–

za osobu SL, A. Azcárraga Gonzalo, A. Velázquez Cobos i J. C. Siqueira Viana, abogados,

–

za Vueling Airlines SA, J. Fillat Boneta, abogado,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann, U. Bartl i A. Berg, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. A. M. de Ree, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, J. Rius i N. Yerrell, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. stavka 2. i članka 22. stavka 2. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključene u Montrealu 28. svibnja 1999., koju je Europska zajednica potpisala 9. prosinca 1999., a koja je u njezino ime odobrena Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001. (SL 2001., L 194, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 21., str. 5.) (u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija) te koja je, kad je riječ o Europskoj uniji, stupila na snagu 28. lipnja 2004.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe SL i društva Vueling Airlines SA, zračnog prijevoznika, u vezi sa zahtjevom za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale gubitkom prtljage koju je osoba SL predala na letu koji je izvršio taj prijevoznik.

3

U trećoj uvodnoj izjavi preambule Montrealske konvencije navedeno je da stranke konvencije „prepoznaj[u] značaj zajamčene zaštite interesa korisnika u međunarodnom zračnom prijevozu i potrebe za pravičnom naknadom temeljenom na načelu naknade štete”.

4

Peta uvodna izjava te preambule navodi da je „zajedničko djelovanje država s ciljem daljnjeg usklađivanja i kodifikacije određenih pravila koja uređuju međunarodni zračni prijevoz kroz novu Konvenciju najprikladniji način postizanja pravedne uravnoteženosti interesa”.

5

Članak 3. stavak 3. Montrealske konvencije predviđa:

„Prijevoznik izdaje putniku oznaku za označavanje prtljage za svaki komad predane prtljage.”

6

Članak 17. te konvencije, naslovljen „Smrt i povreda putnika – oštećenje prtljage”, propisuje:

„[…]

2.   Prijevoznik je odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju uništenja ili gubitka, ili štete na predanoj prtljazi isključivo pod uvjetom da se događaj koji je prouzročio uništenje, gubitak ili štetu dogodio u zrakoplovu ili tijekom bilo kojeg razdoblja u kojem je predana prtljaga bila pod nadzorom prijevoznika. […]

3.   Ako prijevoznik prizna gubitak predane prtljage, ili ako predana prtljaga nije stigla nakon isteka dvadeset i jednog dana od datuma kada je trebala stići, putnik ima pravo protiv prijevoznika ostvariti svoja prava koja proizlaze iz ugovora o prijevozu.

4.   Ako nije utvrđeno drugačije, u ovoj Konvenciji izraz ‚prtljaga’ znači i predanu i nepredanu prtljagu.”

7

Članak 22. navedene konvencije, naslovljen „Ograničenja odgovornosti vezana uz kašnjenje, prtljagu i teret”, u stavku 2. određuje:

„Pri prijevozu prtljage, odgovornost prijevoznika u slučaju uništenja, gubitka, štete ili kašnjenja ograničena je na 1000 posebnih prava vučenja za svakog putnika ako putnik nije ispunio, u trenutku predaje provjerene prtljage prijevozniku, posebnu izjavu interesa za isporuku u odredište i ako nije platio dodatni iznos ako je to od njega zahtijevano. U takvom će slučaju prijevoznik imati obvezu platiti iznos koji ne prekoračuje iznos naveden u izjavi, ako ne dokaže da je iznos veći od putnikovoga stvarnog interesa za isporuku u odredištu.”

8

U skladu s postupkom predviđenim u članku 24. Montrealske konvencije, ograničenje odgovornosti predviđeno njezinim člankom 22. stavkom 2. povećano je na 1131 posebno pravo vučenja (u daljnjem tekstu: SDR) po putniku za štetu nanesenu prtljazi nakon 30. prosinca 2009. Taj je iznos povećan na 1288 SDR‑a počevši od 28. prosinca 2019.

9

Slijedom potpisivanja Montrealske konvencije, Uredba Vijeća (EZ) br. 2027/97 od 9. listopada 1997. o odgovornosti zračnih prijevoznika u slučaju nesreća (SL 1997., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 45.) izmijenjena je Uredbom (EZ) br. 889/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. svibnja 2002. (SL 2002., L 140, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 60.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 2027/97).

10

Uvodne izjave 12. i 18. Uredbe br. 889/2002 glase:

[…]

11

U skladu s člankom 1. Uredbe br. 2027/97:

„Ovom se Uredbom provode odgovarajuće odredbe Montrealske konvencije u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage te se utvrđuju određene dodatne odredbe. Područje primjene tih odredaba također se proširuje na zračni prijevoz unutar pojedine države članice.”

12

U članku 3. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Odgovornost zračnog prijevoznika [Unije] u pogledu putnika i njihove prtljage uređen[a je] svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.”

13

Osoba SL je 18. rujna 2017. putovala s Ibize (Španjolska) na Fuerteventuru (Španjolska), s presjedanjem u Barceloni (Španjolska), letom koji je izveo Vueling Airlines. Ona je tom zračnom prijevozniku predala svoju prtljagu.

14

Po iskrcaju, nakon leta koji se uobičajeno odvio, osoba SL utvrdila je da njezina prtljaga nije stigla na odredište. Zbog toga je podnijela pritužbu navedenom zračnom prijevozniku.

15

Osoba SL je 11. prosinca 2017. pred sudom koji je uputio zahtjev, Juzgado de lo Mercantil no 9 de Barcelona (Trgovački sud br. 9 u Barceloni, Španjolska), podnijela tužbu protiv Vueling Airlinesa radi isplate naknade štete koja odgovara gornjoj granici od 1131 SDR‑a, predviđenoj člankom 22. stavkom 2. Montrealske konvencije za naknadu imovinske i neimovinske štete koju joj je prouzročio gubitak njezine prtljage. U potporu svojem zahtjevu osoba SL tvrdi da je gubitak najteži slučaj štete na prtljazi predviđen tom odredbom.

16

Vueling Airlines priznaje da ta prtljaga nije pronađena. Unatoč tomu, on se protivi plaćanju gornje granice naknade štete predviđene člankom 22. stavkom 2. Montrealske konvencije i nudi samo iznos od 250 eura na ime naknade imovinske i neimovinske štete prouzročene gubitkom navedenog komada prtljage. Tvrdi da osoba SL nije navela ni sadržaj te prtljage, njezinu vrijednost i težinu, niti dostavila dokaze o kupnji izvršenoj radi zamjene predmeta koji su se u njoj nalazili. Vueling Airlines smatra da su ti elementi nužni kako bi putnik mogao dokazati da mu treba dodijeliti odštetu koja odgovara gornjoj granici predviđenoj u članku 22. stavku 2. Montrealske konvencije.

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi razlike u sudskoj praksi na nacionalnoj razini u pogledu tumačenja članka 17. stavka 2. i članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije. Kada se utvrdi gubitak prtljage, neki sudovi dodjeljuju gornju granicu odštete predviđenu potonjom odredbom s obzirom na to da je riječ o najtežem slučaju štete na prtljazi među onima predviđenima u članku 22. stavku 2. Montrealske konvencije, a da od putnika ne zahtijevaju da navede ili podnese dodatne dokaze. Suprotno tomu, drugi sudovi smatraju da iznos odštete koji se treba dodijeliti putniku u slučaju gubitka prtljage sud treba odrediti s obzirom na podnesene dokaze, pri čemu oštećena osoba mora dokazati štetu svim pravnim sredstvima.

18

U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil no 9 de Barcelona (Trgovački sud br. 9 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li u svakom slučaju kada je utvrđen gubitak kovčega zračni prijevoznik naknaditi štetu putniku u najvišem iznosu odštete od 1131 SDR‑a, s obzirom na to da se radi o najtežem slučaju od onih predviđenih u članku 17. stavku 2. i članku 22. stavku 2. Montrealske konvencije, ili, pak, u najvišem iznosu odštete koji sud može s obzirom na okolnosti izmijeniti, što uključuje i slučaj gubitka kovčega, na način da će se iznos od 1131 SDR‑a dodijeliti samo ako putnik na bilo koji pravno dopušteni način dokaže da taj iznos dosiže vrijednost predmeta i osobnih stvari koje je nosio u predanoj prtljazi te vrijednost predmeta koje je morao kupiti da ih nadomjesti, odnosno, ako to ne učini, može li sud uzeti u obzir i druge kriterije kao što su to masa kovčega ili činjenica da je prtljaga bila izgubljena na odlaznom ili povratnom putovanju, u svrhu ocjene neimovinske štete uzrokovane nepogodnošću koja proizlazi iz gubitka putnikove prtljage?”

19

Vueling Airlines tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer se odgovor na pitanje koje se odnosi na tumačenje članka 17. stavka 2. i članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije može jasno izvesti iz sudske prakse Suda, osobito iz presude od 6. svibnja 2010., Walz (C‑63/09, EU:C:2010:251), te stoga ne izaziva nikakvu razumnu sumnju.

20

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Stoga, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, čiji je Montrealska konvencija sastavni dio (vidjeti u tom smislu presude od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 19. i 20. i od 12. travnja 2018., Finnair, C‑258/16, EU:C:2018:252, t. 19. i 20.), Sud je načelno dužan donijeti odluku (vidjeti osobito presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 97. i od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

21

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nije ni u kakvoj vezi sa stvarnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je pitanje hipotetske prirode ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti u tom smislu presude od 7. ožujka 2018., flightright i dr., C‑274/16, C‑447/16 i C‑448/16, EU:C:2018:160, t. 46., i od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

22

Međutim, nacionalnom sudu nije zabranjeno postaviti Sudu prethodno pitanje čiji odgovor, prema mišljenju jedne od stranaka u glavnom postupku, ne ostavlja prostora za opravdanu sumnju. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je to tako, to pitanje ipak ne postaje nedopušteno (presuda od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 64. i 65.).

23

Iz toga slijedi da argumentaciju Vueling Airlinesa kojom se nastoji dokazati nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku treba odbiti i da valja odgovoriti na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

24

Uvodno valja istaknuti da se pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev u biti sastoji od dva pitanja. Prvo pitanje odnosi se na to je li odšteta koja se, na temelju članka 17. stavka 2. Montrealske konvencije, u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 2., mora isplatiti putniku čija je predana prtljaga, koja nije bila predmetom posebne izjave interesa za isporuku u odredište, izgubljena tijekom bilo kojeg razdoblja u kojem je bila pod nadzorom prijevoznika, paušalna. Drugo pitanje odnosi se na načine utvrđivanja iznosa te odštete, u slučaju da iznos iz članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije nije dugovani iznos koji se putniku mora isplatiti po zakonu ni paušalni iznos.

25

Posljedično, potrebno je uzastopno razmotriti svako od tih dvaju pitanja.

26

U tu svrhu valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 2027/97, odgovornost zračnih prijevoznika Unije u pogledu putnika i njihove prtljage uređena svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost (presude od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 18. i od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 29.).

27

Isto tako, ustaljena je sudska praksa da odredbe međunarodnog ugovora, poput Montrealske konvencije, treba tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora, u skladu s općim međunarodnim pravom primjenjivim na Uniju, kako je propisano člankom 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.) (vidjeti u tom smislu presude od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 23., od 22. studenoga 2012., Espada Sánchez i dr., C‑410/11, EU:C:2012:747, t. 20. do 22., i od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 31.).

28

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 2. Montrealske konvencije u vezi s člankom 22. stavkom 2. te konvencije tumačiti na način da iznos koji je potonjom odredbom predviđen radi ograničenja odgovornosti zračnog prijevoznika, u slučaju uništenja, gubitka, štete ili kašnjenja predane prtljage koja nije bila predmetom posebne izjave interesa za isporuku u odredište, predstavlja gornju granicu odštete ili je, suprotno tome, riječ o paušalnom dugovanom iznosu koji se putniku mora isplatiti po zakonu.

29

U skladu s člankom 17. stavkom 2. Montrealske konvencije, zračni prijevoznik odgovoran je za pretrpljenu štetu u slučaju uništenja, gubitka ili oštećenja predane prtljage, „isključivo pod uvjetom da se događaj koji je prouzročio uništenje, gubitak ili štetu dogodio u zrakoplovu ili tijekom bilo kojeg razdoblja u kojem je predana prtljaga bila pod nadzorom prijevoznika” (vidjeti u tom smislu presude od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 32., i od 22. studenoga 2012., Espada Sánchez i dr., C‑410/11, EU:C:2012:747, t. 25. i 26.). Ta odredba stoga samo utvrđuje uvjete pod kojima se zračnim putnicima priznaje pravo na odštetu u slučaju uništenja, gubitka ili oštećenja predane prtljage.

30

Što se tiče članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije, Sud je presudio ne samo da je u prijevozu prtljage odgovornost zračnog prijevoznika u slučaju uništenja, gubitka, štete ili kašnjenja „ograničena”, počevši od 30. prosinca 2009. do 28. prosinca 2019., na iznos od 1131 SDR‑a po putniku, nego i da ograničenje predviđeno tom odredbom predstavlja gornju granicu odštete koju ne može svaki putnik ostvariti po sili zakona i paušalno, čak i u slučaju gubitka njegove prtljage (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., Espada Sánchez i dr., C‑410/11, EU:C:2012:747, t. 34.).

31

Sud je također presudio da se ograničenje odštete utvrđeno u članku 22. stavku 2. Montrealske konvencije mora primijeniti na cjelokupnu prouzročenu štetu, neovisno o njezinoj imovinskoj ili neimovinskoj prirodi. U tom je pogledu pojasnio da mogućnost putnika da dade posebnu izjavu interesa u trenutku predaje prtljage predane prijevozniku, na temelju drugog dijela te odredbe, potvrđuje da je ograničenje odgovornosti zračnog prijevoznika za štetu nastalu gubitkom prtljage, u nedostatku bilo kakve posebne izjave interesa za isporuku, apsolutno ograničenje koje obuhvaća kako neimovinsku tako i imovinsku štetu (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 37. i 38.).

32

Osim toga, iz pripremnih radnji koje se odnose na Montrealsku konvenciju proizlazi da su iznosi koji se nalaze u odredbi nacrta teksta koji je nakon toga postao članak 22. te konvencije bili zamišljeni kao najviši iznosi, a ne paušalni iznosi odštete koji se automatski dodjeljuju oštećenicima. Iako bi se to tumačenje moglo iskazati preciznije upotrebom izraza poput „ne može prekoračiti”, odlučeno je zadržati izraz „ograničen” s obzirom na to da se taj izraz često koristi u sudskoj praksi razvijenoj u pogledu Konvencije o ujednačavanju određenih pravila o međunarodnom zračnom prijevozu, potpisane u Varšavi 12. listopada 1929. (Liga naroda – Recueil des traités, sv. CXXXVII, str. 12.), koja je zamijenjena Montrealskom konvencijom (zapisnik 12. zasjedanja plenarne komisije od 25. svibnja 1999., Međunarodna konferencija o pravu zračnog prijevoza, Montreal, od 10. do 28. svibnja 1999., sv. I., zapisnici).

33

U tom kontekstu također valja pojasniti da ni iz članka 17. stavka 2. ni iz članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije ne proizlazi da gubitak prtljage treba smatrati najtežim slučajem štete na prtljazi, na način da bi se odšteta koja odgovara iznosu predviđenom u drugoj odredbi dugovala ex lege oštećenom putniku samo zato što je takav gubitak dokazan. Naime, tim se odredbama samo nabrajaju različiti slučajevi koji mogu dovesti do odgovornosti zračnog prijevoznika za štetu nastalu u prijevozu prtljage, u granicama predviđenima drugom odredbom, a da se pritom ne utvrđuje hijerarhija među tim slučajevima ovisno o njihovoj težini.

34

Iz toga proizlazi da se iznos odštete koju zračni prijevoznik treba isplatiti putniku čija je predana prtljaga, koja nije bila predmet posebne izjave interesa za isporuku, uništena, izgubljena, oštećena ili kasni, mora odrediti s obzirom na okolnosti slučaja, a u granicama utvrđenima u članku 22. stavku 2. Montrealske konvencije.

35

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 17. stavak 2. Montrealske konvencije u vezi s člankom 22. stavkom 2. te konvencije treba tumačiti na način da iznos koji je potonjom odredbom predviđen radi ograničenja odgovornosti zračnog prijevoznika, u slučaju uništenja, gubitka, štete ili kašnjenja predane prtljage koja nije bila predmetom posebne izjave interesa za isporuku u odredište, predstavlja gornju granicu odštete na koju predmetni putnik nema pravo ex lege i paušalno. Posljedično, na nacionalnom je sudu da u tom okviru odredi iznos odštete koji se duguje tom putniku s obzirom na okolnosti slučaja.

36

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 2. Montrealske konvencije u vezi s člankom 22. stavkom 2. te konvencije tumačiti na način da se njime utvrđuju načini određivanja iznosa odštete koju zračni prijevoznik treba isplatiti putniku čija je predana prtljaga, koja nije bila predmetom posebne izjave interesa za isporuku u odredište, uništena, izgubljena, oštećena ili kasni.

37

Valja podsjetiti na to da je Sud presudio da putnici koji zahtijevaju naknadu štete predviđenu člankom 22. stavkom 2. Montrealske konvencije moraju pred nacionalnim sudom dovoljno pravno dokazati sadržaj izgubljene prtljage (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., Espada Sánchez i dr., C‑410/11, EU:C:2012:747, t. 35.).

38

Međutim, s obzirom na to da, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 32. svojeg mišljenja, ni Montrealska konvencija ni Uredba br. 2027/97, kojom se provode odgovarajuće odredbe te konvencije o zračnom prijevozu putnika i njihove prtljage, ne predviđaju posebne odredbe o dokazivanju štete predviđene tom konvencijom, potrebno je, u skladu s načelom postupovne autonomije, primijeniti relevantna pravila nacionalnog prava, kao što to uostalom potvrđuje uvodna izjava 18. Uredbe br. 889/2002 u skladu s kojom su države članice odgovorne za donošenje takvih odredaba ako su za provedbu onih točaka Montrealske konvencije koje nisu obuhvaćene Uredbom br. 2027/97 potrebna dodatna pravila.

39

Naime, ustaljena je sudska praksa da, ako ne postoji zakonodavstvo Unije u određenom području, unutarnji pravi poredak svake države članice treba odrediti nadležne sudove i utvrditi detaljna postupovna pravila za pravne postupke koja su namijenjena zaštiti prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije. Ta pravila ne smiju, međutim, biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu osobito presude od 16. prosinca 1976., Rewe‑Zentralfinanz i Rewe‑Zentral, 33/76, EU:C:1976:188, t. 5.; od 13. ožujka 2007., Unibet, C‑432/05, EU:C:2007:163, t. 38., 39. i 43. i od 11. rujna 2019., Călin, C‑676/17, EU:C:2019:700, t. 30.).

40

Poštovanje tih dvaju načela mora se ispitati vodeći računa o mjestu tih pravila u cjelokupnom postupku, tijeku navedenog postupka i posebnostima tih pravila pred različitim nacionalnim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Călin, C‑676/17, EU:C:2019:700, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

41

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 35. i 36. svojeg mišljenja, u okviru zahtjeva podnesenih na temelju članka 17. stavka 2. i članka 22. stavka 2. Montrealske konvencije, dotični putnici moraju u dovoljnoj mjeri pravno dokazati, posebno dokazima koji se odnose na troškove zamjene sadržaja njihove prtljage, štetu pretrpljenu uništenjem, gubitkom, oštećenjem ili kašnjenjem te prtljage, a nadležni nacionalni sudovi moraju provjeriti, u skladu sa sudskom praksom spomenutom u točkama 39. i 40. ove presude, da pravila nacionalnog prava koja se primjenjuju, posebno u vezi s dokazivanjem, u praksi ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava na naknadu štete koje putnici uživaju u skladu s tim odredbama.

42

Konkretno, u situaciji u kojoj oštećeni putnik nije podnio nijedan dokaz u pogledu štete uzrokovane uništenjem, gubitkom, oštećenjem ili kašnjenjem prtljage, dokaze koje je spomenuo sud koji je uputio zahtjev, poput mase izgubljene prtljage i okolnosti da je do gubitka došlo na odlaznom ili povratnom putovanju, može uzeti u obzir nacionalni sud kako bi procijenio pretrpljenu štetu i utvrdio iznos odštete koji treba isplatiti oštećenom putniku. Međutim, te elemente ne treba razmatrati odvojeno nego kao cjelinu.

43

Što se tiče osobito mase izgubljene prtljage, s obzirom na to da, načelno, samo prijevoznik može podnijeti takav dokaz nakon predaje te prtljage, važno je podsjetiti na to da, kako bi osigurao poštovanje načela djelotvornosti, nacionalni sud može, ako utvrdi da činjenica da stranka snosi teret dokazivanja onemogućuje ili pretjerano otežava izvedbu takvog dokaza, osobito kada je riječ o dokazima kojima ta stranka ne može raspolagati, upotrijebiti sva postupovna sredstva koja su mu dana na raspolaganje nacionalnim zakonodavstvom, uključujući određivanje potrebnih pripremnih mjera među kojima je i ona da jedna od stranaka ili treća osoba dostavi akt ili dokument (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2006., Laboratoires Boiron, C‑526/04, EU:C:2006:528, t. 55.).

44

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 17. stavak 2. Montrealske konvencije u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 2. treba tumačiti na način da iznos odštete koja se treba isplatiti putniku čija je predana prtljaga, koja nije bila predmetom posebne izjave interesa za isporuku u odredište, uništena, izgubljena, oštećena ili kasni treba odrediti nacionalni sud u skladu s primjenjivim pravilima nacionalnog prava, osobito iz područja dokazivanja. Međutim, ta pravila ne smiju biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije, niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško ostvarivati prava dodijeljena Montrealskom konvencijom.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: