1

Svojom tužbom koja se temelji na članku 270. UFEU‑a tužiteljica Ana Carla Mendes de Almeida traži poništenje Provedbene odluke Vijeća (EU) 2020/1117 od 27. srpnja 2020. o imenovanju europskih tužitelja Ureda europskog javnog tužitelja (SL 2020., L 244, str. 18.) u dijelu u kojem se njome José Eduardo Moreira Alves d’Oliveira Guerra imenuje europskim tužiteljem Ureda europskog javnog tužitelja (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i poništenje Odluke Vijeća Europske unije od 8. ožujka 2021. o odbijanju njezine žalbe podnesene 10. veljače 2021. protiv pobijane odluke (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

2

Dana 12. listopada 2017. Vijeće je donijelo Uredbu (EU) 2017/1939 o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja (SL 2017., L 283, str. 1.). U skladu s člancima 1. i 8. te uredbe, njome se osniva Ured europskog javnog tužitelja kao tijelo Europske unije te se utvrđuju pravila o njegovu radu.

3

U skladu s člankom 8. stavkom 2. navedene uredbe, koji se odnosi na strukturu Ureda europskog javnog tužitelja, on je ustrojen na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini.

4

U skladu s člankom 2. točkom 4. Uredbe 2017/1939, osoblje Ureda europskog javnog tužitelja definirano je kao osoblje na središnjoj razini koje pruža podršku kolegiju, stalnim vijećima, glavnom europskom tužitelju, europskim tužiteljima, delegiranim europskim tužiteljima i upravnom direktoru u svakodnevnim aktivnostima u okviru obavljanja zadaća tog ureda na temelju te uredbe.

5

Zadaće i dužnosti europskih tužitelja utvrđene su člankom 12. navedene uredbe.

6

Kad je riječ o njihovu imenovanju, u skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 svaka država članica koja sudjeluje u pojačanoj suradnji u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja mora za položaj europskog tužitelja predložiti troje kandidata koji su aktivni članovi javnog tužiteljstva ili pravosudnih tijela dotične države članice, čija je neovisnost neupitna i koji imaju kvalifikacije potrebne za imenovanje na visoku tužiteljsku ili pravosudnu dužnost u svojim državama članicama te koji imaju odgovarajuće praktično iskustvo stečeno u nacionalnim pravnim sustavima, financijskim istragama i međunarodnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima.

7

Članak 16. stavak 2. Uredbe 2017/1939 predviđa da nakon što je primilo obrazloženo mišljenje povjerenstva za odabir iz članka 14. stavka 3. te uredbe, Vijeće odabire i imenuje jednog od kandidata europskim tužiteljem dotične države članice. Tom je odredbom pojašnjeno da je mišljenje povjerenstva za odabir obvezujuće za Vijeće ako povjerenstvo za odabir smatra da kandidat ne ispunjava uvjete koji se traže za obnašanje dužnosti europskog tužitelja. U skladu s člankom 16. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 Vijeće, odlučujući običnom većinom, bira i imenuje europske tužitelje na mandat od šest godina koji se ne može obnavljati i može odlučiti produljiti mandat za najviše tri godine na kraju šestogodišnjeg razdoblja. Članak 16. stavak 4. te uredbe predviđa da se svake tri godine provodi djelomična zamjena jedne trećine europskih tužitelja i da Vijeće, odlučujući običnom većinom, donosi prijelazna pravila za imenovanje europskih tužitelja za prvo mandatno razdoblje i tijekom njega.

8

U skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe 2017/1939, Vijeće utvrđuje pravila rada povjerenstva za odabir.

9

Članak 96. Uredbe 2017/1939, koji se odnosi na opće odredbe o osoblju, u stavku 1. prvom podstavku predviđa da se Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) te pravila koja se donose dogovorom među institucijama Unije radi provedbe tog Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja primjenjuju na glavnog europskog tužitelja i europske tužitelje, delegirane europske tužitelje, upravnog direktora i osoblje Ureda europskog javnog tužitelja, osim ako je drukčije predviđeno u toj uredbi. U skladu s drugim podstavkom te odredbe glavni europski tužitelj i europski tužitelji zapošljavaju se kao članovi privremenog osoblja Ureda europskog javnog tužitelja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja.

10

Što se tiče osoblja Ureda europskog javnog tužitelja, stavak 2. tog članka 96. određuje da se to osoblje zapošljava u skladu s pravilima i propisima koji se primjenjuju na dužnosnike i ostale službenike Unije.

11

Vijeće je 13. srpnja 2018. donijelo Provedbenu odluku (EU) 2018/1696 o pravilima rada povjerenstva za odabir predviđenima u članku 14. stavku 3. Uredbe (EU) 2017/1939 (SL 2018., L 282, str. 8.).

12

Dana 23. travnja 2019., nakon okončanja nacionalnog postupka odabira, odabrana su trojica kandidata za položaj europskog tužitelja koje treba predložiti Portugalska Republika. Među njima se nalazila i tužiteljica. Potonja od 2012. obnaša dužnost javnog tužitelja Portugalske Republike pri Departamentu Central de Investigação e Ação Penal (Središnji ured za istrage i kazneni progon) te je u siječnju 2020. bila imenovana koordinatorom Odjela za istrage i sprječavanje kriminaliteta koji se odnosi na sredstva Unije. Među drugim dvama odabranim kandidatima bio je J. E. Moreira Alves d’Oliveira Guerra. Imena triju odabranih kandidata dostavljena su povjerenstvu za odabir iz članka 14. stavka 3. Uredbe 2017/1939. Kandidati su bili razvrstani po abecednom redu.

13

Povjerenstvo za odabir saslušalo je tužiteljicu 24. listopada 2019. i Vijeću 18. studenoga 2019. uputilo svoje obrazloženo mišljenje te navelo sljedeći redoslijed poželjnosti triju kandidata koje je predložila Portugalska Republika: 1. tužiteljica; 2. José Eduardo Moreira Alves d’Oliveira Guerra; 3. João Conde Correia dos Santos.

14

Vijeće je 27. srpnja 2020. donijelo pobijanu odluku.

15

U skladu s člankom 2. te odluke:

„Sljedeće osobe imenuju se europskim tužiteljima Ureda europskog javnog tužitelja kao članovi privremenog osoblja u razredu AD 13 za razdoblje od tri godine koje se ne može obnavljati, počevši od 29. srpnja 2020.:

[…]

[…] J. E. Moreira Alves d’Oliveira Guerra.”

16

Tužiteljica je 22. listopada 2020. Vijeću podnijela žalbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju.

17

Dana 5. veljače 2021. tužiteljica je na temelju članka 263. UFEU‑a podnijela tužbu za poništenje pobijane odluke, koja je u tajništvu Općeg suda upisana pod brojem predmeta T‑75/21.

18

Tužiteljica je 10. veljače 2021. podnijela dodatnu žalbu u kojoj se pozvala na nastanak novih činjenica koje Vijeće treba uzeti u obzir u svojem odgovoru na njezinu žalbu.

19

Odlukom o odbijanju žalbe tijelo za imenovanje Vijeća (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje) zaključilo je da je žalba očito nedopuštena zbog toga što nije nadležno za njezino prihvaćanje.

20

Rješenjem od 8. srpnja 2021., Mendes de Almeida/Vijeće (T‑75/21, neobjavljeno, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2021:424) Opći je sud odbacio tužbu podnesenu 5. veljače 2021. kao nedopuštenu zbog njezina nepravodobnog podnošenja. Žalbeni postupak u kojem se pobija to rješenje u tijeku je pred Sudom.

21

Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

22

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

23

Na temelju članka 126. Poslovnika Općeg suda, kad je potonji očito nenadležan za odlučivanje o nekoj tužbi ili kad je tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana, Opći sud može, na prijedlog suca izvjestitelja, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

24

U ovom slučaju, Opći sud smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen i u skladu s člankom 126. Poslovnika odlučuje donijeti odluku bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

25

Najprije valja podsjetiti na to da je tužiteljica podnijela ovu tužbu za poništenje pobijane odluke i odluke o odbijanju žalbe na temelju članka 270. UFEU‑a.

26

Iz teksta tog članka proizlazi da nadležnost koja je njime predviđena obuhvaća sve sporove između Unije i njezinih službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju i Uvjetima zaposlenja.

27

U tom pogledu, tužiteljica u tužbi opravdava podnošenje tužbe na temelju navedenog članka činjenicom da je člankom 96. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 predviđeno da se Pravilnik o osoblju i Uvjeti zaposlenja te pravila koja se donose dogovorom među institucijama Unije radi provedbe Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja primjenjuju, među ostalim, na europske tužitelje, osim ako je drukčije predviđeno, te da se oni zapošljavaju kao članovi privremenog osoblja Ureda europskog javnog tužitelja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja. Međutim, nijedna odredba Uredbe 2017/1939 ne isključuje primjenu Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja na njihovo imenovanje.

28

Tužiteljica pojašnjava da, iako se europski tužitelji imenuju na najvišoj političkoj razini, isto vrijedi i za glavnog europskog tužitelja kojeg imenuju Vijeće i Europski parlament. Međutim, ističe da Provedbena odluka 2018/1696 u pravilu VII.1. svojeg Priloga izričito predviđa primjenu pravnih lijekova iz Pravilnika o osoblju na kandidate za položaj glavnog europskog tužitelja koje je isključilo povjerenstvo za odabir. Tvrdi da to na temelju unutarnje strukturne dosljednosti treba dovesti do tumačenja te provedbene odluke na način da se isti pravni lijekovi primjenjuju na kandidate za položaj europskog tužitelja. Tvrdi da je zakonodavac namjeravao isključiti iz primjene samo pravila Pravilnika o osoblju koja nisu u skladu s prirodom postupka odabira europskih tužitelja, kako bi zajamčio izbor europskog tužitelja za svaku državu članicu koja sudjeluje u toj pojačanoj suradnji i nedopuštenost prijava državljana drugih država članica.

29

Činjenica da Provedbenom odlukom 2018/1696 nije izričito predviđena primjena odredbi Pravilnika o osoblju na europske tužitelje ne sprečava mogućnost podnošenja tužbe protiv pobijane odluke na temelju članka 270. UFEU‑a. Žalbu na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju moguće podnijeti ako ispunjava formalne zahtjeve i zahtjeve u pogledu rokova koji se na nju primjenjuju, a članak 270. UFEU‑a treba shvatiti na način da se isključivo primjenjuje ne samo na osobe koje su dužnosnici ili službenici, izuzev članova lokalnog osoblja, nego i na one koji traže da im se prizna taj status. U skladu s člankom 46. Uvjeta zaposlenja, analogno se primjenjuju odredbe glave VII. Pravilnika o osoblju, kojima se pojašnjava da kandidati za dužnost koja ulazi u područje primjene Uvjeta zaposlenja podliježu člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju. Tužiteljica se osim toga poziva na sudsku praksu prema kojoj se članak 270. UFEU‑a primjenjuje i na kandidate za položaj dužnosnika ili službenika, izuzev članova lokalnog osoblja.

30

Tužiteljica dodaje da činjenica da je 5. veljače 2021. protiv pobijane odluke također podnijela tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a, upisanu pod brojem predmeta T‑75/21, nema nikakvog utjecaja i osporava činjenicu da bi u pogledu ove tužbe mogla biti riječ o postojanju litispendencije.

31

Što se tiče pobijane odluke i odluke o odbijanju žalbe, Vijeće zahtijeva da se tužba odbije. Smatra da je zahtjev za poništenje pobijane odluke očito nedopušten zbog postojanja litispendencije i, u svakom slučaju, zbog nenadležnosti Općeg suda da o njemu odlučuje na temelju članka 270. UFEU‑a. Smatra da je zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe očito neosnovan.

32

U ovom slučaju, valja istaknuti da se spor odnosi na dvije odluke Vijeća, od kojih se prvom imenuje jedna osoba umjesto druge kao europski tužitelj za Portugalsku Republiku, a drugom se odbija žalba koju je tužiteljica, koja nije imenovana na položaj europskog tužitelja za tu državu članicu, podnijela protiv odluke o imenovanju koju je donijelo Vijeće.

33

Kako bi se utvrdilo je li tužiteljica tužbu protiv tih odluka s pravom podnijela na temelju članka 270. UFEU‑a, potrebno je ispitati spada li spor o navedenim odlukama između nje i Vijeća u sporove između Unije i njezinih službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju i Uvjetima zaposlenja.

34

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da sudska praksa pojam spora između Unije i njezinih službenika tumači široko, što dovodi do toga da se u tom okviru ispituju sporovi o osobama koje nisu ni dužnosnici ni službenici, ali zahtijevaju da im se prizna taj status (vidjeti presudu od5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija, T‑45/01, EU:T:2004:289, t. 45. i navedenu sudsku praksu). To se odnosi na osobe koje su kandidati za položaj, čiji se uvjeti imenovanja utvrđuju Pravilnikom o osoblju ili Uvjetima zaposlenja.

35

Kad je riječ o Uredu europskog javnog tužitelja, valja istaknuti da se na njega per se ne primjenjuju sve odredbe Pravilnika o osoblju. Iz Uredbe 2017/1939 proizlazi da se upravo odredbama te uredbe određuje u kojoj mjeri se na europske tužitelje primjenjuju određene odredbe Pravilnika o osoblju ili Uvjeta zaposlenja.

36

Naime, članak 96. stavak 1. Uredbe 2017/1939 predviđa da se Pravilnik o osoblju i Uvjeti zaposlenja primjenjuju na glavnog europskog tužitelja i europske tužitelje, delegirane europske tužitelje, upravnog direktora i osoblje Ureda europskog javnog tužitelja, „osim ako je drukčije predviđeno u ovoj Uredbi”.

37

Korisno je naglasiti da europski tužitelji, u skladu s odredbama članka 2. točke 4. i članka 12. Uredbe 2017/1939, kako su navedene u točkama 4. i 5. ove presude, nisu dio osoblja Ureda europskog javnog tužitelja.

38

Što se tiče njihova imenovanja, o kojem je riječ u ovom predmetu, članak 16. navedene uredbe, kako se spominje u točkama 6. i 7. ove presude, utvrđuje poseban postupak s vlastitim pravilima.

39

Među ostalim, tom se odredbom samo državama članicama koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja jamči da će na kraju postupka imenovanja imati europskog tužitelja kojeg je imenovalo Vijeće. Ona im omogućuje da prije tog imenovanja predlože tri kandidata koji, uzimajući u obzir njihovu obvezu da budu aktivni članovi javnog tužiteljstva ili pravosudnih tijela države članice koja ih predlaže, u načelu imaju njezino državljanstvo.

40

Time je navedenom odredbom predviđen sui generis postupak koji se razlikuje od postupka koji se primjenjuje na zapošljavanje osoblja Ureda europskog javnog tužitelja, pri čemu valja pojasniti da se ono, u skladu s člankom 96. stavkom 2. Uredbe br. 2017/1939, zapošljava u skladu s pravilima i propisima koji se primjenjuju na dužnosnike i ostale službenike Unije.

41

Treba primijetiti da postupak imenovanja europskih tužitelja ne zahtijeva poštovanje načela nediskriminacije na temelju državljanstva, kako je to predviđeno člankom 27. Pravilnika o osoblju, u korist državljana svih država članica, odnosno čak i onih koje ne sudjeluju u pojačanoj suradnji.

42

Osim toga, iz članka 16. Uredbe 2017/1939 proizlazi da europske tužitelje ne imenuje ni tijelo za imenovanje ni tijelo Ureda europskog javnog tužitelja ovlašteno za sklapanje ugovora o radu, nego Vijeće. Činjenica da je u pobijanoj odluci navedeno da su odabrane osobe, među kojima i J. E. Moreira Alves d’Oliveira Guerra, imenovane europskim tužiteljima kao članovi privremenog osoblja u razredu AD 13 nije uostalom dovoljna da se iz nje zaključi da je Vijeće postupalo kao tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu prilikom imenovanja europskih tužitelja.

43

Narav postupka imenovanja europskih tužitelja sui generis može se objasniti činjenicom da se on, kao što to u bitnome s pravom ističe Vijeće, odnosi na osobe koje u okviru te suradnje u institucionalnom sustavu Unije trebaju obnašati posebnu odgovornost na visokoj razini.

44

Važno je pojasniti da se europski tužitelji, tek nakon svojeg imenovanja na temelju članka 16. Uredbe 2017/1939, zapošljavaju, u skladu s člankom 96. stavkom 1. drugim podstavkom navedene uredbe, kao članovi privremenog osoblja Ureda europskog javnog tužitelja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja. Iz navedenog podstavka proizlazi da su Uvjetima zaposlenja i ovlastima tijela Ureda europskog javnog tužitelja nadležnog za sklapanje ugovora o radu obuhvaćeni samo uvjeti zapošljavanja i prihodi europskih tužitelja. Drukčije vrijedi za uvjete i postupke koji vode do njihova imenovanja.

45

Budući da potonji uvjeti i postupci nisu utvrđeni Pravilnikom o osoblju ili Uvjetima zaposlenja, sporovi koji se na njih odnose ne mogu se dakle smatrati sporovima između Unije i jednog njezinog službenika u smislu članka 270. UFEU‑a.

46

Drugi tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje takav zaključak.

47

S jedne strane, tužiteljica se ne može valjano pozvati na rješenje od 11. srpnja 1996., Gomes de Sá Pereira/Vijeće (T‑30/96, EU:T:1996:107) kako bi tvrdila da je svoju tužbu s pravom podnijela na temelju članka 270. UFEU‑a.

48

Točno je da se u točkama 22. do 25. rješenja od 11. srpnja 1996., Gomes de Sá Pereira/Vijeće (T‑30/96, EU:T:1996:107) u biti podsjeća na sudsku praksu prema kojoj nadležnost suda Unije za odlučivanje o svim sporovima između Unije i njezinih službenika treba shvatiti na način da se ona ne odnosi samo na sporove o osobama koje su dužnosnici ili službenici, izuzev članova lokalnog osoblja, nego i na one o osobama koje zahtijevaju da im se prizna taj status, a zaključeno je da imenovanje članova žalbenih vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) treba osporavati u skladu s pravnim lijekovima predviđenima Pravilnikom o osoblju.

49

Međutim, zaključak iz rješenja od 11. srpnja 1996., Gomes de Sá Pereira/Vijeće (T‑30/96, EU:T:1996:107) nije primjenjiv na ovaj predmet jer, kao što to s pravom ističe Vijeće, imenovanje članova žalbenih vijeća EUIPO‑a proizlazi iz propisa koji se razlikuje od onog koji se primjenjuje na imenovanje europskih tužitelja. Što se tiče članova tih žalbenih vijeća, propis koji se na njih odnosi predviđa primjenu Pravilnika o osoblju, Uvjeta zaposlenja i pravila za primjenu tih odredbi na osoblje, kojeg su navedeni članovi dio (vidjeti u tom smislu rješenje od 11. srpnja 1996., Gomes de Sá Pereira/Vijeće, T‑30/96, EU:T:1996:107, t. 22. i 23.). S druge strane, što se tiče imenovanja europskih tužitelja, kao što to proizlazi iz točaka 35. do 44. ove presude, zakonodavac je u Uredbi 2017/1939 odlučio uspostaviti sui generis sustav, prema kojem europski tužitelji nisu dio osoblja Ureda europskog javnog tužitelja, kao što je to već navedeno u točki 37. ove presude.

50

S druge strane, Prilog Provedbenoj odluci 2018/1696, u dijelu koji se odnosi na imenovanje glavnog europskog tužitelja, na koji se osim toga poziva tužiteljica, potonjoj ne dopušta da svoju tužbu temelji na članku 270. UFEU‑a.

51

Naime, iz odredbi tog priloga, u vezi s člancima 14. i 16. Uredbe 2017/1939, proizlazi da oba mehanizma – i onaj imenovanja glavnog europskog tužitelja i onaj imenovanja europskih tužitelja – u svim stadijima postupka imaju vlastite posebnosti.

52

U tom pogledu, uzimajući među ostalim u obzir činjenicu da postupak odabira glavnog europskog tužitelja započinje javnim natječajem objavljenim u Službenom listu Europske unije, mogućnost podnošenja žalbe Vijeću, u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, daje se samo kandidatima za taj položaj glavnog europskog tužitelja protiv odluka povjerenstva za odabir koje ne idu u njihovu korist i popisa koji je to povjerenstvo utvrdilo, a na kojem se ne nalaze njihova imena.

53

Nasuprot tomu, u okviru postupka imenovanja europskih tužitelja, koji započinje tako da svaka država članica koja sudjeluje u pojačanoj suradnji predloži tri kandidata, mogućnost podnošenja žalbe ne može se proširiti na odluke Vijeća o tome da ne imenuje određene kandidate na položaj europskog tužitelja, ako zakonodavac o tome nije jasno izrazio volju.

54

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se ovaj spor ne može smatrati sporom između Unije i jednog njezinog službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima Pravilnikom o osoblju i Uvjetima zaposlenja u smislu članka 270. UFEU‑a.

55

Opći je sud stoga očito nenadležan za odlučivanje o ovoj tužbi protiv pobijane odluke.

56

Osim toga, s obzirom na to da potonja nije odluka koja ulazi u područje primjene Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, ne može se smatrati da žalba koju je tužiteljica podnijela protiv pobijane odluke i odluka koju je Vijeće donijelo kako bi odbilo tu žalbu mogu ulaziti u područje primjene Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja. Stoga je Opći sud također očito nenadležan za odlučivanje o odluci o odbijanju žalbe.

57

U skladu sa sudskom praksom, tužitelj mora sam izabrati pravnu osnovu svoje tužbe jer sud Unije nije dužan odabrati koji je pravni temelj najprimjereniji (vidjeti presudu od 24. listopada 2014., Technische Universität Dresden/Komisija, T‑29/11, EU:T:2014:912, t. 24. i navedenu sudsku praksu). Međutim, nije moguće smatrati da je ova tužba protiv pobijane odluke podnesena na temelju članka 263. UFEU‑a jer se tužiteljica izričito pozvala na članak 270. UFEU‑a, neovisno o činjenici da je protiv pobijane odluke već podnijela tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a u predmetu T‑75/21, u kojem je već doneseno rješenje od 8. srpnja 2021., Mendes de Almeida/Vijeće (T‑75/21, neobjavljeno, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2021:424).

58

Što se tiče odluke o odbijanju žalbe, čak i pod pretpostavkom da je tužiteljica u ovom predmetu svoju tužbu protiv te odluke namjeravala podnijeti na temelju članka 263. UFEU‑a, a da pritom nije potrebno odlučiti o pitanju je li takva tužba dopuštena, treba u svakom slučaju utvrditi, zbog istih razloga poput onih navedenih u točkama 35. do 54. ove presude, da tijelo za imenovanje Vijeća nije bilo nadležno za odlučivanje o žalbi koju je tužiteljica podnijela na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju i da ju je ono stoga s pravom odbilo. Tužba je stoga u tom pogledu u svakom slučaju očito neosnovana.

59

Slijedom toga, tužbu treba odbiti.

60

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Vijeća, u skladu s njegovim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

rješava: