(1)

U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) utvrđuju se pravila na razini Unije o ugovorima o potrošačkim kreditima.

(2)

Komisija je 2014. predstavila izvješće o provedbi Direktive 2008/48/EZ. Komisija je 2020. predstavila drugo izvješće o provedbi te direktive i radni dokument službi Komisije s rezultatima evaluacije primjerenosti i učinkovitosti te direktive, koja je uključivala opsežno savjetovanje s relevantnim dionicima.

(3)

U tim izvješćima i savjetovanjima pokazalo se da je Direktiva 2008/48/EZ bila djelomično djelotvorna u osiguravanju visokih standarda zaštite potrošača i poticanju razvoja jedinstvenog tržišta kredita te da su njezini ciljevi i dalje relevantni. Razlozi zbog kojih je ta direktiva bila samo djelomično djelotvorna proizlaze i iz same Direktive, primjerice, nepreciznog formuliranja određenih članaka, i iz vanjskih čimbenika, kao što su kretanja povezana s digitalizacijom, primjena i izvršavanje u praksi u državama članicama, te činjenice da neki aspekti tržišta potrošačkih kredita nisu obuhvaćeni tom direktivom.

(4)

Digitalizacija je doprinijela kretanjima na tržištu koja nisu bila predviđena u trenutku donošenja Direktive 2008/48/EZ. Zapravo, brzi tehnološki razvoj koji je zabilježen od donošenja te direktive donio je velike promjene na tržištu potrošačkih kredita, i na strani ponude i na strani potražnje, kao što je pojava novih proizvoda i promjene u ponašanju i preferencijama potrošača.

(5)

Neprecizno formuliranje određenih odredaba Direktive 2008/48/EZ, čime se državama članicama omogućilo da donose različite odredbe koje nadilaze one predviđene u toj direktivi, dovelo je do fragmentacije regulatornog okvira diljem Unije u nizu aspekata ugovora o potrošačkim kreditima.

(6)

Situacija de facto i de jure koja proizlazi iz tih nacionalnih razlika u nekim slučajevima dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja među vjerovnicima u Uniji i stvara prepreke unutarnjem tržištu. Situacija ograničava sposobnost potrošača da iskorištavaju postupno sve veću ponudu prekograničnih kredita, za koju se očekuje da će se i dalje povećavati zbog digitalizacije. Ta narušavanja i ograničenja mogu imati posljedice u smislu smanjenja potražnje za robom i uslugama. Ta situacija dovodi i do neodgovarajuće i neusklađene razine zaštite potrošača diljem Unije.

(7)

Krediti koji se nude potrošačima posljednjih godina znatno su razvijeniji i diversificiraniji. Pojavili su se novi kreditni proizvodi, osobito u internetskom okruženju, a njihova se upotreba i dalje nastavlja razvijati. To je dovelo do pravne nesigurnosti u vezi s primjenom Direktive 2008/48/EZ na takve nove proizvode.

(8)

Ovom Direktivom dopunjuju se pravila utvrđena u Direktivi 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4). Kako bi se zajamčila pravna sigurnost, trebalo bi pojasniti da bi se u slučaju proturječnosti između odredaba tih dviju direktiva trebale primjenjivati odredbe ove Direktive kao lex specialis.

(9)

U skladu s člankom 26. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), unutarnje tržište obuhvaća područje na kojem se osigurava slobodno kretanje robe, osoba i usluga. Razvojem transparentnijeg i učinkovitijeg pravnog okvira za potrošačke kredite trebali bi se povećati povjerenje i zaštita potrošača i olakšati razvoj prekograničnih aktivnosti.

(10)

Kako bi se poboljšalo funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrošačkih kredita, potrebno je osigurati usklađeni okvir Unije u nizu osnovnih područja. S obzirom na tržište potrošačkih kredita koje se razvija, osobito u internetskom okruženju, i povećanu mobilnost građana Unije, zakonodavstvo Unije koje je usmjereno na budućnost i sposobno prilagoditi se budućim oblicima kredita i koje državama članicama omogućuje odgovarajući stupanj fleksibilnosti u njihovoj provedbi pomoći će u stvaranju ravnopravnih uvjeta za poduzeća.

(11)

U članku 169. stavku 1. i članku 169. stavku 2. točki (a) UFEU-a predviđa se da Unija doprinosi ostvarivanju visokog stupnja zaštite potrošača mjerama usvojenim na temelju članka 114. UFEU-a. U članku 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) predviđa se da se politikama Unije osigurava visoka razina zaštite potrošača.

(12)

Važno je da potrošači uživaju visoku razinu zaštite. Stoga bi trebalo biti moguće da se slobodno kretanje ponuda za kredite odvija pod optimalnim uvjetima i za one koji nude kredite i za one koji ih traže, uzimajući u obzir specifične situacije u državama članicama.

(13)

Potpuno usklađivanje potrebno je kako bi se osiguralo da svi potrošači u Uniji uživaju visoku i ekvivalentnu razinu zaštite svojih interesa i kako bi se stvorilo unutarnje tržište koje dobro funkcionira. Stoga državama članicama ne bi trebalo dopustiti da zadrže postojeće ili uvedu nove nacionalne odredbe koje odstupaju od onih utvrđenih u ovoj Direktivi, osim ako je ovom Direktivom propisano drukčije. Međutim, takvo bi ograničenje trebalo primjenjivati samo ako postoje odredbe usklađene u ovoj Direktivi. Kad ne postoje tako usklađene odredbe, države članice trebale bi i dalje imati slobodu da zadrže postojeće ili uvedu novo nacionalno zakonodavstvo. U skladu s time, države članice trebale bi imati mogućnost zadržati postojeće ili uvesti nove nacionalne odredbe o solidarnoj odgovornosti dobavljača robe odnosno pružatelja usluga i vjerovnika. Države članice također bi trebale imati mogućnost zadržati ili uvesti nove nacionalne odredbe o otkazivanju ugovora o kupoprodaji robe ili pružanju usluga ako potrošač ostvaruje svoje pravo na odustanak od ugovora o kreditu. S obzirom na to, kad je riječ o ugovorima o kreditu bez roka dospijeća, državama članicama trebalo bi biti dopušteno da odrede minimalno razdoblje koje treba proteći od trenutka kada vjerovnik zatraži povrat do dana kad se kredit mora vratiti.

(14)

Definicijama utvrđenima u ovoj Direktivi određuje se opseg usklađivanja. Obveza država članica da prenesu ovu Direktivu trebala bi stoga biti ograničena na područje primjene Direktive kako je utvrđeno tim definicijama. No ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje primjena odredaba Direktive u državama članicama, u skladu s pravom Unije, u područjima izvan njezina područja primjene. Stoga bi država članica mogla zadržati postojeće ili uvesti novo nacionalno zakonodavstvo koje odgovara ovoj Direktivi ili određenim odredbama ove Direktive, a koje se odnosi na ugovore o kreditu koji su izvan njezina područja primjene, primjerice, na ugovore o kreditu kod kojih se po sklapanju ugovora od potrošača traži da položi neki predmet kao instrument osiguranja vjerovniku na čuvanje, pri čemu je odgovornost potrošača strogo ograničena na taj položeni predmet, ili se odnosi na ugovore o kreditu u ukupnom iznosu većem od 100 000 EUR. Nadalje, države članice mogle bi ovu Direktivu primjenjivati i na povezane kredite koji nisu obuhvaćeni definicijom povezanog ugovora o kreditu utvrđenom u ovoj Direktivi. Stoga bi se odredbe ove Direktive o povezanim ugovorima o kreditu mogle primjenjivati na ugovore o kreditu koji služe samo djelomično za financiranje ugovora o isporuci robe ili pružanju usluga.

(15)

Određeni broj država članica primjenjuje Direktivu 2008/48/EZ na područja koja nisu obuhvaćena njezinim područjem primjene radi povećanja razine zaštite potrošača, dok druge države članice imaju zasebne nacionalne propise kojima se uređuju ta područja, što proizlazi iz specifičnosti tržišta, čime se zadržavaju određene razlike među nacionalnim pravom različitih država članica u pogledu tih vrsta kredita. Zapravo, nekoliko vrsta ugovora o kreditu koji nisu obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2008/48/EZ može biti štetno za potrošače, uključujući kratkoročne ugovore o kreditu s visokim troškovima kod kojih je iznos kredita obično niži od minimalnog praga od 200 EUR koji je utvrđen tom direktivom. U tom kontekstu, a radi osiguravanja visoke razine zaštite potrošača i olakšavanja funkcioniranja prekograničnog tržišta potrošačkih kredita, ovom Direktivom trebalo bi obuhvatiti neke ugovore koji su bili isključeni iz područja primjene Direktive 2008/48/EZ, kao što su ugovori o potrošačkim kreditima u ukupnom iznosu kredita nižem od 200 EUR. Slično tomu, ovom bi Direktivom trebalo obuhvatiti i druge proizvode koji su potencijalno štetni zbog visokih troškova koje uključuju ili visokih naknada u slučaju izostalih uplata kako bi se osigurala veća transparentnost i bolja zaštita potrošača, čime se povećava povjerenje potrošača. U toj se mjeri iz područja primjene ove Direktive ne bi trebalo isključiti ugovore o najmu ili leasingu uz mogućnost kupnje, ugovore o kreditu u obliku dopuštenog prekoračenja kod kojih se kredit mora otplatiti u roku od mjesec dana, ugovore o kreditu kod kojih se kredit odobrava bez kamata i bez ikakvih drugih naknada i ugovore o kreditu prema čijim se uvjetima kredit mora otplatiti u roku od tri mjeseca, a mogu se naplatiti samo neznatne naknade. Međutim, za neke od tih ugovora o kreditu koji su isključeni iz područja primjene Direktive 2008/48/EZ i koji bi trebali biti obuhvaćeni ovom Direktivom, odnosno ugovori o kreditu u ukupnom iznosu kredita manjem od 200 EUR, kreditu odobrenom bez kamata i bez ikakvih drugih naknada te samo uz ograničene naknade koje potrošač treba platiti za zakašnjela plaćanja i kreditu koji treba otplatiti u roku od tri mjeseca uz samo neznatne naknade, države članice trebale bi moći izuzeti od primjene definirani i ograničeni broj odredaba ove Direktive koje se odnose na oglašavanje, informacije prije sklapanja ugovora i ugovorne informacije, kako bi se izbjeglo nepotrebno opterećenje za vjerovnike, uzimajući u obzir posebnosti tržišta i posebna obilježja tih ugovora o kreditu, kao što je njihovo kraće trajanje, uz istodobno osiguravanje više razine zaštite potrošača.

(16)

Aranžmani po načelu „kupi sada, plati poslije” (eng. buy now, pay later) u kojima vjerovnik odobrava kredit potrošaču isključivo u svrhu kupnje robe ili usluga od dobavljača odnosno pružatelja, a koji su novi digitalni financijski alati koji potrošačima omogućuju kupnje i njihovu otplatu tijekom vremena, često su odobreni bez kamata i bez ikakvih drugih naknada te bi ih stoga trebalo uključiti u područje primjene ove Direktive.

(17)

Određene odgode plaćanja, u situacijama u kojima dobavljač robe ili pružatelj usluga daje potrošaču određeno vrijeme za plaćanje robe ili usluga bez kamata i bez ikakvih drugih naknada osim ograničenih naknada za zakašnjela plaćanja u skladu s nacionalnim pravom, trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Direktive, pod uvjetom da ne postoji treća strana, primjerice kao u aranžmanima po načelu „kupi sada, plati poslije” (eng. buy now, pay later), koja nudi kredit za robu ili uslugu i da se plaćanje u cijelosti izvršava u ograničenom roku od 50 dana od isporuke robe ili pružanja usluge. Takve odgode plaćanja zapravo su poslovne prakse koje se obično upotrebljavaju kako bi se potrošačima omogućilo da plate tek nakon primitka robe ili usluga, što je korisno za potrošače, na primjer u slučaju odgode plaćanja računa za liječenje kada bolnice daju potrošačima određeno vrijeme za plaćanje zdravstvenih troškova. To bi isključenje trebalo ograničiti za određene velike internetske dobavljače robe ili pružatelje usluga koji imaju pristup velikoj bazi kupaca, ako treća strana ne nudi niti kupuje kredit i ako plaćanje treba u cijelosti izvršiti u roku od 14 dana od isporuke robe ili usluga, bez kamata i bez ikakvih drugih naknada te samo uz ograničene naknade koje potrošač treba platiti za zakašnjela plaćanja koje su određene u skladu s nacionalnim pravom. Takvi veliki internetski dobavljači, s obzirom na njihove financijske kapacitete i njihovu sposobnost da potrošače potaknu na impulzivnu kupnju i potencijalno prekomjernu potrošnju, u protivnom bi mogli ponuditi odgodu plaćanja vrlo velikih razmjera bez ikakvih zaštitnih mjera za potrošače i oslabiti pošteno tržišno natjecanje s drugim dobavljačima robe ili pružateljima usluga. Takvim bi se ograničenjem potrošačima uvijek omogućilo da plaćanja izvršavaju kad im to odgovara u roku od dva tjedna, a istodobno bi se osiguralo da veliki internetski dobavljači robe ili pružatelji usluga koji žele davati kredite u velikim razmjerima s dužim rokovima podliježu ovoj Direktivi.

(18)

Kako je opisano u uvodnoj izjavi 17. Uredbe (EU) 2015/751 Europskog parlamenta i Vijeća (5), kartice s odgođenom naplatom kreditne su kartice koje su široko dostupne na tržištu i na kojima se račun imatelja kartice tereti za ukupan iznos transakcija na određeni prethodno dogovoreni datum, obično jednom mjesečno, bez naplate kamata. Države članice trebale bi moći izuzeti iz ove Direktive određene ugovore o kreditu u obliku kartica s odgođenom naplatom jer takvi ugovori o kreditu mogu pomoći kućanstvima da svoj proračun bolje prilagode mjesečnim prihodima, ako je kredit potrebno otplatiti u roku od 40 dana, ako je bez kamata i bez drugih naknada te samo uz ograničene naknade povezane s pružanjem platne usluge te ako ga pružaju kreditna institucija ili institucija za platni promet. Tim izuzećem ne bi se trebala dovoditi u pitanje primjena relevantnih odredaba o dopuštenim prekoračenjima ili prešutno prihvaćenom prekoračenju, koje bi se trebale primjenjivati u slučaju da otplata premaši pozitivno stanje na tekućem računu.

(19)

Ugovori o najmu i leasingu u kojima obveza ili mogućnost potrošača da kupi predmet ugovora nije utvrđena ni u samom ugovoru ni u bilo kojem zasebnom ugovoru, kao što su obični ugovori o najmu, ne bi trebali biti uključeni u područje primjene ove Direktive jer ne podrazumijevaju mogući prijenos imovine po isteku ugovora.

(20)

Štoviše, u područje primjene ove Direktive trebalo bi uključiti sve ugovore o kreditu u iznosu do 100 000 EUR. Gornji prag za ugovore o kreditu utvrđen u ovoj Direktivi trebao bi biti veći od onoga utvrđenog u Direktivi 2008/48/EZ kako bi se u obzir uzela indeksacija za učinke inflacije od 2008. i za sljedeće godine.

(21)

U slučaju ugovora o kreditu koji predviđaju aranžmane između vjerovnika i potrošača u vezi s odgodom plaćanja ili načinima otplate, ako potrošač već ne ispunjava svoje obveze ili je izgledno da neće ispuniti obveze iz početnog ugovora o kreditu, ako je vjerojatno da će takvi aranžmani spriječiti mogućnost pokretanja sudskih postupaka u vezi s neispunjavanjem obveza i ako njihovi uvjeti nisu manje povoljni od onih utvrđenih u početnom ugovoru o kreditu, države članice trebale bi moći odlučiti primijeniti samo ograničen broj odredaba ove Direktive, među ostalim, izuzeti vjerovnike od obveze provođenja procjene kreditne sposobnosti. Time se ne sprječava potrošače koji imaju poteškoća s plaćanjem da sklope novi ugovor o kreditu koji bi im pomogao da lakše otplaćuju početni kredit. Smatra se izglednim da potrošači neće ispuniti svoje obveze ako, primjerice, izgube posao.

(22)

Skupno financiranje (eng. crowdfunding) razvilo se od 2008. kao oblik financiranja dostupan potrošačima, a obično se koristi za male izdatke ili ulaganja. Pružatelj usluga skupnog financiranja kredita upravlja digitalnom platformom otvorenom za javnost radi povezivanja ili olakšavanja povezivanja potencijalnih zajmodavaca, koji djeluju ili ne djeluju u okviru svoje trgovinske, poslovne ili profesionalne djelatnosti, s potrošačima koji traže financiranje. Takvo financiranje može biti u obliku potrošačkog kredita. Ako pružatelji usluga skupnog financiranja kredita daju kredite izravno potrošačima, na njih bi se trebale primjenjivati odredbe iz ove Direktive koje se odnose na vjerovnike. Ako pružatelji usluga skupnog financiranja kredita olakšavaju odobravanje kredita između vjerovnika koji djeluju u okviru svoje trgovinske, poslovne ili profesionalne djelatnosti i potrošača, na te bi se vjerovnike trebale primjenjivati obveze vjerovnika na temelju ove Direktive. U takvoj situaciji pružatelji usluga skupnog financiranja kredita djeluju kao kreditni posrednici, stoga bi se na njih trebale primjenjivati obveze kreditnih posrednika na temelju ove Direktive.

(23)

Kad je riječ o posebnim vrstama ugovora o kreditu na koje su primjenjive samo neke odredbe iz ove Direktive, države članice trebale bi i dalje imati slobodu da u svojem nacionalnom pravu urede takve vrste ugovora o kreditu u pogledu ostalih aspekata koji nisu usklađeni ovom Direktivom.

(24)

Ugovori o trajnom pružanju usluge ili isporuke robe iste vrste, pri čemu potrošač obročno plaća za takve usluge ili robu tijekom trajanja njihova pružanja, mogu se znatno razlikovati od ugovora o kreditu obuhvaćenih ovom Direktivom kad je riječ o interesima uključenih ugovornih strana i modalitetima i učinkovitosti transakcija. Stoga se takvi ugovori ne bi trebali smatrati ugovorima o kreditu za potrebe ove Direktive. Takvi ugovori uključuju, primjerice, ugovor o osiguranju kod kojeg se osiguranje plaća u mjesečnim obrocima.

(25)

Ugovore o kreditu koji obuhvaćaju odobravanje kredita osiguranih nekretninama i ugovore o kreditu čija je svrha financiranje stjecanja ili zadržavanja vlasničkih prava nad zemljištem ili na postojećoj ili projektiranoj građevini, uključujući prostore koji se upotrebljavaju u svrhe povezane s trgovinskom, poslovnom ili profesionalnom djelatnošću, trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Direktive jer su takvi ugovori regulirani Direktivom 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća (6). Međutim, kredite čija je svrha renoviranje stambene nekretnine i čiji ukupni iznos premašuje 100 000 EUR, a koji nisu osigurani ni hipotekom ni nekim drugim usporedivim instrumentom osiguranja koji se obično upotrebljava u određenoj državi članici na nekretnini ni osigurani pravom u vezi s nekretninom, ne bi trebalo isključiti iz područja primjene ove Direktive.

(26)

Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati bez obzira na to je li vjerovnik pravna ili fizička osoba. Međutim, ova Direktiva ne bi trebala utjecati na pravo država članica da ograniče davanje potrošačkih kredita samo na pravne osobe ili određene pravne osobe.

(27)

Određene odredbe ove Direktive trebale bi se primjenjivati na kreditne posrednike, koji su fizičke i pravne osobe koje u okviru svoje trgovinske, poslovne ili profesionalne djelatnosti za primitak predstavljaju ili nude ugovore o kreditu potrošačima, pomažu potrošačima poduzimanjem pripremnih radova u pogledu ugovora o kreditu ili sklapaju ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika.

(28)

Potrošačima bi trebalo bez naknade pružati informacije, kao što su primjerena objašnjenja, informacije prije sklapanja ugovora, opće informacije i informacije o uvidu u baze podataka. Posebnu pozornost trebalo bi posvetiti potrebama osoba s invaliditetom.

(29)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela posebno priznata Poveljom. Posebice, u ovoj se Direktivi u potpunosti poštuju prava na zaštitu osobnih podataka, vlasništvo, nediskriminaciju, zaštitu obiteljskog i profesionalnog života te zaštitu potrošača u skladu s Poveljom.

(30)

Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (7), koja se primjenjuje na svaku obradu osobnih podataka koju provode vjerovnici i kreditni posrednici obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive, a posebno se ne bi trebala dovoditi u pitanje načela obrade osobnih podataka utvrđena u članku 5. te uredbe, među kojima su smanjenje količine podataka, točnost i ograničavanje svrhe.

(31)

Potrošače koji zakonito borave u Uniji ne bi se smjelo diskriminirati na osnovi njihova državljanstva ili mjesta boravka ni po bilo kojoj osnovi navedenoj u članku 21. Povelje kad ti potrošači unutar Unije podnose zahtjev za ugovor o kreditu, kad sklapaju takav ugovor ili kad imaju takav ugovor. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost nuđenja različitih uvjeta pristupa kreditu ako su ti različiti uvjeti propisno opravdani objektivnim kriterijima. Nadalje, to se ne bi trebalo tumačiti kao stvaranje obveze za vjerovnike ili kreditne posrednike da pružaju usluge u područjima u kojima ne posluju.

(32)

Potrošače bi trebalo zaštititi od nepoštenih ili zavaravajućih praksi, osobito u pogledu informacija koje pruža vjerovnik ili kreditni posrednik, u skladu s Direktivom 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8). Ta se direktiva i dalje primjenjuje na ugovore o kreditu te funkcionira kao „sigurnosna mreža” kojom se osigurava da se u svim sektorima može održati visoka zajednička razina zaštite potrošača od nepoštenih poslovnih praksi, među ostalim dopunjavanjem drugog prava Unije.

(33)

Trebalo bi utvrditi posebne odredbe o oglašavanju ugovora o kreditu i o određenim elementima standardnih informacija koje treba pružati potrošačima kako bi im se omogućilo, u prvom redu, da uspoređuju različite ponude. Takve standardne informacije trebalo bi davati na jasan, sažet i uočljiv način s pomoću reprezentativnog primjera. Ukupni iznos kredita i rok otplate koje je vjerovnik odabrao za takav reprezentativni primjer trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri odgovarati obilježjima ugovora o kreditu koji vjerovnik oglašava. Standardne informacije trebalo bi prikazati od početka, na istaknut način, jasno i u obliku koji privlači pozornost. Trebale bi biti jasno čitljive i prilagođene tako da se vodi računa o tehničkim ograničenjima određenih medija kao što su zasloni mobilnih telefona. Na digitalnim kanalima dio standardnih informacija iz reprezentativnog primjera mogao bi biti dostupan klikanjem, kliznim pomicanjem ili prelaskom prstom. Međutim, prije pristupanja ponudama kredita potrošačima bi trebalo pružiti sve standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje ugovora o kreditu, čak i u slučaju klikanja, kliznog pomicanja ili prelaska prstom. Standardne informacije trebalo bi i jasno odijeliti od svih dodatnih informacija koje se odnose na ugovor o kreditu. Privremene promotivne uvjete, kao što je promotivna stopa s nižom stopom zaduživanja u početnim mjesecima ugovora o kreditu, trebalo bi jasno navesti kao takve. Potrošači bi trebali moći vidjeti sve bitne informacije jednim pogledom, čak i ako ih gledaju na zaslonima mobilnih telefona. Potrošaču bi trebalo priopćiti i telefonski broj i e-adresu vjerovnika i, ako je primjenjivo, kreditnog posrednika kako bi mu se omogućilo da brzo i učinkovito stupi u kontakt s vjerovnikom ili kreditnim posrednikom.

Trebalo bi navesti gornju granicu ako nije moguće naznačiti ukupni iznos kredita kao ukupni iznos koji se stavlja na raspolaganje, posebno kada ugovor o kreditu daje potrošačima slobodu povlačenja tranši s ograničenjem u odnosu na iznos. Ta bi gornja granica trebala naznačivati gornju granicu kredita koji se može staviti na raspolaganje potrošačima. U posebnim i opravdanim slučajevima, kako bi potrošači bolje razumjeli informacije objavljene pri oglašavanju ugovora o kreditu ako medij koji se upotrebljava ne omogućuje vizualni prikaz tih informacija, kao pri oglašavanju putem radija, količinu objavljenih informacija trebalo bi smanjiti. Osim toga, države članice trebale bi i dalje imati slobodu da u svojem nacionalnom pravu uređuju zahtjeve za informacije u pogledu oglašavanja ugovora o kreditu koje ne sadržava informacije o troškovima kredita. Radi smanjenja broja slučajeva neodgovarajuće prodaje kredita potrošačima koji si to ne mogu priuštiti i promicanja održivoga kreditiranja, oglašavanje ugovora o kreditu trebalo bi u svim slučajevima sadržavati jasno i istaknuto upozorenje kako bi potrošači bili svjesni da pozajmljivanje novca nije besplatno. Kako bi se osigurala viša razina zaštite potrošača, trebalo bi zabraniti određene oglase, kao što su oni kojima se potrošače potiče na traženje kredita tako što im se sugerira da bi se kreditom poboljšala njihova financijska situacija ili se navodi da registrirani krediti u bazama podataka imaju mali ili nikakav utjecaj na procjenu zahtjeva za kredit. Državama članicama trebalo bi dopustiti i da zabrane oglase koje smatraju rizičnima za potrošače, kao što su oni u kojima se ističe jednostavnost ili brzina dobivanja kredita.

(34)

Trajni medij, uključujući papirnate te interoperabilne, prijenosne i strojno čitljive digitalne verzije dokumenata, trebao bi omogućiti da se informacije osobno upute potrošaču, trebao bi potrošaču omogućiti pohranu informacija tako da budu dostupne za buduću upotrebu i u vremenskom razdoblju koje odgovara namjeni tih informacija, trebao bi omogućiti nepromijenjeno prikazivanje pohranjenih informacija te bi trebao osigurati čitljivost informacija kako bi se informacije mogle čitati i kako bi se na njih moglo upućivati. Potrošači bi trebali imati mogućnost odabira vrste trajnog medija na kojem će primati informacije u predugovornoj fazi i nakon sklapanja ugovora te na kojem će dati obavijest o svom odustanku. Međutim, potrošači ne bi trebali moći dati obavijest o svom odustanku ni zahtijevati od vjerovnika ili, ako je primjenjivo, kreditnih posrednika da pruže informacije na vrstama trajnog medija čija upotreba nije uobičajena.

(35)

Oglašavanje je često posebno usmjereno na jedan ili više proizvoda, a potrošači bi trebali biti u mogućnosti odlučivati nakon što se u potpunosti upoznaju s asortimanom kreditnih proizvoda u ponudi. U tom pogledu, opće informacije igraju bitnu ulogu u edukaciji potrošača u odnosu na širok asortiman dostupnih proizvoda i usluga te njihovih ključnih značajki. Potrošači bi stoga trebali moći u bilo koje doba pristupiti općim informacijama o dostupnim kreditnim proizvodima. Time se ne bi trebala dovoditi u pitanje obveza pružanja personaliziranih informacija prije sklapanja ugovora potrošačima.

(36)

Kako bi se potrošačima omogućilo da svoje odluke donesu potpuno upoznati s činjenicama, potrošači bi trebali pravodobno, a ne u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, primiti odgovarajuće informacije prije sklapanja ugovora, uključujući informacije o uvjetima i troškovima kredita te o njihovim obvezama, kao i odgovarajuća objašnjenja tih informacija, kako bi ih potrošači mogli pažljivo proučiti bez žurbe i kad njima to odgovara. Ovo je radi osiguravanja da potrošači imaju dovoljno vremena za čitanje i razumijevanje informacija prije sklapanja ugovora, usporedbu ponuda i donošenje informirane odluke. Takvim se zahtjevom ne bi trebala dovoditi u pitanje Direktiva Vijeća 93/13/EEZ (9).

(37)

Informacije prije sklapanja ugovora trebale bi se pružati putem standardnog europskog informativnog obrasca o potrošačkom kreditu utvrđenog u Prilogu I. ovoj Direktivi. Kako bi se potrošačima pomoglo u razumijevanju i uspoređivanju različitih ponuda, trebalo bi prikazati ključne elemente kredita na uočljiv način na prvoj stranici tog obrasca, putem kojeg bi potrošači trebali jednim pogledom vidjeti sve bitne informacije, čak i na zaslonima mobilnih telefona. Ako se svi ključni elementi ne mogu uočljivo prikazati na jednoj stranici, trebalo bi ih prikazati u prvom dijelu standardnog europskog informativnog obrasca o potrošačkom kreditu na najviše dvije stranice. Informacije pružene u tom obrascu trebale bi biti jasne, jasno čitljive i prilagođene tehničkim ograničenjima određenih medija kao što su zasloni mobilnih telefona. Trebale bi biti prikazane na odgovarajući i prikladan način na različitim kanalima kako bi se osiguralo da svaki potrošač može pristupiti informacijama na ravnopravnoj osnovi i u skladu s Direktivom (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(38)

Kako bi se osigurala najveća moguća transparentnost i usporedivost ponuda, informacije prije sklapanja ugovora trebale bi uključivati posebno efektivnu kamatnu stopu koja se primjenjuje na kredit i određuje na isti način u cijeloj Uniji. S obzirom na to da se u ovoj fazi efektivna kamatna stopa može navesti samo putem primjera, taj bi primjer trebao biti reprezentativan. Stoga bi on trebao odgovarati, primjerice, prosječnom trajanju i ukupnom iznosu odobrenog kredita za vrstu ugovora o kreditu koji se razmatra te, ako je primjenjivo, za vrstu kupljene robe. Pri utvrđivanju reprezentativnog primjera u obzir bi trebalo uzeti i učestalost određenih vrsta ugovora o kreditu na određenom tržištu. Kada je riječ o stopi zaduživanja, učestalosti obroka i kapitalizaciji kamata, vjerovnici bi trebali koristiti svoju uobičajenu metodu izračuna za dotični potrošački kredit. Ako je od trenutka pružanja informacija prije sklapanja ugovora do trenutka obvezivanja potrošača ugovorom o kreditu ili ponudom prošlo manje od jednog dana, vjerovnik i, ako je primjenjivo, kreditni posrednik trebali bi u roku od jednog do sedam dana nakon sklapanja ugovora ili, ako je primjenjivo, nakon potrošačeva podnošenja obvezujuće ponude kredita, podsjetiti potrošača na mogućnost odustanka od ugovora o kreditu.

(39)

Ukupni trošak kredita za potrošača trebao bi obuhvaćati sve troškove, uključujući kamate, provizije, poreze, naknade za kreditne posrednike i sve ostale naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, osim troškova javnog bilježnika. Stvarno poznavanje troškova od strane vjerovnika trebalo bi procjenjivati objektivno, uzimajući u obzir zahtjeve u pogledu profesionalnosti propisane u ovoj Direktivi.

(40)

Ugovore o kreditu kod kojih se stopa zaduživanja periodično revidira u skladu s promjenama koje se javljaju u referentnoj stopi iz ugovora o kreditu ne bi trebalo smatrati ugovorima o kreditu s fiksnom stopom zaduživanja.

(41)

Države članice trebale bi i dalje imati slobodu da zadrže postojeće ili uvedu nove nacionalne odredbe kojima se vjerovnicima zabranjuje da od potrošača zahtijevaju da, u vezi s ugovorom o kreditu, otvore bankovni račun ili sklope ugovor o drugoj dodatnoj usluzi ili da plaćaju troškove ili naknade za takve bankovne račune ili druge dodatne usluge. U onim državama članicama u kojima su takve kombinirane ponude dopuštene potrošače bi prije sklapanja ugovora o kreditu trebalo obavijestiti o svim dodatnim uslugama čije je ugovaranje obvezno da bi se kredit uopće dobio ili o uvjetima pod kojima se nude na tržištu. Troškovi koji se plaćaju u slučaju takvih dodatnih usluga, osobito premije osiguranja, trebali bi biti uključeni u ukupni trošak kredita. Alternativno, ako se iznos takvih troškova ne može unaprijed odrediti, potrošači bi odgovarajuće informacije o postojanju takvih troškova trebali dobiti u predugovornoj fazi. Trebalo bi pretpostavljati da su vjerovnici upoznati s troškovima dodatnih usluga koje potrošačima nude sami ili u ime treće strane, osim ako visina tih troškova ovisi o specifičnim karakteristikama ili situaciji potrošača.

(42)

Međutim, za specifične vrste ugovora o kreditu primjereno je, radi osiguravanja odgovarajuće razine zaštite potrošača bez prekomjernog opterećivanja vjerovnika ili, ako je primjenjivo, kreditnih posrednika, ograničiti zahtjeve u vezi s pružanjem informacija prije sklapanja ugovora, uzimajući u obzir specifičnu narav takvih vrsta ugovora o kreditu.

(43)

Potrošačima bi trebalo dati sveobuhvatne informacije prije nego što sklope ugovor o kreditu, bez obzira na to je li kreditni posrednik uključen u stavljanje kredita na tržište. Stoga bi se, općenito, zahtjevi u vezi s pružanjem informacija prije sklapanja ugovora trebali primjenjivati i na kreditne posrednike. Međutim, ako dobavljači robe ili pružatelji usluga djeluju kao kreditni posrednici u pomoćnoj ulozi, nije primjereno uvoditi im pravnu obvezu pružanja informacija prije sklapanja ugovora u skladu s ovom Direktivom. Može se, primjerice, smatrati da dobavljači robe ili pružatelji usluga djeluju kao kreditni posrednici u pomoćnoj ulozi ako njihova djelatnost kao kreditnih posrednika nije glavna svrha njihove trgovinske, poslovne ili profesionalne djelatnosti. U tim je slučajevima dostatna razina zaštite potrošača ipak postignuta jer bi vjerovnik trebao biti odgovoran osigurati da potrošač dobije potpune informacije prije sklapanja ugovora, ili od kreditnog posrednika, ako se vjerovnik i kreditni posrednik tako dogovore, ili na neki drugi odgovarajući način.

(44)

Države članice trebale bi moći regulirati potencijalno obvezujuću narav informacija koje vjerovnik ili, ako je primjenjivo, kreditni posrednik, treba pružiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu i razdoblje u kojem te informacije trebaju biti obvezujuće za vjerovnika.

(45)

Unatoč informacijama prije sklapanja ugovora koje treba pružiti, potrošaču će možda i dalje biti potrebna dodatna pomoć kako bi donio odluku o tome koji je ugovor o kreditu iz asortimana predloženih proizvoda najprimjereniji za njegove ili njezine potrebe i financijsku situaciju. Stoga bi države članice trebale osigurati da prije sklapanja ugovora o kreditu vjerovnici i, ako je primjenjivo, kreditni posrednici pružaju takvu pomoć u pogledu kreditnih proizvoda koje nude potrošaču na način da potrošaču bez naknade pruže primjerena objašnjenja relevantnih informacija, uključujući posebice bitne značajke proizvoda predloženih potrošaču, i to na personaliziran način kako bi potrošač razumio učinke koje bi ti proizvodi mogli imati na njegovu ili njezinu ekonomsku situaciju, uključujući pravne i financijske posljedice do kojih može doći zbog nepravilnog izvršenja ugovornih obveza. Vjerovnici i, ako je primjenjivo, kreditni posrednici trebali bi način na koji pružaju takva objašnjenja prilagoditi okolnostima u kojima se kredit nudi i potrebi potrošača za pomoći, uzimajući u obzir znanje i iskustvo potrošača povezano s kreditima te narav pojedinačnih kreditnih proizvoda. Takva objašnjenja sama po sebi ne bi trebala predstavljati osobnu preporuku. Države članice trebale bi moći zahtijevati od vjerovnika i, ako je primjenjivo, kreditnih posrednika da dokumentiraju u kojem obliku i kada su takva objašnjenja dostavljena potrošaču.

(46)

Kako je istaknuto u Komisijinu Prijedlogu uredbe o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji (Akt o umjetnoj inteligenciji), objavljenom 21. travnja 2021., sustavi umjetne inteligencije (UI) mogu se lako upotrebljavati u različitim sektorima gospodarstva i društva, među ostalim i preko granica, te se mogu kretati unutar cijele Unije. U tom bi kontekstu vjerovnici i kreditni posrednici, pri personalizaciji cijena svojih ponuda za određene potrošače ili određene kategorije potrošača na temelju automatiziranog donošenja odluka, trebali jasno obavijestiti potrošače da je cijena koja im je prikazana personalizirana na temelju automatizirane obrade osobnih podataka, uključujući izvedene podatke, kako bi mogli uzeti u obzir potencijalne rizike prilikom odluke o kupnji. Na temelju članka 14. stavka 2. točke (f) Uredbe (EU) 2016/679 vjerovnici i kreditni posrednici dužni su potrošače koji primaju ponudu obavijestiti i o izvorima podataka koji se upotrebljavaju za personalizaciju ponude.

(47)

Važno je spriječiti praksu kao što je vezanje određenih proizvoda koja potrošače može navesti na sklapanje ugovora o kreditu koji nisu u njihovu najboljem interesu, ali pritom ne ograničiti objedinjavanje proizvoda koje može biti korisno za potrošače. Države članice trebale bi ipak nastaviti sa strogim nadzorom tržišta maloprodajnih financijskih usluga kako bi se osiguralo da praksa objedinjavanja usluga ne utječe negativno na odabir potrošača ili tržišno natjecanje. Praksu vezanja usluga načelno ne bi trebalo dopustiti, osim ako se financijska usluga ili proizvod koji se nude zajedno s ugovorom o kreditu ne mogu ponuditi zasebno jer čine sastavni dio kredita, primjerice u slučaju dopuštenog prekoračenja. Iako bi, uzimajući u obzir pitanja proporcionalnosti, vjerovnik trebao moći zahtijevati od potrošača da posjeduje relevantnu policu osiguranja radi jamčenja otplate kredita ili osiguravanja vrijednosti instrumenta osiguranja, potrošač bi trebao moći odabrati vlastitog osiguravatelja. Time ne bi trebalo dovoditi u pitanje uvjete kreditiranja koje je utvrdio vjerovnik, pod uvjetom da je u polici osiguranja tog osiguravatelja sadržana jednaka razina jamstva kao u polici osiguranja koju predlaže ili nudi vjerovnik. Nadalje, države članice trebale bi moći standardizirati, u cijelosti ili djelomično, pokriće koje se pruža ugovorima o osiguranju kako bi se olakšala usporedba različitih ponuda onim potrošačima koji to žele. Kako bi potrošač imao dodatno vrijeme za usporedbu ponuda osiguranja prije kupnje police osiguranja, države članice trebale bi zahtijevati da potrošač ima najmanje tri dana za usporedbu ponuda osiguranja povezanih s ugovorom o kreditu, bez promjene ponude, te da je potrošač o tome obaviješten. Potrošači bi trebali moći sklopiti policu osiguranja prije isteka tog trodnevnog razdoblja ako to izričito zatraže.

(48)

Zbog svoje povijesti bolesti mnoge osobe koje su preživjele rak, a u dugotrajnoj su remisiji, često su zakinute u pristupu financijskim uslugama. Često im se određuju nedopustivo visoke premije, iako su izliječene prije mnogo godina, pa čak i desetljeća. Kako bi se potrošačima koji su preživjeli rak omogućio jednak pristup osiguranju povezanom s ugovorima o kreditu, države članice trebale bi zahtijevati da se police osiguranja ne temelje na osobnim podacima o dijagnosticiranju onkoloških bolesti potrošača nakon odgovarajućeg razdoblja koje uslijedi nakon završetka liječenja tih potrošača. Takvo razdoblje koje odrede države članice ne bi trebalo biti dulje od 15 godina od završetka liječenja potrošača.

(49)

Ugovori o kreditu i dodatne usluge trebali bi se prikazivati jasno i transparentno. Ne bi trebalo biti moguće pretpostaviti da je potrošač pristao sklopiti ugovor o kreditu ili o kupnji dodatnih usluga. Svaki takav pristanak potrošač bi trebao dati jasnom potvrdnom radnjom kojom izražava svoju dobrovoljnu, konkretnu, informiranu i nedvosmislenu suglasnost. U tom se kontekstu šutnja, nečinjenje ili standardna opcija kao što su polja unaprijed označena kvačicom ne bi trebali smatrati pristankom potrošača.

(50)

Savjetovanje u obliku personalizirane preporuke, odnosno savjetodavne usluge, aktivnost je koja se može kombinirati s drugim aspektima odobravanja kredita ili kreditnog posredovanja. Stoga bi potrošače, kako bi mogli razumjeti prirodu usluga koje su im pružene, trebalo upoznati s time što čini te savjetodavne usluge te jesu li im te usluge pružene ili im se mogu pružiti. S obzirom na važnost koju potrošači pridaju upotrebi pojmova „savjet” i „savjetnici”, državama članicama trebalo bi dopustiti da zabrane upotrebu tih ili sličnih pojmova ako savjetodavne usluge potrošačima pružaju vjerovnici ili kreditni posrednici. Primjereno je osigurati da države članice uvedu zaštitne mjere ako je savjet opisan kao neovisan kako bi se osiguralo da su asortiman proizvoda koji se razmatra i načini primanja naknada u skladu s očekivanjima potrošača o takvim savjetima. Kad pružaju savjetodavne usluge, vjerovnici ili kreditni posrednici trebali bi navesti hoće li se preporuka temeljiti isključivo na njihovu vlastitom asortimanu proizvoda ili na širokom asortimanu proizvoda s cijelog tržišta, kako bi potrošač mogao razumjeti na čemu se preporuka temelji. Nadalje, vjerovnik i kreditni posrednik trebali bi navesti koliku naknadu potrošač treba platiti za savjetodavne usluge, ili ako se taj iznos u trenutku objave ne može utvrditi, metodu koja se koristi za njezin izračun. Savjeti bi se uvijek trebali pružati u najboljem interesu potrošača, a trebali bi ih pružati savjetnici koji se informiraju o potrebama i situaciji potrošača i koji preporučuju ugovore o kreditu koji odgovaraju potrebama, financijskoj situaciji i osobnim okolnostima potrošača, imajući pritom na umu cilj minimiziranja neispunjavanja obveza i dospjelih neplaćenih obveza. Nadalje, pri pružanju savjeta trebalo bi uzeti u obzir dovoljno velik broj ugovora o kreditu u asortimanu proizvoda savjetnika.

(51)

Odobravanje kredita koji potrošač nije zatražio može u nekim slučajevima biti povezano s praksama koje su štetne za potrošača. U tom pogledu, trebalo bi zabraniti nezatraženo odobravanje kredita, uključujući nezatražene unaprijed odobrene kreditne kartice koje se šalju potrošačima, jednostrano uvođenje novog dopuštenog prekoračenja ili prešutno prihvaćenog prekoračenja ili jednostrano povećanje potrošačeva dopuštenog prekoračenja, prešutno prihvaćenog prekoračenja ili ograničenja potrošnje na kreditnoj kartici. Nezatraženo odobravanje kredita u obliku ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija kako su definirani u članku 2. točki 8. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća (11) također bi trebalo zabraniti. Zabrana nezatraženog odobravanja kredita ne bi trebala spriječiti vjerovnike i kreditne posrednike da oglašavaju ili nude kredite tijekom poslovnog odnosa u skladu s pravom Unije o zaštiti potrošača i nacionalnim mjerama u skladu s pravom Unije, što uključuje oglašavanje i nuđenje kredita na prodajnom mjestu za financiranje kupnje robe ili usluge.

(52)

Države članice mogu potrošačima ponuditi mogućnost da u skladu s nacionalnim pravom poduzmu razmjerne i djelotvorne pravne lijekove protiv vjerovnika ili kreditnih posrednika ako ne poštuju obveze iz ove Direktive. Ti pravni lijekovi mogli bi podrazumijevati naknadu štete i smanjenje ukupnih troškova kredita za potrošača ili raskid ugovora o kreditu.

(53)

Države članice trebale bi poduzeti odgovarajuće mjere za promidžbu odgovornih praksi tijekom svih faza kreditnog odnosa, uzimajući u obzir specifična svojstva svojih kreditnih tržišta. Te bi mjere trebale moći obuhvaćati, primjerice, pružanje informacija potrošačima i njihovu edukaciju, što uključuje upozorenja o rizicima povezanima s neispunjavanjem obveze plaćanja i prezaduženošću. Na rastućem kreditnom tržištu posebno je važno da se vjerovnici ne upuštaju u neodgovorno pozajmljivanje i da ne daju kredite bez prethodne procjene kreditne sposobnosti. Države članice trebale bi provoditi potreban nadzor kako bi se izbjeglo takvo ponašanje vjerovnika i trebale bi odrediti potrebna sredstva za sankcioniranje takvog ponašanja. Ne dovodeći u pitanje odredbe o kreditnom riziku iz Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (12) vjerovnici bi trebali snositi odgovornost za provjeravanje kreditne sposobnosti potrošača u svakom pojedinačnom slučaju. U tu bi svrhu vjerovnicima trebalo dopustiti da upotrebljavaju informacije koje im je potrošač dao ne samo tijekom sastavljanja dotičnog ugovora o kreditu nego i tijekom dugotrajnog komercijalnog odnosa. I potrošači bi trebali djelovati razborito i poštovati svoje ugovorne obveze.

(54)

Od ključne je važnosti da se sposobnost i sklonost potrošača da otplati kredit procijene i provjere prije sklapanja ugovora o kreditu. Ta procjena kreditne sposobnosti trebala bi biti razmjerna i provoditi se u interesu potrošača, kako bi se spriječile prakse neodgovornog pozajmljivanja i prezaduženost, te bi se trebali uzeti u obzir svi potrebni i relevantni čimbenici koji bi mogli utjecati na sposobnost potrošača da otplati kredit. Plan otplate trebao bi biti prilagođen specifičnim potrebama potrošača i njegovoj sposobnosti otplate. U slučajevima u kojima zahtjev za kredit zajednički podnosi više potrošača, procjena kreditne sposobnosti mogla bi se provesti na temelju zajedničke sposobnosti otplate. Pozitivan ishod procjene ne bi trebao dovesti u pitanje vjerovnikovu slobodu ugovaranja u vezi s odobravanjem kredita. Države članice trebale bi moći izdavati dodatne smjernice o dodatnim kriterijima i metodama procjene kreditne sposobnosti potrošača, primjerice, određivanjem ograničenja s obzirom na omjere vrijednosti kredita i imovine ili vrijednosti kredita i prihoda.

(55)

Procjena kreditne sposobnosti trebala bi se temeljiti na informacijama o financijskoj i ekonomskoj situaciji. Takve bi informacije trebale biti nužne i razmjerne prirodi, trajanju, vrijednosti i rizicima kredita za potrošača, u skladu s načelom smanjenja količine podataka utvrđenim u Uredbi (EU) 2016/679, te bi trebale biti relevantne, potpune i točne. Te bi informacije trebale uključivati barem prihode i troškove potrošača, uključujući da se na odgovarajući način uzmu u obzir tekuće obveze potrošača, među ostalim troškovi života potrošača i potrošačeva kućanstva te financijske obveze potrošača. Te informacije ne bi trebale uključivati posebne kategorije osobnih podataka iz članka 9. stavka 1. Uredbe (EU) 2016/679, kao što su zdravstveni podaci, uključujući podatke o oboljenju od raka, ni informacije dobivene s društvenih mreža. U Smjernicama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo od 29. svibnja 2020. o odobravanju i praćenju kredita pružaju se smjernice o tome koje se kategorije podataka mogu koristiti za obradu osobnih podataka za potrebe procjene kreditne sposobnosti, što uključuje dokaze o prihodima ili drugim izvorima otplate, i informacije o financijskoj imovini i obvezama ili o ostalim financijskim obvezama. Potrošači bi trebali dostaviti informacije o svojoj financijskoj i ekonomskoj situaciji radi olakšavanja procjene kreditne sposobnosti. Kredit bi se trebao staviti na raspolaganje potrošaču samo ako rezultat procjene kreditne sposobnosti upućuje na to da je vjerojatno da će obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu biti ispunjene na način koji se zahtijeva tim ugovorom. Vjerovnik bi pri procjeni sposobnosti potrošača da ispuni svoje obveze na temelju ugovora o kreditu u obzir trebao uzeti relevantne čimbenike i posebne okolnosti, primjerice, među ostalim, u slučaju kredita koji se odobravaju u skladu s ovom Direktivom za financiranje studija ili pokrivanje izvanrednih zdravstvenih troškova, postojanje dostatnih dokaza da će taj kredit potrošaču u budućnosti donijeti prihode ili postojanje kolaterala ili drugih oblika jamstava koje bi potrošač mogao pružiti radi osiguranja kredita.

(56)

U Komisijinu Prijedlogu uredbe o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji (Akt o umjetnoj inteligenciji) utvrđuje se da bi UI sustave koji se upotrebljavaju za ocjenu kreditnog rejtinga ili kreditne sposobnosti fizičkih osoba trebalo klasificirati kao visokorizične UI sustave jer određuju pristup tih osoba financijskim sredstvima ili osnovnim uslugama kao što su stanovanje, električna energija i telekomunikacijske usluge. S obzirom na te visoke rizike, kad god procjena kreditne sposobnosti uključuje automatiziranu obradu, potrošač bi trebao imati pravo na ljudsku intervenciju od strane vjerovnika. Ne dovodeći u pitanje Uredbu (EU) 2016/679, potrošač bi trebao imati pravo dobiti smisleno, razumljivo objašnjenje o provedenoj procjeni i načinu funkcioniranja upotrijebljene automatizirane obrade, uključujući glavne varijable, logiku i rizike povezane s obradom, kao i pravo da izrazi stajalište potrošača te zatraži preispitivanje procjene kreditne sposobnosti i preispitivanje odluke u vezi s odobravanjem kredita. Potrošač bi trebao imati pravo biti obaviješten o tim pravima nakon što je propisno obaviješten o postupku koji se primjenjuje. Mogućnost zahtijevanja preispitivanja početne procjene i odluke ne bi nužno trebala dovesti do odobravanja kredita potrošaču.

(57)

Kako bi procijenio kreditni status potrošača, vjerovnik bi trebao izvršiti i uvid u baze podataka o kreditima. Zbog pravnih i činjeničnih okolnosti takvi se uvidi mogu razlikovati u opsegu. Radi sprečavanja bilo kakvog narušavanja tržišnog natjecanja među vjerovnicima, oni koji su pod nadzorom i koji u potpunosti ispunjavaju obveze iz Uredbe (EU) 2016/679 trebali bi imati pristup privatnim ili javnim bazama podataka o kreditima koje se odnose na potrošače u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan te bi taj pristup trebali ostvarivati pod nediskriminirajućim uvjetima u usporedbi s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Države članice trebale bi olakšati prekogranični pristup privatnim ili javnim bazama podataka, u skladu s Uredbom (EU) 2016/679. Kako bi se poboljšala uzajamnost, u bazama podataka o kreditima trebale bi se čuvati barem informacije o dospjelim neplaćenim obvezama potrošača pri otplati kredita, o vrsti kredita i o identitetu vjerovnika, u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom. Vjerovnici i kreditni posrednici ne bi trebali obrađivati posebne kategorije podataka, kao što su zdravstveni podaci iz članka 9. stavka 1. Uredbe (EU) 2016/679, ni informacije dobivene s društvenih mreža jer se ni te kategorije podataka ni takve informacije ne bi trebale upotrebljavati za potrebe procjene kreditne sposobnosti potrošača. Pružatelji baza podataka o kreditima trebali bi imati uspostavljene postupke kojima se osigurava da su informacije sadržane u njihovim bazama podataka ažurirane i točne. Ako se zahtjev za kredit odbije na temelju uvida u bazu podataka, vjerovnici bi bez nepotrebne odgode i bez naknade trebali obavijestiti potrošače o rezultatima takvog uvida i o pojedinostima o bazi podataka iz koje su pribavili podatke kao i o kategorijama podataka koje su uzete u obzir. Nadalje, radi osiguravanja osviještenosti potrošača, države članice trebale bi osigurati da su potrošači pravodobno i u roku od 30 dana od unosa u bazu podataka obaviješteni o svim dospjelim neplaćenim obvezama u vezi s otplatom kredita koje su unesene u bazu, primjerice tako da im pošalju e-poruku s upozorenjem da trebaju pristupiti bazi podataka kako bi sami provjerili informacije o dospjelim neplaćenim obvezama u vezi s otplatom kredita.

(58)

Ovom se Direktivom ne bi trebala uređivati pitanja ugovornog prava koja se odnose na valjanost ugovora o kreditu. Stoga bi države članice u tom području trebale moći zadržati postojeće ili uvesti nove nacionalne odredbe koje su u skladu s pravom Unije. Države članice trebale bi moći regulirati pravni režim kojim se uređuju ponude za sklapanje ugovora o kreditu, posebno s obzirom na to kad treba dati ponudu i na razdoblje tijekom kojeg je takva ponuda obvezujuća za vjerovnika. Ako se takva ponuda daje u isto vrijeme kad i informacije prije sklapanja ugovora predviđene ovom Direktivom, takvu bi ponudu, kao i sve druge dodatne informacije koje vjerovnik možda želi dati potrošaču, trebalo dati u zasebnom dokumentu. Taj zasebni dokument mogao bi se priložiti standardnom europskom informativnom obrascu o potrošačkom kreditu.

(59)

U ugovoru o kreditu trebalo bi jasno i sažeto navesti sve potrebne informacije kako bi se potrošaču omogućilo da zna svoja prava i obveze na temelju tog ugovora.

(60)

Ne dovodeći u pitanje Direktivu 93/13/EEZ i predugovorne obveze na temelju ove Direktive, a radi osiguravanja visoke razine zaštite potrošača, potrošaču bi trebalo, pravodobno i prije ikakvih izmjena uvjeta ugovora o kreditu, priopćiti opis predloženih izmjena i, ako je primjenjivo, potrebu za pristankom potrošača ili pojašnjenje izmjena uvedenih po sili zakona; rokove za provedbu tih izmjena; i načine podnošenja pritužbe koje potrošač ima na raspolaganju, kao i rok za podnošenje pritužbe te naziv i adresu nadležnog tijela kojemu se pritužba može podnijeti. Izmjena ugovora o kreditu ne bi smjela utjecati ni na koja prava potrošača, uključujući prava na informacije na temelju ove Direktive. Time se ne bi trebalo dovesti u pitanje pravo Unije ili nacionalne odredbe o dopuštenosti, uvjetima i valjanosti izmjena ugovora.

(61)

Kako bi se osigurala potpuna transparentnost, potrošačima bi se trebale pružiti sve informacije o stopi zaduživanja i u predugovornoj fazi i nakon sklapanja ugovora o kreditu. Tijekom ugovornog odnosa potrošače bi, nadalje, trebalo izvješćivati o promjenama varijabilne stope zaduživanja te o tako uzrokovanim promjenama uplata. Time se ne bi trebale dovesti u pitanje odredbe nacionalnog prava koje se ne odnose na informacije za potrošače i kojima se utvrđuju uvjeti za promjene stope zaduživanja i promjene drugih ekonomskih uvjeta kojima je uređen kredit, osim promjena koje se odnose na uplate, ili se propisuju posljedice takvih promjena, primjerice utvrđuju se pravila kojima se predviđa da vjerovnik može promijeniti stopu zaduživanja samo ako postoji valjan razlog za takvu promjenu ili da potrošač može raskinuti ugovor o kreditu ako dođe do promjene stope zaduživanja ili drugih specifičnih ekonomskih uvjeta u vezi s kreditom.

(62)

Dopuštena prekoračenja i prešutno prihvaćena prekoračenja sve su češći oblici potrošačkog kredita. Stoga je potrebno regulirati te financijske proizvode kako bi se povećala razina zaštite potrošača i izbjeglo prezaduživanje. Postoji opasnost da potrošači neće moći platiti ako vjerovnici odluče zatražiti trenutačni povrat. Stoga je u ovoj Direktivi potrebno utvrditi prava potrošača u pogledu dopuštenih prekoračenja i prešutno prihvaćenog prekoračenja.

(63)

U slučaju značajnog prešutno prihvaćenog prekoračenja koje traje dulje od mjesec dana vjerovnik bi trebao bez odgode obavijestiti potrošača o prešutno prihvaćenom prekoračenju, među ostalim o dotičnom iznosu, stopi zaduživanja i svim primjenjivim sankcijama, naknadama ili kamatama na dospjele neplaćene obveze. Ako potrošač redovito koristi prešutno prihvaćeno prekoračenje, vjerovnik bi mu trebao ponuditi savjetodavne usluge, ako su dostupne, kako bi potrošaču pomogao u pronalaženju jeftinijih alternativa, i uputiti ga na službe za savjetovanje o dugu.

(64)

Potrošači bi trebali imati pravo na odustanak od ugovora bez sankcija i bez obveze navođenja razloga. Međutim, kako bi se povećala pravna sigurnost, rok za odustanak trebao bi u svakom slučaju isteći 12 mjeseci i 14 dana nakon sklapanja ugovora o kreditu ako potrošač nije primio uvjete ugovora i informacije u skladu s ovom Direktivom. Rok za odustanak ne bi trebao isteći ako potrošač nije obaviješten o svojem pravu na odustanak.

(65)

Ako potrošač odustane od ugovora o kreditu u vezi s kojim je primio robu, osobito ako je riječ o kupnji u obrocima ili ugovoru o najmu ili leasingu s obvezom kupnje, ovom se Direktivom ne bi trebali dovoditi u pitanje bilo koji propisi država članica o vraćanju robe ili povezanim pitanjima.

(66)

U nekim je slučajevima nacionalnim pravom već predviđeno da se sredstva ne mogu staviti na raspolaganje potrošačima prije isteka određenog roka. U takvim slučajevima potrošači mogu poželjeti osigurati prijevremeni primitak kupljene robe ili usluga. Stoga bi, u slučaju povezanih ugovora o kreditu, države članice trebale imati mogućnost da u iznimnom slučaju i ako potrošači izričito žele prijevremeni primitak kupljene robe ili usluga, predvide da bi se rok za ostvarivanje prava na odustanak od ugovora mogao skratiti tako da bude isti kao rok prije kojeg se sredstva ne mogu staviti na raspolaganje.

(67)

U slučaju povezanih ugovora o kreditu, između kupnje robe ili usluga i ugovora o kreditu sklopljenog u tu svrhu postoji odnos međuovisnosti. Stoga, ako potrošač ostvaruje pravo na odustanak od ugovora u odnosu na ugovor o kupnji, na temelju prava Unije, povezani ugovor o kreditu za njega više ne bi trebao biti obvezujući. To ne bi trebalo imati utjecaja na nacionalno pravo koje se primjenjuje na povezane ugovore o kreditu ako ugovor o kupnji postane ništetan ili ako potrošač ostvaruje svoje pravo na odustanak od ugovora na temelju nacionalnog prava. To ne bi trebalo utjecati ni na prava koja potrošač uživa na temelju nacionalnog prava i prema kojima ne može doći ni do kakve obveze između potrošača i dobavljača robe ili pružatelja usluga, niti je moguće izvršiti ikakvo plaćanje između tih osoba, sve dok potrošač ne potpiše ugovor o kreditu radi financiranja kupnje robe ili usluga.

(68)

Ugovorne strane trebale bi imati pravo na standardno otkazivanje ugovora o kreditu bez roka dospijeća. Osim toga, vjerovnik bi trebao, ako je tako dogovoreno u ugovoru o kreditu, imati pravo suspendirati pravo potrošača na povlačenje tranše kod ugovora o kreditu bez roka dospijeća iz objektivno opravdanih razloga. Takvi razlozi mogu, primjerice, obuhvaćati sumnju na neodobreno ili prijevarno korištenje kredita ili znatno povećani rizik da potrošač neće moći ispuniti svoju obvezu otplate kredita. Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na nacionalno ugovorno pravo kojim se uređuju prava ugovornih strana na raskid ugovora o kreditu na temelju povrede ugovora.

(69)

Pod određenim uvjetima potrošačima bi trebalo dopustiti ulaganje pravnih lijekova protiv vjerovnika u slučaju problema povezanih s ugovorom o kupnji. Međutim, države članice trebale bi odrediti u kojoj se mjeri i pod kojim uvjetima od potrošača traži ulaganje tih pravnih lijekova protiv dobavljača robe ili pružatelja usluga, posebno podnošenjem tužbe protiv dobavljača robe ili pružatelja usluga, prije nego što potrošač dođe u položaj da uloži pravne lijekove protiv vjerovnika. Potrošači ne bi smjeli biti lišeni svojih prava na temelju nacionalnog prava kojima se dobavljaču robe ili pružatelju usluga i vjerovniku pripisuje solidarna odgovornost.

(70)

Potrošači bi trebali imati pravo na ispunjenje svojih obveza prije datuma dogovorenog u ugovoru o kreditu. Kako je protumačio Sud Europske unije u presudi u predmetu Lexitor (13), pravo potrošača na smanjenje ukupnog troška kredita za potrošača u slučaju prijevremene otplate kredita uključuje sve troškove koji su nametnuti potrošaču. Smanjenje ukupnog troška kredita za potrošača trebalo bi biti razmjerno preostalom trajanju ugovora o kreditu te bi trebalo uključivati i troškove koji ne ovise o trajanju tog ugovora o kreditu, uključujući one koji su u potpunosti naplaćeni u trenutku odobravanja kredita. Međutim, porezi i naknade koje je primijenila treća strana i koji su izravno plaćeni toj trećoj strani, a ne ovise o trajanju ugovora o kreditu, ne bi se trebali uzimati u obzir pri izračunu smanjenja, s obzirom na to da te troškove nije nametnuo vjerovnik i stoga ih vjerovnik ne može jednostrano promijeniti. Ipak, pri izračunu smanjenja u obzir bi trebalo uzeti naknade koje je vjerovnik naplatio u korist treće strane. U slučaju prijevremene otplate vjerovnik bi trebao imati pravo na pravednu i objektivno opravdanu naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom, uzimajući u obzir i sve uštede koje je vjerovnik time ostvario. Međutim, kako bi se odredila metoda izračuna takve naknade, vrlo je važno pridržavati se nekoliko načela. Izračun naknade koja pripada vjerovniku trebao bi biti transparentan i razumljiv potrošačima već u predugovornoj fazi, i u svakom slučaju tijekom izvršenja ugovora o kreditu. Osim toga, metoda izračuna vjerovnicima bi trebala biti jednostavna za primjenu i trebalo bi olakšati nadzornu kontrolu naknade od strane nadležnih tijela. Stoga, i zahvaljujući činjenici da se potrošački kredit, s obzirom na njegovo trajanje i iznos, ne financira mehanizmima dugoročnog financiranja, trebalo bi utvrditi gornju granicu naknade u smislu paušalnog iznosa. Takav pristup odražava posebnu narav potrošačkih kredita i ne bi smio dovoditi u pitanje pristup u odnosu na druge proizvode koji se financiraju mehanizmima dugoročnog financiranja, kao što su hipotekarni krediti s fiksnim stopama.

(71)

Države članice trebale bi imati pravo predvidjeti da vjerovnik može tražiti naknadu za prijevremenu otplatu samo pod uvjetom da iznos otplaćen tijekom 12-mjesečnog razdoblja premašuje prag koji su definirale države članice. Pri određivanju tog praga, koji ne bi smio premašivati 10 000 EUR, države članice trebale bi uzeti u obzir prosječan iznos potrošačkih kredita na svojem tržištu.

(72)

Kako bi se promicalo uspostavljanje i funkcioniranje unutarnjeg tržišta te osigurala visoka razina zaštite potrošača u cijeloj Uniji, neophodno je osigurati usporedivost informacija o efektivnim kamatnim stopama u cijeloj Uniji.

(73)

Određivanje gornjih granica za stope zaduživanja, efektivne kamatne stope ili ukupni trošak kredita za potrošača uobičajena je praksa u nizu država članica. Takav sustav određivanja gornjih granica pokazao se korisnim u zaštiti potrošača od pretjerano visokih stopa zaduživanja, efektivnih kamatnih stopa ili ukupnog troška kredita za potrošača. U tom bi smislu državama članicama trebalo omogućiti da zadrže svoj postojeći pravni režim. U nastojanju da se poveća zaštita potrošača bez uvođenja nepotrebnih ograničenja za države članice, trebale bi postojati odgovarajuće mjere, kao što su gornje granice ili stope koje se smatraju previsokima, kako bi se djelotvorno spriječila zlouporaba te osiguralo da se potrošačima ne naplaćuju pretjerano visoke stope zaduživanja, efektivne kamatne stope ili ukupni trošak kredita za potrošača.

(74)

Kako bi se osigurala transparentnost, Komisija bi takve mjere koje su uvele države članice trebala učiniti javno dostupnima u sažetom i jasnom obliku.

(75)

Pravo različitih država članica znatno se razlikuje kad je riječ o poslovanju povezanom s odobravanjem ugovora o kreditu. Premda se priznaje da su u kreditno posredovanje uključeni različiti sudionici, određeni standardi na razini Unije ključni su za osiguravanje visokog stupnja stručnosti i usluga.

(76)

Primjenjivi okvir Unije trebao bi potrošačima ulijevati povjerenje da vjerovnici i kreditni posrednici uzimaju u obzir interese potrošača, uključujući njihovu moguću ranjivost i poteškoće u razumijevanju proizvoda, na temelju informacija koje su u relevantnom trenutku dostupne vjerovniku ili kreditnom posredniku i razumnih pretpostavki o rizicima u pogledu potrošačeve situacije tijekom cijelog trajanja predloženog ugovora o kreditu. Ključni aspekt osiguravanja takvog povjerenja potrošača zahtjev je za osiguravanje visokog stupnja pravednosti, poštenja i profesionalnosti u industriji, što uključuje i odgovorno ponašanje kako bi se izbjegle prakse koje negativno utječu na potrošače, i za osiguravanje odgovarajućeg upravljanja sukobima interesa, uključujući one proizašle iz primitaka, kao i za pružanje savjeta u interesu potrošača.

(77)

Primjereno je osigurati da relevantno osoblje vjerovnika i kreditnih posrednika posjeduje odgovarajući stupanj znanja i stručnosti kako bi se postigla visoka razina profesionalnosti. Stoga bi trebalo zahtijevati da vjerovnici i kreditni posrednici dokažu da posjeduju odgovarajuće znanje i stručnost na razini trgovačkog društva, na temelju minimalnih zahtjeva u pogledu znanja i stručnosti. Države članice trebale bi moći slobodno uvesti nove ili zadržati postojeće takve zahtjeve koji su primjenjivi na pojedinačne fizičke osobe i prilagoditi minimalne zahtjeve u pogledu znanja i stručnosti različitim vrstama vjerovnika i kreditnih posrednika, posebno kada djeluju u pomoćnoj ulozi. Za potrebe ove Direktive, osoblje izravno uključeno u aktivnosti u okviru ove Direktive trebalo bi uključivati osoblje odjela za ugovaranje transakcija (eng. front office) i odjela za pozadinske poslove (eng. back office), među ostalim rukovodstvo i, ako je primjereno, članovi uprave vjerovnikâ i kreditnih posrednika, koji obavljaju bitnu ulogu u postupcima povezanima s ugovorima o kreditu. Osobe koje obavljaju funkcije podrške koje nisu povezane s postupcima u vezi s ugovorima o kreditu, uključujući osoblje zaduženo za ljudske resurse i informacijske i komunikacijske tehnologije, ne bi trebalo smatrati članovima osoblja na temelju ove Direktive. Države članice trebale bi uvesti mjere radi podupiranja podizanja svijesti malih i srednjih poduzeća koja su vjerovnici ili kreditni posrednici o zahtjevima iz ove Direktive i olakšavanja njihova usklađivanja s tim zahtjevima, kao što su kampanje informiranja, vodiči za korisnike i programi za osposobljavanje zaposlenika.

(78)

Kako bi se povećala sposobnost potrošača da donose informirane odluke o odgovornom zaduživanju i upravljanju dugom, države članice trebale bi promicati mjere potpore za edukaciju potrošača o odgovornom zaduživanju i upravljanju dugom, osobito u odnosu na ugovore o potrošačkim kreditima kao i u odnosu na općenito upravljanje proračunom. Takvu bi se obvezu moglo ispuniti uzimajući u obzir okvir za financijsku kompetentnost koji je izradila Unija u suradnji s Organizacijom za gospodarsku suradnju i razvoj. Osobito je važno pružiti smjernice potrošačima koji prvi put uzimaju potrošački kredit, posebno ako to čine s pomoću digitalnih alata. U tom bi pogledu Komisija trebala utvrditi primjere najbolje prakse kako bi se olakšao daljnji razvoj mjera za povećavanje financijske osviještenosti potrošača. Komisija bi takve primjere najbolje prakse mogla objavljivati koordinirano sa sličnim izvješćima koja se sastavljaju u vezi s drugim zakonodavnim aktima Unije. Pri osmišljavanju i promicanju tih mjera države članice trebale bi se savjetovati s relevantnim dionicima, među ostalim s organizacijama potrošača. Takva obveza ne bi trebala spriječiti države članice da osiguraju dodatno financijsko obrazovanje.

(79)

S obzirom na znatne posljedice ovršnog postupka za vjerovnike i potrošače, a potencijalno i za financijsku stabilnost, nužno je da vjerovnici na proaktivan način i u ranoj fazi počnu poduzimati korake u pogledu novonastalog kreditnog rizika te uvedu potrebne mjere kako bi se osiguralo da, prema potrebi, poduzmu razumne mjere za olakšavanje otplate prije pokretanja ovršnog postupka. Pri odlučivanju o tome je li primjereno provesti mjere za olakšavanje otplate ili je li opravdano opetovano ih nuditi, vjerovnik bi trebao uzeti u obzir, među ostalim elementima, individualnu situaciju potrošača, primjerice interese i prava potrošača, njegovu sposobnost otplate kredita i njegove razumne potrebe povezane s troškovima života, te bi vjerovnik trebao ograničiti troškove za potrošača u slučaju neispunjavanja obveza. Osobito, ako potrošač ne odgovori na ponudu vjerovnika u razumnom roku, od vjerovnika ne bi trebalo zahtijevati da opetovano nudi mjere za olakšavanje otplate. Države članice ne bi trebale sprečavati strane ugovora o kreditu da se izričito dogovore da je za otplatu kredita dovoljan prijenos vjerovniku robe obuhvaćene povezanim ugovorom o kreditu ili prihoda od prodaje te robe.

(80)

Ako se mjere za olakšavanje otplate smatraju primjerenima, one bi trebale uključivati izmjenu uvjeta početnog ugovora o kreditu, a mogle bi među ostalim uključivati potpuno ili djelomično refinanciranje ugovora o kreditu. Izmjena tih uvjeta mogla bi uključivati, među ostalim: produljenje trajanja ugovora o kreditu; promjenu vrste ugovora o kreditu; odgodu plaćanja obroka otplate, u cijelom iznosu ili djelomično, na određeno razdoblje; smanjenje stope zaduživanja; ponudu razdoblja u kojem potrošač ne treba vršiti uplate; djelomične otplate; konverziju valute; i djelomičan oprost i konsolidaciju duga. Ako se mjere za olakšavanje otplate smatraju primjerenima, od vjerovnika ne bi trebalo zahtijevati da provedu procjenu kreditne sposobnosti pri izmjeni uvjeta ugovora o kreditu, osim ako se pri izmjeni tih uvjeta znatno poveća ukupni iznos koji potrošač treba platiti. Iako se obvezom provedbe mjera za olakšavanje otplate ne bi trebali dovoditi u pitanje postupci na temelju nacionalnih pravila o ovršnom postupku, države članice trebale bi osigurati pravilnu primjenu mjera za olakšavanje otplate predviđenih ovom Direktivom.

(81)

Potrošači koji imaju poteškoća s ispunjavanjem svojih financijskih obveza mogli bi imati koristi od specijalizirane pomoći u upravljanju svojim dugovima. Financijske poteškoće obuhvaćaju širok raspon situacija, a jedan je od brojnih primjera kašnjenje s otplatom duga više od 90 dana. Cilj je usluga savjetovanja o dugu pomoći potrošačima koji se suočavaju s financijskim poteškoćama i, u mjeri u kojoj je to moguće, dati im smjernice da otplate svoje nepodmirene dugove i pritom zadrže pristojnu razinu životnog standarda i očuvaju svoje dostojanstvo. Ta personalizirana i neovisna pomoć može uključivati pravno savjetovanje, upravljanje novcem i dugom te socijalnu i psihološku pomoć. Pomoć bi trebali pružati specijalizirani subjekti koji nisu vjerovnici, kreditni posrednici, pružatelji usluga skupnog financiranja kredita, kupci kredita ili pružatelji usluga servisiranja kredita te koji su neovisni o njima. Države članice trebale bi osigurati da usluge savjetovanja o dugu koje pružaju neovisni specijalizirani subjekti budu dostupne potrošačima, izravno ili neizravno i samo uz ograničene naknade. Te bi naknade u načelu trebale pokrivati samo operativne troškove, a ne nepotrebno opterećivati potrošače koji imaju ili bi mogli imati poteškoće u ispunjavanju svojih financijskih obveza. Ako je moguće, potrošači koji imaju poteškoća s otplatom svojih dugova upućuju se na službe za savjetovanje o dugu prije pokretanja ovršnog postupka. Usluge savjetovanja o dugu trebale bi biti lako dostupne potrošačima i uzimajući u obzir, primjerice, mjesto boravišta potrošača i njihov jezik. Države članice i dalje imaju slobodu zadržati postojeće ili uvesti posebne zahtjeve za usluge savjetovanja o dugu. Vjerovnici imaju ulogu u sprečavanju prezaduženosti ranim otkrivanjem i pružanjem potpore potrošačima koji se suočavaju s financijskim poteškoćama. Zbog toga bi vjerovnici trebali imati uspostavljene postupke i politike za otkrivanje takvih potrošača radi osiguravanja da ih mogu djelotvorno uputiti na lako dostupne usluge savjetovanja o dugu.

(82)

Kako bi se osigurale transparentnost i stabilnost na tržištu te dok se ne ostvari daljnje usklađivanje, države članice trebale bi osigurati da su uvedene odgovarajuće mjere za reguliranje ili nadzor vjerovnika.

(83)

Države članice trebale bi osigurati da vjerovnici i kreditni posrednici, uključujući nekreditne institucije, podliježu primjerenom postupku ovlašćivanja koji uključuje postupak izdavanja odobrenja za rad ili upisivanje nekreditne institucije u registar te mehanizmima nadzora, koje provodi nadležno tijelo. Zahtjev u pogledu primjerenog postupka ovlašćivanja i registracije ne bi se trebao primjenjivati na kreditne institucije kako su definirane u članku 4. stavku 1. točki 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (14), koje već podliježu postupku izdavanja odobrenja za rad na temelju Direktive 2013/36/EU, ni na institucije za platni promet kako su definirane u članku 4. točki 4. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća (15), za usluge iz točke 4. Priloga I. Direktivi (EU) 2015/2366, niti na institucije za elektronički novac kako su definirane u članku 2. točki 1. Direktive 2009/110/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (16), za odobravanje kredita iz članka 6. stavka 1. prvog podstavka točke (b) Direktive 2009/110/EZ. Time se ne bi trebali dovoditi u pitanje nacionalni postupci ovlašćivanja i mehanizmi registracije ili nadzora koji se primjenjuju na institucije za platni promet i institucije za elektronički novac u svrhu odobravanja kredita potrošačima te koji se primjenjuju na kreditne institucije u svrhu aktivnosti kreditnog posredništva u skladu s pravom Unije.

(84)

Države članice trebale bi moći izuzeti od zahtjeva za ovlašćivanje i registraciju dobavljače robe ili pružatelje usluga koji se smatraju mikropoduzećima te malim i srednjim poduzećima kako su definirana u Preporuci Komisije 2003/361/EZ (17) i koji djeluju kao kreditni posrednici u pomoćnoj ulozi ili koji odobravaju kredit u obliku odgode plaćanja za kupnju robe i usluga koje nude, ako treća strana ne nudi kredit i ako se kredit odobrava bez kamata i naknada, osim ograničenih naknada za zakašnjela plaćanja u skladu s nacionalnim pravom. Takvim mogućim izuzećem ne bi se smjela služiti velika poduzeća kako bi izbjegla zahtjeve u pogledu ovlašćivanja i registracije utvrđene u ovoj Direktivi.

(85)

Ovom se Direktivom uređuju samo određene obveze kreditnih posrednika u odnosu na potrošače. Države članice stoga bi trebale i dalje imati slobodu da za kreditne posrednike zadrže postojeće ili uvedu dodatne obveze, uključujući uvjete pod kojima kreditni posrednik smije primiti naknade od potrošača koji je zatražio uslugu tog kreditnog posrednika.

(86)

Ustup prava vjerovnika prema ugovoru o kreditu ne bi trebao imati za posljedicu stavljanje potrošača u manje povoljan položaj. Osim toga, potrošača bi trebalo propisno obavijestiti ako je ugovor o kreditu ustupljen trećoj strani. Međutim, kad izvorni vjerovnik u dogovoru s primateljem nastavlja pružati kreditne usluge potrošaču, ne postoji poseban interes potrošača da ga se obavijesti o ustupu. Stoga bi zahtjev na razini Unije da se potrošača obavijesti o ustupu u takvim slučajevima bio prekomjeran.

(87)

Države članice trebale bi i dalje imati slobodu da zadrže postojeća ili uvedu nova nacionalna pravila kojima se predviđaju kolektivni oblici komunikacije kad je to neophodno u svrhe koje se odnose na djelotvornost složenih transakcija, kao što su sekuritizacija ili likvidacija imovine, koje se odvijaju u okviru prinudne administrativne likvidacije banaka.

(88)

Potrošači bi trebali imati pristup primjerenim, brzim i djelotvornim postupcima alternativnog rješavanja sporova koji proizlaze iz prava i obveza povezanih s ugovorima o kreditu, pri čemu te postupke provode postojeća tijela, ako je to primjereno. Takav se pristup već osigurava Direktivom 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća (18) kad je riječ o relevantnim ugovornim sporovima. Međutim, potrošači bi trebali imati pristup i postupcima alternativnog rješavanja sporova u slučaju predugovornih sporova koji se odnose na prava i obveze utvrđene ovom Direktivom, primjerice, u odnosu na zahtjeve u vezi s pružanjem informacija prije sklapanja ugovora, savjetodavne usluge i procjenu kreditne sposobnosti, kao i u odnosu na informacije koje pružaju kreditni posrednici koji za to primaju naknadu od vjerovnika i stoga nemaju izravan ugovorni odnos s potrošačima. Takvi postupci alternativnog rješavanja sporova i subjekti koji ih nude trebali bi ispunjavati zahtjeve kvalitete utvrđene Direktivom 2013/11/EU.

(89)

Države članice trebale bi odrediti nadležna tijela ovlaštena za osiguravanje izvršavanja ove Direktive i trebale bi osigurati da se tim nadležnim tijelima dodijele istražne ovlasti i ovlasti izvršavanja te da imaju odgovarajuće resurse potrebne za obavljanje svojih zadaća. Države članice trebale bi također moći nacionalnim tijelima dodijeliti intervencijske ovlasti u pogledu proizvoda ako su kreditni proizvodi štetni za potrošače i potrebno ih je povući. Države članice trebale bi uzeti u obzir podatke o mjesečnim stopama neispunjavanja obveza povezane s različitim vrstama potrošačkih kreditnih proizvoda koji su relevantni za područje primjene ove Direktive. Nadležna tijela različitih država članica trebala bi međusobno surađivati kad god je to potrebno radi izvršavanja svojih dužnosti na temelju ove Direktive.

(90)

Države članice trebale bi utvrditi pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba donesenih na temelju ove Direktive i trebale bi poduzeti sve potrebne mjere radi osiguranja njihove provedbe. I dok odabir sankcija ostaje diskrecijsko pravo država članica, predviđene bi sankcije trebale biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Države članice trebale bi obavijestiti Komisiju o tim pravilima i tim mjerama te bi je trebale bez odgode obavijestiti o svim naknadnim izmjenama koje na njih utječu.

(91)

Postojeća nacionalna pravila o sankcijama znatno se razlikuju na razini Unije. Posebice, ne osiguravaju sve države članice mogućnost izricanja učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih novčanih kazni trgovcima koji su odgovorni za raširene povrede ili raširene povrede s dimenzijom Unije. U određenim slučajevima ti trgovci mogu biti i skupina trgovačkih društava. Kako bi se osiguralo da tijela država članica mogu izricati učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za raširene povrede i raširene povrede s dimenzijom Unije, koje podliježu koordiniranim istražnim mjerama i mjerama izvršavanja u skladu s Uredbom (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća (19), trebalo bi uvesti novčane kazne kao element sankcija za takve povrede.

(92)

Kako bi se povećali transparentnost i povjerenje potrošača, nadležnim tijelima trebalo bi dopustiti da javnosti objave svaku upravnu sankciju izrečenu u slučaju povrede mjera donesenih na temelju ove Direktive, osim ako bi takvo objavljivanje moglo ozbiljno ugroziti financijska tržišta ili uključenim stranama prouzročiti nerazmjernu štetu.

(93)

Potrebno je preispitati učinkovito funkcioniranje ove Direktive, zajedno s napretkom u uspostavi unutarnjeg tržišta s visokom razinom zaštite potrošača za ugovore o kreditu. Komisija bi svake četiri godine trebala provesti evaluaciju ove Direktive kako bi procijenila gornji prag od 100 000 EUR utvrđen u ovoj Direktivi i postotke upotrijebljene za izračun naknade koja se plaća u slučaju prijevremene otplate, kao i procjenu o tome je li područje primjene ove Direktive i dalje primjereno u odnosu na ugovore o kreditu koji su osigurani nestambenim nekretninama. Ta bi evaluacija trebala uključivati i analizu razvoja tržišta potrošačkih kredita kojima se podupire zelena tranzicija i procjenu potrebe za daljnjim mjerama kojima bi se poboljšalo korištenje takvih kredita, kao i procjenu provedbe sankcija izrečenih u skladu s ovom Direktivom, a posebno njihove djelotvornosti i odvraćajućeg učinka. Pri evaluaciji ove Direktive Komisija bi trebala analizirati gospodarske trendove u Uniji i stanje na dotičnom tržištu, primjerice pojavu novih oblika financijskih usluga, digitalne trendove te razmjere i trendove u pogledu prekograničnog odobravanja kredita. Također bi trebala razmotriti učinkovitost ove Direktive, uključujući troškove i koristi koje ona donosi poduzećima i potrošačima. Nadalje, skupno financiranje potrošačima je sve dostupniji oblik financiranja, a obično se koristi za male izdatke ili ulaganja. Iz područja primjene Uredbe (EU) 2020/1503 Europskog parlamenta i Vijeća (20) isključene su usluge skupnog financiranja, uključujući usluge olakšavanja odobravanja kredita, koje se pružaju potrošačima. Komisija bi trebala procijeniti potrebu za daljnjim mjerama kojima bi se štitili potrošači koji žele uzeti kredit ili ulagati preko pružatelja usluga skupnog financiranja kredita.

(94)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, a to je uspostavljanje zajedničkih pravila za određene aspekte zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na potrošačke kredite, ne mogu dostatno ostvariti države članice s obzirom na tržišna kretanja u kontekstu digitalizacije i cilj olakšavanja prekograničnog pružanja kredita, nego se on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(95)

Kako bi se izmijenilo elemente ove Direktive koji nisu ključni, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi s dodatnim pretpostavkama za izračun efektivne kamatne stope. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (21). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(96)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (22), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(97)

Uzimajući u obzir broj izmjena Direktive 2008/48/EZ koje treba donijeti zbog razvoja sektora potrošačkih kredita te u interesu jasnoće zakonodavstva Unije, tu bi direktivu trebalo staviti izvan snage i zamijeniti je ovom Direktivom.

(98)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (23) te je on dao mišljenje 26. kolovoza 2021. (24),