Predmet C-51/17

OTP Bank Nyrt.
i
OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt.

protiv

Teréz Ilyés
i
Emil Kiss

(zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Fővárosi Ítélőtábla)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe – Direktiva 93/13/EEZ – Područje primjene – Članak 1. stavak 2 – Obvezne zakonske ili regulatorne odredbe – Članak 3. stavak 1. – Pojam ‚ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori’ – Odredba uvrštena u ugovor nakon njegova sklapanja uslijed intervencije nacionalnog zakonodavca – Članak 4. stavak 2. – Jasno i razumljivo sastavljena odredba – Članak 6. stavak 1. – Ispitivanje nepoštenosti odredbe po službenoj dužnosti nacionalnog suda – Ugovor o kreditu u stranoj valuti sklopljen između pružatelja usluge ili prodavatelja robe i potrošača”

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2018.

1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Nepoštene odredbe u smislu članka 3. – Odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori – Pojam – Klauzula izmijenjena nacionalnom odredbom donesenom nakon sklapanja ugovora i kojom se želi nadomjestiti ništetna odredba – Uključenost

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 3. st. 1.)

2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Područje primjene – Isključenje ugovornih odredbi koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba – Odredba o primjeni tečaja, umetnuta nakon sklapanja ugovora kojom se želi nadomjestiti ništetna odredba iz tog ugovora – Neprimjenjivost direktive – Odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja, koja nije obuhvaćena zakonskim ili regulatornim odredbama – Primjenjivost direktive

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 1. st. 2.)

3. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Područje primjene – Odredbe koje utvrđuju glavni predmet ugovora ili se odnose na cijenu ili naknadu i usluge ili robu koje treba isporučiti kao protučinidbu – Odredba uvrštena u ugovor o kreditu u stranoj valuti, koja se odnosi na rizik promjene tečaja – Uključenost – Pretpostavke – Obveza ispunjavanja zahtjeva razumljivosti i transparentnosti – Tražena razina informacija – Doseg

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 4. st. 2.)

4. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Područje primjene – Odredbe koje utvrđuju glavni predmet ugovora ili se odnose na cijenu ili naknadu i usluge ili robu koje treba isporučiti kao protučinidbu – Odredba uvrštena u ugovor o kreditu u stranoj valuti, koja se odnosi na rizik promjene tečaja – Uključenost – Pretpostavke – Obveza ispunjavanja zahtjeva razumljivosti i transparentnosti – Trenutak uzet u obzir kako bi se ocijenilo izvršenje te obveze – Sklapanje ugovora – Utjecaj naknadnog poništenja određenih klauzula od strane nacionalnog zakonodavca – Nepostojanje

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 4. st. 2.)

5. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenu narav odredbe ugovora koji ocjenjuje – Doseg

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1.)

1.  Pojam „odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori” iz članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti u smislu da se odnosi među ostalim na ugovornu odredbu izmijenjenu prisilnom zakonskom odredbom nacionalnog prava, donesenom nakon sklapanja ugovora s potrošačem, čiji je cilj nadomjestiti ništetnu odredbu sadržanu u navedenom ugovoru.

   U ovom slučaju, budući da je odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku donio nacionalni zakonodavac, očito je da ugovorne stranke o njima nisu pojedinačno pregovarale.

   (t. 48., 49. i t. 1. izreke)

2.  Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da područje primjene te direktive ne obuhvaća odredbe koje su odraz prisilnih odredbi nacionalnog prava, uvrštenih nakon sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora obvezom primjene tečaja narodne banke. U tom pogledu, Sud je već presudio da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ta direktiva ne primjenjuje na uvjete iz ugovora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača koji su određeni nacionalnim propisom (vidjeti u tom smislu rješenje od 7. prosinca 2017., Woonhaven Antwerpen, C-446/17. neobjavljeno, EU:C:2017:954, t. 31.).

   Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu o izuzeću primjene iz te odredbe. Naime, kao što je to navedeno u točki 54. ove presude, članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba usko tumačiti. Stoga, činjenica da određene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi ne podliježu odredbama te direktive ne znači da nacionalni sud ne može ocjenjivati, u odnosu na navedenu direktivu, valjanost drugih odredbi iz istog ugovora na koje se ne odnose zakonske odredbe.

   U pogledu ugovornih odredbi koje se bave pitanjem rizika promjene tečaja i koje nisu obuhvaćene tim zakonodavnim izmjenama, iz sudske prakse Suda proizlazi da su te odredbe obuhvaćene člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 te da se neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra, nakon ispitivanja na pojedinačnoj osnovi, da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo (presuda od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C 186/16, EU:C:2017:703, t. 43.).

   Nadalje, činjenica da su uvjeti koji se odnose na tečajnu razliku isključeni iz područja primjene Direktive 93/13 na temelju njezina članka 1. stavka 2. nije prepreka tomu da se zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. te direktive kao i sudske prakse Suda kako je spomenuta među ostalim u točkama 32. do 34. presude od 31. svibnja 2018., Sziber, (C-483/16, EU:C:2018:367), i dalje primjenjuju na sva druga područja obuhvaćena tom direktivom i, među ostalim, na postupovna pravila koja omogućavaju poštovanje prava koja pojedinci imaju na temelju navedene direktive.

   (t. 63., 66., 68.-70. i t. 2. izreke)

3.  Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

   (t. 78., t. 3. izreke)

4.  Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

   Iz teksta članka 4. stavka 1. Direktive 93/13 proizlazi da, kako bi se ocijenilo, u situaciji u kojoj se dotična odredba odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora, je li ta odredba jasno i razumljivo sastavljena u smislu članka 4. stavka 2. te iste direktive, valja uzeti u obzir, među ostalim, sve odredbe ugovora koje se u njemu nalaze u trenutku njegova sklapanja, s obzirom na to da upravo u tom trenutku potrošač odlučuje hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući uvjetima koje je potonji prethodno sastavio.

   (t. 80., 83. i t. 4. izreke)

5.  Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.

   Ta se obveza nacionalnog suda smatrala nužnom za osiguranje djelotvorne zaštite potrošača, osobito imajući u vidu nezanemarivu opasnost da potrošač ne poznaje svoja prava odnosno da se susreće s poteškoćama u njihovu ostvarivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C-147/16, EU:C:2018:320, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

   (t. 88., 91. i t. 5. izreke)