—

za Eintragungsausschuss bei der Bayerischen Architektenkammer, A. Graf von Keyserlingk i J. Buntrock, Rechtsanwälte,

—

za H. Angerera, H. Olschewski, Rechtsanwalt,

—

za Landesanwaltschaft Bayern als Vertreter des öffentlichen Interesses, C. Zappel i R. Käβ, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. de Ree, u svojstvu agenata,

—

za rumunjsku vladu, R. Haţieganu i A. Vacaru, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, G. Braun i H. Støvlbæk, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 10. točke (c) Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL L 255, str. 22., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravci SL 2007, L 271, str. 18., i SL 2008, L 93, str. 28.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 279/2009 od 6. travnja 2009. (SL L 93, str. 11., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 274., u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Eintragungsausschuss bei der Bayerischen Architektenkammer (Odbora za upise u Bavarsku komoru arhitekata, u daljnjem tekstu: Bayerische Architektenkammer) i Hansa Angerera u vezi s njegovim zahtjevom za upis u imenik ovlaštenih arhitekata Bavarske.

3

Direktiva 2005/36 stavila je izvan snage Direktivu Vijeća 85/384/EEZ od 10. lipnja 1985. o uzajamnom priznavanju diploma, potvrda i drugih dokaza o formalnim kvalifikacijama u području arhitekture, uključujući mjere koje olakšavaju učinkovitu primjenu prava poslovnog nastana i slobode pružanja usluga (SL L 223, str. 15.).

4

Uvodne izjave 17., 19. i 28. Direktive 2005/36 određuju:

[...]

[...]

5

Članak 1. te direktive, pod naslovom „Svrha“, propisuje:

„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (dalje u tekstu ‚država članica domaćin’) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama (dalje u tekstu ‚matična država članica’), koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.“

6

Članak 4. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Priznavanjem stručnih kvalifikacija država članica domaćin omogućava korisniku pristup profesiji za koju je osposobljen u matičnoj državi članici kao i obavljanje te profesije pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane.“

7

Glava III. Direktive 2005/36, pod naslovom „Sloboda poslovnog nastana“, sadrži četiri poglavlja. U poglavlju I. glave III., pod naslovom „Opći sustav prepoznavanja [priznavanja] dokaza o osposobljenosti“, članak 10. te direktive propisuje:

„Ovo se poglavlje odnosi na sve profesije koje nisu obuhvaćene poglavljima II. i III. ove glave, te u sljedećim slučajevima kad podnositelj zahtjeva zbog posebnih i izvanrednih razloga ne ispunjava uvjete utvrđene u tim poglavljima:

8

U poglavlju III. glave III. navedene direktive, pod naslovom „Priznavanje na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja“, članak 21. iste direktive, pod naslovom „Načelo automatskog priznavanja“, u stavku 1. propisuje:

„Svaka država članica priznaje dokaze o formalnoj osposobljenosti za [...] arhitekte, navedene u [točki 5.7.1. Priloga V.], koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz [članka 46.] te u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovom obavljanju priznaje tim dokazima na svom državnom području jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.

Takve dokaze o formalnoj osposobljenosti moraju izdati nadležna tijela država članica i treba im priložiti, gdje je to primjereno, dokumente navedene u [točki 5.7.1. Priloga V.].

[...]“

9

Članak 46. Direktive 2005/36, pod naslovom „Osposobljavanje arhitekata“ u stavku 1. propisuje:

„Osposobljavanje arhitekata obuhvaća ukupno najmanje četiri godine redovnog studija ili šest godina studija od kojih su najmanje tri godine na sveučilištu ili usporedivoj obrazovnoj ustanovi. Osposobljavanje se završava uspješno položenim ispitom sveučilišnog stupnja.

Takvo osposobljavanje koje mora biti sveučilišnog stupnja, a kojem je arhitektura glavni element, mora uravnoteženo pokrivati teoretske i praktične aspekte arhitektonskog osposobljavanja i osigurati stjecanje sljedećeg znanja i vještina:

[...]“

10

Članak 48. navedene direktive, pod naslovom „Obavljanje profesionalne djelatnosti arhitekata“, u stavku 1. određuje:

„Za potrebe ove Direktive, profesionalne djelatnosti arhitekta su djelatnosti koje se redovito izvršavaju na temelju profesionalnog naziva ‚arhitekt’“

11

Točka 5.7.1. Priloga V. iste direktive za svaku državu članicu nabraja dokaze o formalnoj osposobljenosti za ostvarivanje pristupa profesiji arhitekta, tijela ovlaštena za dodjeljivanje tih dokaza kao i dodatne svjedodžbe priložene uz diplomu.

12

U skladu s njemačkim Ustavom, pravo koje se primjenjuje na profesiju arhitekta u Njemačkoj je u nadležnosti saveznih zemalja (Länder). Članak 4. Zakona o Bavarskoj komori arhitekata i Bavarskoj komori inženjera u sektoru građevinarstva (Gesetz über die Bayerische Architektenkammer und die Bayerische Ingenieurekammer‑Bau) od 9. svibnja 2007. (GVBl. str. 308., u daljnjem tekstu: BauKaG), propisuje:

„[...]

(2)   U popis arhitekata upisat će se, na zahtjev, osoba koja:

Pri utvrđivanju potrebnog razdoblja praktičnog iskustva uračunat će se programi naprednog i daljnjeg strukovnog obrazovanja komore arhitekata iz područja zadaća tehničkog i ekonomskog planiranja i građevinskog prava.

[...]

(5)   Pretpostavke iz članka 2. prve rečenice stavka 2. točke (a) i stavka 3. ispunjava i državljanin države članice Europske unije ili države ugovornice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru koji, zbog posebnih i izvanrednih razloga u smislu članka 10. točaka (b), (c), (d) i (g) Direktive [2005/36], ne ispunjava pretpostavke za priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja u smislu Direktive [2005/36], osobito ako ispunjava pretpostavke članka 13. Direktive [2005/36]; pritom se kvalifikacije jednako tretiraju za potrebe članka 12. Direktive [2005/36]. [...]

[...]“

13

H. Angerer, njemački državljanin, od ožujka 2007. u Austriji obavlja djelatnost majstora građevinara za planiranje i tehničke izračune („planender Baumeister“). Prebivalište ima i u Bavarskoj i u Austriji. H. Angerer je 25. travnja 2008. podnio Bayerische Architektenkammer zahtjev za upis na popis inozemnih pružatelja usluga‑ovlaštenih arhitekata Bavarske.

14

Na dan podnošenja zahtjeva imao je svjedodžbu o položenom ispitu za osposobljavanje za profesiju obrtnika. Također je imao i druge kvalifikacije, u Njemačkoj ili u Austriji ovisno o pojedinoj kvalifikaciji, i to: završne ispite nakon naukovanja i majstorske ispite za ličioca i lakirera, ispit za obrtnog ekonomista, majstorski ispit za štukatera, ispit za energetskog savjetnika te završni ispit nakon naukovanja za zanimanje zidar.

15

Odlukom od 18. lipnja 2009., Bayerische Architektenkammer odbio je zahtjev za upis H. Angerera. Nasuprot tomu, odlukom od 17. ožujka 2010., Bayerische Ingenieurekammer Bau (Bavarska komora inženjera u sektoru građevinarstva) upisala ga je u upisnik uspostavljen sukladno članku 61. stavku 7. bavarskog Zakona o gradnji (Bayerische Bauordnung), čime je stekao ovlast da izrađuje građevinske projekte u Bavarskoj. Na taj način H. Angerer ne podliježe nikakvom ograničenju obavljanja djelatnosti „planender Baumeistera“ za koje ima kvalifikacije u Austriji.

16

Nakon što je H. Angerer pokrenuo postupak protiv odluke o odbijanju upisa od 18. lipnja 2009, Bayerisches Verwaltungsgericht (Bavarski upravni sud) poništio je tu odluku presudom od 22. rujna 2009. te je naložio da Bayerische Architektenkammer upiše H. Angerera na popis inozemnih pružatelja usluga.

17

Bayerische Architektenkammer uložila je žalbu protiv te presude na Bayerische Verwaltungsgerichtshof (Bavarski viši upravni sud). U žalbenom postupku, na prijedlog suda i uz suglasnost Bayerischer Architektenkammer, H. Angerer izmijenio je predmet svog prvotnog zahtjeva tako da se upiše na popis ovlaštenih arhitekata, a ne na popis inozemnih pružatelja usluga.

18

Presudom od 20. rujna 2011., Bayerischer Verwaltungsgerichtshof odobrio je novi zahtjev H. Angerera uz obrazloženje da su ispunjene pretpostavke za upis u imenik ovlaštenih arhitekata, kako su navedene u članku 4. stavku 5. BauKaG‑a.

19

Bayerische Architektenkammer uložila je reviziju („Revision“) sudu koji je uputio ovaj zahtjev. Taj sud ističe da je cilj članka 4. stavka 5. BauKaG‑a prenošenje Direktive 2005/36 u njemačko pravo. Ta odredba posebno upućuje na članak 10. točku (c) te direktive. Sud koji je uputio zahtjev, dakle, smatra da je u postupku koji se pred njim vodi presudno pojasniti pretpostavke propisane člankom 10. točkom (c) navedene direktive, razgraničenjem pojmova „posebni i izvanredni razlozi“ i „arhitekt“ koji se navode u tom članku.

20

S jedne strane, kada je riječ o pojmu „posebni i izvanredni razlozi“, sud koji je uputio zahtjev smatra da slučajevi koji se navode u članku 10. točkama (b) do (d) i (g) Direktive 2005/36 ne čine sami po sebi „posebne i izvanredne razloge“ u smislu članka 10. te direktive, nego podnositelj zahtjeva usto mora istaknuti i dokazati dodatne razloge koji se primjerice odnose na njegovu osobnu biografiju, a zbog kojih ne ispunjava pretpostavke koje omogućavaju automatsko priznanje dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja u smislu navedene direktive.

21

S druge strane, kada je riječ o pojmu „arhitekt“, sud koji je uputio zahtjev ističe da je prema austrijskom pravu „planender Baumeister“ ovlašten projektirati zgrade, izvedbu građevinskih radova niskogradnje i drugih građevina, obaviti sve povezane izračune, usmjeravati izvedbu radova gradnje, izvoditi radove gradnje i rušenja građevina. Te zadaće su zajedničke „planender Baumeisterima“ i arhitektima. Nasuprot tomu, prema shvaćanju suda koji je uputio zahtjev, valja utvrditi pretpostavlja li pojam „arhitekt“ u smislu članka 10. točke (c) Direktive 2005/36 da je radnik migrant u matičnoj državi članici pored tehničkih djelatnosti projektiranja, stručnog nadzora građenja i izvođenja građenja, obavljao i djelatnosti umjetničkog oblikovanja, urbanističke i gospodarske djelatnosti ili zaštite spomeničke baštine, ili da je navedene djelatnosti nakon završetka osposobljavanja mogao obavljati.

22

U tim okolnostima, Bundesverwaltungsgericht odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Svojim prvim pitanjem pod točkom (a), sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. točku (c) Direktive 2005/36 tumačiti na način da podnositelj zahtjeva koji želi ostvariti primjenu općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti propisanog u poglavlju I. glave III. te direktive mora, pored činjenice da posjeduje kvalifikaciju koja nije navedena u Prilogu V. točki 5.7.1. navedene direktive, dokazati također postojanje „posebnog i izvanrednog razloga“.

24

Na samom početku, valja podsjetiti da članak 10. Direktive 2005/36 definira područje primjene općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti propisanog u poglavlju I. glave III. te direktive. Prema navedenom sustavu tijela vlasti države članice domaćina pojedinačno, od slučaja do slučaja, ispituju stručne kvalifikacije koje je podnositelj zahtjeva stekao u svojoj matičnoj državi članici. Kada je riječ o arhitektima, područje primjene tog sustava određeno je člankom 10. točkom (c) navedene direktive.

25

Međutim, Direktiva 2005/36, kako proizlazi iz njezine uvodne izjave 19., a osobito u pogledu profesije arhitekta, propisuje da uzajamno priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti treba počivati na temeljnom načelu automatskoga priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađenih minimalnih uvjeta osposobljavanja. Navedeni automatski sustav priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti uređen je poglavljem III. glave III. Direktive 2005/36.

26

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, radi utvrđivanja dosega neke odredbe prava Unije, u konkretnom slučaju članka 10. Direktive 2005/36, valja istodobno voditi računa o njezinom tekstu, o njezinom kontekstu i o njezinim ciljevima (presuda Spedition Welter, C‑306/12, EU:C:2013:650, t. 17. i navedena sudska praksa).

27

Kada je riječ o tekstu članka 10. Direktive 2005/36, valja primijetiti da uvodna rečenica tog članka u pogledu profesija koje su obuhvaćene automatskim sustavom priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti načelno postavlja dva uvjeta za primjenu općeg sustava priznavanja tih dokaza, i to s jedne strane, da podnositelj zahtjeva ne ispunjava pretpostavke za primjenu automatskog sustava i, s druge strane, da postoji poseban i izvanredan razlog zbog kojeg se podnositelj zahtjeva nalazi u toj situaciji.

28

To tumačenje potvrđuje i tekst uvodne izjave 17. Direktive 2005/36, prema kojoj se opći sustav primjenjuje ako podnositelj zahtjeva iz nekog posebnog i iznimnog razloga ne zadovoljava uvjete za primjenu sustava automatskog priznavanja.

29

Nakon uvodne rečenice članka 10. Direktive 2005/36 slijede točke (a) do (g), kojima je cilj pobliže odrediti doseg jednog ili drugog uvjeta postavljenog u uvodnoj rečenici. Navedene točke primjenjuju se bilo na jednu ili više posebnih profesija bilo horizontalno na sve članove profesija koji se nalaze u posebnoj situaciji.

30

Članak 10. točka (c) Direktive 2005/36, posebno u vezi s profesijom arhitekta, odnosi se na posebnu činjeničnu situaciju, naime situaciju u kojoj podnositelj zahtjeva ne posjeduje dokaz o formalnoj osposobljenosti iz Priloga V. točke 5.7.1. te direktive. Međutim, u skladu s člankom 21. stavkom 1. navedene direktive, posjedovanje dokaza o formalnoj osposobljenosti koji se navode u tom prilogu pretpostavka je za primjenu automatskog sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti, propisanog poglavljem III. glave III. iste direktive, na arhitekte. Stoga se članak 10. točka (c) Direktive 2005/36 osvrće isključivo na prvi od dvaju uvjeta postavljenih uvodnom rečenicom tog članka, to jest na uvjet koji se odnosi na neispunjavanje pretpostavki za primjenu automatskog sustava.

31

Unatoč tomu, to ne može dovesti do toga da se na arhitekte koji posjeduju dokaze o formalnoj osposobljenosti koji se ne navode u Prilogu V. točki 5.7.1. Direktive 2005/36 ne primjenjuje drugi uvjet iz uvodne rečenice članka 10. te direktive jer su ta dva uvjeta kumulativna.

32

Slijedom toga, u skladu s odredbama članka 10. navedene direktive, podnositelj zahtjeva koji želi ostvariti primjenu općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti koji se primjenjuje na arhitekte morat će ne samo dokazati da se nalazi u situaciji iz članka 10. točke (c) Direktive 2005/36, to jest da ne posjeduje nijedan dokaz o formalnoj osposobljenosti iz navedenog Priloga V. točke 5.7.1., nego i istaknuti „poseban i izvanredan razlog“ zbog kojeg se nalazi u toj situaciji.

33

Takvo tumačenje u skladu je s namjerom zakonodavca Unije, kako proizlaze iz pripremnih akata za Direktivu 2005/36. Tako kada je riječ o članku 10. te direktive, početni prijedlog Europske komisije, kako proizlazi iz Prijedloga Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o priznavanju stručnih kvalifikacija [COM(2002) 119 final] (SL 2002, C 181 E, str. 183), nije uopće sadržavao ni pojam „poseban i izvanredan razlog“ ni članak 10. točke (a) do (g) Direktive 2005/36. Taj pojam i te odredbe dodane su na inicijativu Vijeća Europske unije u Zajedničko stajalište (EZ) br. 10/2005 koje je Vijeće usvojilo 21. prosinca 2004. u svrhu usvajanja Direktive 2005/…/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od […] o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005, C 58 E, str. 1.). Iz obrazloženja Vijeća (SL 2005, C 58 E, str. 119.) proizlazi da je prema njegovom shvaćanju početni Komisijin prijedlog u vezi s člankom 10. te direktive bio preširok. Vijeće, nadalje, pojašnjava da se „opći sustav treba [...] primijeniti samo na profesije koje nisu obuhvaćene poglavljima II. i III. glave III. kao i na posebne slučajeve pobrojane u članku 10. točkama (a) do (g) Zajedničkog stajališta u kojima podnositelj zahtjeva, iako obavlja profesiju obuhvaćenu navedenim poglavljima, zbog posebnog i izvanrednog razloga ne ispunjava pretpostavke propisane tim poglavljima“.

34

Štoviše, struktura i cilj Direktive 2005/36 protive se širokom tumačenju pojma „poseban i izvanredan razlog“ prema kojem taj razlog ne bi bio samostalan uvjet u odnosu na uvjet koji se navodi u članku 10. točki (c) navedene direktive.

35

Kada je riječ o strukturi Direktive 2005/36 što se tiče profesije arhitekta, iz uvodne izjave 19. te direktive proizlazi da se stručne kvalifikacije arhitekata priznaju u prvom redu u sklopu automatskog sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti koji je propisan člancima 21. i 46. kao i Prilogom V. točkom 5.7.1. navedene direktive.

36

Što se tiče cilja Direktive 2005/36, iz članaka 1. i 4. navedene direktive proizlazi da je osnovni cilj međusobnog priznavanja da se u državi članici domaćinu nositelju stručne kvalifikacije koja mu daje pristup reguliranoj profesiji u njegovoj matičnoj državi članici omogući pristup istoj profesiji za koju je osposobljen u matičnoj državi članici kao i obavljanje te profesije pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane (presuda Ordre des architectes, C‑365/13, EU:C:2014:280, t. 19.).

37

Međutim, tumačiti članak 10. točku (c) Direktive 2005/36 tako da prema njemu podnositelji zahtjeva koji ne ispunjavaju pretpostavke iz poglavlja III. glave III. te direktive ne moraju dokazati poseban i izvanredan razlog dovelo bi do toga da bi država članica domaćin bila dužna ispitati dokaze o formalnoj osposobljenosti koje podnositelj zahtjeva posjeduje iako on ne posjeduje kvalifikacije koje su nužne za obavljanje profesije arhitekta u svojoj matičnoj državi članici, što bi bilo protivno cilju navedene direktive.

38

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na prvo pitanje pod točkom (a) valja odgovoriti tako da članak 10. točku (c) Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva koji želi ostvariti primjenu općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti propisanog u poglavlju I. glave III. te direktive mora, pored činjenice da posjeduje kvalifikaciju koja nije navedena u Prilogu V. točki 5.7.1. navedene direktive, dokazati također postojanje „posebnog i izvanrednog razloga“.

39

Svojim prvim pitanjem pod točkom (b), sud koji je uputio zahtjev u biti pita koja vrsta okolnosti može biti „poseban i izvanredan razlog“ u smislu članka 10. točke (c) Direktive 2005/36.

40

H. Angerer, njemačka i rumunjska vlada kao i Komisija smatraju da pojam „poseban i izvanredan razlog“ upućuje na okolnosti u vezi s mogućim institucionalnim i strukturnim preprekama do kojih dolazi zbog konkretne situacije u dotičnoj državi članici. H. Angerer, Landesanwaltschaft Bayern als Vertreter des öffentlichen Interesses i Komisija nadalje smatraju da navedeni razlog obuhvaća i okolnosti koje se odnose na osobni položaj, osobito njegovu osobnu biografiju, tijek školovanja ili događaje iz njegovog privatnog života. Njemačka vlada tvrdi da u slučaju ako takve osobne okolnosti mogu biti „poseban i izvanredan razlog“, potrebno je uvjeriti se da podnositelj zahtjeva raspolaže svim stručnim sposobnostima na temelju kojih može obavljati djelatnost arhitekta.

41

U tom pogledu, Sud je u presudi Dreessen (C‑31/00, EU:C:2002:35, t. 27. i 28.) izrazio stajalište prema kojem države članice moraju poštovati svoje obveze u području uzajamnog priznavanja stručnih kvalifikacija kako proizlaze iz tumačenja koje je Sud usvojio u pogledu članaka 49. i 53. UFEU‑a, prilikom svakog ispitivanja zahtjeva za odobrenje obavljanja profesije arhitekta kada se podnositelj zahtjeva ne može pozvati na primjenu automatskog sustava priznavanja stručnih kvalifikacija. To može biti slučaj osobito ako zbog pogreške nadležnih tijela vlasti dotične države članice Komisija nije obaviještena o dokazu formalne osposobljenosti koji posjeduje podnositelj zahtjeva.

42

Isto tako, iz presude Hocsman (C‑238/98, EU:C:2000:440, t. 23.) proizlazi da države članice moraju poštovati svoje obveze u području uzajamnog priznavanja stručnih kvalifikacija prema članku 49. UFEU‑a ako se podnositelj zahtjeva ne može pozvati na primjenu automatskog sustava priznavanja stručnih kvalifikacija propisanog mjerodavnom direktivom zbog mjesta u kojem je stekao dotični dokaz o formalnoj osposobljenosti te zbog akademske i profesionalne karijere podnositelja zahtjeva.

43

Iz pripremnih akata za Direktivu 2005/36, a posebno obrazloženja Vijeća navedenog u točki 33. ove presude, proizlazi da su situacije o kojima je riječ u presudama Hocsman (C‑238/98, EU:C:2000:440) i Dreessen (C‑31/00, EU:C:2002:35) posebno dovele do donošenja članka 10. te direktive. Slijedom toga, „poseban i izvanredan razlog“ iz tog članka može obuhvaćati kako okolnosti koje se odnose na moguće institucionalne i strukturne prepreke do kojih dolazi zbog konkretne situacije u dotičnoj državi članici tako i okolnosti u vezi s osobnim položajem podnositelja zahtjeva.

44

Kako bi se odredilo doseg pojma „poseban i izvanredan razlog“, važno je usto voditi računa o cilju Direktive 2005/36, kako se navodi u točki 36. ove presude, a to je da se u državi članici domaćinu nositelju stručne kvalifikacije koja mu daje pristup reguliranoj profesiji u njegovoj matičnoj državi članici omogući pristup istoj profesiji za koju je osposobljen u matičnoj državi članici.

45

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na prvo pitanje pod točkom (b) valja odgovoriti tako da članak 10. točku (c) Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da pojam „poseban i izvanredan razlog“ u smislu te odredbe upućuje na okolnosti zbog kojih podnositelj zahtjeva ne posjeduje kvalifikaciju navedenu u Prilogu V. točki 5.7.1. te direktive, pri čemu se podnositelj zahtjeva ne može pozivati na činjenicu da posjeduje stručne kvalifikacije koje mu u njegovoj matičnoj državi članici daju pristup drugoj profesiji, a ne onoj koju želi obavljati u državi članici domaćinu.

46

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. točku (c) Direktive 2005/36, kako je izmijenjena Uredbom br. 279/2009, tumačiti na način da pojam „arhitekt“, kako se navodi u toj odredbi, treba definirati, s jedne strane, uzimajući u obzir zakonodavstvo matične države članice, države članice domaćina ili pak drugih država članica ili prema pretpostavkama navedenim u članku 46. te direktive odnosno, s druge strane, da taj pojam podrazumijeva da podnositelj zahtjeva mora imati osposobljenost i iskustvo koje osim tehničkih pitanja projektiranja, stručnog nadzora građenja i izvođenja građenja, obuhvaća i umjetnička, urbanistička, gospodarska pitanja pa čak i pitanja zaštite spomeničke baštine.

47

U tom pogledu, valja podsjetiti da prema sudskoj praksi u vezi s Direktivom 85/384, nacionalno zakonodavstvo države članice domaćina treba definirati djelatnosti iz područja arhitekture, s obzirom na to da cilj Direktive nije urediti uvjete za pristup profesiji arhitekta niti definirati narav djelatnosti koje članovi te profesije trebaju obavljati (vidjeti u tom smislu presudu Ordine degli Ingegneri di Verona e Provincia i dr., C‑111/12, EU:C:2013:100, t. 42.).

48

Utvrđenje iz prethodne točke može se analogijom primijeniti na automatski sustav priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti arhitekta koji je propisan Direktivom 2005/36. Tako proizlazi posebice iz uvodne izjave 28. te direktive, prema kojoj se pojam „arhitekt“ rabi kako bi se razgraničio opseg odredaba koje se odnose na automatsko priznavanje kvalifikacija u području arhitekture, ne dovodeći u pitanje posebne značajke nacionalnih propisa koji uređuju te djelatnosti.

49

Kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 56. svoga mišljenja, ako zakonodavac Unije nije htio definirati pojam „arhitekt“ u automatskom sustavu priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti, on to, a fortiori, nije htio definirati ni za opći sustav.

50

Valja, nadalje, pojasniti da se zahtjevi iz članka 46. Direktive 2005/36 kao takvi ne primjenjuju u sklopu općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti arhitekata. Naime, taj članak koji je dio automatskog sustava priznavanja na temelju usklađenih minimalnih uvjeta osposobljavanja opisuje te uvjete minimalnog osposobljavanja.

51

Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 10. točku (c) Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da pojam „arhitekt“, kako se navodi u toj odredbi, treba definirati uzimajući u obzir zakonodavstvo države članice domaćina pa stoga taj pojam nužno ne podrazumijeva da podnositelj zahtjeva mora imati osposobljenost i iskustvo koje osim tehničkih pitanja projektiranja, stručnog nadzora građenja i izvođenja građenja, obuhvaća i umjetnička, urbanistička, gospodarska pitanja i eventualno pitanja zaštite spomeničke baštine.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: