Odaberite eksperimentalnu funkciju koju želite isprobati

Ovaj je dokument isječak s web-mjesta EUR-Lex

Dokument 62021CJ0164

Presuda Suda (četvrto vijeće) od 13. listopada 2022.
« Baltijas Starptautiskā Akadēmija » SIA i « Stockholm School of Economics in Riga » SIA protiv Latvijas Zinātnes padome.
Zahtjevi za prethodnu odluku koje su podnijeli Administratīvā rajona tiesa i Administratīvā apgabaltiesa.
Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 651/2014 – Članak 2. točka 83. – Izravno i bezuvjetno upućivanje na pravo Unije – Dopuštenost pitanjâ – Potpore za istraživanje i razvoj i inovacije – Pojam ‚organizacija za istraživanje i širenje znanja’ – Visokoškolska ustanova koja obavlja ekonomske i neekonomske djelatnosti – Određivanje prvenstvenog cilja.
Spojeni predmeti C-164/21 i C-318/21.

Oznaka ECLI: ECLI:EU:C:2022:785

 PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)

13. listopada 2022. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 651/2014 – Članak 2. točka 83. – Izravno i bezuvjetno upućivanje na pravo Unije – Dopuštenost pitanjâ – Potpore za istraživanje i razvoj i inovacije – Pojam ‚organizacija za istraživanje i širenje znanja’ – Visokoškolska ustanova koja obavlja ekonomske i neekonomske djelatnosti – Određivanje prvenstvenog cilja”

U spojenim predmetima C‑164/21 i C‑318/21,

povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje su uputili Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) (C‑164/21) i Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) (C‑318/21), odlukama od 12. ožujka 2021. i od 11. svibnja 2021., koje je Sud zaprimio 12. ožujka 2021. i 21. svibnja 2021., u postupcima

„Baltijas Starptautiskā Akadēmija” SIA (C‑164/21),

„Stockholm School of Economics in Riga” SIA (C‑318/21)

protiv

Latvijas Zinātnes padome,

SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: C. Lycourgos, predsjednik vijeća, L. S. Rossi, J.-C. Bonichot, S. Rodin i O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), suci,

nezavisna odvjetnica: T. Ćapeta,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za „Baltijas Starptautiskā Akadēmija” SIA, I. Cvetkova,

za „Stockholm School of Economics in Riga” SIA, E. Balode‑Buraka, D. Driče i L. Rasnačs, advokāti,

za latvijsku vladu, J. Davidoviča, I. Hūna i K. Pommere, u svojstvu agenata,

za nizozemsku vladu, M. Bulterman, M. Gijzen, J. Hoogveld i J. Langer, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, P. Arenas, C. Kovács i A. Sauka, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 28. travnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 2. točke 83. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] (SL 2014., L 187, str. 1. i ispravci SL 2016., L 115, str. 50. i SL 2016., L 292, str. 50.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između društava „Baltijas Starptautiskā Akadēmija” SIA (u daljnjem tekstu: BSA) i „Stockholm School of Economics in Riga” SIA (u daljnjem tekstu: SSE), privatnih visokoškolskih ustanova, s jedne strane, i Latvijas Zinātnes padome (Znanstveno vijeće Latvije, Latvija), s druge strane, u vezi s odbijanjem zahtjeva za financiranje projekata koje su podnijele te ustanove u sklopu natječaja za projekte temeljnih i primijenjenih istraživanja koje je raspisalo Znanstveno vijeće Latvije.

Pravni okvir

Pravo Unije

Uredba br. 651/2014

3

Uvodne izjave 45., 47., 48. i 49. Uredbe br. 651/2014 glase:

„(45)

Potpore za istraživanje i razvoj i inovacije mogu doprinijeti održivom gospodarskom rastu, pojačati konkurentnost i povećati zaposlenost. Iskustvo u primjeni Uredbe [Komisije] (EZ) br. 800/2008 [od 6. kolovoza 2008. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora sukladnima sa zajedničkim tržištem u primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] (Uredba o općem skupnom izuzeću) (SL 2008., L 214, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 159.)] i okvira Zajednice za državne potpore za istraživanje i razvoj i inovacije pokazalo je da tržišni nedostatci mogu onemogućiti postizanje optimalnih rezultata na tržištu i uzrokovati neučinkovitosti povezane s vanjskim učincima, prelijevanjem javnih dobara ili znanja, nepotpunim i asimetričnim informacijama te nedostatcima koordinacije i umrežavanja. […]

(47)

U odnosu na potpore za projekte istraživanja i razvoja, dio istraživačkog projekta kojem je dodijeljena potpora trebao bi u potpunosti biti obuhvaćen kategorijom temeljnog istraživanja, industrijskog istraživanja ili eksperimentalnog razvoja. […]

(48)

Visokokvalitetne istraživačke infrastrukture sve su potrebnije za revolucionarna istraživanja jer privlače talentirane stručnjake na svjetskoj razini, a neophodne su za pružanje podrške novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama te ključnim pomoćnim tehnologijama. […]

(49)

Istraživačke infrastrukture mogu obavljati i ekonomske i neekonomske djelatnosti. Kako bi se izbjeglo dodjeljivanje državnih potpora ekonomskim djelatnostima javnim financiranjem neekonomskih djelatnosti, troškove financiranja ekonomskih i neekonomskih djelatnosti trebalo bi jasno razdijeliti. Ako se određena infrastruktura upotrebljava za ekonomske i neekonomske djelatnosti, financiranje iz državnih sredstava za troškove povezane s neekonomskim djelatnostima infrastrukture ne predstavlja državnu potporu. […]”

4

Članak 1. navedene uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. navodi:

„Ova Uredba primjenjuje se na sljedeće kategorije potpora:

[…]

(d)

potpore za istraživanje i razvoj i inovacije;

[…]”

5

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Definicije”, određuje:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

Definicije za potpore za istraživanje i razvoj i inovacije

83. ‚organizacija za istraživanje i širenje znanja’ znači subjekt (kao što su sveučilišta, istraživački instituti, agencije za prijenos tehnologije, posrednici u inovaciji, fizičke osobe ili virtualni kolaborativni subjekti usmjereni na istraživanje), bez obzira na njegov pravni status (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) odnosno način financiranja, čiji je prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja. Ako taj subjekt obavlja i ekonomske djelatnosti, financiranje, troškovi i prihodi tih ekonomskih djelatnosti moraju se obračunati zasebno. Poduzetnici koji imaju [mogu imati] presudan utjecaj na takav subjekt, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, nemaju povlašteni pristup rezultatima koje subjekt proizvede”

Komunikacija Komisije iz 2014.

6

Komunikacija Europske komisije naslovljena „Okvir Zajednice za državne potpore za istraživanje i razvoj i inovacije” (SL 2014., C 198, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Komunikacija Komisije iz 2014.) u točkama 17., 19. i 20. propisuje:

„17.

Organizacije za istraživanje i širenje znanja (‚istraživačke organizacije’) i istraživačke infrastrukture primatelji su državne potpore ako njihovo javno financiranje ispunjava sve uvjete iz članka 107. stavka 1. [UFEU‑a]. Kako je objašnjeno u Obavijesti o pojmu državne potpore, i u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, korisnik mora zadovoljavati uvjete za poduzetnika, ali ti uvjeti ne ovise o njegovom pravnom statusu, odnosno o tome je li osnovan u skladu s javnim ili privatnim pravom, ili o njegovoj ekonomskoj prirodi, odnosno o tome nastoji li ostvariti dobit ili ne. Ono što je odlučujuće za ispunjavanje uvjeta iz definicije poduzetnika jest činjenica da se bavi ekonomskom djelatnošću koja se sastoji od ponude proizvoda ili usluga na određenom tržištu […]

[…]

19.

Komisija smatra da su sljedeće djelatnosti općenito neekonomske:

(a)

primarne aktivnosti istraživačkih organizacija i istraživačkih infrastruktura, posebno:

edukacija u svrhu većeg broja kvalificiranijih ljudskih resursa. U skladu sa sudskom praksom […] i praksom donošenja odluka Komisije […] i kako je objašnjeno u Obavijesti o pojmu državne potpore i Komunikaciji o uslugama od općeg gospodarskog interesa […], javno obrazovanje organizirano u okviru nacionalnog obrazovnog sustava, koje uglavnom ili u potpunosti financira država i pod nadzorom je države, smatra se neekonomskom djelatnosti […],

neovisno istraživanje i razvoj za više znanja i bolje razumijevanje, uključujući kolaborativni IR pri kojem istraživačke organizacije ili istraživačka infrastruktura učinkovito surađuju […],

neisključivo i nediskriminacijsko širenje rezultata istraživanja, primjerice podučavanjem, bazama podataka s otvorenim pristupom, otvorenim publikacijama ili računalnim programima s otvorenim kodom;

(b)

aktivnosti prijenosa znanja, ako ih izvršava istraživačka organizacija ili istraživačka infrastruktura (uključujući njihove odjele ili podružnice) ili se izvršavaju zajedno s takvim tijelima ili u ime drugih takvih subjekata, pri čemu se sav prihod od takvih aktivnosti ponovno ulaže u primarne aktivnosti istraživačke organizacije ili istraživačke infrastrukture. Neekonomska priroda takvih djelatnosti ne dovodi se u pitanje ugovaranjem pružanja odgovarajućih usluga trećim strankama putem otvorenih natječaja.

20.

Ako se […] istraživačk[a] organizacij[a] ili istraživačk[a] infrastruktur[a] koristi za ekonomske i neekonomske djelatnosti, na javno financiranje primjenjuju se pravila o državnim potporama samo u mjeri u kojoj se njime pokrivaju troškovi povezani s ekonomskim djelatnostima […].”

Latvijsko pravo

7

Uredba Vijeća ministara br. 725 od 12. prosinca 2017. (Latvijas Vēstnesis, 2017., br. 248), naslovljena „Fundamentālo un lietišķo pētījumu projektu izvērtēšanas un finansējuma administršanas kārtība” (Postupci ocjenjivanja projekata temeljnih i primijenjenih istraživanja i upravljanja njihovim financiranjem), u točki 2.7. propisuje:

„[P]rijavitelj je znanstvena ustanova upisana u registar znanstvenih ustanova koja, bez obzira na svoj pravni status (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) odnosno način financiranja prema pravnim pravilima kojima se uređuju njezine djelatnosti (statut, poslovnik ili osnivački akt), obavlja glavne djelatnosti koje nisu ekonomske prirode i odgovara definiciji ‚organizacije za istraživanje’ iz članka 2. točke 83. [Uredbe br. 651/2014].”

8

U skladu s točkom 6. Uredbe br. 725:

„Prijavitelj provodi projekt koji nije povezan s njegovom ekonomskom djelatnošću. On jasno razdvaja glavne djelatnosti koje nisu ekonomske prirode (i odgovarajuće financijske tokove) od djelatnosti koje se smatraju ekonomskim djelatnostima. Djelatnosti koje se obavljaju za račun poduzetnika, zakup istraživačkih infrastruktura i savjetodavne usluge smatraju se ekonomskim djelatnostima. Ako znanstvena ustanova obavlja i druge ekonomske djelatnosti neekonomske prirode koje nisu glavne djelatnosti, ona svoje glavne djelatnosti i odgovarajuće financijske tokove razdvaja od svojih ostalih djelatnosti i njihovih odgovarajućih financijskih tokova.”

9

Točka 12.5. Uredbe br. 725 određuje:

„[Znanstveno vijeće Latvije] ocjenjuje usklađenost prijedloga projekta sa sljedećim administrativnim kriterijima prihvatljivosti: projekt će se provoditi u znanstvenoj ustanovi koja odgovara zahtjevima iz ove uredbe.”

Glavni postupci i prethodna pitanja

10

U dvama predmetima koji se vode pred sudovima koji su uputili zahtjeve tužitelji u glavnim postupcima su privatne visokoškolske ustanove koje su podnijele prijave na dvama različitim natječajima za financiranje istraživačkih projekata koje je 2019. i 2020. raspisalo Znanstveno vijeće Latvije.

11

Znanstveno vijeće Latvije upravno je tijelo pod nadzorom ministra obrazovanja i znanosti, čiji je cilj provedba nacionalne politike znanstvenog i tehnološkog razvoja osiguranjem stručnog znanja te provedbe i nadzora znanstvenih istraživačkih programa i projekata koji se financiraju iz državnog proračuna, strukturnih fondova Europske unije i drugih inozemnih financijskih instrumenata.

Predmet C‑164/21

12

BSA je trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Latviji čija se djelatnost sastoji od pružanja usluga sveučilišnog i nesveučilišnog visokog obrazovanja. Riječ je o akreditiranoj visokoškolskoj ustanovi koja je usto upisana u registar znanstvenih ustanova.

13

Odlukom od 23. siječnja 2020. Znanstveno vijeće Latvije odobrilo je Pravilnik o općem natječaju za projekte temeljnog i primijenjenog istraživanja za 2020., a BSA je u okviru tog natječaja podnio projektni prijedlog.

14

Odlukom od 14. travnja 2020. Znanstveno vijeće Latvije odbilo je projektni prijedlog društva BSA kao neprihvatljiv za financiranje jer se ono ne može smatrati znanstvenom ustanovom u smislu Uredbe br. 725, s obzirom na to da ne odgovara definiciji pojma „organizacija za istraživanje i širenje znanja” iz članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.

15

Konkretnije, Znanstveno vijeće Latvije navelo je da dokumenti koje je podnio BSA ne sadržavaju nikakve informacije na temelju kojih bi se moglo znati čini li obavljanje nezavisnih istraživanja njegovu glavnu djelatnost. U tom je pogledu istaknulo da se u 2019. godini 84 % njegova prihoda sastojalo od naknada za sveučilišne aktivnosti, koje, s obzirom na narav djelatnosti koju obavlja BSA (društvo s ograničenom odgovornošću čiji je glavni cilj ostvarivanje dobiti), odgovaraju ekonomskoj djelatnosti. Slijedom toga, Znanstveno vijeće Latvije zaključilo je da treba smatrati da je glavna djelatnost društva BSA trgovačke prirode.

16

Znanstveno vijeće Latvije također je smatralo da dokumenti koje je podnijelo društvo BSA ne sadržavaju dovoljno naznaka u pogledu činjenice da poduzetnici koji bi mogli utjecati na njega, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, nemaju nikakav povlašteni pristup istraživačkim kapacitetima ni rezultatima istraživanja koje ono proizvede. Slijedom toga, Znanstveno vijeće Latvije smatralo je da BSA ne može jamčiti da će provedba projekta i njegovo korištenje financiranja biti u skladu s točkom 6. Uredbe br. 725, kojom se zahtijeva da prijavitelj provede projekt koji nije povezan s njegovom ekonomskom djelatnošću te da jasno razdvoji glavne djelatnosti koje nisu ekonomske prirode (i odgovarajuće financijske tokove) od djelatnosti koje se smatraju ekonomskim djelatnostima.

17

Društvo BSA osporavalo je odluku Znanstvenog vijeća Latvije o odbijanju pred Administratīvā rajona tiesom (Općinski upravni sud, Latvija), ističući da nezavisno istraživanje čini njegovu glavnu djelatnost. Prema mišljenju društva BSA, ni u Uredbi br. 651/2014 ni u Pravilniku o natječaju za projekte ne navodi se da prijavitelj ne može obavljati ekonomsku djelatnost i iz nje ostvarivati dobit, kao što se ne određuje ni koji udio djelatnosti treba biti ekonomski, a koji neekonomski. BSA nadalje tvrdi da jasno razlikuje glavne djelatnosti neekonomske prirode od onih koje su ekonomske, kao i odgovarajuće financijske tokove.

18

Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita o načinu na koji treba tumačiti pojam „organizacija za istraživanje i širenje znanja”, u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, na koji upućuje latvijsko zakonodavstvo, i o kriterijima koji omogućuju da se takva organizacija utvrdi.

19

U tim je okolnostima Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) odlučila prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Može li se organizaciju (privatnog prava) koja ima nekoliko glavnih djelatnosti, među kojima je istraživačka djelatnost, ali čiji prihodi većinom potječu od pružanja usluga obrazovanja uz naknadu, kvalificirati kao ‚subjekt’ u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014?

2.

Je li opravdano primijeniti zahtjev koji se odnosi na omjer financiranja (prihodi i troškovi) između ekonomskih i neekonomskih djelatnosti za određivanje toga ispunjava li subjekt zahtjev utvrđen člankom 2. točkom 83. Uredbe br. 651/2014 koji se odnosi na to da je prvenstveni cilj djelatnosti subjekta nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja? U slučaju potvrdnog odgovora, koji bi bio prikladan omjer financiranja iz ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se odredio prvenstveni cilj djelatnosti subjekta?

3.

Je li opravdano, u skladu s odredbama članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, primijeniti zahtjev koji se odnosi na to da prihode ostvarene od glavne djelatnosti treba ponovno uložiti (reinvestirati) u glavnu djelatnost predmetnog subjekta i je li nužno ocijeniti druge aspekte kako bi se pravilno mogao odrediti prvenstveni cilj djelatnosti prijavitelja projekta? Mijenja li primjena ostvarenih prihoda (koji se ponovno ulažu u glavnu djelatnost ili koji se, na primjer, u slučaju privatnog osnivača, isplaćuju dioničarima kao dividende), uključujući u slučaju da su većina prihoda naknade naplaćene za usluge obrazovanja, tu ocjenu?

4.

Je li ključan pravni status članova prijavitelja projekta za ocjenu toga odgovara li navedeni prijavitelj definiciji iz članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, odnosno je li riječ o društvu osnovanom u skladu s trgovačkim pravom za obavljanje ekonomske djelatnosti (djelatnosti uz naknadu) s ciljem ostvarivanja dobiti (članak 1. Trgovačkog zakonika) ili čiji su članovi ili vlasnici udjela fizičke ili pravne osobe s ciljem ostvarivanja dobiti (uključujući pružanje usluga obrazovanja uz naknadu) ili koje je osnovano bez cilja ostvarivanja dobiti (na primjer, udruga ili zaklada)?

5.

Jesu li za potrebe ocjene ekonomske naravi djelatnosti prijavitelja projekta ključni omjer domaćih studenata i studenata iz država članica Unije u odnosu na inozemne studente (iz trećih zemalja) i okolnost da je cilj glavne djelatnosti koju obavlja navedeni prijavitelj pružiti studentima visokoškolsko obrazovanje i kvalifikaciju koji su konkurentni na međunarodnom tržištu rada u skladu sa suvremenim međunarodnim zahtjevima (točka 5. prijaviteljeva statuta)?”

Predmet C‑318/21

20

SSE je društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Latviji čiji je cilj, među ostalim, znanstveni razvoj i čija je jedna od zadaća provedba temeljnog i primijenjenog istraživanja u ekonomskim znanostima. Ono također pruža usluge visokoškolskog sveučilišnog obrazovanja i strukovnog obrazovanja. Njegov je jedini član zaklada Rīgas Ekonomikas augstskola – Stockholm School of Economics in Riga, koja je upisana u registar udruga i zaklada.

21

Odlukom od 22. svibnja 2019. Znanstveno vijeće Latvije odobrilo je Pravilnik o općem natječaju za projekte temeljnog i primijenjenog istraživanja za 2019., a SSE je u okviru tog natječaja podnio projektni prijedlog.

22

Odlukom od 19. rujna 2019. Znanstveno vijeće Latvije odbilo je projektni prijedlog društva SSE kao neprihvatljiv za financiranje jer se ono ne može smatrati znanstvenom ustanovom u smislu Uredbe br. 725, s obzirom na to da ne odgovara definiciji pojma „organizacija za istraživanje i širenje znanja” iz članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.

23

Ta se odluka prije svega temeljila na činjenici da je iz projektnog prijedloga društva SSE proizlazilo da je tijekom 2018. omjer prihoda od njegovih neekonomskih djelatnosti u odnosu na prihod od ekonomskih djelatnosti iznosio 34 % u odnosu na 66 %.

24

Znanstveno vijeće Latvije zaključilo je da je glavna djelatnost društva SSE trgovačka te da se ne može smatrati da je njegov prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja. Također je smatralo da dokumenti koje je podnio SSE nisu sadržavali ni informacije koje upućuju na to da će se svi prihodi tog društva od njegove glavne djelatnosti ponovno uložiti u tu djelatnost.

25

Društvo SSE osporavalo je odluku Znanstvenog vijeća Latvije o odbijanju pred Administratīvā rajona tiesom (Okružni upravni sud), ističući osobito da ono ispunjava zahtjeve propisane Uredbom br. 725 jer je upisano u registar znanstvenih ustanova i jer je njegova glavna djelatnost neekonomske prirode. Društvo SSE u tom je pogledu podnijelo dokumente kako bi dokazalo da su financijski tokovi stečeni glavnom djelatnošću odvojeni od ekonomskih djelatnosti te da je dobit koju ostvaruje od svojih ekonomskih djelatnosti ponovno uložena u glavnu djelatnost istraživačke ustanove.

26

Presudom od 8. lipnja 2020. Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) odbila je tužbu društva SSE. Iako je priznao da je znanstvena djelatnost jedno od područja djelatnosti društva SSE, taj je sud istaknuo da iz izvješća o prihodu za 2018. proizlazi da su ekonomske djelatnosti društva SSE imale veći udjel u njegovim prihodima i troškovima od udjela koji proizlazi iz neekonomskih djelatnosti. Iz toga je zaključio da SSE nije znanstvena ustanova koja se može koristiti državnim financiranjem za temeljno i primijenjeno istraživanje.

27

SSE je protiv te presude podnio žalbu Administratīvā apgabaltiesi (Okružni upravni sud, Latvija).

28

Taj sud dvoji o ocjenama Znanstvenog vijeća Latvije i Administratīvā rajona tiese (Općinski upravni sud). Smatra da, ako bi trebalo potvrditi kriterije koje su oni odredili za dodjelu potpora znanstvenoj ustanovi, a prema kojima prihodi i rashodi povezani s njezinim ekonomskim djelatnostima moraju biti manji od onih koji proizlaze iz neekonomskih djelatnosti, privatne visokoškolske ustanove ne bi mogle dobiti javne potpore za istraživanje, što bi stvorilo razliku u postupanju na njihovu štetu.

29

Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) smatra da Uredba br. 651/2014 ne utvrđuje jasno je li opravdano, u svrhu kvalifikacije subjekta kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja”, uzeti u obzir omjer prihoda i rashoda tog subjekta koji potječu od njegovih ekonomskih i neekonomskih djelatnosti.

30

Smatra da rješenje predmeta koji se pred njim vodi ovisi o tumačenju Suda članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.

31

U tim je okolnostima Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Treba li članak 2. točku 83. Uredbe [br. 651/2014] tumačiti na način da se subjekt (kao što su sveučilišta, istraživački instituti, agencije za prijenos tehnologije, posrednici u inovaciji, fizičke osobe ili virtualni kolaborativni subjekti usmjereni na istraživanje), u čijem se predmetu poslovanja nalazi i nezavisno provođenje temeljnog istraživanja, industrijskog istraživanja ili eksperimentalnog razvoja ili upoznavanje s rezultatima tih djelatnosti široke javnosti putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja, ali koji se velikim dijelom financira prihodima od ekonomskih djelatnosti, može smatrati organizacijom za istraživanje i širenje znanja?

2.

Je li opravdano primijeniti zahtjev koji se odnosi na omjer financiranja (prihodi i troškovi) ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se utvrdilo ispunjava li subjekt zahtjev iz članka 2. točke 83. Uredbe [br. 651/2014] koji se odnosi na to da je prvenstveni cilj djelatnosti subjekta nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo prethodno pitanje, koji moraju biti postoci financiranja ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se utvrdilo je li prvenstveni cilj djelatnosti subjekta nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja?

4.

Treba li pravilo sadržano u članku 2. točki 83. Uredbe [br. 651/2014] – u skladu s kojim poduzetnici koji mogu imati presudan utjecaj na predlagatelja projekta, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, ne smiju imati povlašteni pristup rezultatima koje taj predlagatelj proizvede – tumačiti tako da članovi ili vlasnici udjela navedenog predlagatelja mogu biti ili fizičke ili pravne osobe s ciljem ostvarivanja dobiti (uključujući pružanje obrazovnih usluga koje se plaćaju) ili neprofitne osobe (na primjer, udruga ili zaklada)?”

O prethodnim pitanjima

Uvodne napomene

32

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je uspostavljena člankom 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 10. prosinca 2020., J & S Service, C‑620/19, EU:C:2020:1011, t. 31. i navedena sudska praksa).

33

Pitanja koja se odnose na pravo Unije stoga uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja ili ako je problem hipotetski (presuda od 24. veljače 2022., Tiketa, C‑536/20, EU:C:2022:112, t. 39. i navedena sudska praksa).

34

U ovim predmetima Sudu je postavljeno pitanje o tumačenju članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, kojim se definira pojam „organizacija za istraživanje i širenje znanja”. Međutim, sudovi koji su uputili zahtjeve podnijeli su zahtjeve za prethodnu odluku u okviru sporova koji se odnose na primjenu Uredbe br. 725 i na dodjelu Znanstvenog vijeća Latvije javnih sredstava za temeljno i primijenjeno istraživanje. Kao što to navode ti sudovi, točka 2.7. Uredbe br. 725 jasno i bezuvjetno upućuje na članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 te pojašnjava da prijavitelji projekata, kako bi bili prihvatljivi za javno financiranje temeljnog istraživanja Znanstvenog vijeća Latvije, moraju zadovoljiti definiciju organizacije za istraživanje, kako je predviđena člankom 2. točkom 83. Uredbe br. 651/2014. Budući da, kao što su to navedeni sudovi u dovoljnoj mjeri izložili, rješavanje sporova u glavnim postupcima ovisi o tumačenju te odredbe Uredbe br. 651/2014, odgovori Suda na postavljena prethodna pitanja čine se potrebnima sudovima koji su uputili zahtjeve da bi mogli donijeti svoju odluku.

35

S tim u vezi valja također podsjetiti na to da je Sud proglasio dopuštenima zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima činjenice iz glavnih postupaka nisu bile obuhvaćene područjem primjene tog prava, ali u kojima su njegove odredbe, bez izmjene svojeg predmeta ili dosega, nacionalnim pravom učinjene primjenjivima zbog upućivanja tog prava na njihov sadržaj. Nadalje, Sud je u više navrata utvrdio da je u takvim situacijama u očitom interesu pravnog poretka Unije da se, radi izbjegavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 36. i 37.; od 24. listopada 2019., Belgische Staat, C‑469/18 i C‑470/18, EU:C:2019:895, t. 21. do 23. i navedenu sudsku praksu te od 10. prosinca 2020., J & S Service, C‑620/19, EU:C:2020:1011, t. 34., 44. i 45.).

36

Iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da su latvijska tijela, time što su u točki 2.7. Uredbe br. 725 izravno i bezuvjetno uputila na članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 u okviru određivanja kriterija prihvatljivosti za javno financiranje temeljnog istraživanja, željela zajamčiti usklađenost nacionalnog prava s relevantnim pravom Unije te osigurati spojivost svojeg sustava javnog financiranja temeljnog istraživanja s pravilima prava Unije o državnim potporama, tako da navedeno upućivanje ne mijenja ni predmet ni doseg te odredbe.

37

U tim okolnostima Sud treba odgovoriti na prvo do četvrtog pitanja postavljenog u svakom od ovih predmeta, u dijelu u kojem se odnose na tumačenje članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.

38

Međutim, kad je riječ o petom pitanju u predmetu C‑164/21 – koje se odnosi na relevantnost podrijetla studenata koje neki subjekt prihvaća i vrstu obrazovanja koje pruža kao kriterije za kvalifikaciju tog subjekta kao organizacije za istraživanje i širenje znanja – valja utvrditi da je ono hipotetsko, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev ne iznosi dovoljno jasno i precizno razloge koji su ga naveli da postavi to pitanje te u kojoj mu je mjeri odgovor na njega potreban za rješavanje spora koji se pred njim vodi.

39

Naime, u zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C‑164/21 ne navodi se po čemu su kriteriji na koje se odnosi to pitanje relevantni u okviru glavnog postupka, primjerice tako da se na njima temeljila odluka Znanstvenog vijeća Latvije ili tako da ih je društvo BSA navelo u okviru svoje tužbe pred sudom koji je uputio zahtjev. Stoga peto pitanje u predmetu C‑164/21 treba proglasiti nedopuštenim.

Prvo i drugo pitanje u predmetu C‑164/21 te prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑318/21

40

Prvim i drugim pitanjem u predmetu C‑164/21 te prvim, drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑318/21, koja valja ispitati zajedno, sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 tumačiti na način da se privatni subjekt koji obavlja više djelatnosti, među kojima i istraživanje, ali čiji veći dio prihoda proizlazi iz ekonomskih djelatnosti, poput pružanja obrazovnih usluga uz naknadu, može smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe.

41

Time sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju Sud o tumačenju pojma „organizacija za istraživanje i širenje znanja”, kako je definiran u članku 2. točki 83. Uredbe br. 651/2014, i o kriterijima na temelju kojih se može utvrditi takva organizacija.

42

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 26. veljače 2019., Rimšēvičs i ESB/Latvija, C‑202/18 i C‑238/18, EU:C:2019:139, t. 45. i navedena sudska praksa).

43

Članak 2. točka 83. Uredbe br. 651/2014 definira organizaciju za istraživanje i širenje znanja kao „subjekt (kao što su sveučilišta, istraživački instituti, agencije za prijenos tehnologije, posrednici u inovaciji, fizičke osobe ili virtualni kolaborativni subjekti usmjereni na istraživanje), bez obzira na njegov pravni status (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) odnosno način financiranja, čiji je prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja”.

44

Osim toga, tom se odredbom pojašnjava da, ako taj subjekt obavlja i ekonomske djelatnosti, financiranje, troškovi i prihodi tih ekonomskih djelatnosti moraju se obračunati zasebno. Također se propisuje da poduzetnici koji mogu imati presudan utjecaj na takav subjekt, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, nemaju povlašteni pristup rezultatima koje subjekt proizvede.

45

Iz doslovnog tumačenja članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014 proizlazi da je ključni kriterij za kvalifikaciju subjekta kao organizacije za istraživanje i širenje znanja prvenstveni cilj koji se njome želi postići, a koji se treba sastojati od toga da nezavisno provodi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznaje široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja.

46

Kao prvo, što se tiče pojma „prvenstveni cilj”, valja utvrditi da on Uredbom br. 651/2014 nije definiran. Stoga je na Sudu da odredi značenje i doseg tog pojma u skladu s njegovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku (vidjeti u tom smislu presudu od 5. veljače 2020., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Stupanje pomoraca u službu u luci Rotterdam), C‑341/18, EU:C:2020:76, t. 42. i navedenu sudsku praksu). U tom jeziku cilj nekog subjekta upućuje na cilj koji se njime nastoji postići, a pridjev „prvenstveni” naglašava veću važnost tog cilja, a time i njegovo prvenstvo u odnosu na moguće druge ciljeve koje taj subjekt nastoji postići.

47

S tog gledišta, upotreba pojma „prvenstveni cilj” u članku 2. točki 83. Uredbe br. 651/2014 upućuje na to da organizacija za istraživanje i širenje znanja u smislu te odredbe može imati više ciljeva i obavljati različite vrste djelatnosti, pod uvjetom da je među tim različitim ciljevima provođenje nezavisnih istraživačkih djelatnosti ili upoznavanje široke javnosti s rezultatima tih djelatnosti glavni cilj koji prevladava nad mogućim drugim ciljevima te organizacije.

48

To tumačenje – prema kojem članak 2. točka 83. Uredbe br. 651/2014 i pojam „prvenstveni cilj”, na kojem se ta odredba temelji, nisu prepreka tomu da organizacija za istraživanje i širenje znanja obavlja i druge djelatnosti, eventualno ekonomske prirode, poput obrazovnih djelatnosti uz naknadu, pod uvjetom da su te djelatnosti sekundarne prirode te da ne prevladavaju nad glavnim djelatnostima nezavisnog istraživanja i upoznavanja javnosti s rezultatima tog istraživanja, a koje su uglavnom neekonomske – potkrijepljeno je i uvodnom izjavom 49. te uredbe i točkom 20. Komunikacije Komisije iz 2014., iz kojih proizlazi da istraživačka organizacija ili istraživačka infrastruktura može istodobno obavljati ekonomske i neekonomske djelatnosti.

49

Kao drugo, kad je riječ o djelatnostima koje se provode s ciljem ostvarivanja prvenstvenog cilja subjekta, iako tekst članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014 i upotreba rastavnog veznika „ili” podrazumijevaju da organizacije za istraživanje i širenje znanja ne moraju nužno kumulativno ostvarivati djelatnosti istraživanja i djelatnosti upoznavanja s rezultatima, suprotno tomu, izraz „rezultati te djelatnosti” nužno pretpostavlja da se djelatnosti širenja znanja te organizacije ne mogu odnositi na rezultate bilo koje vrste istraživanja, čak i bez ikakve veze s predmetnim subjektom, nego se moraju odnositi, barem djelomično, na rezultate istraživačkih djelatnosti koje provodi sam subjekt.

50

Iz tih elemenata proizlazi da, kako bi ga se moglo kvalificirati kao „organizaciju za istraživanje i širenje znanja”, u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, subjekt mora provoditi nezavisne istraživačke djelatnosti, eventualno dopunjene djelatnostima upoznavanja s rezultatima tih istraživačkih djelatnosti.

51

Slijedom toga, ustanove koje su isključivo posvećene djelatnostima obrazovanja i osposobljavanja i koje općenito upoznaju javnost s trenutačnim stanjem znanosti ne mogu se smatrati organizacijama za istraživanje i širenje znanja. To tumačenje potvrđuju cilj i opća struktura Uredbe br. 651/2014 te sustav koji se njome uspostavlja za potpore za istraživanje, razvoj i inovacije, koje, kao što to proizlazi osobito iz uvodnih izjava 45., 47. i 48. te uredbe, ne mogu imati za cilj izuzimanje potpora dodijeljenih subjektima posvećenima isključivo obrazovanju i širenju općih znanja, koji uopće nisu povezani s istraživačkim djelatnostima i koji ih, uostalom, ne obavljaju.

52

Kao treće, kad je riječ o kriterijima s obzirom na koje se ključni uvjet prvenstvenog cilja subjekta mora ocijeniti u svrhu njegove kvalifikacije kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja” u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014, prije svega valja utvrditi da oni u navedenom članku 2. točki 83. nisu određeni. Iz toga valja zaključiti da ta odredba, kako bi se ocijenio prvenstveni cilj subjekta, omogućuje uzimanje u obzir svih relevantnih kriterija, kao što su primjenjivi pravni okvir ili statut tog subjekta.

53

U tom pogledu Sudu je postavljeno pitanje o odlučujućoj prirodi strukture prihoda nekog subjekta i udjela koji čine prihodi od njegovih ekonomskih djelatnosti kako bi se ocijenio njegov prvenstveni cilj. Konkretnije, sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju se podrazumijeva li nužno činjenica da subjekt ostvaruje više od polovice svojih prihoda od takvih ekonomskih djelatnosti da ga se ne može kvalificirati kao „organizaciju za istraživanje i širenje znanja” u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.

54

U tom pogledu najprije valja utvrditi da se člankom 2. točkom 83. Uredbe br. 651/2014 ne uvodi nikakav zahtjev u pogledu strukture i izvora financiranja djelatnosti subjekta u svrhu ocjene njegova prvenstvenog cilja i njegove kvalifikacije kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja”. Tom se odredbom čak pojašnjava da se takva kvalifikacija mora provesti bez obzira na način financiranja subjekta ili njegovo ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava.

55

Nadalje, zahtjev zasebnog obračunavanja, koji se propisuje člankom 2. točkom 83. Uredbe br. 651/2014, potvrđuje da organizacija za istraživanje i širenje znanja može također obavljati ekonomske djelatnosti kojima se ostvaruju prihodi.

56

Naposljetku, kao što to ističu latvijska i nizozemska vlada te Komisija, valja utvrditi da kriterij strukture prihoda nekog subjekta i omjera prihoda od ekonomskih djelatnosti tog subjekta i onih od njegovih djelatnosti istraživanja i širenja znanja, koje su općenito neekonomske, ako se promatra izdvojeno, može dati iskrivljenu sliku stvarnih djelatnosti subjekta i njegova prvenstvenog cilja, primjerice, tako da se podcijeni stvarna važnost djelatnosti kojom se ostvaruje samo manji dio prihoda.

57

Stoga valja smatrati da kriterij strukture prihoda nekog subjekta i udjela njegova prihoda od ekonomskih djelatnosti ne može poslužiti kao jedini kriterij, odlučujući za ocjenu prvenstvenog cilja navedenog subjekta radi njegove eventualne kvalifikacije kao organizacije za istraživanje i širenje znanja.

58

Međutim, članku 2. točki 83. Uredbe br. 651/2014 ne protivi se to da se taj kriterij, u širem kontekstu analize svih relevantnih okolnosti, uz ostale kriterije, može uzeti u obzir kao naznaka prvenstvenog cilja subjekta.

59

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje u predmetu C‑164/21 te na prvo, drugo i treće pitanje u predmetu C‑318/21 valja odgovoriti da članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da se privatni subjekt koji obavlja više djelatnosti, među kojima i istaživanje, ali čiji veći dio prihoda proizlazi iz ekonomskih djelatnosti, poput pružanja obrazovnih usluga uz naknadu, može smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja”, u smislu te odredbe, pod uvjetom da se, s obzirom na sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja, može utvrditi da je njegov prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj, eventualno dopunjene djelatnostima upoznavanja široke javnosti s rezultatima tih djelatnosti, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja. U tom se okviru od takvog subjekta ne može zahtijevati da određeni omjer svojih prihoda ostvaruje od neekonomskih djelatnosti istraživanja i širenja znanja.

Treće pitanje u predmetu C‑164/21

60

Trećim pitanjem u predmetu C‑164/21 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 tumačiti na način da je, kako bi se subjekt mogao smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe, potrebno da taj subjekt prihode od svoje glavne djelatnosti ponovno uloži u tu istu djelatnost.

61

Prije svega valja utvrditi da članak 2. točka 83. Uredbe br. 651/2014, uz obvezu zasebnog obračunavanja financiranja, troškova i prihoda eventualnih ekonomskih djelatnosti koje subjekt obavlja, u svrhu njegove kvalifikacije kao organizacije za istraživanje i širenje znanja ne nameće nikakav zahtjev u vezi s uporabom i njegovim mogućim ponovnim ulaganjem svojih prihoda.

62

U tom pogledu valja primijetiti, kao što su to u svojim očitovanjima istaknule nizozemska vlada i Komisija, da je takav zahtjev ponovnog ulaganja prihoda postojao u ranijem sustavu Uredbe br. 800/2008, čiji je članak 30. točka 1. propisivao da se „sva dobit mora […] ponovno ulagati u […] djelatnosti [istraživanja], objavu njihovih rezultata ili podučavanje”, a da taj zahtjev nije preuzet u Uredbi br. 651/2014.

63

Naposljetku, suprotno onomu što tvrdi latvijska vlada, takav zahtjev ponovnog ulaganja ne može se izvesti iz točke 19. podtočke (b) Komunikacije Komisije iz 2014., koja, suprotno njezinoj točki 19. podtočki (a), nema za cilj kvalificirati glavne djelatnosti organizacija za istraživanje, nego se odnosi samo na kvalifikaciju djelatnosti prijenosa znanja. Ta točka 19. podtočka (b) odnosi se na zahtjev ponovnog ulaganja prihoda u glavne djelatnosti organizacije za istraživanje samo u svrhu navođenja pod kojim se uvjetima djelatnosti širenja znanja mogu kvalificirati kao „neekonomske”.

64

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće pitanje u predmetu C‑164/21 valja odgovoriti da članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da, kako bi se subjekt mogao smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe, nije potrebno da taj subjekt prihode od svoje glavne djelatnosti ponovno uloži u tu istu glavnu djelatnost.

Četvrto pitanje u predmetu C‑164/21 i u predmetu C‑318/21

65

Svojim četvrtim pitanjem u predmetima C‑164/21 i C‑318/21 sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 tumačiti na način da su pravni status članova subjekta i vlasnika udjela u subjektu, kao i eventualni cilj ostvarivanja dobiti djelatnosti koje oni obavljaju i ciljeva kojima teže, odlučujući kriteriji za kvalifikaciju navedenog subjekta kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe.

66

Kao prvo, člankom 2. točkom 83. Uredbe br. 651/2014 izričito se predviđa da pravni status subjekta (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) i njegov način financiranja nisu relevantni za utvrđivanje može li ga se kvalificirati kao organizaciju za istraživanje i širenje znanja. To dokazuje volju Komisije, autora Uredbe br. 651/2014, da se u svrhu kvalifikacije subjekta kao organizacije za istraživanje i širenje znanja ne uzimaju u obzir formalni kriteriji vezani uz pravni status i unutarnju organizaciju subjekta.

67

Kao drugo, pravilo iz članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014 – prema kojem poduzetnici koji imaju presudan utjecaj na organizaciju za istraživanje i širenje znanja, na primjer kao njezini vlasnici udjela ili članovi, nemaju povlašteni pristup rezultatima koje taj subjekt proizvede – upućuje na to da pravni status članova subjekta ili vlasnika udjela u subjektu te cilj ostvarivanja ili neostvarivanja dobiti njihovih djelatnosti ili njihovih ciljeva ne mogu biti odlučujući u svrhu kvalifikacije tog subjekta kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe.

68

Osim toga, valja istaknuti da se to pravilo odnosi samo na subjekte koji se mogu smatrati poduzetnicima. Međutim, kao što je to Sud više puta utvrdio (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46. i 47. i od 11. lipnja 2020., Komisija i Slovačka Republika/Dôvera zdravotná poist’ovňa, C‑262/18 P i C‑271/18 P, EU:C:2020:450, t. 28. i 29.) te kao što to potvrđuju članak 1. Priloga I. Uredbi br. 651/2014 i točka 17. Komunikacije Komisije iz 2014., „poduzetnik” u smislu prava Unije je svaki subjekt koji se bavi ekonomskom djelatnošću koja se sastoji od ponude robe ili usluga na određenom tržištu, bez obzira na njegov pravni status i na to nastoji li tom djelatnosti ostvariti dobit. Stoga, kao što to osobito tvrde latvijska i nizozemska vlada te Komisija, pravilo iz članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014 ne dovodi ni do kakvog ograničenja u pogledu pravnog statusa eventualnih članova ili vlasnika udjela u organizaciji za istraživanje i širenje znanja te u pogledu toga imaju li djelatnosti koje oni obavljaju i ciljevi kojima oni teže cilj ostvarivanja dobiti.

69

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na četvrto pitanje u predmetima C‑164/21 i C‑318/21 valja odgovoriti da članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da pravni status članova subjekta i vlasnika udjela u subjektu, kao i eventualni cilj ostvarivanja dobiti djelatnosti koje oni obavljaju i ciljeva kojima teže, nisu odlučujući kriteriji za kvalifikaciju navedenog subjekta kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe.

Troškovi

70

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

 

1.

Članak 2. točku 83. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a]

treba tumačiti na način da se:

privatni subjekt koji obavlja više djelatnosti, među kojima i istraživanje, ali čiji veći dio prihoda proizlazi iz ekonomskih djelatnosti, poput pružanja obrazovnih usluga uz naknadu, može smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja”, u smislu te odredbe, pod uvjetom da se, s obzirom na sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja, može utvrditi da je njegov prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj, eventualno dopunjene djelatnostima upoznavanja široke javnosti s rezultatima tih djelatnosti, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja. U tom se okviru od takvog subjekta ne može zahtijevati da određeni omjer svojih prihoda ostvaruje od neekonomskih djelatnosti istraživanja i širenja znanja.

 

2.

Članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014

treba tumačiti na način da:

kako bi se subjekt mogao smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe, nije potrebno da taj subjekt prihode od svoje glavne djelatnosti ponovno uloži u tu istu glavnu djelatnost.

 

3.

Članak 2. točku 83. Uredbe br. 651/2014

treba tumačiti na način da:

pravni status članova subjekta i vlasnika udjela u subjektu, kao i eventualni cilj ostvarivanja dobiti djelatnosti koje oni obavljaju i ciljeva kojima teže, nisu odlučujući kriteriji za kvalifikaciju navedenog subjekta kao „organizacije za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: latvijski

Vrh