direktive 2013/32 nije ujednačavanje postupovnih pravila koja se moraju primijeniti u državama članicama kad je riječ o donošenju nove odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu nakon poništenja prvotne upravne odluke kojom se odbija takav zahtjev. Međutim, iz cilja koji ta direktiva slijedi, a koji se sastoji od osiguranja postupanja sa zahtjevima takve prirode u najkraćem mogućem roku, iz obveze da se prethodno navedenoj odredbi te direktive zajamči koristan učinak te iz nužnosti osiguranja djelotvornosti pravnog lijeka koja proizlazi iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, proizlazi da svaka država članica mora urediti svoje zakonodavstvo na način da se, nakon poništenja te prvotne odluke i u slučaju vraćanja spisa na ponovno odlučivanje nesudskom ili upravnom tijelu nadležnom za ispitivanje navedenog zahtjeva, nova odluka donese u kratkom roku u skladu s ocjenom iz presude kojom je proglašeno poništenje.

Sud je osobito istaknuo da je zakonodavac Unije – time što je propisao da je sud nadležan za odlučivanje o pravnom sredstvu protiv odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu dužan razmotriti, ako je potrebno, „potrebe za međunarodnom zaštitom” podnositelja zahtjeva – namjeravao navedenom sudu, kada smatra da raspolaže svim činjeničnim i pravnim elementima koji su u tom pogledu potrebni, dati ovlast da, nakon razmatranja tih elemenata u potpunosti i ex nunc, to jest nakon njihove iscrpne i aktualizirane ocjene, donese obveznu odluku o tome ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete predviđene Direktivom 2011/95 kako bi mu se priznala međunarodna zaštita. U takvom slučaju, ako se taj sud uvjeri u to da treba odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu i ako poništi odluku o odbijanju navedenog zahtjeva koju je donijelo nadležno nacionalno tijelo, prije nego što mu vrati spis, navedeno tijelo, osim ako se pojave činjenična ili pravna pitanja koja objektivno zahtijevaju novu aktualiziranu ocjenu, više ne raspolaže diskrecijskom ovlasti u pogledu odluke o odobravanju ili odbijanju tražene zaštite u vezi s istim razlozima kao što su oni koji su podneseni navedenom sudu.

Stoga, nacionalno zakonodavstvo koje dovodi do situacije u kojoj se nacionalnom sudu uskraćuju sva sredstva kojim bi osigurao poštovanje svoje presude zapravo može podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu lišiti djelotvornog pravnog lijeka s obzirom na to da pravomoćna i obvezna sudska odluka koja se na njega odnosi može ostati neprovediva.

( 1 ) Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.)

( 2 ) Članak 46. stavak 3.

( 3 ) Direktiva 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.)

( 4 ) Presuda od 25. srpnja 2018., Alheto (C-585/16, EU:C:2018:584)