–

za rumunjsku vladu, E. Gane, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Wellman, consilier,

–

za Irsku, M. Browne, A. Joyce i J. Quaney, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennellyja, BL,

–

za Europsku komisiju, M. Carpus Carcea i D. Martin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1., članka 2. stavaka 1. i 2., posljednje rečenice u članku 3. stavku 1. točki (c) i članka 9. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69. i ispravak SL 2020., L 63, str. 9.) te na tumačenje članka 47. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, sedmero rumunjskih sudaca (u daljnjem tekstu: predmetni suci) – osobe YF i dr. – i, s druge strane, Curtee de Apel Alba Iulia (Žalbeni sud u Albi Iuliji, Rumunjska) i još četiriju rumunjskih sudova, u njihovu svojstvu poslodavaca tih sudaca (u daljnjem tekstu: predmetni sudovi), u vezi sa zahtjevom da se tim sudovima naloži da s osnove navodne diskriminacije pri zapošljavanju predmetnim sucima naknade štetu jednaku razlici između plaće koju su stvarno primili i plaće koju su trebali primiti u skladu s nacionalnim propisom za koji smatraju da se na njih primjenjuje.

3

U skladu s člankom 1. Direktive 2000/78, njezina je „svrha […] utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”.

4

U stavcima 1. i 2. članka 2. te direktive propisuje se:

„1.   Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

5

U članku 3. stavku 1. točki (c) navedene direktive određuje se:

„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:

[…]

6

Članak 9. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice osiguravaju da su svim osobama koje smatraju da im je učinjena nepravda, zbog toga što nije bilo primijenjeno načelo jednakog postupanja, čak i kad je odnos u kojem je navodno došlo do diskriminacije prestao, dostupni sudski i/ili upravni postupci te, ako se smatraju primjerenima, postupci mirenja, radi provođenja obveza iz ove Direktive.”

7

U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Ordonanţe Guvernului nr. 137/2000 privind prevenirea și sancționarea tuturor formelor de discriminare (Uredba vlade br. 137/2000 o sprečavanju i suzbijanju svih oblika diskriminacije), od 31. kolovoza 2000. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 166 od 7. ožujka 2014.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: OG br. 137/2000), jamči se poštovanje načela jednakosti građana i načela nepostojanja povlastica i diskriminacije, osobito prilikom ostvarivanja prava na jednako postupanje pred nacionalnim sudovima i svim drugim pravosudnim tijelima.

8

U stavcima 1. do 3. članka 2. OG‑a br. 137/2000 propisano je:

„1.   U smislu ove uredbe, diskriminacija znači svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti na temelju rasnog ili etničkog podrijetla, nacionalnosti, jezika, vjere, društvenoj skupini, uvjerenja, spola, spolne orijentacije, dobi, invaliditeta, kronične nezarazne bolesti, zaraženosti virusom humane imunodeficijencije (HIV), pripadnosti skupini u nepovoljnijem položaju ili na temelju bilo kojeg drugog kriterija čija je svrha ili učinak ograničavanje ili odbijanje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja, na ravnopravnoj osnovi, ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno prava priznatih zakonom, na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom području javnog života.

2.   Odredba kojom se osobe stavljaju u nepovoljniji položaj po jednoj od osnova navedenih u stavku 1. smatra se diskriminatornom u smislu ove uredbe.

3.   U skladu s potonjom, diskriminatorne su naizgled neutralne odredbe, kriteriji ili prakse koji stavljaju u nepovoljniji položaj određene osobe na temelju kriterija navedenih u stavku 1., u odnosu na druge osobe, osim ako su te odredbe, kriteriji ili prakse objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su prikladna i nužna.”

9

U članku 5. OG‑a br. 137/2000 određuje se da različito postupanje koje se temelji na nekoj od značajki povezanih s kriterijima iz članka 2. stavka 1. ne predstavlja diskriminaciju kada je, zbog prirode profesionalne djelatnosti ili konteksta u kojoj se ona obavlja, takva značajka stvarni i odlučujući zahtjev za obavljanje te djelatnosti, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.

10

U skladu sa stavcima 1. i 2. članka 27. OG‑a br. 137/2000:

„1.   Svatko tko se smatra žrtvom diskriminacije može sudskim putem zatražiti naknadu štete i povrat u stanje koje je prethodilo diskriminaciji odnosno uklanjanje učinaka diskriminacije, u skladu s odredbama općih propisa. […]

2.   Rok za podnošenje tužbe je tri godine od datuma nastanka činjenica ili od datuma kad je dotična osoba mogla saznati za te činjenice.”

11

Članak 2. Ordonanţe de urgenţă a Guvernului nr. 27/2006 privind salarizarea şi alte drepturi ale judecătorilor, procurorilor şi altor categorii de personal din sistemul justiţiei (Hitna uredba vlade br. 27/2006 o plaćama i drugim pravima sudaca, državnih odvjetnika i ostalih kategorija osoblja pravosudnog sustava), od 29. ožujka 2006. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 314 od 7. travnja 2006.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: OUG br. 27/2006), glasi kako slijedi:

„Plaće i druga prava sudaca, državnih odvjetnika, s njima izjednačenog osoblja i sudskih savjetnika utvrđuju se vodeći računa o mjestu i ulozi pravosuđa u okviru vladavine prava te o odgovornostima, kompleksnosti i rizicima koje podrazumijevaju dužnosti, nespojivosti i zabrane propisane zakonom za te kategorije osoblja.”

12

U članku 3. OUG‑a br. 27/2006 propisuje se da suci, državni odvjetnici, sudski savjetnici te pravosudno osoblje izjednačeno sa sucima i državnim odvjetnicima imaju pravo, za izvršene zadaće, primiti bruto mjesečnu naknadu za obavljanje rukovodeće funkcije koja se utvrđuje s obzirom na stupanj suda odnosno državnog odvjetništva, dužnosti koje se obnašaju i staž u pravosuđu, na temelju „sektorske referentne vrijednosti ” i multiplikacijskih koeficijenata, koji su navedeni u prilogu koji čini sastavni dio ove hitne uredbe.

13

U skladu s člankom 11. OUG‑a br. 27/2006, državni odvjetnici u Nacionalnoj upravi za suzbijanje korupcije i državni odvjetnici u Upravi za provođenje istraga o povredama u području organiziranog kriminala i terorizma primaju plaću u skladu s onim što je propisano u dijelu A točkama 6. do 13. priloga toj hitnoj uredbi, s obzirom na dužnosti koje obnašaju odnosno koje su s njima izjednačene na temelju zakona.

14

U skladu s člankom 40. OUG‑a br. 27/2006, njegove se odredbe primjenjuju od travnja 2006.

15

Dio A Priloga OUG‑u br. 27/2006, naslovljen „Multiplikacijski koeficijenti”, sadržava točku 13. u kojoj se određuje da multiplikacijski koeficijent 19,00 odgovara dužnosti „državnog odvjetnika” pri Înalti Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska). Osim toga, isti koeficijent predviđen je u točki 14. dijela A tog priloga za dužnost „predsjednika” žalbenih sudova odnosno „državnog odvjetnika” državnih odvjetništava pri tim sudovima.

16

U članku 1. Ordonanţe Guvernului nr. 10/2007 privind creşterile salariale ce se vor acorda în anul 2007 personalului bugetar şi personalului salarizat potrivit Ordonanței de urgență a Guvernului nr. 24/2000 privind sistemul de stabilire a salariilor de bază pentru personalul contractual din sectorul bugetar și personalului salarizat potrivit anexelor nr. II şi III la Legea nr. 154/1998 privind sistemul de stabilire a salariilor de bază în sectorul bugetar şi a indemnizaţiilor pentru persoane care ocupă funcţii de demnitate publică (Uredba vlade br. 10/2007 o povećanjima plaća koja su 2007. odobrena proračunskom osoblju i zaposlenicima u skladu s Hitnom uredbom vlade br. 24/2000 o sustavu utvrđivanja osnovnih plaća ugovornog osoblja u proračunskom sektoru i zaposlenika, na temelju priloga II. i III. Zakona br. 154/1998 o sustavu utvrđivanja osnovnih plaća u proračunskom sektoru i naknadâ za javne službenike), od 31. siječnja 2007. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 80 od 1. veljače 2007.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: OG br. 10/2007), propisuje se:

„U 2007., osnovna plaća ugovornog osoblja u proračunskom sektoru […] povećava se […]:

17

Stavci 1. i 2. članka 1. Legee‑cadru nr. 330/2009 privind salarizarea unitară a personalului plătit din fonduri publice (Okvirni zakon br. 330/2009 o jednakim plaćama osoblja koje se isplaćuju iz državnog proračuna), od 5. studenoga 2009. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 762 od 9. studenoga 2009.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon br. 330/2009), stupili su na snagu 1. siječnja 2010. Te odredbe glase kako slijedi:

„1.   Predmet ovog zakona je uređenje provedbe jedinstvenog sustava plaća koje se osoblju u proračunskom sektoru isplaćuju iz sredstava općeg konsolidiranog proračuna države.

2.   Od datuma stupanja na snagu ovog zakona, u cijelosti ili u dijelu, prava osoblja navedenog u stavku 1. propisana su isključivo odredbama ovog zakona. […]”

18

Iz članka 2. tog okvirnog zakona proizlazi da se njegove odredbe primjenjuju na osoblje javnih tijela i institucija, među kojima se izričito spominju pravosudna tijela.

19

U skladu s člankom 12. stavkom 1. navedenog okvirnog zakona, koeficijenti platnog razreda – na temelju kojih se utvrđuju mjesečne naknade za obavljanje rukovodeće funkcije, premije i druga prava specifična za svako područje aktivnosti – propisani su u prilozima tom okvirnom zakonu. U skladu s člankom 12. stavkom 2. Okvirnog zakona br. 330/2009, koeficijent platnog razreda 1,00 za 2010. godinu iznosio je 705 rumunjskih leja (RON) (oko 143,15 eura), dok je povećanje tog koeficijenta 1,00 nakon 2010. godine bilo uvjetovano smanjenjem broja zaposlenih, potrebnim za ostvarenje godišnjih ciljeva u pogledu udjela troškova osoblja u bruto nacionalnom proizvodu (BDP), predviđenog u članku 5. tog Okvirnog zakona, kako bi se dosegnula razina koeficijenta platnog razreda 1,00 od 1110 leja (oko 225,39 eura) u 2015. Nadalje, u članku 12. stavku 3. navedenog okvirnog zakona propisuje se da se, kada je riječ o 2010. godini, mjesečne naknade za obavljanje rukovodeće funkcije utvrđuju u skladu s člankom 30. stavkom 5. tog okvirnog zakona, pri čemu se ne primjenjuju koeficijenti platnog razreda propisani u njegovim prilozima.

20

Članak 30. stavak 5. Okvirnog zakona br. 330/2009 glasi kako slijedi:

„Osoblje koje je bilo na dužnosti 31. prosinca 2009. zadržava svoju plaću u 2010. godini te se na njega ne primjenjuju mjere smanjenja troškova osoblja iz prosinca 2009, i to na sljedeći način:

21

U članku 5. Legee nr. 53/2003 privind Codul muncii (Zakon br. 53/2003 o Zakoniku o radu) od 24. siječnja 2003. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 72 od 5. veljače 2003.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o radu), određuje se:

„1.   Radni odnosi uređeni su u skladu s načelom jednakog postupanja prema svim zaposlenicima i poslodavcima.

2.   Zabranjuje se bilo kakva izravna ili neizravna diskriminacija zaposlenika koja se temelji na spolu, spolnoj orijentaciji, genetskim osobinama, dobi, nacionalnoj ili rasnoj pripadnosti, boji kože, etničkom podrijetlu, vjeri, političkim opredjeljenjima, socijalnom podrijetlu, invalidnosti, obiteljskoj situaciji ili odgovornosti, sindikalnoj pripadnosti ili aktivnosti.

3.   Izravnu diskriminaciju čine radnje ili činjenice isključivanja, razlikovanja, ograničavanja ili davanja prednosti, koje se temelje na jednom ili više kriterija navedenih u stavku 2., čija je svrha ili učinak odbijanje, ograničavanje ili isključivanje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja prava propisanih radnim zakonodavstvom.

4.   Neizravnu diskriminaciju čine radnje ili činjenice koje se temelje na kriterijima različitima od onih navedenih u stavku 2., ali proizvode učinke izravne diskriminacije.”

22

U skladu s člankom 268. stavkom 1. točkom (c) Zakonika o radu, zahtjevi za rješavanje radnopravnih sporova mogu se podnijeti u roku od tri godine od stjecanja prava na podnošenje tužbe, kada se predmet pojedinačnog radnopravnog spora sastoji od isplate neisplaćenih plaća odnosno naknade štete zaposlenicima, kao i u slučaju imovinske odgovornosti zaposlenikâ prema poslodavcu.

23

U članku 211. Legee br. 62/2011 a dialogului social (Zakon br. 62/2011 o dijalogu između socijalnih partnera) od 10. svibnja 2011. (ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 625 od 31. kolovoza 2012.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o dijalogu između socijalnih partnera), određuje se:

„Tužbu mogu podnijeti oni čija su prava povrijeđena, kako slijedi:

[…]

c) naknada prouzročene štete i povrat neosnovano plaćenog iznosa mogu se zahtijevati u roku od tri godine od dana nastanka štete.”

24

Od 2006. do 2009. godine većina sudaca koji obnašaju dužnost u Rumunjskoj (u daljnjem tekstu: prethodno zaposleni suci) ishodila je sudske odluke u kojima im je priznato pravo na isplatu povećanih bruto mjesečnih naknada za obavljanje rukovodeće funkcije tako što je, s jedne strane, na njihove plaće primijenjen viši multiplikacijski koeficijent koji odgovara onom koji se primjenjuje na državne odvjetnike u Nacionalnoj upravi za suzbijanje korupcije i Upravi za provođenje istraga o povredama u području organiziranog kriminala i terorizma te tako što im je, s druge strane, priznata uvećana sektorska referentna vrijednost, u skladu s odredbama članka 1. OG‑a br. 10/2007.

25

Nakon stupanja na snagu Okvirnog zakona br. 330/2009, 1. siječnja 2010., plaće sudaca obračunavaju se na jednak način za sve suce, u skladu s odredbama tog zakona, te su sve tužbe sudaca koji su na dužnost stupili počevši od 1. siječnja 2010., podnesene kako bi ishodili povećanja plaća navedena u prethodnoj točki, odbijene na temelju te jednakosti plaća.

26

U odluci br. 7/2019 od 11. veljače 2019., koja je obvezujuća za nacionalne sudove, Înalta Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, zaključio je da su, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirnog zakona br. 330/2009, povećanja plaće iz članka 1. stavka 1. OG‑a br. 10/2007 bila i ostaju uključena u bruto mjesečnu naknadu za obavljanje rukovodeće funkcije, čak i nakon stupanja na snagu navedenog okvirnog zakona (u daljnjem tekstu: presuda Visokog kasacijskog suda).

27

Nakon presude Visokog kasacijskog suda, Ministerul Justiției (ministarstvo pravosuđa, Rumunjska) dodijelio je sudovima sredstva za retroaktivnu isplatu prethodno zaposlenim sucima povećanja plaće na temelju odluka donesenih u njihovu korist u razdoblju od 2006. do 2009. godine. Suprotno tomu, to ministarstvo odbilo je osloboditi sredstva za druge suce, poput predmetnih, u čiju korist navedene sudske odluke nisu donesene.

28

U tim okolnostima predmetni suci podnijeli su 10. ožujka 2020. tužbu Tribunalulu Bihor (Viši sud u Bihoru, Rumunjska), u kojoj su zahtijevali da se predmetnim sudovima naloži isplata naknade štete koja odgovara razlici između stvarno primljene plaće i plaće koju su trebali primiti uzimanjem u obzir multiplikacijskog koeficijenta propisanog u OUG‑u br. 27/2006. U prilog osnovanosti te tužbe oni su istaknuli da su diskriminirani u odnosu na prethodno zaposlene suce kojima je priznato povećanje plaće, s obzirom na to da su obavljali isti posao tijekom istog razdoblja i za istog poslodavca. Predmetni sudovi su se, s jedne strane, pozvali na zastaru te tužbe ne temelju članka 211. točke (c) Zakona o dijalogu između socijalnih partnera, istaknuvši da je prošlo više od tri godine od datuma nastanka navodne štete, te su, s druge strane, naveli da diskriminacija u predmetnom slučaju ne postoji jer kod tih dviju kategorija sudaca nije riječ o usporedivim situacijama.

29

Presudom od 18. rujna 2020. Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru) prihvatio je tužbu predmetnih sudaca. Taj je sud, s jedne strane, odbio prigovor zastare s obrazloženjem da se primjenjuje posebni zastarni rok od tri godine propisan u članku 27. stavku 2. OG‑a br. 137/2000, koji počinje teći od datuma nastanka diskriminirajuće situacije ili od datuma kad je dotična osoba mogla doznati za tu situaciju. S druge strane, taj je sud ocijenio da su predmetni sudovi stvorili diskriminirajuću situaciju u pogledu predmetnih sudaca zato što su povećanja plaće retroaktivno isplatili samo nekim sucima. Posljedično, navedenim je sudovima naloženo da predmetnim sucima isplate ista povećanja plaće koja su retroaktivno isplatila, u prosincu 2019. i siječnju 2020., prethodno zaposlenim sucima.

30

Predmetni sudovi žalili su se na tu presudu sudu koji je uputio zahtjev, Curtei de Apel Oradea (Žalbeni sud u Oradei, Rumunjska). Oni u biti ističu da predmetni suci ne mogu isticati postojanje diskriminacije kojoj su navodno izloženi, s obzirom na to da je isplata povećanja plaće prethodno zaposlenim sucima izvršena na temelju sudskih odluka donesenih u njihovu korist, nakon što su one protumačene u presudi Visokog kasacijskog suda. Oni smatraju da se predmetni suci ne mogu pozivati na te odluke.

31

Predmetni suci, s druge strane, ističu to da – iako u razdoblju tijekom kojeg su donesene sudske odluke u korist prethodno zaposlenih sudaca, uključujući razdoblje od 2006. do 2009. godine, još uvijek nisu bili u svojstvu sudaca – presuda Visokog kasacijskog suda objavljena je nakon tog razdoblja, tako da su učinci tih odluka produljeni na buduća razdoblja. Predmetni suci stoga smatraju da se navedeni učinci odnose i na razdoblje tijekom kojega su obnašali dužnost istodobno s prethodno zaposlenim sucima, to jest na razdoblje od 2010. do 2015. godine.

32

Sud koji je uputio zahtjev ističe to da, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, radnopravni sporovi koji se odnose na isplatu neisplaćenih plaća podliježu zastarnom roku od tri godine, propisanom u članku 268. točki (c) Zakonika o radu, koji počinje teći od stjecanja prava na podnošenje tužbe i da se, istodobno, u članku 211. točki (c) Zakona o dijalogu između socijalnih partnera predviđa da se zahtjevi onih čija su prava povrijeđena mogu podnijeti u roku od tri godine od dana nastanka štete. U tim okolnostima navedeni sud dvoji o tome osigurava li se pravo na pristup sudu ako se prihvati prigovor zastare prava na podnošenje tužbe.

33

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev naglašava da su predmetni sudovi predmetnim sucima uskratili ta prava samo zbog toga što su mlađi te su na sudačku dužnost imenovani nakon tužbi koje su ranije zaposleni suci podnosili u razdoblju od 2006. do 2009. godine, iako su i jedni i drugi radili u istim uvjetima tijekom razdoblja od 2010. do 2015. godine. Navedeni se sud stoga pita dovodi li tumačenje prava Unije prema kojem se povećanja plaće više ne mogu zahtijevati sudskim putem jer je zastarjelo pravo na podnošenje tužbe do diskriminacije između, s jedne strane, prethodno zaposlenih sudaca, kojima su predmetni sudovi priznali i isplatili ta povećanja u prosincu 2019. i siječnju 2020. i, s druge strane, sudaca poput predmetnih, kojima navedeni sudovi nisu priznali pravo na spomenuta povećanja i koji su svoje pravne lijekove podnosili tijekom 2020. godine, iako su obje kategorije sudaca radile u istom razdoblju, za istog poslodavca te obnašale iste dužnosti.

34

U tim je okolnostima Curtea de Apel Oradea (Žalbeni sud u Oradei) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35

Sud koji je uputio predmetni zahtjev za prethodnu odluku zatražio je da se o njemu odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. Poslovnika Suda. Tomu u prilog navedeni je sud istaknuo da je vođenje takvog postupka opravdano zbog tenzija do kojih je došlo na rumunjskim sudovima zbog vrlo velikih razlika u plaćama sudaca.

36

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može odlučiti, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

37

U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument koji treba odgovoriti na izvanrednu kriznu situaciju. Osim toga, iz sudske prakse Suda također proizlazi da se ubrzani postupak može ne primijeniti ako se osjetljivost i složenost pravnih problema nastalih u određenom predmetu teško može rješavati u takvom postupku, osobito ako nije primjereno skratiti pisani dio postupka pred Sudom (presuda od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C‑564/19, EU:C:2021:949, t. 54. i navedena sudska praksa).

38

U predmetnom slučaju, odlukom od 28. lipnja 2021., predsjednik Suda, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odbio je zahtjev da se u ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku.

39

Naime, ni interes građana da se najbrže moguće odredi doseg prava koja imaju na temelju prava Unije, koliko god on bio važan i legitiman, ni ekonomski ili društveno osjetljiva priroda glavnog predmeta ipak ne podrazumijevaju potrebu postupanja u kratkim rokovima u smislu članka 105. stavka 1. Poslovnika.

40

U svojim pisanim očitovanjima rumunjska vlada osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Ona smatra, s jedne strane, da sud koji je uputio zahtjev nije Sudu pružio činjenične i pravne elemente koji su mu potrebni kako bi dao koristan odgovor za odluku u glavnom postupku i, s druge strane, da spomenuti sud nije dostatno pojasnio odabir odredbi prava Unije čije tumačenje traži, a ni vezu koju je utvrdio između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

41

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud u načelu mora donijeti odluku (presuda od 8. listopada 2020., Universitatea Lucian Blaga Sibiu i dr., C‑644/19, EU:C:2020:810, t. 21. i navedena sudska praksa).

42

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud moguće je samo u slučaju kad je očito da zahtijevano tumačenje pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 8. listopada 2020., Universitatea Lucian Blaga Sibiu i dr., C‑644/19, EU:C:2020:810, t. 22. i navedena sudska praksa).

43

U predmetnom slučaju, kada je riječ o opisu činjeničnog stanja, iako su informacije koje je pružio sud koji je uputio zahtjev u određenom smislu nepotpune, zahtjev za prethodnu odluku sadržava dovoljno podataka potrebnih za razumijevanje prethodnih pitanja i njihova dosega.

44

Nadalje, nije očito da odredbe prava Unije koje se navode u pitanjima suda koji je uputio zahtjev, a odnose se na navodnu diskriminaciju na temelju dobi koja je zabranjena u kontekstu zapošljavanja i obavljanja zanimanja, nemaju nikakve veze s glavnim postupkom.

45

Iz prethodno navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

46

Svojim drugim pitanjem, koje valja razmotriti kao prvo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se stavcima 1. i 2. članka 2. Direktive 2000/78 nacionalni propis koji, kako se tumači u obvezujućoj nacionalnoj sudskoj praksi, dovodi do toga da su plaće koje primaju pojedini suci zaposleni nakon stupanja na snagu tog propisa manje od plaća sudaca zaposlenih prije tog stupanja na snagu.

47

Sud koji je uputio zahtjev konkretno želi znati dovodi li činjenica da predmetni suci, koji su zaposleni nakon 1. siječnja 2010. i koji nisu mogli zahtijevati povećanje svojih plaća za razdoblje od 2010. do 2015. godine na temelju odluka donesenih u korist prethodno zaposlenih sudaca tijekom 2006. i 2009. godine – i to zato što nisu obnašali dužnost u tom razdoblju – predmetne suce u nepovoljniju situaciju zbog njihove dobi, u smislu članka 2. stavaka 1. i 2. Direktive 2000/78, u odnosu na ranije zaposlene suce, koji su sudskim putem ishodili retroaktivnu isplatu povećanih plaća za navedeno razdoblje.

48

U tom pogledu valja, kao prvo, podsjetiti na to da iz članka 3. stavka 1. točke (c) Direktive 2000/78 proizlazi da se ona primjenjuje, u granicama nadležnosti prenesenih na Europsku uniju, na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na, među ostalim, zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće. Prema tome, uvjeti u pogledu plaća dužnosnika, što uključuje i suce, obuhvaćeni su područjem primjene Direktive 2000/78 (vidjeti u tom smislu presudu od 7. veljače 2019., Escribano Vindel, C‑49/18, EU:C:2019:106, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

49

Kao drugo, važno je podsjetiti i na to da iz članka 2. stavka 1. Direktive 2000/78, u vezi s njezinim člankom 1., proizlazi da, za potrebe te direktive, načelo jednakog postupanja nalaže nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju, među ostalim, dobi. Osim toga, iz članka 2. stavka 2. točke (b) navedene direktive proizlazi da se, za potrebe te direktive, smatra da se radi o neizravnoj diskriminaciji na temelju dobi u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa može dovesti u posebno nepovoljan položaj osobe određene dobi u usporedbi s ostalim osobama, osim ako su ta odredba, kriterij ili praksa objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja jesu prikladna i nužna.

50

U predmetnom slučaju valja utvrditi dovodi li nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku do različitog postupanja prema predmetnim sucima u odnosu na prethodno zaposlene suce, koje se temelji na dobi.

51

U tom pogledu valja, kao prvo, istaknuti, baš kao što je to učinila Irska u svojim pisanim očitovanjima, da sud koji je uputio zahtjev nije precizno naveo dob predmetnih sudaca, još manje prosječnu dob odnosno dobnu strukturu pravosudnog osoblja u Rumunjskoj.

52

Nadalje, kao što je to navela rumunjska vlada u svojim pisanim očitovanjima, iz mjerodavnog nacionalnog propisa ni na koji način ne proizlazi to da dob predstavlja kriterij za pristup sudačkoj dužnosti odnosno kriterij na kojem se temelje sudačke plaće.

53

Iz navedenog proizlazi da valja isključiti postojanje izravne diskriminacije na temelju dobi.

54

Kao drugo, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev nije precizno označio nijednu posebnu kategoriju sudaca koja bi bila dovedena u neki oblik nepovoljnijeg položaja povezan s dobi, nego je isključivo naveo to da odbijanje da se predmetnim sucima dodijeli povećanje plaće za razdoblje od 2010. do 2015. godine proizlazi, s jedne strane, iz činjenice da su oni dužnost preuzeli nakon stupanja na snagu Okvirnog zakona br. 330/2009 i, s druge strane, iz činjenice da nema sudskih odluka iz razdoblja prije tog stupanja na snagu koje bi im išle u korist, a u kojima bi im se priznavalo pravo na povećanja plaće.

55

Kao prvo, članak 2. stavak 2. Direktive 2000/78 ne može se tumačiti na način da mu se protivi to što se novi nacionalni propis primjenjuje isključivo na situacije nastale nakon njegova stupanja na snagu jer je takva okolnost rezultat isključivo vremenskih učinaka primjene novog zakona i ne predstavlja, sama po sebi, neizravnu diskriminaciju na temelju dobi.

56

Nadalje, valja podsjetiti na to da kriterij koji primjenu novih pravila čini ovisnom isključivo o datumu zapošljavanja, kao objektivnom i neutralnom elementu, očito nije povezan ni s kakvim uzimanjem u obzir dobi osoba koje se zapošljavaju (presuda od 14. veljače 2019., Horgan i Keegan, C‑154/18, EU:C:2019:113, t. 25. i navedena sudska praksa).

57

Kada je riječ, kao drugo, o činjenici da nema sudskih odluka donesenih prije stupanja na snagu novog nacionalnog propisa koje bi predmetnim sucima išle u korist, a u kojima bi im se priznavalo pravo na povećanja plaće, valja utvrditi da spomenuto različito postupanje ne proizlazi iz dobi tih sudaca, nego iz nepostojanja sudskih odluka donesenih u njihovu korist.

58

Navedeni kriterij, prema tome, nije ni na koji način povezan s dobi tih sudaca odnosno s bilo kojim razlogom diskriminacije koji zabranjuje Direktiva 2000/78.

59

U tim okolnostima valja zaključiti da iz navoda sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku ne proizlazi ni to da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku sadržava bilo kakvu neizravnu diskriminaciju na temelju dobi.

60

Iz toga slijedi da situacija poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena općim okvirom utvrđenim u članku 2. stavku 2. Direktive 2000/78 s ciljem borbe protiv određenih oblika diskriminacije na radnom mjestu.

61

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da stavke 1. i 2. članka 2. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da se ne primjenjuju na nacionalni propis koji, kako se tumači u obvezujućoj nacionalnoj sudskoj praksi, dovodi do toga da su plaće koje primaju pojedini suci zaposleni nakon stupanja na snagu tog propisa manje od plaća sudaca zaposlenih prije tog stupanja na snagu, s obzirom na to da iz navedenog ne proizlazi nikakva izravna ili neizravna diskriminacija na temelju dobi.

62

Svojim trećim pitanjem, koje valja razmotriti kao drugo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati protivi li se Direktivi 2000/78, eventualno dopunjenoj drugim odredbama prava Unije, bilo kakva diskriminacija koja se temelji na razlozima različitima od onih izričito propisanih u članku 1. te direktive.

63

Uvodno valja podsjetiti na to da je na temelju te odredbe, kao i članka 2. stavka 1. i članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78, zabranjena neizravna diskriminacija na temelju „vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja”.

64

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi to da su, u skladu s člankom 2. stavkom 1. navedene direktive, razlozi iz njezina članka 1. taksativno nabrojeni (presuda od 8. listopada 2020., Universitatea Lucian Blaga Sibiu i dr., C‑644/19, EU:C:2020:810, t. 31. i navedena sudska praksa).

65

Nadalje, valja istaknuti da je Direktiva 2000/78 donesena na temelju članka 13. UEZ‑a, koji je postao članak 19. UFEU‑a i koji propisuje u biti da Vijeće Europske unije može poduzeti odgovarajuće radnje radi suzbijanja diskriminacije na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.

66

Sud je ocijenio da tom odredbom nije obuhvaćena diskriminacija koja se temelji na razlozima različitima od onih u njoj izričito nabrojenih, tako da ona ne može poslužiti kao pravni temelj za donošenje Unijinih mjera za suzbijanje navedene diskriminacije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2011., Agafiţei i dr., C‑310/10, EU:C:2011:467, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

67

Prema tome, valja zaključiti da diskriminacija na temelju razloga različitih od onih izričito navedenih u članku 1. Direktive 2000/78 ne ulazi u njezino područje primjene.

68

Taj zaključak nije moguće dovesti u pitanje okolnošću koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, u skladu s kojom se Direktiva 2000/78 može u tom pogledu „dopuniti” drugim odredbama prava Unije, koje taj sud uostalom nije precizno označio. Doista, valja utvrditi da ni iz jednog elementa spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi to da bi različito postupanje koje navode predmetni suci bilo obuhvaćeno nekom drugom posebnom odredbom prava Unije.

69

S obzirom na navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/78 treba tumačiti na način da joj se protivi samo ona diskriminacija koja se temelji na nekom od razloga izričito nabrojenih u njezinu članku 1.

70

Svojim prvim pitanjem, koje valja razmotriti kao posljednje, sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se članku 9. stavku 1. Direktive 2000/78 i članku 47. prvom stavku Povelje nacionalni propis koji predviđa trogodišnji rok za podnošenje tužbe za naknadu štete zbog navodne diskriminacije koji počinje teći od dana nastanka štete, neovisno o tome je li tužitelj znao za njezin nastanak i opseg.

71

Uvodno je važno istaknuti da, s obzirom na odgovor na drugo pitanje – iz kojeg proizlazi to da različito postupanje koje navode predmetni suci ne ulazi u područje primjene Direktive 2000/78 – na prvo pitanje nije moguće odgovoriti s obzirom na njezine odredbe.

72

Nadalje, budući da se u tom pitanju izričito navodi i odredba Povelje, valja podsjetiti na to da je njezino područje primjene definirano u članku 51. stavku 1., u kojem je navedeno da se njezine odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije (presuda od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 17.).

73

U tom je pogledu Sud pojasnio da pojam „provedba prava Unije”, u smislu članka 51. Povelje, nameće postojanje određenog stupnja povezanosti koja nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravnih učinaka jednog područja na drugo (presuda od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 24. i navedena sudska praksa).

74

Iz toga proizlazi da se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih (presuda od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 19.).

75

Dakle, kada odredbe prava Unije u određenom području ne uređuju neki aspekt i ne nalažu nikakvu posebnu obvezu državama članicama u pogledu određene situacije, nacionalni propis koji država članica donese u vezi s tim aspektom nalazi se izvan područja primjene Povelje i predmetna situacija ne može se ocijeniti s obzirom na njezine odredbe (presuda od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 53. i navedena sudska praksa). U tom slučaju Sud stoga nije nadležan, a eventualno prizivane odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 39.).

76

Kao što su to naglasile rumunjska vlada i Komisija u svojim pisanim očitovanjima, u predmetnom bi slučaju utvrđenje neprimjenjivosti Direktive 2000/78 na glavni postupak, kako je izvedeno u točkama 51. do 60. ove presude, moglo upućivati na to da se nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne može smatrati namijenjenim provedbi prava Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

77

Nadalje, valja istaknuti da zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijedan element koji bi upućivao na postojanje određenog stupnja povezanosti, u smislu sudske prakse navedene u točki 73. ove presude, između nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku i nekog drugog Unijinog pravnog akta.

78

Iz navedenog proizlazi da različito postupanje poput onog koje navode predmetni suci, ako postoji, proizlazi isključivo iz nacionalnog prava za čije je tumačenje jedini nadležan sud koji je uputio zahtjev.

79

Prema tome, Sud nije nadležan za davanje odgovora na prvo prethodno pitanje.

80

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: