–

za društvo ALD Automotive s.r. o., J. Melkus, advokát,

–

za češku vladu, A. Edelmannová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i P. Ondrůšek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL 2011., L 48, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 200.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva ALD Automotive s.r. o. (u daljnjem tekstu: društvo ALD) i osobe DY, u svojstvu stečajnog upravitelja društva GEDEM‑STAV a.s. (u daljnjem tekstu: društvo Gedem), društva dužnika, u vezi sa zahtjevom za fiksnu naknadu troškova naplate koje je društvo ALD snosilo zbog zakašnjelih plaćanja koja se odnose na pet ugovora s uzastopnim činidbama sklopljenih između tog društva i društva Gedem.

3

Uvodne izjave 3. i 19. Direktive 2011/7 glase:

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, propisuje u svojim stavcima 1. i 2.:

„1.   Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.”

5

U skladu s člankom 2. navedene direktive:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

6

Članak 3. iste direktive, naslovljen „Transakcije između poduzeća”, predviđa, u svojem stavku 1.:

„Države članice osiguravaju da u poslovnim transakcijama između poduzeća vjerovnik ima pravo na kamatu na zakašnjelo plaćanje bez potrebe izdavanja požurnice, ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

7

Članak 6. Direktive 2011/7, naslovljen „Naknada za troškove naplate”, određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama u skladu s člankom 3. ili 4. vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura.

2.   Države članice osiguravaju da fiksni iznos iz stavka 1. bude potraživan bez potrebe slanja požurnice, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate.

3.   Vjerovnik uz fiksni iznos naveden u stavku 1. ima i pravo od dužnika dobiti razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja. To može uključivati troškove koji su pretrpljeni zbog, između ostalog, savjetovanja s odvjetnikom ili angažiranja agencije za naplatu dugova.”

8

Članak 7. te direktive, naslovljen „Nepravedni ugovorni uvjeti ili postupanja”, u stavku 1. navodi:

„Države članice osiguravaju da ugovorni uvjet ili postupanje, vezani uz datum ili razdoblje plaćanja, kamatnu stopu na zakašnjelo plaćanje, odnosno, uz naknadu za troškove naplate, budu ili neizvršivi ili upotrijebljeni kao podloga za zahtjev za naknadu štete ako su posebno nepravedni prema vjerovniku.

Pri određivanju je li ugovorni uvjet ili postupanje posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu prvog podstavka razmatraju se sve okolnosti slučaja, uključujući:

[…]

[…]”

9

Članak 2. stavak 3. zákona č. 89/2012 Sb., občanský zákoník (Zakon br. 89/2012 o Građanskom zakoniku) određuje:

„Tumačenje i primjena zakonske odredbe ne smiju biti protivni dobrim običajima niti dovesti do okrutnosti i nepoštenja koji vrijeđaju uobičajene ljudske osjećaje.”

10

Članak 3. nařízení vlády č. 351/2013 Sb., kterým se určuje výše úroků z prodlení a nákladů spojených s uplatněním pohledávky, určuje odměna likvidátora, likvidačního správce a člena orgánu právnické osoby jmenovaného soudem a upravují některé otázky Obchodního věstníku, veřejných rejstříků právnických a fyzických osob a evidence svěřenských fondů a evidence údajů o skutečných majitelích (Vladina uredba br. 351/2013 o utvrđivanju iznosa zateznih kamata i troškova naplate tražbine, utvrđivanju naknada likvidatorima i članu tijela pravne osobe koje je imenovao sud i kojom se pojašnjavaju određena pitanja koja se odnose na Službeni glasnik građanskih i trgovačkih oglasa i na javne registre pravnih i fizičkih osoba, fiducijarne fondove i podatke o stvarnim vlasnicima; u daljnjem tekstu: Uredba br. 351/2013) predviđa:

„Kada je riječ o obvezi između poduzetnika ili ako je predmet obveze između poduzetnika i javnog naručitelja prema Zakonu o javnoj nabavi obveza isporuke robe ili pružanje usluga javnom naručitelju uz naknadu, minimalni iznos troškova naplate svake tražbine iznosi 1200 [čeških kruna (CZK) (otprilike 50 eura)].”

11

Društva ALD i Gedem, osnovana u skladu s češkim pravom, sklopila su pet ugovora o najmu pokretne imovine (u daljnjem tekstu: ugovori o kojima je riječ u glavnom postupku). Na temelju općih uvjeta koji se primjenjuju na te ugovore, društvo ALD bilo je dužno izdati zasebne račune za iznose koji se duguju kao naknada za usluge pružene društvu Gedem u okviru tih ugovora. Društvo Gedem moralo je platiti te iznose po dospijeću navedenom na računima.

12

Međutim, društvo Gedem nije po utvrđenim rokovima dospijeća podmirilo 25 iznosa dospjelih na temelju ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku, što odgovara ukupnom iznosu od 206799,13 CZK (otprilike 8750 eura), za razdoblja između 27. travnja 2016. i 30. rujna 2016.

13

Krajský soud v Hradci Králové – pobočka v Pardubicích (Okružni sud u Hradcu Králové – stalna služba u Pardubicama, Češka Republika) je rješenjem od 12. travnja 2017. utvrdio nesolventnost društva Gedem, proglasio njegov stečaj i imenovao osobu DY njegovim stečajnim upraviteljem.

14

Društvo ALD je u okviru tog postupka zatražilo plaćanje svoje tražbine, zajedno sa zateznim kamatama, kao i, na ime troškova naplate, fiksni iznos od 1200 CZK za svaki od 25 iznosa dospjelih na temelju pet ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno ukupno 30000 CZK (otprilike 1250 eura), na temelju članka 3. Uredbe br. 351/2013.

15

Nakon što je osoba DY podnijela prigovor protiv plaćanja tog fiksnog iznosa, društvo ALD podnijelo je tužbu pred Krajský soudom v Hradci Králové – pobočka v Pardubicích (Okružni sud u Hradcu Králové – stalna služba u Pardubicama) radi utvrđenja njegova prava na fiksnu naknadu za troškove naplate koje je snosilo za svaki od 25 iznosa dospjelih na temelju pet ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku.

16

Presudom od 28. svibnja 2018. taj je sud djelomično prihvatio zahtjev društva ALD, dodijelivši mu fiksnu naknadu za troškove naplate u iznosu od 1200 CZK za tražbine koje proizlaze iz svakog od pet ugovora, odnosno ukupno 6000 CZK (otprilike 250 eura), a u preostalom je dijelu odbio tužbu.

17

Društvo ALD podnijelo je protiv te presude žalbu Vrchní soudu v Praze (Visoki sud u Pragu, Češka Republika), sudu koji je uputio zahtjev, koji je potvrdio navedenu presudu. Taj je sud smatrao da se u ovom slučaju fiksna naknada za troškove naplate duguje samo jednom za svaki od pet ugovora, neovisno o broju plaćanja koja nisu izvršena po dospijeću.

18

Društvo ALD podnijelo je tužbu protiv tih presuda Ústavní soudu (Ustavni sud, Češka Republika), koji je presudom od 24. studenoga 2020. ukinuo presudu Vrchní souda v Praze (Visoki sud u Pragu) i vratio mu predmet na ponovno odlučivanje, pri čemu je odbio tužbu u preostalom dijelu. Ústavní soud (Ustavni sud) smatrao je da je sud koji je uputio zahtjev povrijedio pravo tog društva na pošteno suđenje zajamčeno češkim Ustavom time što nije ispitao potrebu upućivanja prethodnog pitanja Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a, iako se društvo ALD pozvalo na potrebu tumačenja nacionalnog propisa u skladu s pravom Unije.

19

S obzirom na to da ugovori o kojima je riječ u glavnom postupku podrazumijevaju isplatu uzastopnih naknada, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati mora li vjerovnik, da bi se ostvario cilj Direktive 2011/7, dobiti fiksni iznos predviđen u članku 6. stavku 1. te direktive za svako zakašnjelo plaćanje do kojeg je došlo u okviru izvršenja jednog ugovora, uključujući kada se plaćanja koja nisu izvršena po dospijeću odnose na iznose koji su male vrijednosti ili čak niži od tog fiksnog iznosa, ili je dovoljno da taj vjerovnik dobije samo jedan fiksni iznos za sva zakašnjela plaćanja do kojih je došlo u okviru izvršenja tog ugovora. Taj sud također nastoji doznati može li nacionalni sud odbiti zahtjev koji se temelji na prvom tumačenju ako bi taj zahtjev bio „protiv[an] dobrim običajima (članak 2. stavak 3. [Zakona br. 89/2012])”.

20

U tim je okolnostima Vrchní soud v Praze (Visoki sud u Pragu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati treba li članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi s člankom 3. te direktive, tumačiti na način da se, kada su jednim te istim ugovorom predviđena periodična plaćanja, pri čemu se svako od njih mora izvršiti unutar određenog roka, minimalni fiksni iznos od 40 eura, predviđen u tom članku 6. stavku 1., duguje na ime naknade vjerovniku za troškove naplate za svako zakašnjelo plaćanje ili se tu naknadu duguje jednokratno u okviru izvršavanja jednog ugovora, neovisno o broju plaćanja koja nisu izvršena u tom roku.

22

Kao prvo, stavkom 1. članka 6. Direktive 2011/7 državama članicama nalaže se da osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama, u smislu članka 2. točke 1. te direktive, vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura. Usto, stavak 2. tog članka 6. nalaže državama članicama da osiguravaju da se taj fiksni minimalni iznos duguje automatski, čak i bez slanja požurnice dužniku, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate. Naposljetku, stavak 3. navedenog članka 6. priznaje vjerovniku pravo da, uz minimalni fiksni iznos od 40 eura, od dužnika dobije i razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze navedeni fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja.

23

Pojam „zakašnjelo plaćanje”, koji je temelj vjerovnikova prava da od dužnika dobije ne samo kamate na zakašnjelo plaćanje, na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 2011/7, nego i minimalni fiksni iznos od 40 eura, na temelju članka 6. stavka 1. te direktive, definiran je u članku 2. točki 4. navedene direktive kao plaćanje koje nije izvršeno unutar ugovornog ili zakonskog razdoblja plaćanja. Budući da ista direktiva obuhvaća, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., „sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju”, taj pojam „zakašnjelo plaćanje” primjenjuje se na sve poslovne transakcije razmatrane pojedinačno (presuda od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 21. i navedena sudska praksa).

24

Kao drugo, članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7 definira pretpostavke za pravo na minimalni fiksni iznos od 40 eura na način da, što se tiče poslovnih transakcija između poduzeća, upućuje na članak 3. te direktive. Taj članak u svojem stavku 1. predviđa da države članice osiguravaju da, u poslovnim transakcijama, vjerovnik koji je ispunio svoje obveze i koji nije o dospijeću primio dugovani iznos, ima pravo zahtijevati kamate na zakašnjelo plaćanje, bez potrebe izdavanja požurnice, osim ako dužnik nije odgovoran za kašnjenje (presuda od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 22. i navedena sudska praksa).

25

Iz toga proizlazi da se, poput prava na kamatu na zakašnjelo plaćanje, koje je predviđeno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2011/7, pravo na minimalni fiksni iznos, predviđeno člankom 6. stavkom 1. te direktive, koje također nastaje zbog „zakašnjelog plaćanja” u smislu članka 2. točke 4. navedene direktive, vezuje za „poslovne transakcije” razmatrane pojedinačno. Te kamate, kao i taj fiksni iznos, automatski dospijevaju po isteku razdoblja plaćanja predviđenog u članku 3. stavcima 3. do 5. iste direktive, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz njegova stavka 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

26

Članak 6. stavke 1. i 2. Direktive 2011/7 stoga treba tumačiti na način da se minimalni fiksni iznos od 40 eura, na ime naknade za troškove naplate, vjerovniku koji je ispunio svoje obveze duguje za svako plaćanje koje nije izvršeno po dospijeću kao naknada za poslovnu transakciju potvrđenu u računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje, uključujući slučaj više zakašnjelih plaćanja periodične prirode u okviru jednog te istog ugovora, osim ako dužnik nije odgovoran za ta zakašnjenja (presuda od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 24. do 26. i navedena sudska praksa).

27

Kao treće, to je tumačenje članka 6. Direktive 2011/7 potvrđeno njezinom svrhom. Naime, iz članka 1. stavka 1. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 3., proizlazi da ona ima za cilj ne samo odvraćanje od kašnjenja u plaćanju, sprečavajući da ona postanu financijski privlačna dužnicima zbog niskih kamatnih stopa zaračunanih u takvoj situaciji, odnosno njihova nepostojanja, nego i učinkovitu zaštitu vjerovnika od takvih kašnjenja, time što mu se osigurava što potpunija naknada troškova naplate koji su mu nastali. U tom se pogledu u uvodnoj izjavi 19. navedene direktive pojašnjava, s jedne strane, da bi troškovi naplate također trebali uključivati naplatu administrativnih troškova i naknadu internih troškova pretrpljenih zbog zakašnjelog plaćanja i, s druge strane, da bi naknada u obliku fiksnog iznosa za cilj trebala imati ograničavanje administrativnih i internih troškova vezanih uz naplatu (presuda od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 27. i navedena sudska praksa).

28

Stoga činjenica da dužnik nakupi nekoliko zakašnjelih plaćanja periodične prirode u okviru izvršavanja jednog te istog ugovora ne može imati za posljedicu smanjenje minimalnog fiksnog iznosa koji se duguje na ime naknade troškova naplate za svako zakašnjelo plaćanje na jedan jedinstveni fiksni iznos. Tim bi se smanjenjem, prije svega, oduzeo korisni učinak članku 6. Direktive 2011/7, čiji je cilj, kao što je to istaknuto u prethodnoj točki ove presude, ne samo odvraćanje od tih kašnjenja u plaćanju nego i to da se tim iznosima nadoknade „vjerovnikov[i] vlastit[i] troškov[i] naplate”, pri čemu se ti troškovi povećavaju razmjerno broju plaćanja i iznosima koje dužnik ne plaća po dospijeću. Navedeno bi smanjenje, nadalje, bilo jednako tomu da se dužniku odobri odstupanje od članka 6. stavka 1. te direktive, čime bi ga se oslobodilo dijela financijskog tereta koji proizlazi iz njegove obveze da, na ime svakog plaćanja nepodmirenog po dospijeću, plati fiksni iznos od 40 eura, pri čemu to odstupanje nije opravdano nikakvim „opravdanim razlogom” u smislu članka 7. stavka 1. drugog podstavka točke (c) navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software, C‑370/21, EU:C:2022:947, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

29

Međutim, češka vlada u svojim pisanim očitovanjima ističe da bi vjerovnikovo kumuliranje više fiksnih iznosa, kada je više periodičnih plaćanja koja proizlaze iz jednog te istog ugovora zakašnjelo, bilo protivno svrsi članka 6. stavka 3. Direktive 2011/7, što bi značilo ponuditi pravednu naknadu za stvarno nastale troškove tog vjerovnika, a u svrhu odvraćanja od kašnjenja u plaćanju. Prema mišljenju te vlade, takvo kumuliranje dovelo bi do toga da se vjerovniku, za ukupne troškove nastale u slučaju naplate više tražbina od samo jednog dužnika i koja proizlaze iz istog ugovora, dodjeljuje fiksna naknada koja premašuje administrativne i interne troškove koji su stvarno nastali i povezani su s naplatom. Ona smatra da naknada u fiksnom iznosu, predviđena tom odredbom, ima za cilj odražavati troškove koje je vjerovnik stvarno snosio i nije kaznene prirode.

30

U tom je pogledu Sud već pojasnio da se pravo na „razumnu” naknadu, predviđeno u članku 6. stavku 3. Direktive 2011/7 „za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja” odnosi na troškove naplate, neovisno o tome kakvi oni bili, koji premašuju minimalni iznos od 40 eura na koji vjerovnik automatski ima pravo, na temelju članka 6. stavka 1. te direktive, kada se u poslovnim transakcijama zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje, među ostalim na temelju članka 3. navedene direktive. Takva naknada stoga ne može pokriti ni dio tih troškova koji je već obuhvaćen minimalnim fiksnim iznosom od 40 eura, ni troškove koji su prekomjerni s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja (presuda od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 39.).

31

Iz toga slijedi da se ne može pozivati na članak 6. stavak 3. Direktive 2011/7 kako bi se ograničilo vjerovnikovo pravo da primi fiksni iznos predviđen člankom 6. stavkom 1. te direktive. Međutim, u granicama određenima u prethodnoj točki ove presude moguće je uzeti u obzir, među ostalim, činjenicu da su naknade za poslovne transakcije koje dužnik nije platio po dospijeću dovele do jedinstvenog zahtjeva, a za potrebe ocjene razumnosti naknade ostalih troškova naplate nastalih zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja (presuda od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 40.).

32

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi s člankom 3. te direktive, treba tumačiti na način da se, kada su jednim te istim ugovorom predviđena periodična plaćanja, pri čemu se svako od njih mora izvršiti unutar određenog roka, minimalni fiksni iznos od 40 eura, predviđen u tom članku 6. stavku 1., duguje na ime naknade vjerovniku za troškove naplate za svako zakašnjelo plaćanje.

33

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi sa stavkom 3. tog članka i člankom 7. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (c) te direktive, tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud na temelju općih načela nacionalnog privatnog prava odbije ili smanji fiksni iznos predviđen u prvoj od tih odredaba kada se zakašnjela plaćanja do kojih je došlo u okviru jednog te istog ugovora osobito odnose na iznose koji su male vrijednosti ili čak niži od tog fiksnog iznosa.

34

Europska komisija izražava dvojbe u pogledu dopuštenosti drugog pitanja jer smatra da je hipotetske prirode. Navodi, naime, da je u glavnom predmetu ukupan iznos glavne tražbine znatno veći od ukupnog iznosa fiksne naknade koja se zahtijeva na temelju članka 3. Uredbe br. 351/2013 kojom se u nacionalno pravo prenosi članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7.

35

U tom smislu valja podsjetiti na to da je, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 8. prosinca 2022., Google (Uklanjanje poveznica koje vode do navodno netočnog sadržaja), C‑460/20, EU:C:2022:962, t. 41. i navedena sudska praksa).

36

Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 8. prosinca 2022., Google (Uklanjanje poveznica koje vode do navodno netočnog sadržaja), C‑460/20, EU:C:2022:962, t. 42. i navedena sudska praksa).

37

Točno je da je u ovom slučaju, kao što to ističe Komisija, ukupan iznos glavne tražbine veći od ukupnog iznosa zatražene fiksne naknade. Iz toga ipak ne proizlazi da je postavljeno pitanje hipotetsko. Naime, u nedostatku izričitog navoda u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje o tom pitanju, ne može se isključiti da su, od 25 plaćanja o kojima je riječ u glavnom predmetu i koja nisu izvršena po dospijeću, neka od njih niska ili čak niža od fiksnog iznosa utvrđenog u članku 3. te uredbe, u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive.

38

Stoga to pitanje valja meritorno ispitati.

39

Najprije valja podsjetiti na to da se načelom nadređenosti prava Unije nacionalnim sudovima nalaže, radi jamčenja djelotvornosti svih odredaba prava Unije, među ostalim, da u najvećoj mogućoj mjeri tumače svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije (presude od 13. studenoga 1990., Marleasing, C‑106/89, EU:C:1990:395, t. 8., i od 18. siječnja 2022., Thelen Technopark Berlin, C‑261/20, EU:C:2022:33, t. 26.).

40

Konkretnije, nacionalni sud koji, kao u ovom slučaju, postupa u sporu koji se vodi isključivo između pojedinaca, kada primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja direktive, dužan ih je tumačiti u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s njezinim ciljem, ne dovodeći u pitanje određena ograničenja, uključujući osobito zabranu contra legem tumačenja nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2022., Thelen Technopark Berlin, C‑261/20, EU:C:2022:33, t. 27. i 28. i navedenu sudsku praksu).

41

U ovom slučaju, iako se sud koji je uputio zahtjev pozvao na opća načela nacionalnog privatnog prava, među kojima osobito na načelo koje zabranjuje tumačenje i primjenu zakonske odredbe na način protivan prihvaćenim moralnim načelima, on nije naveo da ta načela sprečavaju to da on primjenjive odredbe nacionalnog prava tumači u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/7, u vezi sa stavkom 3. tog članka i člankom 7. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (c) te direktive.

42

U tim bi okolnostima prihvaćanje toga da nacionalni sud može odbiti ili smanjiti fiksni iznos iz članka 6. stavka 1. Direktive 2011/7 značilo dopustiti nacionalnom sudu da odstupi od svoje obveze davanja punog učinka toj odredbi, kako ju je Sud protumačio u presudama od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia (C‑585/20, EU:C:2022:806) i od 1. prosinca 2022., DOMUS‑Software (C‑370/21, EU:C:2022:947).

43

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi sa stavkom 3. tog članka i člankom 7. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (c) te direktive, treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud na temelju općih načela nacionalnog privatnog prava odbije ili smanji fiksni iznos predviđen prvom od tih odredaba, uključujući kada se zakašnjela plaćanja do kojih je došlo u okviru jednog te istog ugovora osobito odnose na iznose koji su male vrijednosti ili čak niži od tog fiksnog iznosa.

44

Uzimajući u obzir odgovor na drugo pitanje, na treće pitanje nije potrebno odgovoriti.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje: