–

za London Steam‑Ship Owners’ Mutual Insurance Association Limited, A. Song i M. Volikas, solicitors, A. Thompson, C. Tan, barristers, C. Hancock i T. de la Mare, QC,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, L. Baxter, B. Kennelly i F. Shibli, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, U. Bartl i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, S. Centeno Huerta, A. Gavela Llopis, S. Jiménez García i M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, A. Daniel i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za švicarsku vladu, M. Schöll, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, C. Ladenburger, X. Lewis i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (d) i članka 34. točaka 1. i 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između London Steam‑Ship Owners’ Mutual Association Limited (u daljnjem tekstu: London P&I Club), s jedne strane, i Kingdom of Spain (Kraljevina Španjolska), s druge strane, u vezi s priznavanjem u Ujedinjenoj Kraljevini odluke koju je donio španjolski sud.

3

Uvodna izjava 16. Uredbe br. 44/2001 glasi:

„Uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar [Europske unije] opravdava da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka osim u slučajevima njihova osporavanja.”

4

Člankom 1. stavcima 1. i 2. te uredbe predviđeno je:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.

2.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

[…]

(d) arbitražu.”

5

Poglavlje II. Uredbe br. 44/2001, naslovljeno „Nadležnost”, sastoji se od deset odjeljaka.

6

Odjeljak 3. tog poglavlja tiče se nadležnosti u stvarima koje se odnose na osiguranje.

7

U tom odjeljku članak 13. te uredbe određuje:

„Odstupanje od primjene odredaba ovog odjeljka moguće je samo na temelju dogovora:

[…]

8

U skladu s člankom 14. navedene uredbe, koji se također nalazi u navedenom odjeljku:

„Rizici iz članka 13. stavka 5.:

9

Odjeljak 7. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 odnosi se na ugovorenu nadležnost i obuhvaća, među ostalim, članak 23. te uredbe, koji u stavku 1. određuje:

„Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:

10

Odjeljak 9. istog poglavlja II., koji se tiče litispendencije i povezanih postupaka, obuhvaća, među ostalim, članak 27. navedene uredbe, koji predviđa:

„1.   Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

2.   Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.”

11

Poglavlje III. Uredbe br. 44/2001, naslovljeno „Priznavanje i izvršenje”, obuhvaća njezine članke 32. do 56.

12

Članak 32. te uredbe određuje:

„Za potrebe ove Uredbe, ,sudska odluka’ znači bilo kakvu sudsku odluku koju donese sud neke države članice, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik.”

13

U skladu s člankom 33. navedene uredbe:

„1.   Sudska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.

2.   Svaka zainteresirana stranka koja pokrene pitanje priznavanja sudske odluke kao glavni predmet spora, može, u skladu s postupcima iz odjeljaka 2. i 3. ovog poglavlja, zatražiti priznavanje sudske odluke.

3.   Ako je rezultat postupka pred sudom države članice ovisan o odluci o priznavanju koja se donosi kao odluka o prethodnom pitanju, taj sud ima nadležnost za odlučivanje o tome pitanju.”

14

Članak 34. iste uredbe predviđa:

„Sudska odluka se ne priznaje:

[…]

[…]”

15

Članak 35. Uredbe br. 44/2001 glasi kako slijedi:

„1.   Nadalje, sudska se odluka ne priznaje ako nisu poštovane odredbe odjeljaka 3., 4. ili 6. poglavlja II., ili u slučaju iz članka 72.

2.   Pri provjeri osnova za nadležnost iz prethodnog stavka, sud ili tijelo kojemu se podnosi zahtjev za priznavanje vezan je utvrđenim činjeničnim stanjem na osnovi kojega je sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena utemeljio svoju nadležnost.

3.   Prema odredbama stavka 1., ne može se provjeravati nadležnost suda države članice u kojoj je donesena sudska odluka. Ispitivanje javnog poretka iz članka 34. točke 1. ne smije se primijeniti na pravila o nadležnosti.”

16

U skladu s člankom 43. stavkom 1. te uredbe:

„Obje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke.”

17

Uredba br. 44/2001 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

18

Uvodna izjava 12. Uredbe br. 1215/2012 glasi kako slijedi:

„Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na arbitražu. Ništa iz ove Uredbe ne bi trebalo sprečavati sudove država članica pred kojima je pokrenut postupak u stvari u pogledu koje su stranke sklopile arbitražni sporazum, da upute stranke na arbitražu, da zastanu s postupkom ili obustave postupak, da ispitaju je li arbitražni ugovor ništav, neprovediv ili neizvršiv, u skladu s njihovim nacionalnim pravom.

Odluka suda države članice o tome je li arbitražni sporazum ništav, neprovediv ili neizvršiv, ne bi trebala biti predmetom primjene pravila o priznavanju i izvršenju iz ove Uredbe, neovisno o tome je li sud odlučivao o tom pitanju kao o glavnom ili prethodnom pitanju.

S druge strane, ako sud države članice prilikom ostvarivanja nadležnosti prema ovoj Uredbi ili prema nacionalnom pravu, utvrdi da je arbitražni ugovor ništav, neprovediv ili neizvršiv, to ne sprečava priznavanje odluke suda o glavnoj stvari ili, ovisno o slučaju, izvršenje u skladu s ovom Uredbom. Ovo ne dovodi u pitanje nadležnost sudova država članica da odlučuju o priznavanju i izvršenju arbitražnih odluka u skladu s Konvencijom o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisanom u New Yorku 10. lipnja 1958. [(Zbornik međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 330., str. 3.)] (,Njujorška konvencija iz 1958.’), koja ima prednost pred ovom uredbom.

Ova se Uredba ne primjenjuje na tužbe ili sporedne postupke koji se odnose na, posebno, uspostavu arbitražnih sudova, ovlasti arbitara, provođenje arbitražnog postupka ili drug[e] aspekt[e] tog postupka, ni na koju tužbu ili presudu u vezi poništenja, revizije, žalbe, priznavanja ili izvršenja arbitražne odluke.”

19

U skladu s člankom 73. stavkom 2. navedene uredbe:

„Ova Uredba ne utječe na primjenu Njujorške konvencije iz 1958.”

20

Članak 66. Arbitration Acta 1996 (Zakon o arbitraži iz 1996.), naslovljen „Izvršenje odluke”, određuje:

„1.   Pravorijek koji je [arbitražni] sud donio na temelju arbitražnog sporazuma može se, uz dopuštenje suda, izvršiti na isti način kao ekvivalentna sudska odluka ili rješenje suda.

2.   Kada je takvo dopuštenje dano, može se donijeti sudska odluka u smislu arbitražnog pravorijeka.

3.   Dopuštenje za izvršenje arbitražnog pravorijeka ne daje se ako, odnosno u mjeri u kojoj, osoba protiv koje se njegovo izvršenje zahtijeva dokaže da arbitražni sud koji ga je donio nije bio materijalno nadležan za njegovo donošenje. Pravo prigovora na izvršenje tog pravorijeka može se izgubiti (vidjeti članak 73.).

4.   Niti jedna odredba ovog članka ne utječe na priznavanje ili izvršenje pravorijeka na temelju bilo kojeg drugog zakona ili pravnog pravila, osobito na temelju dijela II. Zakona o arbitraži iz 1950. (izvršenje pravorijeka na temelju Ženevske konvencije) ili odredaba dijela III. ovog Zakona o priznavanju i izvršenju na temelju Njujorške konvencije [iz 1958.] ili na temelju postupka o pravorijeku [,action on the award’].”

21

U člancima 67. do 72. Zakona o arbitraži iz 1996. određene su pretpostavke pod kojima stranke u arbitražnom postupku mogu osporavati nadležnost arbitražnog suda, pravilnost postupka i osnovanost pravorijeka.

22

Članak 73. tog zakona, naslovljen „Gubitak prava na prigovor”, predviđa:

„1.   Ako stranka arbitražnog postupka sudjeluje, ili nastavi sudjelovati, u postupku, a da, bilo odmah ili unutar roka koji dopušta arbitražni sporazum, sud ili neka odredba ovog dijela zakona, ne prigovori:

ona ne može taj prigovor kasnije istaknuti pred arbitražnim sudom ili drugim sudom, osim ako dokaže da, kada je sudjelovala ili nastavila sudjelovati u postupku, nije znala i, postupajući s razumnom pažnjom, nije mogla otkriti razloge za isticanje prigovora.

2.   Ako arbitražni sud utvrdi da je materijalno nadležan, a stranka arbitražnog postupka koja je to utvrđenje mogla osporiti

to ne učini, ili to ne učini unutar roka propisanog arbitražnim sporazumom ili nekom odredbom ovog dijela zakona, ona kasnije ne može prigovoriti materijalnoj nadležnosti suda zbog bilo kojeg razloga koji je bio predmet te odluke.”

23

Članak 117. Códiga Penal (Kazneni zakonik, u daljnjem tekstu: španjolski Kazneni zakonik) određuje:

„Osiguravatelji koji su na sebe preuzeli rizik od financijskih potraživanja koja nastanu kao posljedica korištenja ili iskorištavanja bilo koje imovine, industrije, poduzeća ili djelatnosti, a osigurani rizik se obistini kao posljedica okolnosti predviđene ovim Zakonikom, građanskopravno odgovaraju do iznosa predviđenog zakonom ili sporazumom, ne dovodeći u pitanje njihovo pravo da od dotične osobe zahtijevaju povrat”.

24

Povodom potonuća tankera za prijevoz nafte Prestige u studenome 2002. uz španjolsku obalu, zbog čega je nanesena velika šteta okolišu na toj obali kao i na francuskoj obali, u Španjolskoj je pokrenuta kaznena istraga krajem 2002. protiv, među ostalim, kapetana tog broda.

25

Nakon okončanja te istrage predmet je proslijeđen Audienciji Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi, Španjolska) i više je pravnih osoba, među kojima i Španjolska Država, podnijelo u okviru kaznenog postupka građanskopravne tužbe protiv kapetana broda Prestige, njegovih vlasnika te, na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika o izravnoj tužbi, protiv London P&I Cluba, osiguravatelja odgovornosti broda i njegovih vlasnika. Iako je pri španjolskim kaznenim sudovima pred kojima se vodio postupak položio 16. lipnja 2003. iznos na osnovi naknade štete koja je mogla biti uzrokovana potonućem, London P&I Club nije se pojavio pred sudom u okviru tog postupka.

26

Dana 16. siječnja 2012., to jest nakon podnošenja navedenih građanskopravnih tužbi, London P&I Club pokrenuo je arbitražni postupak u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) kako bi ishodio utvrđenje da je primjenom arbitražne klauzule u ugovoru o osiguranju, sklopljenom s vlasnicima broda Prestige, Kraljevina Španjolska bila dužna podnijeti svoje zahtjeve na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika u okviru te arbitraže. London P&I Club također je nastojao ishoditi utvrđenje da njegova odgovornost nije mogla nastati u odnosu na Kraljevinu Španjolsku glede tih potraživanja jer je ugovorom o osiguranju bilo ugovoreno da, u skladu s klauzulom „pay to be paid” (povrat nakon plaćanja), osigurana osoba mora prvo platiti oštećeniku dugovanu odštetu prije nego što iznos može povratiti od osiguravatelja. Kraljevina Španjolska nije sudjelovala u arbitražnom postupku, iako ju je arbitražni sud pozvao.

27

Arbitražni sud je pravorijekom od 13. veljače 2013. zaključio da se, s obzirom na to da su odnosna potraživanja Kraljevine Španjolske bila ugovorne naravi prema engleskom međunarodnom privatnom pravu, na ugovor primjenjivalo englesko pravo. Stoga se Kraljevina Španjolska nije mogla, prema stajalištu arbitražnog suda, pozivati na ugovorna prava vlasnika a da ne poštuje arbitražnu klauzulu i klauzulu „pay to be paid”. Arbitražni sud je iz toga zaključio da su odštetni zahtjevi koje je Ujedinjena Kraljevina podnijela španjolskim sudovima morali biti podneseni u okviru arbitraže u Londonu, da odgovornost London P&I Cluba nije mogla nastati u odnosu na Kraljevinu Španjolsku prije nego što joj vlasnici broda plate štetu i da, u svakom slučaju, ta odgovornost ne može, u skladu s odredbama ugovora o osiguranju, prekoračiti jednu milijardu američkih dolara (USD) (oko 900000000 eura).

28

U ožujku 2013. London P&I Club pokrenuo je postupak pred High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće, Ujedinjena Kraljevina) na temelju članka 66. stavaka 1. i 2. Zakona o arbitraži iz 1996. kako bi on dopustio izvršenje arbitražnog pravorijeka na državnom području na isti način kao i presudu ili rješenje i donio presudu u smislu tog pravorijeka. Kraljevina Španjolska usprotivila se tom zahtjevu i zatražila od suda pred kojim se vodi postupak da ukine navedeni pravorijek ili ga proglasi bespredmetnim na temelju članka 67. ili članka 72. Zakona o arbitraži iz 1996. Kraljevina Španjolska također je istaknula da navedeni sud mora odbiti, primjenom svoje diskrecijske ovlasti, donijeti presudu u smislu istog pravorijeka.

29

Rješenjem od 22. listopada 2013. donesenim nakon rasprave tijekom koje su podneseni činjenični dokazi i saslušani stručnjaci za španjolsko pravo High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće) dopustio je London P&I Clubu izvršenje arbitražnog pravorijeka od 13. veljače 2013. Dana 22. listopada 2013. donio je i presudu u smislu tog pravorijeka.

30

Kraljevina Španjolska podnijela je protiv tog rješenja žalbu pred Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina). Taj je sud presudom od 1. travnja 2015. odbio žalbu.

31

Presudom od 13. studenoga 2013., donesenom u okviru kaznenog postupka pokrenutog pred španjolskim sudovima, Audiencia Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) oslobodila je krivnje kapetana broda Prestige glede kaznenog progona zbog kaznenih djela protiv okoliša, osudila ga zbog teškog neposluha glede naloga službene osobe i presudila da nije građanskopravno odgovoran za štetu uzrokovanu razlijevanjem goriva jer između kaznenog djela neposluha i te štete ne postoji veza. Nije se izjasnila o građanskopravnoj odgovornosti vlasnikâ broda Prestige ili London P&I Cluba.

32

Više je stranaka podnijelo žalbu u kasacijskom postupku Tribunalu Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) protiv te presude. On je presudom od 14. siječnja 2016. oslobodio kapetana broda Prestige krivnje za kazneno djelo teškog neposluha glede naloga službene osobe, ali ga je osudio zbog kaznenog djela nemarnog postupanja prema okolišu. Glede građanskopravne tužbe on je građanskopravno odgovorim proglasio kapetana broda Prestige, vlasnike broda kao i, na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika i do najvišeg ugovornog iznosa odgovornosti utvrđenog na jednu milijardu američkih dolara, London P&I Club. Proslijedio je slučaj Audienciji Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) kako bi ona odredila iznose štete za koje tuženici odgovaraju u okviru španjolskog postupka.

33

Presudom od 15. studenoga 2017., ispravljenom 11. siječnja 2018., Audiencia Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) proglasila je odgovornim kapetana broda Prestige, njegove vlasnike i, do najvišeg ugovornog iznosa odgovornosti utvrđenog na jednu milijardu američkih dolara, London P&I Club, u odnosu na više od 200 različitih stranaka, uključujući Španjolsku Državu. Povodom žalbe u kasacijskom postupku podnesene protiv te presude, ona je u bitnome potvrđena presudom Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 19. prosinca 2018.

34

Rješenjem o izvršenju od 1. ožujka 2019. Audiencia Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) odredila je iznose koje svaki tužitelj ima pravo zahtijevati od odnosnih tuženika. Ona je, među ostalim, presudila da ti tuženici duguju Španjolskoj Državi iznos od oko 2,3 milijarde eura, pri čemu je gornji iznos za London P&I Club bio 855 milijuna eura.

35

Tužbom od 25. ožujka 2019. Kraljevina Španjolska zatražila je od High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench) da na temelju članka 33. Uredbe br. 44/2001 prizna u Ujedinjenoj Kraljevini rješenje o izvršenju od 1. ožujka 2019. Rješenjem od 28. svibnja 2019. taj je sud prihvatio taj zahtjev.

36

Dana 26. lipnja 2019. London P&I Club podnio je sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv tog rješenja na temelju članka 43. Uredbe br. 44/2001.

37

U prilog svojoj žalbi London P&I Club tvrdio je, s jedne strane, da je rješenje o izvršenju od 1. ožujka 2019. nepomirljivo u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 s rješenjem i presudom od 22. listopada 2013. koji su doneseni primjenom članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996. i koje je 1. travnja 2015. potvrdio Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, građanski odjel). S druge strane i u svakom slučaju, on je oslanjajući se na članak 34. točku 1. te uredbe istaknuo da bi priznavanje ili izvršenje tog rješenja o izvršenju očito bilo suprotno javnom poretku, osobito s obzirom na načelo pravomoćnosti.

38

Kraljevina Španjolska zahtijeva da se žalba odbije.

39

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se u glavnom postupku pojavljuju pitanja, prvo, može li se sudska odluka poput njegove odluke donesene na temelju članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996. okvalificirati kao „sudska odluka” u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 u slučaju da taj sud nije sam u meritumu obradio cijeli spor o kojemu je odlučio arbitražni sud. Drugo, on se pita može li se na sudsku odluku koja ne ulazi u materijalno područje primjene te uredbe zbog iznimke u vezi s arbitražom iz njezina članka 1. stavka 2. točke (d) ipak pozvati kako bi se na temelju članka 34. točke 3. navedene uredbe onemogućilo priznanje i izvršenje sudske odluke druge države članice. Treće, navedeni sud dvoji glede pitanja može li se, u slučaju niječnog odgovora, na temelju članka 34. točke 1. iste uredbe odbiti priznanje i izvršenje takve odluke jer se zanemaruje pravomoćnost ranijeg arbitražnog pravorijeka ili presude donesene u smislu takvog pravorijeka.

40

U tim je okolnostima High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 34. točku 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da presuda koju je donio sud države članice i kojom je odlučeno u smislu arbitražnog pravorijeka može predstavljati sudsku odluku u smislu te odredbe, a ta odluka onemogućava da se u toj državi članici prizna odluka koju je donio sud u drugoj državi članici ako su te odluke međusobno nepomirljive.

42

Uvodno valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da je Uredbom br. 1215/2012 stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba br. 44/2001, koja je sama zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje Suda u vezi s odredbama jednog od tih pravnih instrumenata vrijedi i za odredbe drugih kada se te odredbe mogu smatrati istovjetnima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Volvo i dr., C‑30/20, EU:C:2021:604, t. 28.).

43

To je slučaj s člankom 1. stavkom 2. točkom (d) svake od tih dviju uredbi i člankom 1. stavkom 4. te konvencije, koje isključuju arbitražu iz svojeg područja primjene.

44

Međutim, to se isključenje odnosi na arbitražu kao cjelinu, uključujući postupke pokrenute pred nacionalnim sudovima (presuda od 25. srpnja 1991., Rich, C‑190/89, EU:C:1991:319, t. 18.).

45

Iz toga slijedi da postupak priznavanja i izvršenja arbitražne odluke ne uređuje Uredba br. 44/2001, nego nacionalno pravo i međunarodno pravo koja se primjenjuju u državi članici u kojoj se to priznanje i izvršenje traže (vidjeti u tom smislu presudu od 13. svibnja 2015., Gazprom, C‑536/13, EU:C:2015:316, t. 41.).

46

U istom smislu, u uvodnoj izjavi 12. Uredbe br. 1215/2012 sada se naglašava da se ta uredba ne primjenjuje na tužbu ili presudu u vezi s priznavanjem ili izvršenjem arbitražne odluke.

47

Iz toga slijedi da je presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka obuhvaćena isključenjem arbitraže navedenim u članku 1. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 44/2001 i da, prema tome, ne može podlijegati uzajamnom priznanju između država članica i kretati se u pravosudnom prostoru Unije u skladu s odredbama navedene uredbe.

48

S obzirom na to, takva se presuda može smatrati sudskom odlukom u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

49

U tom pogledu, kao prvo, iz široke definicije pojma „sudska odluka” dane u članku 32. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da taj pojam obuhvaća sve odluke koje donese sud države članice, bez provođenja ikakve razlike s obzirom na sadržaj dotične sudske odluke, pod uvjetom da je u državi članici podrijetla proveden ili je mogao biti proveden, na različite načine, kontradiktorni postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., H Limited, C‑568/20, EU:C:2022:264, t. 24. i 26. i navedenu sudsku praksu). Usto, ta se široka definicija primjenjuje na sve odredbe te uredbe u kojima je taj pojam prisutan, uključujući članak 34. točku 3. navedene uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren, C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 20.).

50

To tumačenje pojma „sudska odluka” iz članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 potkrijepljeno je svrhom te odredbe, to jest zaštitom integriteta unutarnjeg pravnog poretka države članice i osiguranjem da nametanje toj državi članici obveze da prizna sudsku odluku iz druge države članice koja je nepomirljiva s odlukom koju su između istih stranaka donijeli njezini sudovi ne naruši vladavinu prava u toj državi (vidjeti po analogiji presudu od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren, C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 21.).

51

Kao drugo, iz sudske prakse Suda proizlazi da isključenje stvari iz područja primjene Uredbe br. 44/2001 ne sprečava to da sudska odluka o njoj može potpasti pod članak 34. točku 3. te uredbe i, prema tome, onemogućiti priznanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici s kojom je nepomirljiva.

52

Tako je Sud osobito smatrao da je s presudom iz druge države članice nepomirljiva odluka suda države članice u kojoj se zahtijeva priznanje koja, zato što se odnosi na status fizičkih osoba, ne spada u područje primjene konvencije spomenute u točki 42. ove presude jer te dvije odluke stvaraju pravne posljedice koje se međusobno isključuju (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 1988., Hoffmann, 145/86, EU:C:1988:61, t. 25.).

53

Prema tome, presuda donesena u državi članici u smislu arbitražnog pravorijeka može predstavljati sudsku odluku u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 koja onemogućava da se u toj državi članici prizna odluka koju je donio sud u drugoj državi članici ako su te odluke međusobno nepomirljive.

54

Međutim, drukčije vrijedi u slučaju u kojem je arbitražni pravorijek, u čijem je smislu ta presuda donesena, bio donesen u okolnostima u kojima se, uz poštovanje odluka i temeljnih ciljeva te uredbe, ne bi mogla donijeti sudska odluka obuhvaćena njezinim područjem primjene.

55

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da za tumačenje određene odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se ona nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio. U svrhu odgovora na prvo i drugo prethodno pitanje valja, dakle, uzeti u obzir, osim teksta i cilja samog članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001, i kontekst te odredbe te sve ciljeve zadane navedenom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

56

Ti se ciljevi odražavaju u načelima na kojima počiva pravosudna suradnja u građanskim stvarima unutar Unije, kao što su načela o slobodnom protoku sudskih odluka u tim stvarima, o predvidljivosti nadležnih sudova i time pravnoj sigurnosti za stranke, dobrom sudovanju, što većem smanjenju rizika vođenja usporednih postupaka kao i o uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde (vidjeti u tom smislu presude od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 49. i od 19. prosinca 2013., Nipponka Insurance, C‑452/12, EU:C:2013:858, t. 36.).

57

Valja dodati da se uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Unije na kojem su, prema uvodnoj izjavi 16. Uredbe br. 44/2001, zasnovana pravila koja ona predviđa u području priznavanja sudskih odluka ne proteže na odluke koje donesu arbitražni sudovi niti na sudske odluke donesene u smislu tih arbitražnih odluka.

58

Iz toga slijedi da arbitražni pravorijek može putem presude donesene u smislu tog pravorijeka stvoriti učinke u okviru članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 samo ako se time ne krši pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 25. svibnja 2016., Meroni, C‑559/14, EU:C:2016:349, t. 44.) i omogućuje postizanje ciljeva slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim stvarima kao i uzajamnog povjerenja u zadovoljavanje pravde unutar Unije u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni koji proizlaze iz primjene te uredbe (vidjeti po analogiji presude od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 55. i od 19. prosinca 2013., Nipponka Insurance, C‑452/12, EU:C:2013:858, t. 38.).

59

U ovom slučaju valja istaknuti da sadržaj arbitražnog pravorijeka o kojemu je riječ u glavnom postupku ne bi mogao biti predmet sudske presude obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 44/2001 a da se ne prekrše njezina dva temeljna pravila glede, s jedne strane, učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju i, s druge strane, litispendencije.

60

Naime, što se, s jedne strane, tiče učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju, iz sudske prakse Suda proizlazi da se ne može pozivati na sporazum o nadležnosti koji su ugovorili osiguravatelj i nositelj prava na osiguranje protiv oštećene stranke koja, kada nacionalno pravo to dopušta, želi na temelju deliktne ili kvazideliktne odgovornosti podnijeti tužbu izravno protiv osiguravatelja pred sudom gdje se dogodio štetni događaj odnosno pred sudom svojeg domicila (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2017., Assens Havn, C‑368/16, EU:C:2017:546, t. 31. i 40. i navedenu sudsku praksu).

61

Iz toga slijedi da, kako bi se izbjeglo kršenje tog prava oštećenika, sud različit od onog pred kojim se postupak već vodi povodom izravne tužbe ne bi se smio proglasiti nadležnim na temelju takve arbitražne klauzule tako da se osigura cilj zadan Uredbom br. 44/2001, to jest zaštita oštećenika u odnosu na dotičnog osiguravatelja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2017., Assens Havn, C‑368/16, EU:C:2017:546, t. 36. i 41.).

62

Taj cilj zaštite oštećenika bio bi ugrožen ako bi se „sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje” u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 mogla smatrati presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka kojim se arbitražni sud proglasio nadležnim na temelju takve arbitražne klauzule unesene u dotični ugovor o osiguranju.

63

Naime, kao što to pokazuju okolnosti glavnog postupka, dopustiti mogućnost da takva presuda onemogući priznanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici povodom izravne tužbe za utvrđivanje odgovornosti, koju je podnio oštećenik, moglo bi potonjeg lišiti stvarne naknade štete koju je pretrpio.

64

S druge strane, glede litispendencije, iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je na datum pokretanja arbitražnog postupka, to jest 16. siječnja 2012., jedan postupak već bio u tijeku pred španjolskim sudovima između, među ostalim, Španjolske Države i London P&I Cluba.

65

Usto, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je o građanskopravnim tužbama pokrenutim pred španjolskim sudovima London P&I Club bio obaviješten u lipnju 2011. i da je arbitar pojedinac pozvao Kraljevinu Španjolsku na sudjelovanje u arbitražnom postupku koji je London P&I Club pokrenuo u Londonu.

66

Budući da se članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 odnosi na „postup[ke] […] u kojima sudjeluju iste stranke”, pri čemu se ne zahtijeva stvarno sudjelovanje u predmetnim postupcima, valja zaključiti da su iste stranke bile uključene u postupke iz točke 64. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2017., Merck, C‑231/16, EU:C:2017:771, t. 31. i 32.).

67

Naposljetku, ti su postupci imali isti predmet i istu osnovu, to jest mogući nastanak odgovornosti London P&I Cluba u odnosu na Španjolsku Državu na temelju ugovora o osiguranju sklopljenog između London P&I Cluba i vlasnika broda Prestige zbog štete uzrokovane njegovim potonućem.

68

U tom je pogledu, tumačeći članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, Sud odlučio da je predmet zahtjeva kojemu je cilj utvrđenje odgovornosti tuženika za štetu i nalog da nadoknadi štetu istovjetan predmetu tužbe tog tuženika za utvrđenje nepostojanja njegove odgovornosti za tu štetu (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2013., Nipponka Insurance, C‑452/12, EU:C:2013:858, t. 42. i od 20. prosinca 2017., Schlömp, C‑467/16, EU:C:2017:993, t. 51.). U ovom slučaju, dok je predmet građanskopravnih tužbi podnesenih u Španjolskoj bio, među ostalim, utvrđenje odgovornosti London P&I Cluba u toj državi članici, predmet arbitražnog postupka koji je potonji pokrenuo u Londonu bilo je ishođenje negativnog utvrđenja u vezi s tom odgovornošću.

69

Takve okolnosti odgovaraju situaciji litispendencije u kojoj, u skladu s člankom 27. Uredbe br. 44/2001, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju s postupcima po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, a potom, nakon što se ta nadležnost utvrdi, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.

70

Kao što je to naglašeno u točki 56. ove presude, što veće smanjenje rizika vođenja usporednih postupaka, koje se nastoji postići tom odredbom, jest jedan od ciljeva i načela na kojima počiva pravosudna suradnja u građanskim stvarima unutar Unije.

71

Sud pred kojim je pokrenut postupak radi donošenja presude u smislu arbitražnog pravorijeka mora provjeriti poštovanje odredaba i temeljnih ciljeva Uredbe br. 44/2001 kako bi se spriječilo njihovo zaobilaženje, poput onog koje se sastoji od dovršetka arbitražnog postupka istodobnim zanemarivanjem učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju i pravila o litispendenciji predviđenih u članku 27. te uredbe. U ovom slučaju iz spisa kojim raspolaže Sud i diskusija na raspravi proizlazi da do takve provjere nije došlo ni pred High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće) niti pred Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel), pri čemu niti jedan od tih dvaju sudova nije, osim toga, uputio Sudu zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a.

72

U takvim okolnostima, presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku ne može na temelju članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 onemogućiti priznanje sudske odluke iz druge države članice.

73

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 34. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da presuda koju je donio sud države članice u smislu arbitražnog pravorijeka ne čini sudsku odluku u smislu te odredbe kada odluku koja dovodi do istovjetnog ishoda kao i taj pravorijek sud te države članice ne bi mogao donijeti a da ne prekrši odredbe i temeljne ciljeve te uredbe, osobito učinak u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u predmetni ugovor o osiguranju i pravila o litispendenciji iz njezina članka 27., pri čemu ta presuda ne može u tom slučaju u navedenoj državi članici onemogućiti priznanje odluke koju je donio sud u drugoj državi članici.

74

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da u slučaju da se članak 34. točka 3. te uredbe ne primjenjuje na presudu donesenu u smislu arbitražnog pravorijeka, on dopušta da se odbije priznanje ili izvršenje sudske odluke iz druge države članice zbog njezine suprotnosti s javnim poretkom zbog toga što bi se tom odlukom zanemarila pravomoćnost te presude.

75

U tom pogledu iz odgovora na prva dva pitanja slijedi da u ovom slučaju neprimjenjivost članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 na presudu iz točke 29. ove presude proizlazi iz činjenice da je arbitražni postupak koji je doveo do pravorijeka potvrđenog tom presudom bio dovršen kršenjem pravila o litispendenciji predviđenih u članku 27. te uredbe i zanemarivanjem učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u predmetni ugovor o osiguranju.

76

U tim se okolnostima ne može smatrati da bi navodno nepoštovanje te presude na temelju rješenja o izvršenju od 1. ožujka 2019. iz točke 34. ove presude, donesenog u postupku koji u samoj navedenoj presudi nije uzet u obzir, moglo predstavljati povredu javnog poretka u Ujedinjenoj Kraljevini.

77

U svakom slučaju, prema sudskoj praksi Suda, članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti usko jer je on zapreka ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe. Stoga se on može primijeniti samo u iznimnim slučajevima (presuda od 25. svibnja 2016., Meroni, C‑559/14, EU:C:2016:349, t. 38. i navedena sudska praksa).

78

Sud je već presudio da pozivanje na pojam „javni poredak” nije dopušteno kada je u pitanju usklađenost strane sudske odluke s nacionalnom sudskom odlukom (presuda od 4. veljače 1988., Hoffmann, 145/86, EU:C:1988:61, t. 21.).

79

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 77. svojeg mišljenja i primijetila francuska vlada, zakonodavac Unije htio je člankom 34. točkama 3. i 4. Uredbe br. 44/2001 iscrpno urediti pitanje pravomoćnosti sudske odluke koja je prethodno donesena i, osobito, pitanje nepomirljivosti sudske odluke koju treba priznati s tom prethodnom odlukom te tako onemogućiti pozivanje u tom pogledu na iznimku pojma javnog poretka iz članka 34. točke 1. te uredbe.

80

S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se u slučaju da se članak 34. točka 3. te uredbe ne primjenjuje na presudu donesenu u smislu arbitražnog pravorijeka, priznanje ili izvršenje sudske odluke iz druge države članice ne može odbiti uz obrazloženje da je ta sudska odluka u suprotnosti s javnim poretkom jer povređuje pravomoćnost te presude.

81

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: