–

za osobu VQ, A.-K. Pantaleon, genannt Stemberg, Rechtsanwältin,

–

za Land Hessen, H.-G. Kamann, M. Braun i L. Hesse, Rechtsanwälte,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i A. Berg, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, O. Serdula i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, H. Krämer, D. Nardi i F. Erlbacher, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje, s jedne strane, članka 4. točke 7. i članka 15. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravak SL 2018., L 127, str. 2.) i, s druge strane, članka 267. UFEU‑a u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe VQ i Landa Hessen (Savezna zemlja Hessen, Njemačka) u vezi sa zakonitošću odbijanja predsjednika Hessischer Landtaga (Parlament savezne zemlje Hessen) zahtjeva zainteresirane osobe za pristup osobnim podacima koji se na nju odnose, a koje je pohranio Odbor za predstavke tog parlamenta.

3

Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.), stavljena izvan snage Uredbom 2016/679, sadržava članak 3., naslovljen „Područje primjene”, koji predviđa:

„1.   Ova Direktiva se primjenjuje na osobne podatke koji se u cijelosti ili djelomično obrađuju automatskim putem i na obradu podataka koja nije automatska, a koja čini dio sustava arhiviranja ili će činiti dio sustava arhiviranja.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na obradu osobnih podataka:

4

Uvodne izjave 16. i 20. Uredbe 2016/679 glase:

[…]

5

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Glavno područje primjene”, predviđa:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na obradu osobnih podataka koja se u cijelosti obavlja automatizirano te na neautomatiziranu obradu osobnih podataka koji čine dio sustava pohrane ili su namijenjeni biti dio sustava pohrane.

2.   Ova se Uredba ne odnosi na obradu osobnih podataka:

[…]”

6

Članak 4. navedene uredbe, naslovljen „Definicije”, određuje:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]”

7

Članak 15. iste uredbe, naslovljen „Pravo ispitanika na pristup”, u stavku 1. predviđa:

„1. Ispitanik ima pravo dobiti od voditelja obrade potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega te ako se takvi osobni podaci obrađuju, pristup osobnim podacima i sljedećim informacijama:

[…]”

8

Članak 23. Uredbe 2016/679, naslovljen „Ograničenja”, u stavku 1. predviđa:

„Na temelju prava Unije ili prava države članice kojem podliježu voditelj obrade podataka ili izvršitelj obrade zakonskom mjerom može se ograničiti opseg obveza i prava iz članaka od 12. do 22. i članka 34. te članka 5. ako te odredbe odgovaraju pravima i obvezama predviđenima u člancima od 12. do 22., ako se takvim ograničenjem poštuje bit temeljnih prava i sloboda te ono predstavlja nužnu i razmjernu mjeru u demokratskom društvu za zaštitu:

9

Članak 97. Grundgesetza für die Bundesrepublik Deutschland (Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke) predviđa:

„(1)   Suci su neovisni i podliježu samo zakonu.

(2)   Suci koji su trajno imenovani na sudačku dužnost mogu, prije isteka svojih dužnosti i protiv svoje volje, biti opozvani, trajno ili privremeno udaljeni sa svojih dužnosti, premješteni na drugo radno mjesto ili umirovljeni samo na temelju sudske odluke i samo iz razloga i na načine koji su određeni zakonom. Zakonom se mogu odrediti dobna ograničenja za umirovljenje sudaca koji su trajno imenovani na sudačku dužnost. U slučaju izmjene ustrojstva sudova ili njihovih područja nadležnosti, suce se može premjestiti na drugi sud ili razriješiti njihovih dužnosti, pri čemu zadržavaju punu plaću.”

10

Članak 26. Deutsches Richtergesetza (Njemački zakon o sucima, u daljnjem tekstu: DRiG) glasi kako slijedi:

„(1)   Sudac podliježe disciplinskom nadzoru samo u mjeri u kojoj to ne ugrožava njegovu neovisnost.

(2)   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., disciplinski nadzor obuhvaća i ovlaštenje da se sucu prigovori za nezakonito postupanje u izvršavanju njegove dužnosti i da se od njega zahtijeva da svoje dužnosti izvršava uredno i pravodobno.

(3)   Ako sudac smatra da se mjerom disciplinskog nadzora ugrožava njegova neovisnost, sud će odlučiti o zahtjevu tog suca u skladu s ovim zakonom.”

11

Članak 126. Verfassunga des Landes Hessen (Ustav savezne zemlje Hessen) predviđa:

„(1)   Sudbenu vlast izvršavaju isključivo zakonom ustanovljeni sudovi.

(2)   Suci su neovisni i podliježu samo zakonu.”

12

Članak 127. tog ustava glasi kako slijedi:

„(1)   Stalni suci trajno se imenuju na sudačku dužnost.

(2)   Suci se trajno imenuju samo ako, nakon privremenog imenovanja tijekom probnog razdoblja čije trajanje treba biti određeno zakonom, svojom osobnošću i sudskim djelovanjem pokažu da će svoje dužnosti obavljati u duhu demokracije i razumijevanja društva.

(3)   Odluku o privremenom i trajnom imenovanju zajedno donose ministar pravosuđa i odbor za odabir sudaca.

[…]”

13

Članak 2.b Hessisches Richergesetza (Zakon savezne zemlje Hessen o sucima, u daljnjem tekstu: HRiG) utvrđuje:

„Ocjena prikladnosti, stručnosti i profesionalnog rada sudaca uređena je smjernicama Ministarstva pravosuđa.”

14

Člankom 3. HRiG‑a određuje se:

„Suce imenuje ministar pravosuđa.”

15

Članak 18. Verwaltungsgerichtsordnunga (Zakonik o upravnim sudovima) glasi kako slijedi:

„Radi zadovoljavanja samo privremenih kadrovskih potreba, najmanje na dvije godine i najdulje na trajanje svoje glavne dužnosti, za razliku od stalnog suca može se imenovati dužnosnik kvalificiran za obavljanje sudačke dužnosti. Članak 15. stavak 1. prva i treća rečenica te stavak 2. DRiG‑a primjenjuju se mutatis mutandis.”

16

Hessisches Datenschutz- und Informationsfreiheitsgesetz (Zakon savezne zemlje Hessen o zaštiti podataka i pristupu podacima), kojim se usklađuje pravo savezne zemlje Hessen u području zaštite podataka, među ostalim, s Uredbom br. 2016/679, u članku 30. stavku 1. određuje:

„Osim članaka 15. i 29., odredbe ovog zakona primjenjuju se na Parlament savezne zemlje samo kada on sudjeluje u upravnim predmetima, osobito kada je riječ o gospodarskim predmetima Parlamenta savezne zemlje, upravljanju osobljem ili o provedbi zakonodavnih odredbi čije je izvršenje u nadležnosti predsjednika ili predsjednice Parlamenta savezne zemlje. Osim toga, Parlament savezne zemlje donosi unutarnji poslovnik o zaštiti podataka u skladu sa svojim ustavnim statusom. […]”

17

Prilog 2. Geschäftsordnungu des Hessischen Landtags (Unutarnji poslovnik Parlamenta savezne zemlje Hessen) od 16. prosinca 1993. sadržava smjernice o postupanju s povjerljivim podacima u području Parlamenta savezne zemlje Hessen iz 1986., koje u članku 13., naslovljenom „Zaštita tajni pojedinaca”, propisuju:

„(1)   Kada to zahtijevaju zaštita osobnih, poslovnih ili industrijskih tajni, spisi, drugi dokumenti i vijećanja odbora moraju se čuvati tajnima. To osobito vrijedi za porezne spise i predstavke. […]

(2)   Takvim spisima mogu pristupiti samo članovi nadležnog odbora. Isto se primjenjuje na uvid u zapisnike rasprava odbora o pitanjima koja zahtijevaju tajnost u smislu stavka 1. O distribuciji zapisnika odlučuje odbor.”

18

Nakon što je podnijela predstavku Odboru za predstavke Parlamenta savezne zemlje Hessen, osoba VQ na temelju članka 15. Uredbe 2016/679 od tog je odbora zatražila pristup osobnim podacima koji se na nju odnose, a koje je on pohranio u okviru postupanja po njezinoj predstavci.

19

Predsjednik Parlamenta savezne zemlje Hessen odlučio je odbiti taj zahtjev jer je postupak podnošenja predstavke parlamentarna zadaća i jer taj parlament nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 2016/679.

20

Osoba VQ je 22. ožujka 2013. pred Verwaltungsgerichtom Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu, Njemačka) podnijela tužbu protiv odluke predsjednika Parlamenta savezne zemlje Hessen kojom se odbija njezin zahtjev.

21

Taj sud ističe da, osobito uzimajući u obzir članak 13. smjernica o postupanju s povjerljivim podacima u području Parlamenta savezne zemlje Hessen iz 1986., njemačko pravo ne daje nikakvo pravo na pristup osobnim podacima u okviru predstavke poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

22

Stoga se najprije pita može li se Odbor za predstavke Parlamenta savezne zemlje Hessen klasificirati kao „tijelo javne vlasti” u smislu članka 4. točke 7. Uredbe 2016/679 i može li se u ovom slučaju smatrati „voditeljem obrade” osobnih podataka osobe VQ. U tom bi se slučaju ona mogla pozvati na pravo na pristup u skladu s člankom 15. te uredbe.

23

Međutim, Uredba 2016/679 ne daje nikakvu definiciju pojma „tijelo javne vlasti”. Prema mišljenju Verwaltungsgerichta Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu), tom bi se izrazu moglo pripisati funkcionalno ili institucionalno značenje. Prema prvom od tih značenja, „tijela javne vlasti” su sva javna tijela koja obavljaju javne upravne zadaće, uključujući, posljedično, Parlament savezne zemlje Hessen kada obavlja takve zadaće. Prema drugom od tih značenja, Odbor za predstavke tog Parlamenta autonomno je tijelo, a stoga i tijelo javne vlasti u institucionalnom smislu. On ne sudjeluje u zakonodavnoj aktivnosti navedenog parlamenta, s obzirom na to da, s jedne strane, njegova aktivnost nema nikakav obvezujući karakter i, s druge strane, nema ni pravo inicijative ni pravo na reguliranje jer njegova aktivnost uvijek ovisi o predstavci građana i sadržaju zahtjeva.

24

Osim toga, budući da članak 2. stavak 2. Uredbe 2016/679 ne isključuje tijela ili institucije koje djeluju u sudbenom ili zakonodavnom svojstvu, ta odredba podrazumijeva da se pojam uprave, a time i tijela javne vlasti, primjenjuje široko. Stoga, s obzirom na pravo na podnošenje predstavke, taj se odbor ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg drugog upravnog tijela savezne zemlje Hessen.

25

Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) stoga smatra da je Odbor za predstavke Parlamenta savezne zemlje Hessen „tijelo javne vlasti” u smislu članka 4. točke 7. te uredbe i da u ovom slučaju ne postoji nijedan razlog protiv ostvarivanja prava na pristup na temelju članka 15. navedene uredbe.

26

Međutim, taj se sud pita, kao drugo, može li se on sam smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a, u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje, s obzirom na kriterije koje je Sud utvrdio u tom pogledu, a osobito onaj koji se odnosi na neovisnost predmetnog tijela.

27

U tom pogledu podsjeća na to da zahtjev neovisnosti obuhvaća dva kuta gledanja. Prvi, vanjski kut gledanja, znači da navedeno tijelo svoje funkcije izvršava posve samostalno, a da se pritom ne nalazi u podređenom odnosu ni u kojem pogledu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste, zbog čega je zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova kad je riječ o sporovima o kojima odlučuje. Drugi, unutarnji kut gledanja, dovodi se u vezu s pojmom nepristranosti i ima za cilj osigurati jednak položaj prema strankama spora i njihovim pripadajućim interesima u odnosu na predmet spora. Taj kut gledanja zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim isključivo primjene pravnih pravila.

28

Što se tiče vanjskog aspekta neovisnosti, povezanost suda s Ministarstvom pravosuđa podrazumijeva da taj sud ne može obavljati svoje funkcije potpuno samostalno. U ovom slučaju organizaciju sudova savezne zemlje Hessen određuje Ministarstvo pravosuđa te savezne zemlje. Konkretno, to ministarstvo određuje komunikacijska sredstva (telefon, telefaks, internet i druga) i informatičku opremu, osobito „HessenPC”, koja je osmišljena za administraciju, zajedno sa središnjim pružateljem usluga, to jest Hessische Zentrale für Datenverarbeitung (Središnje tijelo za obradu podataka savezne zemlje Hessen), koja pripada Ministarstvu financija savezne zemlje Hessen. Potonja također osigurava održavanje sve te opreme, kako bi uprava imala mogućnost pristupiti svim podacima sudova.

29

Sama opasnost od toga da se na sudove izvršava politički utjecaj, osobito putem opreme ili osoblja koje je dodijelilo Ministarstvo pravosuđa, mogla bi dovesti do opasnosti od miješanja u njihove odluke i utjecaja na neovisnost sudova u izvršavanju njihovih zadaća. U tu bi svrhu čak bio dovoljan navodni pritisak radi brzog rješavanja predmeta koji se provodi putem statistike o radnom opterećenju kojim upravlja to ministarstvo.

30

Osim toga, sudovi savezne zemlje Hessen ne izvršavaju samostalan nadzor u području zaštite podataka, s obzirom na to da Ministarstvo pravosuđa savezne zemlje Hessen u biti nameće glavninu obrade podataka, bez provedbe sudskog nadzora navedenog u uvodnoj izjavi 20. Uredbe 2016/679.

31

Što se tiče unutarnjeg kuta gledanja neovisnosti, Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) pojašnjava da njemačko ustavno pravo ne jamči institucionalnu neovisnost sudova.

32

Naime, najprije, kao što to proizlazi iz članaka 2.b i 3. HRiG‑a, imenovanje, ocjenjivanje i promaknuće sudaca, uključujući one koji čine sud koji je uputio zahtjev, u nadležnosti je Ministarstva pravosuđa savezne zemlje Hessen. Iz toga slijedi da se na njih primjenjuju službenički propisi, tako da, među ostalim, o službenim putovanjima sudaca u inozemstvo, poput onih provedenih u okviru Europske mreže za pravosudno osposobljavanje, odlučuje navedeni ministar.

33

Nadalje, u skladu s člankom 18. Zakonika o upravnim sudovima, radi zadovoljavanja samo privremenih kadrovskih potreba, za razliku od stalnog suca može se imenovati dužnosnik. Međutim, takav bi sudac mogao doći iz tijela javne vlasti koje je pred njim tuženik u sudskom postupku.

34

Osim toga, Ministarstvo pravosuđa savezne zemlje Hessen upisalo je poslovne podatke svih sudaca u sustav upravljanja informacijama o ljudskim resursima pri vladi savezne zemlje Hessen, tako da sva upravna tijela te savezne zemlje mogu pristupiti tim podacima, iako mogu biti stranke u postupku pred tim istim sucima.

35

Naposljetku, Ministarstvo pravosuđa također odlučuje o broju sudaca i radnih mjesta svakog suda, o „nesudskom” osoblju koje je zapravo dodijeljeno izvršnoj vlasti kao i o informatičkoj opremi svakog suda.

36

Tako su sudovi samo funkcionalno neovisni jer su samo suci neovisni i podliježu zakonu, u skladu s člankom 126. Ustava savezne zemlje Hessen. Međutim, takva funkcionalna neovisnost sama po sebi nije dovoljna za zaštitu sudova od svakog vanjskog utjecaja.

37

Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) iz toga zaključuje da vjerojatno ne ispunjava uvjete iz članka 47. drugog stavka Povelje kako bi ga se moglo smatrati neovisnim i nepristranim sudom.

38

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39

Poljska vlada u svojim očitovanjima dovodi u pitanje nadležnost Suda, osobito za odlučivanje o drugom pitanju, s obzirom na to da pravo Unije ne uređuje pravosudno ustrojstvo država članica i da stoga to pitanje spada samo u nadležnost nacionalnog prava.

40

U tom pogledu dovoljno je utvrditi da se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje prava Unije, bilo Uredbe 2016/679 ili članka 267. UFEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje.

41

U tim okolnostima, Sud je očito nadležan odlučivati o tom zahtjevu u cijelosti, to jest, kako o prvom tako i o drugom pitanju (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 74. i 75.).

42

Svojim drugim pitanjem Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) izražava sumnje u pogledu svojeg svojstva „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje. Tako u biti poziva Sud da ispita dopuštenost njegova zahtjeva za prethodnu odluku, s obzirom na to da je svojstvo „suda” u smislu navedenog članka 267. pretpostavka te dopuštenosti i, slijedom toga, uvjet za tumačenje koje Sud treba dati odredbi prava Unije na koju se odnosi prvo pitanje.

43

Na temelju ustaljene sudske prakse, kako bi odredio je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, a što je pitanje koje je isključivo obuhvaćeno pravom Unije, i kako bi ocijenio je li zahtjev za prethodnu odluku dopušten, Sud uzima u obzir sve elemente, primjerice je li tijelo utemeljeno na zakonu, je li ono stalno, je li njegova nadležnost obvezna, provodi li kontradiktorni postupak, primjenjuje li pravna pravila te je li neovisno (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2020., Banco de Santander, C‑274/14, EU:C:2020:17, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

44

Dvojbe koje je izrazio Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) odnose se na njegovu vlastitu neovisnost u odnosu na zakonodavnu ili izvršnu vlast. Te dvojbe temelje se na okolnostima prema kojima, kao prvo, ministar pravosuđa imenuje i promiče suce, kao drugo, imenovanje sudaca uređuje ministarstvo pravosuđa prema istim odredbama kao što su one primjenjive na dužnosnike, kao treće, osobnim i poslovnim kontaktima sudaca upravlja to ministarstvo, koje stoga ima pristup tim podacima, kao četvrto, radi zadovoljavanja samo privremenih kadrovskih potreba, dužnosnici mogu biti imenovani kao privremeni suci i, kao peto, navedeno ministarstvo odlučuje o vanjskoj i unutarnjoj organizaciji sudova, određuje raspored osoblja, sredstva komunikacije i informatičku opremu sudova te također odlučuje o službenim putovanjima sudaca u inozemstvo.

45

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je neovisnost sudaca država članica od temeljne važnosti za pravni poredak Europske unije zbog različitih razloga. Prije svega, ona je obuhvaćena načelom vladavine prava, koje je dio vrijednosti na kojima se, u skladu s člankom 2. UEU‑a, Unija temelji i koje su zajedničke državama članicama, kao i člankom 19. UEU‑a, kojim se konkretizira ta vrijednost i kojim se zadaća provođenja sudskog nadzora u tom poretku također povjerava nacionalnim sudovima (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 32.). Nadalje, navedena neovisnost nužan je uvjet kako bi se pojedincima zajamčilo, u području primjene prava Unije, temeljno pravo na neovisan i nepristran sud, predviđeno u članku 47. Povelje, koje je od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije (vidjeti u tom smislu osobito presudu od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 70. i 71. i navedenu sudsku praksu). Konačno, navedena neovisnost nužna je za dobro funkcioniranje sustava pravosudne suradnje, utjelovljenog u mehanizmu zahtjeva za prethodnu odluku, propisanom člankom 267. UFEU‑a, jer taj mehanizam može pokrenuti samo određeno tijelo čija je zadaća primijeniti pravo Unije, a koje ispunjava, među ostalim, taj kriterij neovisnosti (vidjeti osobito presudu od 21. siječnja 2020., Banco de Santander, C‑274/14, EU:C:2020:17, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

46

Stoga, kako bi se provjerila dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, kriterij koji se odnosi na neovisnost koji tijelo koje je uputilo zahtjev mora ispuniti kako bi ga se moglo smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a može se ocijeniti samo s obzirom na tu odredbu.

47

Iz toga slijedi, kao što to ističe Europska komisija, da se u ovom slučaju ta ocjena mora odnositi samo na neovisnost Verwaltungsgerichta Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) u okviru glavnog postupka, koji se, kao što to proizlazi iz točaka 22. do 25. ove presude, odnosi na tumačenje prava Unije, odnosno Uredbe 2016/679.

48

U tom pogledu, određeni elementi koje je istaknuo navedeni upravni sud očito su irelevantni za tu ocjenu.

49

To vrijedi, kao prvo, za pravila koja se odnose na postupke imenovanja privremenih sudaca jer takvi suci nisu dio sastava suda, koji u ovom slučaju čini samo predsjednik Verwaltungsgerichta Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu).

50

Kao drugo, kad je riječ o ulozi Ministarstva pravosuđa savezne zemlje Hessen u pogledu upravljanja službenim putovanjima sudaca ili ustrojstva sudova, određivanja broja zaposlenih, upravljanja sredstvima komunikacije i informatičkom opremom kao i upravljanja osobnim podacima, dovoljno je istaknuti da zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijednu informaciju na temelju koje bi se moglo zaključiti u kojoj bi mjeri ti elementi u predmetu u glavnom postupku mogli dovesti u pitanje neovisnost Verwaltungsgerichta Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu).

51

Stoga u biti preostaje provjeriti navodni utjecaj koji zakonodavna vlast ili izvršna vlast mogu imati na suce od kojih se sastoji navedeni upravni sud zbog njihove uključenosti u imenovanje, promaknuće i ocjenjivanje tih sudaca.

52

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta jamstva neovisnosti i nepristranosti koja moraju imati sudovi država članica pretpostavljaju postojanje pravila – osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova – koja omogućuju da se kod građana otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presuda od 21. siječnja 2020., Banco de Santander, C‑274/14, EU:C:2020:17, t. 63. i navedena sudska praksa).

53

U tom pogledu njemačka vlada pojašnjava da u ovom slučaju suci imaju autonoman status unutar javne službe, koji je osiguran, među ostalim, jamstvom nesmjenjivosti, predviđenim u članku 97. Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke, nadležnošću sudbenih sudova u pogledu sudske zaštite sudaca kao i postupkom imenovanja, u kojem odlučujuću ulogu ima odbor za odabir sudaca. Taj se odbor, predviđen člankom 127. Ustava savezne zemlje Hessen, sastoji od sedam članova koje imenuje Parlament te savezne zemlje, pet članova koji dolaze iz redova sudaca i, prema sustavu godišnje rotacije, predsjednika jedne od dviju odvjetničkih komora navedene savezne zemlje. Članovi koje imenuje taj parlament razmjerno svojem sastavu trebali bi osigurati demokratski legitimitet tog odbora.

54

Kad je riječ o uvjetima imenovanja suca koji obnaša dužnost u sudu koji je uputio zahtjev, prije svega treba podsjetiti na to kako sama činjenica da zakonodavna ili izvršna vlast sudjeluje u postupku imenovanja suca nije takve prirode da može stvoriti njegovu ovisnost u odnosu na njih niti izazvati sumnju u njegovu nepristranost ako on, nakon svojeg imenovanja, nije izložen nikakvom pritisku i ne prima upute u okviru obavljanja svojih dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 133. i navedenu sudsku praksu).

55

Čini se da se Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) ipak pita je li sastav Odbora za odabir sudaca u skladu s načelom neovisnosti, uzimajući u obzir da većinu čine članovi koje je izabrala zakonodavna vlast.

56

Međutim, ta okolnost sama po sebi ne može dovesti u sumnju neovisnost suda koji je uputio zahtjev. Naime, neovisnost nacionalnog suda mora se, uključujući s gledišta uvjeta u kojima se imenuju njegovi članovi, ocjenjivati s obzirom na sve relevantne čimbenike.

57

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kada je nacionalni sud Sudu podnio niz čimbenika za koje smatra da dovode u pitanje neovisnost odbora koji sudjeluje u imenovanju sudaca, Sud je presudio da, iako svaki od tih elemenata koje je istaknuo navedeni sud možda sam za sebe nije sporan te može u tom slučaju ulaziti u nadležnost država članica i njihov izbor, kombinacija tih elemenata, zajedno s okolnostima u kojima je taj izbor proveden, može, međutim, dovesti do sumnje u neovisnost tijela koje je pozvano sudjelovati u postupku imenovanja sudaca, iako se takav zaključak ne bi nametao u slučaju da se ti elementi razmatraju odvojeno (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 142.).

58

U ovom se slučaju ne može zaključiti da odbor poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku nije neovisan samo na temelju elementa navedenog u točki 55. ove presude.

59

Što se tiče uvjeta ocjenjivanja i promaknuća sudaca, koje je Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) također doveo u pitanje, dovoljno je utvrditi da spis podnesen Sudu ne sadržava naznake prema kojima bi način na koji izvršna vlast izvršava svoje ovlasti u tom pogledu mogao stvoriti opravdane sumnje, osobito u slučaju pravnih osoba, u pogledu zaštite dotičnog suca od vanjskih čimbenika i njegove neutralnosti u pogledu sukobljenih interesa o kojima odlučuje.

60

S obzirom na prethodno navedeno, elementi koje je Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) iznio u prilog svojim sumnjama u vlastitu neovisnost nisu sami po sebi dovoljni da bi se zaključilo da su takve sumnje osnovane i da taj sud nije neovisan, unatoč svim drugim pravilima predviđenima pravnim poretkom kojem taj upravni sud pripada i čija je svrha osigurati njegovu neovisnost, među kojima se nalaze osobito ona spomenuta u točki 53. ove presude.

61

U tim okolnostima Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu) u ovom slučaju treba smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a. Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

62

Valja pojasniti da taj zaključak ne utječe na ispitivanje dopuštenosti drugog prethodnog pitanja, koje je kao takvo nedopušteno. Naime, budući da se to pitanje odnosi na tumačenje samog članka 267. UFEU‑a, koje nije relevantno za rješavanje spora u glavnom postupku, tumačenje zatraženo navedenim pitanjem nije objektivno potrebno za donošenje odluke koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti (vidjeti u tom smislu rješenje od 25. svibnja 1998., Nour, C‑361/97, EU:C:1998:250, t. 15. i navedenu sudsku praksu).

63

Svojim zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 4. točku 7. Uredbe 2016/679 tumačiti na način da odbor za predstavke parlamenta savezne zemlje države članice treba kvalificirati kao „voditelja obrade” u smislu te odredbe, tako da obrada osobnih podataka koju provodi takav odbor ulazi u područje primjene te uredbe, osobito njezina članka 15.

64

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, kao prvo valja podsjetiti na to da je u navedenom članku 4. točki 7. „voditelj obrade” definiran kao fizička ili pravna osoba, tijelo javne vlasti, agencija ili drugo tijelo koje samo ili zajedno s drugima određuje svrhe i sredstva obrade.

65

Stoga definicija pojma „voditelj obrade” iz Uredbe 2016/679 nije ograničena na tijela javne vlasti, nego je, kao što to ističe češka vlada, dovoljno široka da uključuje svako tijelo koje samo ili zajedno s drugima određuje svrhe i sredstva obrade.

66

Što se tiče, kao drugo, očitovanja savezne zemlje Hessen, prema kojima djelatnosti parlamentarnog odbora ne ulaze u područje primjene prava Unije, u smislu članka 2. stavka 2. Uredbe 2016/679, valja podsjetiti na to da je Sud već imao priliku pojasniti, u vezi s člankom 3. stavkom 2. Direktive 95/46, da, s obzirom na to da se ta direktiva temelji na članku 100.A Ugovora o EZ‑u (koji je nakon izmjene postao članak 95. UEZ‑a), pozivanje na tu pravnu osnovu ne pretpostavlja postojanje stvarne veze sa slobodnim kretanjem između država članica u svakoj od situacija predviđenih aktom temeljenim na toj pravnoj osnovi te da ne bi bilo prikladno tumačiti pojam „djelatnosti koje ne ulaze u područje primjene prava [Unije]” na način da ima takav opseg da je potrebno u svakom pojedinačnom slučaju ispitati utječe li predmetna specifična djelatnost izravno na slobodno kretanje između država članica (presuda od 6. studenoga 2003., Lindqvist, C‑101/01, EU:C:2003:596, t. 40. i 42.).

67

Isto osobito vrijedi u pogledu Uredbe 2016/679, koja se temelji na članku 16. UFEU‑a – u skladu s kojom Europski parlament i Vijeće Europske unije utvrđuju pravila o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka, među ostalim, od strane država članica u obavljanju djelatnosti koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka – te čiji članak 2. stavak 2. u biti odgovara članku 3. stavku 2. Direktive 95/46.

68

Kao treće, članak 2. stavak 2. točku (a) te uredbe, s obzirom na to da predstavlja iznimku od vrlo široke definicije područja primjene te uredbe iz njezina članka 2. stavka 1., treba usko tumačiti.

69

Točno je da je Sud u biti naglasio da su aktivnosti navedene kao primjeri u članku 3. stavku 2. prvoj alineji Direktive 95/46 (odnosno aktivnosti predviđene u glavama V. i VI. Ugovora o Europskoj uniji i postupci obrade čiji su predmet javna sigurnost, obrana, državna sigurnost i aktivnosti koje se odnose na područje kaznenog prava) u svakom slučaju aktivnosti države ili državnih tijela te da su te aktivnosti namijenjene definiranju opsega iznimke koja je u njemu predviđena, na način da se ta iznimka primjenjuje samo na aktivnosti koje su u njemu izrijekom spomenute ili koje se mogu svrstati u istu kategoriju (ejusdem generis) (presuda od 6. studenoga 2003., Lindqvist, C‑101/01, EU:C:2003:596, t. 43. i 44.).

70

Međutim, činjenica da je neka aktivnost specifična za državu ili tijelo javne vlasti nije dovoljna da se ta iznimka automatski primijeni na takvu aktivnost. Naime, potrebno je da se ta aktivnost nalazi među onima koje su izričito spomenute u navedenoj odredbi ili se može razvrstati u istu kategoriju kao i one.

71

Iako su djelatnosti Odbora za predstavke Parlamenta savezne zemlje Hessen nesumnjivo javne prirode i specifične za tu saveznu zemlju, s obzirom na to da taj odbor neizravno doprinosi parlamentarnoj aktivnosti, to ne mijenja činjenicu da ne samo da su te djelatnosti političke i administrativne prirode nego i da iz spisa kojim Sud raspolaže ni na koji način ne proizlazi da navedene djelatnosti u ovom slučaju odgovaraju onima navedenima u članku 2. stavku 2. točkama (b) i (d) Uredbe 2016/679 ili da one mogu biti razvrstane u istu kategoriju kao i potonje.

72

Kao četvrto i posljednje, u Uredbi 2016/679, osobito u njezinoj uvodnoj izjavi 20. i članku 23., nije predviđena nikakva iznimka u pogledu parlamentarnih aktivnosti.

73

Slijedom toga, budući da Odbor za predstavke Parlamenta savezne zemlje Hessen sam ili zajedno s drugima određuje svrhe i sredstva obrade, taj odbor treba smatrati „voditeljem obrade” u smislu članka 4. točke 7. Uredbe 2016/679 i stoga se u ovom slučaju može primijeniti njezin članak 15.

74

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 4. točku 7. Uredbe 2016/679 treba tumačiti na način da, s obzirom na to da odbor za predstavke parlamenta jedne savezne zemlje države članice sam ili s drugima određuje svrhe i sredstva obrade, taj odbor treba smatrati „voditeljem obrade” u smislu te odredbe, tako da je obrada osobnih podataka koju provodi takav odbor obuhvaćena područjem primjene te uredbe, osobito njezinim člankom 15.

75

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 4. točku 7. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) treba tumačiti na način da, s obzirom na to da odbor za predstavke parlamenta jedne savezne zemlje države članice sam ili s drugima određuje svrhe i sredstva obrade, taj odbor treba smatrati „voditeljem obrade” u smislu te odredbe, tako da je obrada osobnih podataka koju provodi takav odbor obuhvaćena područjem primjene te uredbe, osobito njezinim člankom 15.