Predmet C-266/16

Western Sahara Campaign UK

protiv

Commissioners for Her Majesty’s Revenue and Customs
i
Secretary of State for Environment, Food and Rural Affairs

(zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Administrative Court))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Sporazum o partnerstvu u ribarstvu između Europske zajednice i Kraljevine Maroka – Protokol o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti predviđenih tim sporazumom – Akti o sklapanju sporazuma i protokola – Uredbe o raspodjeli ribolovnih mogućnosti utvrđenih protokolom između država članica – Sudska nadležnost – Tumačenje – Valjanost s obzirom na članak 3. stavak 5. UEU-a i na međunarodno pravo – Primjenjivost navedenih sporazuma i protokola na područje Zapadne Sahare i na vode koje se uz njega nalaze”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 27. veljače 2018.

1. Prethodna pitanja–Nadležnost Suda–Akti koje su donijele institucije–Zahtjev za ispitivanje usklađenosti međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija s Ugovorima–Dopuštenost

   (čl. 19. st. 3. t. (b) UEU-a; čl. 267. st. 1. t. (b) UFEU-a)

2. Međunarodni sporazumi–Sporazumi Unije–Sporazum o partnerstvu Zajednica-Maroko–Tumačenje–Primjena relevantnih pravila međunarodnog prava

   (Sporazum o partnerstvu EZ-Maroko, čl. 2. t. (a), čl. 5. i čl. 11.)

3. Međunarodni sporazumi–Sporazumi Unije–Sporazum o partnerstvu Zajednica-Maroko–Područje teritorijalne primjene–Neautonomna područja Zapadne Sahare koja su izvan suverenosti stranaka–Isključenost

   (Sporazum o partnerstvu EZ-Maroko, čl. 11.)

4. Međunarodni sporazumi–Sporazumi Unije–Sporazum o partnerstvu Zajednica-Maroko–Područje teritorijalne primjene–Vode koje se nalaze uz područje Zapadne Sahare–Isključenost–Nedovođenje u pitanje akata Unije o sklapanju Sporazuma o partnerstvu u području ribarstva

   (čl. 3. st. 5. UEU-a; Sporazum o partnerstvu EZ-Maroko, čl. 2. t. (a), i čl. 16. i Protokol iz 2013., čl. 1.; Uredbe Vijeća br. 764/2006 i 1270/2013; Odluka Vijeća 2013/785)

1.  U tom pogledu člankom 19. stavkom 3. točkom (b) UEU-a i člankom 267. prvim stavkom točkom (b) UFEU-a određeno je da je Sud nadležan u prethodnom postupku odlučivati o tumačenju prava Unije i valjanosti akata institucija Unije. Iz navedenih odredaba proizlazi da je Sud u prethodnom postupku nadležan odlučivati o valjanosti i tumačenju akata institucija Unije bez ikakve iznimke (presude od 13. prosinca 1989., Grimaldi, C-322/88, EU:C:1989:646, t. 8. i od 13. lipnja 2017., Florescu i dr., C-258/14, EU:C:2017:448, t. 30.). Međutim, ustaljena je sudska praksa da međunarodni sporazumi koje zaključi Unija na temelju odredaba Ugovora za nju predstavljaju akte institucija Unije (presude od 16. lipnja 1998., Racke, C-162/96, EU:C:1998:293, t. 41. i od 25. veljače 2010., Brita, C-386/08, EU:C:2010:91, t. 39.).

   Stoga je Sud nadležan, kako u okviru tužbe za poništenje tako i u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, ocijeniti je li neki međunarodni sporazum koji je sklopila Unija usklađen s Ugovorima (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/75 (Pravilo o lokalnim troškovima) od 11. studenoga 1975., EU:C:1975:145, str. 1361.) i s pravilima međunarodnog prava koja, sukladno Ugovorima, obvezuju Uniju. Valja dodati da međunarodni sporazumi koje je zaključila Unija obvezuju ne samo njezine institucije, u skladu s člankom 216. stavkom 2. UFEU-a, već i treće države koje su stranke tih sporazuma. Imajući navedeno u vidu, valja smatrati da, kada je, kao što je to u ovom slučaju, Sudu upućen zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na valjanost međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija, taj zahtjev valja shvatiti kao da se odnosi na akt kojim je Unija zaključila takav sporazum (vidjeti po analogiji presude od 9. kolovoza 1994., Francuska/Komisija, C-327/91, EU:C:1994:305, t. 17. i od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C-402/05 P i C-415/05 P, EU:C:2008:461, t. 286. i 289.).

   Imajući u vidu Unijine obveze navedene u točkama 46. i 47. ove presude, kontrola valjanosti koju Sud može provesti u takvom kontekstu može se odnositi i na zakonitost tog akta u pogledu sadržaja samog predmetnog međunarodnog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C-402/05 P i C-415/05 P, EU:C:2008:461, t. 289. i navedenu sudsku praksu).

   (t. 43.-45., 48.-51.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 58.)

3.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 62.-64.)

4.  Budući da ni Sporazum o partnerstvu u ribarstvu između Europskih zajednica i Kraljevine Maroka ni Protokol između Europske unije i Kraljevine Maroka o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti i financijskog doprinosa predviđenih u Sporazumu o partnerstvu u ribarstvu između Europske unije i Kraljevine Maroka nisu primjenjivi na vode koje se nalaze uz područje Zapadne Sahare, ispitivanje prvog prethodnog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost Uredbe Vijeća (EZ) br. 764/2006 od 22. svibnja 2006. o sklapanju navedenog sporazuma, Odluke Vijeća 2013/785/EU o sklapanju navedenog protokola i Uredbe Vijeća (EU) br. 1270/2013 od 15. studenoga 2013. o raspodjeli ribolovnih mogućnosti na temelju navedenog protokola s obzirom na članak 3. stavak 5. UEU-a.

   Kao drugo, Sporazum o partnerstvu primjenjuje se ne samo na područje Kraljevine Maroka već i na „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom” te države, kako je to navedeno u točki 57. ove presude. Sporazum o pridruživanju ne upotrebljava takav izraz. Međutim, u svrhu tumačenja tog izraza treba se referirati na Konvenciju o pravu mora, kako je to navedeno u točki 58. ove presude. U tom pogledu iz članka 2. stavka 1. navedene konvencije proizlazi da se suverenost obalne države proteže – izvan njezina kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda – na susjedni pojas mora, koji se naziva „teritorijalnim morem”. Osim toga, sukladno njezinim člancima 55. i 56., obalnoj državi priznaje se jurisdikcija, zajedno s određenim pravima, u području koje se nalazi izvan njezina teritorijalnog mora i uz njega, a koje je označeno nazivom „isključivi gospodarski pojas”. Iz toga proizlazi da su vode nad kojima obalna država ima pravo izvršavati suverenost ili jurisdikciju, na temelju Konvencije o pravu mora, ograničene isključivo na vode koje se nalaze uz njezino državno područje i spadaju u njezino teritorijalno more ili njezin isključivi gospodarski pojas. Posljedično i imajući u vidu činjenicu da područje Zapadne Sahare ne čini dio Kraljevine Maroka, kako je to navedeno u točkama 62. do 64. ove presude, vode koje se nalaze uz područje Zapadne Sahare ne spadaju u marokansku ribolovnu zonu iz članka 2. točke (a) Sporazuma o partnerstvu.

   Za razliku od Sporazuma o partnerstvu, Protokol iz 2013. ne sadržava nijednu posebnu odredbu kojom se utvrđuje njegovo teritorijalno područje primjene. Međutim, u različitim odredbama tog protokola upotrebljava se izraz „marokanska ribolovna zona”. Međutim, taj je izraz istovjetan izrazu iz članka 2. točke (a) Sporazuma o partnerstvu, koji određuje, s jedne strane, da ga treba shvatiti kao da upućuje na „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroko” i, s druge strane, da takva definicija ne vrijedi samo za taj sporazum već i za protokol koji se nalazi uz njega kao i njegov prilog. Osim toga, iz članka 16. Sporazuma o partnerstvu i članka 1. Protokola iz 2013. proizlazi da su taj protokol, njegov prilog i njegovi dodaci sastavni dio tog sporazuma. Iz navedenog slijedi da izraz „marokanska ribolovna zona”, koji se upotrebljava i u Sporazumu o partnerstvu i u Protokolu iz 2013., čije teritorijalno područje primjene određuje, valja shvatiti kao da upućuje na vode koje se nalaze pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka. Slijedom toga i u skladu s tumačenjem iz točke 73. ove presude, mora se smatrati da izraz „marokanska ribolovna zona” u smislu navedenog protokola ne obuhvaća vode koje se nalaze uz područje Zapadne Sahare.

   (t. 65., -69., 75.-79., 85. i izreka)