20.5.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 131/15

(1)

U skladu s Direktivom 2014/59/EU države članice dužne su osigurati zaštitu određenih razreda sporazuma tijekom djelomičnog prijenosa imovine, prava i obveza institucije u sanaciji. Ista se zaštita propisuje i ako sanacijsko tijelo prisilno izmijeni uvjete ugovora u kojemu je institucija u sanaciji jedna od strana. Cilj je te zaštite u slučaju izvršenja djelomičnog prijenosa ili izmjene ugovora spriječiti razdvajanje imovine, prava i obveza koji su povezani na temelju tih sporazuma.

(2)

Kako bi se osigurala pravilna primjena te zaštite, potrebno je točno utvrditi koje su vrste sporazuma obuhvaćene svakim od razreda utvrđenim u Direktivi 2014/59/EU. Najprimjereniji način za to utvrđivanje jest predvidjeti iscrpna pravila i definicije uz one utvrđene Direktivom 2014/59/EU. Tom se načinu daje prednost u odnosu na utvrđivanje popisa posebnih sporazuma koji se mogu sklopiti na temelju različitih nacionalnih propisa država članica jer bi sastavljanje takvog popisa bilo zahtjevno i trebalo bi ga stalno ažurirati. Ovom bi se uredbom trebalo objasniti i po potrebi ograničiti područje primjene različitih oblika zaštite koji su za svaki razred sporazuma propisani Direktivom 2014/59/EU.

(3)

Različiti razredi sporazuma iz članka 76. stavka 2. Direktive 2014/59/EU utvrđeni su uz različite stupnjeve preciznosti: pojedini su razredi određeni u potpunosti, dok su drugi određeni općenitije. Nadalje, pojedini se razredi odnose na jednu vrstu ugovornog odnosa i obveza ili na ograničen skup ugovornih odnosa i obveza, dok je drugima obuhvaćen veći broj i otvoreni niz ugovornih obveza, transakcija i odnosa. Potonji bi razredi mogli potencijalno obuhvaćati sve pravne i ugovorne odnose između institucije i njezine druge ugovorne strane ili više njih. Kada bi ti razredi sporazuma bili u potpunosti zaštićeni, sanacijska tijela mogla bi imati poteškoća pri izvršavanju djelomičnih prijenosa te ih možda uopće ne bi mogla izvršiti. Stoga je primjereno spriječiti prekomjernu zaštitu kojom bi se potencijalno mogli obuhvatiti sva imovina, prava i obveze između institucije i njezinih drugih ugovornih strana.

(4)

U Direktivi 2014/59/EU određeni razredi zaštićenih sporazuma definirani su općenitije. Kako bi se povećala sigurnost u smislu područja primjene, točnije u vezi sa sporazumima o osiguranju, sporazumima o prijeboju i sporazumima o netiranju te strukturiranim financijskim sporazumima, te bi razrede trebalo dodatno odrediti. Ovom se delegiranom uredbom ne bi smjelo spriječiti sanacijska tijela u tome da u okviru djelomičnog prijenosa dodatno odrede one vrste sporazuma o prijeboju ili sporazuma o netiranju koje treba zaštititi pri pojedinačnim djelomičnim prijenosima ako se ti sporazumi priznaju za potrebe smanjenja rizika u skladu s primjenjivim bonitetnim pravilima te ako je zaštita, prije svega na temelju neodvojivosti, uvjet za to priznavanje. Sanacijskim tijelima trebalo bi dopustiti da o takvoj proširenoj zaštiti odlučuju u pojedinačnim slučajevima sanacije.

(5)

Druge ugovorne strane institucije mogu se dogovoriti o takozvanom „sveobuhvatnom” ili „općem” sporazumu o prijeboju koji uključuje sva prava i obveze među stranama. Na temelju te vrste sporazuma sve vrste obveza među stranama bile bi zaštićene od međusobnog razdvajanja. Stoga djelomičan prijenos u pogledu te druge ugovorne strane ne bi bio izvediv te bi se općenito ugrozila cjelokupna izvedivost instrumenta jer sanacijska tijela možda ne bi mogla ni razlučiti koje su obveze obuhvaćene, odnosno koje nisu obuhvaćene tim sporazumima. Zato bi trebalo dodatno objasniti da se „sveobuhvatni” ili „opći” sporazumi o netiranju i prijeboju, koji uključuju svu imovinu, prava i obveze među stranama, ne bi smjeli smatrati zaštićenim sporazumima.

(6)

Iz članka 80. Direktive 2014/59/EU proizlazi da suzivanje opsega definicija zaštićenih sporazuma u skladu s člankom 76. stavkom 2. Direktive 2014/59/EU ne bi smjelo utjecati na funkcioniranje sustava trgovanja, kliringa i namire ako su ti sustavi obuhvaćeni područjem primjene članka 2. točke (a) Direktive 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (2). Sanacijska tijela trebala bi stoga biti obvezna zaštititi sve vrste sporazuma iz članka 76. stavka 2. Direktive 2014/59/EU koji su povezani s djelatnošću druge ugovorne strane kao središnje druge ugovorne strane. To uključuje, ali ne treba biti ograničeno na djelatnost jamstvenog fonda iz članka 42. Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (3).

(7)

Isto vrijedi i za imovinu, prava i obveze koji se odnose na platne sustave ili sustave namire vrijednosnih papira. Budući da su sporazumi o netiranju obuhvaćeni područjem primjene Direktive 98/26/EZ zaštićeni u slučaju insolventnosti, zbog dosljednosti bi ih trebalo zaštititi i na temelju članka 76. Direktive 2014/59/EU. Međutim primjereno je opseg zaštite na temelju članka 76. stavka 2. te Direktive proširiti na sve sporazume s platnim sustavima ili sustavima namire vrijednosnih papira te po potrebi na njihovu povezanu djelatnost.

(8)

Potreba da se pobliže odredi opseg sporazuma koji u određenim slučajevima podliježe zaštiti na temelju članka 76. stavka 2. Direktive 2014/59/EU u načelu ne bi smjela spriječiti sanacijska tijela da zaštite sve razrede sporazuma koji se mogu uvrstiti u neki od razreda iz tog članka i koji su u postupku u slučaju insolventnosti zaštićeni od odvajanja imovine, prava i obveza koji su obuhvaćeni tim sporazumima u skladu s nacionalnim zakonodavstvom o insolventnosti, uključujući propise kojima je u nacionalno zakonodavstvo prenesena Direktiva 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4). To bi bio slučaj kada bi vjerovnik i dalje uživao prava koja proizlaze iz sporazuma osim ako bi se u okviru nacionalnog zakonodavstva o insolventnosti cijela transakcija učinila ništavom. To se posebno primjenjuje na sporazume o osiguranju te sporazume o prijeboju i netiranju koji su zaštićeni u okviru nacionalnog zakonodavstva o insolventnosti,

1.

„Sekuritizacija” znači sekuritizacija kako je definirano u članku 4. stavku 1. točki 61. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (5).

2.

„Sporazumi o netiranju” znači sporazumi o netiranju kako je definirano u članku 295. Uredbe (EU) br. 575/2013.

1.

sporazume kojima se utvrđuju jamstva, osobna jamstva i garancije;

2.

založna prava i druga realna jamstvena prava;

3.

transakcije pozajmljivanja vrijednosnih papira koje ne podrazumijevaju prijenos potpunog vlasništva nad kolateralom i koje uključuju jednu stranu (zajmodavca) koja pozajmljuje vrijednosne papire drugoj strani (zajmoprimcu) u zamjenu za naknadu ili plaćanje kamata i u kojima zajmoprimac zajmodavcu pruža kolateral tijekom trajanja zajma.

(a)

sporazumi su povezani s djelatnošću druge ugovorne strane kao središnje druge ugovorne strane, prije svega djelatnošću jamstvenog fonda iz članka 42. Uredbe (EU) br. 648/2012;

(b)

sporazumi se odnose na prava i obveze prema sustavima kako su definirani u članku 2. točki (a) Direktive 98/26/EZ ili prema drugim platnim sustavima ili sustavima namire vrijednosnih papira te su povezani s njihovom djelatnošću kao platnim sustavima ili sustavima namire vrijednosnih papira.

(a)

sporazumi su povezani s djelatnošću druge ugovorne strane kao središnje druge ugovorne strane, prije svega djelatnošću jamstvenog fonda iz članka 42. Uredbe (EU) br. 648/2012;

(b)

sporazumi se odnose na prava i obveze prema sustavima kako su definirani u članku 2. točki (a) Direktive 98/26/EZ ili prema drugim platnim sustavima ili sustavima namire vrijednosnih papira te su povezani s njihovom djelatnošću kao platnim sustavima ili sustavima namire vrijednosnih papira.

(a)

zaštita svih vrsta sporazuma koji se mogu uvrstiti u neki od razreda iz točaka (a), (c), (d) i (f) članka 76. stavka 2. Direktive 2014/59/EU, a koji su u redovnom postupku u slučaju insolventnosti zaštićeni od privremenog ili trajnog odvajanja, suspenzije ili poništenja imovine, prava i obveza obuhvaćenih tim sporazumima u okviru relevantnog nacionalnog zakonodavstva o insolventnosti, uključujući propise o prenošenju Direktive 2001/24/EZ u nacionalno zakonodavstvo;

(b)

zaštita svih vrsta sporazuma koji nisu obuhvaćeni člankom 76. stavkom 2. Direktive 2014/59/EU, a koji su u redovnom postupku u slučaju insolventnosti zaštićeni od privremenog ili trajnog odvajanja, suspenzije ili poništenja imovine, prava i obveza obuhvaćenih tim sporazumima u okviru relevantnog nacionalnog prava u području insolventnosti, uključujući propise o prenošenju Direktive 2001/24/EZ u nacionalno zakonodavstvo.

(a)

sekuritizacije u kojima su odnosne izloženosti razvrstane u tranše i uz potpuni prijenos prava vlasništva prenesene iz bilance inicijatora na instituciju ili subjekt u sanaciji (sekuritizacija na temelju „prave prodaje”);

(b)

sekuritizacije na temelju ugovornih instrumenata, u kojima odnosna imovina ostaje u bilanci institucije ili subjekta u sanaciji (sintetske sekuritizacije).