1.

Treba li članak 21. stavak 1. Direktive 2014/104 (1) i opća načela prava Unije tumačiti na način da se Direktiva 2014/104, osobito njezin članak 10., izravno ili neizravno primjenjuje u ovom sporu, koji se odnosi na sve zahtjeve za naknadu štete zbog povrede odredbi članka 102. UFEU-a, koja je započela prije stupanja na snagu Direktive 2014/104 i završila nakon isteka roka za njezino prenošenje u situaciji u kojoj je i tužba za naknadu štete podnesena nakon isteka roka za prenošenje ili ga treba tumačiti na način da se članak 10. Direktive 2014/104 primjenjuje samo na dio spornog postupanja (i dio štete koja iz njega proizlazi) do kojeg je došlo nakon stupanja na snagu Direktive 2014/104 ili nakon isteka roka za njezino prenošenje?

2.

Je li, u skladu sa smislom i ciljem Direktive 2014/104 ili članka 102. UFEU-a i načelom djelotvornosti, pravilno tumačenje članka 22. stavka 2. Direktive 2014/104 prema kojem su „nacionalne mjere usvojene na temelju članka 21., osim onih iz [članka 22.] stavka 1.” nacionalne odredbe kojima se prenosi članak 10. Direktive 2014/104, odnosno drugim riječima, primjenjuje li se na članak 10. Direktive 2014/104 i pravila o zastari prvi ili drugi stavak članka 22. Direktive 2014/104?

3.

Jesu li u skladu s člankom 10. stavkom 2. Direktive 2014/104 ili člankom 102. UFEU-a i načelom djelotvornosti nacionalni propisi i njihovo tumačenje koje „znanje o tome da je prouzročena šteta” koje je ključno za početak subjektivnog roka zastare povezuje sa znanjem oštećene strane o „pojedinačnim djelomičnim štetama” koje nastaju postupno tijekom postojećeg ili trajnog protutržišnog postupanja (s obzirom na to da se sudska praksa temelji na pretpostavci da se cjelina predmetnog zahtjeva za naknadu štete može podijeliti) i u odnosu na koje [štete] počinju teći zasebni subjektivni rokovi zastare, bez obzira na znanje oštećene strane o ukupnom opsegu štete koja je nastala cjelokupnom povredom članka 102. UFEU-a ili pak nacionalni propisi i njihovo tumačenje kojima se omogućuje da zastara u slučaju zahtjeva za naknadu štete za štetu nastalu zbog protutržišnog postupanja počne teći prije završetka takvog postupanja koje se sastoji od povoljnijeg stavljanja i prikazivanja usluge za uspoređivanje cijena protivno članku 102. UFEU-a?

4.

Protive li se članku 10. stavcima 2., 3. i 4. Direktive 2014/104 ili članku 102. UFEU-a i načelu djelotvornosti nacionalne odredbe kojima se određuje da subjektivni rok zastare u slučaju tužbi za naknadu štete iznosi tri godine i počinje teći od dana kada je oštećena strana saznala ili je uz dužnu pažnju mogla saznati za djelomičnu štetu i za to tko ju je dužan nadoknaditi, ali se njima ne uzima u obzir: i. trenutak prestanka povrede prava, ii. znanje oštećene strane o tome da postupanje predstavlja povredu pravila tržišnog natjecanja i kojima se istodobno iii. ne određuje zastoj ili prekid trogodišnjeg roka zastare tijekom postupka koji se vodi pred Komisijom, čiji predmet je povreda članka 102. UFEU-a koja i dalje postoji te iv. ne sadržavaju načelo da zastoj zastare prestaje najranije godinu dana nakon što je odluka o povredi postala pravomoćna?