1

Svojom žalbom HSBC Holdings plc, HSBC Bank plc i HSBC Continental Europe, prije HSBC France (u daljnjem tekstu: društva HSBC), zahtijevaju djelomično poništenje presude Općeg suda Europske unije od 24. rujna 2019., HSBC Holdings i dr./Komisija (T‑105/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:675), kojom je taj sud poništio članak 2. točku (b) Odluke Komisije C(2016) 8530 final od 7. prosinca 2016. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39914 – kamatne izvedenice u eurima) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i u preostalom dijelu odbio njihovu tužbu.

2

Okolnosti spora Opći sud izložio je u točkama 1. do 29. pobijane presude. Za potrebe ovog postupka one se mogu sažeti na sljedeći način.

3

Spornom odlukom Europska komisija utvrdila je da su društva HSBC povrijedila članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) time što su od 12. veljače do 27. ožujka 2007. sudjelovala u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja je imala za cilj narušavanje uobičajenog toka određivanja cijena na tržištu kamatnih izvedenica denominiranih u eurima (Euro Interest Rate Derivatives, EIRD) vezanih uz europsku međubankovnu kamatnu stopu (Euro Interbank Offered Rate (Euribor)) i/ili prekonoćni prosječni indeks eura (Euro Over‑Night Index Average (EONIA)) te im je solidarno izrekla novčanu kaznu u iznosu od 33606000 eura.

4

Grupa HSBC (u daljnjem tekstu: HSBC) bankovna je grupa koja se uz ostale djelatnosti bavi bankarskim ulaganjem, financiranjem i tržištima kapitala. HSBC Holdings, holding društvo HSBC‑a, društvo je majka HSBC‑a France, koji je postao HSBC Continental Europe, koji je sâm društvo majka HSBC Banka. HSBC France i HSBC Bank bili su zaduženi za trgovanje EIRD‑ovima. HSBC France bio je odgovoran za dostavu podataka o stopama odboru Euribora.

5

Dana 14. lipnja 2011. bankovna grupa Barclays, koja obuhvaća društva Barclays plc, Barclays Bank plc, Barclays Directors Ltd, Barclays Group Holding Ltd, Barclays Capital Services Ltd i Barclays Services Jersey Ltd (u daljnjem tekstu: Barclays), pokrenula je pred Komisijom postupak po zahtjevu za priznavanje zabilježbe na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.) obavještavajući je o postojanju zabranjenog sporazuma u sektoru EIRD‑ova i izražavajući želju za suradnjom s tom institucijom. Dana 14. listopada 2011. Barclays je uvjetno oslobođen od kazne.

6

Između 18. i 21. listopada 2011. Komisija je provela inspekcijske preglede u poslovnim prostorima određenog broja financijskih institucija u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) i Parizu (Francuska), među kojima su i prostori HSBC‑a.

7

Dana 5. ožujka i 29. listopada 2013. Komisija je primjenom članka 11. stavka 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) pokrenula postupak radi utvrđivanja povrede obveze protiv društava HSBC, Barclays, Crédit agricole SA i Crédit agricole Corporate and Investment Bank (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Crédit agricole), Deutsche Bank AG, Deutsche Bank Services (Jersey) Ltd i DB Group Services (UK) Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Deutsche Bank), JP Morgan Chase & Co., JP Morgan Chase Bank, National Association i JP Morgan Services LLP (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: JP Morgan Chase), Royal Bank of Scotland plc i the Royal Bank of Scotland Group plc (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: RBS) te protiv Société générale.

8

Barclays, Deutsche Bank, Société générale i RBS željeli su sudjelovati u postupku nagodbe na temelju članka 10.a Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.). Društva HSBC, Crédit agricole i JP Morgan Chase odlučila su ne sudjelovati u tom postupku nagodbe.

9

Dana 4. prosinca 2013. Komisija je u odnosu na Barclays, Deutsche Bank, Société générale i RBS donijela odluku C(2013) 8512 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39914, kamatne izvedenice u eurima (EIRD) (Nagodba)) (u daljnjem tekstu: odluka o nagodbi), na temelju koje je zaključila da su ti poduzetnici povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u time što su sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi čiji je cilj bilo narušavanje uobičajenog toka određivanja cijena na tržištu EIRD‑ova.

10

Dana 19. ožujka 2014. Komisija je društvima HSBC, Crédit agricole te JP Morgan Chase uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

11

Društva HSBC su na DVD‑u mogla pregledati dostupne dijelove Komisijina spisa te su njihovi zastupnici imali pravo na dodatni pristup spisu u Komisijinim prostorima. Ona su također imala pristup obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je upućena strankama koje su se nagodile, odgovorima tih stranaka i odluci o nagodbi.

12

Dana 14. studenoga 2014. društva HSBC podnijela su svoja pisana očitovanja povodom obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te su se izjasnila na saslušanju koje se odvijalo od 15. do 17. lipnja 2015.

13

Dana 6. travnja 2016. Komisija je ispravila odluku o nagodbi glede određivanja iznosa novčane kazne izrečene društvu Société générale. Društva HSBC imala su pristup toj odluci o ispravku kao i korespondenciji u vezi s njom te ispravljenim financijskim podacima koje je dostavio Société générale.

14

Komisija je 7. prosinca 2016. donijela spornu odluku. Članak 1. točka (b) i članak 2. točka (b) te odluke glase kako slijedi:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 101. [UFEU‑a] i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u jedinstvenoj i trajnoj povredi u vezi s kamatnim izvedenicama u eurima. Ta povreda, koja se protezala na cijeli [Europski gospodarski prostor (EGP)], sastojala se od sporazuma i/ili usklađenih djelovanja čiji je cilj bilo narušavanje uobičajenog toka određivanja cijena u sektoru kamatnih izvedenica u eurima:

[...]

Članak 2.

Sljedeće novčane kazne izrečene su zbog povrede iz članka 1.:

[...]

15

Dotične povrede odnose se na EIRD‑ove, to jest kamatne izvedenice denominirane u eurima i indeksirane prema Euriboru ili EONIA‑i.

16

Euribor je skup referentnih kamatnih stopa čija je svrha odraziti trošak međubankovnog davanja zajmova koji se često upotrebljavaju na međunarodnim tržištima kapitala. Definiran je kao indeks stope po kojoj jedna prvorazredna banka nudi međubankovne oročene depozite u eurima drugoj prvorazrednoj banci u europodručju. Euribor se izračunava prema prosjeku cijena koje dnevno nudi odbor, koji se tijekom razdoblja na koje se sporna odluka odnosi sastojao od 47 prvorazrednih banaka – među kojima su banke spomenute u točki 7. ove presude – koje se šalju Thomson Reutersu, kao agentu za izračun Europske bankarske federacije (EBF) između 10.45 i 11.00 sati ujutro. Banke dostavljaju podatke za 15 različitih kamatnih stopa Euribora koje prema svojem roku dospijeća variraju od tjedan dana do 12 mjeseci. EONIA ispunjava funkciju ekvivalentnu Euriboru, ali glede dnevnih stopa. Izračunava je Europska središnja banka (ESB) na temelju srednje vrijednosti stopa za neosigurane (unsecured) međubankovne depozite istog odbora banaka poput onog koji se koristi za utvrđivanje Euribora.

17

Najčešći EIRD‑ovi su kamatni forvardi (forward rate agreements), kamatni ugovori o razmjeni (interest rate swaps), kamatne opcije i kamatne budućnosnice (futures).

18

U uvodnoj izjavi 113. sporne odluke Komisija je na sljedeći način opisala ponašanje koje se stavlja na teret bankama spomenutima u točki 7. ove presude:

„Barclays, Deutsche Bank, [društva JP Morgan Chase], Société générale, [društva Crédit agricole], [društva HSBC] i RBS sudjelovali su u nizu dvostranih kontakata u sektoru EIRD‑ova, koji se zapravo sastojao od sljedećih praksi između različitih strana:

19

U uvodnoj izjavi 114. sporne odluke Komisija je dodala da su „određeni trgovci koje su zapošljavale različite strane povremeno raspravljali o ishodu utvrđivanja stope Euribora, uključujući dostavljene podatke određenih banaka, nakon što su utvrđene i objavljene dnevne stope Euribora”.

20

Komisija je smatrala da su ta ponašanja jedinstvena i trajna povreda.

21

Kako bi opravdala tu kvalifikaciju, Komisija je kao prvo utvrdila da navedena ponašanja imaju jedinstven gospodarski cilj koji se sastoji od smanjenja novčanih tokova koje bi sudionici morali platiti na osnovi EIRD‑ova ili od povećanja tih tokova koje bi oni morali primiti. Kao drugo, ona je smatrala da su različita ponašanja obuhvaćena zajedničkim obrascem ponašanja zato što je u zabranjeni sporazum bila uključena stabilna grupa osoba, zato što su u svojim protutržišnim djelatnostima strane slijedile vrlo sličan obrazac i zato što su različiti razgovori među stranama obuhvaćali istovjetne ili podudarne teme te su stoga imali istovjetan ili djelomično istovjetan sadržaj. Kao treće, smatrala je da su trgovci koji su sudjelovali u protutržišnoj razmjeni informacija kvalificirane stručne osobe i da su znale ili morale znati za opći doseg i bitna obilježja zabranjenog sporazuma kao cjeline.

22

Smatrala je da je HSBC sudjelovao u toj jedinstvenoj i trajnoj povredi ističući da dvostrane razmjene informacija s Barclaysom same po sebi čine povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

23

Kada je riječ o trajanju tog sudjelovanja, Komisija je kao polazišnu točku glede društava HSBC uzela 12. veljače 2007. i kao datum završetka 27. ožujka 2007.

24

Kao prvo, glede određivanja vrijednosti prodaje banaka koje su sudjelovale u zabranjenom sporazumu, a s obzirom na to da EIRD‑ovi ne generiraju prodaju u uobičajenom smislu pojma, Komisija je vrijednost prodaje odredila putem zamjenske vrijednosti. Osim toga, s obzirom na okolnosti ovog slučaja ona je smatrala da radije ne treba uzeti u izračun godišnju zamjensku vrijednost, nego se osloniti na zamjensku vrijednost koja odgovara mjesecima u kojima su banke sudjelovale u povredi. Podsjetila je da nije dužna primijeniti matematičku formulu i da se može koristiti marginom prosudbe kada određuje iznos svake novčane kazne.

25

Komisija je smatrala prikladnim uzeti kao zamjensku vrijednost primitke u gotovini stvorene na temelju novčanih tokova koje je svaka banka primila iz svojeg portfelja EIRD‑ova vezanih uz bilo koji rok dospijeća Euribora i/ili EONIA‑e i sklopljenih s drugim ugovornim stranama na području EGP‑a, a na koje je primijenjen jedinstveni faktor smanjenja od 98,849 %.

26

Komisija je stoga uzela kao vrijednost prodaje u odnosu na društva HSBC iznos od 192081799 eura.

27

Kao drugo, glede težine povrede, Komisija je uzela u obzir faktor težine od 15 % jer se povreda odnosila na usklađivanje cijena i sporazume o određivanju cijena. Dodala je faktor težine od 3 % pozivajući se na okolnost da se zabranjeni sporazum ticao cijelog EGP‑a i da se odnosio na stope relevantne za sve EIRD‑ove te da su navedene stope koje su se odnosile na euro bile od temeljne važnosti za usklađivanje financijskih uvjeta na unutarnjem tržištu i za bankarske djelatnosti u državama članicama.

28

Što se, kao treće, tiče trajanja povrede, Komisija je naglasila da je uzela u obzir trajanje sudjelovanja svakog sudionika u zabranjenom sporazumu „prema na dolje zaokruženom i razmjernom broju mjeseci”, što je dovelo do toga da se na društva HSBC primijeni koeficijent množenja od 0,08 %.

29

Kao četvrto, Komisija je dodala dopunski iznos od 18 % vrijednosti prodaje kvalificiran kao „ulazna pristojba” jer se povreda sastojala od horizontalnog određivanja cijena, kako bi se, neovisno o trajanju povrede, poduzetnike odvratilo od sudjelovanja u takvim praksama.

30

Komisija je stoga utvrdila novčanu kaznu za društva HSBC u iznosu od 37340000 eura.

31

Komisija je zaključila da su društva HSBC imala više sporednu ili manju ulogu u povredi koja se ne može usporediti s povredom koju su počinili glavni sudionici te im je odobrila smanjenje od 10 % osnovnog iznosa novčane kazne. Dakle, člankom 2. točkom (b) sporne odluke izrekla je tim društvima novčanu kaznu u konačnom iznosu od 33606000 eura.

32

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2017. društva HSBC pokrenula su postupak za djelomično poništenje sporne odluke.

33

U okviru svoje tužbe društva HSBC podnijela su istodobno zahtjev za poništenje članka 1. i članka 2. točke (b) sporne odluke te, podredno, zahtjev za preinaku iznosa novčane kazne izrečene tim člankom 2. točkom (b).

34

U prilog svojem zahtjevu za poništenje članka 1. sporne odluke i, podredno, članka 1. točke (b) te odluke, društva HSBC istaknula su pet tužbenih razloga.

35

Ti su se tužbeni razlozi odnosili na:

36

Opći je sud pobijanom presudom navedene tužbene razloge odbio u cijelosti.

37

Što se tiče prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na kvalifikaciju povrede s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, Opći sud odbio je prvi dio tog tužbenog razloga, osporavajući tu kvalifikaciju primijenjenu na manipulaciju Euriborom od 19. ožujka 2007. U tom pogledu, u točkama 93. i 94. pobijane presude Opći sud presudio je da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocjeni navodeći da sva ponašanja opisana u uvodnoj izjavi 392. sporne odluke, uključujući manipulaciju od 19. ožujka 2007., ograničavaju tržišno natjecanje stvaranjem asimetrije u obaviještenosti među sudionicima na tržištu, zato što su sudionici u povredi, s jedne strane, bili u boljem položaju da unaprijed i s određenom točnošću znaju za razinu na kojoj će njihovi konkurenti utvrditi Euribor ili na kojoj su ga trebali utvrditi djelujući u tajnom dogovoru te su, s druge strane, znali je li Euribor utvrđen na umjetnoj razini.

38

Što se tiče drugog dijela navedenog tužbenog razloga, koji se odnosi na kvalifikaciju povrede s obzirom na cilj primijenjenu na druga ponašanja koja se stavljaju na teret društvima HSBC, Opći sud najprije je ispitao osnovanost te kvalifikacije koja se odnosi na razmjene informacija o medijanskim cijenama te je presudio da Komisija nije počinila pogrešku time što je utvrdila da su te razmjene informacija sadržane u razgovorima od 14. i 16. veljače 2007. imale cilj koji ograničava tržišno natjecanje. Zatim je ispitao prigovor kojim se osporava osnovanost kvalifikacije ograničenja s obzirom na cilj koja je primijenjena na razmjene informacija o pozicijama u trgovanju. Opći sud je u biti presudio da je velika većina razgovora o pozicijama u trgovanju u kojima su trgovci društava HSBC sudjelovali, odnosno oni od 12., 13. i 28. veljače te 19. ožujka 2007., bila povezana s manipulacijom Euriborom od 19. ožujka 2007., tako da je Komisija u odnosu na njih s pravom utvrdila kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Suprotno tomu, Opći sud smatrao je da se za razgovore od 9. i 14. ožujka 2007., pojedinačno ili zajedno, ne može smatrati da imaju cilj ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da, s jedne strane, ti razgovori nisu održavani s obzirom na manipulacije Euriborom od 19. ožujka 2007. i, s druge strane, da nisu umanjili ili uklonili stupanj neizvjesnosti na tržištu na način da je Komisija mogla iz toga zaključiti o utjecaju na uobičajeni tok određivanja cijena u sektoru EIRD‑a a da nije ispitala njihove učinke.

39

Što se tiče drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga, koji se odnose na Komisijinu kvalifikaciju jedinstvene i trajne povrede, Opći sud najprije je odbio drugi tužbeni razlog, osporavajući postojanje „sveobuhvatnog plana” s jedinstvenim ciljem. Zatim je ispitao četvrti tužbeni razlog, osporavajući da su društva HSBC znala za protupravno ponašanje drugih sudionika. U tom pogledu Opći sud je s jedne strane razlikovao manipulaciju od 19. ožujka 2007. i mogućnost njezina ponavljanja te, s druge strane, druga ponašanja koja je Komisija uzela u obzir na osnovi jedinstvene i trajne povrede. U točki 273. pobijane presude zaključio je da se sudjelovanje društava HSBC u jedinstvenoj i trajnoj povredi moglo utvrditi, s jedne strane, samo glede njihovih vlastitih ponašanja na osnovi navedene povrede te, s druge strane, ponašanja drugih banaka koje su bile dio manipulacije od 19. ožujka 2007. i njezina mogućeg ponavljanja. Naposljetku, Opći sud odbio je treći tužbeni razlog, koji se odnosi na namjeru društava HSBC da sudjeluju u jedinstvenoj i trajnoj povredi s obzirom na to da, što se tiče manipulacije od 19. ožujka 2007. i njezina ponavljanja, namjera sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi jasno proizlazi iz dokaza koje je iznijela Komisija.

40

Što se tiče petog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i bitnoj povredi postupka s obzirom na odvijanje postupka, Opći sud odbacio je taj razlog kao bespredmetan u točkama 283. do 293. pobijane presude.

41

Kao drugo, društva HSBC istaknula su tužbeni razlog kojim se osporava zakonitost članka 2. točke (b) sporne odluke kojim im je Komisija izrekla novčanu kaznu zbog njihova sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Opći sud ocijenio je da se taj tužbeni razlog može podijeliti u četiri dijela zato što ta društva osporavaju, prvo, korištenje diskontiranih primitaka u gotovini radi ocjene vrijednosti prodaje, drugo, primijenjeni faktor težine, treće, primijenjeni dodatni iznos te, četvrto, ocjenu olakotnih okolnosti. Navedena društva ponajprije traže poništenje članka 2. točke (b) sporne odluke te, podredno, sniženje iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

42

U okviru prvog dijela tog tužbenog razloga društva HSBC predbacuju Komisiji da je vrijednost prodaje utemeljila na primicima u gotovini na osnovi EIRD‑ova koje su ta društva primila tijelom razdoblja povrede i na koje je primijenjen faktor od 98,849 %. Opći sud smatrao je da se taj dio može podijeliti na tri prigovora, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj primjeni diskontiranih primitaka u gotovini, drugi na pogrešnoj naravi uzimanja u obzir primitaka u gotovini koji proizlaze iz ugovora sklopljenih prije početka sudjelovanja društava HSBC u povredi i treći na nedovoljnoj obrazloženosti faktora smanjenja od 98,849 % koji je primijenila Komisija.

43

Opći sud odbio je prvi i drugi prigovor navedenog dijela tužbenog razloga. S druge strane, prihvatio je treći prigovor istog dijela, koji se temelji na nedovoljnoj obrazloženosti faktora smanjenja od 98,849 % koji je primijenila Komisija te je, slijedom toga, poništio članak 2. točku (b) sporne odluke i odbio tužbu u preostalom dijelu.

44

Svojom žalbom društva HSBC od Suda zahtijevaju da:

45

Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i društvima HSBC naloži snošenje troškova.

46

Rješenjima predsjednika Suda od 16. srpnja 2020., HSBC Holdings i dr./Komisija (C‑883/19 P, EU:C:2020:561) i HSBC Holdings i dr./Komisija (C‑883/19 P, neobjavljeno, EU:C:2020:601) prihvaćeni su zahtjevi društava Crédit agricole i društava JP Morgan Chase za intervenciju u potporu zahtjevu društava HSBC.

47

Rješenjem predsjednika trećeg vijeća Suda od 12. kolovoza 2022., JP Morgan Services LLP, u stečaju, izbrisan je iz svojstva intervenijenta u sporu. Od tog datuma „društva JP Morgan Chase” treba razumjeti na način da označavaju samo JP Morgan Chase & Co. i JP Morgan Chase Bank, National Association.

48

Nakon što je nezavisni odvjetnik iznio svoje mišljenje, društva HSBC dopisom od 8. srpnja 2022. zahtijevala su ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U prilog svojem zahtjevu ta društva ističu da ti zaključci sadržavaju činjenične pogreške ili se odnose na određene aspekte ovog predmeta o kojima treba raspravljati kako bi Sud mogao donijeti konačnu odluku u tom predmetu.

49

Treba podsjetiti na to da, prema članku 83. Poslovnika Suda, potonji može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, nakon zatvaranja tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

50

Međutim, u predmetnom slučaju Sud smatra da raspolaže svim potrebnim elementima za donošenje odluke i da se o tim elementima raspravljalo među strankama.

51

Nadalje, kad je riječ o argumentu društava HSBC prema kojem mišljenje nezavisnog odvjetnika sadržava činjenične pogreške, treba podsjetiti na to da Statut i Poslovnik Suda Europske unije ne predviđaju mogućnost da stranke iznesu svoja zapažanja kao odgovor na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 8. ožujka 2017., Viasat Broadcasting UK/Komisija, C‑660/15, EU:C:2017:178, t. 13. i navedena sudska praksa).

52

S tim u vezi, iz članka 252. drugog stavka UFEU‑a proizlazi da je dužnost nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznositi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se zahtijeva njegovo sudjelovanje, pri čemu Sud nije vezan ni tim mišljenjima ni njihovim obrazloženjem. Posljedično, neslaganje stranke s navedenim mišljenjem ne može, neovisno o pitanjima koja se u njemu ispituju, samo po sebi biti razlog koji bi opravdao ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 8. ožujka 2017., Viasat Broadcasting UK/Komisija, C‑660/15 P, EU:C:2017:178, t. 14. i navedena sudska praksa).

53

S obzirom na prethodna razmatranja, Sud, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, smatra da nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

54

U prilog svojoj žalbi društva HSBC, koja podržavaju intervenijenti, ističu šest žalbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu učinaka Komisijine povrede pretpostavke nedužnosti kao i načela dobre uprave i poštovanja prava obrane, drugi na pogrešci koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije predmeta manipulacije od 19. ožujka 2007. kao povrede s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, treći na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud dva razgovora o medijanskim cijenama od 14. i 16. veljače 2007. smatrao povredama s obzirom na cilj, četvrti na iskrivljavanju dokaza jer je dva razgovora od 12. i 16. veljače 2007. smatrao povredama s obzirom na cilj a da nije provjerio njihov sadržaj, peti na pogreškama koje se tiču prava prilikom ocjene prema kojoj različita ponašanja koja je utvrdila Komisija imaju jedinstveni cilj i šesti na pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene prema kojoj su društva HSBS sudjelovala u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja obuhvaća ponašanja koja sporna odluka nije kvalificirala kao protupravna.

55

Društva HSBC, koja podržavaju intervenijenti, ističu da je Opći sud u točkama 287. do 292. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava u okviru ocjene njihova petog tužbenog razloga za poništenje, koji se u biti temelji na činjenici da je odluka o nagodbi donesena kršenjem pretpostavke nedužnosti, njihova prava na dobru upravu i njihovih prava obrane, osobito njihova prava na saslušanje.

56

Društva HSBC objašnjavaju da je Komisijin odgođeni postupak nedvojbeno doveo do prejudiciranja njihove odgovornosti i tako nepopravljivo narušio njihovo pravo na saslušanje. Zbog toga je Opći sud trebao poništiti članak 1. točku (b) sporne odluke.

57

Međutim, time što je u točki 289. pobijane presude presudio da postupovne nepravilnosti na koje se pozivaju društva HSBC mogu dovesti do poništenja sporne odluke samo ako bi se utvrdilo da bi ta odluka imala drukčiji sadržaj da nije bilo tih nepravilnosti, Opći sud primijenio je pogrešan kriterij.

58

Naime, u skladu sa sudskom praksom proizašlom iz presude od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service (C‑265/17 P, EU:C:2019:23, t. 56.), Opći sud trebao je provjeriti podrazumijeva li nedostatak Komisijine objektivne nepristranosti to da su društva HSBC izgubila priliku, čak i malu, bolje osigurati svoju obranu. Isti je kriterij trebalo primijeniti kako bi se ispitalo jesu li se poštovali pretpostavka nedužnosti i pravo na dobru upravu iz članka 41. stavka 1., članka 47. stavka 1. i članka 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

59

Usto, pravo poduzetnika da njegovi predmeti budu nepristrano obrađeni zahtijeva da Komisija pažljivo i nepristrano ispita sve elemente slučaja. Da je Opći sud pravilno primijenio navedeni kriterij u ovom slučaju, iz toga bi zaključio da je nedostatak Komisijine objektivne nepristranosti tijekom upravnog postupka imao odlučujući utjecaj na spornu odluku. Tako je Opći sud u točkama 289. i 292. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava.

60

Osim toga, suprotno onomu što proizlazi iz točke 291. pobijane presude, kriterij primijenjen u točki 289. te presude nema nikakvu potporu u sudskoj praksi proizašloj iz presude od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija (40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, u daljnjem tekstu: presuda Suiker Unie, EU:C:1975:174).

61

Podredno, društva HSBC smatraju da bi, čak i pod pretpostavkom da je Opći sud na ovaj slučaj primijenio pravilan kriterij, sporna odluka imala drukčiji sadržaj da nije bilo navodnih postupovnih nepravilnosti. To proizlazi iz točaka 165. do 195. i 263. do 274. pobijane presude, u kojima je Opći sud presudio da je Komisija počinila materijalne pogreške u spornoj odluci. Te su pogreške trebale navesti Opći sud da poništi članak 1. točku (b) te odluke.

62

Komisija ističe da ovaj žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

63

Kao prvo, Opći sud pravilno je primijenio načelo objektivne nepristranosti kada je kao bespredmetan odbacio peti tužbeni razlog društava HSBC kojim su ona zahtijevala poništenje.

64

Opći sud je u točki 287. pobijane presude pravilno zaključio da se pitanje je li na zakonitost sporne odluke mogao utjecati mogući nedostatak Komisijine objektivne nepristranosti i eventualna povreda pretpostavke nedužnosti u pogledu društava HSBC zbog javnih izjava tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja ili zbog donošenja odluke o nagodbi „miješa s pitanjem jesu li utvrđenja iz navedene odluke [bila] valjano potkrijepljena dokazima koje je podnijela Komisija.”

65

Posljedično, kao što je to Opći sud pravilno presudio u točki 289. te presude, nepravilnost u pogledu objektivne nepristranosti mogla je dovesti do poništenja odluke „samo ako se ustanovi da bi ta odluka bez te nepravilnosti imala drugačiji sadržaj”.

66

Najprije, ti su zaključci u skladu s načelima iz točaka 90. i 91. presude Suiker Unie i nema nikakvog razloga za odstupanje od tih načela. Stoga se u obzir uzima samo sadržaj izjava tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja, a ne njihov oblik. Slijedom toga, činjenica da je te izjave dao taj povjerenik ili da su one bile formulirane u okviru odluke o nagodbi nije relevantna.

67

Nadalje, suprotno onomu što tvrde društva HSBC, presuda od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service (C‑265/17 P, EU:C:2019:23), nije relevantna u ovom slučaju. Društva HSBC pomiješala su povredu objektivne nepristranosti i postojanje zasebnog prava poduzetnika na saslušanje prije donošenja konačne odluke koja na njih utječe. U ovom slučaju, prava obrane društava HSBC‑a u potpunosti su poštovana jer nije sporno da im je Komisija uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, da su imala potpuni pristup spisu i da su mogla iznijeti svoje stajalište prije donošenja sporne odluke.

68

Naposljetku, suprotno onomu što ističu društva HSBC, pitanje bi li sporna odluka bila drukčija da nije donesena odluka o nagodbi činjenično je pitanje koje nije relevantno za ocjenu je li Opći sud primijenio valjani pravni kriterij u svrhu utvrđivanja posljedica navodnog nedostatka objektivne nepristranosti. Stoga je zaključak iz točke 289. pobijane presude činjenično utvrđenje koje se ne može dovesti u pitanje u stadiju žalbe, tako da su prigovori koje su društva HSBC istaknula u pogledu tog zaključka nedopušteni. Osim toga, Komisija smatra da sporna odluka uostalom ne bi bila drukčija da nije donesena odluka o nagodbi.

69

Kao drugo, Komisija je poštovala kako svoju obvezu objektivne nepristranosti tako i pretpostavku nedužnosti društava HSBC kada je donijela odluku o nagodbi prije donošenja sporne odluke.

70

Kao prvo, „hibridni” postupak kao takav nije zabranjen načelom pretpostavke nedužnosti, što su društva HSBC izričito prihvatila u svojoj žalbi. Taj zaključak usto potvrđuju primjenjivo zakonodavstvo i relevantna sudska praksa Suda i Općeg suda. Osim toga, odluka o nagodbi ne sadržava nikakvo utvrđenje odgovornosti niti ijedan element koji negativno utječe na društva HSBC.

71

Kao drugo, upućivanja na društva HSBC u odluci o nagodbi treba ocijeniti s obzirom na postupovna jamstva pružena u kasnijem stadiju postupka. Međutim, ta su društva prije donošenja sporne odluke dobila sva dostatna jamstva, uključujući pretpostavku nedužnosti, kao i jamstvo poštenog suđenja.

72

Svojim prvim žalbenim razlogom društva HSBC, koja podupiru intervenijenti, ističu da je Opći sud u točkama 287. do 292. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbacio kao bespredmetan njihov tužbeni razlog koji se temelji na povredi pretpostavke nedužnosti kao i prava na dobru upravu i poštovanja prava obrane.

73

Konkretno, društva HSBC tvrde da je Opći sud primijenio pogrešan pravni kriterij time što je presudio, među ostalim u točki 289. te presude, da su navodne nepravilnosti, osobito one vezane uz navodni nedostatak Komisijine objektivne nepristranosti, mogle dovesti do poništenja sporne odluke samo ako se utvrdi da bi ta odluka imala drukčiji sadržaj da nije bilo tih nepravilnosti.

74

Najprije valja odbiti Komisijine argumente koji se temelje na nedopuštenosti određenih argumenata istaknutih u prilog ovom žalbenom razlogu u dijelu u kojem se njima žele osporiti činjenične ocjene Općeg suda. Naime, iz formulacije tog žalbenog razloga kao i iz svih argumenata istaknutih u njegovu potporu jasno proizlazi da društva HSBC nastoje osporiti pravni kriterij koji je Opći sud primijenio kako bi odbio njihov peti tužbeni razlog za poništenje, što je pravno pitanje.

75

Što se tiče petog tužbenog razloga za poništenje, valja podsjetiti na to da su njime društva HSBC pred Općim sudom tvrdila da je sporna odluka trebala biti poništena zbog činjenice da je Komisija donijela odluku o nagodbi povređujući, s jedne strane, pretpostavku nedužnosti i, s druge strane, pravo na dobru upravu i prava obrane.

76

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je Komisija tijekom upravnog postupka dužna poštovati temeljna prava predmetnih poduzetnika. Na tom temelju načelo nepristranosti, koje je obuhvaćeno pravom na dobru upravu, treba razlikovati od pretpostavke nedužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440 /19 P, EU:C:2021:214, t. 58.).

77

Pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje, jamči da svatko ima pravo da institucije Europske unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Taj zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član predmetne institucije koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranost ili osobnu predrasudu te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

78

Osim toga, pretpostavka nedužnosti opće je načelo prava Unije, predviđeno člankom 48. stavkom 1. Povelje. To se načelo primjenjuje, s obzirom na narav predmetnih povreda te narav i stupanj težine pripadajućih sankcija, u postupcima o povredama pravila o tržišnom natjecanju mjerodavnih za poduzetnike zbog kojih se mogu izreći novčane kazne ili periodični penali (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2012:214, t. 59. i 60. i navedenu sudsku praksu).

79

U skladu s člankom 48. Povelje, u vezi s člankom 6. stavcima 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), o kojem treba voditi računa, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, u svrhu tumačenja tog članka 48., pretpostavka nedužnosti je povrijeđena ako sudska odluka ili izjava javnog dužnosnika koja se odnosi na okrivljenika sadržava jasnu izjavu u skladu s kojom je dotična osoba počinila kažnjivo djelo o kojem je riječ, premda nema pravomoćne osuđujuće presude. U tom kontekstu valja istaknuti važnost terminoloških odabira pravosudnih tijela kao i važnost posebnih okolnosti u kojima su doneseni te prirode i konteksta postupka o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 61. i 62. i navedenu sudsku praksu).

80

Stoga u složenim kaznenim postupcima koji se vode protiv nekoliko okrivljenika kojima se ne može suditi zajedno nadležni sud, radi ocjene njihove krivnje, katkad nužno mora navesti činjenicu sudjelovanja trećih osoba protiv kojih će se možda kasnije voditi zasebni kazneni postupak. Međutim, ako je potrebno navesti činjenice o sudjelovanju trećih osoba, sud o kojem je riječ treba izbjeći iznošenje više informacija nego što je potrebno za analizu pravne odgovornosti osoba kojima se pred njime sudi. Usto, obrazloženje sudskih odluka treba biti sročeno na način da se izbjegne moguće preuranjeno izjašnjavanje o krivnji trećih osoba o kojima je riječ, koje može dovesti u pitanje pravično ispitivanje optužbi koje im se stavljaju na teret u zasebnom postupku (presuda od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 63. i navedena sudska praksa).

81

U predmetnom slučaju Opći sud je u točkama 283. do 286. pobijane presude u biti podsjetio na načelo pretpostavke nedužnosti i pravo na dobru upravu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 77. i 78. ove presude.

82

U točki 287. pobijane presude smatrao je da se pitanje je li eventualni nedostatak Komisijine objektivne nepristranosti, koji je mogao proizaći iz povrede pretpostavke nedužnosti u odnosu na društva HSBC prilikom donošenja odluke o nagodbi, mogao utjecati na zakonitost sporne odluke miješa s pitanjem jesu li utvrđenja iz potonje odluke bila propisno potkrijepljena dokazima koje je podnijela Komisija.

83

U tom kontekstu, u točkama 289. i 291. te presude Opći sud je presudio, pozivajući se osobito na presudu Suiker Unie, da nepravilnost koja se temelji na eventualnom nedostatku Komisijine objektivne nepristranosti može dovesti do poništenja sporne odluke samo ako se ustanovi da bi ona bez te nepravilnosti imala drukčiji sadržaj.

84

U točki 289. navedene presude on je utvrdio da je u okviru provođenja sveobuhvatnog nadzora nad relevantnim razlozima navedene odluke utvrđeno da je, osim aspekata spomenutih u točki 288. pobijane presude, Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala sudjelovanje društava HSBC u navedenoj povredi. Slijedom toga, zaključio je da ništa ne upućuje na to da bi bez donošenja odluke o nagodbi prije donošenja sporne odluke sadržaj potonje bio drukčiji te je tužbeni razlog sažet u točki 75. ove presude odbacio kao bespredmetan.

85

Međutim, takvo obrazloženje sadržava dvostruku pogrešku koja se tiče prava.

86

S jedne strane, Opći sud nije uzeo u obzir razliku, navedenu u točki 76. ove presude, koju valja praviti između pretpostavke nedužnosti i prava na dobru upravu, s obzirom na to da je, kao što proizlazi iz točke 287. i sljedećih pobijane presude, analizirao argumentaciju društava HSBC koja se temelji na povredi pretpostavke nedužnosti samo u pogledu nepostojanja objektivne nepristranosti Komisije. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 77. ove presude, zahtjev objektivne nepristranosti samo je jedan od aspekata prava na dobru upravu.

87

S druge strane, Opći sud također je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u biti smatrao da nepravilnosti koje se odnose na pretpostavku nedužnosti u okviru donošenja odluke o nagodbi mogu dovesti do poništenja sporne odluke samo ako bi se utvrdilo da bi bez tih nepravilnosti sporna odluka imala drukčiji sadržaj.

88

Naime, pretpostavka nedužnosti, tumačena u smislu navedenom u točkama 79. i 80. ove presude, primjenjuje se i kada Komisija, nakon dvaju različitih postupaka, o jednom te istom zabranjenom sporazumu uzastopno donese dvije odluke koje imaju različite adresate, odnosno, s jedne strane, odluku donesenu po završetku postupka nagodbe i upućenu poduzetnicima koji su sklopili nagodbu i, s druge strane, odluku donesenu po završetku redovnog postupka i upućenu ostalim poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 64.).

89

U takvom slučaju, koji je kvalificiran kao „hibridni”, a dovodi do donošenja uzastopnih odluka, može, naime, biti objektivno nužno da se Komisija u odluci o završetku postupka nagodbe izjasni o činjenicama i ponašanjima koji se odnose na sudionike navodnog zabranjenog sporazuma u pogledu kojih se vodi redovni postupak. Međutim, Komisija je dužna u odluci kojom se okončava postupak nagodbe osigurati očuvanje pretpostavke nedužnosti poduzetnika koji su se odbili nagoditi i koji su predmet redovnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 65.).

90

Kako bi se provjerilo je li Komisija poštovala pretpostavku nedužnosti, zadaća je suda Unije da analizira odluku kojom se završava postupak nagodbe i njezino obrazloženje u cijelosti i s obzirom na posebne okolnosti u kojima je donesena. Naime, svako izričito upućivanje u određenim dijelovima te odluke na nepostojanje odgovornosti drugih sudionika u navodnom zabranjenom sporazumu ne bi imalo smisla kad bi se ostali dijelovi navedene odluke mogli shvatiti na način da se njima preuranjeno izražava njihova odgovornost (presuda od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 66.).

91

Iz toga slijedi da se, s obzirom na to da su se društva HSBC pred njim pozvala na povredu pretpostavke nedužnosti zbog donošenja odluke o nagodbi, Opći sud nije mogao ograničiti na odbacivanje tih argumenata kao bespredmetnih jer nije utvrđeno da bi sporna odluka imala drukčiji sadržaj da nije bilo navedenih nepravilnosti.

92

Uzimajući u obzir ono što je navedeno u točki 90. ove presude, Opći sud stoga je bio dužan razmotriti odluku kojom se okončava postupak nagodbe i njezino obrazloženje u cijelosti, i to s obzirom na posebne okolnosti u kojima je ona donesena, kako bi provjerio je li se, kao što to tvrde društva HSBC, ta odluka mogla shvatiti kao preuranjeni izraz njihove odgovornosti.

93

Stoga je Opći sud, time što je smatrao da nepravilnosti koje se odnose na pretpostavku nedužnosti u okviru donošenja odluke o nagodbi mogu dovesti do poništenja sporne odluke samo ako se utvrdi da bi sporna odluka imala drukčiji sadržaj da nije bilo tih nepravilnosti, primijenio pogrešan kriterij koji ga je spriječio da ispita je li donošenje odluke o nagodbi ugrozilo pretpostavku nedužnosti u okviru postupka koji je doveo do donošenja sporne odluke.

94

U tom pogledu, Komisija ne može smatrati da je pristup koji je Opći sud slijedio u pobijanoj presudi bio u skladu sa sudskom praksom Suda koja proizlazi osobito iz presude Suiker Unie.

95

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 60. do 62. svojeg mišljenja, Komisijina povreda načela nepristranosti i pretpostavke nedužnosti u okviru „hibridnog” postupka o kojem je riječ u ovom slučaju predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu koja može dovesti do povrede cijelog postupka koji je rezultirao donošenjem sporne odluke. Takva nepravilnost koja ima za učinak povredu temeljnih prava predmetnih poduzetnika zajamčenih u okviru tog postupka ne može se usporediti s vrstom pogrešaka čija je težina mogla imati tek mali utjecaj na konačnu odluku, kao što je ona o kojoj je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda Suiker Unie, koja se, uostalom, nije odnosila na „hibridni” postupak.

96

Stoga, Opći sud nije mogao, a da pritom ne liši pretpostavku nedužnosti njezina sadržaja, izbjeći obvezu ispitivanja odluke o nagodbi kako bi utvrdio je li ta odluka bila u skladu s tim načelom zbog toga što nije bilo utvrđeno da bi sporna odluka imala drukčiji sadržaj da nije donesena odluka o nagodbi.

97

S obzirom na prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog valja prihvatiti.

98

Društva HSBC, koja podržavaju intervenijenti, ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je pokušaj manipulacije dospijećem tromjesečnog Euribora (Euribor-3M) 19. ožujka 2007. obuhvaćen definicijom povrede s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

99

Konkretno, s obzirom na sudsku praksu Suda, Opći sud je u točkama 101. i 102. pobijane presude pogrešno presudio da se na temelju same mogućnosti da stranke te manipulacije nude bolje uvjete od njihovih konkurenata može zaključiti da je navedena manipulacija imala dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, što je dovelo do povrede s obzirom na cilj. Asimetrija u obaviještenosti na koju upućuje Opći sud mogla je ograničiti ili narušiti uobičajeno tržišno natjecanje u fiksnim i/ili promjenjivim stopama EIRD‑ova samo ako je ta obaviještenost trgovcima dala mogućnost i želju da ponude konkurentnije stope. Teoretska sposobnost nuđenja konkurentnijih stopa ne dokazuje da je manipulacija od 19. ožujka 2007. sama po sebi štetna za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja u sektoru EIRD‑ova.

100

Komisija tako ni u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ni u spornoj odluci nije ispitala je li saznanje o manipulaciji od 19. ožujka 2007. potaknulo trgovce da ponude konkurentnije stope od svojih konkurenata.

101

Društva HSBC podnijela su dokaz u tom pogledu, odnosno stručno izvješće društava HSBC, koje Komisija nije osporila. Utvrđenje Općeg suda iz točke 101. pobijane presude, prema kojem taj element sadržava samo opća razmatranja, očito je iskrivljavanje navedenog dokaza. U svakom slučaju, Opći sud ne raspolaže nijednim dokazom kojim se utvrđuje ili čak sugerira da su trgovci uključeni u manipulaciju stopom Euribor-3M bili potaknuti ponuditi konkurentnije stope. Čini se da je Opći sud u točki 103. pobijane presude pretpostavio da je bilo dovoljno zaključiti da je u interesu trgovaca sudionika izmijeniti njihove pozicije u trgovanju s obzirom na njihovo znanje o toj manipulaciji. Međutim, trgovci nisu bili potaknuti prilagoditi svoje cijene kako bi odrazili navedenu manipulaciju.

102

Slijedom toga, Opći sud je u točki 111. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da manipulacija od 19. ožujka 2007. predstavlja ograničenje s obzirom na cilj.

103

Komisija smatra da je taj žalbeni razlog bespredmetan.

104

Najprije valja odbiti Komisijin argument prema kojem je ovaj žalbeni razlog bespredmetan. Točno je da se taj žalbeni razlog u biti odnosi na točke 101. i 102. pobijane presude, u kojima je Opći sud odbio određene argumente koje su formulirala društva HSBC kako bi osporila kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koja je primijenjena na manipulaciju Euriborom od 19. ožujka 2007. Međutim, navedeni žalbeni razlog odnosi se više na pitanje je li Opći sud, nakon svoje ocjene iz točke 85. i sljedećih te presude, s pravom smatrao da ta manipulacija ima dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, uzimajući u obzir okolnost na koju se pozivaju društva HSBC da predmetni trgovci nisu imali nikakav interes ponuditi konkurentnije stope od svojih konkurenata.

105

Drugim žalbenim razlogom društva HSBC stoga u biti tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava potvrdivši Komisijinu kvalifikaciju povrede s obzirom na cilj u pogledu te manipulacije.

106

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da s obzirom na sudsku praksu Suda, temeljni pravni kriterij za određivanje sadržava li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” jest utvrđenje da takav sporazum sam po sebi predstavlja dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje kako bi se smatralo da nije potrebno istraživati njegove učinke (presuda od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 20. kao i od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr., C‑228/18, EU:C:2020:265, t. 37.).

107

Kako bi se procijenilo sadržava li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje da bi se smatrali ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njihovih odredbi, ciljeve koje žele postići te ekonomski i pravni kontekst u koji su smješteni. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe i usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (presuda od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr., C‑228/18, EU:C:2020:265, t. 51. i navedena sudska praksa).

108

U ovom slučaju iz činjeničnih utvrđenja Općeg suda u točkama 85. do 90. pobijane presude proizlazi da se manipulacija od 19. ožujka 2007. sastojala od izvještavanja o niskim vrijednostima podataka za Euribor-3M kako bi se ta stopa snizila na taj dan i ishodila dobit u jednoj vrsti EIRD‑a, odnosno kamatnim budućnosnicama (futures) indeksiranima uz Euribor-3M. Prema tim utvrđenjima, koja društva HSBC ne osporavaju, ta manipulacija sastojala se od postupnog preuzimanja vrlo velike „kupovne” izloženosti, za koju banka prima fiksnu stopu i plaća promjenjivu stopu, te od smanjivanja, usklađenim djelovanjem, razine promjenjive stope na datum dospijeća.

109

U točkama 92. i 93. pobijane presude Opći sud uzeo je u obzir, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 107. ove presude, utvrđenja Komisije u spornoj odluci o funkcioniranju tržišta EIRD‑ovima i određivanju novčanih tokova na tom tržištu. Tako je istaknuo da stopa Euribora, na koju se odnosila manipulacija od 19. ožujka 2007., izravno određuje novčane tokove plative na osnovi „promjenjivog dijela” EIRD‑ova i da je također relevantna za određivanje novčanih tokova plativih na osnovi „fiksnog dijela” EIRD‑ova.

110

Iz tih točaka pobijane presude proizlazi da se Komisijina kvalifikacija povrede s obzirom na cilj u odnosu na navedenu manipulaciju u bitnome temelji na ograničenju tržišnog natjecanja nastalom asimetrijom u obaviještenosti među sudionicima na tržištu jer su sudionici u navedenoj manipulaciji, s jedne strane, bili u boljem položaju da unaprijed i s određenom točnošću znaju za razinu na koju će njihovi konkurenti utvrditi Euribor ili na koju su ga trebali utvrditi djelujući u tajnom dogovoru te su, s druge strane, znali je li Euribor utvrđen na umjetnoj razini na određeni dan.

111

Valja utvrditi da je Opći sud pravilno zaključio da se zbog tih razloga kvalifikacija ograničenja s obzirom na cilj mogla utvrditi u pogledu manipulacije od 19. ožujka 2007.

112

Naime, iz točaka 59. do 67. pobijane presude proizlazi da se Opći sud pravilno oslonio na sudsku praksu Suda o razmjeni informacija između konkurenata.

113

Na temelju te sudske prakse, kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni elementi usklađenog djelovanja treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 119. kao i navedena sudska praksa).

114

Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o naravi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 120. i navedena sudska praksa).

115

Sud je stoga utvrdio da razmjena informacija između konkurenata može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 121. i navedena sudska praksa).

116

Konkretno, razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom osobito ako može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih stranaka u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 122. i navedena sudska praksa).

117

U ovom slučaju, kao što je to Opći sud presudio u točkama 95. do 97. pobijane presude, asimetrija u obaviještenosti koja proizlazi iz manipulacije od 19. ožujka 2007. nije odgovarala uobičajenim uvjetima predmetnog tržišta jer se odnosila na bitnu varijablu tržišnog natjecanja na tržištu EIRD‑ovima, odnosno promjenjivu stopu koja je relevantna za određivanje novčanih tokova na tom tržištu. Ta manipulacija tako je dovela do uklanjanja neizvjesnosti sudionika zabranjenog sporazuma u pogledu datuma, opsega i načina prilagodbe njihova ponašanja na tom tržištu i to na štetu njihovih konkurenata koji nisu bili obaviješteni o toj manipulaciji. Opći sud je u tom pogledu istaknuo, osobito što se tiče društava HSBC, da kad su trgovci pregovarali o „fiksnom dijelu” ugovora o kojima je riječ, oni su to mogli činiti znajući da je promjenjiva stopa niska.

118

Navedena manipulacija tako je ublažila ili uklonila stupanj neizvjesnosti o djelovanju tržišta o kojem je riječ, što je imalo za posljedicu ograničenje tržišnog natjecanja među poduzetnicima, tako da je Opći sud s pravom mogao smatrati da je imala dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se kvalificirala povredom s obzirom na cilj.

119

Takav zaključak nije doveden u pitanje argumentom društava HSBC prema kojem, suprotno onomu što je Opći sud utvrdio u točki 96. pobijane presude, nije bilo u interesu sudionika u zabranjenom sporazumu da ponude konkurentnije stope od stopa konkurenata kada su znali da su novčani tokovi povezani s predmetnim ugovorima bili pozitivni.

120

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj iako ne postoji izravna veza između tog djelovanja i potrošačkih cijena. Naime, na temelju formulacije članka 101. stavka 1. UFEU‑a ne može se smatrati da su zabranjena samo ona usklađena djelovanja koja imaju izravan učinak na cijenu koju plaćaju krajnji korisnici. Nasuprot tomu, iz navedenog članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑a proizlazi da usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj ako se sastoji od „neposrednog ili posrednog utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta” (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 123. i 124. kao i navedenu sudsku praksu).

121

U svakom slučaju, članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga, utvrđenje postojanja protutržišnog cilja usklađenog djelovanja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena (vidjeti analogijom presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 125. kao i navedenu sudsku praksu).

122

Međutim, u ovom slučaju društva HSBC ne osporavaju da, kao što je Opći sud utvrdio u točkama 100. i 101. pobijane presude, novčani tok na tržištu EIRD‑ovima proizlazi iz prijeboja plaćanja plativih na osnovi „fiksnog dijela” i „promjenjivog dijela” EIRD‑ova. Stoga je pravilno smatrao da činjenica da se koriste povlaštenim informacijama o promjenjivoj stopi koja se primjenjuje na relevantne datume stavlja trgovce banaka sudionica u povredi u položaj određivanja fiksne stope koja im odgovara da bi im se osigurala isplativost EIRD‑ova.

123

S obzirom na sudsku praksu Suda navedenu osobito u točki 116. ove presude, to je bilo dovoljno za zaključak o postojanju ponašanja koje je obuhvaćeno samom izmjenom tijeka tržišnog natjecanja na tržištu EIRD‑ovima, pri čemu u tom pogledu nije relevantno utvrditi jesu li dotični trgovci imali poslovni interes za određivanje promjenjive stope na određenoj razini.

124

Naime, iz utvrđenja Općeg suda koja društva HSBC nisu osporavala proizlazi da je, s obzirom na funkcioniranje tržišta EIRD‑ovima, smanjenje promjenjive stope objašnjeno isključivo poslovnim interesom dotičnih trgovaca da se ne upuštaju u tržišno natjecanje prema zaslugama. Dogovorivši se o razini varijable na temelju koje se može odrediti fiksna stopa EIRD‑ova, oni su na taj način rizik tržišnog natjecanja svjesno zamijenili praktičnom međusobnom suradnjom, što potpada pod kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj.

125

Stoga valja utvrditi, a da nije potrebno odlučiti o argumentu da je Opći sud iskrivio dokaze koje su podnijela društva HSBC, da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 111. pobijane presude presudio da manipulacija od 19. ožujka 2007. predstavlja ograničenje s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

126

Slijedom toga, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

127

Svojim trećim žalbenim razlogom društva HSBC, koja podupiru intervenijenti, osporavaju ocjenu Općeg suda u točkama 149. do 160. pobijane presude u odnosu na razgovore o medijanskim cijenama (mids) koji su se odvili 14. i 16. veljače 2007.

128

Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava, osobito u točkama 154. i 157. do 160. pobijane presude, ispitujući njihove argumente koji se odnose na protržišne učinke razmjena informacija o tim cijenama s obzirom na doktrinu tzv. „akcesornih ograničenja”. Umjesto toga, Opći sud trebao se pozvati na sudsku praksu koja se odnosi na koncept „ograničenja s obzirom na cilj”, što bi ga navelo da analizira navedene argumente u gospodarskom i pravnom kontekstu dotičnog ponašanja.

129

Ni društva HSBC ni Komisija nisu se pred Općim sudom pozvali na tu doktrinu, koja nije relevantna u ovom slučaju. Navedena doktrina zapravo upućuje na ponašanje koje je dio posebne trgovine ili djelatnosti na tržištu, poput prodaje poduzetnika ili sklapanja ugovora o franšizi. Osim toga, ista pravna teorija nije jedini slučaj u kojem bi bilo moguće ocijeniti argument koji se temelji na protržišnoj naravi određenog ponašanja.

130

U svojoj replici društva HSBC navode da je nakon podnošenja žalbe Sud u presudama od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 103.) i od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr. (C‑228/18, EU:C:2020:265, t. 74., 75., 81. i 82.) potvrdio da kada se strane nekog sporazuma pozivaju na njegove učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, njih se mora, kao elemente konteksta tog sporazuma, uzeti u obzir na odgovarajući način u svrhu njegove kvalifikacije kao ograničenja s obzirom na cilj.

131

Stoga društva HSBC prigovaraju Općem sudu da nije uzeo u obzir protržišne učinke razgovora na medijanske cijene kao relevantan element konteksta, s obzirom na to da je pogrešno smatrao da su ti učinci irelevantni u okviru članka 101. stavka 1. UFEU‑a, osim u okviru tzv. doktrine „akcesornih ograničenja”.

132

Međutim, stručno izvješće društava HSBC dokazalo je protržišne učinke predmetnih razgovora. Taj dokaz odgovara zahtjevima iz presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 103.), tako da je pogrešno to što ga Opći sud nije razmotrio. Osim toga, Opći sud nije utvrdio nijedan drugi element koji dokazuje čvrsto i pouzdano iskustvo kako bi dokazao da su razmjene informacija o medijanskim cijenama po svojoj naravi dovoljno štetne za tržišno natjecanje.

133

Komisija tvrdi da je Opći sud pravilno potvrdio da su razmjene informacija o medijanskim cijenama povreda s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Argumentacija društava HSBC temelji se na nepotpunom i pogrešnom tumačenju pobijane presude.

134

U točkama 128. do 139. te presude Opći sud odgovorio je na argumente društava HSBC prema kojima su razmjene informacija o medijanskim cijenama imale protržišne učinke i potvrdio Komisijino utvrđenje da te cijene predstavljaju pojedinačnu predodžbu trgovca o tržišnim cijenama. Nadalje, u točkama 128. do 148. pobijane presude, koje društva HSBC ne osporavaju, Opći sud ispitao je u kojoj su mjeri medijanske cijene relevantne za određivanje cijena u sektoru EIRD‑ova i razloge zbog kojih predmetne razmjene, osobito one od 14. i 16. veljače 2007., predstavljaju povrede s obzirom na cilj. U tom kontekstu Opći sud je u točkama 154. i 157. do 160. pobijane presude te razmjene ocijenio s obzirom na doktrinu tzv. „akcesornih ograničenja”, nakon što je utvrdio da su navedene razmjene obuhvaćene područjem primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Društva HSBC ne osporavaju to obrazloženje.

135

Argumenti društava HSBC prema kojima je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što u okviru svoje ocjene ekonomskog i pravnog konteksta nije uzeo u obzir protržišne elemente spornih razmjena informacija u svakom su slučaju neosnovani. Naime, ti argumenti ne mogu valjano dovesti u sumnju to da su te razmjene informacija bile dovoljno štetne za tržišno natjecanje da bi ih se moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

136

U svojem odgovoru na repliku Komisija navodi da presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52) i od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr. (C‑228/18, EU:C:2020:265), ne mogu potkrijepiti tezu društava HSBC. Štoviše, potonja se uzalud pozivaju na svoje stručno mišljenje, s obzirom na to da je relevantnost tog izvješća pravilno odbačena u točki 101. pobijane presude. Osim toga, suprotno onomu što tvrde ta društva, Komisija nije prekvalificirala sporne razmjene informacija, nego se oslonila na sudsku praksu Suda koja se odnosi na prakse koje mogu ukloniti stupanj neizvjesnosti konkurenata na tržištu. Naposljetku, čak i ako bi Sud zaključio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, taj zaključak ne bi mogao dovesti do ukidanja pobijane presude. Naime, na temelju argumenta društava HSBC prema kojem su razmjene informacija pospješile tržišno natjecanje ne može se opravdano sumnjati u Komisijino utvrđenje da je cilj razmjena bilo narušavanje tržišnog natjecanja.

137

Što se tiče razmjene informacija o medijanskim cijenama, koje su predmet ovog žalbenog razloga, Opći sud je u točki 138. pobijane presude presudio da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku kada je istaknula da je cilj razmjene informacija sadržanih u razgovorima od 14. i 16. veljače 2007. bio ograničiti tržišno natjecanje.

138

Ovim žalbenim razlogom društva HSBC ističu da je Opći sud primijenio pogrešan kriterij kako bi odbio njihove argumente koji se temelje na postojanju protržišnih učinaka tih razmjena informacija, koji u odnosu na njih mogu dovesti u pitanje kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj. U biti prigovaraju Općem sudu da se oslonio na tzv. doktrinu „akcesornih ograničenja”, koja osobito proizlazi iz presuda od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija (42/84, EU:C:1985:327) i od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija (C‑382/12 P, EU:C:2014:2201).

139

U tom pogledu, Sud je presudio da, kada se strane nekog sporazuma pozivaju na njegove učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, oni se moraju, kao elementi konteksta tog sporazuma, uzeti u obzir na odgovarajući način u svrhu kvalifikacije kao „ograničenj[a] s obzirom na cilj” jer mogu dovesti u pitanje opću ocjenu dovoljno štetnog stupnja dotičnog tajnog sporazuma za tržišno natjecanje i posljedično njegovu kvalifikaciju kao „ograničenja s obzirom na cilj” (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 103.).

140

Budući da uzimanje u obzir tih učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje nema za cilj otkloniti kvalifikaciju kao „ograničenja tržišnog natjecanja” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nego samo shvatiti objektivnu težinu dotičnog djelovanja i, slijedom toga, definirati načine za njegovo dokazivanje, ono uopće ne proturječi ustaljenoj sudskoj praksi Suda prema kojoj europsko pravo tržišnog natjecanja ne poznaje „pravilo razuma”, na temelju kojeg treba odvagnuti učinke sporazuma koji pospješuju tržišno natjecanje i njegove protutržišne učinke prilikom njegove kvalifikacije kao „ograničenja tržišnog natjecanja” na osnovi članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 104. kao i navedena sudska praksa).

141

Iz te sudske prakse proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 154. pobijane presude presudio da se, osim akcesornih ograničenja glavnog poduhvata, mogući protržišni učinci mogu uzeti u obzir jedino u okviru ocjene članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

142

Time je Opći sud primijenio pogrešan kriterij presudivši, u točki 155. pobijane presude, da je na društvima HSBC da dokažu ili da su razgovori o medijanskim cijenama bili izravno vezani i nužni za funkcioniranje tržišta EIRD‑ovima ili da su ispunjavali uvjete iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

143

Takva pogreška navela ga je da ne ispita argumente društava HSBC koji se temelje na postojanju protržišnih učinaka razmjena informacija o medijanskim cijenama, iako su se ta društva pozvala na potonje kako bi dovela u pitanje kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj utvrđenu u pogledu tih razmjena.

144

Stoga valja prihvatiti treći žalbeni razlog.

145

Tim žalbenim razlogom društva HSBC kritiziraju točku 164. pobijane presude u kojoj je Opći sud presudio da je razgovor od 12. veljače 2007. bio dio manipulacije od 19. ožujka 2007. te je stoga činio povredu članka 101. UFEU‑a, kao i razgovor od 16. veljače 2007. u dijelu u kojem se sastojao od razmjene informacija o medijanskim cijenama. Oslanjajući se samo na taj razlog kako bi zaključio da nije bilo potrebno provjeriti jesu li razgovori od 12. i 16. veljače 2007. također obuhvaćeni kvalifikacijom povrede s obzirom na cilj, Opći sud očito je iskrivio dokaze koji su mu podneseni.

146

Stoga društva HSBC ističu da je razgovor od 12. veljače 2007. obuhvaćao dva različita razgovora između dvaju dotičnih trgovaca, zbog čega su ta društva u svojoj tužbi za poništenje razlikovala ta dva razgovora. Da je Opći sud ispravno smatrao prvi razgovor različitim od drugog, nužno bi zaključio da taj prvi razgovor ne predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a.

147

Što se tiče razgovora od 16. veljače 2007., Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava i pogrešku u ocjeni sličnu onoj navedenoj u prethodnoj točki, s obzirom na to da su se taj dan održala dva različita razgovora, odnosno, s jedne strane, prvi o prosječnim cijenama i, s druge strane, drugi o zasebno provedenoj transakciji i trenutačnoj poziciji u trgovanju. Kao što je to sam Opći sud priznao u točki 124. pobijane presude, prvi razgovor bio je predmet prvog prigovora istaknutog u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga za poništenje, a drugi razgovor bio je osporavan u okviru drugog prigovora tog dijela. Zbog razloga navedenih u tužbi za poništenje, taj drugi razgovor ne može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje.

148

Komisija smatra da je četvrti žalbeni razlog bespredmetan, a u svakom slučaju neosnovan.

149

Ovim žalbenim razlogom društva HSBC kritiziraju točku 164. pobijane presude, u kojoj je Opći sud u biti presudio da su razgovori od 12. i 16. veljače 2007. bili povezani s manipulacijom od 19. ožujka 2007. ili su se odnosili na medijanske cijene, što opravdava činjenicu da je Komisija pravilno utvrdila kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj u pogledu tih razgovora. Ističu da se taj zaključak temelji na iskrivljavanju dokaza.

150

U tom pogledu valja utvrditi, kao što to ističe Komisija, da je ovaj žalbeni razlog bespredmetan.

151

Naime, čak i pod pretpostavkom da, kao što ističu društva HSBC, razgovore od 12. i 16. veljače 2007. treba shvatiti na način da obuhvaćaju više predmeta od kojih se neki nisu odnosili na manipulaciju od 19. ožujka 2007. ili na medijanske cijene, ta društva ne osporavaju da su ti razgovori, barem djelomično, imali protutržišni cilj povezan s tom manipulacijom.

152

Slijedom toga, taj žalbeni razlog ne može dovesti do ukidanja pobijane presude i stoga ga treba odbaciti kao bespredmetan.

153

Tim žalbenim razlogom društva HSBC, koja podupiru intervenijenti, osporavaju točke 214. do 229. pobijane presude u kojima je Opći sud smatrao da različita ponašanja koja je utvrdila Komisija imaju jedinstven cilj.

154

Društva HSBC slažu se da se, kao što je to Opći sud pravilno presudio u točki 216. te presude, pojam „jedinstveni cilj” ne može utvrditi općim upućivanjem na narušavanje tržišnog natjecanja u određenom sektoru jer bi takvim tumačenjem pojmu „jedinstvena i trajna povreda” bio oduzet dio njegova smisla. Društva HSBC jednako tako ne osporavaju utvrđenje iz točke 217. navedene presude prema kojem samo ograničenja tržišnog natjecanja za koja je dokazano da su za cilj imala narušavanje uobičajenog toka određivanja ili fiksne ili promjenjive stope EIRD‑ova mogu biti dio jedinstvenog cilja koji je Komisija utvrdila.

155

Međutim, Opći sud pogrešno je ocijenio pitanje jesu li ponašanje društava HSBC povezano s manipulacijom od 19. ožujka 2007. u dijelu u kojem se ta manipulacija odnosila na podatke za Euribor, druge razmjene informacija o pozicijama u trgovanju te namjere i strategije u vezi s cijenama EIRD‑ova imali jedinstven cilj.

156

Kao prvo, kad bi Sud prihvatio drugi žalbeni razlog ove žalbe, iz toga bi proizašlo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 219. i 220. pobijane presude zaključio da je manipulacija od 19. ožujka 2007. imala jedinstveni protutržišni cilj koji je Opći sud utvrdio u točki 217. te presude.

157

Kao drugo, Opći sud je u svakom slučaju počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 221. do 225. navedene presude, smatrajući da protutržišni cilj rasprave od 27. ožujka 2007. nije sporan.

158

Naime, društva HSBC nikad nisu priznala takav protutržišni cilj niti je Komisija to utvrdila u spornoj odluci. Naprotiv, jedini dio razgovora od 27. ožujka 2007. koji je u toj odluci utvrđen kao dio jedinstvene i trajne povrede jest razmjena informacija o veličini pozicije u trgovanju trgovca Barclaysa radi manipulacije od 19. ožujka 2007. Stoga, iako je Opći sud u točki 225. pobijane presude pravilno smatrao da različite manipulacije referentnim stopama mogu načelno biti dio istog jedinstvenog cilja, on je vlastitom ocjenom zamijenio Komisijinu i time prekoračio granice svojeg nadzora smatrajući da se razgovorom od 27. ožujka 2007. nastoji postići taj jedinstveni cilj.

159

Kao treće, što se tiče razmjene informacija o pozicijama u trgovanju te o namjerama i strategiji u vezi s cijenama, Opći sud je u točki 228. pobijane presude pogrešno smatrao da je zajednički cilj razgovora od 14. i 16. veljače 2007. o medijanskim cijenama bio narušiti uobičajeni tok fiksne ili promjenjive stope EIRD‑ova. Naime, točke 139. do 161. pobijane presude ničim ne upućuju na to da se razgovorima o medijanskim cijenama nastojao ostvariti takav cilj. Iako je Opći sud, suprotno onomu što ističu društva HSBC u okviru trećeg žalbenog razloga, s pravom smatrao da je predmet tih razgovora bio protutržišne naravi, njihov cilj nije se sastojao u narušavanju uobičajenog toka fiksne ili promjenjive stope EIRD‑ova, kao što je to opisano u točki 217. pobijane presude. Mehanizam opisan u točkama 139. do 161. te presude upućuje na situaciju različitu od one koja se sastoji od iskrivljavanja cijena EIRD‑ova.

160

Prema mišljenju društava HSBC, točka 228. pobijane presude stoga se temelji na pogrešci koja se tiče prava. Opći sud trebao je zaključiti da, i ako bi se dva razgovora o medijanskim cijenama smatrala ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na njihov cilj, što ta društva osporavaju u trećem žalbenom razlogu, ti su razgovori ipak težili cilju koji se razlikuje od cilja manipulacije od 19. ožujka 2007.

161

Komisija tvrdi da ovaj žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten jer se njime od Suda traži da ponovno ocijeni činjenice i dokaze. Ona u svakom slučaju smatra da su pojedinačni argumenti društava HSBC u potporu navedenom žalbenom razlogu nedopušteni, bespredmetni ili neosnovani.

162

Ovim žalbenim razlogom društva HSBC dovode u pitanje ocjene Općeg suda koje su ga navele na zaključak da su određena njihova ponašanja dio jedinstvenog cilja koji je utvrdila Komisija, kako je opisan u točki 217. pobijane presude, kao sastavnog elementa jedinstvene i trajne povrede.

163

Kao prvo, što se tiče razgovora od 27. ožujka 2007. o mogućnosti buduće manipulacije referentnim stopama, društva HSBC smatraju, s jedne strane, da se Opći sud u točki 222. pobijane presude oslonio na pogrešnu pretpostavku tvrdeći da ta društva nisu osporavala cilj koji ograničava tržišno natjecanje, a koji se nastojao postići tim razgovorom.

164

U fazi ove žalbe društva HSBC samo tvrde da nikad nisu potvrdila da je navedeni razgovor imao takav cilj. Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 222. pobijane presude, nesporno je da nisu iznijela nijedan tužbeni razlog za poništenje kojim bi osporila okolnost da je kraj razdoblja povrede tužitelja utvrđen na dan 27. ožujka 2007., odnosno na dan spornog razgovora. Međutim, s obzirom na utvrđenja Općeg suda iz točaka 216. i 217. te presude, koja društva HSBC nisu osporila, takvo utvrđenje nužno podrazumijeva da je cilj tog razgovora bio ograničiti tržišno natjecanje.

165

U vezi s tim, valja navesti da se novi razlozi, koji nisu sadržani u tužbi, ne mogu iznijeti u stadiju žalbe, kao što to proizlazi iz članka 127. stavka 1. Poslovnika koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 190., tako da je argumentacija društava HSBC nedopuštena (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2000., British Steel/Komisija, C‑1/98 P, EU:C:2000:644, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

166

S druge strane, tvrdeći, svojom argumentacijom, da je zaključak iz točke 222. pobijane presude protivan utvrđenjima iz sporne odluke, društva HSBC u biti prigovaraju Općem sudu da je iskrivio tu odluku.

167

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj treba primjenom članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda precizno navesti dokaze koji su iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj ocjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio te dokaze. Usto, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 99. i navedena sudska praksa).

168

U ovom slučaju, iz elemenata koje su iznijela društva HSBC ne proizlazi da je Opći sud u točki 222. pobijane presude iskrivio uvodne izjave 339., 358. i 491. sporne odluke.

169

Stoga je argumentacija društava HSBC koja se odnosi na razgovor od 27. ožujka 2007. nedopuštena.

170

Kao drugo, što se tiče razgovora od 14. i 16. veljače 2007. o medijanskim cijenama, valja utvrditi da svojom argumentacijom društva HSBC osporavaju činjenične ocjene koje je Opći sud izvršio u pogledu cilja tih razgovora.

171

Međutim, takva argumentacija nije dopuštena u stadiju žalbe.

172

Imajući sve navedeno u vidu, peti žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

173

Tim žalbenim razlogom društva HSBC osporavaju zaključak Općeg suda sadržan u točkama 255. do 262. pobijane presude, prema kojem su ta društva znala da sudjeluju u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja je uključivala ne samo manipulaciju od 19. ožujka 2007. nego i razgovore o mogućnosti ponavljanja te manipulacije koji su vođeni 19. i 27. ožujka 2007.

174

Pojašnjavaju da se navedeni žalbeni razlog, čije razmatranje ne ovisi u potpunosti o razmatranju petog žalbenog razloga, odnosi na saznanje tih društava o jedinstvenoj i trajnoj povredi koja se nastavila do 27. ožujka 2007., neovisno o tome je li razgovor o ponavljanju manipulacije na taj datum imao jedinstveni cilj koji je utvrdio Opći sud.

175

Uzimajući u obzir načela primjenjiva na pojam „jedinstvene i trajne povrede” na koja se, prema mišljenju društava HSBC, pravilno podsjetilo u točkama 198., 260. i 261. pobijane presude, zaključak Općeg suda prema kojem su ta društva sudjelovala u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja je trajala do 27. ožujka 2007. počiva na pretpostavci da upućivanje od 27. ožujka 2007. na mogućnost ponavljanja manipulacije samo po sebi predstavlja, s jedne strane, povredu u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i, s druge strane, „posebnu pozitivnu mjeru” u smislu sudske prakse na koju se poziva Opći sud.

176

Međutim, u odluci se nigdje ne navodi da bi se bilo koji razgovor o „mogućem ponavljanju” manipulacije od 19. ožujka 2007. trebao smatrati protupravnim ponašanjem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

177

U tom kontekstu, prema mišljenju društava HSBC, Opći sud nije mogao zaključiti, a da nezakonito ne zamijeni Komisijino obrazloženje vlastitim, da se njihovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi nastavilo do 27. ožujka 2007. samo na temelju upućivanja u okviru sastanka koji se održao tog dana o mogućnosti ponavljanja manipulacije.

178

Osim toga, razmjena informacija od 27. ožujka 2007. o pozicijama u trgovanju ne može se smatrati ni „posebnom pozitivnom mjerom” u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 223.), kojom se opravdava zaključak da se povreda odvijala nakon 19. ožujka 2007. Iako je do te razmjene informacija došlo 27. ožujka 2007., ona nije imala nikakav drugi učinak osim učinka manipulacije od 19. ožujka 2007.

179

Iz toga slijedi da zaključak iz točke 273. pobijane presude, prema kojem se sudjelovanje društava HSBC u jedinstvenoj i trajnoj povredi može utvrditi u pogledu ponašanja drugih banaka koje su dio manipulacije od 19. ožujka 2007. i njezina eventualnog ponavljanja, počiva na pogrešci koja se tiče prava.

180

Osim toga, taj zaključak temelji se na podjeli i nepoštovanju zaključaka sporne odluke, što nije dopušteno sudskom praksom Suda i što samo po sebi čini pogrešku koja se tiče prava.

181

Komisija smatra da postupanje s ovim žalbenim razlogom u potpunosti ovisi o petom žalbenom razlogu i da stoga ovaj žalbeni razlog treba odbiti zbog istih razloga.

182

Ovim žalbenim razlogom društva HSBC kritiziraju ocjene Općeg suda iz točaka 255. do 262. pobijane presude koje se odnose na razgovor od 27. ožujka 2007.

183

U svojoj replici ona pojašnjavaju da se taj žalbeni razlog ne odnosi na to nastoji li se tim razgovorom ostvariti jedinstveni cilj koji je utvrdio Opći sud.

184

Međutim, valja utvrditi da se argumentacijom koju su društva HSBC razvila u potporu navedenom žalbenom razlogu u biti želi istaknuti da je Opći sud pogrešno smatrao da taj razgovor ima protutržišni cilj.

185

Stoga valja smatrati da je ovaj žalbeni razlog nedopušten zbog istih razloga kao što su oni na kojima se temelji nedopuštenost petog žalbenog razloga.

186

Budući da su prvi i treći žalbeni razlog prihvaćeni, valja ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome u točki 2. njezine izreke odbija tužba društava HSBC za poništenje članka 1. sporne odluke i, podredno, njezina članka 1. točke (b). Međutim, pobijana presuda ostaje na snazi u dijelu u kojem se u točki 1. te izreke poništava članak 2. točka (b) navedene odluke.

187

U skladu s prvim stavkom članka 61. Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, konačno odlučiti o sporu ako to stanje postupka dopušta.

188

Kao što to proizlazi iz točke 42. pobijane presude, u okviru svoje tužbe društva HSBC podnijela su, s jedne strane, zahtjev za poništenje članka 1. sporne odluke i, podredno, njezina članka 1. točke (b). S druge strane, podnijela su zahtjev za poništenje članka 2. točke (b) navedene odluke kao i zahtjev za preinaku iznosa novčane kazne izrečene na temelju tog članka.

189

Što se tiče zahtjeva za poništenje članka 1. sporne odluke i, podredno, njezina članka 1. točke (b), društva HSBC ističu, kao što je to Opći sud sažeo u točkama 48. do 51. pobijane presude, pet razloga koji se odnose na:

190

S obzirom na, među ostalim, okolnost da su ti tužbeni razlozi bili predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i da njihovo ispitivanje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokazâ, Sud smatra da stanje postupka u predmetu T‑105/17 dopušta da se o toj tužbi odluči u odnosu na te razloge i da o njoj treba konačno odlučiti (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2021., Komisija/Fútbol Club Barcelona, C‑362/19 P, EU:C:2021:169, t. 108.).

191

Zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 85. do 114. pobijane presude, koje Sud namjerava usvojiti, i uzimajući u obzir točke 104. do 126. ove presude, taj prvi dio valja odbiti.

192

Kao što je to Opći sud utvrdio u točki 124. pobijane presude, argumentacija društava HSBC može se podijeliti na dva prigovora jer se odnosi na osnovanost kvalifikacije ograničenja s obzirom na cilj koju je Komisija primijenila na razgovore koje je opisala, s jedne strane, kao razmjene informacija o medijanskim cijenama te, s druge strane, kao razmjene o pozicijama u trgovanju.

193

Društva HSBC osporavaju osnovanost kvalifikacije ograničenja s obzirom na cilj koja je primijenjena na razmjene informacija o medijanskim cijenama, odnosno na razgovore od 14. i 16. veljače 2007. Naime, s jedne strane, te razmjene informacija ne ograničavaju tržišno natjecanje jer medijanske cijene nisu cijena ili sastavni dio cijene kamatnih izvedenica. S druge strane, te razmjene informacija omogućuju predlaganje povoljnijih uvjeta za klijente. Sporna odluka u tom pogledu sadržava očite pogreške u ocjeni i nedostatak u obrazloženju.

194

Komisija zahtijeva da se ovaj prigovor odbije.

195

Što se tiče argumenata koji se odnose na to da razmjene informacija o medijanskim cijenama nisu ograničile tržišno natjecanje s obzirom na prirodu tih cijena, Sud smatra, prihvaćajući obrazloženje iz točaka 139. do 148. pobijane presude, da Komisija nije počinila pogrešku time što je istaknula da je cilj tih razmjena bio ograničiti tržišno natjecanje.

196

Kad je riječ o argumentaciji koja se temelji na navodno protržišnom karakteru navedenih razmjena, iz točaka 139. i 140. ove presude proizlazi da uzimanje u obzir pozitivnih učinaka određenog djelovanja na tržišno natjecanje nema za cilj isključiti kvalifikaciju „ograničenja tržišnog natjecanja” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Međutim, takvi učinci moraju se valjano uzeti u obzir kao element konteksta tog djelovanja u svrhu njegove kvalifikacije kao „ograničenja s obzirom na cilj”, s obzirom na to da mogu dovesti u pitanje opću ocjenu dovoljno štetnog stupnja predmetne koluzivne prakse u odnosu na tržišno natjecanje.

197

Međutim, Sud je presudio da to uzimanje u obzir pretpostavlja ne samo da se učinci koji pospješuju tržišno natjecanje dokažu i budu relevantni nego i da su posebno povezani s dotičnim sporazumom. Štoviše, samo prisustvo takvih učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje ne može, samo po sebi, dovesti do otklanjanja kvalifikacije kao „ograničenja s obzirom na cilj”. Pod pretpostavkom da su dokazani, relevantni i posebno povezani s dotičnim sporazumom, ti učinci koji pospješuju tržišno natjecanje moraju biti dovoljno veliki tako da se na temelju njih može razumno posumnjati u dovoljnu štetnost dotičnog sporazuma za tržišno natjecanje i, time, u njegov protutržišni cilj (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 105. do 107.).

198

U tom pogledu valja istaknuti da se argumentacija društava HSBC temelji na tvrdnji da je u interesu klijenata banke koja je održavatelj tržišta da smanji neizvjesnost u pogledu razine „mid” na tržištu kako bi se smanjila razlika između kupca/prodavatelja. Takvo smanjenje neizvjesnosti omogućilo bi trgovcima da ponude cijene koje su povoljnije za te klijente.

199

Međutim, pod pretpostavkom da je točna, takva tvrdnja nije dovoljna da bi se moglo razumno posumnjati u dovoljnu štetnost predmetnih razmjena za tržišno natjecanje.

200

Naime, društva HSBC sama priznaju da „mids” odražavaju bilateralne i privatne pregovore među održavateljima tržišta i da smanjenje neizvjesnosti o medijanskim cijenama koje iz toga proizlazi omogućuje smanjenje rizika koje trgovci preuzimaju zbog svoje djelatnosti održavanja tržišta.

201

Tako je u uvodnoj izjavi 395. pobijane odluke Komisija istaknula da su te predmetne razmjene informacija nadilazile razmjenu informacija iz javne domene te su imale za cilj povećati transparentnost među stranama i, prema tome, osjetno smanjiti uobičajene neizvjesnosti svojstvene tržištu i to u korist strana i na štetu drugih tržišnih subjekata. Smatrala je da su banke koje su sudjelovale u zabranjenom sporazumu tako otkrile informacije o temeljnim aspektima svoje strategije i ponašanja na tržištu, što je znatno smanjilo neizvjesnosti svojstvene tržištu na kojem upravljanje rizikom i neizvjesnostima čini jedan od ključnih parametara tržišnog natjecanja.

202

Međutim, kao što je to navedeno u točkama 113. i 114. ove presude, zahtjevu samostalnosti koji je svojstven članku 101. UFEU‑a strogo se protivi svaki izravan ili neizravan kontakt između takvih subjekata koji može utjecati na ponašanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili otkriti takvom konkurentu ponašanje koje će se na tom tržištu usvojiti ili se namjerava usvojiti, kad ti kontakti svojim ciljem ili učinkom dovode do uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju uobičajenim uvjetima predmetnog tržišta.

203

Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ove presude, valja smatrati da se razmjenom informacija koja može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih strana u pogledu datuma, opsega i načina prilagodbe ponašanja predmetnih poduzetnika na tržištu nastoji ostvariti protutržišni cilj neovisno o izravnim učincima na cijene koje plaćaju krajnji potrošači.

204

Budući da je Komisija utvrdila da su razmjene informacija o medijanskim cijenama znatno smanjile neizvjesnosti svojstvene tržištu na kojem je upravljanje rizikom i neizvjesnostima jedan od ključnih parametara tržišnog natjecanja, taj je zaključak dovoljan kako bi se priznalo da te razmjene predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

205

U tom kontekstu, argument društava HSBC prema kojem su te razmjene omogućile predlaganje povoljnijih cijena klijentima dotičnih banaka ne omogućuje razumnu sumnju u štetnost tih razmjena u pogledu tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.

206

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prigovor kojim se osporava osnovanost kvalifikacije ograničenja s obzirom na cilj koja je primijenjena na razmjene informacija o medijanskim cijenama.

207

Zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 162. do 164. pobijane presude i uzimajući u obzir točke 151. i 152. ove presude, valja odbiti argumente društava HSBC koji se odnose na kvalifikaciju, s jedne strane, razgovora od 13. i 28. veljače te od 19. ožujka 2007. i, s druge strane, od 12. i 16. veljače 2007.

208

Budući da točke 165. do 195. pobijane presude nisu osporavane u okviru ove žalbe, valja smatrati da su ocjene Općeg suda u vezi s tim prigovorom postale pravomoćne.

209

Drugi, treći i četvrti žalbeni razlog valja ispitati na isti način kao što je onaj koji je Opći sud odabrao u pobijanoj presudi.

210

Drugi žalbeni razlog kojim društva HSBC osporavaju postojanje „sveobuhvatnog plana” koji ima jedinstven cilj treba odbiti zbog istih razloga kao što su oni koji se nalaze u točkama 209. do 237. pobijane presude i uzimajući u obzir točke 162. do 172. ove presude.

211

Što se tiče četvrtog žalbenog razloga kojim društva HSBC osporavaju da su znala za protupravno ponašanje drugih sudionika, valja, kao što je to učinio Opći sud u točki 247. pobijane presude, razlikovati, s jedne strane, manipulaciju od 19. ožujka 2007. i mogućnost njezina ponavljanja i, s druge strane, druga ponašanja koja je Komisija uzela u obzir na osnovi jedinstvene i trajne povrede.

212

Kao prvo, argumente društava HSBC koji se odnose na manipulaciju od 19. ožujka 2007. i mogućnost njezina ponavljanja treba odbaciti zbog istih razloga kao što su oni u točkama 248. do 262. pobijane presude te uzimajući u obzir točke 182. do 185. ove presude.

213

Kao drugo, budući da obrazloženje iz točaka 263. do 274. pobijane presude nije osporeno u okviru ove žalbe, valja smatrati da su ocjene Općeg suda o tome da su društva HSBC znala za sudjelovanje drugih banaka u drugim ponašanjima koja su dio jedinstvene i trajne povrede postale pravomoćne.

214

Naposljetku, što se tiče trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na namjeru društava HSBC da sudjeluju u jedinstvenoj i trajnoj povredi, razlozi iz točaka 275. do 280. pobijane presude nisu osporavani u okviru ove žalbe te su slijedom toga postali pravomoćni.

215

Društva HSBC tvrde da je odluka o nagodbi unaprijed utvrdila njihovu odgovornost i nepopravljivo naštetila njihovu pravu na saslušanje. Oni iz toga zaključuju da se sporna odluka mora poništiti zbog povrede, s jedne strane, pretpostavke nedužnosti te načela dobre uprave i poštovanja prava obrane, s druge strane. Pozivaju se također na izjave tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja o ishodu istrage o EIRD‑ovima dane prije donošenja sporne odluke. Naglašavaju i da nisu imala mogućnost podnijeti svoja očitovanja o obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koja je bila upućena strankama koje su se odlučile nagoditi.

216

Komisija zahtijeva da se ovaj žalbeni razlog odbije.

217

Društva HSBC ističu da je donošenje odluke o nagodbi u okviru hibridnog postupka dovelo do povrede pretpostavke nedužnosti jer je tom odlukom unaprijed utvrđena njihova odgovornost te je nepovratno ugroženo njihovo pravo na saslušanje.

218

Kao što je navedeno u točki 90. ove presude, kako bi se provjerilo je li Komisija poštovala pretpostavku nedužnosti u okviru hibridnog postupka, zadaća je suda Unije da analizira odluku kojom se završava postupak nagodbe i njezino obrazloženje u cijelosti te s obzirom na posebne okolnosti u kojima je donesena.

219

U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 79. i 80. ove presude, valja provjeriti, s jedne strane, je li Komisija bila dovoljno oprezna pri sastavljanju odluke o nagodbi kako bi izbjegla preuranjeno izjašnjavanje o sudjelovanju društava HSBC u zabranjenom sporazumu i, s druge strane, jesu li upućivanja na ta društva u toj odluci bila nužna.

220

Kao prvo, što se tiče opreza pri sastavljanju odluke koji je Komisija bila dužna primijeniti, odluka o nagodbi sadržavala je, kao što je to uostalom Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 529. sporne odluke, razne i izričite rezerve kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost stranaka koje nisu sklopile nagodbu, osobito društava HSBC.

221

Tako je u uvodnoj izjavi 3. odluke o nagodbi Komisija pojasnila da se ta odluka temelji na činjenicama koje su priznale samo stranke nagodbe u toj fazi postupka i da navedenom odlukom nije utvrđena odgovornost stranaka koje nisu sklopile nagodbu za bilo kakvo sudjelovanje u povredi prava tržišnog natjecanja Unije u predmetnom slučaju. To je pojašnjenje ponovljeno u uvodnoj izjavi 40. iste odluke.

222

Isto tako, Komisija je u bilješci 4. odluke o nagodbi navela da se postupanja iz te odluke koja se odnose na stranke koje nisu sklopile nagodbu navode isključivo kako bi se utvrdila odgovornost stranaka koje su sklopile nagodbu za povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

223

S obzirom na te elemente, valja smatrati da je Komisija primijenila dovoljno opreza pri sastavljanju odluke ističući činjenicu da se od nje nije tražilo odlučivanje o sudjelovanju društava HSBC u navodnom zabranjenom sporazumu.

224

Time je Komisija u pogledu odgovornosti tih društava izbjegla svako namjerno ili čak konačno prejudiciranje. Isto tako, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 80. ove presude, Komisija nije ničime prejudicirala, pa makar i potencijalno, tu odgovornost (vidjeti po analogiji presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 76.).

225

Kao drugo, kad je riječ o ocjeni nužnosti upućivanja na društva HSBC u odluci o nagodbi, valja podsjetiti na to da u okviru hibridnog postupka po završetku kojeg se donose uzastopne odluke Komisija mora, podložno nadzoru suda Unije, izbjeći priopćiti više informacija o uključenosti trećih osoba od onoga što je nužno za kvalifikaciju odgovornosti adresata te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, EU:C:2021:214, t. 77. i navedena sudska praksa).

226

U tom pogledu, iz uvodnih izjava 3., 36., 37. i 40. te bilješke 4. sporne odluke proizlazi da je u opisu događaja iz te odluke navođenje stranaka koje nisu sklopile nagodbu bilo ograničeno na ono što je krajnje nužno za potrebe dobrog razumijevanja činjenica slučaja.

227

Isto tako, u pravnoj ocjeni nije provedeno nikakvo pojedinačno upućivanje na stranke koje nisu sklopile nagodbu, pojedinačno ili zajedno. Osim toga, uzimajući u obzir Komisijin oprez pri sastavljanju teksta, odluka o nagodbi nije sadržavala nikakav zaključak u pogledu tih stranaka.

228

Kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 533. sporne odluke, u tom kontekstu, oskudna upućivanja u odluci o nagodbi na sudjelovanje drugih stranaka osim stranaka u nagodbi ne mogu dovesti ni do kakvog zaključka u pogledu stranaka koje nisu sklopile nagodbu.

229

U tim okolnostima valja utvrditi da su ta upućivanja bila isključivo nužna za razumijevanje i utvrđivanje činjenica, tako da su bila u skladu s pretpostavkom nedužnosti.

230

Takvo utvrđenje nije dovedeno u pitanje argumentima društava HSBC koji se temelje na činjenici da je u bilješci 4. odluke o nagodbi Komisija pojam „stranke” definirala kao „svi poduzetnici koji su predmet postupka” i da se, među ostalim u uvodnoj izjavi 36. te odluke, pozvala na bilateralne kontakte između Barclaysa i tih društava u opisu predmetnih praksi.

231

Naime, upućivanja na stranke koje nisu sklopile nagodbu, uključujući društva HSBC, malobrojna su i, suprotno onomu što tvrde potonja društva, ne pojavljuju se u odjeljku 5. odluke o nagodbi naslovljenom „pravna ocjena”. Štoviše, kao što to proizlazi iz razmatranja navedenih osobito u točki 226. ove presude, ta upućivanja imaju samo opisni karakter i ne sadržavaju nikakvu izričitu ili prešutnu ocjenu pravnog položaja tih društava. U okviru hibridnog postupka koji je doveo do uzastopnog donošenja dviju odluka, navedena upućivanja objektivno su nužna za utvrđivanje odgovornosti stranaka u nagodbi.

232

Stoga valja odbiti argumente društava HSBC koji se temelje na činjenici da odluka o nagodbi sadržava elemente koji su doveli do povrede pretpostavke nedužnosti.

233

Također valja odbiti argumente koji se temelje na činjenici da su tom odlukom povrijeđena prava obrane tih društava jer nije sporno da im je Komisija uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, da su imala pristup spisu i da su mogla iznijeti svoje stajalište prije donošenja sporne odluke.

234

Kao prvo, društva HSBC tvrde da su javne izjave tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja dane tijekom 2012. i 2014. dovele do toga da je Komisija povrijedila pravo na dobru upravu.

235

U tom pogledu valja podsjetiti na to da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije dužni poštovati temeljna prava zajamčena pravom Unije, među kojima je i pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje. U prvom stavku tog članka navodi se osobito da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano.

236

Zahtjevom nepristranosti nastoji se osigurati jednako postupanje na kojem se temelji Unija. Tim se zahtjevom osobito nastoje izbjeći moguće situacije sukoba interesa u pogledu dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija. S obzirom na temeljnu važnost jamstva neovisnosti i integriteta u vezi s unutarnjim funkcioniranjem i vanjskom slikom institucija, tijela, ureda i agencija Unije, zahtjevom nepristranosti obuhvaćene su sve okolnosti koje dužnosnik ili službenik koji mora donijeti odluku o predmetu mora razumno prepoznati kao okolnosti koje, u očima trećih strana, mogu izgledati kao da će utjecati na njegovu neovisnost u predmetu (presuda od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 26. i navedena sudska praksa).

237

Kao što je to navedeno u točki 77. ove presude, na institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije je da ispune zahtjev nepristranosti u vezi s objema njegovim sastavnicama, a to su, s jedne strane, subjektivna nepristranost na temelju koje nijedan član dotične institucije ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivna nepristranost u skladu s kojom ta institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku osnovanu sumnju o mogućoj predrasudi.

238

Budući da društva HSBC dovode u pitanje javne izjave tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja, valja smatrati da se njihov prigovor u biti odnosi na prvu sastavnicu načela nepristranosti.

239

U tom pogledu valja razlikovati izjave iz 2012., dane prije donošenja odluke o nagodbi, i one iz 2014., dane nakon njezina donošenja.

240

Što se tiče, s jedne strane, izjava danih tijekom 2012., valja utvrditi da su te izjave ostale općenite, tako da se ne mogu smatrati izrazom pristranosti ili prejudiciranja krivnje tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja u odnosu na društva HSBC.

241

Što se tiče, s druge strane, izjava danih tijekom 2014. godine, društva HSBC ističu da je tadašnji povjerenik za politiku tržišnog natjecanja javno dao izjave na temelju kojih se moglo zaključiti da je već došao do zaključka prije završetka istrage.

242

Točno je da neke od tih izjava sadržavaju izraze koji ne odražavaju suzdržanost koja se očekuje od člana Komisije zaduženog za politiku tržišnog natjecanja u okviru predmeta koji je u tijeku. Međutim, te izjave nisu takve naravi da stvaraju sumnju u nepristranost s kojom je Komisija vodila svoju istragu o predmetnoj povredi. Stoga navedene izjave same po sebi ne utječu na zakonitost sporne odluke koju je donio kolegij povjerenika Komisije.

243

Naime, iz tih izjava proizlazi da je tadašnji povjerenik zadužen za politiku tržišnog natjecanja samo obavijestio javnost o istrazi koja je u tijeku navodeći da se taj predmet nastavio nakon donošenja odluke o nagodbi. U tom kontekstu, navedene izjave nisu otkrile informacije koje se nisu nalazile u toj odluci. Na temelju činjenice da je u tim izjavama navedeno da je Komisija pripremila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu stranaka koje nisu sklopile nagodbu ne može se zaključiti, s obzirom na privremenu narav tog dokumenta, da je Komisija došla do zaključka o njihovoj odgovornosti prije završetka istrage. Ta činjenica ne može upućivati ni na to da je taj povjerenik bio pristran ili da je prejudicirao krivnju društava HSBC.

244

Naposljetku, valja odbaciti argument društava HSBC prema kojem je Europski ombudsman utvrdio nepravilnost u postupanju u odnosu na tadašnjeg povjerenika za politiku tržišnog natjecanja zbog javnih izjava iz točke 234. ove presude.

245

Naime, valja podsjetiti na to da zaključci Ombudsmana kojima se utvrđuje postojanje „nepravilnosti u postupanju” ne obvezuju sud Unije i mogu biti samo naznaka toga da je predmetna institucija povrijedila načelo dobre uprave. Naime, postupak pred Ombudsmanom, koji nema ovlast donošenja obvezujućih odluka, alternativni je izvansudski postupak za građane Unije u odnosu na postupak pred sudom Unije te odgovara specifičnim kriterijima i nema nužno isti cilj kao sudski postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2007., Komninou i dr./Komisija, C‑167/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:633, t. 44.).

246

Međutim, uzimajući u obzir razloge navedene u točkama 240. do 243. ove presude, zaključci Ombudsmana u vezi s izjavama za javnost iz točke 234. te presude ne mogu, sami po sebi ili ocijenjeni zajedno s drugim elementima spisa, dokazati postojanje povrede prava na dobru upravu.

247

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti argumente društava HSBC koji se temelje na povredi prava na dobru upravu i, slijedom toga, peti žalbeni razlog.

248

Odbija se tužba društava HSBC u dijelu u kojem se njome traži poništenje članka 1. sporne odluke i, podredno, njezina članka 1. točke (b).

249

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

250

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Člankom 138. stavkom 3. navedenog poslovnika utvrđeno je da, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove.

251

U ovom slučaju društva HSBC zahtijevala su da se Komisiji naloži snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka te ona nije uspjela sa svojim razlozima u okviru ove žalbe, a djelomično ni s razlozima u prvostupanjskom postupku. Društva HSBC djelomično nisu uspjela sa svojim razlozima u prvostupanjskom postupku.

252

U tim okolnostima Komisiji valja naložiti snošenje troškova žalbenog postupka. Što se tiče troškova povezanih s tužbom pred Općim sudom, svaka stranka snosi vlastite troškove.

253

Naposljetku, iz odredbe članka 140. stavka 3. u vezi s odredbom članka 184. stavka 1. Poslovnika proizlazi da Sud može odlučiti da stranka koja je intervenirala u postupak snosi vlastite troškove.

254

Društva Crédit agricole i društva JP Morgan Chase, u svojstvu intervenijenata u žalbenom postupku, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: