Tento dokument je výňatkem z internetových stránek EUR-Lex
Dokument 52013DC0762
COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE EUROPEAN PARLIAMENT AND THE COUNCIL Implementing the Energy Efficiency Directive – Commission Guidance
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi Direktive o energetskoj učinkovitosti – smjernice Komisije
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi Direktive o energetskoj učinkovitosti – smjernice Komisije
/* COM/2013/0762 final */
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi Direktive o energetskoj učinkovitosti – smjernice Komisije /* COM/2013/0762 final */
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM
PARLAMENTU I VIJEĆU o provedbi Direktive o energetskoj
učinkovitosti – smjernice Komisije 1. Uvod Europa si ne može priuštiti gubljenje
energije. Ostvarivanje energetski učinkovite Europe već je dugo cilj
EU-a, koji opetovano podupiru šefovi država i vlada EU-a. Europsko vijeće je 2007. donijelo
ambiciozne ciljeve u vezi s energijom i klimatskim promjenama za 2020. –
smanjenje stakleničkih plinova za 20 %, povećanje udjela
obnovljive energije za 20 % i postizanje povećanja energetske
učinkovitosti za 20 % [1]. Ti su ciljevi ponovno potvrđeni u
Strategiji Europa 2020. [2],
koja je zajednička europskim institucijama, državama članicama i
socijalnim partnerima, koji svi imaju određenu ulogu u osiguravanju da EU
poduzima potrebne mjere za ostvarenje ciljeva Strategije Europa 2020. Predviđanjima iz 2010. [3] se pokazalo da cilj
povećanja energetske učinkovitosti EU-a do 2020. neće biti
ostvaren i da su stoga potrebne nove mjere na europskoj i nacionalnoj razini.
Kako bi riješila tu situaciju, Komisija je 2011. uputila prijedlog za Direktivu
o energetskoj učinkovitosti. Prijedlog se temeljio na iskustvu
stečenom u različitim područjima, posebno područjima
energetske učinkovitosti zgrada, energetskih usluga i kogeneracije.
Zajednički je nazivnik navedenim područjima još uvijek postojeći
veliki potencijal za energetsku učinkovitost te je stoga polazište
prijedloga da se većina potrebne uštede energije može postići
poboljšanjima energetske učinkovitosti (tj. uporabom manje količine
utrošene energije za jednaku razinu gospodarske djelatnosti ili usluge).
Opći je cilj prijedloga bio davanje značajnog doprinosa ispunjavanju
cilja povećanja energetske učinkovitosti EU-a do 2020. i uspostava
zajedničkog okvira za poticanje energetske učinkovitosti u Uniji
nakon 2020. Taj su prijedlog naposljetku donijela dva suzakonodavca 25.
listopada 2012. kao Direktivu o energetskoj učinkovitosti 2012/27/EU [4]. 2. Direktiva o energetskoj
učinkovitosti Direktiva o energetskoj učinkovitosti
(„DEU”) objavljena je 14. studenoga 2012. u Službenom listu, a stupila je na
snagu 4. prosinca 2012. Države članice će je morati prenijeti do 5.
lipnja 2014. (osim određenih odredaba za koje je predviđen drugi
datum prenošenja [5]). U DEU-u su navedene pravno obvezujuće
mjere za jačanje napora država članica da se energijom koriste
učinkovitije u svim fazama energetskog lanca – od pretvorbe energije i
njezine distribucije do krajnje potrošnje. Najvažniji zahtjevi Direktive, u
smislu buduće energetske politike, ukratko su navedeni dolje. Prvo, kako bi se ojačale političke
obveze koje su preuzele države članice u Strategiji EU 2020., u DEU-u je
prvi put jasno definiran i kvantificiran cilj povećanja energetske
učinkovitosti EU-a kao „potrošnja energije u Uniji 2020. od najviše
1 474 Mtoe [6]
primarne energije, odnosno 1 078 Mtoe krajnje energije” [7]. Pristupanjem Hrvatske
1. srpnja 2013., ti su ciljevi prilagođeni na „od najaviše
1 483 Mtoe primarne energije, odnosno 1 086 Mtoe krajnje
energije”. Potpuna i pravilna provedba DEU-a imat će
važnu ulogu u ostvarivanju cilja povećanja energetske učinkovitosti
EU-a za 20 % do 2020., što će zauzvrat doprinijeti okviru EU-a za
klimatsku i energetsku politiku do 2030., kako je objašnjeno u Zelenoj knjizi
COM (2013) 169 završna verzija. Ocjenom napretka u ostvarivanju okvirnih
nacionalnih ciljeva povećanja energetske učinkovitosti koje su države
članice odredile u skladu s člankom 3. DEU-a doprinijet će se
raspravi o tome koje bi vrste ciljeva i na kojoj razini mogle biti primjerene
za 2030. U DEU-u se od država članica zahtijeva i
određivanje nacionalnih okvirnih ciljeva povećanja energetske
učinkovitosti za 2020., koji se mogu temeljiti na različitim
pokazateljima (potrošnja primarne energije ili krajnja potrošnja energije,
uštede primarne ili krajnje energije ili energetski intenzitet). Države
članice moraju u okviru nacionalnih programa reformi ili zasebnom
komunikacijom do 30. travnja 2013. obavijestiti Komisiju o navedenim ciljevima
i o tome kako se oni prevode u smislu uporabe primarne i krajnje energije
2020. [8] Navedene su informacije uključene u
proces europskog semestra [9]
i ocjenjuju se kao element u procjeni vjerojatnog ostvarivanja općeg cilja
EU-a do 2020. i mjere u kojoj se pojedinačnim naporima ispunjava
zajednički cilj. Sada su sve države članice prijavile svoje
nacionalne okvirne ciljeve, iako ih dvije još nisu prijavile u obliku u kojem
se to zahtijeva Direktivom. Ako se promatraju zajednički, nacionalni
okvirni ciljevi povećanja energetske učinkovitosti upućuju na to
da je cilj država članica postići uštedu od samo 16,4 % primarne
energije i 17,7 % krajnje energije do 2020. – ne ukupnih 20 %
potrebnih za ispunjavanje cjelokupnog cilja EU-a [10]. Međutim, prije no što se
budu mogli dati pouzdaniji rezultati, bit će potrebno provesti detaljnije
ocjenjivanje koje obuhvaća ciljeve svih država članica, rezultate
energetskih modela i uključivanje dodatnih instrumenata politike koji se
trenutno razvijaju. U skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 24.
stavkom 7. DEU-a, Komisija do 30. lipnja 2014. Europskom parlamentu i
Vijeću mora dostaviti svoju procjenu napretka u ostvarivanju cilja
povećanja energetske učinkovitosti do 2020. Štoviše, Direktivom se od država članica
zahtijeva da do 30. travnja 2014. uspostave i objave svoje dugoročne
strategije za obnovu zgrada, što je presudna obveza s obzirom na to da gotovo
40 % krajnje potrošnje energije ostvaruju kućanstva, javni i privatni
uredi, prodavaonice i druge zgrade. Zgrade javnog sektora moraju predvoditi
svojim primjerom – 3 % zgrada u vlasništvu i uporabi središnje vlasti
treba obnoviti svake godine do razine koju je država članica utvrdila u
skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti zgrada [11]. Vodeća uloga javnog
sektora prepoznata je i u odredbama DEU-a o javnoj nabavi, kojima se od središnje
vlasti zahtijeva da pod određenim uvjetima nabavlja energetski
najučinkovitije proizvode, usluge i zgrade. Države članice moraju osigurati
realizaciju određenih količina uštede energije od 2014. do 2020. na
razini krajnjih kupaca uspostavom sustava obveza energetske učinkovitosti
ili alternativnih mjera politike. Prepoznajući znatan potencijal za uštedu
energije u poduzećima svih kategorija i vrsta, sva se poduzeća
potiče na provedbu energetskih pregleda, koji su obvezni svake četiri
godine za poduzeća koja nisu mala i srednja poduzeća (MSP). Od država
se članica zahtijeva da razviju programe za poticanje MSP-a na
podvrgavanje energetskim pregledima i za podizanje svijesti među
kućanstvima o koristima takvih pregleda. Identifikacijom mogućnosti
za uštedu energije, energetski pregledi će biti i temelj razvoja tržišta
energetskih usluga. Informacije o potrošnji energije presudne su
ako potrošači trebaju donijeti informirane odluke o opskrbi energijom i
njezinoj uporabi. Stoga Direktiva sadržava detaljne zahtjeve o mjerenju i
obračunu za krajnje kupce. Energetski sektor upotrebljava oko 30 %
primarne energije EU-a, uglavnom za pretvorbu energije u električnu i
toplinsku energiju te za distribuciju. Stoga se Direktivom teži maksimalnom
povećanju učinkovitosti mreže i infrastrukture, omogućuje i
potiče odgovor na potražnju i utvrđuju obveze i poticaji za veću
uporabu visokoučinkovite kogeneracije i centraliziranog grijanja i
hlađenja. Energetska učinkovitost jedan je od
najisplativijih načina poboljšanja sigurnosti opskrbe energijom i
smanjenja emisija stakleničkih plinova te drugih
onečišćujućih tvari. Energetski sustav i društvo u cjelini
trebaju postati energetski znatno učinkovitiji. Poboljšanje energetske
učinkovitosti predstavlja prioritet u svim scenarijima dekarbonizacije
predstavljenima u Energetskom planu za 2050., te bi stoga i u tom kontekstu
glavni fokus trebao ostati na energetskoj učinkovitosti. Analizom kretanja ključnih pokazatelja
upućuje se na to da bi se EU mogao, uz snažne politike energetske učinkovitosti
i potpunu provedbu DEU-a, vratiti na put ispunjavanja svojih ciljeva 2020. Ako
se to ostvari, godišnje do 2020. troškovi europskih kućanstava i
industrije bili bi za oko 38 milijardi EUR niži, potreba za ulaganjem
u proizvodnju i distribucije energije bila bi niža za oko
6 milijardi EUR i oko 24 milijarde EUR bilo bi uloženo u
unaprjeđenje naših domova i ureda, čime bi se osigurala veća
konkurentnost naše industrije i otvorila lokalna radna mjesta. 3. Radni dokument komisije s detaljnijim
smjernicama za odredbe DEU-a Većina se odredaba DEU-a mora prenijeti u
nacionalno pravo do 5. lipnja 2014. Za članak 7. države članice
moraju do 5. prosinca 2013. Komisiji poslati planirane mjere politike. Uporaba
alternativnog pristupa iz članka 5. stavka 6. od strane država
članica i izuzeća od zahtjeva iz članka 14. stavka 5. moraju se
prijaviti Komisiji do 31. prosinca 2013. Budući da se energetska učinkovitost
oslanja na višestruke mjere na maloj razini, Direktiva o energetskoj
učinkovitosti sadržava složene i detaljne odredbe koje su često vrlo
tehničkog karaktera. Komisija je zainteresirana za blisku suradnju sa svim
državama članicama na prijenosu Direktive i njezinoj učinkovitoj
provedbi te je u tu svrhu pripremila nekoliko radnih dokumenata Komisije (RDK)
u kojima je detaljnije objašnjeno kako, sa stajališta služba Komisije,
određene odredbe Direktive treba tumačiti i kako se mogu najbolje
primijeniti. Tim se RDK-ima ne mijenjaju pravni učinci Direktive i ne
dovodi se u pitanje obvezujuće tumačenje Direktive koje je dostavio
Sud. Dokumentima se uređuju predmeti iz Direktive koji su pravno složeni,
zahtjevni za prijenos i potencijalno imaju veliki učinak na energetsku
učinkovitost. Oni se odnose na članke 5. – 11., 14. i 15. DEU-a, koji
uključuju odredbe o zgradama središnje vlasti, javnoj nabavi, obvezama
energetske učinkovitosti i alternativama, energetskim pregledima, mjerenju
i obračunu, kogeneraciji i mrežama te odgovoru na potražnju. Treba
napomenuti da DEU sadržava minimalne zahtjeve i da države članice, u
skladu s člankom 1. stavkom 2., mogu uvesti strože mjere u skladu s pravom
Unije. Detaljni RDK-i bit će povezani s ovom
Komunikacijom, a dolje se nalazi kratki sažetak glavnih pitanja. Budući da se potpunim prijenosom DEU-a u
nacionalne pravne poretke zahtijeva dugoročno planiranje, Komisija
objavljuje ovu Komunikaciju i prateće RDK-e prije roka za prijenos
Direktive. 3.1. Smjernice za članak 5.
(Zgrade središnje vlasti kao uzor) Člankom 5. od središnjih vlasti država
članica zahtijeva se da svake godine obnove 3 % ukupne površine poda
zgrada u njihovom vlasništvu i uporabi koje ne ispunjavaju minimalne zahtjeve u
vezi s učinkovitošću utvrđene Direktivom o energetskoj
učinkovitosti zgrada 2010/31/EZ barem do razina učinkovitosti koje su
odredile u primjeni te Direktive. Države članice moraju do 31. prosinca
2013. uspostaviti i objaviti popis svih relevantnih zgrada središnje vlasti.
Ako država članica obnovi više od 3 % ukupne površine poda zgrada
središnje vlasti, to može uračunati u svoje obveze tijekom bilo koje od
tri prethodne ili tri sljedeće godine. Kao alternativa zahtjevu za obnovu
3 % ukupne površine poda zgrada središnje vlasti, države članice mogu
poduzeti druge troškovno učinkovite mjere kojima bi postigle najmanje jednaku
razinu uštede energije u zgradama središnje vlasti. Iznos uštede energije
potreban u okviru alternativnog pristupa kumulativan je, što znači da se
od država članica zahtijeva ostvarivanje zbroja godišnjih ušteda energije
tijekom cijelog razdoblja od 2014. do 2020., bez obzira na uštedu ostvarenu u
svakoj pojedinačnoj godini u navedenom razdoblju. Države članice mogu
se koristiti procjenama za utvrđivanje potrebne razine uštede. Za utvrđivanje opsega obveze iz
članka 5. presudna je definicija „središnje vlasti” predviđena člankom
2. stavkom 9. DEU-a. „Središnja vlast” znači „svi administrativni odjeli s
nadležnošću na cijelom državnom području države članice”.
Nastavno na tu definiciju, države članice mogu se pozvati na Prilog IV.
Direktivi o javnoj nabavi [12],
koji uključuje popis tijela središnje vlasti u svim državama
članicama, te na definiciju središnje vlasti sadržanu u Smjernicama za
Uredbu Vijeća 479/2009/EZ o primjeni Protokola o postupku u slučaju
prekomjernog deficita. Za države članice sa saveznom strukturom relevantna
je zadnja rečenica uvodne izjave 17. DEU-a. U RDK-u o članku 5. predviđeni su
mogući kriteriji i upućivanja za utvrđivanje koje su zgrade
obuhvaćene opsegom obveze. U njemu su navedeni i praktični primjeri
kako se mogu utvrditi i ispuniti cilj preuređenja od 3 % i obveza u
okviru alternativnog pristupa. 3.2. Smjernice za članak 6.
(Kupnja od strane javnih tijela) Direktivom o javnoj nabavi 2004/18/EZ
utvrđen je okvir za nabavu, a njezin je cilj osiguravanje načela kao
što je pošteno tržišno natjecanje i postizanje najbolje vrijednosti za novac
poreznih obveznika. Svako definiranje onoga što se mora kupiti prepušteno je
posebnom zakonodavstvu, kao što je DEU. Člankom 6. DEU-a zahtijeva se da,
pod određenim uvjetima, središnje vlasti kupuju proizvode, usluge i zgrade
s visokim energetskim svojstvima definiranima zakonodavnim aktima EU-a, kao što
su Direktiva o označivanju energije [13]
i dopunske provedbene uredbe, Direktiva o ekološkom dizajnu [14] i njezine provedbene uredbe,
Direktiva o energetskoj učinkovitosti zgrada ili program Energy Star. U
Prilogu III. DEU-u utvrđen je popis zahtjeva energetske učinkovitosti
definiranih u navedenim aktima EU-a. U RDK-u su pojašnjene relevantne odredbe akata
EU-a iz Priloga III. u vezi s javnom nabavom. Definicija „središnje vlasti” i
ovdje je presudna za utvrđivanje opsega obveza javne nabave. Obveza javne nabave uvjetovana je elementima
kao što su troškovna učinkovitost, tehnička prikladnost i šira
održivost. U RDK-u su objašnjen ti „uvjeti”, na primjer razlika između troškovne
učinkovitosti životnog vijeka i gospodarske izvedivosti, te u kojim ih
okolnostima države članice mogu primjenjivati. Njime su predviđeni i
mogući kriteriji na temelju kojih države članice mogu utvrditi koji
su subjekti obuhvaćeni obvezama javne nabave. 3.3. Smjernice za članak 7.
(Obveze energetske učinkovitosti i alternative) Članak 7. odgovoran je za polovicu uštede
energije koja se treba ostvariti DEU-om. On je složen i neke se odredbe [15] trebaju početi
primjenjivati prije završetka razdoblja prijenosa DEU-a. Člankom se od država članica
zahtijeva uspostava sustava obveza energetske učinkovitosti ili uporaba
alternativnih mjera politike za ostvarivanje određenih ciljanih iznosa
uštede energije među krajnjim potrošačima. Ušteda energije koja se
treba ostvariti sustavima obveza energetske učinkovitosti i alternativnim
mjerama u skladu sa stavkom 9. mora biti barem jednaka ostvarivanju novih
ušteda svake godine od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2020. od
1,5 % godišnjeg opsega energije koji su svi distributeri energije ili sva
poduzeća za maloprodaju energije prodali krajnjim kupcima prema prosjeku
za 2010., 2011. i 2012. U RDK-u je objašnjeno kako se treba izračunati taj
cjelokupni ciljani iznos kumulativne i nove uštede energije koji se treba
ostvariti u razdoblju obveze od 2014. do 2020. i pojašnjeno je kojim se
statističkim podacima može koristiti. Nadalje, države članice mogu
smanjiti navedeni iznos za do 25 % primjenjujući četiri posebne
mogućnosti, odnosno koristeći se nižim stopama uštede,
djelomično ili potpuno isključujući industrije iz sustava
trgovanja emisijama (ETS), dopuštajući određene uštede na strani
opskrbe ili uračunavajući uštedu energije iz ranijih mjera od 31.
prosinca 2008. koje 2020. još uvijek ostvaruju učinak. U RDK-u je
objašnjeno kako se može koristiti navedenim mogućnostima utvrđenima
člankom 7. stavkom 2. U RDK-u su navedeni primjeri vrsta mjera
politike i uštede energije proizišlih iz njih koje se mogu uzeti u obzir. Njime
se također skreće pozornost na metode i načela utvrđene
Prilogom V. DEU-u koje je potrebno slijediti pri izračunu uštede energije. Budući da se zahtijevaju „nove” uštede,
ne može se sve što su države članice napravile u bilo kojem trenutku u
području učinkovitosti energije u krajnjoj potrošnji uračunati
za potrebe primjene članka 7. U RDK-u je objašnjeno da se može
uračunati ušteda energije ostvarena pojedinačnim mjerama unutar
razdoblja obveze (odnosno od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2020.),
čak i ako je mjera politike koja je dovela do mjera donesena/uvedena prije
1. siječnja 2014. U smislu prijenosa i provedbe, države članice do 5.
prosinca 2013. moraju obavijestiti Komisiju o svojoj detaljnoj planiranoj,
predloženoj ili pravno definiranoj metodologiji za djelovanje sustava obveza
energetske učinkovitosti te o mjerama politike koje planiraju kao
alternativne mjere. Treba podsjetiti da se od država članica
zahtijeva utvrđivanje pravila o učinkovitim, proporcionalnim i
odvraćajućim sankcijama koje se primjenjuju u slučaju
neusklađenosti s nacionalnim odredbama donesenima u skladu s ovim
člankom (članak 13. DEU-a). 3.4. Smjernice za članak 8.
(Energetski pregledi i sustavi gospodarenja energijom) Člankom 8. se državama članicama
uvode dvije glavne obveze: promicanje dostupnosti energetskih pregleda
među krajnjim kupcima u svim sektorima i osiguravanje da poduzeća
koja nisu MSP-i provode energetske preglede najmanje svake četiri godine.
Pregledi moraju biti troškovno učinkoviti, a moraju ih provoditi kvalificirani/akreditirani
stručnjaci ili nadzirati neovisna tijela. U DEU-u su „MSP-i” definirani upućivanjem
na Preporuku Komisije 2003/361/EZ, a u RDK-u su objašnjeni elementi definicije
kako je utvrđeno Preporukom (manje od 250 zaposlenika, godišnji promet ne prelazi
50 milijuna EUR i/ili godišnja bilanca stanja ne prelazi
43 milijuna EUR). Nacionalni propisi o radu primjenjuju se u vezi s
definicijom „zaposlenika”. U RDK-u je objašnjeno da u skladu s definicijom
EU-a, poduzeće u jednoj zemlji treba utvrditi je li partner poduzeću
u drugoj zemlji, odnosno je li s njim povezano. To će biti slučaj ako
poduzeće ima 25 % kapitala ili prava glasa u drugom
poduzeću [16]
(ili obrnuto) te se u tom slučaju mora utvrditi ukupni broj zaposlenika
partnera ili povezanih društava kako bi se vidjelo je li poduzeće MSP ili
nije. Primjena te definicije u praksi zahtijeva na
primjer razmatranje konsolidiranih podataka o svakom poduzeću,
uključujući poduzeća u drugim državama članicama i izvan
Europe, radi osiguravanja usklađene definicije i postupanja u cijelom
EU-u. U RDK-u su navedeni primjerci mjera, kao što su registri MSP-a, javni
registri trgovačkih društava prema veličini itd., koji bi mogli biti
korisni pri utvrđivanju koja su poduzeća obuhvaćena obvezom
energetskog pregleda. Kao rezultat, male podružnice u jednoj državi
članici možda moraju provesti energetski pregled svake četiri godine
jer nisu obuhvaćene definicijom MSP-a te stoga spadaju u kategoriju
velikih poduzeća. Navedeno se ne bi trebalo smatrati dodatnim
opterećenjem ili nerazmjernim [17]
jer s jedne strane takva poduzeća mogu provoditi sustave gospodarenja
energijom i stoga biti izuzeta od obveze pregleda ili mogu imati aranžmane za
pružanje pomoći podružnici u vezi s pregledom, na primjer od strane
unutarnjih stručnjaka iz matičnog društva, a s druge strane jer
će predmetni energetski pregled vjerojatno imati ograničeniji opseg i
troškove. U RDK-u je objašnjena fleksibilnost u
ispunjavanju obveze pregleda predviđena člankom 8. U skladu s tim,
velika poduzeća koja provode sustav gospodarenja energijom ili sustav
upravljanja okolišem izuzeta su od primijene zahtjeva energetskih pregleda
svake četiri godine. Smatra se da velika poduzeća koja provode
energetske preglede na temelju dobrovoljnih sporazuma (uz odgovarajući nadzor)
ispunjavaju zahtjev redovitog energetskog pregleda. Kako bi se zajamčila visoka kakvoća
energetskih pregleda i sustava gospodarenja energijom, države članice
moraju utvrditi minimalne zahtjeve za energetske preglede na temelju Priloga
VI. DEU-u, a u RDK-u su navedeni praktični primjeri za razinu pojedinosti
koju treba uključivati energetski pregled. U smjernicama je objašnjeno i
kako su sustavi pregleda iz DEU-a povezani s akreditacijom i ocjenom
sukladnosti kako su uređene Uredbom (EZ) br. 765/2008. Treba podsjetiti da se, kao i kod članka
7., od država članica zahtijeva utvrđivanje pravila o sankcijama koje
se primjenjuju u slučaju neusklađenosti s nacionalnim odredbama
donesenima za energetske preglede. 3.5. Smjernice za članke 9. –
11. (Mjerenje i informacije o obračunu) Člankom 9. zahtijeva se da krajnji kupci
električne energije, prirodnog plina, centraliziranoga grijanja,
centraliziranog hlađenja i tople vode imaju pojedinačna brojila po
konkurentnim cijenama koja točno odražavaju njihovu potrošnju energije i
daju informacije o vremenu uporabe energije (uz iznimke na temelju
tehničkih i financijskih razloga). Odredbama DEU-a o mjerenju i
informacijama o obračunu preuzete su i učinkovitijima učinjene
neke od odredaba ranije Direktive 2006/32/EZ o energetskoj učinkovitosti u
krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama (od kojih će većina njih
biti stavljena izvan snage DEU-om 5. lipnja 2014.). Od 31. prosinca 2016.
zahtjev za osiguravanje brojila individualne potrošnje krajnjim kupcima
grijanja i hlađenja proširit će se na zgrade s više stanova i
višenamjenske zgrade koje imaju centralni izvor grijanja/hlađenja ili se
opskrbljuju iz centralnog izvora koji opslužuje više zgrada (uz iznimke na
temelju tehničkih i financijskih razloga). U smjernicama je jasno navedeno da se
člankom 9. ne zahtijeva uvođenje pametnih sustava mjerenja (time se
bave direktive iz trećeg paketa: 2009/72/EZ i 2009/73/EZ), već se
pojašnjava da ako države članice uvedu pametno mjerenje, tada se, u skladu
s člankom 9. stavkom 2., primjenjuju različite obveze, kao što je
obveza da pametna brojila moraju imati mogućnost mjerenja električne
energije prenesene u mrežu iz prostorija krajnjeg kupca. Njime je t
utvrđena i ocjena da „krajnji kupac” može uključivati ne samo osobu
koja se koristi energijom, već i osobu ili organizaciju kao što je skup
vlasnika u zgradama s više stanova, koji zajednički kupuju energiju.
Člankom 10. zahtijeva se da se krajnje kupce s tradicionalnim
pojedinačnim brojilima uobičajeno treba najmanje svakih 6 mjeseci obavijestiti
o tome koliko će im biti obračunata energija koju su potrošili u
zadnjem razdoblju – svaka 3 mjeseca ako to zatraže ili ako im se obračun
dostavlja elektronički. Ako su dostupna pametna brojila za
električnu energiju / plin, člankom 10. krajnjim je kupcima dano
pravo na detaljne informacije o potrošnji energije na temelju njihovog
trenutačnog ugovora o opskrbi za prethodne dvije godine i (uz iznimke) na
usporedbu s potrošnjom tipičnog korisnika. Člankom 11. krajnjim je kupcima dano
pravo da račune i informacije o obračunu za potrošnju energije
dobivaju besplatno. Treba podsjetiti da se od država članica
zahtijeva utvrđivanje pravila o učinkovitim, proporcionalnim i
odvraćajućim sankcijama koje se primjenjuju u slučaju
neusklađenosti s nacionalnim odredbama donesenima u skladu s člancima
9. do 11. (članak 13. DEU-a). 3.6. Smjernice za članak 14.
(Poticanje učinkovitosti u grijanju i hlađenju) Člankom 14. je prošireno područje
primjene i zamijenjene su materijalne odredbe Direktive 2004/8/EZ o promicanju
kogeneracije. Smjernice se odnose samo na nove aspekte uvedene DEU-om. Od država članica se zahtijeva da
pripreme sveobuhvatnu procjenu za utvrđivanje troškovno učinkovitog
potencijala visokoučinkovite kogeneracije i učinkovitog
centraliziranog grijanja i hlađenja, uzimajući pritom u obzir
klimatske uvjete, gospodarsku izvedivost i tehničku prikladnost. Do 31.
prosinca 2015. moraju obavijestiti Komisiju o toj procjeni. Države članice
trebale bi na temelju utvrđenog potencijala poduzeti mjere za provedbu
troškovno učinkovitog potencijala visokoučinkovite kogeneracije i
učinkovitog centraliziranog grijanja i hlađenja. U procjeni bi države
članice trebale dostaviti informacije o mjerama, strategijama i politikama
koje se mogu donijeti s ciljem ostvarivanja potencijala za
visokoučinkovitu kogeneraciju do 2020. i 2030. Za postrojenja za
proizvodnju električne energije i industrijska postrojenja iznad
20 MW postoji obveza pripreme analize troškova i koristi u vezi s
održivošću kogeneracije, oporabom otpadne topline ili priključivanjem
na mrežu za centralizirano grijanje u slučaju njihove izgradnje ili
preuređenja u značajnoj mjeri. Rezultati analize troškova i koristi
trebaju se odražavati u odobrenjima ili dozvolama za postrojenja. Zahtjevi u vezi sa sadržajem sveobuhvatne
procjene i metodologijom analize troškova i koristi te moguća izuzeća
od obveza za postrojenja detaljno su objašnjeni u RDK-u. 3.7. Smjernice za članak 15.
(Pretvorba, prijenos odnosno transport i distribucija energije) Člankom 15. se od država članica
zahtijeva da osiguraju da nacionalna regulatorna tijela za energetiku,
operatori prijenosnih sustava i operatori distribucijskih sustava maksimalno
iskoriste potencijal pametnih mreža za povećanje energetske
učinkovitosti, ocijene i poboljšaju energetsku učinkovitost u
planiranju i radu infrastrukture za plin i električnu energiju i osiguraju
da tarife i propisi ispunjavaju posebne kriterije energetske učinkovitosti
i da se njima ne ometa odgovor na potražnju. Do 30. lipnja 2015. države
članice moraju procijeniti potencijal za povećanje energetske
učinkovitosti infrastrukture za plin i električnu energiju i utvrditi
konkretne mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti mrežne
infrastrukture. Člankom su predviđeni prioriteti pristupa i odašiljanja
za kombiniranu proizvodnju toplinske i električne energije, a izvorima na
strani potražnje, posebno odgovoru na potražnju, osiguran je jednaki tretman
kao i opskrbi u vezi sa sudjelovanjem na veleprodajnim i maloprodajnim
tržištima. Njime se posebno promiče pristup odgovoru na potražnju i
njegovo sudjelovanje na tržištima uravnoteženja, rezervi i drugih usluga, tako
što se zahtijeva definiranje tehničkih i ugovornih načina za
sudjelovanje, uključujući sudjelovanje agregatora i drugih pružatelja
usluga odgovora na potražnju. 4. ZAKLJUČAK Energetska učinkovitost je složeno i
zahtjevno pitanje u smislu vladinih kapaciteta. U političkom smislu možda
postoji jaz između obveza koje su preuzele države članice i isporuke.
Direktivom o energetskoj učinkovitosti osigurana je nova krovna pravna
struktura za ciljeve energetske učinkovitosti dogovorene na europskoj
razini. Do danas je postojeće zakonodavstvo o energetskoj
učinkovitosti samo djelomično provedeno. DEU-om su zamijenjene i
ojačane dvije direktive o energetskoj učinkovitosti (2004/8/EZ o
kogeneraciji i 2006/32/EZ o energetskim uslugama) i povezane s obvezama koje su
već utvrđene Direktivom 2009/125/EZ o ekološkom dizajnu, Direktivom
2010/30/EU o označivanju energije i Direktivom 2010/31/EU o energetskoj
učinkovitosti zgrada). Kako je navedeno gore u dijelu 2., 2014. Komisija
mora izvijestiti Europski parlament i Vijeće o napretku u ostvarivanju
cilja za 2020., a ta ocjena može prema potrebi uključivati prijedloge
daljnjih mjera. Ovom bi se Komunikacijom i pratećim RDK-ima trebalo
pomoći državama članicama u prijenosu i provedbi ambicioznih mjera
koje su dogovorile u Direktivi o energetskoj učinkovitosti. [1] Za razliku od druga dva cilja, ovaj cilj nije preveden u
pravno obvezujući instrument. [2] COM(2010) 2020 završna verzija. [3] Ocjena učinka Plana za energetsku učinkovitost
(SEC/2011/277) [4] Direktiva 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća
o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ (o uspostavi
okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste
energiju) i 2010/30/EU (o označivanju i standardima za proizvode) i
stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ (o promicanju kogeneracije) i
2006/32/EZ (o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim
uslugama). [5] Vidi članak 28. stavak 1. [6] Milijun tona ekvivalenta nafte [7] Iznosi su ažurirani kako bi se uzelo u obzir pristupanje
Hrvatske EU-u 1. srpnja 2013. [8] U vezi s popisom nacionalnih ciljeva i ocjenjivanjem,
vidi Komunikaciju Komisije (COM (2013) završna verzija xxx) o „Općem
napretku u ostvarivanju ciljeva povećanja energetske učinkovitosti
EU-a” [9] Posebno u COM(2013) 350 završna verzija i Tematskom
informacijskom listu CILJEVI EUROPE 2020.: klimatske promjene i energija [10] Za dvije države članice (Sloveniju i Hrvatsku) koje
nisu dostavile informacije o tome kako će se njihovi ciljevi prevesti u
primarnu i krajnju energiju u 2020., za izračun su korišteni povijesni
podaci o njihovoj uporabi energije za 2010. (http://ec.europa.eu/energy/efficiency/eed/reporting_en.htm). [11] Članak 4. Direktive 2010/31/EU [12] Direktiva 2004/18/EZ [13] Direktiva 2010/30/EU [14] Direktiva 2009/125/EZ [15] Članak 7. stavak 9. i Prilog V. točka 4.; države
članice moraju do 5. prosinca 2013. obavijestiti Komisiju o mjerama
politike koje planiraju donijeti [16] Općenito, MSP-i su većinom autonomni budući
da su potpuno neovisni ili su u manjinskim partnerstvima (svaki s manje od
25 %) s drugim poduzećima. Ako se taj udio poveća na najviše
50 %, smatra se da je riječ o odnosu između partnerskih
poduzeća. Iznad tog praga poduzeća su povezana. [17] Prilogom VI. točkom (d) zahtijeva se da energetski
pregledi budu „razmjerni”. Načelo proporcionalnosti podrazumijeva
ispitivanje jesu li zakonodavna ili upravna mjera ili zakonodavno ili upravno
sredstvo primjereni i potrebni za postizanje ili ostvarivanje zadanog cilja.
Sud Europske unije primjenjuje načelo proporcionalnosti kada uravnotežuje
zakonodavne mjere s privatnim interesima, osobnim pravima i temeljnim
slobodama.