1

Svojom žalbom Orange Polska SA (u daljnjem tekstu: Orange) zahtijeva, kao prvo, ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 17. prosinca 2015., Orange Polska/Komisija (T‑486/11, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2015:1002), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu koja se odnosila primarno na poništenje Odluke Komisije C(2011) 4378 final od 22. lipnja 2011., koja se odnosi na postupak primjene članka 102. UFEU‑a (predmet COMP/39.525 – Telekomunikacja Polska) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), i poništenje te odluke.

2

Uvodna izjava 11. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak 2016., L 173, str. 108.) glasi:

„Kako bi osigurala primjenu odredaba Ugovora, Komisija bi trebala biti u mogućnosti dostaviti odluke poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika kako bi spriječila daljnje povrede članaka [101. i 102. UFEU‑a]. Ukoliko za to postoji pravni interes, Komisija bi također trebala moći donositi odluke kojima se utvrđuje da je u prošlosti počinjena takva povreda propisa, čak i ako nije izrekla kaznu. […]”

3

Člankom 4. te uredbe, koji se nalazi u njezinu poglavlju II., naslovljenim „Ovlasti Komisije”, propisuje se da „[z]a potrebe primjene članaka [101. i 102. UFEU‑a], Komisija ima ovlasti utvrđene na temelju ove Uredbe”.

4

U poglavlju III. te uredbe koje se odnosi na „[o]dluke Komisije” člankom 7., naslovljenim „Utvrđivanje i otklanjanje povrede odredaba Ugovora”, u stavku 1. određuje se:

„Kada Komisija, postupajući po pritužbi ili po službenoj dužnosti, utvrdi da postoji povreda [članka 101. ili članka 102. UFEU‑a], može odlukom zahtijevati od poduzetnika i udruženja poduzetnika da takvu povredu otklone. U tu svrhu, Komisija im može odrediti mjere i uvjete – mjere praćenja poslovanja ili strukturne mjere […] U slučaju postojanja opravdanog interesa, Komisija može utvrditi i povredu propisa koja se dogodila u prošlosti.”

5

Člankom 16. navedene uredbe, koji se nalazi u njezinu poglavlju IV. o suradnji, u stavku 1. pojašnjava se osobito da „[k]ada nacionalni sudovi odlučuju o […] postupanjima iz članka [101. ili 102. UFEU‑a] koji su već bili predmetom odluke Komisije, nacionalni sudovi ne mogu donositi odluke suprotne odluci koju je donijela Komisija”.

6

Poglavlje VI. Uredbe br. 1/2003 posvećeno je kaznama. U tom poglavlju njezinim člankom 23., naslovljenim „Novčane kazne”, propisuje se:

„[…]

2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]”

7

U poglavlju VII. te uredbe, naslovljenom „Zastara”, nalazi se članak 25. koji se odnosi na „[z]astar[u] za izricanje kazni”. Tim člankom u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Za ovlasti dodijeljene Komisiji sukladno člancima 23. i 24. vrijede sljedeći rokovi zastare:

2.   Zastara počinje teći od dana počinjenja povrede propisa. No, u slučaju kontinuirane ili ponavljane povrede vrijeme zastare računa se od dana kada je prestala povreda propisa.”

8

Među općim odredbama Uredbe br. 1/2003 članak 31. glasi:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”

9

Direktivom 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.) u članku 10. propisuje se:

„1.   Države članice u skladu s ovim člankom utvrđuju pravila koja se primjenjuju na zastaru za pokretanje postupaka za naknadu štete. […]

[…]

4.   Države članice osiguravaju zastoj ili, ovisno o nacionalnom pravu, prekid zastare ako tijelo nadležno za tržišno natjecanje poduzme radnje radi istrage ili postupka pred njim s obzirom na kršenje prava tržišnog natjecanja na koje se odnosi postupak za naknadu štete. Zastoj prestaje najranije godinu dana nakon što je odluka o kršenju postala pravomoćna ili nakon što je postupak na drugi način okončan.”

10

Člankom 18. stavkom 3. te direktive određuje se:

„Tijelo nadležno za tržišno natjecanje može naknadu štete koja je isplaćena kao rezultat sporazumne nagodbe i prije donošenja odluke o izricanju novčane kazne uzeti u obzir kao olakotnu okolnost.”

11

Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), u njihovu dijelu koji se odnosi na utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne pojašnjava se:

„19.   Osnovni iznos kazne povezan je s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede.

20.   Težina svake vrste povreda ocjenjuje se za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja.

21.   U pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.

22.   Pri odlučivanju treba li udjel vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udjel svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.

[…]”

12

U točki 29. tih smjernica koja se odnosi na olakotne okolnosti navodi se da se „[o]snovni iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti” i propisuje netaksativan popis.

13

Okolnosti spora i sporna odluka, kako su navedeni u točkama 1. do 34. pobijane presude, mogu se sažeti kako slijedi.

14

Orange je pravni sljednik Telekomunikacja Polska SA (u daljnjem tekstu i: Orange), telekomunikacijskog poduzeća koje je osnovano u Poljskoj 1991. nakon privatizacije bivšeg državnog monopolista.

15

Nakon pretrage koju je provela od 23. do 26. rujna 2008., Komisija je 26. veljače 2010. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, na koju je Orange odgovorio 2. lipnja 2010.

16

U spornoj odluci Komisija je utvrdila tri mjerodavna tržišta proizvoda: veleprodajno tržište širokopojasnog pristupa internetu, zvano i „veleprodajno tržište pristupa BSA [‚bit‑stream access’ (širokopojasni pristup)]”, veleprodajno tržište fizičkog pristupa mrežnoj infrastrukturi na određenoj lokaciji, zvano i „veleprodajno tržište pristupa LLU [‚local‑loop unbundling’ (izdvajanje lokalne petlje)]”, i maloprodajno masovno tržište, odnosno tržište standardnih širokopojasnih proizvoda koje na određenoj lokaciji svojim krajnjim korisnicima nude telekomunikacijski operateri. Relevantno zemljopisno tržište bilo je definirano kao cijelo državno područje Poljske.

17

Osim toga, Komisija je istaknula, s jedne strane, da je u trenutku nastanka činjenica o kojima je riječ operater za kojega je državno regulatorno tijelo (u daljnjem tekstu: DRT) odredilo da je operater sa značajnom tržišnom snagom na tržištu pružanja javnih nepokretnih telefonskih mreža, u ovom slučaju Orange, bio dužan novim sudionicima na tržištu – nazvanima „alternativni operateri” dodijeliti izdvojeni pristup svojoj lokalnoj petlji i povezanim resursima, i to pod transparentnim, pravičnim, nediskriminirajućim uvjetima te uvjetima koji su barem jednako povoljni kao i uvjeti navedeni u referentnoj ponudi koju je predložio određeni operater i koju je DRT donio nakon postupka koji se pred njim vodio. Također je navela da je, počevši od 2005., poljski DRT intervenirao nekoliko puta kako bi ispravio Orangeove propuste u vezi s njegovim zakonskim obvezama, što uključuje i izricanje novčanih kazni.

18

S druge strane, Komisija je istaknula da je 22. listopada 2009. Orange s predsjednikom Urząd Komunikacji Elektronicznej (predsjednik Ureda za elektroničke komunikacije, u daljnjem tekstu: UKE), tadašnjim poljskim DRT‑om, potpisao sporazum prema kojem se Orange dobrovoljno obvezao da će, osobito, poštovati svoje zakonske obveze, sklopiti s alternativnim operaterima sporazume o pristupu pod uvjetima koji odgovaraju relevantnim referentnim ponudama te ulagati u modernizaciju svoje širokopojasne mreže (u daljnjem tekstu: sporazum s UKE‑om).

19

Što se tiče predmetne povrede, Komisija je utvrdila da je Orange imao vladajući položaj na tržištima proizvoda navedenima u točki 16. ove presude.

20

Komisija je smatrala da je Orange zloupotrijebio svoj vladajući položaj na ta dva veleprodajna tržišta, kako bi zaštitio svoj položaj na tom maloprodajnom tržištu, razvijanjem strategije za ograničavanje tržišnog natjecanja u svim stadijima postupka pristupa svojoj mreži. Ta strategija sastojala se od predlaganja alternativnim operaterima nerazumnih uvjeta u sporazumima o širokopojasnom pristupu i izdvojenom pristupu lokalnoj petlji, kašnjenja u postupku pregovaranja o sporazumima o pristupu tim proizvodima, ograničavanja pristupa svojoj mreži i pretplatničkim linijama te odbijanja dostave informacija alternativnim operaterima koje su im bile nužne za odlučivanje o pristupu.

21

U članku 1. sporne odluke Komisija je zaključila da je Orange, time što je odbio dodijeliti alternativnim operaterima pristup svojim veleprodajnim proizvodima širokopojasnog pristupa, počinio jedinstvenu i trajnu povredu članka 102. UFEU‑a, koja je započela 3. kolovoza 2005., na dan kada su započeli prvi pregovori između Orangea i alternativnog operatera o pristupu Orangeovoj mreži na temelju referentne ponude o izdvojenom pristupu lokalnoj petlji, i trajala najmanje do 22. listopada 2009., dana kada je potpisan sporazum s UKE‑om.

22

Komisija je kaznila Orange tako što mu je u članku 2. sporne odluke izrekla novčanu kaznu u iznosu od 127554194 eura, izračunanu na temelju Smjernica iz 2006. Prilikom tog izračuna ona je odredila osnovni iznos te novčane kazne izračunavši udjel od 10 % prosječne vrijednosti prodaja koje je Orange ostvario na dotičnim tržištima i množeći taj iznos s faktorom 4,16 kako bi odrazila trajanje povrede. Iako je odlučila da taj iznos neće prilagoditi na temelju otegotnih ili olakotnih okolnosti, od toga je ipak oduzela novčane kazne koje je UKE izrekao Orangeu zbog povrede njegovih zakonskih obveza.

23

Tužba koju je Orange podnio tajništvu Općeg suda 2. rujna 2011. odnosila se primarno na poništenje sporne odluke i, podredno, na poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je bila izrečena tom odlukom.

24

Rješenjem od 7. studenoga 2012. predsjednik prvog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev koji je podnijela Polska Izba Informatyki i Telekomunikacji (Poljska komora za informacijske tehnologije i komunikacije, u daljnjem tekstu: PIIT) da joj se dopusti da intervenira u potporu zahtjevu Orangea.

25

Rješenjem od 3. rujna 2013. predsjednik prvog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev European Competitive Telecommunications Associationa (u daljnjem tekstu: ECTA), koji je kasnije postao neprofitna međunarodna udruga, da mu se dopusti da intervenira u potporu Komisijinu zahtjevu.

26

U prilog svojoj tužbi Orange je istaknuo pet tužbenih razloga. Prvim tužbenim razlogom koji je podnio u potporu svojem zahtjevu tražio je poništenje sporne odluke u cijelosti, drugim i trećim tužbenim razlogom podupirao je svoje zahtjeve za poništenje članka 2. sporne odluke, a četvrtim i petim tužbenim razlogom nastojao je ishoditi izmjenu novčane kazne izrečene u tom članku 2. Smatrajući da se tim dvama potonjim tužbenim zahtjevima nastoji sankcionirati pogreška koja se tiče prava, a koji, ako se utvrdi njihova osnovanost, mogu dovesti do poništenja sporne odluke, Opći sud ih je prekvalificirao tako da ulaze u nadzor zakonitosti suda Unije, a ne u njegovu neograničenu nadležnost. Budući da je u okviru svojega nadzora zakonitosti sporne odluke odbio svih pet tužbenih razloga kao neosnovane i usto smatrao da nijedan drugi element ne opravdava izmjenu iznosa novčane kazne, Opći sud odbio je tužbu u cijelosti.

27

Orange od Suda zahtijeva da:

28

Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i Orangeu naloži snošenje troškova.

29

PIIT od Suda zahtijeva da:

30

ECTA u bitnome zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži Orangeu snošenje Komisijinih i ECTA‑inih troškova.

31

Odlukom predsjednika Suda od 2. ožujka 2017. postupak je prekinut u ovom predmetu, u skladu s člankom 55. stavkom 1. točkom (b) Poslovnika Suda, do objave presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632).

32

U potporu svojoj žalbi Orange ističe tri žalbena razloga.

33

Orange ističe da je povreda o kojoj je riječ završila više od šest mjeseci prije dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i osamnaest mjeseci prije donošenja sporne odluke. Dakle, riječ je o povredi počinjenoj u prošlosti te je stoga Komisija bila dužna dokazati opravdani interes za njezino utvrđivanje, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, što je, međutim, propustila učiniti.

34

U tom pogledu, u točki 76. pobijane presude Opći sud je smatrao da je na temelju te odredbe Komisija dužna utvrditi postojanje opravdanog interesa za utvrđivanje povrede kad je ta povreda prestala, a Komisija ne izriče novčanu kaznu. Međutim, u točki 77. te presude Opći sud ograničio je doseg te obveze samo na slučaj u kojem je Komisijina ovlast za izricanje novčane kazne zastarjela. Time je počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene te odredbe.

35

Prije svega, to tumačenje ne može se izvesti iz nedvojbenog teksta članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003. Uvodnom izjavom 11. Uredbe br. 1/2003, pripremnim aktima te uredbe i Komisijinom upravnom praksom potvrđuje se da njezina obveza dokazivanja postojanja opravdanog interesa za utvrđivanje povrede počinjene u prošlosti postoji neovisno o izricanju novčane kazne. Osim toga, samo se tim člankom 7. stavkom 1. Komisiji dodjeljuje ovlast za utvrđivanje povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a.

36

Nadalje, ništa ne opravdava to da odredbe članka 7. Uredbe br. 1/2003 ovise o Komisijinoj ovlasti izricanja novčanih kazni. Tvrdi da se člankom 23. stavkom 2. te uredbe upućuje na povrede koje su nužno već bile utvrđene i da ta odredba nema utjecaja na okolnosti u kojima se neka povreda može utvrditi na temelju tog članka 7. To tumačenje potkrijepljeno je činjenicom da Komisijina ovlast utvrđivanja povrede ne podliježe roku zastare i da joj je dodijeljena dijelom Uredbe br. 1/2003 koji je odvojen od onog kojim joj se dodjeljuje ovlast izricanja novčanih kazni. Iz sudske prakse ne proizlazi ni to da je nemogućnost izricanja novčane kazne preduvjet za obvezu dokazivanja opravdanog interesa.

37

Naposljetku, Orange ističe, s jedne strane, da se na temelju članka 16. Uredbe br. 1/2003 Komisijinim utvrđenjem povrede počinjene u prošlosti, u okviru tužbi za naknadu štete, uspostavlja odgovornost dotičnog društva. S druge strane, takvo utvrđenje, čak i u slučaju neizricanja novčane kazne, može nanijeti štetu tom poduzetniku zbog njegova suspenzivnog učinka na rokove zastare koji se primjenjuju na tužbe za naknadu štete, a propisani su u članku 10. stavku 4. Direktive 2014/104. Ti elementi mogu opravdati činjenicu da je Komisija dužna, u svakoj odluci kojom se utvrđuje povreda počinjena u prošlosti, a koju je poduzetnik dobrovoljno okončao, iznijeti razloge kojima se uspostavlja opravdani interes za progon takve povrede.

38

Osim toga, prvi žalbeni razlog nije bespredmetan, kao što to Komisija pogrešno tvrdi, jer se njime obuhvaćaju i točke 74. do 80. pobijane presude, a ne samo njezina točka 77.

39

Komisija ističe da taj žalbeni razlog nije osnovan. Tvrdi da je u svakom slučaju bespredmetan jer se odnosi samo na točku 77. pobijane presude, iako je obrazloženje istaknuto u njezinoj točki 76. dostatno da bi se na njemu temeljili zaključci izneseni u točkama 78. i 79. te presude. Argument koji je Orange istaknuo u replici, a prema kojem se taj prvi žalbeni razlog zapravo odnosi na točke 74. do 80. pobijane presude ili, u najmanju ruku, na njezine točke 74. do 76. i točku 80. nedopušten je na temelju članka 169. stavka 2. Poslovnika jer te točke nisu bile navedene u žalbi.

40

ECTA tvrdi da taj žalbeni razlog nije osnovan jer Komisijina ovlast izricanja novčane kazne, neovisno o tome je li povreda prestala ili ne, proizlazi iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Ta odredba, osim obveze dokazivanja namjere ili nepažnje, tu ovlast ne podvrgava nikakvom drugom uvjetu. Slijedom toga, Orange se pogrešno pozvao na članak 7. stavak 1. te uredbe.

41

Uvodno, budući da Komisija osporava relevantnost prvog žalbenog razloga jer smatra da je usmjeren samo protiv točke 77. pobijane presude, valja utvrditi da su samo točke 76. i 77. pobijane presude izričito navedene u žalbi i da je točno da se kritizira samo ta točka 77.

42

Međutim, iz argumentacije koju je iznio Orange jasno proizlazi da u toj žalbi taj poduzetnik osporava tumačenje članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 koje je izvršio Opći sud, a prema kojem se tom odredbom Komisiji ne nalaže da u spornoj odluci dokaže postojanje opravdanog interesa za utvrđivanje povrede o kojoj je riječ, čak i ako je ona već završena kada je ta odluka donesena, jer Komisijina ovlast izricanja novčane kazne nije zastarjela. Ipak, očito je da takvo tumačenje proizlazi samo iz zajedničkog tumačenja tih točaka 76. i 77., tako da se žalbeni zahtjev jasno odnosi na te dvije točke.

43

Povrh toga, navedenim točkama, koje čine ključne razloge na kojima se zasnivaju zaključci koje je Opći sud iznio u točkama 78. do 80. pobijane presude, s obzirom na to da se točkama 74. i 75. te presude – jedinim točkama presude u kojima se iznose razmatranja Općeg suda o prvom tužbenom razlogu koji mu je podnesen – samo podsjeća na tekst članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i ulomak obrazloženja Prijedloga uredbe Vijeća o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] te o izmjeni uredaba (EEZ) br. 1017/68, (EEZ) br. 2988/74, (EEZ) br. 4056/86 i (EEZ) br. 3975/87 [COM(2000) 582 final] (Uredba o provedbi članaka [81. i 82. UEZ‑a]]) (SL 2000., C 365 E, str. 284., u daljnjem tekstu: prijedlog koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1/2003). Stoga ne bi bilo korisno za potrebe prvog žalbenog razloga izričito obuhvatiti te točke 74. i 75. jer se ne osporava točnost tamo izvršenih navoda.

44

U tim okolnostima, osporavanje točki 76 i 77. pobijane presude odnosi se nužno samo na zaključke koji se nalaze u njezinim točkama 78. do 80. Slijedom toga se taj prvi žalbeni razlog ne može odmah odbiti kao bespredmetan zato što obuhvaća samo točku 77. te presude.

45

Nadalje, budući da Komisija osporava dopuštenost argumentacije Orangea u svojoj replici zbog toga što on zakašnjelo navodi da se prvi žalbeni razlog odnosi na cijelo obrazloženje Općeg suda kojim je odlučio odbiti prvi tužbeni razlog koji mu je bio podnesen, treba istaknuti, kao što je bilo utvrđeno u točkama 42. do 44. ove presude, da se u žalbi s traženom preciznošću poziva na obrazloženje koje se pobija u okviru tog prvog žalbenog razloga. Stoga je taj argument o postojanju zapreke vođenju postupka činjenično neutemeljen te ga slijedom toga treba odbiti.

46

Što se tiče merituma, treba podsjetiti na to da se člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 u prvoj rečenici određuje da kada Komisija, postupajući po pritužbi ili po službenoj dužnosti, utvrdi da postoji povreda članka 101. ili članka 102. UFEU‑a, može odlukom zahtijevati od poduzetnika i udruženja poduzetnika da takvu povredu otklone. Osim toga, istom se odredbom u njezinoj posljednjoj rečenici propisuje da u slučaju postojanja opravdanog interesa Komisija može utvrditi i povredu propisa koja se dogodila u prošlosti.

47

Kao što to proizlazi iz obrazloženja prijedloga koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1/2003, čiji je relevantan dio Opći sud naveo u točki 75. pobijane presude, zadnji dio rečenice tog članka 7. stavka 1. – koji odgovara onome koji se nalazio u tom prijedlogu – odražava utvrđenja iz presude od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija (7/82, EU:C:1983:52).

48

U toj je presudi Sud presuđivao o dosegu odredaba Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prvoj uredbi o provedbi članaka [81. i 82. UEZ‑a] (SL 1962., 13., str. 204.), a osobito njezinu članku 3., kojim se u njegovu stavku 1. – tekst koji je u bitnome preuzet u članku 7. stavku 1. prvoj rečenici Uredbe br. 1/2003 – propisuje samo da „[k]ad Komisija utvrdi, na zahtjev ili po službenoj dužnosti, povredu članka [81. ili 82. UEZ‑a], može odlukom zahtijevati od poduzetnika i udruženja poduzetnika da takvu povredu otklone”. Dakle, kao što proizlazi iz točke 18. navedene presude, žalitelj u predmetu u kojem je ona donesena, a u kojem Komisija nije izrekla novčanu kaznu, tvrdio je, među ostalim, da se tim člankom 3. Komisiji ne dodjeljuju ovlasti za donošenje odluke koja se odnosi samo na utvrđivanje povrede počinjene u prošlosti.

49

U tom pogledu, Sud je istaknuo da odredbe Uredbe br. 17 treba tumačiti u okviru pravila tržišnog natjecanja predviđenih UEEZ‑om i da je cilj te uredbe bio osigurati poštovanje tih pravila od strane poduzetnika, u tu svrhu ovlastiti Komisiju da poduzetnike obveže da okončaju utvrđenu povredu te izrekne novčane kazne i periodične penale u slučaju povrede. Presudio je da ovlast za donošenje odluka u tu svrhu nužno uključuje ovlast utvrđivanja povrede o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 18., 22. i 23.).

50

Stoga je Sud smatrao da relevantno pitanje u predmetu koji se pred njime vodi nije to je li Komisija imala nadležnost za utvrđivanje povrede pravila tržišnog natjecanja odlukom nego to je li Komisija, u ovom predmetu, iako nije bila izrečena nikakva novčana kazna, imala opravdan interes za donošenje odluke kojom se utvrđuje povreda koju je dotični poduzetnik već okončao (presuda od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 24.). Utvrdio je da je Komisija u navedenom predmetu dovoljno dokazala svoj interes u odluci o kojoj je bila riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 25. do 28.).

51

S obzirom na te elemente, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 76. pobijane presude zaključio, s jedne strane, iz teksta članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i, s druge strane, iz obrazloženja prijedloga koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1/2003, „da je na Komisiji da utvrdi postojanje legitimnog interesa za utvrđivanje povrede kad je povreda prestala, a Komisija ne izriče novčanu kaznu”.

52

Zatim, u točki 77. pobijane presude Opći sud je presudio da je zaključak koji je naveo u toj točki 76. „u skladu sa sudskom praksom Općeg suda […] koja u bitnome prepoznaje vezu između, s jedne strane, Komisijine obveze da dokaže legitimni interes za utvrđivanje povrede te, s druge strane, zastare njezine ovlasti da izriče novčane kazne”, podsjećajući u tom pogledu da je „presudio da zastara ovlasti Komisije za izricanje novčane kazne ne može utjecati na njezinu implicitnu ovlast za utvrđivanje povrede”, ali da je „[m]eđutim, izvršavanje te implicitne ovlasti za donošenje odluke kojom se utvrđuje povreda nakon proteka roka zastare podložno […] uvjetu da Komisija dokaže postojanje legitimnog interesa za takvo utvrđivanje”, upućujući u tom pogledu na svoje dvije ranije presude.

53

Opći sud je iz toga zaključio, s jedne strane, u točki 78. pobijane presude, da je „pogrešno tumačenje članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 koje brani [Orange], prema kojemu Komisija mora dokazati postojanje legitimnog interesa za utvrđivanje povrede koja je počinjena u prošlosti, unatoč činjenici da ona tu povredu sankcionira novčanom kaznom”, te je, slijedom toga, odbio prvi argument koji mu je bio podnesen, a temeljio se na Komisijinoj povredi obveze obrazlaganja koja joj se nameće u pogledu postojanja takvog legitimnog interesa.

54

Opći sud iz toga je, u točki 79. pobijane presude, zaključio, s druge strane, da „utoliko što je u ovom slučaju nesporno da ovlast Komisije za izricanje novčane kazne nije u zastari i da je Komisija odlučila izreći novčanu kaznu [Orangeu] pogrešno je što [Orange] Komisiji prigovara pogrešku koja se tiče prava stoga što Komisija nije u pobijanoj odluci dokazala postojanje legitimnog interesa za utvrđivanje povrede koja je počinjena u prošlosti”. Posljedično je odbio i drugi argument koji mu je podnesen u okviru prvog tužbenog razloga koji je pred njim istaknut i u točki 80. te presude taj prvi žalbeni razlog u cijelosti i tužbeni zahtjev Orangea za poništenje sporne odluke u cijelosti.

55

Prvim žalbenim razlogom svoje žalbe Orange u biti tvrdi da se u točki 77. pobijane presude Opći sud povrh toga pogrešno ograničio na utvrđenje u točki 76. te presude, na način da iz te točke 77. proizlazi da je Komisija dužna dokazati postojanje legitimnog interesa za utvrđivanje povrede samo u slučaju kada su kumulativno ispunjena ta dva uvjeta navedena u točki 76., iako se takvo tumačenje ne može izvesti iz teksta članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003. Osim toga, razmatranja koja je Opći sud iznio u točki 77. pobijane presude nisu dostatna da bi se na njima zasnovalo odbijanje tužbenog razloga kojim je to društvo tvrdilo da iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da Komisija, kada donosi odluku kojom utvrđuje postojanje povrede koja je počinjena u prošlosti, mora utvrditi postojanje legitimnog interesa za to, neovisno o pitanju izriče li Komisija u svojoj odluci novčanu kaznu ili ne.

56

Tu kritiku pobijane presude treba odbiti. Naime, razmatranjima iznesenima u točki 77. te presude Opći sud nije ograničio doseg zaključka do kojeg je došao u točki 76. te presude zato što već samo iz te točke proizlazi da primjenjivost članka 7. stavka 1. posljednje rečenice Uredbe br. 1/2003 pretpostavlja da su ispunjena ta dva kumulativna uvjeta navedena u točki 76., nego je samo objasnio i pojasnio da je taj zaključak usto u skladu s njegovom sudskom praksom koja se odnosi na Komisijinu obvezu dokazivanja postojanja legitimnog interesa za utvrđivanje povrede kada je istekao rok zastare za izricanje novčane kazne.

57

Ta razmatranja, time što se u bitnome odnose na Komisijinu implicitnu ovlast za utvrđenje povrede koja proizlazi iz njezine izričite ovlasti izricanja novčanih kazni, usto su dostatna da bi se odbio tužbeni razlog iznesen pred Općim sudom. Naime, u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003, Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom izreći novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom krše odredbe članka 101. ili članka 102. UFEU‑a. Međutim, kao što je već navedeno u točki 49. ove presude, Sud je već presudio da Komisijina ovlast izricanja novčanih kazni u slučaju povrede i donošenja odluka u tu svrhu nužno uključuje onu utvrđivanja povrede o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 23.). Također je već presudio da na Komisijinu ovlast izricanja novčanih kazni na temelju članka 15. Uredbe br. 17, koji u bitnome odgovara članku 23. Uredbe br. 1/2003, ni na koji način ne utječe činjenica da je prestalo ponašanje koje čini povredu (presuda od 15. srpnja 1970., ACF Chemiefarma/Komisija, 41/69, EU:C:1970:71, t. 175.).

58

Iz prethodno navedenoga proizlazi da Komisijino izvršavanje njezine ovlasti izricanja novčane kazne njoj dodjeljuje implicitnu ovlast utvrđivanja povrede a da ona pritom nije dužna dokazati opravdani interes za takvo utvrđenje, uključujući ako je riječ o povredi počinjenoj u prošlosti.

59

Može se također istaknuti da u skladu s člankom 7. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 1/2003, u slučaju kada Komisija utvrdi da postoji povreda članka 101. ili 102. UFEU‑a, može odlukom obvezati poduzetnike i udruženja poduzetnika da takvu povredu otklone. Komisijino izvršavanje vlastite ovlasti nalaganja prestanka povrede sukladno toj odredbi, koju je Komisija izvršila u članku 3. sporne odluke, unatoč tome što to okončanje još nije bilo nastupilo, a što Orange ne osporava, stoga nužno uključuje ovlast utvrđivanja te povrede i, slijedom toga, njime se ne nalaže Komisiji da dokaže postojanje legitimnog interesa kako bi to učinila (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 22. do 24.).

60

Dakle, budući da je u ovom slučaju Komisija Orangeu izrekla novčanu kaznu jer je počinio povredu članka 102. UFEU‑a, da je nesporno da za tu ovlast nije nastupila zastara i da je Komisija u članku 3. sporne odluke naložila prestanak povrede, osim ako to još nije nastupilo, Komisija je opravdano, kao što je to Opći sud u bitnome presudio u točkama 79. i 80. pobijane presude, u skladu s člankom 7. stavkom 1. i člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, dvjema odredbama koje su bile obuhvaćene spornom odlukom, utvrdila povredu o kojoj je riječ a da pritom u spornoj odluci nije morala posebno dokazati postojanje legitimnog interesa za utvrđivanje povrede.

61

Slijedom toga ne može se prihvatiti Orangeova argumentacija navedena u točkama 34. do 36. ove presude.

62

Naposljetku, u dijelu u kojem svojom argumentacijom navedenom u točki 37. ove presude Orange ističe da, s obzirom na posljedice Komisijine odluke kojom se utvrđuje povreda članka 101. ili 102. UFEU‑a, treba, u svakom slučaju, toj instituciji naložiti da u takvoj odluci opravda postojanje legitimnog interesa za to utvrđenje, valja istaknuti da takve općenite tvrdnje ne mogu biti dovoljne da se njima dokaže pogrešnost ocjena Općeg suda u točkama 76. do 80. pobijane presude.

63

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

64

Orange smatra da je Opći sud iskrivio spornu odluku presudivši da prilikom ocjene težine povrede u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne Komisija nije uzela u obzir ni stvarne ni vjerojatne učinke povrede i odbivši ispitati njegovu argumentaciju prema kojoj Komisija nije pružila dovoljno konkretne, vjerodostojne i dostatne indicije tih stvarnih i/ili vjerojatnih učinaka.

65

Dakle, tvrdi da se prva pogreška Općeg suda sastoji od tog iskrivljavanja. S jedne strane, iz posljednje rečenice uvodne izjave 902. sporne odluke proizlazi da se na stvarne učinke Komisija oslonila radi izračuna iznosa novčane kazne, što je ona potvrdila pred Općim sudom time što je priznala da formulacija te uvodne izjave, u dijelu u kojem se odnosi na stvarne učinke povrede, predstavlja „materijalnu pogrešku”. Međutim, u točki 169. pobijane presude Opći sud je naveo da se ta uvodna izjava ne može tumačiti kao da se odnosi, općenito i apstraktno, na narav povrede, zanemarujući jasan smisao izraza korištenih u toj uvodnoj izjavi, a koja se osobito odnosi na učinke na tržišno natjecanje koji su nastupili zbog konkretnog postupanja društva Orangea na tržištu, što potvrđuje uporaba glagola u prošlom vremenu. U točki 182. pobijane presude Opći sud se, uostalom, pozvao na događaje koji su stvarno nastali, upućujući osobito na navedenu uvodnu izjavu 902.

66

S druge strane, i u svakom slučaju, tvrdi da je Opći sud iskrivio spornu odluku smatrajući da Komisija nije uzela u obzir vjerojatne učinke povrede. Naime, u uvodnoj izjavi 902. sporne odluke Komisija ih je, u najmanju ruku, uzela u obzir za izračun novčane kazne, što je uostalom i priznala u svojim podnescima pred Općim sudom. Potonji je ipak pogrešno smatrao da činjenica uzimanja u obzir naravi povrede ne znači uzimanje u obzir njezinih vjerojatnih učinaka. Međutim, vjerojatni učinci ponašanja, kao stvarni učinci, bitni su pokazatelji za narav povrede i shodno tome, za njezinu težinu, koju se ne može apstraktno ocijeniti. Slijedom toga, Opći sud bio je dužan ispitati je li utvrđenje tih vjerojatnih učinaka bilo opravdano ili ne.

67

Budući da Opći sud nije pravilno ocijenio spornu odluku, njegova analiza proporcionalnosti novčane kazne bila je pogrešna. Naime, novčana kazna ne može se smatrati razmjernom ako elementi kojima se određuje njezin iznos, opisani u odluci o kojoj je riječ, nisu pravilno ispitani.

68

Druga pogreška Općeg suda sastoji se od pogreške koja se tiče prava i povrede načela djelotvorne sudske zaštite, s obzirom na to da je propustio ocijeniti je li Komisija pravilno utvrdila učinke povrede koji su uzeti u obzir za potrebe izračuna novčane kazne. Prema mišljenju Orangea, s jedne strane, potonja se, protivno onomu što je Opći sud smatrao, iskrivljavajući spornu odluku, temeljila na stvarnim učincima povrede radi izračuna novčane kazne te je Opći sud trebao ispitati sadržava li sporna odluka konkretne, vjerodostojne i dostatne indicije za to, umjesto odbijanja u točkama 171. do 173. pobijane presude kao bespredmetne argumentacije koju je taj poduzetnik podnio u tom pogledu.

69

S druge strane, i u svakom slučaju, Opći sud pogriješio je jer nije izvršio sudski nadzor koji je trebao provesti u pogledu dokazivanja vjerojatnih učinaka povrede koji su uzeti u obzir za izračun novčane kazne. U tom pogledu, Orange je Općem sudu podnio elemente kojima se dokazuje da je Komisijin pristup u pogledu postojanja uzročne veze između njegova ponašanja i navodnih vjerojatnih učinaka na tržištu bio pogrešan. Te elemente koji se odnose na prodor usluga širokopojasnog pristupa internetu u Poljskoj, na to da Komisija koristi pogrešne pretpostavke i metodologiju na učinak mobilnih telefona na prodor širokopojasnih usluga u Poljskoj, na zakašnjelo podnošenje referentne ponude poljskog DRT‑a i na ritam razvoja širokopojasnih usluga, Opći sud nije uzeo u obzir.

70

Orange osim toga tvrdi da iz presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), proizlazi da je, iako u odluci kojom se utvrđuje postojanje zlouporabe vladajućeg položaja Komisija provodi analizu mogućnosti da postupanje o kojem je riječ dovede do istiskivanja ili njezine sposobnosti da utječe na tržišno natjecanje i na potrošače, Opći sud dužan ocijeniti sve tužiteljeve dokaze i argumente kojima se nastoji dovesti u pitanje osnovanost takve analize. Ova uputa, koja se odnosi na ocjenu mogućnosti određenog ponašanja da ograniči tržišno natjecanje, trebala bi se primjenjivati analogijom na ocjenu naravi i težine povrede u svrhu izračuna novčane kazne s obzirom na to da narav i težina povrede u velikoj mjeri ovise o mogućnosti da ponašanje koje se razmatra dovede do istiskivanja.

71

Komisija ističe da drugi žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti. On je nedopušten jer Orange od Suda zahtijeva novu ocjenu činjenica, ne ispunjava kriterije utvrđene u sudskoj praksi koji se odnose na iskrivljavanje te je, u svakom slučaju, neosnovan i bespredmetan. Smatra da presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), nije relevantna za ovaj predmet.

72

PIIT tvrdi, poput Orangea, da iz sporne odluke proizlazi da se Komisija oslonila na stvarne učinke ponašanja tog poduzetnika i da je ta institucija u najmanju ruku stvarno provela analizu njegovih očekivanih učinaka. Osim toga, razmatranja koja se odnose na učinke navedene u spornoj odluci, posebno u vezi s postojanjem znatnih učinaka istiskivanja konkurenata i posljedičnom materijalnom štetom za poljske potrošače širokopojasnih usluga, u vezi s konkurentskim pritiskom pružatelja širokopojasnih usluga i kada je riječ o analizi poljskog širokopojasnog tržišta, pogrešna su ili zahvaćena proturječnostima, kao što to proizlazi iz dokaza podnesenih Općem sudu. Smatra da su te pogreške iskrivile Komisijinu analizu težine povrede.

73

ECTA, poput Komisije, tvrdi da Opći sud, kada je zaključio da vjerojatni ili stvarni učinci povrede nisu uzeti u obzir za potrebe određivanja osnovnog iznosa novčane kazne izrečene Orangeu nije iskrivio spornu odluku. Slijedom toga smatra da nije potrebno obraditi pitanje je li Opći sud pogrešno propustio ocijeniti sadržava li sporna odluka konkretne, vjerodostojne i dostatne indicije postojanja takvih učinaka. Presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), ne sadržava relevantne elemente za analizu drugog žalbenog razloga.

74

Treba istaknuti da prvim dijelom drugog žalbenog razloga Orange nastoji uspostaviti premisu na kojoj se zasniva drugi dio, odnosno onaj prema kojem je na temelju iskrivljavanja posljednje rečenice u uvodnoj izjavi 902. sporne odluke, u točki 169. pobijane presude, Opći sud mogao zaključiti da Komisija u svojoj ocjeni težine predmetne povrede u svrhu izračuna novčane kazne nije uzela u obzir ni stvarne učinke povrede ni njezine vjerojatne učinke.

75

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno pristupiti novoj ocjeni (presuda od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 54., i od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 27.).

76

U ovom slučaju, Opći sud je u točki 169. pobijane presude naveo da „[o]brazloženje koje je Komisija iznijela u uvodnim izjavama 899. do 906. [sporne] odluke ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji glede čimbenika na kojima je Komisija temeljila svoju ocjenu težine povrede, a to su: narav povrede, njezin zemljopisni opseg, [Orangeov] tržišni udio i njegova provedba povrede u praksi”, da „[p]rotivno onomu što tvrd[e] [Orange] i PIIT, Komisija u uvodnoj izjavi 902. [sporne] odluke nije navela te se to iz te uvodne izjave u vezi s čitavim obrazloženjem glede težine povrede nikako ne može izvesti, da je uzela u obzir stvarne učinke povrede na tržište i na potrošače, određujući razmjerno toj težini udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne” i da se „[t]očnije, rečenica na koju upućuje [Orange] može jedino pročitati tako da se općenito i apstraktno odnosi na narav povrede i na činjenicu da je ta povreda, u mjeri u kojoj je bila namjerna i imala za cilj sprečavanje tržišnog natjecanja na maloprodajnom tržištu ili odgađanje razvoja tog tržišta, imala kapacitet negativno utjecati na tržišno natjecanje i na potrošače”.

77

U tom pogledu, Opći sud je osim toga utvrdio, u točki 170. pobijane presude, da, za razliku od nalaza do kojih je došao u prvoj i drugoj rečenici te uvodne izjave 902., njezina posljednja rečenica „ne sadrži nikakvo upućivanje na [dio] [sporne] odluke u [kojoj] je Komisija iznijela svoje očitovanje o vjerojatnim učincima povrede”. Opći sud je iz toga zaključio, u točki 171. te presude, da „Komisija prilikom ocjene težine povrede nije uzela u obzir stvarne učinke te povrede koju je počinio [Orange] na mjerodavna tržišta kao ni vjerojatne učinke te povrede”.

78

Opći sud utemeljio je to tumačenje sporne odluke na zaključcima koje je izveo u točkama 166. do 168. pobijane presude, a koji se odnose na sadržaj drugih relevantnih uvodnih izjava te odluke. Tako je u točki 166. pobijane presude Opći sud najprije naveo da je „ocjena težine povrede koju je Komisija provela u uvodnim izjavama 899. do 908. [sporne] podijeljena na četiri dijela, od kojih se prva tri odnose na narav povrede, tržišni udio i na zemljopisni opseg povrede, dok je četvrti dio sažetak” i da je u tom sažetku u uvodnoj izjavi 906. te odluke „Komisija navela da je, prilikom određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji je potrebno uzeti u svrhu utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne, posebice uzela u obzir narav povrede, njezin zemljopisni opseg, tržišni udio kao i činjenicu da je ta povreda bila provedena u praksi”.

79

U točki 167. pobijane presude Opći sud je zatim istaknuo da se „[o]dlomak koji [Orange] osporava nalazi u uvodnoj izjavi 902. [sporne] odluke, koja se nalazi u dijelu posvećenom ocjeni naravi povrede”, da je u tom dijelu navedene odluke „Komisija […] navela da je zlouporaba vladajućeg položaja u obliku odbijanja pružanja usluge, koja se stavlja na teret [Orangeu], već bila osuđivana u nekoliko navrata, i od strane Komisije i od strane sudova Unije”, upućujući u tom pogledu na uvodnu izjavu 899. te odluke da je „[Komisija] navela da su predmetna tržišta proizvoda od velike gospodarske važnosti te da igraju ključnu ulogu u izgradnji informacijskog društva jer su širokopojasne veze čimbenik koji uvjetuje pružanje različitih digitalnih usluga krajnjim korisnicima”, upućujući u tom pogledu na uvodnu izjavu 900. navedene odluke i da je „Komisija također uzela u obzir činjenicu da je [Orange] bio jedini vlasnik nacionalne telekomunikacijske mreže te da su zbog toga [alternativni operateri] koji su željeli pružati usluge na temelju DSL tehnologije bili potpuno ovisni o njemu”, upućujući u tom pogledu na uvodnu izjavu 901. iste odluke.

80

U točki 168. pobijane presude Opći sud je, naposljetku, istaknuo da je „u [uvodnoj izjavi] 902. sporne odluke Komisija navela [da] „[i]sto tako, kao što je opisano u [točki] VIII.1 [Orangeovo] ponašanje spada u zlouporabna ponašanja koja imaju za cilj spriječiti tržišno natjecanje na maloprodajnom tržištu ili barem odgoditi ulazak novih sudionika ili razvoj tržišta”, da „[k] tomu, kao što je bilo navedeno u uvodnoj izjavi 892. [sporne odluke], [Orange] svjestan činjenice da je njegovo ponašanje bilo protupravno” i da „[o]no ima negativan učinak tržišno natjecanje i na potrošače koji su suočeni s povećanjem cijena, smanjenjem izbora i broja inovativnih proizvoda”.

81

Stoga je Opći sud u točki 169. pobijane presude svoje razmatranje utemeljio na zajedničkom tumačenju uvodnih izjava sporne odluke posvećenih naravi povrede – koje Orange osporava u okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga jer se njime iskrivljava sporna odluka – a prema kojem se posljednja rečenica uvodne izjave 902. pobijane odluke „može jedino pročitati tako da se općenito i apstraktno odnosi na narav povrede i na činjenicu da je ta povreda, u mjeri u kojoj je bila namjerna i imala za cilj sprečavanje tržišnog natjecanja na maloprodajnom tržištu ili odgađanje razvoja tog tržišta, imala kapacitet negativno utjecati na tržišno natjecanje i na potrošače”, i slijedom toga, svoj zaključak u točki 171. te presude, prema kojem u odluci nije bila riječ o upućivanju ni na stvarne učinke povrede na mjerodavna tržišta ni na očekivane učinke.

82

Međutim, kao prvo, navođenje uvodne izjave 902. sporne odluke, koje je Opći sud izvršio u točki 168. pobijane presude, točno je. Kao drugo, Orange ne navodi da je Opći sud iskrivio uvodne izjave 899. do 901. ili uvodnu izjavu 906. te odluke. Kao treće, tumačenje navedene posljednje rečenice koje je izvršeno u navedenoj točki 169. moglo se nesumnjivo zasnivati na tim uvodnim izjavama, tim više što je usto nesporno, kao što proizlazi osobito iz točaka 124. do 136. i 146. pobijane presude, da je povredu o kojoj je riječ počinio Orange, da je u skladu s točkom 22. Smjernica iz 2006. provedba te povrede u praksi, poput njezine naravi, tržišnog udjela dotičnih stranaka i njezina zemljopisnog dosega, relevantan čimbenik za potrebe ocjene težine povrede i da je, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 166. pobijane presude, Komisija točno navela, u uvodnoj izjavi 906. sporne odluke, da je u ovom slučaju radi utvrđivanja težine povrede o kojoj je riječ uzela u obzir činjenicu da je provedena u praksi, što Orange uostalom i ne osporava.

83

U tim okolnostima, a da pritom ne iskrivljava spornu odluku, Opći sud je nakon tumačenja svih relevantnih uvodnih izjava te odluke u biti mogao smatrati, u točki 169. pobijane presude, da je posljednja rečenica uvodne izjave 902. te direktive samo općenito upućivanje na prirodu prekršaja koji je Orange počinio u ovom slučaju, a koji se sastojao od ponašanja čija je zloporabna narav već bila itekako utvrđena te ga je potonji namjerno proveo u praksi, uz potpunu svijest o njegovoj nezakonitosti.

84

U tom pogledu Orange ne može izvući nikakav koristan argument iz činjenice da je drugi dio rečenice bio sastavljen u prošlom vremenu, a što bi dokazivalo da se Komisija pozivala na učinke koji su stvarno nastali. Dovoljno je istaknuti, u tom pogledu, da je vjerodostojna samo verzija sporne odluke na poljskom jeziku i da je ona napisana u sadašnjem vremenu.

85

Koristan argument ne može se izvesti ni iz činjenice da je Komisija u svojim podnescima pred Općim sudom priznala da se tom rečenicom upućuje na vjerojatne ili stvarne učinke povrede, potvrđujući da se radilo o pogrešci u pisanju. Naime, čak i pod pretpostavkom da ti podnesci imaju sadržaj koji im Orange pridaje, dovoljno je podsjetiti, s jedne strane, da iz samog teksta članka 263. UFEU‑a proizlazi da nadzor zakonitosti predviđen tom odredbom ne može utjecati na sadržaj pisanih podnesaka koje je tuženik podnio sudu Unije nadležnom za njegovo izvršavanje i, s druge strane, da se žalba odnosi samo na pobijanu presudu (presuda od 2. listopada 2003., Ensidesa/Komisija, C‑198/99 P, EU:C:2003:530, t. 32. i navedena sudska praksa).

86

Ni točka 182. pobijane presude ne može se isticati u potporu stajalištu koje brani Orange. Naime, u navedenoj točki Opći sud je istaknuo da „iz uvodnih izjava 899. do 902., 904. i 905. [sporne] odluke proizlazi da je Komisija vodila računa o tim čimbenicima prilikom ocjene težine povrede” da su ti „elementi” identificirani u točkama 178. do 181. pobijane presude, a sastoje se od činjenice da „[je] Orange imao vladajući položaj koji je imao podrijetlo u bivšem zakonitom monopolu na veleprodajnom tržištu širokopojasnog pristupa LLU i BSA, gdje je bio jedini dobavljač, kao i na maloprodajnom tržištu”, činjenice da se „povreda koju je počinio [Orange], čije postojanje kao takvo nije osporeno, sastoji od višestrukih, očitih, ustrajnih i namjernih kršenja zakonskog okvira”, činjenice da „[je] nesporno da [je] Orange bio svjestan protupravnosti svojeg ponašanja, i u odnosu na zakonski okvir […] i u odnosu na pravo tržišnog natjecanja, jer su njegove prakse bile usmjerene na sprečavanje ili odgađanje ulaska novih sudionika na mjerodavno tržište proizvoda” te činjenice da su „tržišta proizvoda na koja su utjecale [Orangeove] zlouporabne prakse i koje […] se protežu na čitavom teritoriju jedne od najvećih država članica Unije, tržišta od velike važnosti i s gospodarskog i s društvenog gledišta jer pristup širokopojasnom internetu predstavlja ključni čimbenik razvoja informacijskog društva”.

87

Opći sud je, osim toga, u toj istoj točki 182. podsjetio na sadržaj uvodnih izjava 899. do 902. sporne odluke, kako je već bio naveden u točkama 167. i 168. te presude, izrazima koji su gotovo jednaki onima koji se navode u tim točkama, kao i na sadržaj uvodnih izjava 904. i 905. sporne odluke koje se odnose na vladajući položaj Orangea i zemljopisnog dosega mjerodavnog tržišta jer Orange u okviru ove žalbe nije prigovorio na ta dva potonja utvrđenja.

88

Tako, suprotno onome što Orange tvrdi na temelju pogrešnog tumačenja točke 182. pobijane presude, iz te točke uopće ne proizlazi da je Opći sud posljednjoj rečenici uvodne izjave 902. sporne odluke dao drukčiji doseg od onoga koji joj je već dao u točki 169. te presude.

89

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud, a da se pritom ne temelji na iskrivljavanju sporne odluke, u točki 171. pobijane presude mogao smatrati da Komisija prilikom ocjene težine povrede u svrhu izračuna novčane kazne nije vodila računa o stvarnim učincima povrede koju je Orange počinio na mjerodavnim tržištima ni o njezinim vjerojatnim učincima. Slijedom toga je, s jedne strane, Opći sud opravdano u istoj točki presudio da je Komisija, time što nije vodila računa o stvarnim učincima povrede prilikom ocjene njezine težine, nije bila dužna dokazati i slijedom toga je, u točki 172., odbio kao neosnovanu Orangeovu argumentaciju koja se temeljila na nedostatku obrazloženja odluke u vezi s dokazivanjem stvarnih učinaka povrede. Stoga je Opći sud s pravom, s druge strane, u točkama 173. i 174. pobijane presude odbio kao bespredmetne argumente Orangea i PIIT‑a kojima se nastojalo dokazati pogreške koje je Komisija počinila u ocjeni vjerojatnih učinaka povrede s obzirom na to da ih nije uzela u obzir prilikom ocjene težine te povrede.

90

Slijedom toga, kao neosnovan treba u cijelosti odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga kojim se nastoji dokazati da je Opći sud iskrivio posljednju rečenicu u uvodnoj izjavi 902. sporne odluke.

91

Što se tiče drugog dijela tog žalbenog razloga, valja utvrditi da se on u potpunosti temelji na pretpostavci da je navodno iskrivljavanje u okviru prvog dijela navedenog žalbenog razloga dokazano. Međutim, kao što je to utvrđeno u točkama 76. do 90. ove presude, to nije tako. Drugi dio, koji se temelji na pogrešnoj pretpostavci, treba stoga također odbiti u cijelosti kao neosnovan, kao i, pod pretpostavkom da je dopuštena, argumentaciju PIIT‑a navedenu u točki 72. ove presude.

92

S obzirom na prethodna razmatranja, drugi žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

93

Orange smatra da je, odbivši njegovu argumentaciju prema kojoj je Komisija morala kao olakotne okolnosti kvalificirati ulaganja koja je on poduzeo nakon sklapanja sporazuma s UKE‑om kako bi poboljšao nepokretnu širokopojasnu mrežu u Poljskoj (u daljnjem tekstu: predmetna ulaganja), Opći sud iskrivio dokaze i počinio više pogrešaka koje se tiču prava i/ili očitih pogrešaka u ocjeni od kojih je svaka od njih morala dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne.

94

Kao prvo, u točki 195. pobijane presude Opći sud je priznao da se čimbenici koji nemaju utjecaj na narav povrede mogu kvalificirati kao olakotne okolnosti i, u točki 208. te presude, da nije potrebno znati, kako bi se utvrdilo mogu li se određene okolnosti kvalificirati kao olakotne okolnosti u smislu točke 29. Smjernica iz 2006., jesu li one promijenile narav povrede. On je stoga odbio obrazloženje koje je Komisija iznijela u uvodnoj izjavi 915. sporne odluke. Međutim, u točkama 192. do 209. te presude on nije prihvatio obrazloženje u toj odluci kako ta ulaganja ne bio kvalificirao kao olakotnu okolnost te ga je zamijenio vlastitim obrazloženjem, iako je naveo da će samo nadzirati zakonitost sporne odluke i da ne namjerava izvršavati svoju neograničenu nadležnost. Time je povrijedio pravilo prema kojem prilikom nadzora zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a on ne može svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje donositelja pobijanog akta.

95

Kao drugo, Opći sud počinio je povredu koja se tiče prava i/ili očitu povredu u ocjeni kada je odlučio da se predmetna ulaganja ne mogu kvalificirati kao kompenzacijske mjere. S jedne strane, i suprotno onome što je presuđeno u točkama 199. do 201. pobijane presude, iz presude od 30. travnja 2009., Nintendo i Nintendo of Europe/Komisija (T‑13/03, EU:T:2009:131), kao i iz odluka nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje moglo bi se zaključiti da se pojam kompenzacije može odnositi na korisne učinke u naravi prije nego na financijske, čak i ako su neizravni. U članku 18. stavku 3. Direktive 2014/104 također se potvrđuje i potiče uzimanje u obzir takvih mjera pri izračunu novčanih kazni. S druge strane, u ovom slučaju bilo je nemoguće precizno i učinkovito odrediti visinu izravnih kompenzacija i dodijeliti ih. Slijedom toga, iako Orange nije jednostrano izvršio predmetna ulaganja, čiji su značaj i korisne učinke UKE i alternativni operateri priznali, malo je osoba primilo kompenzaciju. Osim toga, u točkama 204. do 206. pobijane presude Opći sud pogrešno je zaključio da ti korisni učinci koji su tamo navedeni proizlaze iz sporazuma s UKE‑om, a ne iz tih ulaganja.

96

Kao treće, Opći sud počinio je povredu koja se tiče prava i iskrivio dokaze iz spisa, zaključivši u točki 202. pobijane presude da su predmetna ulaganja bila potaknuta željom Orangea da izbjegne funkcionalno odvajanje koje je UKE planirao. Budući da se nijedan argument u pogledu razloga koji su Orange naveli na sklapanje sporazuma s UKE‑om ne nalazi u pismenima ni u spornoj odluci i, osim ako time ne bi pogrešno izmijenio obrazloženje uz povredu načela pravičnosti prava na obranu, Opći sud nije mogao, u okviru nadzora zakonitosti sporne odluke, zamijeniti vlastitu ocjenu onom Komisije. Osim toga, ta su ulaganja ipak bila dobrovoljna, kao što je to i sama Komisija priznala u točki 140. pobijane odluke i kao što proizlazi iz dokumenata koji su podneseni Općem sudu.

97

Kao četvrto, Opći sud je u točki 203. pobijane presude pogrešno zaključio da su predmetna ulaganja samo „normalni dio poslovnog života”. Ta tvrdnja proturječi zaključku iz točke 202. te presude jer ista ulaganja ne mogu istodobno biti rezultat prijetnje u vidu regulatorne intervencije i dio normalnog poslovnog života. U točki 204. te presude također je iskrivio dokaze jer je, stavljajući naglasak na događaje koji su se odvijali tijekom razdoblja povrede, ukazivao na to da, s obzirom na to da regulatorne mjere nisu imale željeni učinak, kasnija ulaganja nisu imala nikakav koristan učinak. U svakom slučaju, ta ulaganja nisu bila provedena u očekivanju povrata jer neka od njih nisu bila gospodarski održiva već su bila provedena radi popravljanja štete osobama koje su oštećene protupravnim ponašanjem.

98

Usto, olakotne okolnosti ne čine zatvorenu kategoriju. Osim toga, nepostojanje sudskog presedana ne predstavlja prepreku da se prizna postojanje olakotne okolnosti. U ovom slučaju, izvanredne okolnosti mogle su opravdati to da se predmetna ulaganja priznaju kao olakotna okolnost, posebno trenutak kada su bila poduzeta i njihov opseg.

99

Treći žalbeni razlog nije zahtjev za preispitivanje tužbenog razloga koji je podnesen u prvom stupnju nego dovodi u pitanje analizu koju je proveo Opći sud, a koja bi mogla omogućiti da se stvori temelj za ex post Komisijino odbijanje, tako da se obrazloženje sporne odluke zamijeni novim razlozima koji nisu bili navedeni u toj odluci i koji bi također bili pogrešni.

100

Komisija tvrdi da je taj tužbeni razlog bespredmetan, a osporavano obrazloženje Općeg suda u pobijanoj presudi navedeno podredno, u odgovoru na argumentaciju koja mu je bila podnesena. Svi elementi koje je Opći sud ispitao kao i svi razlozi izneseni kako se predmetna ulaganja ne bi kvalificiralo kao olakotnu okolnost proizašli su iz podnesaka koji su mu podneseni i iz sporne odluke. Osim toga, odlučivši da ne izmijeni novčanu kaznu, Opći sud izvršio je svoju ovlast neograničene nadležnosti, kao što je Orange od njega zatražio.

101

U svakom slučaju, spomenuti žalbeni razlog je nedopušten jer Orange zahtijeva od Suda da preispita činjenice, ili čak neosnovan jer Orange nije dokazao da je na temelju primjenjivog pravnog okvira Opći sud bio dužan smatrati predmetna ulaganja kompenzacijskim mjerama.

102

PIIT, poput Orangea, ističe da su predmetna ulaganja korektivne naravi, kao što to proizlazi iz činjenica izloženih u očitovanjima koja je podnio Općem sudu. Slijedom toga, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava propustivši uzeti ih u obzir kao olakotnu okolnost. Osim toga, počinio je pogrešku prilikom ocjene dokaza koje je podnio PIIT i iskrivio njihov sadržaj, osobito tvrdeći, u točki 204. pobijane presude, da tezama koje je PIIT istaknuo u intervencijskom podnesku proturječe dokumenti koji su mu priloženi. Također je u točki 206. pobijane presude pogrešno smatrao da korisne učinke za alternativne operatere i krajnje korisnike treba pripisati isključivo sporazumu s UKE‑om a ne navedenim ulaganjima.

103

ECTA tvrdi, poput Komisije, da treći žalbeni razlog treba odbiti. Dodaje da Opći sud nije izmijenio obrazloženje.

104

Kao prvo, u dijelu u kojem tim trećim žalbenim razlogom Orange ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je svojim obrazloženjem zamijenio ono koje je Komisija izložila u spornoj odluci kako bi odbacila kvalifikaciju olakotne okolnosti u smislu točke 29. Smjernica iz 2006. za predmetna ulaganja, čime se krše ograničenja koja se nalažu njegovu nadzoru zakonitosti, treba spomenuti da se sustav sudskog nadzora Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a sastoji od kontrole zakonitosti akata institucija, koja je utvrđena u članku 263. UFEU‑a, a koja, sukladno odredbi članka 261. UFEU‑a i na zahtjev tužitelja, može biti nadopunjena ovlašću neograničene nadležnosti Općeg suda u vezi sa sankcijama koje u tom području izriče Komisija (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 71. i navedena sudska praksa).

105

Opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje navede tužitelj, uzimajući u obzir sve elemente koje je tužitelj naveo. Međutim, sudovi Unije ne mogu u okviru tog nadzora nadomjestiti vlastito obrazloženje onim autora predmetnog akta (vidjeti u tom smislu presude od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 56., i od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 72. i 73. i navedenu sudsku praksu).

106

Nasuprot tome, sud Unije je u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti predviđene člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003 ovlašten da osim pukog nadzora zakonitosti sankcije ocjenu Komisije, autora akta u kojem je taj iznos prvotno utvrđen, za utvrđivanje iznosa te sankcije zamijeni vlastitom ocjenom. Slijedom toga, sud Unije može izmijeniti pobijani akt, čak i ako ga ne poništi, a kako bi poništio, smanjio ili povećao izrečenu novčanu kaznu, s tim da se ta nadležnost izvršava uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 692.; od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 61., i od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, EU:C:2009:505, t. 86.).

107

U ovom slučaju prije svega valja odbiti sve argumente koje Orange pokušava izvući iz točke 195. pobijane presude s obzirom na to da se, kao što to proizlazi iz samog njezina teksta, tom točkom samo izlažu argumenti koje je Orange podnio Općem sudu, a prema kojima je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava odbivši smatrati predmetna ulaganja olakotnom okolnošću zbog toga što ona ne mijenjaju narav povrede.

108

Međutim, valja utvrditi da se, iako je točno da je u točki 208. navedene presude Opći sud, kao što navodi Orange, smatrao da nije bilo važno utvrditi mogu li se olakotnim okolnostima kvalificirati samo elementi koji mijenjaju narav povrede ili i elementi koji to ne čine, istodobno presuđujući u točki 208. i u točki 209. iste presude da je odbijanje priznavanja Orangeu korištenja olakotne okolnosti na ime ulaganja poduzetih na temelju sporazuma s UKE‑om, to ne može smatrati povredom točke 29. Smjernica iz 2006. ni povredom načela proporcionalnosti. On se u tom pogledu oslonio na razmatranja koja je iznio u točkama 196. do 207. navedene presude.

109

U tim točkama Opći sud je naveo određene odjeljke sporazuma s UKE‑om te je iz toga zaključio da se ulaganja koja je poduzeo Orange ne mogu smatrati kompenzacijskim mjerama koje su usporedive s onima koje je Komisija priznala u predmetu u kojem je donesena presuda Općeg suda od 30. travnja 2009., Nintendo i Nintendo of Europe/Komisija (T‑13/03, EU:T:2009:131), ni s drugima koje je tijelo nadležno za tržišno natjecanje Ujedinjene Kraljevine pozitivno ocijenilo. Također je istaknuo da su obveze utvrđene u sporazumu s UKE‑om bile potaknute Orangeovom željom da se izbjegne funkcionalno odvajanje te je smatrao da ta ulaganja predstavljaju normalni dio poslovnog života s obzirom na to da su ona koristila prije svega Orangeu. On je nadalje odbio argumente koje je podnio PIIT, istaknuvši da su dokumenti koje mu je potonji dostavio dokazivali samo neke korisne učinke za alternativne operatere i krajnje potrošače koji proizlaze iz sporazuma s UKE‑om, kao i da ulaganja koja su njime bila predviđena treba pripisati tom sporazumu kao takvom, a ne posebno predmetnim ulaganjima, te je naveo da je Komisija doista uzela u obzir poboljšanje situacije na mjerodavnom tržištu do kojeg je došlo zbog promjene u ponašanju Orangea, a koje je uslijedilo nakon potpisivanja tog sporazuma, s obzirom na to da je Komisija datum tog potpisivanja utvrdila kao datum prestanka povrede.

110

Ipak valja utvrditi da se prigovorima koje je Orange iznio pred Općim sudom, izloženima u točkama 192. do 194. pobijane presude, a koje je Opći sud odbio u navedenim točkama 196. do 207., nisu obuhvaćala pojašnjenja u spornoj odluci koja su se odnosila na Komisijino odbijanje da uzme u obzir olakotne okolnosti, već nastojalo postići da Opći sud izvrši svoju neograničenu nadležnost i smanji novčanu kaznu koju je izrekla Komisija, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 106. ove presude, kako bi se uzela u obzir kompenzacijska mjera koja čini predmetna ulaganja, kao što to izričito proizlazi iz točaka 63. i 64. pobijane presude, kao i iz tužbe u prvostupanjskom postupku.

111

Dakle, iako je Opći sud, kao što to u biti proizlazi iz točaka 63. do 68. i strukture pobijane presude, izvršio te ocjene u okviru svojega nadzora zakonitosti sporne odluke, valja utvrditi da je obrazloženjem izloženim u točkama 196. do 207. pobijane presude Opći sud zaista odgovorio na argument koji mu je podnio Orange, sažet u točkama 192. do 194. pobijane presude, kako bi se preinačila novčana kazna izrečena u članku 2. sporne odluke.

112

Budući da je Orange tu argumentaciju izričito podnio kako bi postigao takvu izmjenu i da se razmatranja o kojima je riječ ipak odnose samo na ocjenu novčane kazne koju je izrekla Komisija, sukladno ograničenjima koja se nalažu Općem sudu kada izvršava svoju neograničenu nadležnost (vidjeti u tom pogledu presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 76. i 77.), Opći sud bio je ovlašten u ovom slučaju razviti obrazloženje izloženo u točkama 196. do 207. pobijane presude na temelju svoje neograničene nadležnosti.

113

Slijedom toga, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 106. ove presude, Opći sud je na temelju toga bio ovlašten vlastitim obrazloženjem zamijeniti Komisijino obrazloženje.

114

Slijedom toga, treba odbiti treći žalbeni razlog kojim Orange prigovara Općem sudu da je prekoračio ograničenja nadzora zakonitosti jer pogreška identificirana u točki 111. ove presude ne može dovesti do poništenja pobijane presude (vidjeti analogijom presudu od 12. studenoga 1996., Ojha/Komisija, C‑294/95 P, EU:C:1996:434, t. 52.).

115

Kao drugo, s obzirom na to da argumentacijom izloženom u točkama 95. do 98. i 102. ove presude Orange i PIIT osporavaju osnovanost ocjena Općeg suda u točkama 196. do 207. pobijane presude, valja podsjetiti da Sud – kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe – nema pravo zbog razloga pravičnosti vlastitom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je u okviru svoje neograničene nadležnosti odlučivao o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije i da se pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud zbog neprikladnosti iznosa novčane kazne može utvrditi samo u slučaju da Sud ocijeni da je iznos sankcije ne samo neprikladan nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan (presude od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 125. i 126. i navedena sudska praksa, i od 27. travnja 2017., FSL i dr./Komisija, C‑469/15 P, EU:C:2017:308, t. 77. i 78. i navedena sudska praksa). Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti da to nije tako. Tu argumentaciju stoga treba odbaciti kao nedopuštenu.

116

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

117

Nadalje, u dijelu u kojem u svojim žalbenim zahtjevima Orange i PIIT od Suda podredno zahtijevaju da smanji novčanu kaznu izrečenu spornom odlukom u mjeri koju Sud smatra primjerenom, dovoljno je istaknuti da se ti zahtjevi nužno temelje na istim glavnim zahtjevima i da ih, slijedom toga, također treba odbiti razlozima koji su izloženi u ovoj presudi (vidjeti analogijom presudu od 1. lipnja 1978., Mulcahy/Komisija, 110/77, EU:C:1978:118, t. 30.).

118

Naposljetku, time što svojim zahtjevima koji su istaknuti podredno Orange i PIIT od Suda zahtijevaju da vrati odluku koja se odnosi na Komisijinu novčanu kaznu na ponovno odlučivanje te s obzirom na to da time traže da Sud naloži Komisiji da donese novu odluku o novčanoj kazni, dovoljno je podsjetiti na to da u okviru žalbe Sud nije nadležan za izdavanje naloga (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 1999., DSM/Komisija, C‑5/93 P, EU:C:1999:364, t. 34. do 37., i od 22. siječnja 2004., Mattila/Vijeće i Komisija, C‑353/01 P, EU:C:2004:42, t. 15. i 16.), tako da se zahtjevi trebaju odbiti kao nedopušteni.

119

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu valja odbiti u cijelosti kao djelomično nedopuštenu, djelomično bespredmetnu i djelomično neosnovanu.

120

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

121

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

122

Budući da Orange nije uspio u svojim žalbenim razlozima i da je Komisija postavila zahtjev da mu se naloži snošenje troškova, Orangeu treba naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Komisije.

123

Na temelju članka 184. stavka 4. Poslovnika, stranci koja je intervenirala u prvom stupnju, a nije sama podnijela žalbu, ne može se naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu tog postupka. Kad je takva stranka sudjelovala u postupku, Opći sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove.

124

Budući da je PIIT sudjelovao u pisanom dijelu postupka pred Sudom i da je ECTA sudjelovala u pisanom i usmenom dijelu postupka, valja odlučiti, u okolnostima ovog slučaja, da svaki od tih intervenijenata u prvom stupnju snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: