1

Tužitelj Sergij Kljujev brat je Andrija Kljujeva, bivšeg voditelja Uprave ukrajinskog predsjednika.

2

Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014., na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 26.).

3

Članak 1. stavci 1. i 2. Odluke 2014/119 određuju:

„1.   Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

2.   Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.“

4

Modaliteti mjera ograničavanja definirani su u idućim stavcima istog članka.

5

Vijeće je istoga dana, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 1.).

6

U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 nameće donošenje predmetnih mjera ograničavanja i definira modalitete navedenih mjera ograničavanja na isti način, u biti, kao i navedena odluka.

7

Imena osoba iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 nalaze se na popisu iz Priloga navedenoj odluci i Priloga I. navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis) s, među ostalim, obrazloženjem njihova uvrštavanja.

8

Tužiteljevo ime nalazilo se na popisu zajedno s identifikacijskim podacima „poduzetnik, brat Andrija Kljujeva“ i sljedećim obrazloženjem:

9

Vijeće je 6. ožujka 2014. u Službenom listu Europske unije objavilo Obavijest namijenjenu osobama na koje se odnose mjere ograničavanja iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Ukrajini (SL C 66., str. 1.). U skladu s tom obaviješću „[d]otične osobe mogu Vijeću podnijeti zahtjev, zajedno s popratnom dokumentacijom, da se ponovno razmotri odluka o njihovu uvrštenju na […] popis […]“. Dotične osobe također se obavještavaju „o mogućnosti osporavanja odluke Vijeća pred Općim sudom […], u skladu s uvjetima iz članka 275. stavka 2. i članka 263. stavaka 4. i 6. [UFEU‑a]“.

10

Odluka 2014/119 izmijenjena je Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. (SL L 24, str. 16.), koja je stupila na snagu 31. siječnja 2015. Glede kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja, iz članka 1. te potonje odluke proizlazi da se članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamjenjuje sljedećim tekstom:

„1.   Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

Za potrebe ove odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmet istrage ukrajinskih vlasti:

11

Uredba Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL L 24, str. 1.) izmijenila je potonju u skladu s Odlukom 2015/143.

12

Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 naknadno su izmijenjene Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjenama Odluke 2014/119 (SL L 62, str. 25.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL L 62, str. 1.). Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. lipnja 2015. Provedbena uredba 2015/357 zamijenila je tako Prilog I. Uredbi br. 208/2014.

13

Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357, ime tužitelja zadržano je na popisu, zajedno s identifikacijskim podacima „brat Andrija Kljujeva, poduzetnik“ i sa sljedećim novim obrazloženjem:

14

Vijeće je 5. lipnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/876 o izmjenama Odluke 2014/119 (SL L 142, str. 30.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/869 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL L 142, str. 1.). Odlukom 2015/876 izmijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. listopada 2015. i, s druge strane, Prilog potonjoj odluci. Provedbena uredba 2015/869 izmijenila je tako Prilog I. Uredbi br. 208/2014.

15

Odlukom 2015/876 i Provedbenom uredbom 2015/869, ime tužitelja zadržano je na popisu, zajedno s naslovom „brat Andrija Kljujeva, poduzetnik“ i sa sljedećim novim obrazloženjem:

16

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

17

Vijeće je 12. kolovoza 2014. i 18. prosinca 2014. podnijelo obrazloženi zahtjev u skladu s člankom 18. stavkom 4. Uputa za tajnika Općeg suda, kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga odgovoru na tužbu ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet a koji su dostupni javnosti.

18

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. rujna 2014. Europska komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zahtjevima Vijeća. Rješenjem od 6. studenoga 2014. predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. prosinca 2014. Komisija se odrekla prava na podnošenje intervencijskog podneska.

19

U okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika Općeg suda, Opći sud je 14. kolovoza 2015. pozvao stranke da podnesu svoja očitovanja o pitanju ima li tužitelj i dalje pravni interes nakon što je Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357 izmijenjen razlog uvrštenja njegova imena na popis osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja i produljenja primjene tih mjera do 6. lipnja 2015. u pogledu tužitelja te, u slučaju potvrdnog odgovora, u odnosu na koje tužbene razloge takav interes postoji. Stranke su u određenom roku odgovorile na taj zahtjev. Stranke su također u određenom roku podnijele svoja očitovanja na odgovore na pitanja.

20

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. kolovoza 2015., tužitelj je prilagodio svoje tužbene zahtjeve kako bi mogao poništiti Odluku 2015/876 i Provedbenu uredbu 2015/869. Vijeće je 14. rujna 2015. podnio obrazloženi zahtjev u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda, kojim je zatražio da se sadržaj određenih priloga očitovanjima na podneske za prilagodbu tužbenih zahtjeva ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet a koji su dostupni javnosti.

21

Na raspravi održanoj 24. rujna 2015. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.

22

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

23

Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:

24

Kao što je navedeno u točkama 12. i 13. ove presude, Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357 izmijenjen je razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popis i produljena je primjena mjera ograničavanja do 6. lipnja 2015. u pogledu tužitelja. Odlukom 2015/876 i Provedbenom uredbom 2015/869 naknadno je izmijenjen razlog spomenutog uvrštenja i produljena je primjena mjera ograničavanja do 6. listopada 2015. u pogledu tužitelja.

25

Tužitelj nije podnio tužbu protiv Odluke 2015/364 niti protiv Provedbene uredbe 2015/357, koje su stoga u pogledu njega postale konačne. Suprotno tomu je prilagodio svoje tužbene zahtjeve u ovom predmetu, kako bi njima također bilo obuhvaćeno poništenje Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe 2015/869.

26

Vijeće, koje podupire Komisija, ističe da je tužitelj time što nije pobijao Odluku 2015/364 niti Provedbenu uredbu 2015/357, koje su zamijenile mjere ograničavanja propisane Odlukom 2014/119 i Uredbom br. 208/2014, implicitno prihvatio primjenu spomenutih mjera na njega te stoga izgubio svoj pravni interes. Osim toga, ne može se u potporu daljnjeg postojanja tužiteljeva pravnog interesa pozivati na prilagodbu tužbenih zahtjeva koju je tužitelj učinio kako bi njima bilo obuhvaćeno poništenje Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe 2015/869 jer ona nije prihvatljiva ni dopuštena.

27

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, predmet spora kao i tužiteljev pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke ili će se postupak obustaviti, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti analogijom presudu od 6. lipnja 2013., Ayadi/Komisija, C‑183/12 P, EU:C:2013:369, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

28

Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da iako se priznavanjem nezakonitosti pobijanog akta kao takvim ne može naknaditi materijalna šteta ili povreda prava na privatni život, njime se, međutim, odnosna osoba može rehabilitirati ili ono može činiti oblik naknade štete koju je pretrpjela zbog te nezakonitosti i tako opravdati daljnje postojanje njezina pravnog interesa (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, Rec, EU:C:2013:331, t. 70. do 72.).

29

U ovom slučaju, u svojim očitovanjima na odgovore Vijeća i Komisije na pitanje koje je Opći sud postavio pisanim putem (vidjeti točku 19. ove presude), tužitelj ističe da iako su mjere ograničavanja u pogledu njega zamijenjene novim mjerama, on i dalje zadržava, s jedne strane, svoje pravo na eventualnu tužbu zbog odgovornosti u vezi s razdobljem tijekom kojeg je nezakonita mjera bila na snazi i, s druge strane, svoj interes da mu se u nekoj mjeri povrati ugled.

30

Što se točnije tiče činjenice da on ne pobija ni Odluku 2015/364 ni Provedbenu uredbu 2015/357, ističe da su potonje produljile mjere ograničavanja u pogledu njega samo za tri mjeseca to jest do 6. lipnja 2015. te je bilo malo vjerojatno da bi se u predmetu donijela presuda prije naknadne izmjene mjera. Dodaje da je ipak prilagodio svoje tužbene zahtjeve u pogledu Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe 2015/869, koje su kasnije produljile mjere ograničavanja u pogledu njega, i da je stoga zadržao svoj pravni interes u ovom predmetu.

31

Valja utvrditi da tužitelj zadržava svoj pravni interes, koji proizlazi iz činjenice da nezakonitost Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 može biti temelj solidarne tužbe radi naknade neimovinske i imovinske štete prouzročene tim aktima tijekom razdoblja u kojem su se primjenjivali, to jest tijekom razdoblja između 6. ožujka 2014. i 6. ožujka 2015. (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu Abdulrahim/Vijeće i Komisija, t. 28. supra, EU:C:2013:331, t. 82.).

32

U tom pogledu valja zaključiti da se okolnost da Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 više nisu na snazi jer su izmijenjene u pogledu tužitelja Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357 ne može izjednačiti s time da Opći sud eventualno poništi prvotno donesene akte zato što ta izmjena nije priznavanje nezakonitosti predmetnih akata (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 11. lipnja 2014., Syria International Islamic Bank/Vijeće, T‑293/12, EU:T:2014:439, t. 36. do 41. i navedenu sudsku praksu).

33

Dakle, valja zaključiti da i dalje postoji pravni interes tužitelja, unatoč izmjeni mjera ograničavanja koje ga se tiču i unatoč činjenici da nije podnio tužbu protiv Odluke 2015/364 i Provedbene uredbe 2015/357.

34

U potporu tužbi tužitelj navodi sedam tužbenih razloga. Prvi razlog temelji se na nepostojanju pravne osnove. Drugi se temelji na nepoštovanju kriterija uvrštavanja na popis. Treći se odnosi na povredu prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu. Četvrti se temelji na povredi obveze obrazlaganja. Peti se temelji na povredi prava vlasništva i prava na ugled. Šesti se temelji na pogrešci koja se tiče činjenica i očitoj pogrešci u ocjeni, a sedmi na pogrešci u ocjeni dokaza.

35

Drugim, šestim i sedmim tužbenim razlogom, koje valja prve ispitati, tužitelj u bitnome ističe da je u pogledu njega mjera donesena bez dovoljno čvrste činjenične osnove. Točnije tvrdi da nije utvrđeno da je on odgovoran za zlouporabu državnih sredstava niti za povredu ljudskih prava u Ukrajini niti da je povezan s nekom identificiranom osobom kao takvom ili da je predmet istrage.

36

Vijeće ističe da je dopis koji je vršitelj dužnosti glavnog državnog odvjetnika Ukrajine 3. ožujka 2014. poslao Visokom predstavniku Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: dopis od 3. ožujka 2014.) sadržavao činjenice dovoljne da se opravda donošenje Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 u pogledu tužitelja i da su dokazi nakon donošenja tih akata potvrdili da je u Ukrajini u vezi s potonjim pokrenuta pripremna istraga u okviru kaznenih progona zbog zlouporabe javnih sredstava, zbog čega se moglo smatrati da je opći uvjet uvrštenja ispunjen, neovisno o ishodu te istrage.

37

Vijeće također naglašava da valja razlikovati, s jedne strane, kaznene postupke koji su u tijeku u Ukrajini u okviru kojih bi tužitelj bio u mogućnosti braniti se prema pravilima ukrajinskog kaznenog postupka i, s druge strane, privremene i opozive mjere kojima se na razini Europske unije zamrzavaju njegova sredstva a radi čijeg donošenja nije nužno predočiti dokaz o povredama zbog kojih se vodi istraga o tužitelju.

38

Treba podsjetiti da, iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (vidjeti presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, Zb. EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i navedenu sudsku praksu).

39

U ovom slučaju, kriterij iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119 određuje da su mjere ograničavanja donesene u odnosu na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zlouporabu javnih sredstava. Usto, iz druge uvodne izjave spomenute odluke proizlazi da je Vijeće te mjere donijelo „s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava [...] u Ukrajini“.

40

Tužiteljevo ime uvršteno je na popis jer je riječ o „[o]sobi koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine“. Iz toga proizlazi da Vijeće smatra da je tužitelj, u najmanju ruku, bio predmet istrage ili prethodnog postupka, koji nije (ili još nije) rezultirao formalnom optužnicom, zato što je navodno bio upleten u zlouporabu javnih sredstava.

41

Vijeće u potporu razlogu uvrštenja tužiteljeva imena na popis navodi dopis od 3. ožujka 2014. kao i druge dokaze nastale nakon Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014.

42

Prvi dio dopisa od 3. ožujka 2014. pojašnjava da su „ukrajinske represivne službe“ pokrenule određen broj kaznenih postupaka radi istraživanja u vezi s kaznenim djelima koja su počinili bivši visoki dužnosnici čija su imena popisana netom zatim, a protiv kojih su vođene istrage o gore navedenim povredama i koje su omogućile utvrditi zlouporabu znatnih iznosa javnih sredstava i naknadni nezakonit prijenos tih sredstava izvan državnog područja Ukrajine.

43

U drugom dijelu dopisa od 3. ožujka 2014. dodaje se da „istraga pokazuje sudjelovanje drugih visokih dužnosnika predstavnika bivših vlasti u istoj vrsti kaznenih djela“ i da je predviđeno obavijestiti ih o otvaranju te istrage u najkraćem roku. Netom nakon toga su na popis uvrštena i imena tih drugih visokih dužnosnika, uključujući ono tužitelja.

44

Uzimajući u obzir spis predmeta, dopis od 3. ožujka 2014. je, među dokazima koje je Vijeće podnijelo u ovom postupku, jedini koji prethodi Odluci 2014/119 i Uredbi br. 208/2014. Zakonitost tih akata mora se stoga ocijeniti s obzirom na samo taj dokaz.

45

Potrebno je, dakle, provjeriti je li dopis od 3. ožujka 2014. dostatan dokaz da bi se na njemu proširio tužbeni zahtjev prema kojem je za tužitelja „utvrđeno da je odgovoran za pronevjeru ukrajinskih državnih sredstava“ u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119.

46

Iako, kao što ističe Vijeće, potječe od visokog pravosudnog tijela treće zemlje, odnosno glavnog državnog odvjetnika Ukrajine, dopis od 3. ožujka 2014. sadržava samo opću i generičku izjavu kojom se ime tužitelja, među imenima drugih bivših visokih dužnosnika, veže za istragu čiji je cilj, u biti, ispitati sudjelovanja tih osoba u zlouporabi javnih sredstava. Naime, u dopisu se ne navode pojedinosti u vezi s utvrđenjem činjenica koje su bile predmet istrage koju su ukrajinske vlasti vodile i, tim manje, u vezi s pojedinačnom odgovornošću, makar i samo navodnom, tužitelja prema njima.

47

Točno je, kao što Vijeće tvrdi, da je sud Unije, u kontekstu primjene mjera ograničavanja, utvrdio da identificiranje osoba kao odgovornih za povredu ne podrazumijeva nužno osudu za takvu povredu (presude od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, Zb., EU:C:2015:147, t. 72. i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, Zb., EU:T:2014:93, t. 57. do 61.).

48

Međutim, u kontekstu predmeta iz kojih je citirana sudska praksa u točki 47. ove presude proizlazi da je u odnosu na tužitelje bio izdan nalog glavnog državnog odvjetnika treće zemlje za pljenidbu njihove imovine koji je odobrio kazneni sud (presuda Ezz i dr./Vijeće, t. 78. supra, EU:T:2014:93, t. 132.). Slijedom toga, primjena mjera ograničavanja na predmetne tužitelje u tim predmetima temeljila se na konkretnim činjeničnim elementima, s kojima se Vijeće upoznalo.

49

U ovom slučaju, valja utvrditi, s jedne strane, da Vijeće nije imalo podatke o činjenicama ili specifičnom ponašanju tužitelja koje mu ukrajinske vlasti stavljaju na teret i, s druge strane, da dopis od 3. ožujka 2014. na koji se poziva, čak i ako ga se ispituje u kontekstu u kojem se pojavljuje, ne može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu u smislu zakonodavstva navedenog u točki 39. ove presude za uvrštavanje tužitelja na popis zato što je „utvrđeno da je odgovoran“ za zlouporabu javnih sredstava.

50

Neovisno o fazi u kojoj se nalazio postupak koji se vodio protiv tužitelja, Vijeće u pogledu njega nije moglo donijeti mjere ograničavanja ako nije poznavalo činjenice u vezi sa zlouporabom javnih sredstava koje su mu ukrajinske vlasti posebno stavljale na teret. Naime, Vijeće je samo uz poznavanje tih činjenica moglo utvrditi da su te činjenice mogle, s jedne strane, biti okvalificirane kao zlouporaba javnih sredstava i, s druge strane, dovesti u pitanje vladavinu prava u Ukrajini, čija je konsolidacija i podrška, kao što je navedeno u točki 40. ove presude, cilj donošenja predmetnih mjera ograničavanja.

51

S tim u svezi, na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv odnosne osobe, a nije na toj osobi da pruži negativan dokaz o neosnovanosti navedenih razloga (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, Zb., EU:C:2013:518, t. 120. i 121. i presuda od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, Zb., EU:C:2013:775, t. 65. i 66.).

52

S obzirom na sve prethodno navedeno, uvrštavanje tužiteljeva imena na popis ne poštuje kriterije za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2014/119.

53

Budući da su drugi, šesti i sedmi tužbeni razlog utemeljeni, valja prihvatiti tužbu u dijelu u kojem se njome želi poništiti Odluka 2014/119 u pogledu tužitelja, a da nije potrebno odlučiti o drugim tužbenim razlozima koje potonji navodi.

54

Iz istih razloga valja poništiti Uredbu br. 208/2014 u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

55

U podnesku kojim je prilagodio tužbene zahtjeve, tužitelj također zahtijeva poništenje Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe br. 2015/869 u dijelu u kojem se odnose na njega.

56

Vijeće se, uz Komisijinu potporu, najprije poziva na nedopuštenost podneska kojim su prilagođeni tužbeni zahtjevi. S jedne strane ističe da tužitelj nije mogao prilagoditi svoje tužbene zahtjeve za poništenje Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 u dijelu kojem se odnose na njega kako bi spomenuti tužbeni zahtjevi obuhvatili također Odluku 2015/876 i Provedbenu uredbu br. 2015/869 zato što su Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 već bile zamijenjene Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357. Stoga smatra da su Odluka 2015/876 i Provedbena uredba br. 2015/869 bile samo izmjena Odluke 2015/364 i Provedbene uredbe 2015/357, a da se nisu ticale Odluke 2014/119 ni Uredbe br. 208/2014.

57

S druge strane Vijeće ističe da podnesak o prilagodbi tužbenih zahtjeva nije bio obrazložen, premda je u skladu s člankom 86. stavkom 3. Poslovnika trebao biti, uzimajući u obzir novu činjeničnu i pravnu situaciju na dan donošenja novih mjera, to jest onu vezanu za stupanja na snagu Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe 2015/869.

58

Vijeće također tvrdi da podnesak o prilagodbi tužbenih zahtjeva ni u kojem slučaju nije utemeljen.

59

Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada je prvotno pobijani akt tijekom postupka zamijenjen drugim aktom koji ima isti predmet, potonji se treba smatrati novim elementom koji tužitelju daje pravo prilagoditi svoje tužbene razloge i zahtjeve (vidjeti u tom smislu presudu 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, Zb., EU:T:2014:926, t. 47.).

60

Valja također podsjetiti da na temelju članka 86. stavka 3. Poslovnika, podnesak kojim se vrši prilagodba tužbenih zahtjeva među ostalim sadržava, ako je primjenjivo, prilagođene tužbene razloge i argumente.

61

Međutim, to nije slučaj u ovom predmetu. Naime, valja podsjetiti da su Prilog Odluci 2014/119 i Prilog I. Uredbi br. 208/2014 „zamijenjeni“ Odlukom 2015/364 odnosno Provedbenom uredbom 2015/357. Kao što je objašnjeno u točki 13. ove presude, nakon te izmjene je uz novo obrazloženje tužiteljevo ime zadržano na popisu. Tužitelj te akte nije pobijao ni u okviru posebne tužbe ni u okviru podneska kojim se vrši prilagodba tužbenih zahtjeva.

62

Predmetni prilozi su zatim „izmijenjeni“ Odlukom 2015/876 i Provedbenom uredbom 2015/869. Kao što je objašnjeno u točki 15. ove presude, nakon te izmjene je uz novo obrazloženje tužiteljevo ime zadržano na popisu. Ti akti su predmet podneska kojim se vrši prilagodba tužbenih zahtjeva.

63

Razlozi uvrštenja tužiteljeva imena na popis bili su sljedeći.

64

Najprije, tužiteljevo ime uvršteno je na popis koji se nalazi u Odluci 2014/119 i Uredbi br. 208/2014 jer je riječ o „[o]sobi koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine“.

65

Nadalje, tužiteljevo ime zadržano je na popisu koji se nalazi u Odluci 2015/364 i Provedbenoj uredbi 2015/357 zato što je bila riječ o „[o]sob[i] koja podliježe istrazi koju provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava ili imovine te zbog toga što je kao nositelj javne dužnosti zloupotrijebio svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu te time nanio štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini“ i „[o]sobi povezan[oj] s osobom koja je uvrštena na popis (Andrij Petrovič Kljujev) koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine“.

66

Naposljetku, tužiteljevo ime zadržano je na popisu koji se nalazi u Odluci 2015/876 i Provedbenoj uredbi 2015/869 zato što je bila riječ o „[o]sob[i] koja podliježe istrazi koju provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava“ i „[o]sobi povezan[oj] s osobom koja je uvrštena na popis (Andrij Petrovič Kljujev) koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine“.

67

Stoga je razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popis što se tiče Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe 2015/869, o kojima je riječ u podnesku za prilagodbu tužbenih zahtjeva, bitno različit od razloga spomenutog uvrštenja što se tiče Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014, o kojima je riječ u tužbi.

68

Naime, premda razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popis naveden u Odluci 2014/119 i Uredbi br. 208/2014 upućuje samo na istragu u Ukrajini zbog sudjelovanja u povredi povezanoj sa zlouporabom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine, razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popis naveden u Odluci 2015/876 i Provedbenoj uredbi 2015/869 pruža više objašnjenja o razlozima zbog kojih se na tužitelja primjenjuju mjere ograničavanja, posebice s dodatnim spominjanjem njegove veze s osobom označenom u mjerama ograničavanja to jest njegovim bratom Andrijem Kljujevom, koji je pak sam bio predmet kaznenog postupka koji su ukrajinske vlasti vodile zbog zlouporabe javnih sredstava ili javne imovine.

69

U tom pogledu valja utvrditi da tužitelj u tužbi u bitnome ističe da uvrštenje njegova imena na popis nije obrazloženo niti utemeljeno na dokazima te da on nije primio posebne informacije u pogledu istrage koja se protiv njega vodi.

70

Premda su argumenti iz točke 69. ove presude utemeljeni što se tiče dokaza o uvrštenju tužiteljeva imena na popis, kao što proizlazi iz točaka 35. do 53. ove presude, valja utvrditi da se razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popis naveden u Odluci 2015/876 i Provedbenoj uredbi 2015/869 oslanja na druge dokaze koje je Vijeće pružilo tijekom ovog postupka. Premda potonji elementi, s obzirom na to da potječu iz razdoblja prije Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014, nisu relevantni za ocjenu zakonitosti gore spomenutog prvotnog uvrštenja, njih se ipak treba uzeti u obzir prilikom ocjene je li zadržavanje tužiteljeva imena na popisu osoba u naknadnim aktima zakonito.

71

Iz toga slijedi da tužitelj, time što se ograničio na to da izjavi da su njegovi prvotni tužbeni zahtjevi kojima je zahtijevao poništenje Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 u dijelu u kojem se na njega odnose proširuju na Odluku 2015/876 i Provedbenu uredbu 2015/869 u dijelu u kojem se na njega odnose, a da nije dao druga objašnjenja, nije pružio nijedan element kojim bi osporio osnovanost spomenutih akata i omogućio Općem sudu da ocijeni njegovu zakonitost.

72

Stoga valja zaključiti da podnesak kojim se vrši prilagodba tužbenih zahtjeva ne ispunjava uvjete iz članka 86. stavka 3. Poslovnika.

73

Dakle, tužbeni zahtjevi koji se odnose na poništenje Odluke 2015/876 i Provedbene uredbe br. 2015/869 u dijelu u kojem se odnose na tužitelja trebaju biti odbačeni kao nedopušteni.

74

Vijeće smatra nužnim da se, u slučaju da Opći sud poništi Odluku 2014/119 u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, učinci toga u pogledu potonjeg održe, u skladu s člankom 264. drugim stavkom UFEU‑a, dok ne stupe na snagu učinci djelomičnog poništenja Uredbe br. 208/2014, kako bi se jamčila pravna sigurnost kao i koherentnost te jedinstvo pravnog poretka.

75

Tužitelj se protivi toj argumentaciji.

76

Valja podsjetiti da je Odluka 2014/119 izmijenjena Odlukom 2015/364 kojom je od 7. ožujka 2015. zamijenjen popis i u pogledu tužitelja produljena primjena mjera ograničavanja do 6. lipnja 2015. Nakon tih izmjena, tužiteljevo ime zadržano je na popisu uz novi razlog uvrštenja (vidjeti točku 12. i 13. ove presude).

77

Odluka 2014/119 kasnije je izmijenjena Odlukom 2015/876, kojom je primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljena do 6. listopada 2015. i kojom je od 7. lipnja 2015. izmijenjen popis. Nakon tih izmjena, tužiteljevo ime uvršteno je na popis uz novi razlog uvrštenja (vidjeti točku 14. i 15. ove presude).

78

Stoga je od tog dana tužitelj predmet nove mjere ograničavanja. Iz toga slijedi da se tužiteljevo ime neće zbog poništenja Odluke 2014/119 u dijelu u kojem se na njega odnosi brisati s popisa.

79

Posljedično, nije nužno održati učinke Odluke 2014/119 u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

80

U skladu s člankom 134. stavkom 2. podstavkom 1. Poslovnika, ako više stranaka ne uspije u postupku, Opći sud odlučuje o podjeli troškova. Budući da u ovom slučaju Vijeće nije uspjelo u dijelu koji se odnosi na zahtjev za poništenje postavljen u tužbi, valja mu naložiti snošenje troškova povezanih s tim zahtjevom, u skladu s tužbenim zahtjevima tužitelja. Osim toga, budući da tužitelj nije uspio u dijelu koji se odnosi na zahtjev za poništenje postavljen u podnesku kojim se vrši prilagodba tužbenih zahtjeva, valja mu naložiti snošenje troškova povezanih s tim zahtjevom, u skladu sa zahtjevima Vijeća.

81

Nadalje, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Komisija će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje: