–

za NFŠ a.s., M. Čabák, P. Hodál i L. Královič, advokáti,

–

za Slovenská republika konajúca prostredníctvom Ministerstva školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky et le Ministerstvo školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky, P. Horňák, P. Szabó i M. Tomaschek, advokáti,

–

za slovačku vladu, E. V. Larišová, A. Lukáčik i S. Ondrášiková, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, L. Halajová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara, R. Lindenthal i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (b) Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL 2004., L 134, str. 114.), članka 2. stavka 1. točke 6. podtočke (c) Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravak SL 2020., L 406, str. 67.) kao i članka 2.d stavka 1. točke (a) i stavka 2. Direktive Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima (SL 1989., L 395, str. 33. i ispravak SL 2016., L 63, str. 44.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. (SL 2014., L 94, str. 1. i ispravak SL 2018., L 181, str. 88.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 89/665).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva NFŠ a.s. i Slovenske republike konajúca prostredníctvom Ministerstva školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky (Slovačka Republika, koja djeluje posredstvom Ministarstva obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike), i Ministerstva školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky (Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike) (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja), u vezi s predugovorom o kupoprodaji nacionalnog nogometnog stadiona koji je društvo NFŠ trebalo izgraditi u Slovačkoj.

3

Člankom 1. Direktive 89/665 naslovljenim „Područje primjene i dostupnost postupaka pravne zaštite” određuje se:

„1.   [...]

[...]

Države članice poduzimaju mjere neophodne kako bi osigurale da se, u pogledu ugovora obuhvaćenih područjem primjene Direktive [2014/24] ili Direktive [2014/23], odluke javnih naručitelja mogu učinkovito razmatrati i, osobito, u najkraćem roku u skladu s uvjetima utvrđenima u člancima od 2. do 2.f ove Direktive, iz razloga što su takve odluke dovele do povrede prava Zajednice u području javne nabave ili povrede nacionalnih pravila koja prenose to pravo.

[...]

3.   Države članice osiguravaju da su, prema detaljnim pravilima koja mogu utvrditi države članice, postupci pravne zaštite dostupni barem svakoj osobi koja ima ili je imala interes za dobivanje određenog ugovora i koja je pretrpjela ili bi mogla pretrpjeti štetu zbog navodnog kršenja.

[...]”

4

Članak 2.d Direktive 89/665, naslovljen „Nevaženje”, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da tijelo nadležno za pravnu zaštitu, neovisno o javnom naručitelju, smatra ugovor nevažećim ili da se njegovo nevaženje zasniva na odluci takvog tijela nadležnog za pravnu zaštitu u svakom od sljedećih slučajeva:

[...]

2.   Posljedice ugovora koji se smatra nevažećim predviđaju se nacionalnim pravom.

Nacionalno pravo može predvidjeti retroaktivno poništavanje svih ugovornih obaveza ili ograničiti opseg poništenja samo na one obveze koje se još moraju izvršiti. U potonjem slučaju države članice predvidjet će primjenu drugih kazni u smislu članka 2.e stavka 2.

[...]”

5

U skladu s odredbama članka 2.e Direktive 89/665, naslovljenog „Kršenja ove Direktive i alternativne kazne”, države članice predviđaju, u određenim slučajevima, nevaženje ugovora ili predviđaju alternativne kazne.

6

U skladu s člankom 1. Direktive 2004/18:

„1.   U svrhu ove Direktive vrijede definicije navedene u stavcima 2. do 15.

[...]

9.   ‚Javni naručitelj’ je država, regionalne ili lokalne vlasti, tijela kojima se upravlja na temelju javnog prava, zajednice koje su osnovale jedno ili nekoliko takvih vlasti, ili jedno ili nekoliko takvih tijela kojima se upravlja na temelju javnog prava.

[...]”

7

Članak 1. stavak 1. Direktive 2014/24 predviđa:

„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o postupcima nabave koju provode javni naručitelji vezana uz javne ugovore te projektne natječaje čija procijenjena vrijednost nije manja od pragova utvrđenih u članku 4.”

8

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

[...]”

9

Članak 83. navedene direktive, naslovljen „Provedba”, glasi:

„1.   Kako bi se učinkovito osigurala točna i djelotvorna provedba, države članice osiguravaju da barem zadatke koji su navedeni u ovom članku obavljaju jedno ili više tijela, organa ili struktura. One obavješćuju [Europsku] komisiju o svim tijelima, organima ili strukturama koje su nadležne za te zadatke.

2.   Države članice dužne su osigurati nadzor nad primjenom pravila o javnoj nabavi.

Ako nadzorna tijela ili strukture uoče, na vlastitu inicijativu ili po zaprimanju informacija, određena kršenja ili sistemske probleme, ovlaštena su za obavješćivanje nacionalnih revizorskih tijela, sudova ili drugih odgovarajućih tijela ili struktura kao što su javni pravobranitelj, nacionalni parlamenti ili njihovi odbori, o tim problemima.

[...]”

10

U skladu s člankom 90. stavkom 1. iste direktive:

„Države članice donose zakone, propise i upravne odredbe potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 18. travnja 2016. [...]”

11

U članku 91. prvom stavku Direktive 2014/24 propisuje se:

„Direktiva 2004/18/EZ stavlja se izvan snage s učinkom od 18. travnja 2016.”

12

U članku 39. zákona č. 40/1964 Zb. Občiansky zákonník (Zakon br. 40/1964 o Građanskom zakoniku) od 26. veljače 1964., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, propisano je:

„Pravni posao čiji je sadržaj ili predmet protivan zakonu ili predstavlja zaobilaženje zakona ili nije u skladu s dobrim običajima je ništav.”

13

Članak 3. stavak 3. zákona č. 25/2006 Z. z. o verejnom obstarávaní a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 25/2006 o javnoj nabavi, o izmjeni i dopuni određenih zakona) od 14. prosinca 2005., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, predviđa:

„Ugovor o javnoj nabavi građevinskih radova u smislu ovog zakona je ugovor čiji su predmet izvođenje građevinskih radova ili projektiranje i izvođenje građevinskih radova koji se odnose na neku od djelatnosti navedenih u odjeljku 45. zajedničkog nazivlja o javnoj nabavi [...] ili izgradnja građevine. Gradnja u smislu ovog zakona je rezultat niza građevinskih radova koji ispunjavaju gospodarsku funkciju ili tehničku funkciju i čije izvršenje ispunjava zahtjeve javnog naručitelja ili naručitelja.”

14

U skladu s člankom 147.a tog zakona:

„Ako javni naručitelj, naručitelj ili osoba iz članka 7. sklopi ugovor, ugovor o koncesiji, okvirni sporazum ili dodatak ugovoru, ugovoru o koncesiji ili okvirnom sporazumu kršeći tako ovaj zakon, [Úrad pre verejné obstarávanie (Regulatorno tijelo za javnu nabavu)] ili državni odvjetnik u roku od jedne godine od njihova sklapanja podnosi tužbu za proglašenje ništavosti pred sudom.”

15

Članak 3. stavak 3. zákona č. 343/2015 Z. z. o verejnom obstarávaní a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 343/2015 o javnoj nabavi te izmjeni i dopuni određenih zakona) od 18. studenoga 2015., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon br. 343/2015), predviđa:

„Ugovor o radovima za potrebe ovog zakona ugovor je čiji je predmet:

[...]

16

Članak 181. stavci 1. i 11. tog zakona glase:

„1.   Ponuditelj, natjecatelj, sudionik ili osoba koja je mogla biti zainteresirana za dobivanje određenog ugovora ili koncesije koja prelazi prag i na čija je pravno zaštićena prava ili interese utjecao ili mogao utjecati postupak javnog naručitelja ili naručitelja (u daljnjem tekstu: zainteresirana osoba) može nakon sklapanja ugovora, ugovora o koncesiji ili okvirnog sporazuma podnijeti sudu zahtjev za proglašenje ništavosti ugovora, ugovora o koncesiji ili okvirnog sporazuma.

[...]

11.   Pravo na podnošenje zahtjeva za proglašenje ništavosti ugovora, ugovora o koncesiji ili okvirnog sporazuma prestaje ako se na njega ne pozove

17

Radi provedbe projekta izgradnje slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona, slovačka vlada predvidjela je Odlukom br. 400/2013 od 10. srpnja 2013. da će Ministarstvo obrazovanja bez poziva na nadmetanje sklopiti memorandum s društvom Národný futbalový štadión, a.s., pravnim prednikom društva NFŠ. Taj memorandum, sklopljen 11. srpnja 2013., određuje uvjete za dodjelu bespovratnih sredstava za izgradnju tog stadiona kao i uvjete za tu izgradnju.

18

Na temelju toga je 21. studenoga 2013. Ministarstvo obrazovanja sklopilo s društvom Národný futbalový štadión ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava na temelju kojeg se to ministarstvo obvezalo tom društvu dodijeliti bespovratna sredstva u iznosu od 27200000 eura financirana iz državnog proračuna za izgradnju navedenog stadiona (u daljnjem tekstu: ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava). Navedeno društvo obvezalo se financirati troškove izgradnje u iznosu od najmanje 60 %.

19

Dana 10. svibnja 2016. Ministarstvo obrazovanja i društvo NFŠ sklopili su dodatak br. 1 ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava, kojim je cijeli tekst tog ugovora izmijenjen tako što su, među ostalim, isključili mogućnost, prvotno predviđenu u korist Slovenský futbalový zväz (Slovački nogometni savez), da besplatno koristi neke stadionske površine.

20

Istog je dana Ministarstvo obrazovanja, u ime Slovačke Republike kao budućeg stjecatelja, sklopilo s društvom NFŠ, kao budućim prodavateljem, predugovor o kupoprodaji u kojem su navedeni uvjeti sklapanja ugovora o kupoprodaji slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona (u daljnjem tekstu: predugovor o kupoprodaji). Predugovor o kupoprodaji u prilozima sadržava detaljne specifikacije tehničkih i materijalnih parametara stadiona.

21

Stupanje na snagu predugovora o kupoprodaji bilo je uvjetovano poštovanjem određenih uvjeta, uključujući utvrđenjem Komisije da su bespovratna sredstva i taj predugovor državna potpora spojiva s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a. Komisija je Odlukom SA.46530 od 24. svibnja 2017. (SL 2017., C 354, str. 1.) utvrdila da je to bio slučaj.

22

U tijeku je nekoliko sudskih sporova u vezi s ugovorom o dodjeli bespovratnih sredstava ili predugovorom o kupoprodaji. Pred Okresný súdom Bratislava III (Općinski sud br. 3 u Bratislavi, Slovačka), koji je sud koji je uputio zahtjev, društvo NFŠ podnijelo je zahtjev za utvrđivanje sadržaja predugovora o kupoprodaji u pogledu određivanja kupoprodajne cijene kako bi iskoristilo mogućnost prodaje izgrađenog objekta koja je u njegovu korist predviđena tim predugovorom. Prema mišljenju tog društva, predugovor o kupoprodaji je valjan i ne predstavlja ugovor o javnoj nabavi jer se njime ne utvrđuje izvršiva obveza izvođenja radova. Stoga nije riječ o ugovoru kojim se ostvaruje financijski interes.

23

Naprotiv, Ministarstvo obrazovanja pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji čine cjelovit skup uzajamnih prava i obveza, kojim se, zbog neprovođenja postupka javne nabave, namjerno nastoji zaobići Zakon br. 343/2015. Konkretno, predugovorom o kupoprodaji ostvaruje se financijski interes, izražen u načinima određivanja kupoprodajne cijene koju predviđa.

24

To ministarstvo također ističe da je imalo odlučujući utjecaj na projekt slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona koji na temelju ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava mora ispunjavati zahtjeve predviđene, kad je riječ o stadionima četvrte kategorije, pravilnikom Unije europskih nogometnih saveza (UEFA) o infrastrukturi stadiona. Osim toga, navedeno ministarstvo postavilo je dodatne zahtjeve posredstvom najvišeg upravljačkog tijela tog projekta, upravljačkog i nadzornog odbora za izgradnju tog stadiona, u kojem je bilo većinski zastupljeno.

25

Osim toga, stranke se ne slažu oko pitanja može li se ugovor koji je protivan Zakonu br. 25/2006 u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog spora ili Zakonu br. 343/2015 proglasiti samo relativno ništavim ex nunc, na koju se ništavost može pozvati na temelju odredbi tih zakona, kao što to tvrdi društvo NFŠ, ili se takav ugovor može proglasiti apsolutno ništavim ex tunc, na temelju članka 39. zakona br. 40/1964 o Građanskom zakoniku od 26. veljače 1964. u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku kao što to tvrdi Ministarstvo obrazovanja. Slovačka je sudska praksa u tom području proturječna.

26

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da su ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji predmetno i vremenski povezani te da čine okvir uzajamnih obveza između Ministarstva obrazovanja i društva NFŠ. Konkretnije, na temelju ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, država je obvezna dodijeliti predviđena bespovratna sredstva, a društvo Národný futbalový štadión izgraditi slovački nacionalni nogometni stadion u skladu s uvjetima koje je utvrdilo Ministarstvo obrazovanja i omogućiti Slovačkom nogometnom savezu korištenje dijela tog objekta. Predugovorom o kupoprodaji utvrđuje se jednostrana opcija prodaje u korist društva NFŠ koja odgovara obvezi države da kupi izgrađeni objekt.

27

U tim je okolnostima Okresný súd Bratislava III (Općinski sud br. 3 u Bratislavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (b) Direktive 2004/18 i članak 2. stavak 1. točku 6. podtočku (c) Direktive 2014/24 tumačiti na način da je „ugovor o javnoj nabavi radova” u smislu tih odredbi skup ugovora koji povezuje državu članicu i gospodarski subjekt i koji sadržava ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji, sklopljene radi izgradnje nogometnog stadiona, koji stvara uzajamne obveze između te države i tog gospodarskog subjekta, koje uključuju obvezu izgradnje tog stadiona u skladu s uvjetima koje je navela navedena država kao i jednostranu opciju dodijeljenu navedenom gospodarskom subjektu koja odgovara obvezi iste države da kupi navedeni stadion, i dodjeljuje istom gospodarskom subjektu državnu potporu koju je Komisija priznala kao spojivu s unutarnjim tržištem.

29

Društvo NFŠ osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, osobito zato što se prvo pitanje odnosi na konkretne činjenice koje mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev. U tom pogledu, formulacija tog prvog pitanja sadržava pogrešna i zavaravajuća činjenična utvrđenja. Osim toga, taj je sud bez kritičkog ispitivanja ponovio tekst pitanja koja je predložila stranka iz glavnog postupka, odnosno Slovačka Republika, te je, kršeći doktrinu acte éclairé, zanemario sudsku praksu Suda prema kojoj ugovor ne predstavlja ugovor o javnoj nabavi ako ne postoji obveza čije se izvršenje može zahtijevati sudskim putem.

30

U tom pogledu valja utvrditi, s jedne strane, da se, iako prvo pitanje sadržava činjenična utvrđenja koja sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti, to pitanje odnosi na tumačenje odredbi prava Unije.

31

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sud koji je uputio zahtjev jedini je ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice u postupku koji je pred njim pokrenut te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Sud je u okviru podjele nadležnosti između njega i nacionalnih sudova dužan uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja i na način kako je određen odlukom o njihovu upućivanju (presuda od 28. listopada 2021., X‑Beteiligungsgesellschaft (PDV – Niz plaćanja), C‑324/20, EU:C:2021:880, t. 31. i navedena sudska praksa).

32

S druge strane, što se tiče okolnosti da se pravilno tumačenje prava Unije u ovom slučaju nalaže toliko očito da ne ostavlja prostora nikakvoj razumnoj sumnji, dovoljno je podsjetiti na to da, iako takva okolnost, ako se dokaže, može navesti Sud da odluči rješenjem na temelju članka 99. Poslovnika, ista okolnost ne može spriječiti nacionalni sud da Sudu postavi prethodno pitanje i ne dovodi do nedopuštenosti tako postavljenog pitanja (presuda od 7. rujna 2023., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România, C‑216/21, EU:C:2023:628, t. 49. i navedena sudska praksa).

33

Slijedom navedenog, prvo je pitanje dopušteno.

34

Najprije valja podsjetiti na to da, u načelu, direktiva primjenjiva ratione temporis na sklapanje ugovora o javnoj nabavi jest ona koja je na snazi u trenutku kada javni naručitelj odabere vrstu postupka koji će se provoditi i konačno razriješi pitanje je li potrebno prethodno nadmetanje za sklapanje tog ugovora o javnoj nabavi. S druge strane, odredbe direktive za koju je rok za prenošenje istekao neprimjenjive su nakon tog datuma (vidjeti u tom smislu presudu od 14. siječnja 2021., RTS infra i Aannemingsbedrijf Norré-Behaegel, C‑387/19, EU:C:2021:13, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

35

U ovom predmetu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je odluka da se ne provede postupak nadmetanja za realizaciju slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona donesena Odlukom br. 400/2013 slovačke vlade od 10. srpnja 2013., datuma kada se primjenjivala Direktiva 2004/18. Podložno provjerama koje će morati provesti sud koji je uputio zahtjev, čini se da je tom odlukom, za Ministarstvo obrazovanja i Slovačku Republiku, konačno riješeno pitanje postojanja ili nepostojanja obveze provođenja postupka nadmetanja.

36

U svakom slučaju, čak i ako bi taj sud zaključio da je odluka kojom se konačno rješava pitanje je li postojala obveza provođenja takvog postupka nadmetanja nakon 18. travnja 2016. – datuma na koji je ukidanje Direktive 2004/18 stupilo na snagu i na koji je istekao rok za prenošenje Direktive 2014/24 – sadržaj članka 1. stavka 2. točke (b) Direktive 2004/18 u biti odgovara sadržaju članka 2. stavka 1. točke 6. podtočke (c) Direktive 2014/24 kad je riječ o izvođenju radova koji ispunjavaju zahtjeve koje je utvrdio javni naručitelj.

37

S obzirom na ta uvodna pojašnjenja, valja utvrditi ispunjava li skup ugovora koji ima obilježja onog o kojem je riječ u glavnom postupku kriterije za „ugovor o javnoj nabavi radova” u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) Direktive 2004/18, s obzirom na to da je taj pojam autonoman pojam prava Unije za koji nije relevantna pravna kvalifikacija koju za ugovor daje pravo države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2007., Auroux i dr., C‑220/05, EU:C:2007:31, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

38

U tom pogledu valja provjeriti, u skladu s definicijom pojma „ugovori o javnoj nabavi” iz članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/18, predstavlja li takav skup ugovora naplatni ugovor sklopljen u pisanom obliku između gospodarskih subjekata i javnog naručitelja i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li predmet tog ugovora izvođenje radova koji ispunjavaju zahtjeve koje je utvrdio javni naručitelj u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) te direktive.

39

U ovom slučaju, na sudu je koji je uputio zahtjev da odluči o tom pitanju nakon što provede ocjene potrebne u tu svrhu. Valja, naime, podsjetiti na to da članak 267. UFEU‑a ne ovlašćuje Sud da primijeni pravila prava Unije u određenom predmetu, nego samo da odluči o tumačenju Ugovorâ i akata koje su donijele institucije Europske unije. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud može u okviru pravosudne suradnje uvedene tim člankom 267. UFEU‑a na temelju elemenata u spisu pružiti nacionalnom sudu elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni u ocjeni učinaka pojedine odredbe tog prava (presuda od 7. rujna 2023., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România, C‑216/21, EU:C:2023:628, t. 72. i navedena sudska praksa).

40

Kao prvo, pojam „ugovori” iz članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/18 obuhvaća i sporazume o volji koji proizlaze iz više dokumenata a da tomu nije prepreka okolnost da je svaki od tih dokumenata ugovor prema nacionalnom pravu.

41

U ovom predmetu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji predmetno i vremenski povezani s obzirom na to da su oba sklopljena u okviru projekta izgradnje slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona. Potonji je potvrđen odlukom SA.46530 u kojoj se navodi da je izgradnja tog stadiona započela tek u jesen 2016., odnosno nakon što je 10. svibnja 2016. sklopljen dodatak br. 1 ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji.

42

Kao drugo, ugovore koji čine skup ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku sklopili su u pisanom obliku, s jedne strane, Národný futbalový štadión, kad je riječ o ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava, i društvo NFŠ, kad je riječ o predugovoru o kupoprodaji, koji su gospodarski subjekti i, s druge strane, Slovačka Država, koja je javni naručitelj u smislu članka 1. stavka 9. prvog podstavka Direktive 2004/18.

43

Kao treće, valja provjeriti je li skup ugovora koji ima značajke onog o kojem je riječ u glavnom postupku sklopljen uz naknadu.

44

S jedne strane, prema sudskoj praksi Suda, izraz „naplatan” označava ugovor kojim se svaka ugovorna strana obvezuje izvršiti protučinidbu ili dati naknadu u zamjenu za ono što dobiva od druge strane. Dvostranoobvezna priroda ugovora je dakle ključna značajka ugovora o javnoj nabavi koja se obvezno odražava zasnivanjem pravno obvezujućih obveza za svaku ugovornu stranu, čije se izvršenje mora moći zahtijevati sudskim putem (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2020., Tax‑Fin‑Lex, C‑367/19, EU:C:2020:685, t. 25. i 26. i navedenu sudsku praksu).

45

U tom pogledu valja istaknuti da, kada ugovor sadržava obvezu kupnje za javnog naručitelja, a da njegov suugovaratelj nema obvezu prodaje, to nepostojanje obveze prodaje ne može nužno biti dovoljno da se isključi dvostranoobvezna priroda tog ugovora i, prema tome, postojanje ugovora o javnoj nabavi, s obzirom na to da do takvog sklapanja može doći, ovisno o slučaju, tek nakon ispitivanja svih relevantnih elemenata.

46

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev navodi postojanje uzajamnih obveza između Ministarstva obrazovanja i društva NFŠ. Osim toga, taj sud među ostalim navodi da ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava sadržava obvezu države da dodijeli bespovratna sredstva kao i obveze pravnog prednika društva NFŠ da izgradi slovački nacionalni nogometni stadion u skladu s uvjetima koje je utvrdilo Ministarstvo obrazovanja, da financira najmanje 60 % troškova izgradnje i, u izvornoj verziji tog ugovora, da omogući Slovačkom nogometnom savezu besplatno korištenje dijela tog objekta. Iako je dodatkom br. 1 ugovoru o bespovratnim sredstvima ukinuta potonja obveza, tim dodatkom nisu uklonjene druge obveze koje su prenesene na društvo NFŠ.

47

S druge strane, u okviru ugovora o javnoj nabavi radova javni naručitelj prima uslugu koja se sastoji od izvođenja radova koje želi izvršiti i koji za njega imaju izravan gospodarski interes. Postojanje takvog gospodarskog interesa može se utvrditi ne samo kada je predviđeno da će javni naručitelj postati vlasnik radova ili posla koji su predmet ugovora nego i u drugim situacijama, osobito kada je predviđeno da će on imati pravnu osnovu koja će mu osigurati dostupnost tih poslova kako bi ih mogao koristiti u javne svrhe (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2021., Komisija/Austrija (Zakup još neizgrađene zgrade), C‑537/19, EU:C:2021:319, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

48

Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da, iako slovački nacionalni nogometni stadion pripada društvu NFŠ, ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava ograničava pravo na prijenos vlasništva tog stadiona na treće osobe, osobito zahtijevajući u tu svrhu prethodno pisano odobrenje Slovačke Države. Stoga ta država na tom stadionu u biti raspolaže pravom prvokupa koje ima stvarnu gospodarsku vrijednost.

49

Gospodarski interes može proizaći iz gospodarskih prednosti koje javni naručitelj može u budućnosti ostvariti na temelju korištenja ili prijenosa radova zbog činjenice da je financijski sudjelovao u njihovu izvođenju ili zbog rizika koje preuzima u slučaju poslovnog neuspjeha radova (presuda od 25. ožujka 2010., Helmut Müller, C‑451/08, EU:C:2010:168, t. 52. i navedena sudska praksa).

50

U ovom slučaju, kao što je to društvo NFŠ navelo u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, mogućnost kojom ta stranka raspolaže na temelju predugovora o kupoprodaji predstavlja jamstvo za poslovni rizik u slučaju da se slovački nacionalni nogometni stadion za nju pokaže komercijalno neodrživim. Stoga je javni naručitelj, time što se obvezao kupiti taj stadion na zahtjev društva NFŠ, preuzeo sve rizike u slučaju gospodarskog neuspjeha posla.

51

Kao četvrto, valja podsjetiti na to da, kako bi ugovor bio „ugovor o javnoj nabavi radova” čiji je predmet izvođenje radova, ti radovi moraju biti izvršeni u skladu sa zahtjevima koje je naveo javni naručitelj, pri čemu sredstva korištena za to izvršenje nisu relevantna (vidjeti u tom smislu presudu od 29. listopada 2009., Komisija/Njemačka, C‑536/07, EU:C:2009:664, t. 55.).

52

U tom pogledu, odlučujući utjecaj javnog naručitelja na projektiranje planirane zgrade može se utvrditi osobito ako se može dokazati da se taj utjecaj izvršavao u pogledu arhitektonske strukture te zgrade, primjerice u odnosu na njezinu veličinu, vanjske zidove i nosive zidove (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2021., Komisija/Austrija (Zakup još neizgrađene zgrade), C‑537/19, EU:C:2021:319, t. 53.).

53

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev u zahtjevu za prethodnu odluku pojašnjava da se slovački nacionalni nogometni stadion trebao izgraditi u skladu s uvjetima koje je odredilo Ministarstvo obrazovanja. U tom pogledu, potonje se u glavnom postupku, kao i društvo NFŠ, u svojim pisanim očitovanjima pred Sudom pozvalo na poštovanje kriterija iz UEFA‑ina pravilnika o infrastrukturi stadiona u pogledu stadiona četvrte kategorije.

54

Obveza poštovanja tih kriterija, s obzirom na to da postojanje te obveze treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, mogla bi omogućiti utvrđivanje odlučujućeg utjecaja Slovačke Države u pogledu arhitektonske strukture u slučaju da ta uredba sadržava zahtjeve koji se odnose, primjerice, na dimenzije igrališta, kapacitet broja gledatelja na stadionu ili broj predviđenih parkirališnih mjesta, što je također na sudu koji je uputio zahtjev da ispita.

55

S obzirom na prethodna razmatranja i pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, skup ugovora koji ima značajke onog o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja „ugovor o javnoj nabavi radova” u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) Direktive 2004/18.

56

Taj zaključak nije doveden u pitanje činjenicom da je Komisija u odluci SA.46530 smatrala da dodjela bespovratnih sredstava za izgradnju slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona i obećanje njegove kupnje predstavljaju državnu potporu spojivu s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a.

57

Prema mišljenju društva NFŠ, ta odluka podrazumijeva utvrđenja koja sprečavaju da se skup ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku kvalificira kao javna nabava. Tako iz navedene odluke proizlazi, među ostalim, da to društvo nije imalo obvezu realizacije slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona. Osim toga, navedeno društvo navodi da je prilikom izbora svojih dobavljača postupilo u skladu s pravilima o javnoj nabavi, u skladu s obvezom iz navedene odluke.

58

Međutim, s jedne strane, iako se u odluci SA.46530 navodi da će društvo NFŠ ostati vlasnik slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona nakon njegove izgradnje, a da pritom ne postoji obveza prijenosa vlasništva tog stadiona na Slovačku Državu, u toj se odluci ne spominje nepostojanje obveze izgradnje navedenog stadiona.

59

U svakom slučaju, valja istaknuti da se nacionalni sudovi, doduše, moraju suzdržati od donošenja odluka koje bi bile protivne Komisijinoj odluci o spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem, čija je ocjena u isključivoj nadležnosti te institucije koja djeluje pod nadzorom suda Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2020., Buonotourist/Komisija, C‑586/18 P, EU:C:2020:152, t. 90. i 91. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ocjene koje bi mogle implicitno proizlaziti iz odluke te institucije o državnoj potpori u načelu se ne mogu nametnuti nacionalnim sudovima u sporu kao što je onaj u glavnom postupku, koji nije povezan sa spojivosti te potpore s unutarnjim tržištem.

60

S druge strane, kada je javni naručitelj obvezan poštovati pravila prava Unije koja se odnose na javnu nabavu, taj se javni naručitelj ne može osloboditi te obveze, koja mu je posebno određena, namećući gospodarskom subjektu s kojim sklapa takav ugovor da se pridržava tih pravila tijekom izvršenja ugovora o kojem je riječ. Stoga se u ovom slučaju postojanje ugovora o javnoj nabavi koji povezuje društvo NFŠ i Slovačku Državu ne može dovesti u pitanje činjenicom da se u Odluci SA.46530 navodi da će radovi izgradnje slovačkog nacionalnog nogometnog stadiona biti predmet postupka javnog nadmetanja u skladu s pravilima primjenjivima u području javne nabave.

61

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 2. točku (b) Direktive 2004/18 treba tumačiti na način da je „ugovor o javnoj nabavi radova” u smislu tih odredbi skup ugovora koji povezuje državu članicu i gospodarski subjekt i koji sadržava ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i predugovor o kupoprodaji, sklopljene radi izgradnje nogometnog stadiona, kada taj skup ugovora stvara uzajamne obveze između te države i tog gospodarskog subjekta, koje uključuju obvezu izgradnje tog stadiona u skladu s uvjetima koje je navela navedena država kao i jednostranu opciju dodijeljenu navedenom gospodarskom subjektu koja odgovara obvezi iste države da kupi navedeni stadion, i dodjeljuje istom gospodarskom subjektu državnu potporu koju je Komisija priznala kao spojivu s unutarnjim tržištem.

62

Svojim drugim, trećim i četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 89/665 ili Direktivu 2014/24 tumačiti na način da im se protivi primjena, na temelju prigovora ništavosti koji je istaknuo javni naručitelj, nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa to da je ugovor sklopljen protivno propisima o javnoj nabavi apsolutno ništav ex tunc.

63

Društvo NFŠ smatra da su ta pitanja hipotetska. Komisija također sumnja u dopuštenost navedenih pitanja jer sud koji je uputio zahtjev nije jasno naveo razloge zbog kojih mu je potreban odgovor.

64

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na pitanja koja se odnose na pravo Unije primjenjuje se pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 30. travnja 2024., Procura della Repubblica presso il Tribunale di Bolzano, C‑178/22, EU:C:2024:371, t. 27. i navedena sudska praksa).

65

Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se Ministarstvo obrazovanja u svojem prigovoru pozvalo na ništavost skupa ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku, da je taj skup ugovora sklopljen bez postupka nadmetanja i da nacionalno zakonodavstvo, kako ga tumači dio nacionalne sudske prakse, nalaže utvrđivanje apsolutne ništavosti ex tunc ugovora sklopljenog protivno propisima o javnoj nabavi.

66

Stoga drugo, treće i četvrto pitanje nisu hipotetska pitanja i nije očito da odgovor na ta pitanja ne bi bio koristan sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku za odlučivanje u sporu koji se pred njim vodi. Iz toga proizlazi da su ta pitanja dopuštena.

67

Kao prvo, ne može se smatrati da se Direktivom 89/665 provodi potpuno usklađivanje i da stoga obuhvaća sva moguća pravna sredstva u području javne nabave (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., T‑Systems Magyarország, C‑263/19, EU:C:2020:373, t. 53.).

68

S obzirom na to pojašnjenje, valja provjeriti ulazi li prigovor ništavosti koji je istaknuo javni naručitelj u područje primjene te direktive.

69

U tom pogledu, članak 1. Direktive 89/665, naslovljen „Područje primjene i dostupnost postupaka pravne zaštite”, u stavku 3. navodi osobe koje moraju moći podnijeti pravna sredstva na temelju te direktive. Tom se odredbom zahtijeva da su postupci preispitivanja dostupni svakoj osobi koja ima ili je imala interes za dobivanje određenog ugovora o javnoj nabavi i koja je pretrpjela ili bi mogla pretrpjeti štetu od navodne povrede prava.

70

Osim toga, u članku 1. stavku 1. četvrtom podstavku navedene direktive navode se odluke protiv kojih se mora moći podnijeti pravni lijek na temelju iste direktive. Tom se odredbom samo zahtijeva da se odluke koje donose javni naručitelji mogu pobijati takvim pravnim lijekovima.

71

Iz zajedničkog tumačenja tih odredbi proizlazi da cilj Direktive 89/665 nije uspostava postupaka ili pravnih sredstava u korist javnih naručitelja.

72

To tumačenje potvrđuje sudska praksa Suda prema kojoj odredbe te direktive štite gospodarske subjekte od arbitrarnog postupanja javnog naručitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., T‑Systems Magyarország, C‑263/19, EU:C:2020:373, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

73

Konkretno, valja primijetiti da se članak 2.d Direktive 89/665, na koji se odnosi treće prethodno pitanje, odnosi na posljedice povrede pravila prava Unije o javnoj nabavi, poput članka 2.e te direktive. Međutim, Sud je presudio da se članak 2.e navedene direktive odnosi samo na sredstva pravne zaštite koja su podnijeli poduzetnici koji imaju ili su imali interes za dobivanje određenog ugovora i koji su pretrpjeli ili bi mogli pretrpjeti štetu zbog navodne povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., T‑Systems Magyarország, C‑263/19, EU:C:2020:373, t. 54.).

74

Iz toga slijedi da prigovor ništavosti koji je istaknuo javni naručitelj ne ulazi u područje primjene Direktive 89/665.

75

Kao drugo, Direktivom 2014/24 utvrđuju se, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 1., samo pravila koja se primjenjuju na postupke javne nabave, a da se pritom ne uređuju posljedice povrede tih pravila.

76

Međutim, člankom 83. Direktive 2014/24 predviđaju se pravila o praćenju primjene te direktive. Budući da su ta pravila postupovne prirode, ona se od 18. travnja 2016., datuma isteka roka za prenošenje navedene direktive, primjenjuju na sve postupke javne nabave koji su novi ili su u tijeku, a koji su obuhvaćeni materijalnim područjem primjene te iste direktive.

77

U tom je pogledu Sud presudio da članak 83. stavke 1. i 2. Direktive 2014/24 treba tumačiti na način da se njime državama članicama ne nameće niti zabranjuje da donesu propis na temelju kojeg nadzorno tijelo može, radi zaštite financijskih interesa Unije, pokrenuti postupak preispitivanja po službenoj dužnosti radi nadzora povreda propisa u području javne nabave (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Hungeod i dr., C‑496/18 i C‑497/18, EU:C:2020:240, t. 84.).

78

Međutim, Sud je također presudio da kada je takav postupak predviđen, on ulazi u područje primjene prava Unije s obzirom na to da su ugovori o javnoj nabavi koji su predmet takvog preispitivanja obuhvaćeni materijalnim područjem primjene direktiva o javnoj nabavi. Stoga takav postupak mora poštovati pravo Unije, uključujući opća načela tog prava (presuda od 26. ožujka 2020., Hungeod i dr., C‑496/18 i C‑497/18, EU:C:2020:240, t. 85. i 86.).

79

Isto tako, članak 83. stavke 1. i 2. Direktive 2014/24 treba tumačiti na način da se njime državama članicama ne nalaže niti zabranjuje da donesu nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa mogućnost da javni naručitelj u sporu o ugovoru istakne prigovor apsolutne ništavosti ex tunc koji se temelji na povredi propisa u području javne nabave.

80

Osim toga, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da se tužbom iz koje proizlazi glavni postupak povređuje pravo Unije, uključujući opća načela tog prava.

81

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo, treće i četvrto pitanje valja odgovoriti da Direktivu 89/665 i Direktivu 2014/24 treba tumačiti na način da im se ne protivi primjena, na temelju prigovora ništavosti koji je istaknuo javni naručitelj, nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa da je ugovor sklopljen protivno propisima o javnoj nabavi apsolutno ništav ex tunc pod uvjetom da, kad je riječ o ugovoru o javnoj nabavi koji je obuhvaćen materijalnim područjem primjene Direktive 2014/24, zakonodavstvo kojim se predviđa takva ništavost poštuje pravo Unije, uključujući opća načela tog prava.

82

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: