Uredba (EZ) br. 2201/2003 poznata kao „Uredba Bruxelles II.a” je jedinstven pravni instrument koji ima za cilj da međunarodnim parovima pomogne riješiti sporove oko njihovog razvoda i starateljstva nad djecom, a koji se odnose na više od jedne zemlje.

Utvrđuje:

pravila o tome koji je sud nadležan za rješavanje bračnih pitanja i roditeljske odgovornosti u sporovima koji uključuju više od jedne zemlje;
pravila kojima se u nekoj državi članici Europske unije olakšava priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici EU-a;
postupak za rješavanje predmeta u kojima jedan roditelj otme dijete iz jedne države članice i odvede ga u drugu državu članicu.

Uredba se ne bavi predmetima materijalnoga obiteljskog prava. Za to su odgovorne pojedinačne države članice.

KLJUČNE TOČKE

Uredba se primjenjuje na predmete građanskog prava koji uključuju više od jedne zemlje i odnose se:

na razvod;
na zakonsku rastavu;
poništenja braka;
na svaki aspekt roditeljske odgovornosti (kao što su prava na roditeljsku skrb i kontakt s djetetom).

Jedan od glavnih ciljeva uredbe je zadržati prava djece na održavanje kontakta s oba roditelja, čak i ako su rastavljeni ili žive u različitim državama članicama.

Uredba se ne primjenjuje na slučajeve koji se odnose:

na razloge razvoda ili pravo koje se primjenjuje u slučajevima razvoda;
na pitanja povezana s razvodom kao što je uzdržavanje;
na utvrđivanje i dovođenje u pitanje očinstva;
na sudske odluke o posvajanju i povezane pripremne mjere;
na poništavanje ili pobijanje posvajanja;
na ime i prezime djeteta;
na neovisnost djece o roditeljima ili skrbnicima;
na upravljanje imovinom i nasljeđe;
na mjere poduzete kao rezultat kaznenih djela koja su počinila djeca.

Bračni sporovi

Ne postoji opće pravilo koje se odnosi na nadležnost u bračnim stvarima. Kako bi se utvrdila država članica u kojoj sud ima pravo donijeti odluku u nekom predmetu, uredba utvrđuje sedam alternativnih temelja za nadležnost na temelju državljanstva supružnika ili njihova uobičajena boravišta.

Roditeljska odgovornost

Sustav se primjenjuje:

na pravo na roditeljsku skrb i pravo na kontakt s djetetom;
na skrbništvo, odgajateljstvo i slične institute;
na određivanje i dužnosti svake osobe ili tijela koje brine o djetetu i njegovoj imovini, koje ga zastupa i koje mu pomaže;
na smještaj djeteta kod udomitelja ili u ustanovu;
na mjere zaštite djeteta koje se odnose na upravljanje, čuvanje ili raspolaganje djetetovom imovinom.

Takvi predmeti obično su u nadležnosti sudova u državi članici u kojoj dijete uobičajeno boravi. Ako nije moguće utvrditi gdje dijete uobičajeno boravi (kao što je slučaj s izbjeglicama), država članica u kojoj se dijete nalazi automatski se proglašava nadležnom.

Otmica djeteta

Uredba također utvrđuje pravila za rješavanje predmeta u kojima su djeca nezakonito odvedena ili zadržana.

Sudovi u državi članici u kojoj je dijete uobičajeno boravilo neposredno prije otmice zadržavaju nadležnost dok dijete ne počne boraviti većinom u drugoj državi članici.

Priznavanje

U skladu s uredbom svaka država članica mora automatski priznati sudske odluke donesene u drugoj državi članici o bračnim sporovima i pitanjima povezanim s roditeljskom odgovornošću. Priznavanje je moguće odbiti u sljedećim slučajevima:

ako je očito u suprotnosti s javnim redom;
ako tuženik nije na vrijeme dobio dokument o pokretanju postupka i zbog toga ne može organizirati pravnu obranu (u predmetima u kojima je sudska odluka donesena u odsutnosti tuženika);
ako je priznavanje nepomirljivo s nekom drugom sudskom odlukom u postupku između istih stranaka.

Što se tiče sudskih odluka u odnosu na roditeljsku odgovornost, priznavanje se može odbiti:

ako dijete nije dobilo mogućnost saslušanja;
na zahtjev osobe koja tvrdi da sudska odluka krši njezinu roditeljsku odgovornost te da je donesena iako ta osoba nije dobila mogućnost saslušanja.

Provedba

Sudska odluka o ostvarivanju roditeljske odgovornosti koja je izvršiva u državi članici u kojoj je donesena može biti izvršena u drugoj državi članici kada je tamo proglašena izvršivom na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke. Međutim, proglašenje nije potrebno u slučajevima sudskih odluka kojima se daje pravo na kontakt ili koje se odnose na predaju djeteta, a koje je izvorni sudac potvrdio u skladu s uredbom.

Suradnja između središnjih nadležnih tijela u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću

Svaka država članica određuje središnje nadležno tijelo (ili više njih) čije dužnosti uključuju:

pomaganje roditeljima koji traže predaju djeteta koje je drugi roditelj oteo i odveo u drugu zemlju EU-a;
promicanje dijeljenja informacija o nacionalnom pravu i postupcima;
pomaganje sudovima u međusobnoj komunikaciji;
pomaganje roditeljima ili skrbnicima koji traže priznavanje i izvršenje odluka;
nastojanje rješavanja nesporazuma između roditelja ili skrbnika na alternativne načine kao što je posredovanje.

Središnja tijela redovno se sastaju kao članovi Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima.

Postojeći sporazumi

Opće pravilo glasi da se uredbom zamjenjuju postojeće konvencije o istim stvarima koje uključuju dvije ili više država članica. U odnosima između država članica ima prednost nad određenim multilateralnim konvencijama:

Haaškom konvencijom iz 1961. (pravo primjenljivo na zaštitu maloljetnika)
Luksemburškom konvencijom iz 1967. (priznavanje odluka koje se odnose na brakove)
Haaškom konvencijom iz 1970. (priznavanje razvoda)
Europskom konvencijom iz 1980. (skrbništvo nad djecom)
Haaškom konvencijom iz 1980. (građanski aspekti međunarodne otmice djece).

S obzirom na Haašku konvenciju od 19. listopada 1996. o roditeljskoj odgovornosti i mjerama za zaštitu djece (vidi sažetak), uredba je u potpunosti primjenjiva ako dijete ima uobičajeno boravište u zemlji EU-a.

Izuzeci i posebna pravila

Danska nema nikakvih obveza prema uredbi i stoga za nju nije obvezujuća.

Posebne pravila primjenjuju se:

na odnose između Finske i Švedske s Danskom, Islandom i Norveškom u pogledu primjene Nordijske konvencije o braku od 6. veljače 1931.
na odnose između Svete Stolice i Portugala, Italije, Španjolske i Malte.

Stavljanje izvan snage

Uredba Bruxelles II.a revidirana je Uredbom (EU) 2019/1111 (Preinačena verzija Uredbe Bruxelles II.a), koja se primjenjuje od 1. kolovoza 2022. (vidi sažetak).

OD KADA SE UREDBA PRIMJENJUJE?

Primjenjuje se od 1. ožujka 2005.

POZADINA

Za više informacija vidjeti:

Obrasci – bračni sporovi i stvari povezane s roditeljskom odgovornošću (Europski portal e-pravosuđa)
Obiteljsko pravo (Europska komisija)
Obiteljska pitanja i ostavina (web stranica).

GLAVNI DOKUMENT

Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23.12.2003., str. 1–29).

Naknadne izmjene Uredbe (EZ) br. 2201/2003 ugrađene su u izvorni tekst. Ovaj pročišćeni tekst namijenjen je isključivo dokumentiranju.

VEZANI DOKUMENTI

Odluka Vijeća 2010/405/EU od 12. srpnja 2010. o odobrenju pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 189, 22.7.2010., str. 12-13).

Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 343, 29.12.2010., str. 10-16).

Odluka Komisije 2012/714/EU od 21. studenoga 2012. o potvrdi sudjelovanja Litve u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 323, 22.11.2012., str. 18-19).

Odluka Komisije 2014/39/EU od 27. siječnja 2014. kojom se potvrđuje sudjelovanje Grčke u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 23, 28.1.2014., str. 41-42).

Posljednje ažuriranje 03.09.2021

Top