—

uzimajući u obzir članak 2. i članak 3. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji te članke 6., 8. i 67. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

—

uzimajući u obzir Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (Direktiva o pravima žrtava) (1),

—

uzimajući u obzir članke 21., 23., 24. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”),

—

uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), koja je stupila na snagu 1. kolovoza 2014.,

—

uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o pravima djeteta od 20. studenoga 1989.,

—

uzimajući u obzir opću napomenu br. 13 Odbora za prava djeteta od 18. travnja 2011. o pravu djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja,

—

uzimajući u obzir Hašku konvenciju od 25. listopada 1980. o građanskim aspektima međunarodne otmice djece,

—

uzimajući u obzir Hašku konvenciju od 29. svibnja 1993. o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem,

—

uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2016/800 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima (2),

—

uzimajući u obzir Europsku konvenciju o ljudskim pravima,

—

uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije žena od 18. prosinca 1979. i Opću preporuku br. 35 o rodno uvjetovanom nasilju nad ženama kojom se ažurira Opća preporuka br. 19 Odbora za iskorjenjivanje diskriminacije žena o nasilju nad ženama,

—

uzimajući u obzir europski stup socijalnih prava, a posebno njegovo načelo 2.,

—

uzimajući u obzir Program održivog razvoja do 2030. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2016., a posebno peti cilj održivog razvoja o rodnoj ravnopravnosti i drugi podcilj u okviru šesnaestog cilja o iskorjenjivanju zlostavljanja, iskorištavanja, trgovine te svih oblika nasilja nad djecom i mučenja djece,

—

uzimajući u obzir Komisijin Prijedlog odluke Vijeća od 4. ožujka 2016. o sklapanju, od strane Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (COM(2016)0109),

—

uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 5. ožujka 2020. naslovljenu „Unija ravnopravnosti: Strategija za rodnu ravnopravnost 2020.–2025.” (COM(2020)0152), a posebno njezin prvi cilj o iskorjenjivanju nasilja nad ženama i djevojčicama te povezanih stereotipova,

—

uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 12. studenoga 2020. naslovljenu „Unija ravnopravnosti: Strategija o ravnopravnosti LGBTIQ osoba 2020.–2025.” (COM(2020)0698),

—

uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 24. lipnja 2020. naslovljenu „Strategija EU-a za prava žrtava (2020.–2025.)” (COM(2020)0258),

—

uzimajući u obzir radni dokument službi Komisije od 6. ožujka 2019. naslovljen „Izvješće o ravnopravnosti žena i muškaraca 2019.” (SWD(2019)0101),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. rujna 2017. o Prijedlogu odluke Vijeća o sklapanju, od strane Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (3),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 28. studenoga 2019. o pristupanju EU-a Istanbulskoj konvenciji i drugim mjerama za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja (4),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 17. prosinca 2020. o potrebi za posebnim sastavom Vijeća za rodnu ravnopravnost (5),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 21. siječnja 2021. o rodnoj perspektivi tijekom i poslije razdoblja krize uzrokovane bolešću COVID-19 (6),

—

uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 21. siječnja 2021. o Strategiji EU-a za rodnu ravnopravnost (7),

—

uzimajući u obzir Direktivu 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu (8),

—

uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima (9),

—

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću (Uredba Bruxelles II.a) (10),

—

uzimajući u obzir Indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE) za 2020.,

—

uzimajući u obzir studiju EIGE-a od 12. lipnja 2019. naslovljenu „Razumijevanje nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama u EU-u: uloga podataka”,

—

uzimajući u obzir studiju EIGE-a od 18. studenoga 2019. naslovljenu „Vodič za policiju u svrhu procjene rizika i upravljanja rizikom od nasilja koje u intimnim vezama nad ženama vrše partneri”,

—

uzimajući u obzir izvješće Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) od 3. ožujka 2014. naslovljeno „Nasilje nad ženama: istraživanje provedeno diljem Europske unije”,

—

uzimajući u obzir Platformu neovisnih stručnjaka za borbu protiv diskriminacije i nasilja nad ženama (Platforma EDVAW) i njezinu izjavu od 31. svibnja 2019.„Nasilje koje u intimnim vezama nad ženama vrše partneri ključan je podatak koji treba uzeti u obzir pri određivanju skrbništva nad djecom”,

—

uzimajući u obzir izjavu Marceline Naudi, predsjednice Stručne skupine Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, od 24. ožujka 2020., naslovljenu „Za mnoge žene i djecu dom nije sigurno mjesto”, u kojoj se govori o nužnosti poštovanja standarda Istanbulske konvencije tijekom pandemije,

—

uzimajući u obzir članak 54. Poslovnika,

—

uzimajući u obzir zajedničke rasprave Odbora za pravna pitanja i Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost u skladu s člankom 58. Poslovnika,

—

uzimajući u obzir izvješće Odbora za vanjske poslove i Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost (A9-0254/2021),

A.

budući da je rodna ravnopravnost temeljna vrijednost i temeljni cilj EU-a te da bi se trebala odražavati u svim politikama EU-a; budući da je pravo na jednako postupanje i nediskriminaciju temeljno pravo sadržano u Ugovorima (11) i Povelji (12) te da bi se trebalo u potpunosti poštovati; budući da rodno uvjetovano nasilje, u svim svojim oblicima, predstavlja ekstreman oblik diskriminacije i kršenje ljudskih prava ukorijenjeno u rodnoj neravnopravnosti koja se tako širi i jača; budući da ova vrsta nasilja proizlazi iz i pomaže u održavanju rodnih stereotipova o ulogama i sposobnostima žena i muškaraca te iz nejednakih odnosa moći u društvima; budući da je i dalje raširena pojava i da pogađa žene u svim društvenim slojevima, neovisno o dobi, obrazovanju, primanjima, društvenom položaju ili zemlji podrijetla ili prebivališta te budući da je jedna od najozbiljnijih prepreka postizanju rodne ravnopravnosti; budući da žene i djeca u EU-u nisu jednako zaštićeni od rodno uvjetovanog nasilja zbog različitih politika i zakonodavstva u državama članicama;

B.

budući da, unatoč brojnim primjerima službenog uvažavanja rodne ravnopravnosti i napretka ostvarenog u tom području, i dalje postoji diskriminacija žena i da su one u nepovoljnom položaju te da i dalje postoje društvene, gospodarske i kulturne nejednakosti; budući da prema Indeksu rodne ravnopravnosti EIGE-a za 2020. ni jedna država članica EU-a još nije postigla potpunu ravnopravnost žena i muškaraca; budući da EU u području rodne ravnopravnosti i dalje sporo ostvaruje napredak, s obzirom na to da se indeks u prosjeku poboljšava za jedan bod svake dvije godine; budući da će tom brzinom EU-u trebati skoro 70 godina za postizanje rodne ravnopravnosti; budući da je Parlament već uputio poziv za uspostavu novog sastava Vijeća ministara i državnih tajnika zaduženih za rodnu ravnopravnost;

C.

budući da različiti oblici ugnjetavanja ne postoje sami za sebe već se preklapaju i istodobno pogađaju pojedince, što dovodi do intersekcijskih oblika diskriminacije; budući da se diskriminacija na temelju roda često podudara s diskriminacijom na drugim osnovama, kao što su rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob i seksualna orijentacija;

D.

budući da u ovom desetljeću svjedočimo vidljivoj i organiziranoj ofenzivi na globalnoj razini i razini EU-a protiv rodne ravnopravnosti i prava žena, među ostalim i u EU-u;

E.

budući da je rodna ravnopravnost ključan uvjet za inovativno, konkurentno i prosperitetno gospodarstvo EU-a u kojem se otvaraju nova radna mjesta i povećava produktivnost, osobito u pogledu digitalizacije i prijelaza na zeleno gospodarstvo;

F.

budući da se nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama odnosi na svako fizičko, seksualno, psihološko ili financijsko nasilje koje se događa između bivših ili trenutačnih supružnika ili partnera, bez obzira na to ima li počinitelj ili je imao isto mjesto boravka kao i žrtva; budući da je nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama jedan od najčešćih oblika rodno uvjetovanog nasilja, pri čemu se procjenjuje da su nad 22 % žena partneri vršili fizičko i/ili seksualno nasilje, dok su nad 43 % žena vršili psihološko nasilje (13); budući da su žene i djeca nerazmjerno pogođeni tom vrstom nasilja; budući da „nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio prebivalište sa žrtvom (14); budući da je obiteljsko nasilje ozbiljan te često dugoročan i skriven društveni problem koji može uzrokovati sustavnu fizičku i/ili psihološku traumu s teškim posljedicama za žrtve i ozbiljnim učincima na emocionalnu, financijsku i društvenu dobrobit cijele obitelji, s obzirom na to da je počinitelj osoba u koju bi žrtva trebala moći imati povjerenja; budući da između 70 % i 85 % djece žrtava nasilja poznaje svojeg zlostavljača i budući da je velika većina te djece žrtva ljudi kojima vjeruju (15); budući da zlostavljači često žrtve podvrgavaju prisilnoj kontroli koja uključuje zastrašivanje, kontroliranje, izolaciju i zlostavljanje;

G.

budući da su stope nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama u ruralnim i udaljenim zajednicama još veće nego one u urbanim područjima; budući da su stope nasilja nad ženama koje vrše partneri u intimnim vezama više i učestalije te je fizičko, psihološko i financijsko nasilje koje se vrši nad tim ženama ozbiljnije, čemu dodatno doprinosi činjenica da žive daleko od mjesta s dostupnim resursima i uslugama gdje bi mogle potražiti pomoć; budući da su znatan problem za osobe koje su preživjele nasilje partnera u intimnoj vezi predstavnici zdravstvenih, socijalnih i pravnih službi u ruralnim i udaljenim područjima koji slabo razumiju problem obiteljskog nasilja;

H.

budući da na razini EU-a većinu kućanstava sa samohranim roditeljem vode samohrane majke koje su naročito izložene financijskim poteškoćama, osobito one s niskim plaćama, te je za njih vjerojatnije da će rano napustiti tržište rada kada postanu roditelji i stoga biti u nepovoljnom položaju kada pokušaju ponovno ući na tržište rada; budući da je u EU-u 2019. 40,3 % kućanstava sa samohranim roditeljem bilo izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti (16);

I.

budući da je 30 % žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja koje je nad njima vršio bivši ili trenutačni partner bilo izloženo seksualnom nasilju i u djetinjstvu te budući da 73 % majki koje su bile žrtve fizičkog i/ili seksualnog nasilja koje je nad njima vršio partner izjavljuje da je barem jedno od njihove djece bilo svjesno da se to nasilje događa (17);

J.

budući da su u mnogim državama članicama mjere ograničavanja kretanja i ograničavanja društvenih kontakata tijekom pandemije bolesti COVID-19 povezane s eksponencijalnim povećanjem učestalosti i intenziteta slučajeva nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama, psihološkog nasilja, prisilne kontrole i kibernasilja, te sa 60 % porasta hitnih poziva koje su prijavile žrtve nasilja u obitelji (18); budući da su zahtjev za ostajanjem kod kuće i alarmantni porast tzv. „pandemije u sjeni” otežali ženama i djeci pristup učinkovitoj zaštiti, uslugama potpore i pravosuđu te ukazali na to da su resursi i strukture za potporu nedostatni i da su žrtve imale ograničen pristup uslugama potpore, što znači da su mnoge od njih ostale bez odgovarajuće i pravovremene zaštite; budući da bi države članice trebale razmjenjivati najbolje prakse u pogledu posebnih mjera za pružanje pravovremene i pristupačne pomoći žrtvama, uključujući uspostavljanje posebnih sustava za slanje tekstualnih poruka u hitnim slučajevima ili uspostavljanje kontaktnih točaka za pomoć u ljekarnama i supermarketima; budući da unatoč raširenosti te pojave žrtve, njihove obitelji, prijatelji, poznanici i susjedi iz različitih razloga nedovoljno prijavljuju nasilje koje nad ženama vrše partneri u intimnim vezama u EU-u, osobito tijekom pandemije bolesti COVID-19, te budući da postoji znatan nedostatak sveobuhvatnih, usporedivih podataka razvrstanih po rodu, što otežava potpunu procjenu utjecaja krize; budući da istraživanje o nasilju nad ženama koje provela Agencija EU-a za temeljna prava ukazuje na to da žrtve prijavljuju policiji samo najozbiljnije slučajeve nasilja koje su nad njima vršili intimni partneri, što čini 14 % slučajeva, te da dvije trećine žena koje su žrtve sustavno ne prijavljuju nasilje vlastima, ili zbog straha ili zbog nedostatka informacija o pravima koje imaju kao žrtva, ili zbog općenitog vjerovanja da je takvo nasilje privatna stvar o kojoj ne bi trebalo javno govoriti (19);

K.

budući da se obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje povećalo zbog mjera ograničavanja kretanja koje su uvedene tijekom pandemije uzrokovane bolešću COVID-19 te budući da se prema podacima iz najnovijeg izvješća Europola (20) seksualno zlostavljanje djece na internetu u EU-u naglo povećalo;

L.

budući da je tijekom primjene mjera ograničavanja kretanja prijavljen znatni porast obiteljskog nasilja prema pripadnicima zajednice LGBTI+, osobito mladima;

M.

budući da financijsko nasilje nad ženama u obliku oštećivanja imovine, ograničavanja pristupa financijskim resursima, obrazovanju ili tržištu rada, ili nepoštivanja financijskih obveza poput plaćanja naknade za uzdržavanje zavređuje potrebnu pozornost s obzirom na to da se ograničavanje financijske neovisnosti i obiteljskog bogatstva nadopunjuje s ostalim oblicima nasilja i predstavlja dodatne zamke za žrtve; budući da su žrtve koje nisu financijski neovisne često prisiljene ostati i dalje živjeti s počiniteljem kako bi izbjegle financijsku nesigurnost, beskućništvo ili siromaštvo te budući da se ta tendencija pogoršala zbog pandemije bolesti COVID-19; budući da su pravedna plaća i ekonomska neovisnost ključne za omogućavanje ženama da napuste nasilne odnose u kojima trpe zlostavljanje; budući da u nekim državama članicama provedba sudskih odluka povezanih s financijskom naknadom prisiljava žrtve da ostanu u kontaktu sa svojim zlostavljačem, čime ih se izlaže potencijalnom daljnjem fizičkom i emocionalnom zlostavljanju;

N.

budući da djeca mogu trpiti nasilje samim svjedočenjem zlostavljanju (21) u obiteljskom domu i okruženju, u bilo kojem obliku fizičkog, verbalnog, psihološkog, seksualnog i financijskog nasilja nad njima bitnim osobama ili osobama kojima su emocionalno privržena; budući da takvo nasilje ima vrlo ozbiljne posljedice za psihološki i emocionalni razvoj djeteta i budući da je stoga ključno posvetiti dužnu pozornost toj vrsti nasilja u okviru postupaka razvoda i dogovorâ o roditeljskom skrbništvu jamčeći da je na prvom mjestu ono što je najbolje za dijete, posebno kako bi se odredilo skrbništvo i pravo na posjećivanje u slučajevima rastave; budući da svjedočenje nasilju nije uvijek lako prepoznati te budući da žene žrtve nasilja u obitelji žive u stanju napetosti i emocionalnih poteškoća; budući da se u slučajevima koji uključuju i nasilje u obitelji i pitanja zaštite djece sudovi trebaju obratiti stručnjacima koji imaju znanje i alate kako bi se izbjegle odluke protiv majke kojima se ne uzimaju u obzir sve okolnosti na odgovarajući način;

O.

budući da obrazovanje ima ključnu ulogu u izgradnji vještina kod djece i mladih kako bi mogli lakše uspostavljati zdrave odnose, posebno kada ih se uči o rodnim normama, rodnoj ravnopravnosti, dinamici moći u vezama, pristanku i poštovanju granica, što pomaže u suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja; budući da se u skladu s međunarodnim tehničkim smjernicama UNESCO-a o seksualnom odgoju nastavnim programima o sveobuhvatnom seksualnom odgoju djeci i mladima omogućuje usvajanje znanja, pozitivnih stavova i vještina u tom području, uključujući poštovanje ljudskih prava, rodnu ravnopravnost, pristanak i raznolikost, te budući da se na taj način osnažuju djeca i mladi;

P.

budući da je za iskorjenjivanje rodno uvjetovanog nasilja nužno oslanjati se na dosljedne i usporedive administrativne podatke koji se dobivaju prikupljanjem u sklopu čvrstog i koordiniranog okvira; budući da trenutačno dostupni podaci koje su prikupila tijela kaznenog progona i pravosudna tijela država članica ne odražavaju u potpunosti razinu nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i njegove posljedice i dugoročne učinke kako na žene tako i na djecu jer većina država članica ne prikuplja usporedive podatke o nasilju kategorizirane po rodu niti u okviru svojih pravnih sustava priznaje nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama kao konkretno kazneno djelo, što dovodi do sive zone koja odražava činjenicu da su prava učestalost i broj slučajeva takvog nasilja nemjerljivi i nepoznati; budući da nedostaju podaci i o povećanim rizicima i učestalosti nasilja u obitelji i nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama za određene skupine, kao što su žene u nepovoljnom položaju ili diskriminirane žene;

Q.

budući da se u nekim državama članicama nasilje koje nad ženama vrše partneri u intimnim vezama često zanemaruje te se čini da prevladava općenito pravilo o zajedničkom skrbništvu ili roditeljskom pravu nad djecom pri donošenju aranžmana i odluka o dodjeli skrbništva, pristupu, kontaktu i posjetima; budući da ignoriranje takvog nasilja dovodi do teških posljedica za žene i djecu koje mogu eskalirati u ubojstva žena i/ili djece; budući da žrtve nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama trebaju posebne mjere zaštite; budući da se položaj žrtava znatno pogoršava ako ovise o počinitelju u financijskom ili društvenom pogledu; budući da je stoga ključno u potpunosti uzeti u obzir ovu vrstu nasilja pri donošenju odluka o rastavi i skrbništvu te riješiti optužbe za nasilje prije pitanja prava na skrbništvo i posjećivanje; budući da bi sudovi u državama članicama trebali osigurati sveobuhvatnu procjenu po načelu onoga što je u najboljem interesu djeteta pri odlučivanju o pravima na skrbništvo i posjećivanje, što uključuje saslušanje djeteta, uključivanje svih potrebnih službi, pružanje psihološke pomoći te uzimanje u obzir stručnosti svih uključenih stručnjaka;

R.

budući da tijela kaznenog progona u većini država članica kod procjene rizika ne uključuju sustavno informacije koje daju djeca o svojim iskustvima s nasiljem koje vrše partneri u intimnim vezama;

S.

budući da najbolji interes djeteta uvijek treba prvo uzeti u obzir u svim odlukama koje se tiču djece, uključujući obiteljske sporove, i budući da bi stoga pravo svakog djeteta na održavanje kontakta s oba roditelja, koje proizlazi iz članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i članka 9. Konvencije UN-a o pravima djeteta, trebalo biti ograničeno ako je u najboljem interesu djeteta;

T.

budući da u skladu s člankom 12. Konvencije UN-a o pravima djeteta i člancima 4. i 16. Direktive (EU) 2016/800 djeca imaju pravo izraziti svoje stavove o svim stvarima koje se na njih odnose, među ostalim u sudskim i upravnim postupcima, na način prilagođen djeci, te budući da te njihove stavove treba uvijek prvo uzeti u obzir, u skladu s dobi i zrelošću djeteta;

U.

budući da dvije najprestižnije institucije za mentalno zdravlje, Svjetska zdravstvena organizacija i Američka psihološka udruga, odbacuju upotrebu takozvanog sindroma otuđenja od roditelja te sličnih koncepata i termina, jer se mogu koristiti kao strategija protiv žrtava nasilja s obzirom na to da se njima dovode u pitanje roditeljske vještine žrtava, ignoriraju njihove izjave i zanemaruje nasilje kojem su djeca bila izložena; budući da prema preporuci Platforme EDVAW državne agencije i akteri, među ostalim oni koji odlučuju o skrbništvu nad djecom, moraju smatrati optužbe očeva zlostavljača o tome da majke od njih otuđuju djecu načinom održavanja moći i kontrole (22);

V.

budući da anonimne pritužbe i pritužbe koje žrtve naknadno povuku mogu omesti daljnju istragu vlasti i predstavljati prepreku sprečavanju daljnjeg nasilja;

W.

budući da se kazneni postupci koji proizlaze iz prijava obiteljskog nasilja često obrađuju potpuno odvojeno od postupaka rastave i skrbništva; budući da to može značiti određivanje zajedničkog skrbništva nad djecom i/ili nametanje prava na posjećivanje kojima se ugrožavaju prava i sigurnost žrtve i djece; budući da to može imati nepovratne posljedice za mentalni i emocionalni razvoj djece, čime se zapravo ugrožavaju njihovi najbolji interesi; budući da stoga postoji potreba da države članice osiguraju da žrtve, u skladu s njihovim potrebama, imaju pristup besplatnim povjerljivim službama za podršku žrtvama, koje djeluju u interesu žrtava prije, tijekom i izvjesno vrijeme nakon kaznenog postupka, među ostalim s pomoću sustava psihosocijalne podrške, osobito tijekom i nakon postupaka ispitivanja, tijekom kojih se treba voditi računa o emocionalnim poteškoćama povezanima s okolnostima;

X.

budući da prema članku 67. UFEU-a „Unija predstavlja područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava”, a za to je ključan nediskriminacijski pristup pravosuđu svima;

Y.

budući da je potrebno zajamčiti da se u postupcima u okviru obiteljskog prava daje prvenstvo sigurnosti i zaštiti žrtava te budući da u slučajevima gdje ima nasilja nad ženama i djecom ne bi trebalo koristiti alternativne metode za rješavanje sporova kao što je mirenje, ni prije ni tijekom sudskog postupka, kako bi se izbjeglo daljnje nanošenje štete žrtvama;

Z.

budući da se Istanbulskom konvencijom od stranaka zahtijeva donošenje zakonodavnih ili drugih potrebnih mjera kako bi se osiguralo da se slučajevi obiteljskog nasilja uzimaju u obzir pri određivanju prava na skrbništvo i posjećivanje djece te da ostvarivanje prava na posjećivanje ili skrbništvo ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili njezine djece (23); budući da osam godina nakon njezina stupanja na snagu Istanbulsku konvenciju još uvijek nije ratificiralo šest država članica, pa ni EU; budući da je Istanbulska konvencija najvažniji postojeći međunarodni okvir za sprečavanje i borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja;

AA.

budući da zajedničko skrbništvo u slučajevima nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama izlaže žene stalnom nasilju te ih se prisiljava da ostanu u blizini svojih zlostavljača i podvrgava daljnjem fizičkom i psihološkom nasilju, kao i emotivnom zlostavljanju, što može imati izravni ili neizravni učinak na njihovu djecu, a spomenuto se može spriječiti; budući da bi u slučajevima nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama pravo žena i djece na zaštitu i život bez fizičkog i psihološkog nasilja trebalo imati prednost pred preferiranim zajedničkim skrbništvom; budući da se zlostavljanje djece koje vrše partneri u intimnim vezama može koristiti za stjecanje moći nad majkom i vršenje nasilja nad njom, što je oblik rodno uvjetovanog nasilja koji je u nekim državama članicama poznat kao neizravno nasilje;

AB.

budući da su telefonske linije za pomoć ključne za dobivanje potpore, no budući da je tek 13 država članica uvelo telefonski broj EU-a 116 006 za sve žrtve nasilja te tek nekolicina država članica ima posebne telefonske linije za pomoć žrtvama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama;

AC.

budući da je nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama suštinski povezano s nasiljem nad djecom i zlostavljanjem djece; budući da se izlaganje djece obiteljskom nasilju treba smatrati nasiljem nad djecom; budući da djeca izložena obiteljskom nasilju trpe negativne posljedice po mentalno i/ili fizičko zdravlje koje bi mogle biti akutne i kronične prirode; budući da se viktimizacija djece u situacijama nasilja nad ženama može nastavljati i eskalirati tijekom spora o skrbništvu nad djetetom između roditelja; budući da su se mentalno zdravlje i dobrobit djece pogoršali zbog mjera ograničavanja uvedenih u cilju borbe protiv pandemije bolesti COVID-19; budući da se broj službi povezanih s mentalnim zdravljem djece znatno razlikuje među državama članicama te u mnogim državama članicama nije dostatan;

AD.

budući da odrastanje u nasilnom kućnom okruženju ima veoma negativne posljedice na fizički, emocionalni i društveni razvoj djeteta te njegovo ponašanje kao odrasle osobe; budući da izloženost nasilju u dječjoj dobi kroz zlostavljanje i/ili svjedočenje nasilju koje partneri vrše u intimnim vezama dovodi dijete u opasnost da postane žrtvom ili da samo vrši nasilje kao odrasla osoba ili da se suočava s problemima u ponašanju te fizičkim ili psihičkim problemima;

AE.

budući da se unatoč napretku u nedavnim izvješćima ukazuje na to da žrtve kaznenih djela i dalje ne mogu u potpunosti ostvariti svoja prava u EU-u; budući da je pristup uslugama podrške presudan za žene nad kojima partneri u intimnim vezama vrše nasilje; budući da i dalje postoji nedostatan broj specijaliziranih i općih usluga podrške za žrtve nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama te budući da se žrtve često suočavaju s poteškoćama u ostvarivanju pravde zbog nedostatka informacija te nedostatne potpore i zaštite; budući da su žrtve često izložene sekundarnoj viktimizaciji u kaznenim postupcima i tijekom traženja odštete; budući da postoje slučajevi u kojima službenici tijelâ kaznenog progona i pravosudni sustavi nisu u mogućnosti pružiti dovoljnu potporu ženama i djeci žrtvama nasilja u obitelji te budući da su žrtve rodno uvjetovanog nasilja čak bile izložene nemarnom ponašanju ili neprikladnim komentarima kada bi prijavile nasilje; budući da su organizacije civilnog društva i javne organizacije, posebno one koje rade s djecom i sa žrtvama obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja te za njih, važni akteri u sprečavanju i rješavanju problema nasilja u obitelji i nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama; budući da takve organizacije također mogu dati vrijedan doprinos politikama i zakonodavstvu s obzirom na njihovo iskustvo na terenu; budući da se europski programi financiranja kao što su program Pravosuđe i program Građani, ravnopravnost, prava i vrijednosti mogu koristiti za potporu aktivnostima zaštite i potpore žrtvama obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja, među ostalim kako bi se osigurao pristup pravosuđu i financiranje organizacija koje rade sa žrtvama;

AF.

budući da su prekogranični postupci rastave, razvoda i skrbništva složeniji i da u pravilu traju duže; budući da je zbog povećane mobilnosti u EU-u došlo do porasta broja prekograničnih sporova povezanih s roditeljskom odgovornošću i pravom na skrbništvo nad djecom; budući da je automatsko priznavanje presuda o postupcima povezanima sa skrbništvom u kojima je zabilježeno rodno uvjetovano nasilje problematično jer se zakonodavstvo o rodno uvjetovanom nasilju razlikuje u svakoj državi članici, a ne priznaju sve države članice nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama kao kazneno djelo i oblik rodno uvjetovanog nasilja; budući da Komisija mora pojačati svoja nastojanja oko promicanja u svim državama članicama dosljedne i konkretne provedbe načela i ciljeva utvrđenih u Konvenciji UN-a o pravima djeteta koju su ratificirale sve države članice EU-a; budući da države članice, kao potpisnice Konvencije UN-a o pravima djeteta, moraju na prvo mjesto staviti najbolje interese djeteta u svim javnim aktivnostima, pa i kada je riječ o prekograničnim obiteljskim sporovima; budući da se člankom 83. stavkom 1. UFEU-a predviđa mogućnost „utvrđivanja minimalnih pravila o definiranju kaznenih djela i sankcija u području osobito teškog kriminaliteta s prekograničnim elementima koji proizlaze iz prirode ili učinka takvih kaznenih djela ili iz posebne potrebe njihova zajedničkog suzbijanja”; budući da se člankom 83. stavkom 2. UFEU-a predviđa mogućnost „utvrđivanja minimalnih pravila za definiranje kaznenih djela i sankcija” kako bi se „osigurala učinkovita provedba politike Unije u području koje podliježe mjerama usklađivanja”;

AG.

budući da se člankom 82. stavkom 2. UFEU-a predviđa mogućnost utvrđivanja minimalnih pravila potrebnih „za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima”, posebno u pogledu prava žrtava kaznenog djela;

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

23.

24.

25.

26.

27.

28.

29.

30.

31.

32.

33.

34.

35.

36.

37.

38.

39.

40.

41.

42.

43.

44.

45.

46.

47.

48.

49.

50.

51.

52.