Predmet C-207/17

Rotho Blaas Srl

protiv

Agenzia delle Dogane e dei Monopoli

(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputio Commissione tributaria di primo grado di Bolzano)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička trgovinska politika – Konačna antidampinška pristojba na određene proizvode podrijetlom iz Narodne Republike Kine – Konačna antidampinška pristojba koju je Tijelo za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ocijenilo neusklađenom s Općim sporazumom o carinama i trgovini”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 18. listopada 2018.

1. Prethodna pitanja – Ocjena valjanosti – Pitanje koje se odnosi na valjanost uredbe koja nije bila pobijana na temelju članka 263. UFEU-a – Tužba u glavnom postupku koju je podnijelo društvo koje očito nije bilo ovlašteno podnijeti tužbu za poništenje – Dopuštenost

   (čl. 263. st. 4. UFEU-a i čl. 267. t. (b) UFEU-a)

2. Međunarodni sporazumi – Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije – GATT iz 1994. – Nemogućnost pozivanja na sporazume WTO-a za osporavanje zakonitosti akta Unije – Iznimke – Unijin akt s ciljem osiguravanja njegovog izvršenja ili koji na njega izrijekom i precizno upućuje – Nepostojanje

   (Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1994., čl. VI.; Uredba Vijeća br. 91/2009; Provedbena uredba Vijeća br. 924/2012; Provedbena uredba Komisije 2015/519)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 28.-41.)

2.  Glede sporazuma WTO-a, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, uzimajući u obzir njihovu prirodu i sadržaj, ti sporazumi u načelu ne pripadaju među norme s obzirom na koje se može nadzirati zakonitost akata institucija Unije (vidjeti među ostalim presude od 23. studenoga 1999., Portugal/Vijeće, C-149/96, EU:C:1999:574, t. 47.; od 1. ožujka 2005., Van Parys, C-377/02, EU:C:2005:121, t. 39., i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C-659/13 i C-34/14, EU:C:2016:74, t. 85.).

   Sud je samo u dvjema iznimnim situacijama, koje proizlaze iz volje zakonodavca Unije da sam ograniči manevarski prostor u primjeni pravila WTO-a, prihvatio da sudovi Unije trebaju, kada je to potrebno, nadzirati zakonitost akta Unije i akata donesenih radi njegove primjene s obzirom na pravila Sporazuma WTO-a ili odluku TRS-a kojom se utvrđuje nepoštovanje tih sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Komisija/Rusal Armenal, C-21/14 P, EU:C:2015:494, t. 40.).

   Kao prvo, riječ je o pretpostavci da Unija namjerava izvršiti konkretnu obvezu preuzetu tim sporazumima i, kao drugo, o slučaju u kojem akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma (presuda od 16. srpnja 2015., Komisija/Rusal Armenal, C-21/14 P, EU:C:2015:494, t. 41. i navedena sudska praksa).

   Stoga uzimajući u obzir te kriterije valja u ovom slučaju utvrditi može li se valjanost spornih uredbi ispitati s obzirom na članak VI. GATT-a iz 1994. i odluku TRS-a od 28. srpnja 2011.

   U pogledu, najprije, Uredbe br. 91/2009, o kojoj je riječ u glavnom predmetu, valja navesti da taj akt ne upućuje izričito na određene odredbe članka VI. GATT-a iz 1994. niti iz njega proizlazi da je Vijeće, kad je usvojilo tu uredbu, namjeravalo provesti posebnu obvezu preuzetu u okviru tog sporazuma ili, općenitije, sporazuma WTO-a.

   Zatim, kad je riječ o provedbenim uredbama br. 924/2012 i 2015/519, iako se tim uredbama u određenoj mjeri prenosi volja Unije da postupi u skladu s odlukom TRS-a od 28. srpnja 2011., to ne može, uzimajući u obzir iznimnu prirodu situacija koje omogućuju nadzor zakonitost s obzirom na pravila proizašla iz WTO-a, kao što je to navedeno u točki 47. ove presude, biti dovoljno da bi se moglo smatrati da je donošenjem navedenih uredbi Unija namjeravala provesti posebnu obvezu preuzetu u okviru WTO-a, koja može opravdati iznimku od nemogućnosti isticanja pravila WTO-a pred sudom Unije i omogućiti potonjem provođenje nadzora zakonitosti predmetnih akata Unije s obzirom na ta pravila (vidjeti u tom smislu presude od 1. ožujka 2005., Van Parys, C-377/02, EU:C:2005:121, t. 42. do 48., i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C-659/13 i C-34/14, EU:C:2016:74, t. 93. do 98.).

   U tim se okolnostima ne može smatrati da bi se zakonitost spornih uredbi mogla ocijeniti s obzirom na članak VI. GATT-a iz 1994. ili s obzirom na odluku TRS-a od 28. srpnja 2011.

   (t. 44., 47.-50., 52., 56.)