EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Sudske odluke u bračnim sporovima i stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću: nadležnost, priznavanje i izvršenje (Uredba Bruxelles II.a)

Sudske odluke u bračnim sporovima i stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću: nadležnost, priznavanje i izvršenje (Uredba Bruxelles II.a)

SAŽETAK DOKUMENTA:

Uredba (EZ) br. 2201/2003 - nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću

SAŽETAK

Riječ je o jedinstvenom pravnom instrumentu koji parovima pomaže riješiti sporove koji se odnose na više od jedne zemlje, a u odnosu na njihov razvod i skrbništvo nad njihovom djecom.

ČEMU SLUŽI OVA UREDBA?

Utvrđuje:

pravila o tome koji je sud nadležan za rješavanje bračnih stvari i roditeljske odgovornosti u sporovima koji uključuju više od jedne zemlje;

pravila kojima se u nekoj zemlji EU-a olakšava priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u drugoj zemlji EU-a;

postupak za rješavanje predmeta u kojima jedan roditelj otme dijete iz jedne zemlje EU-a i odvede ga u drugu zemlju.

Uredba se ne bavi predmetima materijalnoga obiteljskog prava. Za to su odgovorne pojedine zemlje EU-a.

KLJUČNE TOČKE

Uredba se primjenjuje na predmete građanskog prava koji uključuju više od jedne zemlje i odnose se:

na razvod;

na zakonsku rastavu;

na poništenje braka;

na svaki aspekt roditeljske odgovornosti (kao što su prava na roditeljsku skrb i kontakt s djetetom).

Jedan od glavnih ciljeva Uredbe jest zadržati prava djece na održavanje kontakta s oba roditelja, čak i ako su rastavljeni ili žive u različitim zemljama EU-a.

Uredba se ne primjenjuje na slučajeve koji se odnose:

na razloge razvoda ili pravo koje se primjenjuje u slučajevima razvoda;

na pitanja povezana s razvodom kao što je uzdržavanje;

na utvrđivanje i dovođenje u pitanje očinstva;

na sudske odluke o posvajanju i povezane pripremne mjere;

na poništavanje ili pobijanje posvajanja;

na ime i prezime djeteta;

na neovisnost djece o roditeljima ili skrbnicima;

na upravljanje imovinom i nasljeđe;

na mjere poduzete kao rezultat kaznenih djela koja su počinila djeca.

Bračne stvari

Ne postoji opće pravilo koje se odnosi na nadležnost u bračnim stvarima. Kako bi se utvrdila zemlja EU-a u kojoj sud ima pravo donijeti odluku u nekom predmetu, Uredba utvrđuje sedam alternativnih temelja za nadležnost na temelju državljanstva supružnika ili njihova uobičajena boravišta.

Roditeljska odgovornost

Primjenjuje se:

na pravo na roditeljsku skrb i pravo na kontakt s djetetom;

na skrbništvo, odgajateljstvo i slične institute;

na određivanje i dužnosti svake osobe ili tijela koje brine o djetetu i njegovoj imovini, koje ga zastupa i koje mu pomaže;

na smještaj djeteta kod udomitelja ili u ustanovu;

na mjere zaštite djeteta koje se odnose na upravljanje, čuvanje ili raspolaganje djetetovom imovinom.

Takvi predmeti obično su u nadležnosti sudova u zemljiEU-a u kojoj dijete uobičajeno boravi . Ako nije moguće utvrditi gdje dijete uobičajeno boravi (kao što je slučaj s izbjeglicama), zemlja EU-a u kojoj se dijete nalazi automatski se proglašava nadležnom.

Otmica djeteta

Uredba također utvrđuje pravila rješavanja predmeta u kojima su djeca nezakonito odvedena ili zadržana.

Sudovi u zemlji EU-a u kojoj je dijete uobičajeno boravilo netom prije otmice zadržavaju nadležnost dok dijete ne počne uglavnom boraviti u drugoj zemlji EU-a.

Priznavanje

U skladu s Uredbom svaka zemlja EU-a mora automatski priznati sudske odluke donesene u drugoj zemlji EU-a o bračnim sporovima i stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću. Priznavanje je moguće odbiti u sljedećim slučajevima:

ako je očito u suprotnosti s javnim redom;

ako tuženik nije na vrijeme dobio dokument o pokretanju postupka i zbog toga ne može organizirati pravnu obranu (u predmetima u kojima je sudska odluka donesena u odsutnosti tuženika);

ako je priznavanje nepomirljivo s nekom drugom sudskom odlukom u postupku između istih stranaka.

Što se tiče sudskih odluka u odnosu na roditeljsku odgovornost, priznavanje se može odbiti:

ako dijete nije dobilo mogućnost saslušanja;

na zahtjev osobe koja tvrdi da sudska odluka krši njezinu roditeljsku odgovornost te da je donesena iako ta osoba nije dobila mogućnost saslušanja.

Izvršenje

Sudska odluka o ostvarivanju roditeljske odgovornosti koja je izvršiva u zemlji EU-a u kojoj je donesena može biti izvršena u drugoj zemlji EU-a kada je tamo proglašena izvršivom na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke. Međutim, nije potrebno proglašenje u slučajevima sudskih odluka kojima se daje pravo na kontakt ili koje se odnose na predaju djeteta, a koje je izvorni sudac potvrdio u skladu s Uredbom.

Suradnja između središnjih tijela u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću

Svaka zemlja EU-a određuje središnje tijelo (ili više njih) čije dužnosti uključuju:

pomaganje roditeljima koji traže predaju djeteta koje je drugi roditelj oteo i odveo u drugu zemlju EU-a;

promicanje dijeljenja informacija o nacionalnom pravu i postupcima;

pomaganje sudovima u međusobnoj komunikaciji;

pomaganje roditeljima ili skrbnicima koji traže priznavanje i izvršenje odluka;

nastojanje rješavanja nesporazuma između roditelja ili skrbnika na alternativne načine kao što je posredovanje.

Središnja tijela redovno se sastaju kao članovi Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima.

Postojeći sporazumi

Opće pravilo glasi da se Uredbom zamjenjuju postojeće konvencije o istim stvarima koje uključuju dvije ili više zemalja EU-a. U odnosima između zemalja EU-a ima prednost pred sljedećim multilateralnim konvencijama:

Haaškom konvencijom iz 1961. godine (pravo primjenjivo na zaštitu maloljetnika);

Luksemburškom konvencijom iz 1967. godine (priznavanje odluka koje se odnose na valjanost brakova);

Haaškom konvencijom iz 1970. godine (priznavanje razvoda);

Europskom konvencijom iz 1980. godine (skrb nad djecom);

Haaškom konvencijom iz 1980. godine (građanski aspekti međunarodne otmice djece).

U odnosu na Haašku konvenciju od 19. listopada 1996. o roditeljskoj odgovornosti i mjerama za zaštitu djece, Uredba se u potpunosti primjenjuje ako dijete ima uobičajeno boravište u zemlji EU-a.

Izuzimanje i posebne odredbe

Danska nema nikakvih obveza u skladu s Uredbom jer je nije ratificirala.

Posebne odredbe primjenjuju se:

na odnose između Finske i Švedske s Danskom, Islandom i Norveškom u pogledu primjene Nordijske konvencije o braku od 6. veljače 1931.;

na odnose između Svete Stolice i Portugala, Italije, Španjolske i Malte.

Više informacija:

DOKUMENT

Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000

REFERENCE

Dokument

Dan stupanja na snagu

Rok za transponiranje u državama članicama

Službeni list

Uredba (EZ) br. 2201/2003

1.8.2004.

-

SL L 338, 23.12.2003., str. 1.-29.

Zakon (i) o izmjenama i dopunama

Dan stupanja na snagu

Rok za transponiranje u državama članicama

Službeni list

Uredba (EZ) br. 2116/2004

3.1.2005.

-

SL L 367, 14.12.2004., str. 1.-2.

VEZANI DOKUMENTI

Odluka Vijeća 2010/405/EU od 12. srpnja 2010. o odobrenju pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 189, 22.7.2010., str. 12.-13.)

Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 343, 29.12.2010., str. 10.-16.)

Odluka Komisije 2012/714/EU od 21. studenoga 2012. o potvrdi sudjelovanja Litve u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 323, 22.11.2012., str. 18.-19.)

Odluka Komisije 2014/39/EU od 27. siječnja 2014. kojom se potvrđuje sudjelovanje Grčke u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL L 23, 28.1.2014., str. 41.-42.)

Posljednje ažuriranje 24.09.2015

Top