–

za društvo Super Bock Bebidas SA te osobe AN i BQ, J. Caimoto Duarte, R. da Silva, F. Espregueira Mendes, R. Mesquita Guimarães, A. Navarro de Noronha, R. Sarabando Pereira, A. Veloso Pedrosa i J. Whyte, advogados,

–

za Autoridade da Concorrência, S. Assis Ferreira i A. Cruz Nogueira, advogadas,

–

za portugalsku vladu, C. Alves i P. Barros da Costa, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, K. Boskovits, u svojstvu agenta,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–

za austrijsku vladu, A. Posch i G. Eberhard, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Baches Opi, P. Berghe i P. Caro de Sousa, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. stavaka 1. UFEU‑a i članka 4. točke (a) Uredbe Komisije (EU) br. 330/2010 od 20. travnja 2010. o primjeni članka 101. stavka 3. [UFEU‑a] na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja (SL 2010., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 270.) te Smjernica za vertikalna ograničenja (SL 2010., C 130, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Super Bock Bebidas SA (u daljnjem tekstu: Super Bock) te osoba AN i BQ i, s druge strane, Autoridade da Concorrência (Tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, Portugal) u pogledu zakonitosti odluke tog tijela kojom se utvrđuje da su društvo Super Bock te osobe AN i BQ povrijedili pravila tržišnog natjecanja te im se zbog toga izriču novčane kazne.

3

Uredba br. 330/2010 zamijenila je, s učinkom od 1. lipnja 2010., Uredbu Komisije (EZ) br. 2790/1999 od 22. prosinca 1999. o primjeni članka 81. stavka 3. [UEZ‑a] na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja (SL 1999., L 336, str. 21.). U skladu s njezinim člankom 10. drugim stavkom, Uredba br. 330/2010 prestala je važiti 31. svibnja 2022.

4

Uvodne izjave 5. i 10. Uredbe br. 330/2010, kojima u biti odgovaraju uvodne izjave 5. i 10. Uredbe br. 2790/1999, glasile su kako slijedi:

[…]

5

Članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Uredbe br. 330/2010 sadržavao je sljedeće definicije:

„Za potrebe ove [u]redbe primjenjuju se sljedeće definicije:

6

U članku 2. stavku 1. Uredbe br. 2790/1999 nalazile su se, u biti, istovjetne definicije.

7

Člancima 2. Uredbe br. 2790/1999 i Uredbe br. 330/2010 bilo je utvrđeno pravilo o izuzeću. U skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 330/2010, koji u biti odgovara članku 2. stavku 1. Uredbe br. 2790/1999:

„Na temelju članka 101. stavka 3. [UFEU‑a] i podložno odredbama ove Uredbe, članak 101. stavak 1. [UFEU‑a] se ne primjenjuje na vertikalne sporazume.

Ovo izuzeće se primjenjuje ako takvi sporazumi sadrže vertikalna ograničenja.”

8

Članci 4. Uredbe br. 2790/1999 i Uredbe br. 330/2010 odnosili su se na „teška ograničenja” na koja se skupna izuzeća nisu mogla primjenjivati. Članak 4. Uredbe br. 330/2010, koji u biti odgovara članku 4. Uredbe br. 2790/1999, određivao je:

„Izuzeće iz članka 2. ne primjenjuje se na vertikalne sporazume koji neposredno ili posredno, samostalno ili zajedno s drugim čimbenicima pod kontrolom ugovornih strana, imaju za cilj:

[…]”

9

Člankom 9. stavkom 1. točkom (a) leja br. 19/2012 – Aprova o novo regime jurídico da Concorrência, revogando as leis br. 18/2003, 11 de Junho, e 39/2006, de 25 de agosto, e procede en segunda alteração u lei br. 2/99, de 13 de Janeiro (Zakon br. 19/2012 o uspostavi novog pravnog sustava tržišnog natjecanja, stavljanju izvan snage zakonâ br. 18/2003 od 11. lipnja i br. 39/2006 od 25. kolovoza te drugoj izmjeni Zakona br. 2/99, od 13. siječnja), od 8. svibnja 2012. (Diário da República, 1. serija, br. 89/2012, od 8. svibnja 2012.; u daljnjem tekstu: NRJC) predviđa se:

„Zabranjuju se sporazumi među poduzetnicima, usklađena djelovanja među poduzetnicima i odluke udruženja poduzetnika koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, narušavanje ili djelomično ili potpuno ograničavanje tržišnog natjecanja na cijelom nacionalnom tržištu, a osobito oni kojima se:

10

Super Bock je društvo sa sjedištem u Portugalu koje se bavi proizvodnjom i stavljanjem na tržište piva, vode u boci, osvježavajućih pića, ledenih čajeva, vina, sangrija i jabukovača. Uglavnom posluje na tržištima piva i vode u boci.

11

Osoba AN član je uprave društva Super Bock, a osoba BQ je voditelj njegova komercijalnog odjela za prodaju distribucijskim kanalom „HoReCa”, poznatim i kao „on‑trade” kanal.

12

Taj kanal, na koji se odnosi postupanje o kojem je riječ u glavnom postupku, obuhvaća kupnju pića u hotelima, restoranima i kafićima, odnosno potrošnju izvan kućanstva. Radi distribucije pića navedenim kanalom u Portugalu, društvo Super Bock sklopilo je sporazume o isključivoj distribuciji s neovisnim distributerima. Ti distributeri preprodaju pića koja su kupili od društva Super Bock na gotovo cijelom portugalskom državnom području. Društvo Super Bock izravnom prodajom opskrbljuje samo određena područja. To su Lisabon, Porto, Madeira, Coimbra (Portugal) (do 2013.), a od 2014. i otoci Pico i Faial (Portugal).

13

Prema činjenicama koje je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, društvo Super Bock je, najmanje u razdoblju od 15. svibnja 2006. do 23. siječnja 2017., redovno i općenito, bez ikakvih promjena, svim tim distributerima utvrđivalo trgovinske uvjete koje su oni morali poštovati pri preprodaji proizvoda koje im je ono prodalo. Konkretno, društvo Super Bock odredilo je minimalne preprodajne cijene kako bi osiguralo zadržavanje stabilne i usklađene minimalne razine cijena na cijelom nacionalnom tržištu.

14

Točnije, odjel prodaje društva Super Bock u pravilu je svaki mjesec donosio cjenik minimalnih preprodajnih cijena koji je slao distributerima. Voditelji mreže ili tržišta društva Super Bock prosljeđivali su preprodajne cijene distributerima usmeno ili u pisanom obliku (slanjem elektroničke pošte). Distributeri su u pravilu primjenjivali te cijene. Oni su pak bili dužni društvu Super Bock dostaviti podatke o preprodaji, primjerice količine i cijene, i to u okviru sustava kontrole i nadzora koji je to društvo uspostavilo. Ako distributeri ne bi poštovali cijene, u skladu s trgovinskim uvjetima koje je odredilo društvo Super Bock, prijetila im je „odmazda” u obliku ukidanja financijskih poticaja, koji se sastoje od trgovinskih popusta pri kupnji proizvoda i povrata popusta koje primjenjuju prilikom preprodaje, te prekida opskrbe i obnavljanja zaliha. Distributeri su tako riskirali gubitak jamstva pozitivnih distribucijskih marži koje su im priznate prema navedenim trgovinskim uvjetima.

15

Tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja smatralo je da ta praksa izravnog i neizravnog određivanja cijena i drugih uvjeta koji se primjenjuju na preprodaju proizvoda putem mreže neovisnih distributera u distribucijskom kanalu HoReCa na gotovo cijelom portugalskom državnom području predstavlja povredu pravila o tržišnom natjecanju u smislu članka 9. stavka 1. točke (a) NRJC‑a i članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑a. Stoga je izreklo novčane kazne društvu Super Bock te osobama AN i BQ.

16

Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal), pred kojim su oni pokrenuli postupak, potvrdio je odluku tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.

17

Društvo Super Bock te osobe AN i BQ podnijeli su žalbu protiv presude tog suda Tribunalu da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal), sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.

18

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je s obzirom na istaknute argumente i prethodna pitanja koja su predložile stranke u sporu koji se pred njim vodi nužno dobiti pojašnjenja o tumačenju članka 101. UFEU‑a. U biti, sud koji je uputio zahtjev kao prvo želi doznati može li vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena biti obuhvaćen pojmom „ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”, i ako može, pod kojim uvjetima. Kao drugo, njegova se pitanja odnose na pojam „sporazum” kada je dobavljač svojim distributerima nametnuo minimalne preprodajne cijene. Kao treće, pita se može li se pojam „utjecaj na trgovinu među državama članicama” odnositi na posljedice sporazuma o distribuciji koji se primjenjuje samo na gotovo cijelo državno područje države članice.

19

U tim je okolnostima Tribunal da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Društvo Super Bock i Europska komisija izrazili su sumnje u pogledu razumljivosti petog pitanja odnosno nužnosti drugog pitanja za potrebe glavnog postupka, a da pritom nisu istaknuli nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku niti su formalno doveli u pitanje dopuštenost određenih pitanja.

21

Važno je podsjetiti na to da se zahtjev za prethodnu odluku, kao instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, temelji na dijalogu između sudova. Budući da je na nacionalnom sudu da ocijeni je li tumačenje pravila prava Unije nužno kako bi mogao riješiti spor koji se pred njim vodi, uzimajući u obzir postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a, na tom je sudu također da odlučina koji način ta pitanja trebaju biti postavljena. Iako navedeni sud može pozvati stranke postupka koji se pred njim vodi da predlože na koji način treba sročiti prethodna pitanja, ipak je naposljetku sam dužan odlučiti o njihovu obliku i sadržaju (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2011., Kelly, C‑104/10, EU:C:2011:506, t. 63. do 65.).

22

Pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o pitanju koje je uputio nacionalni sud samo kada na očit način proizlazi da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili s predmetom glavnog postupka, kada je problem hipotetske naravi ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi se na koristan način odgovorilo na pitanja koja su mu postavljena (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 45. i navedena sudska praksa).

23

U tom pogledu valja podsjetiti na to da na temelju ustaljene sudske prakse, koja se sada odražava u članku 94. točkama (a) i (b) Poslovnika Suda, potreba da se osigura tumačenje prava Unije, koje bi bilo korisno za nacionalni sud, zahtijeva da nacionalni sud definira činjenični i pravni okvir u kojemu su smještena pitanja koja postavlja, ili da, u svakom slučaju, objasni stvarne situacije na kojima se temelje ta pitanja. Ti zahtjevi vrijede osobito u području tržišnog natjecanja, za koje su karakteristične složene činjenične i pravne situacije (vidjeti u tom smislu presude od 26. siječnja 1993., Telemarsicabruzzo i dr., C‑320/90 do C‑322/90, EU:C:1993:26, t. 6. i 7., i od 19. siječnja 2023., Unilever Italia Mkt. Operations, C‑680/20, EU:C:2023:33, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

24

Usto, nužno je, kao što je to navedeno u članku 94. točki (c) Poslovnika, da sam zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

25

U ovom slučaju, u duhu suradnje svojstvenom dijalogu između sudova i kako bi se Sudu omogućilo da donese što korisniju odluku, bilo bi poželjno da sud koji je uputio zahtjev što sažetije i jasnije iznese vlastito razumijevanje spora koji se pred njim vodi te pravnih pitanja na kojima se temelji njegov zahtjev za prethodnu odluku, umjesto da preopširno navodi brojne odlomke iz spisa koji mu je podnesen. Isto tako, iako je točno da je sud koji je uputio zahtjev iznio razloge koji su ga naveli na to da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku, bilo bi u interesu korisne suradnje da je i preoblikovao pitanja koja su mu predložile stranke glavnog postupka, kako bi se izbjegla nepotrebna preklapanja među tim pitanjima. Također, bilo bi korisno razjasniti pravne i činjenične pretpostavke na kojima se ta pitanja temelje, kako bi Sud mogao pružiti preciznije i ciljanije odgovore.

26

U tim okolnostima, iako je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten jer ispunjava uvjete iz članka 94. Poslovnika, Sud može sudu koji je uputio zahtjev pružiti samo minimalne i općenite smjernice koje će ga, u okolnostima glavnog postupka, voditi u primjeni članka 101. UFEU‑a.

27

Svojim prvim i četvrtim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se zaključak da vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena predstavlja „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” može donijeti bez prethodnog ispitivanja ima li taj sporazum dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje ili se može pretpostaviti da takav sporazum sam po sebi predstavlja takav dovoljan stupanj štetnosti.

28

Uvodno valja podsjetiti na to da je u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, uloga Suda ograničena na tumačenje odredaba prava Unije o kojima mu je upućeno pitanje, u ovom slučaju članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Stoga nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev da u konačnici ocijeni ima li predmetni sporazum za cilj ograničenje tržišnog natjecanja, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji obilježavaju situaciju u glavnom postupku i ekonomski i pravni kontekst u kojem se ona nalazi (presuda od 18. studenog 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 51. i navedena sudska praksa).

29

Međutim, odlučujući u prethodnom postupku Sud može, na temelju elemenata iz spisa kojim raspolaže, sudu koji je uputio zahtjev dati pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju kako bi potonji mogao riješiti spor (presuda od 18. studenog 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 52. i navedena sudska praksa).

30

Najprije valja podsjetiti na to da su na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a nespojivi s unutarnjim tržištem i zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili učinak sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

31

Da bi bio obuhvaćen tom zabranom koja je navedena u toj odredbi, sporazum mora imati „za cilj ili posljedicu” sprečavanje, ograničavanje ili osjetno narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda od presude od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, EU:C:1966:38), alternativnost te pretpostavke, naglašena veznikom „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja sporazuma (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 16. i navedenu sudsku praksu te od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu). Stoga, kada je utvrđen protutržišni cilj nekog sporazuma, nije potrebno istraživati njegove učinke na tržišno natjecanje (presuda od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 25. i navedena sudska praksa).

32

Pojam „ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” treba tumačiti usko. Stoga se taj pojam može primijeniti samo na određene vrste koordinacije između poduzetnika koje imaju takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 18. i navedenu sudsku praksu i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

33

Međutim, okolnost da sporazum predstavlja vertikalni sporazum ne isključuje mogućnost da taj sporazum sadržava „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”. Naime, iako su vertikalni sporazumi po svojoj prirodi često manje štetni za tržišno natjecanje nego horizontalni sporazumi, u određenim okolnostima mogu također sadržavati osobito visok ograničavajući potencijal (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160; t. 43. i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 61.).

34

Temeljni pravni kriterij za određivanje sadržava li sporazum, bilo horizontalni bilo vertikalni, „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” je dakle utvrđenje da takav sporazum sam po sebi predstavlja dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 57. i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

35

Kako bi se ocijenilo je li taj kriterij ispunjen, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koji se njime žele postići te njegov ekonomski i pravni kontekst. U okviru procjene tog konteksta treba također uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe i usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta o kojima je riječ(presuda od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 36. i navedena sudska praksa).

36

Usto, kada se stranke sporazuma pozivaju na učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, te elemente treba uzeti u obzir kao elemente konteksta tog sporazuma. Naime, na temelju učinaka koji su dokazani, relevantni, svojstveni predmetnom sporazumu i dovoljno značajni, moglo bi se razumno posumnjati u dovoljnu štetnost tog sporazuma za tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 103., 105. i 107.).

37

Iz te sudske prakse proizlazi da, kako bi ocijenio sadržava li vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, s obzirom na kriterije navedene u točkama 35. i 36. ove presude, predstavlja li taj sporazum dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje.

38

U okviru te ocjene, koju treba provesti sud koji je uputio zahtjev, on će također morati uzeti u obzir, kao element pravnog konteksta, okolnost, koju je sam istaknuo, da vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena može ulaziti u kategoriju „teška ograničenja” u smislu članka 4. točke (a) Uredbi br. 2790/1999 i 330/2010.

39

Nasuprot tomu, ta okolnost ne znači da sud koji je uputio zahtjev ne mora provesti ocjenu iz točke 37. ove presude.

40

Naime, jedini cilj članka 4. točke (a) Uredbe br. 2790/1999, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 10., kao i članka 4. točke (a) Uredbe br. 330/2010, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 10., je isključiti određena vertikalna ograničenja iz područja primjene skupnog izuzeća. To se izuzeće, navedeno u članku 2. svake od tih uredbi, u vezi s njihovom uvodnom izjavom 5., primjenjuje na vertikalne sporazume za koje se smatra da nisu štetni za tržišno natjecanje.

41

Navedene odredbe uredbi br. 2790/1999 i 330/2010, međutim, ne sadržavaju podatke o kvalifikaciji navedenih ograničenja kao ograničenja „s obzirom na cilj” ili „s obzirom na posljedicu”. Usto, kao što je to Komisija navela u svojim pisanim očitovanjima Sudu, pojmovi „teško ograničenje” i „ograničenje s obzirom na cilj” nisu pojmovno zamjenjivi i ne moraju se nužno podudarati. Stoga ograničenja koja su isključena iz navedenog izuzeća valja ispitati, od slučaja do slučaja, s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a.

42

Iz toga slijedi da sud koji je uputio zahtjev ne može odustati od ocjene iz točke 37. ove presude jer vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena u svakom slučaju predstavlja ili se pretpostavlja da predstavlja takvo ograničenje s obzirom na cilj.

43

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se zaključak da vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena sadržava „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” može donijeti tek nakon što se utvrdi da taj sporazum, uzimajući u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koji se njime žele postići te njegov ekonomski i pravni kontekst, ima dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje.

44

Svojim trećim i petim pitanjem, koja treba razmotriti na drugom mjestu i zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da je riječ o „sporazumu” u smislu tog članka, kada dobavljač svojim distributerima nameće minimalne preprodajne cijene proizvoda koje stavlja na tržište.

45

Sud koji je uputio zahtjev stoga traži pojašnjenje pojma „sporazum”, u smislu navedene odredbe, kako bi mogao utvrditi postoji li u okolnostima iz glavnog postupka takav sporazum između društva Super Bock i njegovih distributera. Budući da se njegovo pitanje temelji na brojnim činjeničnim pretpostavkama navedenima u trećem i petom postavljenom pitanju, koje se djelomično razlikuju, a neke od njih osporava društvo Super Bock, važno je podsjetiti na to da, u skladu s razdvajanjem funkcija nacionalnih sudova i Suda navedenim u točki 28. ove presude, nije na Sudu da odlučuje o činjenicama iz glavnog postupka.

46

Međutim, iz činjeničnih utvrđenja suda koji je uputio zahtjev može se zaključiti da su ta pitanja postavljena u kontekstu u kojem društvo Super Bock svojim distributerima redovito šalje cjenike minimalnih preprodajnih cijena i distribucijskih marži. Iz tih utvrđenja proizlazi da se tako navedenih preprodajnih cijena u praksi pridržavaju distributeri koji ponekad traže da se takve cijene navedu i ne ustručavaju se žaliti društvu Super Bock na cijene koje su im poslane, umjesto da primjenjuju druge cijene. Naposljetku, prema navedenim utvrđenjima, podaci o minimalnim preprodajnim cijenama popraćeni su mehanizmima nadzora cijena, a nepoštovanje tih cijena može dovesti do mjera odmazde i primjene negativnih distribucijskih marži.

47

Nakon tog uvodnog pojašnjenja, valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom praksom Suda, da bi postojao „sporazum”, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dovoljno je da su predmetni poduzetnici izrazili zajedničku volju da se na tržištu ponašaju na određeni način (presuda od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 94. i navedena sudska praksa).

48

Stoga se sporazum ne može temeljiti na izrazu potpuno jednostrane politike jedne stranke ugovora o distribuciji (vidjeti u tom smislu presudu od 6. siječnja 2004., BAI i Komisija/Bayer, C‑2/01 P i C‑3/01 P, EU:C:2004:2, t. 101. i 102.).

49

Međutim, očito jednostrani akt ili postupanje predstavlja sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a ako je on izraz suglasnosti volja najmanje dviju stranaka, pri čemu oblik tog sporazuma sam po sebi nije odlučujući (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2006., Komisija/Volkswagen, C‑74/04 P, EU:C:2006:460, t. 37.).

50

Ta suglasna volja stranaka može proizlaziti iz odredbi predmetnog ugovora o distribuciji, kada sadržava izričit poziv na poštovanje minimalnih preprodajnih cijena ili barem dopušta dobavljaču da nametne takve cijene, kao i iz ponašanja stranaka, a osobito iz eventualnog izričitog ili prešutnog pristanka distributera na poziv na poštovanje minimalnih preprodajnih cijena (vidjeti u tom smislu presude od 6. siječnja 2004., BAI i Komisija/Bayer, C‑2/01 P i C‑3/01 P, EU:C:2004:2, t. 100. i 102. te od 13. srpnja 2006., Komisija/Volkswagen, C‑74/04 P, EU:C:2006:460, t. 39., 40. i 46.).

51

Na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni okolnosti iz glavnog postupka s obzirom na tu sudsku praksu.

52

U tom kontekstu, činjenica da dobavljač distributerima redovito šalje cjenike u kojima su navedene minimalne cijene, koje je on utvrdio, i distribucijske marže te činjenica da taj dobavljač od distributera zahtijeva da poštuju te cijene, što on i nadzire, jer u protivnom im prijete mjere odmazde, a ako se te mjere ne poštuju, i primjena negativnih distribucijskih marži, mogu također dovesti do zaključka da taj dobavljač svojim distributerima nastoji nametnuti minimalne preprodajne cijene. Iako se čini da te činjenice same po sebi odražavaju očito jednostrano postupanje navedenog dobavljača, situacija je drukčija ako distributeri poštuju te cijene. S tim u vezi, okolnosti da se distributeri u praksi pridržavaju minimalnih preprodajnih cijena ili da traže da se takve cijene navedu te, iako se na navedene cijene žale dobavljaču, samoinicijativno ne primjenjuju druge cijene, mogu biti takve da odražavaju pristanak distributerâ na to da dobavljač određuje minimalne preprodajne cijene.

53

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće i peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da je riječ o „sporazumu”, u smislu tog članka, kada dobavljač svojim distributerima nameće minimalne preprodajne cijene proizvoda koje stavlja na tržište ako činjenica da dobavljač nameće te cijene i da ih distributeri poštuju odražava izraz suglasnosti volja tih stranaka. Ta suglasnost volja može proizlaziti iz odredbi predmetnog ugovora o distribuciji, kada sadržava izričit poziv na poštovanje minimalnih preprodajnih cijena ili barem dopušta dobavljaču da nametne takve cijene, kao i iz ponašanja stranaka, a osobito iz eventualnog izričitog ili prešutnog pristanka distributera na poziv na poštovanje minimalnih preprodajnih cijena.

54

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da se postojanje „sporazuma”, u smislu tog članka, između dobavljača i njegovih distributera može utvrditi isključivo na temelju izravnih dokaza.

55

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u nedostatku pravila Unije koja uređuju ocjenu dokaza i razinu dokaza koja se zahtijeva u okviru nacionalnog postupka primjene članka 101. UFEU‑a., nacionalni pravni sustav svake države članice treba uspostaviti takva pravila u skladu s načelom procesne autonomije, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili vrlo teškim korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Eturas i dr., C‑74/14, EU:C:2016:42, t. 30. do 32. i navedenu sudsku praksu).

56

Međutim, iz te sudske prakse također proizlazi da načelo djelotvornosti zahtijeva da dokaz o povredi tržišnog natjecanja prava Unije mogu činiti ne samo izravni dokazi već i indicije, pod uvjetom da su objektivne i podudarne. Naime, o postojanju usklađenog djelovanja ili dogovora, u većini slučajeva, može se zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja, u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja (presuda od 21. siječnja 2016., Eturas i dr., C‑74/14, EU:C:2016:42, t. 36., 37. i navedena sudska praksa).

57

Iz toga slijedi da se postojanje „sporazuma”, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, koji se odnosi na minimalne preprodajne cijene može utvrditi ne samo na temelju izravnih dokaza nego i na temelju podudarnosti i dosljednih indicija ako se iz toga može zaključiti da je dobavljač pozvao svoje distributere da se pridržavaju takvih cijena i da su oni u praksi poštovali cijene koje je nametnuo dobavljač.

58

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da se postojanje „sporazuma”, u smislu tog članka, između dobavljača i njegovih distributera može utvrditi ne samo na temelju izravnih dokaza nego i na temelju objektivnih i dosljednih indicija, iz kojih se može zaključiti da takav sporazum postoji.

59

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da okolnost da vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena obuhvaća gotovo cijelo, ali ne i čitavo, državno područje države članice, sprečava taj sporazum da utječe na trgovinu među državama članicama.

60

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi bio usvojen uvjet prema kojemu bi sporazum, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, mogao utjecati na trgovinu među državama članicama, mora postojati mogućnost predviđanja s dostatnim stupnjem vjerojatnosti na temelju svih objektivnih pravnih ili činjeničnih okolnosti da oni mogu utjecati neposredno ili posredno, stvarno ili potencijalno na trgovinsku razmjenu među državama članicama i to na način koji bi mogao činiti prepreku za stvaranje jedinstvenog tržišta među državama članicama. Taj utjecaj ne smije biti tek neznatan (presude od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 92. i navedena sudska praksa te od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 48. i navedena sudska praksa).

61

Utjecaj na trgovinu među državama članicama obično je posljedica zajedničkog djelovanja više čimbenika koji, kada se promatraju individualno, nisu nužno odlučujući. U svrhu provjere ima li zabranjeni sporazum znatan utjecaj na trgovinu između država članica potrebno ga je ispitati u njegovom ekonomskom i pravnom kontekstu (presuda od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 93. i navedena sudska praksa).

62

U tom pogledu, činjenica da je predmet zabranjenog sporazuma komercijalizacija proizvoda samo u jednoj državi članici nije dovoljna da bi se isključila mogućnost utjecaja na trgovinu. Tako je Sud presudio da zabranjeni sporazum koji obuhvaća cijelo državno područje države članice po samoj svojoj prirodi ima učinak jačanja podjele tržišta na nacionalnoj razini, otežavajući na taj način gospodarsko prožimanje kao jedan od ciljeva UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 1975., Groupement des fabricantss peints de Belgique i dr./Komisija, 73/74, EU:C:1975:160, t. 25. i 26. te od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

63

Isto tako, Sud je presudio da zabranjeni sporazum koji obuhvaća samo dio državnog područja države članice može, u određenim okolnostima, utjecati na trgovinu među državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 1987., Aubert, 136/86, EU:C:1987:524, t. 18.).

64

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi može li, s obzirom na gospodarski i pravni kontekst sporazuma o kojem je riječ u glavnom postupku, taj sporazum znatno utjecati na trgovinu među državama članicama.

65

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da okolnost da vertikalni sporazum o određivanju minimalnih preprodajnih cijena obuhvaća gotovo cijelo, ali ne i čitavo, državno područje države članice, ne sprečava taj sporazum da utječe na trgovinu među državama članicama.

66

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: