1.

Treba li članak 3. stavak 4. i članak 18. Direktive 2009/28 (1) tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se radi ostvarivanja ciljeva uključivanja biogoriva predviđa da gospodarski subjekti mogu dokazati da ispunjavaju navedene kriterije ili i. fizičkim uključivanjem biogoriva u fosilno gorivo ili ii. kupnjom potvrda o biogorivu od drugih subjekata koji ih imaju viška?

2.

Treba li članak 3. stavak 4. i članak 18. Direktive 2009/28 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojim je mogućnost fizičkog uključivanja biogoriva ograničena na proizvođače biogoriva koji imaju status trošarinskog skladišta za preradu, pri čemu se ta mogućnost uskraćuje subjektima obvezanima na uključivanje koji gorivo uvoze na temelju statusa registriranog primatelja, pri čemu potonji subjekti mogu iskoristiti mogućnost kupnje potvrda o biogorivu ili u suprotnom moraju platiti naknadu (koja je materijalno jednaka novčanoj kazni)?

3.

Je li odgovor na drugo prethodno pitanje drukčiji ako se, u vrijeme nastanka činjenica, na tržištu nisu prodavale potvrde o biogorivu, pa ih mali gospodarski subjekt nije mogao kupiti (ili je to mogao učiniti samo uz znatne poteškoće), i ako Direção-Geral de Energia e Geologia (Glavna uprava za energiju i geologiju, Portugal; u daljnjem tekstu: DGEG) nije organizirao odgovarajuće dražbe, zbog čega je navedenom subjektu kao jedina mogućnost preostalo plaćanje naknade (koja je materijalno jednaka novčanoj kazni)?

4.

Treba li članak 18. stavak 3. Direktive 2009/28 tumačiti na način da se njime nalaže provedba neovisnih revizija (u slučaju nacionalnog zakonodavstva, neovisnih provjera) kao preduvjet za primjenu sustava održivosti?

5.

Protivi li se članku 18. stavku 3. Direktive 2009/28 nacionalni sustav provjere kriterija održivosti u skladu s kojim odabir nadzornih tijela, iako se predviđa njihova akreditacija radi provedbe neovisnih provjera ispunjavanja kriterija održivosti (u skladu s člankom 18. stavkom 3. navedene direktive), u praksi nije moguć zbog nepostojanja poziva na nadmetanje, pri čemu se od gospodarskih subjekata istodobno zahtijeva da dokažu da ispunjavaju navedene kriterije, bez ikakve popratne neovisne revizije?

6.

U slučaju negativnog odgovora na prvih pet prethodnih pitanja, treba li članak 34. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koje se tumači kako je opisano u tim prethodnim pitanjima?