1.

U svojoj žalbi Westfälische Drahtindustrie GmbH (u daljnjem tekstu: WDI), Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: WDV) i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Pampus) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: žalitelji) traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 23. studenoga 2022., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑275/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:723), kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu kojom, u okviru glavnog zahtjeva, traže, kao prvo, da se na temelju članka 263. UFEU‑a poništi dopis Europske komisije od 2. ožujka 2020. kojim im je ta institucija naložila da joj plate iznos od 12236931,69 eura koji, prema njezinu mišljenju, odgovara preostalom nepodmirenom iznosu novčane kazne koja im je izrečena 30. rujna 2010., kao drugo, da se utvrdi da je uplatom iznosa od 18149636,24 eura 17. listopada 2019. novčana kazna u potpunosti podmirena i, kao treće, da se Komisiji naloži da WDI‑ju isplati iznos od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od tog datuma, zbog stjecanja bez osnove te, podredno, da se Komisiji na temelju članka 268. UFEU‑a naloži da im isplati iznos od 12236931,69 eura, koji Komisija potražuje od WDI‑ja, kao i preplaćeni iznos koji je ta institucija primila, do iznosa od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa.

2.

Ovaj spor potječe iz presude od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10, u daljnjem tekstu: presuda od 15. srpnja 2015., EU:T:2015:515), kojom je Opći sud, s jedne strane, djelomično poništio, među ostalim, Komisijinu odluku kojom se utvrđuje postojanje povrede članka 101. UFEU‑a u dijelu u kojem se njome žaliteljima izriče novčana kazna jer je Komisija počinila pogreške prilikom ocjenjivanja njihove sposobnosti plaćanja i, s druge strane, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti naložio žaliteljima da plate novčanu kaznu čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koja im je izrečena u toj odluci. Nakon objave te presude pojavila su se različita mišljenja u pogledu datuma od kojeg trebaju teći kamate na tu novčanu kaznu. Naime, žalitelji su smatrali da kamate trebaju početi teći od objave presude od 15. srpnja 2015., kojom je Opći sud poništio ex tunc novčanu kaznu koju je Komisija izrekla i utvrdio novu zasebnu novčanu kaznu, dok se, prema Komisijinu mišljenju, te kamate obračunavaju od datuma utvrđenog u navedenoj Komisijinoj odluci, odnosno gotovo pet godina prije objave te presude.

3.

U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom ću se mišljenju usredotočiti na analizu prvog žalbenog razloga, koji se u biti odnosi na pitanje dovodi li, u slučaju kao što je onaj u ovom predmetu, odnosno kada je Opći sud, kao prvo, poništio Komisijinu odluku u dijelu u kojem se njome utvrđuje iznos izrečene novčane kazne i, kao drugo, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti utvrdio iznos te novčane kazne na istoj razini, činjenica da je Opći sud izvršavao tu nadležnost do toga da se novčana kazna treba kvalificirati kao nova novčana kazna koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je izrekla Komisija, tako da dospijeva na dan objave presude Općeg suda kojom se utvrđuje iznos novčane kazne.

4.

Ovaj predmet stoga Sudu pruža priliku da, s jedne strane, pojasni pravnu prirodu izvršavanja neograničene nadležnosti suda Unije na temelju članka 31. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 2 ) i, s druge strane, pojasni pravne posljedice koje proizlaze iz poništenja ili preinake novčane kazne koju je Komisija izrekla na temelju članka 23. stavka 2. te uredbe, kada sud Unije izvršava takvu nadležnost, osobito u pogledu određivanja trenutka dospijeća te novčane kazne i, podredno, trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate.

5.

U članku 23. Uredbe 1/2003, naslovljenom „Novčane kazne”, u stavcima 2. i 3. navodi se:

„2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

3.   Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”

6.

Člankom 31. te uredbe, naslovljenim „Sudski nadzor Suda”, predviđa se:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”

7.

Točkom 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 3 ), naslovljenom „Sposobnost plaćanja” određuje se:

„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno sniženje kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Sniženje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim Smjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.”

8.

Okolnosti spora i sadržaj sporne odluke izneseni su u točkama 2. do 26. pobijane presude. Za potrebe ove žalbe mogu se sažeti na sljedeći način.

9.

Odlukom C(2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38.344 – Čelik za prednapinjanje) (u daljnjem tekstu: odluka APC) Komisija je sankcionirala više poduzetnika, među kojima i žalitelje, dobavljače čelika za prednapinjanje, zbog njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu na tržištu čelika za prednapinjanje. Komisija je WDI‑ju izrekla novčanu kaznu u iznosu od 56050000 eura. WDV i Pampus bili su solidarno odgovorni u visini od 45600000 eura odnosno 15485000 eura. Ta je sankcija izrečena u članku 2. prvom stavku točki 8. odluke APC.

10.

Tijekom upravnog postupka žalitelji su zatražili da im se odobri iznimno smanjenje novčane kazne zbog nesposobnosti plaćanja, na temelju točke 35. Smjernica iz 2006.

11.

U odluci APC Komisija nije prihvatila taj zahtjev.

12.

Tužbom evidentiranom u tajništvu Općeg suda 14. rujna 2010., žalitelji su pokrenuli postupak za poništenje i preinaku odluke APC. Predmet je upisan pod brojem T‑393/10.

13.

Odlukom C(2010) 6676 final od 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: odluka od 30. rujna 2010.) Komisija je ispravila određene pogreške u izračunu novčanih kazni ( 4 ) te je izmijenila odluku APC, konkretno njezin članak 2. prvi stavak točku 8., smanjivši tako iznos novčanih kazni izrečenih određenim poduzetnicima (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: sporna odluka) ( 5 ). Novčana kazna izrečena WDI‑ju tako je utvrđena na 46550000 eura. WDV i Pampus bili su solidarno odgovorni u visini od 38855000 odnosno 15485000 eura.

14.

U odluci od 30. rujna 2010. utvrđeno je da plaćanje novčanih kazni iz članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke treba biti izvršeno u roku od tri mjeseca od dana dostave odluke od 30. rujna 2010. te da će se po isteku tog roka kamate automatski obračunavati po stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja prvog dana mjeseca u kojem je donesena odluka od 30. rujna 2010., uvećanoj za 3,5 postotnih bodova. Predviđalo se i da, ako sankcionirani poduzetnik podnese pravni lijek, on može novčanu kaznu podmiriti izdavanjem bankarske garancije ili pak privremenom otplatom novčane kazne, u skladu s člankom 85.a stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 ( 6 ).

15.

Žalitelji su 3. prosinca 2010. tajništvu Općeg suda podnijeli zahtjev za privremenu zaštitu u predmetu T‑393/10 kojim su u bitnome tražili suspenziju izvršenja sporne odluke do objave presude o glavnoj tužbi.

16.

Dopisom od 14. veljače 2011. glavni direktor Komisijine Glavne uprave (GU) „Tržišno natjecanje” odbio je novi zahtjev žaliteljâ za smanjenje novčane kazne zbog njihove sposobnosti plaćanja (u daljnjem tekstu: dopis od 14. veljače 2011.).

17.

U rješenju od 13. travnja 2011., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 R, u daljnjem tekstu: rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti, EU:T:2011:178), predsjednik Općeg suda djelomično je prihvatio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji su podnijeli žalitelji, pri čemu je naložio suspenziju njihove obveze da osiguraju bankarsku garanciju u korist Komisije kako bi se izbjegla trenutna naplata novčanih kazni, pod uvjetom da oni toj instituciji privremeno isplate, s jedne strane, iznos od 2000000 eura do 30. lipnja 2011. i, s druge strane, mjesečne obroke u iznosu od 300000 eura, plative petnaestog dana svakog mjeseca od 15. srpnja 2011. do daljnjega, ali najkasnije do objave presude u glavnom predmetu.

18.

U presudi od 15. srpnja 2015., Opći sud odlučio je da Komisija nije počinila pogrešku kada je u spornoj odluci utvrdila da u odnosu na žalitelje postoji povreda članka 101. UFEU‑a Međutim, Opći sud poništio je spornu odluku u dijelu u kojem se njome žaliteljima izriče novčana kazna, kao i dopis od 14. veljače 2011., uz obrazloženje da je Komisija počinila pogreške kada je ocjenjivala njihovu sposobnost plaćanja. U okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, Opći je sud žaliteljima naložio plaćanje novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koja im je izrečena u spornoj odluci, kao što to proizlazi iz izreke presude od 15. srpnja 2015. ( 7 ).

19.

Postupajući u skladu s rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti, WDI je u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. Komisiji privremeno uplatio iznos od ukupno 16400000 eura.

20.

Nakon objave presude od 15. srpnja 2015. pravni savjetnici žaliteljâ stupili su u kontakt s Komisijinim GU‑om „Proračun” kako bi se sporazumno dogovorili o planu otplate novčanih kazni utvrđenih u točkama 4. do 6. izreke te presude. Tada su se pojavila različita mišljenja u pogledu datuma od kojeg trebaju teći kamate na te novčane kazne. Naime, žalitelji su smatrali da kamate moraju početi teći od objave presude od 15. srpnja 2015., dok je GU „ Proračun” smatrao da se kamate obračunavaju od datuma koji proizlazi iz članka 2. drugog i trećeg stavka sporne odluke, odnosno, kada je riječ o žaliteljima, u roku od tri mjeseca od dostave odluke od 30. rujna 2010. To je stajalište navedeno u poruci elektroničke pošte GU‑a „Proračun” od 12. kolovoza 2015., upućenoj kao odgovor na poruku elektroničke pošte zastupnika žaliteljâ od 5. kolovoza 2015., a ponovljeno je i na sastanku koji je 4. rujna 2015. održan između Komisije i WDI‑ja.

21.

Protiv presude od 15. srpnja 2015. žalitelji su podnijeli žalbu, osporavajući među ostalim činjenicu da je Opći sud, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, uzeo u obzir njihovu sposobnost plaćanja u 2015., a ne u 2010. Ta je žalba odbijena rješenjem od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija (C‑523/15 P, u daljnjem tekstu: rješenje Suda, EU:C:2016:541).

22.

Nakon što im je odbijena žalba, žalitelji su od Općeg suda zatražili da protumači presudu od 15. srpnja 2015. na način da se kamate zaračunane na iznos novčane kazne koja je izrečena u toj presudi, duguju od objave te presude. Podredno, žalitelji su od Općeg suda tražili da tu presudu ispravi ili dopuni navođenjem od kojeg dana počinju teći kamate.

23.

U rješenju od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 INTP, EU:T:2018:293), Opći sud utvrdio je da su ti zahtjevi nedopušteni. Kada je riječ o zahtjevu za tumačenje, Opći sud podsjetio je na to da se, da bi bio dopušten, on mora odnositi na točno određenu točku u presudi čije se tumačenje traži. Međutim, pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se obračunavaju u slučaju odgođenog plaćanja iznosa novčanih kazni izrečenih žaliteljima nije bilo razmatrano u presudi od 15. srpnja 2015. Prema mišljenju Općeg suda, zahtjev žaliteljâ imao je za cilj ishođenje mišljenja o zaključcima koje treba izvesti iz presude od 15. srpnja 2015., što ne spada pod zahtjev za tumačenje koji se podnosi na temelju članka 168. stavka 1. njegova Poslovnika. Kada je riječ o drugim dvama zahtjevima, Opći sud ih je smatrao zakašnjelima.

24.

WDI je 16. listopada 2019. obavijestio Komisiju, s jedne strane, da je već platio iznos od 31700000 eura i, s druge strane, da namjerava već sada platiti preostali iznos dugovane novčane kazne, u vidu glavnice i kamata, koji je procijenio na 18149636,24 eura. Prilikom tog obračuna WDI je uzeo u obzir kamate dospjele od 15. listopada 2015., dakle tri mjeseca nakon objave presude od 15. srpnja 2015., te je primijenio kamatnu stopu od 3,48 %.

25.

WDI je 17. listopada 2019. uplatio taj iznos od 18149636,24 eura na Komisijin bankovni račun, čime je ukupan iznos uplata koje su izvršene od 29. lipnja 2011., za podmirenje novčane kazne, dosegao 49849636,24 eura.

26.

Dopisom od 2. ožujka 2020. (u daljnjem tekstu: pobijani akt), Komisija je izrazila svoje neslaganje sa stajalištem koji je WDI iznio u dopisu od 16. listopada 2019. Navela je da, u skladu s kriterijima utvrđenima u presudi od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, u daljnjem tekstu: presuda CB, EU:T:1995:141), kamate nisu počele teći od objave presude od 15. srpnja 2015., nego od datuma utvrđenog u spornoj odluci, odnosno 4. siječnja 2011., i to po stopi od 4,5 %. Slijedom toga, Komisija je WDI‑ju naložila da joj plati iznos od 12236931,69 eura, koji odgovara preostalom nepodmirenom iznosu kada se kao datum dospijeća uzme 31. ožujka 2020.

27.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. svibnja 2020. žalitelji su od Općeg suda najprije tražili, kao prvo, da poništi pobijani akt, kao drugo, da utvrdi da je Komisija trebala uračunati uplate koje je WDI izvršio u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015., uvećane za kamate koje teku na taj iznos u tom razdoblju, što ukupno iznosi 17820610 eura, u novčanu kaznu koju je Opći sud izrekao u okviru svoje neograničene nadležnosti u presudi od 15. srpnja 2015., s učinkom od tog dana, te da je ta novčana kazna stoga bila u potpunosti podmirena uplatom koju je WDI izvršio 17. listopada 2019. u visini od 18149636,24 eura i, kao treće, da naloži Komisiji da WDI‑ju isplati iznos od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa, na temelju stjecanja bez osnove. Podredno, žalitelji su zatražili da se Europskoj uniji, koju zastupa Komisija, naloži, s jedne strane, da im isplati novčanu naknadu u iznosu koji je jednak onome koji se potražuje u pobijanom aktu, odnosno 12236931,69 eura, i, s druge strane, da WDI‑ju isplati iznos jednak preplaćenom iznosu koji je ta institucija primila 17. listopada 2019. u visini od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od tog datuma do potpunog povrata dugovanog iznosa.

28.

Opći sud najprije je u pobijanoj presudi ispitao četvrtu točku tužbenog zahtjeva, koja se odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Komisije jer ta institucija nije pravilno izvršila presudu od 15. srpnja 2015., čime je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a ( 8 ). U prilog tom zahtjevu za naknadu štete žalitelji su u biti istaknuli četiri tužbena razloga. U tom je pogledu Opći sud smatrao da sve povrede koje su istaknute polaze od premise prema kojoj novčana kazna izrečena u spornoj odluci nije „održana na snazi” ili „potvrđena” presudom od 15. srpnja 2015., nego je poništena ex tunc i zamijenjena novom novčanom kaznom, koju žalitelji nazivaju „sudska novčana kazna” i koja dospijeva tek od dana objave te presude ( 9 ).

29.

Nakon što je zahtjev za naknadu štete proglasio dopuštenim ( 10 ), Opći sud najprije je utvrdio da, s obzirom na to da pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se duguju na iznos novčane kazne nije uopće bilo predmet rasprave između stranaka tijekom sudskog postupka i nije bilo izričito razmatrano u presudi od 15. srpnja 2015., kako u obrazloženju tako ni u izreci te presude ( 11 ), valja odrediti može li se iz te presude zaključiti da se novčana kazna koju je utvrdio Opći sud s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci ( 12 ). U tom pogledu, u skladu sa sudskom praksom proizašlom iz presude CB, Opći sud je istaknuo da je iz teksta članka 31. Uredbe br. 1/2003 razvidno da se neograničena nadležnost koja se sudovima Unije daje u području tržišnog natjecanja odnosi i ograničava samo na novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija i da stoga novčana kazna koju utvrđuju sudovi Unije ne predstavlja novu novčanu kaznu koja bi se s pravnog gledišta razlikovala od one koju izriče Komisija ( 13 ). Prema tome, prema mišljenju Općeg suda, kada sud Unije svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu i smanji iznos novčane kazne u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, on u Komisijinoj odluci zamjenjuje iznos prvotno utvrđen u toj odluci iznosom koji proizlazi iz njegove vlastite ocjene pa se stoga smatra, zbog supstitucijskog učinka presude koju je donio sud Unije, da je odluka Komisije uvijek bila ona koja proizlazi iz ocjene tog suda ( 14 ).

30.

Nadalje, Opći sud uputio je na rješenje Suda te je pritom podsjetio na to da je u ovom slučaju Sud smatrao, s jedne strane, da, iako je nadzor koji je Opći sud proveo u pogledu zakonitosti sporne odluke doveo do njezina poništenja u dijelu u kojem je Komisija žaliteljima izrekla novčanu kaznu, ta okolnost nikako ne znači da Opći sud zbog toga nije mogao izvršavati neograničenu nadležnost i, s druge strane, da činjenica da je Opći sud u konačnici smatrao prikladnim u konkretnom slučaju utvrditi iznos novčane kazne istovjetan onom utvrđenom u spornoj odluci ne utječe na zakonitost takvog izvršavanja njegove neograničene nadležnosti ( 15 ). Iz toga je Opći sud zaključio da je Komisija osnovano smatrala da je, s obzirom na to da novčana kazna koju je Opći sud utvrdio nije nova novčana kazna, tu kaznu bilo moguće potraživati od datuma utvrđenog u spornoj odluci ( 16 ).

31.

Prema mišljenju Općeg suda, ta se ocjena ne može dovesti u pitanje argumentima žaliteljâ koji se temelje, među ostalim, na činjenici da je Opći sud poništio prvotno izrečenu novčanu kaznu prije nego što je utvrdio novi iznos na temelju okolnosti koje su nastupile nakon donošenja sporne odluke ( 17 ) i da je predsjednik Općeg suda rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti naložio suspenziju obveze da se osigura bankarska garancija. U potonjem je pogledu Opći sud napomenuo da donošenje rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti nije podrazumijevalo suspenziju dospjelosti potraživanja jer su na njega tijekom sudskog postupka i dalje tekle zatezne kamate ( 18 ).

32.

Opći sud usto je naglasio da, kada sud Unije u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti održi na snazi jedan dio ili cijeli iznos novčane kazne, obveza plaćanja zatezne kamate ab initio ne predstavlja sankciju, dodatno određenu uz novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija. Naime, prema njegovu mišljenju, nepostojanje razlike u pravnoj prirodi novčane kazne kada je revidira sud Unije, kao i načelo nepostojanja suspenzivnog učinka tužbi, protive se tomu da Komisija oslobodi poduzetnika koji nije odmah platio tu novčanu kaznu i čija je tužba djelomično prihvaćena, od obveze koju on ima u pogledu plaćanja – od dana dospjelosti novčane kazne koju je izrekla Komisija – kamata na iznos novčane kazne koji je utvrdio sud Unije ( 19 ).

33.

S obzirom na ta razmatranja, Opći sud zaključio je da ne postoji dovoljno ozbiljna povreda obveza koje Komisija ima na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a i odbio je zahtjev za naknadu štete žaliteljâ. S obzirom na činjenicu da su se i druge točke tužbenog zahtjeva koje su žalitelji formulirali u bitnome temeljile na premisi da je Komisija povrijedila tu odredbu, Opći sud odbio je tužbu u cijelosti ( 20 ).

34.

Žalitelji svojom žalbom od Suda traže da ukine pobijanu presudu i u biti ponavljaju zahtjeve koje su istaknuli u prvostupanjskom postupku ( 21 ). Komisija pak traži od Suda da odbije žalbu i žaliteljima naloži snošenje troškova.

35.

U prilog svojoj žalbi žalitelji ističu tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava zbog nepoštovanja presude od 15. srpnja 2015. te na pogrešnom i proturječnom obrazloženju pobijane presude, drugi na povredi članka 266. UFEU‑a zbog nepoštovanja pravnog pravila koje proizlazi iz kombinacije kasacijskog učinka i supstitucijske pravne prirode i treći na povredi prava na pošteno suđenje. U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom ću se mišljenju usredotočiti na analizu prvog žalbenog razloga.

36.

Iz opisa okolnosti spora proizlazi da se, poput tužbe u prvostupanjskom postupku pred Općim sudom, ova žalba pred Sudom, a osobito prvi žalbeni razlog, u biti odnosi na pitanje je li činjenica da je Opći sud u okviru presude od 15. srpnja 2015. izvršavao neograničenu nadležnost dovela do toga da novčanu kaznu treba kvalificirati kao novu novčanu kaznu koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla spornom odlukom.

37.

Konkretnije, u okviru tog prvog žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde da je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015., s jedne strane, poništio ex tunc novčanu kaznu koju je izrekla Komisija, pri čemu je to poništenje dovelo do potraživanja u njihovu korist koje odgovara iznosu koji su privremeno platili u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, uvećanom za kamate, i, s druge strane, utvrdio novu zasebnu novčanu kaznu, s učinkom od dana objave presude od 15. srpnja 2015., koju oni nazivaju „sudska novčana kazna”, za razliku od „poništene novčane kazne” koju je Komisija izrekla 2010.

38.

Budući da se svi različiti prigovori koje su žalitelji istaknuli u okviru prvog žalbenog razloga temelje na pretpostavci prema kojoj je Opći sud u biti počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da novčana kazna koju je izrekao u presudi od 15. srpnja 2015. nije nova novčana kazna koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla spornom odlukom, čini mi se korisnim, kao prvo, iznijeti uvodne napomene o prirodi neograničene nadležnosti i osobito o posljedicama njezine primjene (dio A) te potom, kao drugo, analizirati rasuđivanje Općeg suda u pobijanoj presudi, pri čemu ću ispitati različite prigovore koje su žalitelji istaknuli u okviru svojeg prvog žalbenog razloga (dio B).

39.

Kao prvo, valja podsjetiti na to da se sustav sudskog nadzora Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a sastoji od kontrole zakonitosti akata institucija, koja je utvrđena u članku 263. UFEU‑a, a koja, sukladno odredbi članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003 ( 22 ), i na zahtjev tužitelja, može biti nadopunjena ovlašću neograničene nadležnosti Općeg suda u vezi sa sankcijama koje u tom području izriče Komisija ( 23 ). Neograničena nadležnost stoga se može izvršavati samo kao dodatna mjera u okviru nadzora zakonitosti predviđenog člankom 263. UFEU‑a i ne predstavlja samostalni postupak u smislu postupaka iz članka 256. UFEU‑a ( 24 ).

40.

U tom pogledu ističem da se opseg tog nadzora zakonitosti proteže na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor prava i činjenica s obzirom na tužbene razloge koje tužitelj istakne i na sve elemente koje podnese. Međutim, sudovi Unije u svakom slučaju ne mogu u okviru tog nadzora nadomjestiti vlastito obrazloženje onim autora akta o kojem je riječ ( 25 ).

41.

Nasuprot tomu, sud Unije je u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti ovlašten da osim nadzora zakonitosti sankcije ocjenu Komisije, autora akta u kojem je taj iznos prvotno utvrđen, za utvrđivanje iznosa te sankcije zamijeni vlastitom ocjenom. Slijedom toga, sud Unije može izmijeniti pobijani akt, čak i ako ga ne poništi, a kako bi poništio, smanjio ili povećao izrečenu novčanu kaznu, s tim da se ta nadležnost izvršava uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti (nadzor de novo) ( 26 ).

42.

Iz toga slijedi da, iako je doseg te neograničene nadležnosti, za razliku od nadzora zakonitosti, strogo ograničen na utvrđivanje iznosa novčane kazne ( 27 ), sud Unije ovlašten je izvršavati neograničenu nadležnost kada mora odlučivati o pitanju iznosa novčane kazne ( 28 ), pri čemu izvršavanje te nadležnosti podrazumijeva konačni prijenos ovlasti izricanja sankcija na taj sud ( 29 ).

43.

S metodološkog je stajališta na sudu Unije, tek nakon što završi nadzor zakonitosti odluke koja mu je podnesena, s obzirom na tužbene razloge koji su mu izneseni, da, ako u potpunosti ne poništi tu odluku, izvrši svoju neograničenu nadležnost, s jedne strane, kako bi izveo zaključke iz svoje presude koja se odnosi na zakonitost navedene odluke i, s druge strane, kako bi u skladu s elementima koji su mu podneseni na ispitivanje utvrdio, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, treba li Komisijinu ocjenu zamijeniti vlastitom ocjenom, tako da iznos novčane kazne bude primjeren ( 30 ).

44.

Kao drugo, podsjećam na to da je sud Unije, kako bi u pogledu novčane kazne udovoljio zahtjevima nadzora neograničene nadležnosti u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, dužan u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a ispitati i preinačiti svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede ( 31 ). Naime, sudski nadzor predviđen Ugovorima je zahvaljujući toj neograničenoj nadležnosti u skladu sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima ( 32 ) Takav postupak na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 stoga podrazumijeva uzimanje u obzir za svakog sankcioniranog poduzetnika težine predmetne povrede kao i njezina trajanja, uvažavajući osobito načela obrazlaganja, proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakosti postupanja, a da sud Unije nije vezan okvirnim pravilima koja je Komisija definirala u svojim smjernicama, čak i kada ona mogu usmjeravati sudove Unije kada izvršavaju svoju neograničenu nadležnost ( 33 ).

45.

Kao treće, valja naglasiti da izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti i da je postupak pred sudovima Unije i dalje kontradiktoran. Osim razloga koji se odnose na javni poredak koje sud mora istaknuti po službenoj dužnosti, poput nedostatka obrazloženja sporne odluke ( 34 ), na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv te odluke i podnese dokaze u prilog tim razlozima ( 35 ). Doista, Sud je presudio da nepostojanje obveze kontrole cjelokupne sporne odluke po službenoj dužnosti ne narušava načelo djelotvorne sudske zaštite. Naime, u kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da Opći sud po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa, iako jest dužan odgovoriti na istaknute tužbene razloge i izvršiti kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata ( 36 ). Prema tome, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, sud Unije može utvrditi i da nijedan od argumenata koje su stranke istaknule ne opravdava primjenu navedene nadležnosti za smanjenje iznosa novčanih kazni ( 37 ).

46.

Prvi žalbeni razlog žaliteljâ valja ispitati upravo s obzirom na te opće činjenice.

47.

Svojim prvim žalbenim razlogom, koji se sastoji od niza prigovora koji se velikim dijelom preklapaju i koji se odnose na točke 98., 99., 102., 105., 107., 111., 113., 115., 117., 118., 125. i 127. pobijane presude, žalitelji u biti prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije poštovao vlastitu presudu od 15. srpnja 2015. te što je iznio pogrešno i proturječno obrazloženje u vezi s tom presudom, čime je povrijedio načelo pravomoćnosti.

48.

Budući da se cijela argumentacija žaliteljâ temelji na pretpostavci prema kojoj je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015. izrekao novu novčanu kaznu, koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci, smatram da radi jasnoće i dobrog sudovanja valja ispitati je li ta pretpostavka točna. Ako to nije slučaj, svi prigovori koje su žalitelji istaknuli u okviru prvog žalbenog razloga bi onda bili neosnovani i odbijeni jer ne bi postojala nikakva proturječnost između presude od 15. srpnja 2015. i pobijane presude.

49.

Najprije smatram da valja utvrditi da je Opći sud u točkama 96. i 97. pobijane presude pravilno istaknuo da, s obzirom na to da se pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se duguju na iznos novčane kazne nije izričito razmatralo u presudi od 15. srpnja 2015., valja odrediti može li se iz obrazloženja te presude zaključiti da se novčana kazna koju je utvrdio Opći sud s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci ( 38 ).

50.

U tom pogledu napominjem da polazišna točka za analizu moguće proturječnosti između pobijane presude i presude od 15. srpnja 2015. nužno mora biti sadržaj i, konkretnije, obrazloženje i izreka presude od 15. srpnja 2015., koji se tumače i s obzirom na rješenje Suda. U tom pogledu, sažetak sadržaja presude od 15. srpnja 2015., koji je Opći sud iznio u točkama 95. i 100. pobijane presude i na kojem se temelji njegova analiza, precizan je i u skladu s tumačenjem Suda, kako je navedeno u njegovu rješenju ( 39 ).

51.

Naime, podsjećam na to da su žalitelji u prilog svojoj tužbi protiv sporne odluke u kojoj je donesena presuda od 15. srpnja 2015. istaknuli devet tužbenih razloga, od kojih su samo šesti i deveti relevantni za ovu žalbu. S jedne strane, šesti tužbeni razlog temeljio se osobito na povredi načela proporcionalnosti jer Komisija u spornoj odluci nije uzela u obzir nesposobnost plaćanja žaliteljâ. S druge strane, deveti tužbeni razlog temeljio se na pogrešnoj ocjeni njihove sposobnosti plaćanja u dopisu od 14. veljače 2011. čije su poništenje žalitelji također tražili.

52.

Presudom od 15. srpnja 2015. Opći sud je, time što je prihvatio ta dva tužbena razloga, poništio spornu odluku u dijelu u kojem je njome žaliteljima izrečena novčana kazna, kao i dopis od 14. veljače 2011., uz obrazloženje da je Komisija počinila pogreške kada je ocjenjivala njihovu sposobnost plaćanja u smislu točke 35. Smjernica iz 2006. Konkretnije, u okviru nadzora zakonitosti sporne odluke, Opći sud je u točkama 285. do 332. presude od 15. srpnja 2015. smatrao da je Komisija počinila pogreške prilikom ocjenjivanja sposobnosti plaćanja žaliteljâ i da su te pogreške mogle, s jedne strane, dovesti do poništenja sporne odluke u dijelu u kojem je njome žaliteljima izrečena novčana kazna, kao i dopisa od 14. veljače 2011., i, s druge strane, opravdati da Opći sud izvršava neograničenu nadležnost ( 40 ).

53.

Međutim, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti Opći sud smatrao je da su žalitelji neosnovano zahtijevali da im se odobri smanjenje novčane kazne zbog njihove nesposobnosti plaćanja i da je stoga novčanu kaznu utvrdio u iznosu koji je jednak iznosu novčane kazne koja im je izrečena u spornoj odluci. Konkretnije, Opći sud je u točkama 333. do 358. presude od 15. srpnja 2015., pri čemu je sam primijenio Smjernice iz 2006., na temelju dokaza koje su žalitelji podnijeli u pogledu svoje financijske situacije, kako se razvijala nakon donošenja sporne odluke, smatrao da žalitelji nisu imali osnove za tvrdnju da im zbog nesposobnosti plaćanja treba odobriti smanjenje novčane kazne, zbog razloga sličnih onima navedenima u točki 35. navedenih smjernica iz 2006., i da im, prema tome, valja naložiti plaćanje novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne izrečene u spornoj odluci ( 41 ).

54.

U tom pogledu, čini mi se važnim naglasiti da su, iako se Opći sud ograničio na prihvaćanje tužbenih razloga za poništenje koji se odnose na ocjenu sposobnosti plaćanja žaliteljâ, suprotno tomu, odbijeni svi tužbeni razlozi koji se odnose na zakonitost povrede i iznos novčane kazne koja je slijedom toga izrečena. Drugim riječima, Opći sud nije iznio nikakav razlog zbog kojeg bi se iznos novčanih kazni izrečenih žaliteljima koji proizlazi iz članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke trebalo smatrati neprimjerenim ( 42 ) na temelju prvih četiriju tužbenih razloga, čije ispitivanje nije pokazalo da postoji ikakva pogreška koja može imati za posljedicu nezakonitost pobijane odluke. Upravo je zbog toga Opći sud utvrdio novčanu kaznu čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koju je Komisija prethodno izrekla žaliteljima u spornoj odluci. Osim toga, podsjeća se na to da je primjena točke 35. Smjernica iz 2006. posljednji element koji se uzima u obzir prilikom određivanja iznosa novčanih kazni izrečenih zbog povrede pravila tržišnog natjecanja ( 43 ).

55.

Kad je riječ o izreci presude od 15. srpnja 2015., točno je da je Opći sud u njezinoj točki 2., s jedne strane, poništio članak 2. prvi stavak točku 8. sporne odluke, kojim je žaliteljima izrečena novčana kazna, te je, s druge strane, u točkama 4. do 6. te izreke utvrdio iznose novčane kazne koji odgovaraju iznosima novčanih kazni u spornoj odluci. Međutim, smatrati da taj izbor upućuje na namjeru Općeg suda da utvrdi novu novčanu kaznu koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je utvrdila Komisija, bio bi pretjerano formalistički i to bi se, prema mojem mišljenju, protivilo temeljnom pravilu, koje proizlazi iz ustaljene sudske prakse, prema kojem izreku presude treba tumačiti s obzirom na obrazloženje koje je do nje dovelo i koje čini njezinu nužnu potporu ( 44 ). Osim toga, postoje brojni primjeri u kojima je Opći sud poništio izreku Komisijine odluke o novčanoj kazni, a zatim utvrdio novi iznos u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti ( 45 ). Naime, kao što to napominje Komisija, u određenim slučajevima, kao što je to slučaj u presudi od 15. srpnja 2015., Opći sud najprije poništava članak Komisijine odluke kojim se utvrđuje novčana kazna, a zatim ponovno utvrđuje novčanu kaznu u izreci te presude ( 46 ). U drugim predmetima Opći sud samo preinačuje novčanu kaznu, a da pritom ne poništava predmetni članak Komisijine odluke ( 47 ). Iako je ta nedosljednost u praksi Općeg suda nezgodna i može dovesti do nejasnoća u isključivo formalnom smislu, s obzirom na to da se neograničena nadležnost, u skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz presude CB, „odnosi i ograničava samo na novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija” ( 48 ), ona zapravo ne bi utjecala na pravne posljedice ( 49 ).

56.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da početna pretpostavka argumentacije žaliteljâ iznesena u okviru prvog žalbenog razloga, prema kojoj je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015. izrekao novu novčanu kaznu koja se s pravnog gledišta razlikuje od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci, ne proizlazi iz obrazloženja te presude i da je u osnovi pogrešna.

57.

Prema mojem mišljenju, taj je zaključak dovoljan da se svi argumenti žaliteljâ odbiju kao neosnovani, a da pritom nije potrebno dalje ispitati različite prigovore prvog žalbenog razloga.

58.

Međutim, ako Sud smatra potrebnim da se podredno ispitaju različiti argumenti koje su žalitelji iznijeli, te radi potpunosti, predlažem da ih se odbije na temelju sljedeće analize.

59.

Na prvom mjestu, žalitelji tvrde da je Opći sud u točki 98. pobijane presude pogrešno utvrdio da „novčana kazna koju određuju sudovi Unije ne predstavlja novu novčanu kaznu koja bi se s pravnog gledišta razlikovala od one koju izriče Komisija (vidjeti u tom smislu [presudu CB], t. 58. i 60.)”. To je utvrđenje pogrešno jer se njime ne daje odgovor na pitanje što uključuje reformacijski i supstitucijski učinak presude od 15. srpnja 2015. u odnosu na novčanu kaznu koja je poništena spornom odlukom.

60.

U potporu svojem argumentu žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno uputio na točke 58. i 60. presude CB, koja se razlikuje od presude od 15. srpnja 2015. Naime, za razliku od presude CB, Opći sud je u presudi od 15. srpnja 2015. navodno, s jedne strane, naložio plaćanje „sudske novčane kazne” na temelju „novih činjenica” i, s druge strane, ukinuo izrečenu novčanu kaznu u cijelosti i to od početka (smanjenje ex tunc) prije nego što je utvrdio „sudsku novčanu kaznu” i stoga navodno nije odlučio potvrditi niti samo (retroaktivno) smanjiti novčanu kaznu izrečenu na temelju Komisijine prvotne odluke.

61.

Smatram da se ti argumenti ne mogu prihvatiti.

62.

Naime, kao prvo, kao što je to navedeno u točkama 52. do 56. ovog mišljenja, sud Unije u presudi od 15. srpnja 2015. nije izrekao novčanu kaznu umjesto novčane kazne koju je izrekla Komisija, što uostalom i nije mogao učiniti, nego je samo „preinačio” novčanu kaznu prvotno utvrđenu u spornoj odluci. Drugim riječima, postoji činjenična i pravna istovjetnost između novčane kazne koju je Komisija izrekla u spornoj odluci i novčane kazne utvrđene u presudi od 15. srpnja 2015. nakon nadzora koji je proveo Opći sud.

63.

Kao drugo, podsjećam na to da je u točkama 58. do 60. presude CB Opći sud presudio da se neograničena nadležnost koja se sudu Unije daje u području primjene pravila tržišnog natjecanja „odnosi i ograničava samo na novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija” (točka 58.), da taj sud „nije ovlašten izreći novčanu kaznu”, nego može „odlučivati samo o novčanim kaznama koje se utvrđuju Komisijinom odlukom” (t. 59.) i da stoga nije nadležan „zamijeniti novčanu kaznu koju je izrekla Komisija novom novčanom kaznom koja bi se s pravnog gledišta razlikovala od nje” (t. 60.). Doista, čini mi se da su te opće tvrdnje, koje je Opći sud iznio 1995., premda ih Sud nikada nije potvrdio, i danas valjane ( 50 ).

64.

Kao treće, kad je riječ o argumentu prema kojem je Opći sud u presudi CB potvrdio dio novčane kazne o kojoj je riječ nakon što je ponovno ocijenio iste činjenice kao što su one na temelju kojih je donesena sporna odluka, dok je u presudi od 15. srpnja 2015. Opći sud odlučio potvrditi istu novčanu kaznu i na temelju ispitivanja novih činjenica, razlikovanje koje su proveli žalitelji nije pravno relevantno. Naime, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, sud neograničene nadležnosti u načelu i ovisno o ispitivanju dokaza koje su mu stranke dostavile mora uzeti u obzir činjeničnu i pravnu situaciju koja postoji na dan kada donosi odluku kad smatra da je opravdano da izvršava svoju ovlast preinake ( 51 ). To a fortiori znači da sud neograničene nadležnosti može uzeti u obzir ne samo ranije dokaze koji nisu sadržani u pobijanom aktu ( 52 ), nego i, prema potrebi i iznimno, dokaze nastale nakon donošenja odluke. Kao što je to Sud presudio u točki 43. rješenja Suda, kako bi upotpunio nadzor zakonitosti koji provodi, sud Unije ovlašten je uzeti u obzir sve činjenične okolnosti koje smatra relevantnima, bez obzira jesu li se dogodile prije ili nakon donošenja odluke ( 53 ). To je tim više slučaj kada se, kao u ovom predmetu, izvršavanje neograničene nadležnosti odnosi na ispitivanje sposobnosti plaćanja poduzetnika o kojem je riječ. Naime, kao što je to Sud istaknuo, kada sud Unije ne bi mogao ocjenjivati tu sposobnost uzimajući u obzir činjeničnu situaciju koja postoji u trenutku u kojem donosi odluku, mogao bi biti prisiljen, osnovano ili neosnovano, odbiti ili odobriti smanjenje ili ukidanje novčane kazne, što bi tog poduzetnika moglo neutemeljeno staviti u nepovoljniji ili povoljniji položaj u odnosu na konkurente ( 54 ). Osim toga, podsjećam na to da nadzor nesposobnosti plaćanja, u smislu točke 35. Smjernica iz 2006. podrazumijeva analizu „specifičnog društvenog i gospodarskog okruženja” u trenutku izricanja novčane kazne kako bi se ocijenilo bi li ta kazna „nepovratno ugrozila gospodarsku održivost” dotičnog poduzetnika. Taj je nadzor stoga po svojoj prirodi i svrsi potencijalan te može iznimno zahtijevati uzimanje u obzir dokaza nastalih nakon donošenja odluke kojom je izrečena novčana kazna.

65.

Na drugom mjestu, žalitelji tvrde da je obrazloženje pobijane presude proturječno u pogledu supstitucijskog učinka presude od 15. srpnja 2015. Konkretnije, Opći sud je u točki 99. pobijane presude presudio da, „[k]ada sud Unije svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu i smanji iznos novčane kazne u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, on u Komisijinoj odluci zamjenjuje iznos prvotno utvrđen u toj odluci iznosom koji proizlazi iz njegove vlastite ocjene”. Prema mišljenju žaliteljâ, iako bi se to razmatranje moglo činiti pravilnom polazišnom točkom, Opći sud ipak je trebao izvesti sljedeće zaključke: i. u presudi od 15. srpnja 2015. Opći sud je svojom ocjenom u potpunosti zamijenio Komisijinu ocjenu; ii. na temelju te ocjene smanjio je iznos poništene novčane kazne u okviru svoje neograničene nadležnosti na temelju poništenja i izričitog prijeboja već izvršenih plaćanja i iii. Opći sud zamijenio je poništenu novčanu kaznu tako izmijenjenom sudskom novčanom kaznom. Međutim, umjesto da izvede te zaključke, Opći sud je u navedenoj točki 99. pobijane presude smatrao da se „[…] zbog supstitucijskog učinka presude koju je donio sud Unije, smatra […] da je odluka Komisije uvijek bila ona koja proizlazi iz ocjene tog suda (vidjeti u tom smislu presudu [CB], t. 60. do 65. i 85. do 87.)”.

66.

U tom pogledu, valja utvrditi da, iako je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015., s jedne strane, poništio spornu odluku o zabranjenom sporazumu u dijelu u kojem se njome utvrđuje iznos novčane kazne izrečene žaliteljima i, s druge strane, utvrdio iznos novčane kazne na istoj razini, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, zbog razloga navedenih u točkama 53. i 54. ovog mišljenja i kao što je to Sud presudio u točkama 38. i 40. svojeg rješenja, na koje se upućuje u točki 101. pobijane presude, tom prilikom nije došlo do temeljite preinake ili „preoblikovanja” novčane kazne.

67.

Na trećem mjestu, žalitelji tvrde da se izmjenom novčane kazne sprečava retroaktivno dospijeće te kazne od 4. siječnja 2011. Oni stoga osporavaju tvrdnju Općeg suda iz točke 102. pobijane presude prema kojoj je „Komisija […] u konkretnom slučaju osnovano zaključila da, s obzirom na to da novčana kazna koju je Opći sud utvrdio nije nova novčana kazna, tu je kaznu bilo moguće potraživati od 4. siječnja 2011.”. Prema njihovu mišljenju, potpuno ukidanje i nestanak novčane kazne spriječili bi retroaktivno dospijeće te kazne, s obzirom na to da odgoda dospijeća sudske novčane kazne nedvojbeno proizlazi iz točaka 302. i 356. presude od 15. srpnja 2015. Naime, u razdoblju između Komisijine odluke i objave presude od 15. srpnja 2015. Komisija nije imala pravo na odgovarajuće potraživanje.

68.

Tim argumentom žalitelji samo iznose argumentaciju koja je, međutim, također bespredmetna jer se temelji na pogrešnom tumačenju presude od 15. srpnja 2015. Stoga žalitelji pogrešno tvrde da u ovom slučaju supstitucijski učinak novčane kazne koju je Opći sud utvrdio pobijanom presudom ima učinak ex nunc i da je stoga Opći sud prekoračio svoju neograničenu nadležnost u području sankcija. U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da je Sud u svojem rješenju utvrdio da novčana kazna koju je Opći sud izrekao nije nova novčana kazna ( 55 ). Osim toga, kao što se to naglašava u točkama 53. i 54. ovog mišljenja, Opći sud nije smatrao neprimjerenim iznos novčane kazne izrečene žaliteljima koji proizlazi iz članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke na temelju prvih četiriju tužbenih razloga, čije ispitivanje nije pokazalo da postoji ikakva pogreška koja može imati za posljedicu nezakonitost sporne odluke, što opravdava izricanje novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koju je Komisija prethodno izrekla žaliteljima u spornoj odluci.

69.

Na četvrtom mjestu, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku prilikom tumačenja presude Trioplast (t. 15. i 56. do 62.) kada u točki 105. pobijane presude upućuje na tu presudu u potporu zaključku prema kojem „[p]ostojanje supstitucijskog učinka sličnog onom iz točke 99. ove presude već je priznato u slučaju izreke u kojoj je Opći sud najprije poništio iznos u visini u kojoj je matično društvo bilo solidarno odgovorno za plaćanje novčane kazne koju je izrekla Komisija, da bi nakon toga ponovno odredio taj iznos u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti”. Prema mišljenju žaliteljâ, ta sudska praksa nije relevantna i pokazuje da sudovi Unije nisu priznali nijednu presudu koja ima vrijednost presedana kojom bi retroaktivni trenutak od kojeg počinju teći kamate već bio konačno određen u slučaju kombinacije poništenja i izreke presude.

70.

Međutim, poput Komisije i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 55. ovog mišljenja, smatram da je presuda Trioplast relevantna za trenutak od kojeg počinju teći kamate. Naime, u toj je presudi Opći sud najprije, slično načinu na koji je postupio u ovom slučaju, u izreci presude poništio iznos novčane kazne za koju je matično društvo bilo solidarno odgovorno, prije nego što ga je ponovno utvrdio u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti. Novčana kazna koju je Komisija prvotno izrekla stoga je jasno zamijenjena ex tunc. Budući da su okolnosti predmeta Trioplast stoga u potpunosti usporedive s okolnostima ovog predmeta, taj četvrti prigovor također se može odbiti.

71.

Na petom mjestu, žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno ocijenio novu sposobnost plaćanja žaliteljâ utvrđenu 2015. i njezine posljedice na iznos „sudske novčane kazne”. Konkretnije, u točki 107. pobijane presude Opći sud navodi da je „[u] okviru nadzora zakonitosti Opći […] sud samo utvrdio da je Komisija počinila pogreške prilikom ocjenjivanja sposobnosti plaćanja tužiteljâ, ali pritom nije naveo da im 2010. i 2011. nije mogla biti izrečena nikakva novčana kazna”, pri čemu u točki 109. pobijane presude dodaje da je, „[s]uprotno njihovim tvrdnjama, postojanje određene sposobnosti plaćanja tužiteljâ u 2010. i 2011. Opći […] sud utvrdio u presudi od 15. srpnja 2015.” Prema mišljenju žaliteljâ, ništa ne upućuje na to da je Opći sud u presudi od 15. srpnja 2015. zbog određene sposobnosti plaćanja odlučio zadržati svoju prvotnu odluku o novčanoj kazni i tako potvrditi neprimjereni iznos poništene novčane kazne.

72.

Međutim, suprotno onomu što tvrde žalitelji, ističem da je Opći sud u točkama 108. i 109. pobijane presude samo objasnio, u odgovoru na jedan od argumenata koje su istaknuli žalitelji, pri čemu je uputio na točku 346. presude od 15. srpnja 2015., da je u toj presudi utvrdio da su, na temelju privremenog plana otplate utvrđenog u rješenju o privremenoj pravnoj zaštiti, žalitelji od 2011. godine već bili u mogućnosti platiti iznos od preko 15000000 eura., što je omogućilo da se utvrdi da su žalitelji imali „određenu sposobnost plaćanja” tijekom 2010. i 2011. godine.

73.

Na šestom mjestu, žalitelji kritiziraju objašnjenje Općeg suda iz točke 125. pobijane presude prema kojem se „odluka da se Komisiji naloži da plati polovinu troškova tužiteljâ […] objašnjava […] poništenjem članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke”. Žalitelji smatraju da se donesenom izrekom kojom se utvrđuju troškovi „naglašava materijalno povoljna odluka Općeg suda u pogledu novčane kazne koja je presudom od 15. srpnja 2015. znatno izmijenjena u [njihovu korist]”.

74.

Međutim, valja utvrditi da se taj argument temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj postoji veza između navodne uspješne preinake prvotno izrečene poništene novčane kazne i odmjeravanja troškova te ga stoga treba odbiti kao bespredmetnog.

75.

Na sedmom i posljednjem mjestu, žalitelji osporavaju zaključak iz točke 127. pobijane presude prema kojem „obveza plaćanja zatezne kamate ab initio ne predstavlja sankciju, dodatno određenu uz novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija, koja bi ograničavala pravo na podnošenje pravnog lijeka”.

76.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, s jedne strane, obveza plaćanja zateznih kamata u slučaju neplaćanja novčane kazne u za to određenim rokovima izravna posljedica izvršivosti akata Komisije kojima se nalaže novčana obveza, kako je definirana u članku 299. UFEU‑a. Izvršenje takvih akata može se suspendirati samo odlukom Suda. Obveza plaćanja zateznih kamata stoga ima za cilj zajamčiti učinkovitost novčanih kazni koje Komisija izriče u području prava tržišnog natjecanja i potaknuti njihove adresate da ih plate u za to određenim rokovima. Obveza plaćanja zateznih kamata ab initio stoga ne predstavlja sankciju, dodatno određenu uz novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija.

77.

S druge strane, u svojoj presudi od 15. srpnja 2015. Opći sud nije poništio odredbe o zateznim kamatama sadržane u odluci o zabranjenom sporazumu niti je utvrdio novi rok za plaćanje ili novu stopu zateznih kamata. Naprotiv, u rješenju od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija ( 56 ), Opći sud izričito je potvrdio da presuda od 15. srpnja 2015. nema nikakav utjecaj na pitanje zateznih kamata. Žalitelji stoga ne mogu valjano tvrditi da se od donošenja Komisijine odluke nisu dugovale zatezne kamate.

78.

S obzirom na prethodna razmatranja i s obzirom na to da se ovo mišljenje odnosi samo na prvi žalbeni razlog, predlažem Sudu da taj žalbeni razlog odbije kao neosnovan.