1

Svojim tužbama u predmetima C‑317/13 i C‑679/13 Europski parlament zahtijeva poništenje Odluke Vijeća 2013/129/EU od 7. ožujka 2013. o uvođenju nadzornih mjera za 4-metilamfetamin (SL L 72, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 19., svezak 16., str. 297.) i Provedbene odluke Vijeća 2013/496/EU od 7. listopada 2013. o podvrgavanju 5-(2-aminopropil)indola mjerama nadzora (SL L 272, str. 44., u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke).

2

Uvodna izjava 14. Odluke Vijeća 2005/387/PUP od 10. svibnja 2005. o razmjeni informacija, procjeni rizika i kontroli novih psihoaktivnih tvari (SL L 127, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 102.) glasi:

„U skladu s člankom 34. stavkom 2. točkom (c) Ugovora kvalificirana većina može na temelju ove Odluke poduzeti mjere koje su potrebne za njeno provođenje.“

3

Članak 1. te odluke propisuje:

„Ova Odluka uspostavlja mehanizam za brzu razmjenu informacija o novim psihoaktivnim tvarima. [...]

Ova Odluka također osigurava procjenu rizika vezanih za te nove psihoaktivne tvari, kako bi se omogućilo da se mjere primjenjive za kontrolu opojnih droga i psihotropnih tvari u državama članicama također primjenjuju i na nove psihoaktivne tvari.“

4

Članak 6. navedene odluke predviđa da Vijeće Europske unije može zahtijevati procjenu rizika vezanih za novu psihoaktivnu tvar.

5

Pod naslovom „Postupak za stavljanje određenih novih psihoaktivnih tvari pod nadzor“, članak 8. iste odluke sastavljen je kako slijedi:

„1.   Komisija u roku od šest tjedana od datuma primitka Izvješća o procjeni rizika, predstavlja Vijeću inicijativu o podvrgavanju nove psihoaktivne tvari kontrolnim mjerama. [...]

2.   Ako Komisija smatra da nije potrebno dostaviti inicijativu o podvrgavanju nove psihoaktivne tvari kontrolnim mjerama, takvu inicijativu može dostaviti Vijeću jedna ili više država članica, po mogućnosti najkasnije u roku od šest tjedana od datuma kada je Komisija dostavila Vijeću svoje izvješće.

3.   Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom i djelujući na temelju inicijative predane prema stavku 1. ili 2., na temelju članka 34. stavka 2. [točke] (c) [Ugovora] hoće li nove psihoaktivne tvari podvrgnuti kontrolnim mjerama.“

6

Odluka 2013/129, koja se odnosi na UFEU i Odluku 2005/387, a osobito njezin članak 8. stavak 3., u članku 1. predviđa da se za novu psihoaktivnu tvar 4-metilamfetamin uvedu nadzorne mjere u cijeloj Uniji.

7

Članak 2. te odluke propisuje da države članice najkasnije 17. ožujka 2014. poduzimaju potrebne mjere da za 4-metilamfetamin uvedu nadzorne mjere i kaznene sankcije, kako je predviđeno njihovim zakonodavstvom.

8

Odluka 2013/496, koja se također odnosi na UFEU i Odluku 2005/387, a osobito njezin članak 8. stavak 3., u članku 1. precizira da se nova psihoaktivna tvar 5-(2-aminopropil)indol podvrgava mjerama nadzora diljem Unije.

9

Članak 2. te odluke predviđa da države članice najkasnije do 13. listopada 2014. poduzimaju potrebne mjere da podvrgnu 5‑(2‑aminopropil)indol mjerama nadzora i kaznenih sankcija, kako je predviđeno njihovim zakonodavstvom.

10

Parlament od Suda zahtijeva da:

11

Vijeće od Suda zahtijeva da:

12

Odlukom predsjednika Suda od 27. ožujka 2014. predmeti C‑317/13 i C‑679/13 spojeni su u svrhu usmenog postupka i presude.

13

Odlukama predsjednika Suda od 8. listopada 2013. i 28. travnja 2014. Republici Austriji dopušteno je intervenirati u potporu zahtjevima Vijeća u predmetima C‑317/13 i C‑679/13.

14

Parlament navodi dva tužbena razloga u prilog svojim tužbama, koji se temelje na izboru pravnog temelja, koji je stavljen izvan snage ili je nezakonit, i na bitnoj povredi postupka, zbog nesudjelovanja Parlamenta u postupku donošenja pobijanih odluka.

15

Vijeće smatra da neke od tužbenih razloga ili argumenata koje je Parlament naveo u predmetu C‑679/13 treba odbaciti kao nedopuštene, s obzirom na to da nisu dovoljno jasni i precizni. To je slučaj s tužbenim razlozima ili argumentima koji se odnose na primjenu članka 39. stavka 1. UEZ‑a, na izbor pravnog temelja koji je stavljen izvan snage, na kršenje načela pravne sigurnosti i institucionalne ravnoteže te na činjenicu da bi pobijane odluke izmijenile temeljni element Odluke 2005/387.

16

Parlament navodi da je tužba kojom je pokrenut postupak u predmetu C‑679/13 dovoljno jasna i precizna. Što se tiče, konkretnije, izjave prema kojoj pobijane odluke mijenjaju temeljni element Odluke 2005/387, Parlament ističe da nije važno utvrditi je li to slučaj, s obzirom na to da je ta okolnost u svakom slučaju bez posljedica u pogledu postupka koji je trebalo slijediti radi donošenja Odluke 2013/496.

17

Valja podsjetiti da, sukladno članku 120. točki (c) Poslovnika Suda i mjerodavnoj sudskoj praksi, svaka tužba treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažet prikaz tih razloga. Ta naznaka treba biti dovoljno jasna i precizna kako bi omogućila tuženiku da pripremi svoju obranu i Sudu da provede svoj nadzor. Iz toga slijedi da temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe te da u njoj istaknuti zahtjevi trebaju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da sud odluči ultra petita ili propusti odlučiti o nekom od prigovora (vidjeti u tom smislu presudu Ujedinjena Kraljevina/Vijeće, C‑209/13, EU:C:2014:283, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

18

U ovom slučaju izlaganje prvih triju tužbenih razloga ili argumenata tužbe u predmetu C‑679/13, za koje Vijeće tvrdi da nisu dovoljno jasni i precizni, udovoljava takvim zahtjevima. Osobito je omogućilo Vijeću da izradi obranu u vezi s tim razlozima ili argumentima i omogućuje Sudu da provodi svoj sudski nadzor nad Odlukom 2013/496.

19

Kada se radi o posljednjem od tih razloga ili argumenata, u svakom slučaju valja reći da je Parlament u svojoj replici priznao da zakonitost Odluke 2013/496 ne ovisi o utemeljenosti tog argumenta. Stoga se ne radi o razlogu ili argumentu o kojem je Sud pozvan odlučiti.

20

Iz prethodno navedenog slijedi da treba odbiti prigovor nedopuštenosti zbog navodnog nedostatka jasnoće i preciznosti određenih elemenata tužbe u predmetu C‑679/13.

21

Stoga, s obzirom na to da pravni temelj akta određuje postupak koji treba slijediti za njegovo donošenje (presude Parlament/Vijeće, C‑130/10, EU:C:2012:472, t. 80. i Parlament/Vijeće, C‑658/11, EU:C:2014:2025, t. 57.), najprije valja ispitati prvi tužbeni razlog u predmetu C‑317/13 i drugi tužbeni razlog u predmetu C‑679/13, koji se temelje na izboru pravnog temelja koji je stavljen izvan snage ili je nezakonit.

22

Parlament navodi da je upućivanje na Ugovor o FEU‑u, koje je sadržano u pobijanim odlukama, preopćenito da bi služilo kao njihov pravni temelj i da se članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 ne može smatrati valjanim pravnim temeljem.

23

Naime, ta odredba ograničava se na upućivanje na članak 34. stavak 2. točku (c) UEU‑a, koji zamjenjuje jedini pravni temelj moguć za donošenje provedbenih mjera u okviru bivšeg „trećeg stupa“.

24

Posljedično, pravni temelj kojim se koristi Vijeće, prema Parlamentu, jest članak 34. stavak 2. točka (c) UEU‑a. No, taj članak 34., koji je ukinut Ugovorom iz Lisabona, ne može više služiti kao pravni temelj za donošenje novih akata. Okolnost da pravna odredba sekundarnog prava upućuje na navedeni članak 34. nema utjecaja u tom smislu, s obzirom na to da se ta odredba treba smatrati neprimjenjivom zbog stupanja na snagu tog ugovora.

25

Vijeće precizira da je pobijane odluke donijelo na temelju članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387, tumačenog zajedno s člankom 9. Protokola (br. 36) o prijelaznim odredbama (u daljnjem tekstu: Protokol o prijelaznim odredbama). U tom smislu naglašava da se pobijane odluke ne odnose ni općenito na Ugovor o Europskoj uniji ni posebno na njegov članak 34. stavak 2. točku (c).

26

Osim toga, navodi da, nakon stavljanja članka 34. UEU‑a izvan snage, upućivanje na taj članak, koje se nalazi u članku 8. stavku 3. Odluke 2005/387, više ne proizvodi pravne učinke te je ta posljednja odredba postala samostalan pravni temelj koji provedbene ovlasti povjerava Vijeću.

27

Kako bi se ocijenila osnovanost prvog dijela prvog tužbenog razloga iz predmeta C‑317/13 i drugog tužbenog razloga iz predmeta C‑679/13, valja odrediti pravni temelj na osnovi kojeg su bile donesene pobijane odluke.

28

U tom pogledu, treba utvrditi da se te odluke ne odnose na članak 34. UEU‑a i da njihove uvodne izjave upućuju izričito na Ugovor o FEU‑u i na članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387.

29

Stoga se, s obzirom na sadržaj pobijanih odluka, u kojem načelno mora biti naveden njihov pravni temelj kako bi se udovoljilo obvezi obrazlaganja (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 39. i 55.), ne može smatrati da su te odluke utemeljene na članku 34. UEU‑a.

30

Osim toga, treba istaknuti da nijedan drugi element pobijanih odluka ne upućuje na to da se Vijeće namjeravalo koristiti člankom 34. kao njihovim pravnim temeljem.

31

Osobito, upućivanje iz članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 na članak 34. stavak 2. točku (c) UEU‑a u tom je smislu nevažno, s obzirom na to da izričit izbor Vijeća da u pobijanim odlukama ne spomene tu posljednju odredbu, već Ugovor o FEU‑u i članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387, jasno naznačuje da se pobijane odluke temelje na posljednjoj odredbi kao takvoj.

32

Slijedi da stavljanje članka 34. UEU‑a izvan snage Ugovorom iz Lisabona ne lišava pobijane odluke pravnog temelja.

33

S obzirom na te elemente, prvi dio prvog tužbenog razloga iz predmeta C‑317/13 i drugog tužbenog razloga iz predmeta C‑679/13 treba odbiti kao neosnovane.

34

Parlament navodi da, ako bi se trebalo smatrati da je članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 pravni temelj pobijanih odluka, ta bi odredba predstavljala nezakoniti izvedeni pravni temelj na kojem se te odluke ne bi mogle valjano temeljiti.

35

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da stvaranje izvedenog pravnog temelja koji pojednostavnjuje načine donošenja nekog akta nije spojivo s Ugovorima. To je slučaj s člankom 8. stavkom 3. Odluke 2005/387, s obzirom na to da ne predviđa savjetovanje s Parlamentom, dok bi ono bilo nametnuto člankom 39. UEU‑a u svrhu donošenja provedbene mjere te odluke.

36

Osim toga, članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 postao je neprimjenjiv nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i predviđa nezakonito odstupanje od postupka uvedenog tim ugovorom za donošenje novih akata. Takvo odstupanje nije dopušteno člankom 9. Protokola o prijelaznim odredbama, što bi samo značilo da akti iz bivšeg „trećeg stupa“ stupanjem na snagu navedenog ugovora nisu automatski stavljeni izvan snage.

37

Vijeće osporava, kao prvo, dopuštenost prigovora nezakonitosti članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 koji je istaknuo Parlament. U tom pogledu ističe da na temelju članka 10. stavka 1. Protokola o prijelaznim odredbama ovlasti Suda koje se tiču te odluke do 1. prosinca 2014. ostaju iste onima koje je imao prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona. No, članak 35. stavak 6. UEU‑a, koji je tada bio primjenjiv, nije predviđao mogućnost da Parlament podnese tužbu za poništenje protiv akta koji je donesen u okviru bivšeg „trećeg stupa“, kao što je to navedena odluka. Iz nenadležnosti Suda u tom području proizlazi da prigovor nezakonitosti koji je iznio Parlament treba biti proglašen nedopuštenim.

38

Vijeće iznosi, podredno, da je članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 prilikom donošenja bio sukladan UEU‑u. Ta odredba samo predviđa primjenu postupka predviđenog u članku 34. stavku 2. točki (c) UEU‑a i stoga nije uvela postupak sui generis koji isključuje savjetovanje s Parlamentom.

39

Što se tiče učinaka stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Vijeće drži da tumačenje članka 9. Protokola o prijelaznim odredbama koje predlaže Parlament sprečava svaku mogućnost donošenja provedbenih mjera predviđenih u aktima bivšeg „trećeg stupa“, što je upravo slučaj koji su autori Ugovora željeli izbjeći.

40

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, izbor pravne osnove za neki akt Europske unije mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskom nadzoru, među kojima su cilj i sadržaj tog akta (presuda Komisija/Parlament i Vijeće, C‑43/12, EU:C:2014:298, t. 29. i navedena sudska praksa).

41

U tom pogledu valja reći da se stranke slažu o odnosu članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 i cilja ili sadržaja pobijanih odluka. Parlament, međutim, osporava zakonitost te odredbe ističući da ona pojednostavnjuje načine donošenja provedbenih mjera Odluke 2005/387 u odnosu na postupak predviđen u tu svrhu u Ugovorima.

42

Iz sudske prakse Suda proizlazi da, s obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu na diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen. Stoga bi priznati instituciji mogućnost da uspostavi izvedene pravne temelje, u smislu otežanja ili pojednostavnjenja načina donošenja nekog akta, značilo da joj se daje zakonodavna ovlast koja prelazi ono što je predviđeno Ugovorima (vidjeti presudu Parlament/Vijeće, C‑133/06, EU:C:2008:257, t. 54. do 56.).

43

To rješenje, izneseno u presudi Parlament/Vijeće (C‑133/06, EU:C:2008:257) o izvedenom pravnom temelju koji omogućava donošenje zakonodavnih akata, treba također primijeniti na pravne temelje predviđene u aktu sekundarnog prava koji dopuštaju donošenje provedbenih mjera tog akta otežavajući ili pojednostavnjujući načine donošenja takvih mjera predviđenih Ugovorima.

44

Naime, ako je istina da Ugovori predviđaju da Parlament i Vijeće određuju neka od pravila koja se tiču Komisijinih izvršavanja provedbenih ovlasti, ostaje činjenica da posebna pravila koja se tiču donošenja provedbenih mjera predviđenih Ugovorima vezuju institucije jednako kao i ona koja se tiču donošenja zakonodavnih akata i da im stoga akti sekundarnog prava ne mogu proturječiti.

45

U tom kontekstu, s obzirom na to da se zakonitost akta Unije treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (vidjeti per analogiam presude Gualtieri/Komisija, C‑485/08 P, EU:C:2010:188, t. 26; Schindler Holding i dr. /Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 31. i Schaible, C‑101/12, EU:C:2013:661, t. 50.), zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 treba ocijeniti s obzirom na odredbe koje su na dan donošenja te odluke uređivale provedbu općih akata u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, to jest članak 34. stavak 2. točku (c) i članak 39. stavak 1. UEU‑a.

46

Iz tih odredbi slijedi da, kada Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, nakon što se savjetovalo s Parlamentom, donosi potrebne mjere za provedbu donesenih odluka u okviru naslova koji se tiče policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.

47

U tom pogledu treba utvrditi da sadržaj članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne predviđa obvezu da se Vijeće prije donošenja provedbene mjere za tu odluku predviđene tom odredbom savjetuje s Parlamentom.

48

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tekst sekundarnog prava Unije treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti sukladno odredbama Ugovorâ (presuda Efir, C‑19/12, EU:C:2013:148, t. 34. i navedena sudska praksa).

49

Stoga, s obzirom na to da, s jedne strane, obveza tumačenja akta sekundarnog prava sukladno primarnom pravu proizlazi iz općeg načela tumačenja, prema kojem takvu odredbu treba u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti na način koji ne dovodi u pitanje njezinu zakonitost (vidjeti u tom smislu presude Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 47. i 48. te preispitivanje Komisija/Strack, C‑579/12 RX‑II, EU:C:2013:570, t. 40.) i, s druge strane, da zakonitost članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 zbog razloga navedenih u točki 45. ove presude treba osobito ocjenjivati s obzirom na članak 39. stavak 1. UEU‑a, tu prvu odredbu treba tumačiti tako da bude u skladu s tom drugom.

50

Stoga članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 treba tumačiti sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a, tako da dopušta Vijeću da donese akt u svrhu podvrgavanja psihoaktivne tvari kontrolnim mjerama tek nakon što se savjetovalo s Parlamentom. Slijedi da treba odbiti argument Parlamenta prema kojem činjenica da ta prva odredba ne predviđa obvezu njegova savjetovanja znači da uvodi pojednostavnjene načine donošenja u odnosu na postupak predviđen u tu svrhu u Ugovoru o EU‑u.

51

Što se tiče argumenata Parlamenta o nespojivosti članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 s pravilima postupka primjenjivima nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, u svakom slučaju treba istaknuti da Protokol o prijelaznim odredbama obuhvaća odredbe koje se posebno odnose na pravni režim koji se nakon stupanja na snagu tog ugovora primjenjuje na akte donesene na temelju UEU‑a prije tog datuma.

52

Također, članak 9. tog protokola predviđa da se pravni učinci tih akata održavaju na snazi toliko dugo dok se ti akti ne stave izvan snage, ponište ili izmijene primjenom Ugovora.

53

Taj članak treba tumačiti u svjetlu prve uvodne izjave navedenog protokola, koja pojašnjava da je radi prelaska s institucionalnih odredbi primjenjivih prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na one koje su predviđene tim ugovorom potrebno utvrditi prijelazne odredbe.

54

Stoga, s obzirom na to da je Ugovor iz Lisabona bitno izmijenio institucionalni okvir policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, članak 9. Protokola o prijelaznim odredbama treba shvatiti, kao što je to nezavisni odvjetnik iznio u točki 45. svojeg mišljenja, tako da želi osigurati da se akti usvojeni u okviru te suradnje mogu nastaviti djelotvorno primjenjivati unatoč izmjeni institucionalnog okvira navedene suradnje.

55

Prihvaćanje argumenta Parlamenta, prema kojem bi stavljanje izvan snage posebnih postupaka donošenja provedbenih mjera koje potpadaju pod policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima putem Ugovora iz Lisabona učinilo donošenje takvih mjera nemogućim prije nego što se opći akti usvojeni u okviru te suradnje izmijene kako bi se prilagodili Ugovoru iz Lisabona, dovelo bi do toga da bi bila otežana odnosno nemoguća učinkovita primjena navedenih akata, što bi dovelo u pitanje postizanje cilja autora Ugovora.

56

Uostalom, tumačenje članka 9. Protokola o prijelaznim odredbama koje predlaže Parlament, prema kojem taj članak znači samo da akti koji su obuhvaćeni policijskom i pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima nisu automatski stavljeni izvan snage nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, lišilo bi navedeni članak svakog korisnog učinka.

57

Iz prethodno navedenog proizlazi da odredba akta koji je pravilno usvojen na temelju Ugovora o EU‑u prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, koji predviđa načine donošenja provedbenih mjera tog akta, nastavlja proizvoditi učinke dok god nije stavljena izvan snage, poništena ili izmijenjena te omogućava donošenje provedbenih mjera primjenom postupka koji utvrđuje.

58

U tim uvjetima, okolnost da članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 predviđa načine donošenja provedbenih mjera koji su otežani ili pojednostavnjeni u odnosu na postupak predviđen u tu svrhu Ugovorom o FEU‑u ne znači da ta odredba predstavlja izvedeni pravni temelj čija bi primjena trebala biti odbačena putem prigovora.

59

Posljedično i u tim okolnostima, a da pritom nije potrebno izjasniti se o dopuštenosti drugog dijela prvog tužbenog razloga iz predmeta C‑317/13 i drugog tužbenog razloga iz predmeta C‑679/13, valja ga odbiti kao neosnovan (vidjeti per analogiam presude Francuska/Komisija, C‑233/02, EU:C:2004:173, t. 26. i Komninou i dr./Komisija, C‑167/06 P, EU:C:2007:633, t. 32.) te stoga odbiti te tužbene razloge u cijelosti.

60

Parlament navodi da se, u slučaju da režim koji je prethodio Ugovoru iz Lisabona ostane primjenjiv u ovom slučaju, s njim trebalo savjetovati primjenom članka 39. stavka 1. UEU‑a.

61

Vijeće, naprotiv, smatra da članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387 ne predviđa nikakvo sudjelovanje Parlamenta u donošenju pobijanih odluka i da se nakon stavljanja izvan snage članka 39. UEU‑a putem Ugovora iz Lisabona više ne treba savjetovati s Parlamentom kako bi se donijele provedbene mjere za tu odluku.

62

Članak 10. stavak 1. Protokola o prijelaznim odredbama potvrdio bi tu analizu, s obzirom na to da se među odredbama čiji su učinci održani nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona ne navodi članak 39. UEU‑a. Uključenje u postupak donošenja akta obveze savjetovanja s Parlamentom, uostalom, dodalo bi u postupak predviđen člankom 291. UFEU‑a element koji njime nije predviđen i time bi dovelo u pitanje institucionalnu ravnotežu uspostavljenu Ugovorom iz Lisabona.

63

Valja podsjetiti da je redovno savjetovanje s Parlamentom u slučajevima predviđenima primjenjivim pravilima prava Unije bitan postupovni zahtjev čije nepoštovanje dovodi do ništavosti predmetnog akta (vidjeti u tom smislu presude Parlament/Vijeće, C‑65/93, EU:C:1995:91, t. 21. i Parlament/Vijeće, C‑417/93, EU:C:1995:127, t. 9.).

64

Posljedično, u mjeri u kojoj proizlazi da je odgovor na prvi tužbeni razlog iz predmeta C‑317/13 i na drugi tužbeni razlog iz predmeta C‑679/13 da je Vijeće moglo valjano temeljiti pobijane odluke na članku 8. stavku 3. Odluke 2005/387, valja utvrditi je li se prije donošenja akta na temelju te odredbe trebalo savjetovati s Parlamentom.

65

U tom pogledu, iz razmatranja u točkama 50. do 57. ove presude proizlazi da članak 8. stavak 3. Odluke 2005/387, tumačen sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a, nastavlja proizvoditi pravne učinke dok nije stavljen izvan snage, poništen ili izmijenjen te omogućava donošenje provedbenih mjera primjenom postupka koji utvrđuje. Stoga je Vijeće dužno savjetovati se s Parlamentom prije nego što podvrgne novu psihoaktivnu tvar kontrolnim mjerama.

66

Suprotno onome što navodi Vijeće, stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a putem Ugovora iz Lisabona ne može dovesti u pitanje tu obvezu savjetovanja s Parlamentom.

67

Naime, s obzirom na razmatranja iz točke 49. ove presude, stavljanje izvan snage članka 39. stavka 1. UEU‑a nakon donošenja članka 8. stavka 3. Odluke 2005/387 ne može učiniti da nestane obveza tumačenja te posljednje odredbe sukladno članku 39. stavku 1. UEU‑a.

68

Također, činjenica da članak 291. UFEU‑a ne predviđa savjetovanje s Parlamentom nevažna je u mjeri u kojoj obveza savjetovanja s Parlamentom čini jedan od pravnih učinaka Odluke 2005/387 koji je održan nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na temelju članka 9. Protokola o prijelaznim odredbama, kako je protumačen u točki 57. ove presude.

69

Nesporno je da je Vijeće pobijane odluke donijelo bez prethodnog savjetovanja s Parlamentom.

70

Slijedi da su drugi tužbeni razloga iz predmeta C‑317/13 i prvi tužbeni razlog iz predmeta C‑679/13 osnovani te da pobijane odluke stoga treba poništiti.

71

Kako Parlament tako i Vijeće od Suda zahtijevaju, u slučaju da poništi pobijane odluke, da održi njihove učinke dok se ne zamijene novim aktima.

72

U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno članku 264. stavku 2. UFEU‑a, Sud, ako to smatra potrebnim, navodi koji se učinci akta koji je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima.

73

U ovom slučaju poništenje pobijanih odluka a da se pritom ne predvidi održavanje na snazi njihovih učinaka moglo bi naštetiti djelotvornosti nadzora psihoaktivnih tvari koje su predmet tih odluka te stoga i zaštiti javnog zdravlja. No, iako Parlament zahtijeva poništenje tih odluka zbog bitne povrede postupka, on ne osporava ni njihov cilj ni sadržaj.

74

Stoga valja održati na snazi učinke pobijanih odluka do stupanja na snagu novih akata koji će ih zamijeniti.

75

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Parlament postavio zahtjev da se Vijeću naloži snošenje troškova i da ono nije uspjelo u postupku, nalaže mu se snošenje troškova.

76

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, Republika Austrija snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: