–

za osobu TL, L. C. Esteves, advogado,

–

za portugalsku vladu, P. Almeida, P. Barros da Costa i C. Chambel Alves, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B. Rechena i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 1., 2. i 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL 2010., L 280, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 213.) i članka 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe TL i Ministérija Público (Državno odvjetništvo, Portugal) u pogledu posljedica neosiguravanja tumača i nepostojanja prijevoda različitih dokumenata koji se odnose na kazneni postupak koji se vodio protiv osobe TL.

3

Uvodne izjave 5. do 7., 9., 14., 17., 22. i 33. Direktive 2010/64 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet i područje primjene”, u stavcima 1. i 2. određeno je:

„1.   Ovom Direktivom određuju se pravila o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenome postupku i u postupku izvršenja Europskog uhidbenog naloga.

2.   Pravo iz stavka 1. se na osobe primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.”

5

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Pravo na tumačenje”, predviđa:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka bez odlaganja omogući tumačenje tijekom kaznenog postupka pred istražnim i pravosudnim tijelima, uključujući tijekom policijskih ispitivanja, svih sudskih rasprava i svih drugih potrebnih saslušanja.

2.   Države članice osiguravaju, ako je to potrebno radi zaštite pravičnosti postupka, mogućnost tumačenja komunikacije između osumnjičenika ili optuženika i njihovih pravnih zastupnika koja se izravno tiče svih ispitivanja ili rasprava u postupku, podnošenja žalbe ili drugih zahtjeva u postupku.

[…]

5.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optuženici, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, imaju pravo osporiti odluku kako tumačenje nije potrebno, a ako je tumačenje omogućeno, da imaju mogućnost uložiti žalbu zbog toga što njegova kakvoća nije dostatna da jamči pravičnost postupka.

[...]”

6

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Pravo na prijevod bitnih dokumenata”, određeno je:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka.

2.   U bitne dokumente ubrajaju se sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.

3.   Nadležna tijela u svakom pojedinačnom predmetu odlučuju je li bitan još neki dokument. Osumnjičenici ili optuženici ili njihovi pravni zastupnici mogu u tu svrhu podnositi obrazložene zahtjeve.

[…]

5.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optuženici, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, imaju pravo osporiti odluku kojom se utvrđuje da nije potrebno prevesti neke dokumente ili njihove ulomke, a ako je prevođenje omogućeno, da imaju mogućnost uložiti žalbu zbog toga što njegova kakvoća nije dostatna da jamči pravičnost postupka.

[...]”

7

Uvodne izjave 5., 7., 8., 10., 19., 25., 40., 41. i 42. Direktive 2012/13 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

8

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet”, glasi:

„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. Njome se također utvrđuju pravila o pravu na informiranje osoba koje su predmetom europskog uhidbenog naloga o njihovim pravima.”

9

Člankom 2. navedene direktive, naslovljenim „Područje primjene”, u stavku 1. određuje se:

„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.”

10

Članak 3. te direktive, naslovljen „Pravo na informiranje o pravima”, predviđa:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:

[…]

(d) pravo na tumačenje i prevođenje;

[…]

2.   Države članice osiguravaju da se informacije pružene u skladu sa stavkom 1. daju usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.”

11

Člankom 92. Códiga do Processo Penal (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: ZKP), stavcima 1. i 2. određeno je:

„1.   U pisanim postupovnim aktima i usmenim postupovnim radnjama upotrebljava se portugalski jezik ili su, u protivnom, ništavi.

2.   Kad u postupku mora sudjelovati osoba koja ne govori ili ne razumije portugalski jezik, njoj se dodjeljuje odgovarajući tumač čije troškove ona ne snosi. […]”

12

Na temelju članka 120. ZKP‑a:

„1.   Zainteresirane osobe moraju istaknuti ništavosti koje nisu one na koje se odnosi prethodni članak te se na njih primjenjuju pravila sadržana u ovom i sljedećem članku.

2.   Osim ništavosti koje su sankcionirane drugim zakonskim odredbama, situacije navedene u nastavku predstavljaju ništavosti koje je potrebno istaknuti:

[…]

[…]

3.   Ništavosti na koje se odnose prethodni stavci treba istaknuti:

[…]”

13

Članak 122. ZKP‑a, naslovljen „Učinci ništavosti”, u stavku 1. određuje:

„Ništavosti dovode do nevaljanosti akta u kojem su utvrđene, akata koji o njemu ovise i akata na koje bi mogle utjecati.”

14

Članak 196. ZKP‑a koji se odnosi na izjavu o identitetu i boravištu (Termo de Identidade e Residência, u daljnjem tekstu: IIB) glasi kako slijedi:

„1.   Pravosudno tijelo ili kriminalistička policija u pogledu svakog okrivljenika zahtijevaju izradu [IIB‑a], neovisno o tome je li već identificiran […].

2.   Osoba protiv koje je pokrenuta istraga navodi […] svoje boravište, radno mjesto ili drugu stalnu adresu po svojem izboru.

3.   U izjavi mora biti navedeno da su osobi čija se kaznena odgovornost utvrđuje priopćene sljedeće informacije i obveze:

[…]”

15

Dana 10. srpnja 2019. protiv osobe TL, moldavskog državljanina koji ne govori i ne razumije portugalski jezik, pokrenuta je istraga u Portugalu zbog opiranja službenoj osobi i izvršavanja prisile nad njom, neopreznog upravljanja motornim vozilom i vožnje bez vozačke dozvole. Rješenje o provođenju istrage nad okrivljenikom prevedeno je na rumunjski jezik, službeni jezik Moldavije.

16

Istoga su dana nadležna tijela izradila IIB a da nije bio osiguran tumač niti je taj dokument preveden na taj jezik.

17

Presudom od 11. srpnja 2019., koja je postala pravomoćna 26. rujna 2019., osoba TL osuđena je na trogodišnju kaznu zatvora, čije je izvršenje uvjetno odgođeno na jednako razdoblje, zatim na dodatnu kaznu zabrane upravljanja motornim vozilima u trajanju od 12 mjeseci i novčanu kaznu od 80 dnevnih iznosa, u iznosu od 6 eura dnevno, odnosno ukupnom iznosu od 480 eura. Tijekom rasprave osoba TL imala je branitelja i tumača.

18

U okviru provedbe uvjetne odgode izvršavanja koja je određena presudom od 11. srpnja 2019. nadležna su tijela bezuspješno pokušala stupiti u kontakt s osobom TL na adresi naznačenoj u IIB‑u.

19

Stoga je osoba TL pozvana da se pojavi pred sudom rješenjem koje je donio Tribunal Judicial da Comarca de Beja (Sud sudskog okruga u Beji) 7. siječnja 2021., a koje je 12. siječnja 2021. dostavljeno na adresu naznačenu u IIB‑u kako bi je se saslušalo kad je riječ o nepoštovanju obveza koje proizlaze iz sustava uvjetne odgode izvršavanja koje su propisane presudom od 11. srpnja 2019. Dana 6. travnja 2021. to je rješenje ponovno dostavljeno na tu istu adresu. Te dvije dostave bile su obavljene na portugalskom jeziku.

20

Budući da se osoba TL nije pojavila pred sudom na naznačeni datum, taj je sud rješenjem od 9. lipnja 2021. opozivao odgodu izvršavanja kazne zatvora. To je rješenje, koje je, sastavljeno na portugalskom jeziku, dostavljeno osobi TL 25. lipnja 2021. na adresu naznačenu u IIB‑u te njezinu branitelju, postalo pravomoćno 20. rujna 2021.

21

Dana 30. rujna 2021. osoba TL uhićena je na novoj adresi radi izvršavanja kazne koja joj je izrečena. Ona se od tog datuma nalazi u zatvoru.

22

Nakon što je 11. listopada 2021. imenovala novog branitelja, osoba TL je 18. studenoga 2021. podnijela tužbu za utvrđivanje ništavosti, osobito, IIB‑a, rješenja od 7. siječnja 2021. kojim je pozvana da se pojavi pred sudom i rješenja od 9. lipnja 2021. kojim je opozvana odgoda izvršavanja.

23

U potporu toj tužbi osoba TL istaknula je da ju se zbog toga što je promijenila boravište nakon izrade IIB‑a nije moglo pronaći na adresi navedenoj u tom dokumentu te joj, slijedom toga, nisu mogla biti dostavljena ta rješenja. Ona je pojasnila da nije obavijestila o tome da je promijenila boravište jer nije znala da je to obvezna učiniti niti da iz toga proizlaze posljedice, s obzirom na to da joj IIB, u kojem su utvrđene te obveze i te posljedice, nije bio preveden na rumunjski jezik. Usto, nije joj bio osiguran tumač ni tada ni prilikom donošenja rješenja o provođenju istrage. Naposljetku, ni rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je pozvana da se pojavi pred sudom zbog povreda obveza koje proizlaze iz uvjetne odgode izvršenja ni rješenje o opozivu odgode od 9. lipnja 2021. nisu bili prevedeni na jezik koji ona govori ili razumije.

24

Odlučujući u prvostupanjskom postupku o navedenoj tužbi Tribunal Judicial da Comarca de Beja (Sud sudskog okruga Beja) odbio ju je jer, iako su povrede postupka koje je istaknula osoba TL bile utvrđene, one su bile ispravljene jer ih ta osoba nije istaknula u rokovima predviđenima člankom 120. stavkom 3. ZKP‑a.

25

Sud koji je uputio zahtjev, kojemu je podnesena žalba protiv te prvostupanjske odluke, dvoji o usklađenosti te nacionalne odredbe s direktivama 2010/64 i 2012/13, u vezi s člankom 6. EKLJP‑a.

26

Prvo, taj sud utvrđuje da te direktive nisu prenesene u portugalsko pravo iako je rok za prenošenje obiju tih direktiva istekao. Ipak, on smatra da relevantnim odredbama navedenih direktiva valja priznati izravni učinak te se one stoga izravno primjenjuju u glavnom postupku, s obzirom na to da su bezuvjetne, dovoljno jasne i precizne i da pojedincima dodjeljuju pravo na tumačenje, prevođenje i informiranje u okviru kaznenih postupka.

27

Drugo, sud koji je uputio zahtjev smatra da su akti o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno IIB te rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je osoba TL pozvana da se pojavi pred sudom i rješenje o opozivu odgode od 9. lipnja 2021., obuhvaćeni pojmom „bitni dokumenti” u smislu članka 3 stavaka 1. i 2. Direktive 2010/64 zbog važnosti koju ima ta vrsta akata za prava obrane osoba čija se kaznena odgovornost utvrđuje i s obzirom na postupovne informacije koje su tom sudu podnesene. U tom kontekstu on osobito naglašava da su IIB‑om predmetnoj osobi priopćene informacije o njezinim obvezama u pogledu boravišta, a osobito obveza priopćavanja tijelima svake promjene adrese.

28

S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev pita se je li njegova zadaća izuzeti iz primjene nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku, koje pozivanje na povrede postupka vezane za neosiguravanje tumača i neprevođenje bitnih dokumenata na jezik koji predmetna osoba razumije podvrgava rokovima čiji protek podrazumijeva ispravljanje tih povreda.

29

U tim je okolnostima Tribunal da Relação de Évora (Žalbeni sud u Évori, Portugal) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Mogu li se članci 1., 2. i 3. Direktive [2010/64] i članak 3. Direktive [2012/13], zasebno ili u vezi s člankom 6. EKLJP‑a, tumačiti na način da im se ne protivi odredba nacionalnog prava kojom se, s jedne strane, okolnost da okrivljeniku koji ne razumije jezik postupka nije dodijeljen tumač niti su mu prevedeni bitni postupovni akti kažnjava relativnom ništavosti na koju se mora pozvati i, s druge strane, dopušta otklanjanje te vrste ništavosti protekom vremena?”

30

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom prethodnom postupku predviđenom člankom 23.a prvim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 107. Poslovnika Suda.

31

U predmetnom slučaju valja utvrditi da su pretpostavke za primjenu tog postupka ispunjene.

32

S jedne strane, zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje odredbi direktiva 2010/64 i 2012/13, koje su obuhvaćene područjima iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Stoga taj zahtjev može biti predmet hitnog prethodnog postupka.

33

S druge strane, kad je riječ o kriteriju hitnosti, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je taj kriterij ispunjen kada je na datum podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku osoba o kojoj je riječ u glavnom predmetu lišena slobode i kada njezino zadržavanje u pritvoru ovisi o rješenju glavnog postupka (presuda od 28. travnja 2022, C i CD (Pravne prepreke za izvršenje odluke o predaji), C‑804/21 PPU, EU:C:2022:307, t. 39. i navedena sudska praksa).

34

S tim u vezi, iz opisa činjeničnog stanja koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je osoba TL, osoba o kojoj je riječ u glavnom predmetu, zaista bila lišena slobode na datum podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku.

35

Usto, sud koji je uputio zahtjev pita Sud o usklađenosti s pravom Unije primjene, u okolnostima u poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, nacionalnog zakonodavstva koje mogućnost pozivanja na određene nedostatke nastale tijekom kaznenog postupka i koji su osobito doveli do opoziva odgode izvršavanja kazne zatvora na koju je predmetna osoba osuđena uvjetuje poštovanjem određenih rokova tako da bi taj sud, ovisno o odgovoru koji Sud da na postavljeno pitanje, mogao biti prisiljen poništiti akte koji sadržavaju nedostatak i, slijedom toga, naložiti puštanje osobe TL na slobodu.

36

U tim okolnostima prvo vijeće Suda je 12. svibnja 2022., na prijedlog sutkinje izvjestiteljice, nakon što je saslušalo nezavisnog odvjetnika, odlučilo prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom postupku.

37

U okviru postupka suradnje predviđenog člankom 267. UFEU‑a, čak i ako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoje pitanje na tumačenje određene odredbe prava Unije, ta okolnost ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se taj sud u tekstu svojeg pitanja na njih pozvao. U tom pogledu na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, utvrdi one elemente prava Unije koje je, s obzirom na predmet glavnog postupka, potrebno protumačiti (presuda od 15. srpnja 2021., DocMorris, C‑190/20, EU:C:2021:609, t. 23. i navedena sudska praksa).

38

Budući da se prethodno pitanje odnosi na članke 1., 2. i 3. Direktive 2010/64 i članak 3. Direktive 2012/13, promatrane zasebno ili u vezi s člankom 6. EKLJP‑a, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, ta odredba jamči pravo na pošteno suđenje i poštovanje prava obrane, što u skladu s tim člankom 6. stavkom 3. jamči pravo svakom optuženiku za kazneno djelo da u najkraćem mogućem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega te da ima besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

39

S druge strane, članak 52. stavak 3. Povelje pobliže određuje da su, u onoj mjeri u kojoj ta povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz navedene konvencije. Usto, u skladu s objašnjenjima koja se odnose na članak 47. i članak 48. stavak 2. Povelje, koja, kao što proizlazi iz članka 6. stavka 1. trećeg podstavka UEU‑a i članka 52. stavka 7. Povelje, treba uzeti u obzir prilikom njezina tumačenja, te odredbe odgovaraju članku 6. stavku 1. odnosno članku 6. stavcima 2. i 3. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost zahtjeva za prethodnu odluku), C‑564/19, EU:C:2021:949, t. 101.).

40

Osim toga, što se tiče tumačenja direktiva o kojima je riječ u glavnom postupku, valja podsjetiti na to da je, na temelju uvodnih izjava 5., 6., 7., 9. i 33. i članka 1. Direktive 2010/64 te uvodnih izjava 5., 7., 8., 10. i 42. i članka 1. Direktive 2012/13, cilj tih direktiva uspostaviti minimalna zajednička pravila u području zaštite jamstava i postupovnih prava koja proizlaze iz članka 47. i članka 48. stavka 2. Povelje te članka 6. EKLJP‑a, osobito u području tumačenja, prevođenja i informiranja u okviru kaznenih postupaka, i da se ta pravila moraju tumačiti i provoditi dosljedno s pravima i jamstvima, radi jačanja uzajamnog povjerenja u kaznenopravne sustave država članica u svrhu povećanja djelotvornosti pravosudne suradnje u tom području.

41

Tako članak 2. stavak 1. Direktive 2010/64 od država članica zahtijeva da osiguraju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka bez odlaganja omogući tumačenje tijekom tog kaznenog postupka pred istražnim i pravosudnim tijelima, dok njezin članak 3. stavak 1. od njih zahtijeva da osiguraju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava obrane i jamstva pravičnosti postupka. Kad je riječ o članku 3. stavku 1. točki (d) Direktive 2012/13, on nameće državama članicama da osiguraju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije o njihovu pravu na tumačenje i prevođenje kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava.

42

Stoga valja utvrditi da je, s jedne strane, samo o tom članku 2. stavku 1., tom članku 3. stavku 1. Direktive 2010/64 i tom članku 3. stavku 1. točki (d) Direktive 2012/13 riječ u glavnom predmetu i da, s druge strane, te odredbe konkretiziraju temeljna prava na pravično suđenje i poštovanje prava obrane, kako su sadržana u članku 47. i članku 48. stavku 2. Povelje te ih valja tumačiti s obzirom na ta prava.

43

U tim okolnostima valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64 te članak 3. stavak 1. točku (d) Direktive 2012/13, u vezi s člankom 47. i člankom 48. stavkom 2. Povelje, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se, s jedne strane, na povredu prava sadržanih u navedenim odredbama tih direktiva može korisno pozvati samo korisnik tih prava i, s druge strane, na tu se povredu treba pozvati u određenom prekluzivnom roku.

44

S tim u vezi najprije valja istaknuti da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da osobi TL nije bio osiguran tumač tijekom izrade IIB‑a i da joj taj dokument nije bio preveden na jezik koji ona govori ili razumije. Usto, ni rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je pozvana da se pojavi pred sudom zbog neispunjenja obveza koje proizlaze iz sustava uvjetne odgode izvršavanja ni rješenje o opozivu odgode izvršavanja od 9. lipnja 2021. nisu bili prevedeni na jezik koji osoba TL razumije.

45

Nadalje, iako u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje nije izričito navedena činjenica da osoba TL tijekom provođenja istrage protiv nje nije bila obaviještena o svojem pravu na tumačenje i prevođenje bitnih dokumenata kaznenog postupka koji se protiv nje vodi, sud koji je uputio zahtjev polazi od prešutne premise da takve informacije nije bilo, zbog čega upućuje pitanje Sudu ne samo o tumačenju Direktive 2010/64 nego isto tako i o tumačenju Direktive 2012/13.

46

Naposljetku, u samoj toj odluci je pobliže određeno da članak 92. stavak 2. ZKP‑a, koji se primjenjuje na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku, nalaže imenovanje tumača u postupcima koji se odnose na osobu koja ne zna portugalski jezik ili njime ne vlada i da, u skladu s člankom 120. ZKP‑a, neimenovanje tumača tijekom provođenja radnje kojoj predmetna osoba prisustvuje može dovesti do ništavosti te radnje ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta, odnosno ako je zahtjev za utvrđenje ništavosti podnijela ta osoba i ako je taj zahtjev podnesen prije završetka navedene radnje.

47

Stoga pitanje, kako je preoblikovano u točki 43. ove presude, valja ispitati s obzirom na taj kontekst.

48

Radi davanja odgovora na to pitanje valja utvrditi, kao prvo, da, sve i da članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64 te članak 3. stavak 1. točka (d) Direktive 2012/13 nisu bili preneseni ili su bili nepotpuno preneseni u portugalski pravni poredak – što sud koji je uputio zahtjev smatra utvrđenim, dok se čini da portugalska vlada to osporava – osoba TL može se pozvati na prava koja proizlaze iz tih odredbi s obzirom na to da one, kao što to primjećuju taj sud i sve zainteresirane osobe koje su sudjelovale u postupku pred Sudom, imaju izravni učinak.

49

Naime, valja podsjetiti na to da se u svim slučajevima kad su odredbe neke direktive s obzirom na svoj sadržaj bezuvjetne i dovoljno precizne pojedinci mogu na njih pozvati pred nacionalnim sudovima protiv predmetne države članice, bilo zato što je ona propustila pravodobno prenijeti tu direktivu u nacionalno pravo bilo zato što ju je nepravilno prenijela (presuda od 14. siječnja 2021., RTS infra i Aannemingsbedrijf Norré-Behaegel, C‑387/19, EU:C:2021:13, t. 44. i navedena sudska praksa).

50

S tim u vezi Sud je pojasnio da je odredba prava Unije, s jedne strane, bezuvjetna ako propisuje obvezu koja ne sadržava nijedan uvjet i u svojoj provedbi ili u svojim učincima ne ovisi o poduzimanju nijedne mjere institucija Unije ili država članica te je, s druge strane, dovoljno precizna da je pojedinac može isticati i nacionalni sud primijeniti ako nedvosmislenim riječima utvrđuje obvezu (presuda od 14. siječnja 2021., RTS infra i Aannemingsbedrijf Norré-Behaegel, C‑387/19, EU:C:2021:13, t. 46. i navedena sudska praksa).

51

Sud je nadalje presudio da se, iako direktiva državama članicama ostavlja određenu marginu prosudbe kada donose podrobna pravila za njezinu provedbu, može smatrati da je odredba te direktive bezuvjetna i precizna ako državama članicama nedvosmisleno nameće obvezu ostvarivanja točno određenog rezultata koja ne ovisi ni o kakvom uvjetu u pogledu primjene pravila koje utvrđuje (presuda od 14. siječnja 2021., RTS infra i Aannemingsbedrijf Norré-Behaegel, C‑387/19, EU:C:2021:13, t. 47. i navedena sudska praksa).

52

Budući da članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64 te članak 3. stavak 1. točka (d) Direktive 2012/13 određuju, kao što je naveo nezavisni odvjetnik u točkama 58. do 62. svojega mišljenja, precizno i bezuvjetno sadržaj i doseg prava koja ima svaki osumnjičenik ili okrivljenik na tumačenje i prevođenje bitnih dokumenata te informiranje o tim dvama pravima, valja smatrati da te odredbe imaju izravni učinak tako da ih bilo koja osoba koja ima ta prava može isticati protiv države članice pred nacionalnim sudovima.

53

Kao drugo, valja istaknuti da su tri postupovna akta o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno IIB, rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je osoba TL pozvana da se pojavi pred sudom i rješenje o opozivu odgode od 9. lipnja 2021., obuhvaćena područjem primjene direktiva 2010/64 i 2012/13 te osobito predstavljaju bitne dokumente čiji je pisani prijevod trebao biti dostavljen osobi TL na temelju članka 3. stavka 1. prvonavedene direktive.

54

S tim u vezi valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2010/64 i člankom 2. stavkom 1. Direktive 2012/13, njima priznata prava primjenjuju na osobe od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.

55

Stoga iz odredaba navedenih u prethodnoj točki proizlazi da se te direktive primjenjuju na kaznene postupke jer se njima određuje je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 69.).

56

Suprotno tomu, postupak čiji predmet nije utvrđivanje kaznene odgovornosti osobe, poput postupka zakonodavne prirode u vezi s povlačenjem amnestije ili sudski postupak čiji je predmet nadzor usklađenosti tog povlačenja s nacionalnim ustavom, ne može ulaziti u područje primjene Direktive 2012/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 70. i 71.).

57

Isto tako, poseban postupak poput onoga čiji je predmet priznanje konačne sudske odluke koju je donio sud druge države članice, čiji je prijevod zainteresirana osoba već dobila u skladu s člankom 3. Direktive 2010/64, ne ulazi u područje primjene te direktive u mjeri u kojoj se, s jedne strane, takav postupak u pravilu pokreće nakon konačnog rješenja pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje i, ovisno o slučaju, nakon njegove osude i, s druge strane, novi prijevod te sudske odluke nije potreban za zaštitu prava obrane ili prava na djelotvornu sudsku zaštitu zainteresirane osobe i stoga nije opravdan s obzirom na ciljeve koji se nastoje postići navedenom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Balogh, C‑25/15, EU:C:2016:423, t. 37. do 40.).

58

U tom kontekstu, kako je izloženo osobito u uvodnim izjavama 14., 17. i 22. Direktive 2010/64, njome se želi osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik na kojem se vodi postupak osigurati pravo na tumačenje i prevođenje, olakšavajući time izvršenje tog prava, kako bi se tim osobama zajamčio pravični postupak. Tako članak 3. stavci 1. i 2. te direktive predviđaju da države članice osiguravaju da se tim osobama u razumnom roku osigura pisani prijevod svih bitnih dokumenata, što uključuje osobito odluke o lišavanju slobode, optužnice ili optužne prijedloge te sve presude koje se odnose na njih, kako bi im se omogućilo da ostvaruju svoja prava obrane i kako bi se zajamčila pravičnost postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Balogh, C‑25/15, EU:C:2016:423, t. 38.)

59

Međutim, valja utvrditi da su, za razliku od situacija o kojima je bila riječ u predmetima u kojima su donesene presude od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije) (C‑203/20, EU:C:2021:1016) i od 9. lipnja 2016., Balogh (C‑25/15, EU:C:2016:423), tri postupovna akta o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što je to u bitnome istaknuo sud koji je uputio zahtjev i sve zainteresirane osobe koje su intervenirale u postupak pred Sudom, sastavni dio postupka u kojem je utvrđena kaznena odgovornost osobe TL te je primjena direktiva 2010/64 i 2012/13 na te akte u potpunosti opravdana ciljevima koji se njima nastoje postići.

60

Stoga, kad je riječ, s jedne strane, o IIB‑u, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje te članka 196. ZKP‑a proizlazi da ta izjava, koja se izrađuje kad započne provođenje istrage nad osobom kao dio kaznenog postupka, predstavlja prethodnu prisilnu mjeru koja obuhvaća niz obveza za tu osobu te postupovnih posljedica u slučaju povrede tih obveza i osobito omogućuje nadležnim tijelima da znaju adresu na kojoj navedena osoba mora biti na njihovu raspolaganju, pri čemu ona među ostalim mora prijaviti bilo kakvu promjenu u tom smislu. Ta prisilna mjera ostaje na snazi do izvršenja kazne na koju je ta osoba, ovisno o slučaju, osuđena. Stoga nepoštovanje navedene prisilne mjere može dovesti do opoziva odgode izvršavanja izrečene kazne. Uzimajući u obzir značajne obveze i posljedice koje proizlaze iz IIB‑a za predmetnu osobu tijekom čitavog kaznenog postupka i činjenicu da je ona obaviještena o toj obvezi i tim posljedicama tom izjavom, takav je dokument, kao što to pravilno smatra sud koji je uputio zahtjev, „bitni dokument” u smislu članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 2010/64, pri čemu stavak 3. tog članka usto pobliže određuje da „nadležna tijela u svakom pojedinačnom predmetu odlučuju je li bitan još neki dokument”.

61

Stoga je, na temelju članka 2. stavka 1. i članka 3. stavka 1. Direktive 2010/64, osoba TL imala pravo na pisani prijevod IIB‑a te na osiguranje tumača prilikom donošenja te izjave. Usto, u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2012/13, osoba TL imala je pravo biti informirana o tim pravima. U tom potonjem smislu, iz uvodne izjave 19. potonje direktive proizlazi da bi informacije na koje se odnosi ta direktiva tijekom postupka trebalo pružati žurno, a najkasnije prije prvog službenog saslušanja osumnjičenika ili okrivljenika kako bi se omogućilo praktično i djelotvorno ostvarivanje njegovih postupovnih prava.

62

Iako je portugalska vlada na raspravi pred Sudom navela da se u načelu prava predviđena odredbama navedenima u prethodnoj točki poštuju u okviru kaznenih postupaka koji se u Portugalu vode protiv osoba koje ne razumiju portugalski jezik, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ipak proizlazi da to nije bilo tako u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku jer osoba TL nije bila obaviještena o obvezi, predviđenoj člankom 196. ZKP‑a, da ne smije promijeniti svoje boravište a da ne priopći novu adresu i ona nije mogla stoga postupiti u skladu s tom obvezom. Iz toga proizlazi da su nadležna tijela radi provedbe obveza koje proizlaze iz uvjetne odgode izvršavanja bezuspješno pokušala stupiti u kontakt s njom na adresi naznačenoj u IIB‑u. Isto tako, rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je ona pozvana da se pojavi pred sudom zbog povreda tih obveza i rješenje o opozivu odgode izvršavanja od 9. lipnja 2021. dostavljeni su na tu adresu, a ne adresu njezina novog boravišta, čime je osobi TL bilo onemogućeno da sazna za ta rješenja.

63

S druge strane, valja utvrditi da, kao što su primijetile portugalska vlada i Komisija, navedena rješenja predstavljaju postupovne akte koji dopunjuju osudu predmetne osobe i koja su usto dio kaznenog postupka u smislu direktiva 2010/64 i 2012/13.

64

S tim u vezi, primjena direktiva 2010/64 i 2012/13 na postupovne akte koji se odnose na eventualni opoziv odgode izvršavanja kazne zatvora na koju je predmetna osoba osuđena, a da joj nije bilo omogućeno da razumije bitne dokumente koji su doneseni tijekom kaznenog postupka, potrebna je s obzirom na cilj tih direktiva da osiguraju poštovanje prava na pravično suđenje, kako je sadržano u članku 47. Povelje, te poštovanje prava obrane, kako je zajamčeno njezinim člankom 48. stavkom 2., i da tako osnaže međusobno povjerenje u kaznenopravne sustave država članica radi povećanja djelotvornosti pravosudne suradnje u tom području.

65

Naime, ta će postupovna prava biti povrijeđena ako je osoba koja je zbog kaznenog djela osuđena na kaznu zatvora čije je izvršenje uvjetno odgođeno – zbog nepostojanja prijevoda poziva ili zbog neosiguravanja tumača na raspravi koja se odnosila na eventualni opoziv te odgode izvršavanja – bila lišena mogućnosti saslušanja, osobito o razlozima zbog kojih nije ispunila obveze koje proizlaze iz sustava uvjetne odgode izvršavanja. Stoga takva mogućnost pretpostavlja, s jedne strane, da predmetna osoba primi poziv na raspravu radi eventualnog opoziva odgode izvršavanja na jeziku koji govori ili razumije jer se u protivnom ne može smatrati da je pravilno pozvana i obaviještena o razlozima tog poziva i, s druge strane, da, ako je to potrebno, može imati tumača na toj raspravi kako bi mogla djelotvorno objasniti razloge povrede obveza koje proizlaze iz uvjetne odgode izvršavanja, s obzirom na to da oni mogu, ovisno o slučaju, biti potpuno legitimni i stoga opravdati održavanje odgode izvršavanja na snazi.

66

Usto, u mjeri u kojoj odluka o opozivu odgode izvršavanja dovodi do izvršenja kazne zatvora izrečene predmetnoj osobi, ta odluka također treba biti prevedena ako ta osoba ne govori ili ne razumije jezik postupka i to kako bi joj se osobito omogućilo da razumije razloge na kojima se temelji navedena odluka i, ako je potrebno, da podnese pravno sredstvo protiv nje.

67

To tumačenje potvrđuje struktura Direktive 2010/64. Naime, iako se, s jedne strane, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., ona izričito odnosi na osudu i iako, u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 2., pojam „bitni dokumenti” izričito uključuje „odluke o lišavanju slobode”, ne bi bilo dosljedno isključiti iz područja primjene te direktive akte koji se odnose na moguć opoziv odgode izvršavanja, s obzirom na to da ti akti u konačnici mogu dovesti do stvarnog zatvaranja predmetne osobe te stoga najvećeg mogućeg zadiranja u njezina temeljna prava tijekom kaznenog postupka.

68

Osim toga, Sud je već presudio da, ako je postupovni akt osobi upućen samo na jeziku predmetnog postupka iako ta osoba ne vlada tim jezikom, ona ne može razumjeti što joj se stavlja na teret i stoga ne može valjano ostvarivati svoja prava obrane ako ne raspolaže prijevodom navedenog akta na jezik koji govori ili razumije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2017., Sleutjes, C‑278/16, EU:C:2017:757, t. 33.).

69

U predmetnom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da ni rješenje od 7. siječnja 2021. kojim je osoba TL pozvana da se pojavi pred sudom ni rješenje o opozivu odgode izvršavanja od 9. lipnja 2021. nisu bili prevedeni na rumunjski. Usto, osoba TL nije bila obaviještena o tome da ima pravo na prijevod tih rješenja. Naposljetku, iz spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi je li na raspravi o povredama obveza koje proizlaze iz sustava uvjetne odgode izvršavanja osobi TL bio osiguran tumač i je li ona pak bila obaviještena o tom pravu.

70

U tim okolnostima i kao što proizlazi iz točaka 61. i 69. ove presude, prava koja osoba TL izvodi iz članka 2. stavka 1. i članka 3. stavka 1. Direktive 2010/64 te članka 3. stavka 1. točke (d) Direktive 2012/13 povrijeđena su u okviru kaznenog postupka o kojem je riječ.

71

Kao treće, kad je riječ o posljedicama tih povreda, iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da povreda prava na tumačenje u portugalskom pravnom poretku predstavlja povredu postupka koja, u skladu s člankom 120. ZKP‑a, podrazumijeva relativnu ništavost odgovarajućih postupovnih akata. Međutim, s jedne strane, na temelju stavka 2. točke (c) tog članka, predmetna osoba mora istaknuti predmetnu povredu prava. S druge strane, u skladu sa stavkom 3. točkom (a) tog članka, kad je riječ o zahtjevu za utvrđenje ništavosti radnje čijem je donošenju prisustvovala predmetna osoba, na povredu postupka valja se pozvati prije završetka te radnje ili se u protivnom gubi to pravo.

72

U odgovoru na pitanje koje je postavio Sud tijekom rasprave, portugalska vlada je potvrdila da se članak 120. ZKP‑a također primjenjuje na pozivanje na nedostatke koji se temelje na povredi prava na prevođenje bitnih dokumenata kaznenog postupka, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, kao što mora provjeriti i primjenjivost te odredbe na povredu prava na informiranje o svojim pravima na tumačenje i prevođenje bitnih dokumenata.

73

S tim u vezi, valja podsjetiti na to da članak 2. stavak 5. i članak 3. stavak 5. Direktive 2010/64 nameću državama članicama da osiguraju da predmetne osobe, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, imaju pravo osporiti odluku o tome da tumačenje ili prevođenje nije potrebno.

74

Ipak, ni ta direktiva ni Direktiva 2012/13 pobliže ne određuju posljedice koje moraju proizaći iz povrede prava koja su njima predviđena, osobito u slučaju, kao što je onaj u glavnom postupku, kada predmetna osoba nije obaviještena ni o postojanju takve odluke ni o svojem pravu na tumačenje i na prijevod predmetnih dokumenata, pa ni o donošenju nekih od tih dokumenata.

75

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako ne postoji poseban propis u tom području, podrobna pravila o provedbi prava koja pojedinci izvode iz prava Unije dio su nacionalnog pravnog poretka država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, ta pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti) niti biti oblikovana tako da u praksi onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koja pojedincima dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

76

Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, uz pridržaj provjera koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, ni iz jednog elementa spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi da je to načelo povrijeđeno primjenom članka 120. ZKP‑a na povrede prava koja proizlaze iz direktiva 2010/64 i 2012/13. Naime, taj članak uređuje pretpostavke pod kojima se može pozivati na ništavost, neovisno o tome proizlazi li ta ništavost iz povrede pravila čiji su temelj odredbe nacionalnog prava ili odredbe prava Unije.

77

Što se tiče načela djelotvornosti, valja podsjetiti na to da, iako direktive 2010/64 i 2012/13 ne uređuju podrobna pravila o provedbi prava koja one predviđaju, ta pravila ne mogu naštetiti cilju predviđenom tim direktivama koji se sastoji u jamstvu pravičnosti kaznenog postupka i poštovanju prava obrane osumnjičenika i okrivljenika prilikom tog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2015., Covaci, C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 63. i od 22. ožujka 2017., Tranca i dr., C‑124/16, C‑188/16 i C‑213/16, EU:C:2017:228, t. 38.).

78

S jedne strane, obveza, nametnuta nacionalnim tijelima člankom 3. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2012/13, da osumnjičenike i okrivljenike informiraju o njihovim pravima na tumačenje i prevođenje, koja su predviđena člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/64, suštinski je važna za djelotvorno jamstvo tih prava i stoga za poštovanje članka 47. i članka 48. stavka 2. Povelje. Naime, bez te informacije predmetna osoba ne može saznati za postojanje i doseg tih prava niti zahtijevati njihovo poštovanje tako da ne može u cijelosti izvršavati svoja prava obrane ni imati pošteno suđenje.

79

Stoga zahtijevati od predmetne osobe u kaznenom postupku koji se vodi na jeziku koji ona ne govori ili ne razumije da u određenom prekluzivnom roku istakne okolnost da nije bila informirana o svojim pravima na tumačenje i prevođenje, koja su predviđena člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/64, lišilo bi biti njezino pravo na informiranje, koje je zajamčeno člankom 3. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2012/13, te bi se stoga time dovelo u pitanje prava te osobe na pošteno suđenje i poštovanje prava obrane, koja su sadržana u članku 47. odnosno članku 48. stavku 2. Povelje. Naime, bez te informacije navedena osoba ne može znati da joj je povrijeđeno pravo na informiranje te stoga ne može isticati tu povredu.

80

Usto, taj se zaključak zbog istoga razloga nameće i kad je riječ o pravima na tumačenje i prevođenje, koja su predviđena člankom 2. stavkom 1. odnosno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/64, ako predmetna osoba nije bila obaviještena o postojanju i dosegu tih prava.

81

U predmetnom slučaju, u mjeri u kojoj, kao što je to istaknuto u točki 45. ove presude, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje nije izričito navedena činjenica da osoba TL tijekom provođenja istrage protiv nje nije bila obaviještena o svojem pravu na tumačenje i prevođenje bitnih dokumenata kaznenog postupka koji se protiv nje vodi, zadaća je suda koji je uputio zahtjev da provjeri je li, ovisno o slučaju, ta informacija njoj zaista dana ili nije.

82

S druge strane, čak i kad je predmetna osoba stvarno primila takvu informaciju na vrijeme, usto je potrebno, kako je u bitnome istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 83. do 87. svojega mišljenja, da je ona znala za postojanje i sadržaj predmetnog bitnog dokumenta te za učinke koje on proizvodi kako bi se mogla pozvati na povredu svojeg prava na prevođenje tog dokumenta ili svojeg prava na njegovo tumačenje prilikom donošenja tog dokumenta, koja su zajamčena člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/64 i kako bi mogla tako imati pošteno suđenje uz poštovanje svojih prava obrane, kako to zahtijevaju članak 47. i članak 48. stavak 2. Povelje.

83

Stoga bi povrijedilo načelo djelotvornosti ako bi rok koji nacionalna postupovna odredba propisuje za mogućnost pozivanja na povredu prava dodijeljenih člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/64 te člankom 3. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2012/13 počinjao teći prije nego što je predmetna osoba uopće bila informirana na jeziku koji govori ili razumije, s jedne strane, o postojanju i dosegu njezina prava na tumačenje i prevođenje i, s druge strane, o postojanju i sadržaju predmetnog bitnog dokumenta i učincima koje on proizvodi (vidjeti analogijom presudu od 15. listopada 2015., Covaci, C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 66. i 67.).

84

U predmetnom slučaju iz utvrđenja do kojih je došao sud koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje odredbi svojeg nacionalnog prava, proizlazi da puka primjena članka 120. ZKP‑a na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, kakvu se čini da je izvršio prvostupanjski sud, nije mogla osigurati poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz prethodne točke.

85

Osobito, iz informacija kojima raspolaže Sud proizlazi da se, na temelju članka 120. stavka 3. točke (a) ZKP‑a, na ništavost radnje kojoj je prisustvovala predmetna osoba mora pozvati prije završetka te radnje ili se u protivnom gubi to pravo.

86

To podrazumijeva, osobito za akt kao što je IIB, da je osoba koja se nalazi u situaciji kao što je ona osobe TL de facto lišena mogućnosti isticanja ništavosti. Naime, kada ta osoba koja ne poznaje jezik kaznenog postupka ne može razumjeti značenje postupovnog akta i njegove posljedice, ona ne raspolaže dostatnim informacijama za ocjenu potrebe osiguranja tumačenja prilikom njegova donošenja ili pisanog prijevoda tog akta, koji može biti puka formalnost. Usto, mogućnost pozivanja na ništavost navedenog akta narušena je i, s jedne strane, nepostojanjem informacija o pravu na takvo prevođenje i osiguranje tumačenja i, s druge strane, činjenicom da rok za isticanje te ništavosti u biti ističe neposredno samom činjenicom provedbe predmetnog akta.

87

U tim je okolnostima zadaća suda koji je uputio zahtjev da provjeri može li protumačiti nacionalni propis na način koji omogućuje poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz točke 83. ove presude te koji stoga jamči ostvarivanje prava obrane u okviru postupka.

88

Ako sud koji je uputio zahtjev bude smatrao da takvo tumačenje nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku nije moguće, valja podsjetiti na to da načelo nadređenosti nalaže nacionalnom sudu koji u okviru svoje nadležnosti primjenjuje odredbe prava Unije obvezu da, ako se nacionalni propis ne može tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjeva tog prava u sporu koji se pred njim vodi, tako što će, ako je to potrebno, bilo koji nacionalni propis ili praksu, čak i naknadnu, koja je u suprotnosti s odredbom prava Unije koja ima izravni učinak po službenoj dužnosti izuzeti iz primjene a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili prakse zakonodavnim ili bilo kojim drugim ustavnim postupkom (presuda od 8. ožujka 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (Izravni učinak), C‑205/20, EU:C:2022:168, t. 37.).

89

S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64, članak 3. stavak 1. točku (d) Direktive 2012/13 i načelo djelotvornosti, u vezi s člankom 47. i člankom 48. stavkom 2. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se na povredu prava predviđenih navedenim odredbama tih direktiva mora pozvati korisnik tih prava u određenom prekluzivnom roku ako taj rok počinje teći i prije nego što je predmetna osoba stvarno obaviještena, na jeziku koji govori ili razumije, s jedne strane, o postojanju i dosegu njezina prava na tumačenje i prevođenje i, s druge strane, o postojanju i sadržaju predmetnog bitnog dokumenta i učincima koje on proizvodi.

90

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima, članak 3. stavak 1. točku (d) Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku i načelo djelotvornosti, u vezi s člankom 47. i člankom 48. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se na povredu prava predviđenih navedenim odredbama tih direktiva mora pozvati korisnik tih prava u određenom prekluzivnom roku ako taj rok počinje teći i prije nego što je predmetna osoba stvarno obaviještena, na jeziku koji govori ili razumije, s jedne strane, o postojanju i dosegu njezina prava na tumačenje i prevođenje i, s druge strane, o postojanju i sadržaju predmetnog bitnog dokumenta i učincima koje on proizvodi.