—

za E. Mileva, on osobno te S. Barborski i B. Mutafčiev, advokati,

—

za Europsku komisiju V. Solovejčik, R. Troosters i V. Božilova, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 3. i 6. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL 2016., L 65, str. 1.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru kaznenog postupka protiv Emila Mileva povodom produljenja istražnog zatvora potonjem.

3

Članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pod naslovom „Pravo na slobodu i sigurnost”, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), određuje:

„1.   Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

[...]

[...]

4.   Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[...]”

4

Članak 6. EKLJP‑a naslovljen „Pravo na pošteno suđenje” u stavku 1. propisuje:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi, ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. [...]”

5

U skladu s člankom 3. Direktive 2016/343, naslovljenim „Pretpostavka nedužnosti”:

„Države članice osiguravaju da se osumnjičenici ili optuženici smatraju nedužnima dok im se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.”

6

Člankom 6. te direktive, naslovljenim „Teret dokaza”, propisano je:

„1.   Države članice osiguravaju da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika na tužitelju. Time se ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom.

2.   Države članice osiguravaju da svaka sumnja u krivnju ide u korist osumnjičenika ili optuženika, čak i kada sud ocjenjuje mogućnost puštanja dotične osobe na slobodu.”

7

U skladu s člankom 14. stavkom 1. te direktive, države članice stavljaju na snagu zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s navedenom direktivom najkasnije do 1. travnja 2018. i o tome odmah obavješćuju Komisiju.

8

Na temelju njezina članka 15. Direktiva 2016/343 stupila je na snagu 31. ožujka 2016. odnosno dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

9

Nakazatelno procesualen kodeks (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK) u svojem članku 63., naslovljenom „Istražni zatvor” propisuje:

„(1)   Mjera ‚istražnog zatvora’ donosi se kada postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje je kažnjivo ‚oduzimanjem slobode’ ili drugom strožom kaznom i ako iz dokaza u predmetu proizlazi da postoji stvarna opasnost da okrivljenik pobjegne ili počini kazneno djelo.

[...]”

10

Članak 64. NPK‑a o donošenju prisilne mjere „istražnog zatvora” tijekom predsudskog postupka predviđa:

„(1)   Tijekom predsudskog postupka, prisilnu mjeru ‚istražnog zatvora’ donosi nadležni prvostupanjski sud na zahtjev državnog odvjetnika.

[...]

(4)   Sud donosi prisilnu mjeru ‚istražnog zatvora’ kada su uvjeti iz članka 63. stavka 1. ispunjeni i, ako to nije slučaj, sud može odlučiti da ne donese prisilnu mjeru ili da donese blažu mjeru.

[...]”

11

Sukladno članku 65. NPK‑a, naslovljenom „Sudski nadzor i istražni zatvor tijekom predsudskog postupka”:

„(1)   U svakom trenutku predsudskog postupka okrivljenik ili njegov branitelj mogu zahtijevati ublažavanje donesene prisilne mjere ‚istražnog zatvora’.

[...]

(4)   Sud ocjenjuje sve okolnosti koje se tiču zakonitosti pritvora i odlučuje rješenjem koje se strankama priopćava na raspravi.

[...]”

12

Članak 256. NPK‑a naslovljen „Priprema rasprave” sastavljen je kako slijedi:

„(1)   U svrhu pripreme rasprave, sudac izvjestitelj odlučuje o:

[...]

[...]

(3)   U slučaju zahtjeva koji se tiče prisilne mjere ‚Istražnog zatvora’, sudac izvjestitelj donosi izvještaj o predmetu na javnoj raspravi, uz prisutnost državnog odvjetnika, optuženika i njegova branitelja. Prilikom donošenja rješenja sud ispituje jesu li ispunjeni uvjeti koji su doveli do ublažavanja ili ukidanja prisilne mjere, a da ne ocjenjuje postoji li osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo.

[...]”

13

Sukladno članku 270. NPK‑a, naslovljenom „Odluke o prisilnoj mjeri i drugim mjerama sudskog nadzora tijekom sudskog postupka”:

„(1)   Pitanje ublažavanja prisilne mjere može se iznijeti u svakom trenutku sudskog postupka. U slučaju promjene okolnosti, novi zahtjev koji se odnosi na prisilnu mjeru može se podnijeti pred nadležnim sudom.

(2)   Sud odlučuje rješenjem na javnoj raspravi, ne ocjenjujući postoji li osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo.

[...]

(4)   Na rješenje iz stavaka 2. i 3. može se podnijeti žalba, pod uvjetima određenima u poglavlju 22.”

14

U okviru kaznenog postupka pokrenutog 2013. godine, E. Milev bio je optužen za više kaznenih djela, između ostalog za vođenje organizirane kriminalne i naoružane skupine, otmicu, oružanu krađu i pokušaj ubojstva, za koje se mogu izreći kazne od tri godine zatvora do doživotnog zatvora bez mogućnosti ublažavanja kazne. U istražnom je zatvoru od 24. studenoga 2013.

15

Navedeni postupak ušao je u raspravnu fazu 8. lipnja 2015. Od tog datuma Specializiran nakazatelen sad (specijalni kazneni sud, Bugarska) odlučio je petnaest puta o zahtjevima za ukidanje tog istražnog zatvora koje je podnio E. Milev.

16

Sukladno članku 270. stavku 2. NPK‑a, taj je sud donio odluku o tim zahtjevima ne ocjenjujući postoji li osnovana sumnja da je optuženik počinio kazneno djelo.

17

Specializiran nakazatelen sad (specijalni kazneni sud) smatra da je nacionalno pravo koje uređuje kazneni postupak suprotno zahtjevima koji proizlaze iz EKLJP‑a. Naime, dok to nacionalno pravo brani sucu tijekom raspravnog dijela sudskog postupka da se izjasni tijekom sudskog nadzora mjere istražnog zatvora o pitanju postoji li osnovana sumnja da je optuženik počinio kaznena djela koja mu se pripisuju, članak 5. stavak 1. točka (c) i članak 5. stavak 4. EKLJP‑a dozvoljava zadržati optuženika u pritvoru samo „kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo”.

18

U tim se okolnostima Specializiran nakazatelen sad (specijalni kazneni sud) obratio Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska). U mišljenju od 7. travnja 2016., donesenom u punom sastavu, kazneno vijeće tog suda potvrdilo je postojanje sukoba između nacionalnog kaznenog procesnog prava i EKLJP‑a, što je dovelo do više presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Bugarske, od kojih prva od tih presuda potječe iz 1999. (vidjeti, EKLJP, 25. ožujka 1999., Nikolova protiv Bugarske [GC], CE:ECHR:1999:0325JUD003119596).

19

Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) također je istaknuo u tom mišljenju, s jedne strane, da rješenje prema kojem se sastavu prvostupanjskog suda različitom od onog koji je odlučio o određivanju istražnog zatvora ili drugom sudu daje ovlast izjašnjavanja o razlozima produljenja istražnog zatvora, nailazi na pravne i praktične prepreke. S druge strane, smatra kako bi okolnost da se sud zadužen za predmet tijekom raspravnog dijela sudskog postupka također izjasni o postojanju vjerodostojnih razloga koji omogućuju pretpostavku da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje, mogla biti protivna zahtjevu nepristranosti suca iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a.

20

U tim je okolnostima Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud), smatrajući da postoji opasnost da nacionalne kaznenoprocesne odredbe, u svakom slučaju, proturječe onima EKLJP‑a i naglašavajući potrebu zakonodavne intervencije kako bi se okončao gorenavedeni sukob, u mišljenju od 7. travnja 2016. naveo da je „[o]čito da nismo u mogućnosti predložiti nikakvo rješenje problema. Jasno je da je naše stajalište da svaki sastav suda treba ocijeniti daje li prednost EKLJP‑u ili nacionalnom zakonu, i može li u tom kontekstu donijeti odluku.” Taj je sud u navedenom mišljenju također naveo da je odlučio priopćiti ga ministarstvu pravosuđa kako bi pokrenuo postupak izmjene predmetnih zakonskih odredbi.

21

Prema Specializiran nakazatelen sad (specijalizirani kazneni sud), pravno uporište mišljenja od 7. travnja 2016. mora biti analogno onom presude kojom se daje tumačenje te su stoga razlozi koje sadržava obvezujući za svaki nacionalni sud. Međutim, izražava dvojbu u pogledu sukladnosti tih razloga s člancima 3. i 6. Direktive 2016/343. Svjestan činjenice da rok za prijenos te direktive još nije istekao, podsjeća međutim da bi se na temelju sudske prakse Suda, nadležna nacionalna tijela, uključujući sudove, trebala suzdržati od toga da donose mjere koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarenje rezultata propisanog navedenom direktivom.

22

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (specijalni kazneni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Je li nacionalna sudska praksa – konkretno obvezujuće mišljenje koje je donio Vrhoven [kasacionen] sad (Vrhovni kasacijski sud) (nakon donošenja direktive, ali prije isteka roka za njezino prenošenje), u skladu s kojim je on, nakon što je utvrdio da postoji proturječje između članka 5. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. točkom (c) toga članka 5. EKLJP‑a i nacionalnog zakona (članak 270. stavak 2. NPK‑a) u pogledu toga treba li uzeti u razmatranje osnovanu sumnju kao pretpostavku da je kazneno djelo počinjeno (u okviru postupka nadzora glede produljenja trajanja prisilne mjere ‚istražnog zatvora’ tijekom raspravne faze kaznenog postupka), sudovima prepustio da odluče hoće li poštovati EKLJP – usklađena s člancima 3. i 6. Direktive 2016/343 (koji se odnose na pretpostavku nedužnosti i teret dokazivanja u kaznenom postupku)?”

23

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovome zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda.

24

U prilog tom zahtjevu, taj sud ističe da se E. Milev nalazi u istražnom zatvoru od 24. studenoga 2013. Smatra osim toga da u slučaju negativnog odgovora na prethodno pitanje, ako nacionalni sud koji treba odlučiti o produljenju istražnog zatvora E. Mileva utvrdi nepostojanje razloga postojanja osnovane sumnje da je počinio djela za koja je optužen, isti će morati odmah biti pušten na slobodu.

25

U tom pogledu treba istaknuti, kao prvo, da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Direktive 2016/343 koja je obuhvaćena glavom V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Stoga se o njemu može odlučivati u hitnom prethodnom postupku.

26

Kao drugo, glede kriterija hitnosti, u skladu sa sudskom praksom Suda, treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni postupak trenutačno oduzeta sloboda te da njezino zadržavanje u pritvoru ovisi o rješenju spora u glavnom postupku (presuda od 28. srpnja 2016., JZ, C‑294/16 PPU, EU:C:2016:610, t. 29. i navedena sudska praksa). U ovom slučaju, iz elemenata koje je poslao sud koji je uputio zahtjev i koje su navedene u točkama 17. do 20. ove presude proizlazi da se E. Milev nalazi u istražnom zatvoru i da bi rješenje glavnog postupka moglo navesti sud koji je uputio zahtjev da odluči da se navedeni istražni zatvor prekine (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Lanigan, C237/15 PPU, EU:C:2015:474, t. 24.).

27

U tim okolnostima, četvrto vijeće Suda odlučilo je 17. kolovoza 2016., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.

28

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li članke 3. i 6. Direktive 2016/343 tumačiti na način da im je protivno mišljenje koje je Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) donio 7. travnja 2016. na početku razdoblja za prijenos navedene direktive dajući nacionalnim sudovima nadležnima za odlučivanje o žalbi protiv odluke o istražnom zatvoru, mogućnost da tijekom raspravnog dijela kaznenog sudskog postupka odluče treba li produljenje istražnog zatvora podvrgnuti sudskom nadzoru činjenice postoji li osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje.

29

Valja najprije istaknuti da je sukladno članku 15. Direktive 2016/343, ona stupila na snagu 31. ožujka 2016. i da prema njezinu članku 14. stavku 1. rok za prijenos te direktive istječe 1. travnja 2018.

30

Budući da se taj rok odnosi osobito na to da se državama članicama da dovoljno vremena da se donesu mjere za prijenos, tim državama se ne može prigovoriti da nisu prenijele navedenu direktivu u svoj pravni poredak prije isteka tog roka (vidjeti presude od 18. prosinca 1997., Inter‑Environnement Wallonie, C129/96, EU:C:1997:628, t. 43., kao i od 15. listopada 2009., Hochtief i Linde‑Kca‑Dresden, C138/08, EU:C:2009:627, t. 25.).

31

Ostaje činjenica da se države članice moraju suzdržati da u roku za prijenos direktive donose odredbe koje mogu ozbiljno ugroziti njome propisani rezultat (vidjeti presude od 18. prosinca 1997., Inter‑Environnement Wallonie, C129/96, EU:C:1997:628, t. 45., i od 2. lipnja 2016., Pizzo, C27/15, EU:C:2016:404, t. 32.). Nevažno je u tom smislu odnose li se takve odredbe nacionalnog prava, donesene nakon stupanja na snagu predmetne direktive, na prijenos potonje (vidjeti presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C212/04, EU:C:2006:443, t. 121.).

32

Slijedi da se od datuma na koji je direktiva stupila na snagu, tijela država članica kao i nacionalni sudovi moraju suzdržati koliko je moguće od toga da tumače nacionalno pravo na način kojim bi se riskiralo ozbiljno ugroziti ostvarenje njezina cilja nakon isteka roka za prijenos te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C212/04, EU:C:2006:443, t. 122. i 123.).

33

Sud koji je uputio zahtjev pita se bi li mišljenje koje je 7. travnja 2016. donio Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) moglo predstavljati mjeru tumačenja nacionalnog prava koja može ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja Direktive 2016/343.

34

U tom smislu valja utvrditi, kao što proizlazi iz sadržaja tog mišljenja, da ono ne zabranjuje nacionalnim sudovima pred kojima se vodi postupak protiv mjere produljenja istražnog zatvora da donesu, tijekom raspravnog dijela kaznenog sudskog postupka, konačnu odluku. Naprotiv iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da navedeno mišljenje ostavlja tim sudovima slobodu da primijene odredbe EKLJP‑a, kako ih je tumačio Europski sud za ljudska prava, ili nacionalne odredbe kaznenog postupovnog prava.

35

Slijedi da mišljenje koje je donio Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) od 7. travnja 2016. ne može ozbiljno ugroziti ostvarenje ciljeva propisanih direktivom, nakon isteka roka za prijenos Direktive 2016/343.

36

S obzirom na prethodna razmatranja na prethodno pitanje valja odgovoriti da mišljenje koje je Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) donio 7. travnja 2016. na početku razdoblja prijenosa Direktive 2016/343, koje nacionalnim sudovima koji su nadležni odlučivati o žalbi podnesenoj protiv odluke o istražnom zatvoru daje mogućnost da odluče mora li, tijekom raspravnog dijela kaznenog sudskog postupka, zadržavanje optuženika u istražnom zatoru biti podvrgnuto sudskom nadzoru koji se odnosi također na pitanje postoji li osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje, ne može ozbiljno ugroziti ciljeve propisane tom direktivom, nakon isteka roka za njezin prijenos.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Mišljenje koje je Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) donio 7. travnja 2016. na početku razdoblja prijenosa Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku, koje nacionalnim sudovima koji su nadležni odlučivati o žalbi podnesenoj protiv odluke o istražnom zatvoru daje mogućnost da odluče mora li, tijekom raspravnog dijela kaznenog sudskog postupka, zadržavanje optuženika u istražnom zatoru biti podvrgnuto sudskom nadzoru koji se odnosi također na pitanje postoji li osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje, ne može ozbiljno ugroziti ciljeve propisane tom direktivom, nakon isteka roka za njezin prijenos.