–

za LF, V. B. Ilareva i K. Stojanov, advokati,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma, J. Hottiaux, A. Katsimerou i E. Rousseva, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 1., 4. i 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 2. točke (h) i članka 3. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216 L) i članka 14. stavka 2. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između LF‑a i Državne agencije za bežancite (Državna agencija za izbjeglice, Bugarska) (u daljnjem tekstu: DAB), u vezi s odlukom kojom mu je uskraćen status izbjeglice, kao i „humanitarni status”.

3

U uvodnoj izjavi 12. Direktive 2008/115 navodi se:

„Položaj državljana trećih zemalja koji borave nezakonito, a njihovo udaljavanje nije moguće, trebao bi biti reguliran. Osnovne uvjete za njihovo uzdržavanje trebalo bi utvrditi u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Takve bi osobe trebale dobiti pisanu potvrdu kako bi mogle u slučaju upravnih kontrola ili provjera dokazati svoj poseban položaj. Države bi članice trebale imati široku slobodu u odlučivanju u pogledu obrasca i oblika potvrde te bi trebale moći uključiti ga u odluke koje se odnose na povratak prema ovoj Direktivi.”

4

Članak 2. stavak 2. te direktive predviđa:

„Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:

5

U članku 6. stavku 4. navedene direktive određuje se:

„Država članica može u svako doba odlučiti izdati neovisnu [dozvolu boravka] ili drugo odobrenje kojim se omogućuje pravo na boravak zbog suosjećanja, humanitarnih ili drugih razloga državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi u njihovom području. U tom se slučaju ne izdaje odluka o vraćanju. Ako je odluka o vraćanju već izdana, ukida se ili se suspendira za vrijeme trajanja [dozvole boravka] ili drugog odobrenja koje omogućuje pravo na boravak.”

6

U skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. te direktive:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere za izvršenje odluke o vraćanju, ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. stavkom 4. ili ako obveza vraćanja nije izvršena u vremenu za dobrovoljni odlazak, odobren[om] u skladu s člankom 7.

2.   Ako je država članica odobrila u skladu s člankom 7. vrijeme za dobrovoljni odlazak, odluka o vraćanju može se izvršiti samo nakon proteka tog vremena, osim ako se pojavi opasnost iz članka 7. stavka 4. tijekom tog vremena.”

7

Člankom 9. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/115 određuje se:

„1.   „Države članice odgađaju udaljavanje:

2.   Države članice mogu odgoditi udaljavanje na određeno vrijeme uzimajući u obzir posebne okolnosti pojedinačnog slučaja. Države članice posebno uzimaju u obzir:

8

Člankom 14. te direktive predviđa se:

„1.   Države članice, osim u slučajevima iz članaka 16. i 17., osiguravaju da se sljedeća načela uzimaju u obzir u najvećoj mogućoj mjeri u pogledu državljana trećih zemalja tijekom razdoblja određenog za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. te tijekom vremena za koje je udaljavanje odgođeno u skladu s člankom 9.:

2.   Države članice izdaju osobama iz stavka 1. pisanu potvrdu u skladu s nacionalnim zakonodavstvom da se vrijeme za dobrovoljni odlazak produljuje u skladu s člankom 7. stavkom 2. ili da se odluka o vraćanju privremeno neće izvršiti.”

9

U uvodnim izjavama 14. i 15. Direktive 2011/95 navodi se:

10

U skladu s člankom 2. točkom (h) te direktive, pojam ,zahtjev za međunarodnu zaštitu’ se, za potrebe navedene direktive, shvaća kao „zahtjev za zaštit[u] koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite koja je izvan djelokruga ove Direktive, a koja se može zasebno tražiti”.

11

Članak 3. te direktive predviđa:

„Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za dobivanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i one prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom.”

12

Članak 2. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38., SL 2020., L 415, str. 90. i SL 2023./90200, L) glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

13

Članak 9. stavak 1. te direktive propisuje:

„Podnositeljima zahtjeva dozvoljava se ostanak u državi članici isključivo zbog postupka, dok tijelo odlučivanja ne donese odluku u prvostupanjskom postupku iz poglavlja III. To pravo na ostanak ne predstavlja ovlaštenje na dozvolu boravka.”

14

Članak 41. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice mogu utvrditi iznimke od prava ostanka na državnom području, ako osoba:

Države članice mogu predvidjeti takve iznimke samo ako tijelo odlučivanja smatra da odluka o povratku neće dovesti izravno ili neizravno do kršenja načela nevraćanja suprotno međunarodnim obvezama ili obvezama Unije država članica.”

15

Članak 46. stavci 5. i 6. iste direktive propisuje:

„5.   Ne dovodeći u pitanje stavak 6., države članice omogućuju podnositeljima zahtjeva da ostanu na državnom području do isteka roka unutar kojega imaju pravo na učinkovit pravni lijek, te, ako je takvo pravo ostvareno unutar roka, do zaključenja postupka povodom pravnog lijeka.

6.   U slučaju odluke:

[…]

sud ima ovlast odlučivati o tome može li podnositelj zahtjeva ostati na državnom području države članice, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili po službenoj dužnosti, ako takva odluka dovodi do prestanka prava podnositelja zahtjeva da ostane u državi članici te ako u takvim slučajevima nije predviđen pravni lijek prema nacionalnom pravu.”

16

Člankom 20. stavcima 1. i 5. Direktive 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.) predviđa se:

„1.   Države članice mogu ograničiti ili, u iznimnim ili valjano utemeljenim slučajevima, ukinuti materijalne uvjete prihvata kada podnositelj zahtjeva:

[…]

[…]

5.   Odluke o ograničavanju ili ukidanju materijalnih uvjeta prihvata iz stavaka 1., 2., 3. i 4. ovog članka donose se pojedinačno, objektivno i nepristrano i za njih se navode razlozi. Odluke se temelje na posebnom položaju predmetne osobe, posebno u vezi s osobama iz članka 21. i pritom uzima u obzir načelo proporcionalnosti. Države članice u svim okolnostima osiguravaju pristup zdravstvenoj zaštiti u skladu s člankom 19. te svim podnositeljima zahtjeva osiguravaju dostojanstven životni standard.”

17

Članak 8. stavak 1. Zakona za ubežičteto i bežancite (Zakon o azilu i izbjeglicama, u daljnjem tekstu: ZUB) određuje:

„Status izbjeglice u Republici Bugarskoj odobrava se stranom državljaninu koji se, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, nalazi izvan svoje zemlje podrijetla te se, zbog tih razloga, ne može ili ne želi staviti pod zaštitu te zemlje ili se u nju vratiti.”

18

Člankom 9. tog zakona propisuje se:

„1.   Humanitarni status odobrava se stranom državljaninu koji ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice i koji ne može ili ne želi dobiti zaštitu svoje zemlje podrijetla jer može biti izložen stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde, kao što su:

[…]

8.   Humanitarni status može se odobriti i zbog drugih humanitarnih razloga, kao i iz razloga navedenih u zaključcima izvršnog odbora Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice.”

19

Članak 44.b Zakona za čuždenicite v Republika Balgaria (Zakon o strancima u Republici Bugarskoj, u daljnjem tekstu: ZChRB) glasi:

„1.   Ako je protjerivanje ili trenutačno vraćanje stranog državljanina nemoguće ili se izvršenje tih mjera mora odgoditi iz pravnih ili tehničkih razloga, tijelo koje je donijelo prisilnu upravnu mjeru odgađa njezino izvršenje dok se ne uklone prepreke za njezino izvršenje.

2.   Ako je, po isteku razdoblja privremene zaštite predviđene [ZUB‑om], protjerivanje ili vraćanje stranog državljanina nemoguće ili se izvršenje tih mjera mora odgoditi zbog zdravstvenih ili humanitarnih razloga, tijelo koje je donijelo prisilnu upravnu mjeru odgađa njezino izvršenje dok se ne uklone prepreke za njezino izvršenje.”

20

U skladu sa stavkom 1. točkom 16. dodatnih odredaba ZChRB‑a, postoje „humanitarni razlozi” kada bi odbijanje ulaska ili odlaska s državnog područja Republike Bugarske stranog državljanina prouzročilo ozbiljnu opasnost za njegovo zdravlje ili život zbog objektivnih okolnosti, ili za integritet njegove obitelji, ili kada najbolji interes djeteta zahtijeva prihvat ili ostanak na državnom području te zemlje.

21

LF je punoljetni državljanin treće zemlje koji boravi u Bugarskoj od 1996. Bezuspješno je podnio više zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je protiv njega doneseno više odluka o vraćanju, koje nikad nisu bile izvršene.

22

LF je 13. travnja 2021. podnio jedanaesti zahtjev za međunarodnu zaštitu ističući, među ostalim, da je veliki dio svojeg života proveo u Bugarskoj i da, zbog pravne praznine u pogledu svojeg boravka u toj državi članici, nije imao pristup zdravstvenom osiguranju ni liječničkom nadzoru. Također je istaknuo da ga je njegovo posebno pogoršano zdravstveno stanje spriječilo da normalno putuje i da duga putovanja mogu ugroziti njegov život.

23

DAB, tijelo odlučivanja u Bugarskoj, odbio je LF‑ov zahtjev odlukom od 29. travnja 2021. Odlučeno je da će se vraćanje dotične osobe u zemlju podrijetla osigurati putem nacionalnog tijela nadležnog za vraćanje ili Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

24

Ta je odluka poništena presudom od 25. studenoga 2021., koja je postala pravomoćna, zbog toga što se, s jedne strane, LF pozvao na načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, koje se na njega primjenjuje s obzirom na njegove tvrdnje prema kojima bi duga putovanja ugrozila njegov život i, s druge strane, zato što je povreda takvog načela razlog za odobravanje humanitarnog statusa predviđenog člankom 9. stavkom 1. točkom 2. ZUB‑a.

25

Nakon tog poništenja, LF‑ov zahtjev za međunarodnu zaštitu registriran je 30. prosinca 2021. Izrazio je želju da ga se smjesti u DAB‑ov centar za registraciju i prihvat jer nije bio u stanju ispunjavati svoje osnovne potrebe.

26

DAB je 10. kolovoza 2022. donio spornu odluku kojom je odbio LF‑u priznati status izbjeglice, kao i humanitarni status.

27

To je tijelo smatralo da razlozi na koje se poziva LF, s jedne strane, ne opravdavaju osnovani strah od proganjanja ili stvarnu opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 8. stavka 1. i članka 9. stavka 1. ZUB‑a i, s druge strane, ne mogu predstavljati razloge za dobivanje humanitarnog statusa zbog razloga iz članka 9. stavka 8. tog zakona. Usto, navedeno je tijelo navelo da različite LF‑ove kaznene osude dokazuju da nije integriran u bugarsko društvo i njegovo recidivističko ponašanje. Naposljetku, smatralo je da LF‑ov produljeni boravak u Bugarskoj i nemogućnost povratka u svoju zemlju podrijetla nisu razlog za zaštitu na temelju ZUB‑a, nego samo mogu opravdati zahtjev za administrativni status na temelju ZChRB‑a.

28

LF je protiv te odluke podnio tužbu pred Administrativen sadom Sofija‑grad (Upravni sud Grada Sofije, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev.

29

Taj sud smatra, kao prvo, da LF ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice na temelju članka 8. stavka 1. ZUB‑a ili za odobravanje humanitarnog statusa na temelju članka 9. stavka 1. tog zakona. Uza sve to, uzimajući u obzir znatnu duljinu LF‑ova boravka u Bugarskoj – odnosno više od 26 godina – tijekom kojeg nije imao nikakve osobne isprave i često je bio lišen jamstava potrebnih za osiguranje razine dostojanstvenog života, što je predstavljalo povredu članka 14. Direktive 2008/115, njegova je situacija usporediva s onima o kojima je riječ u presudama od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218), i od 19. ožujka 2019.Ibrahim i dr. (C‑297/17, C‑318/17, C‑319/17 i C‑438/17, EU:C:2019:219) i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 21. siječnja 2011., M. S. S. protiv Belgije i Grčke (CE:ECHR:2011:0121JUD003069609).

30

Sud koji je uputio zahtjev osobito ističe da bugarska tijela nisu ispunila svoju obvezu, koja proizlazi iz članka 8. Direktive 2008/115, da provedu udaljavanje LF‑a u najkraćem mogućem roku.

31

Taj sud nastoji doznati spada li – s obzirom na to da ne postoji odredba ZChRB‑a kojom se omogućuje odobravanje prava boravka LF‑u zbog humanitarnih razloga i u nedostatku obveze država članica da uvedu takvu odredbu na temelju članka 6. stavka 4. Direktive 2008/115 – činjenica da bugarska tijela nisu priznala LF‑ovu posebnu situaciju, pod pretpostavkom da predstavlja povredu članaka 1., 4. i 7. Povelje, pod „prevladavajuće humanitarne razloge” koji bi opravdavali tumačenje članka 9. stavka 8. ZUB‑a u skladu s uvodnom izjavom 15. i člankom 2. točkom (h) Direktive 2011/95.

32

U slučaju potvrdnog odgovora, navedeni sud također nastoji doznati treba li odobriti supsidijarnu zaštitu u smislu Direktive 2011/95 na temelju članka 9. stavka 8. ZUB‑a ili pravo boravka zbog humanitarnih razloga u smislu članka 6. stavka 4. Direktive 2008/115.

33

Kao drugo, isti sud naglašava da nijedna odredba ZChRB‑a ne predviđa LF‑ovo pravo da dobije pisanu potvrdu o svojem položaju, suprotno onomu što je navedeno u uvodnoj izjavi 12. Direktive 2008/115 i onomu što predviđa njezin članak 14. stavak 2.

34

U ovom slučaju primjena ZChRB‑a i Direktive 2008/115 na LF‑a ograničila se to da se u odnosu na njega donesu dvije odluke o vraćanju, od 26. rujna 2005. i od 9. kolovoza 2017., koje nisu izvršene. Ništa ne upućuje na to da se to neizvršenje može objasniti preprekama njihovu izvršenju ili zdravstvenim ili humanitarnim razlozima.

35

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, Direktiva 2008/115 ne određuje posljedice koje proizlaze iz činjenice da se izvršenjem udaljavanja povređuje pravo državljanina treće zemlje na poštovanje njegova privatnog života. Prema tome, u nedostatku nacionalne humanitarne klauzule usvojene u skladu s člankom 6. stavkom 4. te direktive, povreda članka 14. stavka 2. navedene direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 12., ne može dovesti do toga da se državi članici nametne obveza odobravanja prava boravka državljaninu treće zemlje.

36

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da samo članak 9. stavak 8. ZUB‑a uređuje izdavanje dozvole boravka državljaninu treće zemlje zbog humanitarnih razloga. Međutim, taj sud dvoji u pogledu tumačenja te odredbe s obzirom na pravo Unije jer je bugarski zakonodavac pogrešno smatrao da izdavanje dozvole boravka zbog humanitarnih razloga treba biti uređeno ZUB‑om, čiji je glavni cilj prenijeti u bugarsko pravo Direktivu 2011/95.

37

Naime, taj sud smatra da, s jedne strane, iako je u bugarskom pravu supsidijarna zaštita također označena izrazom „humanitarni status”, „humanitarni razlozi” iz članka 9. stavka 8. ZUB‑a, ne čine se relevantnima za ocjenu treba li odobriti supsidijarnu zaštitu, kako je uređena člankom 15. Direktive 2011/95 i člankom 9. stavkom 1. ZUB‑a. S druge strane, smatra da je, na temelju uvodne izjave 12. i članka 2. točke (h) te direktive, izdavanje dozvole boravka zbog takvih humanitarnih razloga isključeno je iz njezina područja primjene.

38

Sud koji je uputio zahtjev smatra da LF‑ova situacija zahtijeva široko tumačenje jedine mogućnosti da se u nacionalnom pravu primijeni „humanitarna odredba” koja je u skladu s temeljnim pravima iz članaka 1., 4. i 7. Povelje.

39

Kad bi se članak 9. stavak 8. ZUB‑a tumačio na način da ne ulazi u područje primjene Direktive 2011/95, LF‑ova pravna situacija mogla bi se ocjenjivati ne u svjetlu njegova eventualnog vraćanja u zemlju podrijetla, nego u svjetlu njegove situacije u Bugarskoj, uz uzimanje u obzir trajanja njegova boravka u toj državi članici i poštovanja njegovih temeljnih prava.

40

Stoga se sud koji je uputio zahtjev stoga pita omogućuje li se – neovisno o pridržaju iz članka 3. Direktive 2011/95, koji se odnosi na to da države članice uvedu povoljnije standarde – člankom 2. stavkom 2. točkom (h) te direktive da se odobri zaštita „zbog prevladavajućih humanitarnih razloga”, bez povezanosti s prirodom i razlozima navedene direktive, državljaninu treće zemlje koji je, poput LF‑a, boravio u državi članici dulje od 26 godina, bez pisane potvrde svojeg pravnog statusa i bez mogućnosti dobivanja dozvole boravka „zbog humanitarnih razloga”.

41

Prema mišljenju tog suda, pravima na poštovanje ljudskog dostojanstva, pravima na život, integritet i zdravlje, utvrđenima u člancima 1., 2., 3. i 35. Povelje, kao i zabrani nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja iz njezina članka 4. protivi se to da se, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, državljaninu treće zemlje s nezakonitim boravkom, čije je vraćanje zapravo odgođeno u iščekivanju odluke o njegovoj tužbi, uskrati briga o njegovim osnovnim potrebama.

42

U tim je okolnostima Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud Grada Sofije) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

43

Svojim prvim, trećim i petim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (h) Direktive 2011/95, u vezi s uvodnom izjavom 15. i člankom 3. te direktive te člancima 1. i 4. Povelje, tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica državljaninu treće zemlje dodijeli pravo boravka zbog humanitarnih razloga koji ni na koji način nisu povezani s prirodom, temeljima i svrhom međunarodne zaštite iz navedene direktive.

44

Kao prvo, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 3. Direktive 2011/95, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 14., države članice mogu uvesti ili zadržati standarde kojima se ublažavaju uvjeti za odobravanje statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s tom direktivom. Prema tome, takvi standardi ne smiju biti protivni općoj strukturi i ciljevima navedene direktive. Osobito su zabranjeni standardi na temelju kojih se status izbjeglice ili status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita priznaje državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva koje se nalaze u situacijama koje nemaju nikakve veze s logikom međunarodne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2021., Bundesrepublik Deutschland (Održavanje obiteljskog jedinstva), C‑91/20, EU:C:2021:898, t. 39. i 40.).

45

Tako je Sud već presudio, kad je riječ o članku 3. Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.), čiji je tekst istovjetan članku 3. Direktive 2011/95 da se toj odredbi protivi to da država članica odobri status izbjeglice ili korisnika supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva zbog nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje, koje se odvija na državnom području te države članice, s obzirom na to da takva situacija nema nikakve veze s logikom međunarodne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj, C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 33., 43. i 44.).

46

Prema tome, dodjela prava boravka državljaninu treće zemlje ne može se temeljiti na odredbama Direktive 2011/95 kada je takvo pravo boravka opravdano situacijom materijalne oskudice u kojoj se taj državljanin nalazi na državnom području države članice domaćina, čak i ako je ta situacija toliko ozbiljna da bi se mogla izjednačiti s nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem u smislu članka 4. Povelje.

47

Kao drugo, ipak valja naglasiti da je u članku 2. točki (h) Direktive 2011/95, pojam „zahtjev za međunarodnu zaštitu” definiran kao zahtjev za zaštitu koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite. Tu odredbu valja tumačiti u vezi s uvodnom izjavom 15. te direktive kojom se pobliže određuje da državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je dopušten ostanak na državnom području država članica, ne zato što im je potrebna međunarodna zaštita nego zbog osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj osnovi, nisu obuhvaćeni navedenom direktivom.

48

Iz toga slijedi da, neovisno o njezinu članku 3., Direktiva 2011/95 ne zabranjuje državi članici da odobri nacionalnu zaštitu uz prava koja osobama koje nemaju status izbjeglice ili korisnika supsidijarne zaštite omogućuju boravak na njezinu državnom području, pri čemu odobrenje takve zaštite ne ulazi u područje primjene te direktive (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 116. do 118. i od 23. svibnja 2019., Bilali, C‑720/17, EU:C:2019:448, t. 61.). Stoga država članica može, samo na temelju svojeg nacionalnog prava, odobriti pravo boravka zbog humanitarnih razloga državljanima trećih zemalja koji se nalaze u stanju krajnje materijalne oskudice na njezinu državnom području.

49

Međutim, ne smije biti moguće da se tu nacionalnu zaštitu pobrka sa statusom izbjeglice ili korisnika supsidijarne zaštite u smislu te direktive, jer bi u protivnom dolazilo do povrede sustava uspostavljenog Direktivom 2011/95. Stoga pravila kojima se dodjeljuje takva nacionalna zaštita trebaju omogućavati da je se jasno razlikuje od zaštite koja se dodjeljuje na temelju navedene direktive (vidjeti po analogiji presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 119. i 120.).

50

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi omogućuje li nacionalni propis – na temelju kojeg bi se pravo boravka zbog humanitarnih razloga moglo, ovisno o slučaju, dodijeliti državljaninu treće zemlje koji se nalazi u situaciji kao što je ona tužitelja iz glavnog postupka – da se status koji proizlazi iz takvog prava boravka jasno razlikuje od statusa odobrenog na temelju Direktive 2011/95.

51

U tom pogledu, okolnost da nacionalno pravo jednako kvalificira sustav koji proizlazi iz dodjele supsidijarne zaštite, s jedne strane, i sustav koji proizlazi iz te nacionalne zaštite, s druge strane, sama za sebe ne omogućava da se smatra da se ta dva sustava ne mogu razlikovati u dostatnoj mjeri (vidjeti po analogiji presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 119. i 120.). Ni činjenica da se propis koji se odnosi na takvu nacionalnu zaštitu nalazi među odredbama nacionalnog prava koje se, u načelu, odnose na zaštitu koja proizlazi iz Direktive 2011/95 ne omogućava da se smatra da se navedeni sustavi ne mogu razlikovati u dostatnoj mjeri.

52

Međutim, kada je – kao što se čini da je posrijedi u ovom slučaju – sustav koji proizlazi iz nacionalne zaštite predviđen istim zakonodavstvom kojim se prenosi Direktiva 2011/95 i kada je, osim toga, nacionalni zakonodavac taj sustav kvalificirao na isti način kao i sustav supsidijarne zaštite, ne može se smatrati da pravila kojima se odobrava takva nacionalna zaštita omogućavaju jasno razlikovanje te zaštite od one koja je odobrena na temelju te direktive ako je status koji proizlazi iz tog nacionalnog sustava, usto, u biti isti kao i status korisnika supsidijarne zaštite, kako je utvrđen navedenom direktivom.

53

Naposljetku, člankom 2. točkom (h) Direktive 2011/95 predviđa se samo to da zahtjev kojim državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva izrijekom traži drugu vrstu zaštite ne predstavlja zahtjev za međunarodnu zaštitu kada nacionalno pravo omogućava traženje te druge vrste zaštite putem zasebnog zahtjeva. S druge strane, suprotno onomu što tvrdi Europska komisija, ta odredba ni na koji način ne sprečava nacionalno tijelo da, nakon što je odbilo zahtjev za međunarodnu zaštitu, dodijeli pravo boravka na temelju zaštite koja proizlazi isključivo iz nacionalnog prava.

54

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo, treće i peto pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2011/95 treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da država članica državljaninu treće zemlje dodijeli pravo boravka zbog razloga koji ni na koji način nisu povezani s općom strukturom i ciljevima te direktive, pod uvjetom da se to pravo boravka jasno razlikuje od međunarodne zaštite odobrene na temelju navedene direktive.

55

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. stavak 2. Direktive 2008/115, u vezi s uvodnom izjavom 12. te direktive, kao i člancima 1. i 4. Povelje, tumačiti na način da država članica koja nije u mogućnosti provesti udaljavanje državljanina treće zemlje u rokovima određenima u skladu s člankom 8. te direktive mora tom državljaninu izdati pisanu potvrdu da se – iako nezakonito boravi na državnom području te države članice – odluka o vraćanju koja se na njega odnosi privremeno neće izvršiti.

56

Kao prvo, valja istaknuti da se, podložno iznimkama predviđenima u članku 2. stavku 2. Direktive 2008/115, potonja primjenjuje na svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na državnom području države članice. Osim toga, budući da je državljanin treće zemlje obuhvaćen područjem primjene te direktive, on u načelu mora podlijegati zajedničkim standardima i postupcima propisanima tom direktivom za njegovo vraćanje, i to sve dok njegov boravak eventualno ne bude reguliran (presuda od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 52. i navedena sudska praksa).

57

Stoga, pod uvjetom da je odluka o vraćanju u pogledu državljanina treće zemlje donesena uz poštovanje materijalnih i postupovnih jamstava uvedenih Direktivom 2008/115, dotična država članica dužna je provesti udaljavanje tog državljanina, na temelju članka 8. te direktive (vidjeti u tom smislu presude od 14. siječnja 2021, Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Vraćanje maloljetnika bez pratnje), C‑441/19, EU:C:2021:9, t. 79. i 80. i od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

58

Kao drugo, odstupanjem od obveze udaljavanja državljanina treće zemlje u odnosu na kojeg je donesena odluka o vraćanju u rokovima određenima u skladu s člankom 8. Direktive 2008/115, članak 9. te direktive ovlašćuje, ili čak obvezuje, dotičnu državu članicu da odgodi to udaljavanje u određenim slučajevima.

59

Kao što to potvrđuje uvodna izjava 12. Direktive 2008/115, državljanin treće zemlje s nezakonitim boravkom čije je udaljavanje odgođeno stoga je i dalje obuhvaćen područjem primjene te direktive. Usto, iz članka 14. navedene direktive proizlazi da taj državljanin raspolaže određenim ovlastima u iščekivanju svojeg udaljavanja.

60

U tom smislu, članak 14. stavak 2. Direktive 2008/115 obvezuje državu članicu na čijem državnom području taj državljanin nezakonito boravi da mu, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, izda pisanu potvrdu da se odluka o vraćanju koja se na njega odnosi privremeno neće izvršiti.

61

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. stavak 2. Direktive 2008/115 treba tumačiti na način da država članica koja nije u mogućnosti provesti udaljavanje državljanina treće zemlje u rokovima određenima u skladu s člankom 8. te direktive mora tom državljaninu izdati pisanu potvrdu da se – iako nezakonito boravi na državnom području te države članice – odluka o vraćanju koja se na njega odnosi privremeno neće izvršiti.

62

Svojim četvrtim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 1., 4. i 7. Povelje, u vezi s Direktivom 2008/115, tumačiti na način da država članica može biti dužna, zbog prevladavajućih humanitarnih razloga, dodijeliti pravo boravka, prema potrebi na temelju međunarodne zaštite, državljaninu treće zemlje koji je dulje boravio na njezinu državnom području a da pritom njegov status nije uređen i da ondje trenutačno nezakonito boravi.

63

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je područje primjene Povelje, u pogledu djelovanja država članica, definirano u njezinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije, pri čemu se tom odredbom potvrđuje praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih. Nasuprot tomu, kada pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati te eventualno istaknute odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti (presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 78. i od 25. siječnja 2024., Parchetul de pe lângă Curtea de Apel Craiova i dr., C‑58/22, EU:C:2024:70, t. 40.).

64

Stoga najprije valja ispitati u kojoj mjeri situacija državljanina treće zemlje kao što je ona tužitelja iz glavnog postupka može biti obuhvaćena pravom Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje i potom utvrditi podrazumijeva li takva situacija, na temelju članaka 1., 4. ili 7. Povelje, dodjeljivanje prava boravka tom državljaninu treće zemlje.

65

U tom pogledu, prvo, iz navoda koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da tužitelj iz glavnog postupka ne ispunjava uvjete za dobivanje međunarodne zaštite u smislu Direktive 2011/95, tako da se ta direktiva ne primjenjuje na njegovu situaciju.

66

Drugo, osim ako se ne može pozvati na drugu dozvolu boravka na bugarskom državnom području, tužitelj iz glavnog postupka je, s druge strane, obuhvaćen područjem primjene Direktive 2008/115, s obzirom na to da nezakonito boravi na tom državnom području, od donošenja odluke o odbijanju njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, protiv koje je podnio pravno sredstvo sudu koji je uputio zahtjev (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 209. i 210.). Iz toga slijedi da je situacija tužitelja iz glavnog postupka uređena pravom Unije.

67

Međutim, nijedna odredba Direktive 2008/115 ne može se tumačiti na način da zahtijeva da država članica izda dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi na njezinu državnom području. Što se konkretno tiče članka 6. stavka 4. Direktive 2008/115, tom se odredbom državama članicama samo dopušta da zbog suosjećanja ili humanitarnih razloga odobre pravo boravka na temelju svojeg nacionalnog prava, a ne prava Unije, državljanima trećih zemalja koji nezakonito borave na njihovu državnom području (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 85. i 86.).

68

Međutim, u skladu s člankom 51. stavkom 2. Povelje, njezine odredbe ne proširuju područje primjene prava Unije. Stoga se ne može smatrati da, na temelju članaka 1., 4. ili 7. Povelje, država članica može biti dužna državljaninu treće zemlje koji ulazi u područje primjene Direktive 2008/115 dodijeliti pravo boravka (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 87.). U tom pogledu nije relevantno dulje ili kraće trajanje boravka tog državljanina na državnom području dotične države članice.

69

Treće, čak i ako nezakonito boravi na državnom području dotične države članice, državljanin treće zemlje u situaciji poput one tužitelja iz glavnog postupka je također obuhvaćen područjem primjene direktiva 2013/32 i 2013/33 sve dok sud koji je uputio zahtjev ne odluči o pravnom sredstvu koje je podnio protiv odbijanja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 207. i 208.).

70

Prema članku 46. stavku 5. Direktive 2013/32 tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo, uz iznimku slučajeva predviđenih u članku 41. stavku 1. i članku 46. stavku 6. te direktive, ostati na području dotične države članice u iščekivanju ishoda pravnog sredstva koje su podnijeli protiv odbijanja njihovog zahtjeva (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat tražitelja međunarodne zaštite), C‑808/18, EU:C:2020:1029, t. 282.).

71

Dakle, nije isključeno da, u ovom slučaju, unatoč činjenici da zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja iz glavnog postupka predstavlja naknadni zahtjev, on ima pravo na ostanak na bugarskom državnom području do okončanja postupka povodom pravnog sredstva, koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev.

72

Uza sve to, kao što to izričito pojašnjava članak 9. stavak 1. Direktive 2013/32, takvo pravo na ostanak na državnom području dotične državne članice ne predstavlja ovlaštenje na dozvolu boravka. Stoga, i zbog razloga sličnih onima navedenima u točki 68. ove presude, nijedna odredba Povelje ne može prisiliti državu članicu da podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu odobri pravo boravka koje bi prelazilo opseg dozvole ostanka na državnom području koje proizlazi iz članka 46. stavka 5. te direktive.

73

Kao drugo, ipak valja dodati, s jedne strane, da na temelju članka 14. stavka 1. točaka (b) i (d) Direktive 2008/115 države članice moraju osiguravati da se, u najvećoj mogućoj mjeri, sve dok je udaljavanje dotičnog državljanina treće zemlje odgođeno, osigura hitna zdravstvena zaštita i osnovno liječenje te da se uzmu u obzir posebne potrebe ranjivih osoba.

74

Usto, prilikom provedbe Direktive 2008/115 države članice dužne su poštovati zabranu nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, kako ona proizlazi iz članka 4. Povelje. Iz toga slijedi da one također moraju osigurati da se državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovu državnom području ne nađe u situaciji koja je zabranjena tim člankom 4. dok god ne bude udaljen s tog područja.

75

Sud je već utvrdio da bi navedeni članak 4. bio povrijeđen u slučaju u kojem bi nebriga tijela države članice za posljedicu imala to da se osoba koja u potpunosti ovisi o javnoj pomoći bez svoje volje i svojeg osobnog izbora nađe u situaciji krajnje materijalne oskudice, koja bi joj onemogućila zadovoljavanje najosnovnijih potreba kao što su posebice one prehrane, higijene i smještaja i koja bi ugrožavala njezino fizičko ili duševno zdravlje ili bi dovela do narušavanja njezina stanja protivno ljudskom dostojanstvu (vidjeti u tom smislu presude od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 92. i od 16. srpnja 2020., Addis, C‑517/17, EU:C:2020:579, t. 51.).

76

S druge strane, tražitelj međunarodne zaštite, kojemu je dopušteno ostati na području dotične države članice u tom svojstvu, ima pravo na uvjete prihvata predviđene Direktivom 2013/33 sve dok o njegovu zahtjevu ne bude konačno odlučeno (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat tražitelja međunarodne zaštite), C‑808/18, EU:C:2020:1029, t. 284. do 286.).

77

U konkretnom slučaju, ako bi LF imao takvo pravo ostanka na bugarskom državnom području do okončanja postupka povodom njegova pravnog sredstva koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, što je na potonjem da provjeri, on bi, dakle, također trebao imati pravo na uvjete prihvata predviđene tom direktivom, sve dok se ne donese konačna odluka o tom pravnom sredstvu.

78

Usto, pod pretpostavkom da je pravo na materijalne uvjete prihvata ograničeno ili ukinuto na temelju članka 20. stavka 1. točke (c) navedene direktive, zbog toga što je zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je doveo do glavnog postupka naknadni zahtjev, članak 20. stavak 5. iste direktive u svakom slučaju jamči tom podnositelju zahtjeva minimalne uvjete prihvata koji mu omogućuju da vodi dostojanstven život.

79

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članke 1., 4. i 7. Povelje, u vezi s Direktivom 2008/115, treba tumačiti na način da država članica nije dužna dodijeliti, zbog prevladavajućih humanitarnih razloga, pravo boravka državljaninu treće zemlje koji trenutačno nezakonito boravi na njezinu državnom području, bez obzira na trajanje boravka tog državljanina na tom području. Dok se ne provede njegovo udaljavanje, taj se državljanin ipak može pozivati na prava koja su mu zajamčena Poveljom i člankom 14. stavkom 1. te direktive. Usto, ako navedeni državljanin također ima svojstvo podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kojem je dopušteno ostati na državnom području te države članice, on se također može pozivati na prava predviđena Direktivom 2013/33.

80

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: