–

za rumunjsku vladu, E. Gane, L. Liţu i L.-E. Baţagoi, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Manolache,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck, M. Jacobs i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. J. O. Van Nuffel, I. Rogalski i K. Herrmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a te članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenuo RS radi osporavanja trajanja kaznenog postupka pokrenutog povodom kaznene prijave koju je podnijela njegova supruga.

3

U članku 148. stavcima 2. i 4. Constituțije României (Rumunjski Ustav) predviđa se:

„(2)   Odredbe Osnivačkih ugovora Europske unije kao i drugi obvezujući propisi Zajednice nakon pristupanja imaju prednost pred protivnim odredbama nacionalnog zakonodavstva, u skladu s odredbama Akta o pristupanju.

[…]

(4)   Parlament, predsjednik Rumunjske, vlada i sudbena vlast jamče ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Akta o pristupanju i odredaba iz stavka 2.”

4

Članak 488.bis codula de procedură penală (Zakonik o kaznenom postupku) predviđa da se prigovor radi traženja ubrzanja kaznenog postupka može podnijeti najranije godinu dana od početka kaznenog postupka za predmete koji se nalaze u stadiju takvog postupka.

5

Sudac koji odlučuje o pravima i slobodama ili nadležni sud mora, u skladu s člankom 488.sexies tog zakonika, ocijeniti razumnost trajanja kaznenog postupka uzimajući u obzir niz čimbenika koji se navode u toj odredbi.

6

Članak 488.septies stavak 1. navedenog zakonika propisuje da će sudac koji odlučuje o pravima i slobodama, ako ocijeni da je prigovor osnovan, odrediti rok u kojem nadležni državni odvjetnik mora donijeti odluku o predmetu.

7

U članku 99. točki (ș) Legee nr. 303/2004 privind statutul judecătorilor și procurorilor (Zakon br. 303/2004 o statusu sudaca i državnih odvjetnika) od 28. lipnja 2004. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 826 od 13. rujna 2005.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon br. 303/2004), navodi se, među ostalim, da nepostupanje u skladu s presudama Curtee Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) čini stegovnu povredu.

8

Protiv osobe RS vodio se kazneni postupak nakon kojega je osuđena.

9

Dana 1. travnja 2020. supruga osobe RS podnijela je kaznenu prijavu za, među ostalim, kaznena djela zlouporabe postupka i zlouporabe položaja koja su u okviru tog kaznenog postupka navodno počinili državni odvjetnik i dvoje sudaca.

10

Budući da se ta prijava prije svega odnosi na pravosudne dužnosnike, za njezino je razmatranje nadležna Secțija pentru Investigarea Infracțiunilor din Justiție (Odjel za istraživanje kažnjivih djela počinjenih unutar pravosudnog sustava, u daljnjem tekstu: SIIJ) koja je ustrojena unutar Parchetula de pe lângă Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu, Rumunjska). Rješenjem od 14. travnja 2020. SIIJ‑ov državni odvjetnik pokrenuo je kazneni postupak protiv pravosudnih dužnosnika navedenih u toj prijavi zbog kaznenih djela zlouporabe postupka i zlouporabe položaja.

11

Dana 10. lipnja 2021. osoba RS podnijela je sudu koji je uputio zahtjev tužbu, predviđenu u članku 488.bis i sljedećim člancima Zakonika o kaznenom postupku, radi osporavanja predugog trajanja kaznenog postupka pokrenutog povodom navedene prijave i određivanja, od strane tog suda, roka u kojem se državni odvjetnik kojem je ta prijava podnesena mora očitovati.

12

Taj sud smatra da je radi donošenja odluke o toj tužbi nužno ispitati nacionalno zakonodavstvo kojim je uspostavljen SIIJ.

13

Međutim, navedeni sud ističe da je o pitanjima u vezi s tim nacionalnim zakonodavstvom Sud već odlučivao u presudi od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor Din România i dr. (C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393).

14

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da iz te presude prije svega proizlazi da pravo Unije, posebno članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa osnivanje specijaliziranog odjela državnog odvjetništva koji ima isključivu nadležnost za vođenje istraga o kaznenim djelima koja počine suci i državni odvjetnici, a da pritom osnivanje takvog odjela nije opravdano objektivnim i provjerljivim zahtjevima koji se temelje na dobrom sudovanju i nije popraćeno posebnim jamstvima. Ta jamstva moraju omogućavati, s jedne strane, da se ukloni svaki rizik od toga da se taj odjel upotrijebi kao instrument za političku kontrolu aktivnosti tih sudaca i državnih odvjetnika koji može ugroziti njihovu neovisnost i, s druge strane, da se osigura da se ta nadležnost može izvršavati samo u odnosu na potonje suce i državne odvjetnike uz potpuno poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz članaka 47. i 48. Povelje.

15

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da je u točki 7. izreke navedene presude Sud utvrdio da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis ustavnog ranga države članice, kako ga tumači njezin ustavni sud, u skladu s kojim sud nižeg stupnja ne smije na vlastitu inicijativu izuzeti iz primjene nacionalnu odredbu obuhvaćenu područjem primjene Odluke Komisije 2006/928/EZ od 13. prosinca 2006. o uspostavi mehanizma za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije (SL 2006., L 354, str. 56.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 65., str. 53.), za koju smatra da je s obzirom na presudu Suda protivna toj odluci ili članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a.

16

Sud koji je uputio zahtjev se općenitije poziva na ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj svaki nacionalni sud ima obvezu u sporu u kojem odlučuje izuzeti iz primjene sve nacionalne odredbe protivne odredbi prava Unije koja ima izravan učinak kao i obvezujućoj prirodi presuda koje Sud donosi u prethodnom postupku.

17

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da se člankom 148. stavcima 2. i 4. rumunjskog Ustava predviđa nadređenost pravnih pravila Unije.

18

Međutim, taj sud ističe da je presudom br. 390/2021 od 8. lipnja 2021. Curtea Constituțională (Ustavni sud) odbila kao neosnovan prigovor neustavnosti istaknut u odnosu na više odredaba zakonodavstva kojim se uređuje SIIJ.

19

Curtea Constituțională (Ustavni sud) u toj presudi među ostalim je istaknula da, prije svega, s obzirom na to da je u rumunjskom pravnom sustavu nadređenost koja se priznaje pravom Unije ograničena zahtjevom poštovanja nacionalnog ustavnog identiteta, njezina je dužnost osigurati prevlast rumunjskog Ustava na području Rumunjske. Stoga smatra da, iako je redovni sud ovlašten ispitivati usklađenost odredbe nacionalnog zakonodavstva s pravom Unije, on nije ovlašten ispitivati usklađenost s pravom Unije nacionalne odredbe za koju je Curtea Constituțională (Ustavni sud) utvrdila da je u skladu s člankom 148. rumunjskog Ustava.

20

Nadalje, prema mišljenju Curtee Constituțională (Ustavni sud), točka 7. izreke presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor Din România i dr. (C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393), nema osnove s obzirom na rumunjski Ustav. Naime, tvrdi da, iako se člankom 148. tog ustava priznaje nadređenost prava Unije nad odredbama koje su protivne nacionalnom zakonodavstvu, izvješća sastavljena na temelju Odluke 2006/928 nisu, ni prema sadržaju ni prema učincima, pravna pravila Unije koja bi nacionalni sud trebao prioritetno primijeniti isključujući protivno nacionalno pravilo.

21

Konačno, Curtea Constituțională (Ustavni sud) u toj istoj presudi br. 390/2021 od 8. lipnja 2021. precizirala je da, ako bi pojedini sudovi po službenoj dužnosti izuzimali iz primjene nacionalne odredbe za koje utvrde da su protivne pravu Unije, dok bi drugi te iste odredbe primjenjivali smatrajući da su u skladu s tim pravom, bila bi snažno ugrožena pravna sigurnost, što bi rezultiralo povredom načela vladavine prava.

22

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev smatra da je nužno utvrditi je li on dužan postupiti u skladu sa sudskom praksom Curtee Constituțională (Ustavni sud), kako to predviđa rumunjsko pravo, ili u skladu sa sudskom praksom Suda, kako bi odlučio je li ovlašten ispitivati usklađenost s pravom Unije zakonodavstva kojim je uspostavljen SIIJ.

23

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da bi u slučaju da odluči postupiti u skladu sa sudskom praksom Suda na način da ocijeni usklađenost tog zakonodavstva s pravom Unije, dotični suci bili izloženi stegovnom postupku i eventualnoj suspenziji sa svojih dužnosti s obzirom na to da nepoštovanje odluke Curtee Constituțională (Ustavni sud) u rumunjskom pravu čini stegovnu povredu. Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu usklađenosti s pravom Unije, posebno s načelom neovisnosti sudaca, nacionalnog zakonodavstva koje omogućuje izricanje stegovnih sankcija protiv suca koji je na temelju načela nadređenosti prava Unije ispitivao je li nacionalna odredba u skladu s tim pravom, zanemarujući odluku ustavnog suda dotične države članice.

24

Također navodi da iz informacija objavljenih u medijima i podataka kojima raspolaže Curtea de Apel Pitești (Žalbeni sud u Piteștiju, Rumunjska) proizlazi da je već bio pokrenut stegovni postupak protiv suca koji je u okviru postupka sličnog onom o kojem je riječ u glavnom postupku utvrdio da je rumunjsko zakonodavstvo kojim se uspostavlja SIIJ protivno pravu Unije. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da je dvojbeno je li takav stegovni postupak u skladu s pravom Unije.

25

U tim okolnostima Curtea de Apel Craiova (Žalbeni sud u Craiovi, Rumunjska) odlučila je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

26

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku ili podredno u ubrzanom postupku, koji su predviđeni u članku 23.a Statuta Suda Europske unije.

27

U prilog tom zahtjevu sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku naveo je da se predmet u kojem je upućen ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na ozbiljno ugrožavanje neovisnosti rumunjskih sudova i da nedoumice vezane uz nacionalno zakonodavstvo iz glavnog postupka mogu utjecati na funkcioniranje sustava pravosudne suradnje koji je uspostavljen mehanizmom prethodnog postupka predviđenog u članku 267. UFEU‑a.

28

Prvo, kada je riječ o zahtjevu za primjenu hitnog prethodnog postupka, prvo vijeće Suda je 30. srpnja 2021., na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što je saslušalo nezavisnog odvjetnika, odlučilo da taj zahtjev ne prihvati.

29

Drugo, kada je riječ o zahtjevu za primjenu ubrzanog postupka, treba podsjetiti na to da članak 105. stavak 1. Poslovnika Suda predviđa da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku.

30

Dana 12. kolovoza 2021. predsjednik Suda odlučio je, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, prihvatiti zahtjev da se o predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u ubrzanom postupku.

31

Naime, ako se u nekom predmetu pojavljuju ozbiljne nedoumice u pogledu temeljnih pitanja nacionalnog ustavnog prava i prava Unije, s obzirom na posebne okolnosti takvog predmeta može biti potrebno o njemu odlučiti u kratkom roku u skladu s člankom 105. stavkom 1. Poslovnika (rješenje predsjednika Suda od 19. listopada 2018., Wightman i dr., C‑621/18, neobjavljeno, EU:C:2018:851, t. 10. i navedena sudska praksa).

32

Međutim, imajući u vidu ključnu važnost koju za Rumunjsku i pravni sustav Unije imaju pitanja vezana uz odnose između redovnih sudova i ustavnog suda te države članice, kao i uz načelo neovisnosti sudaca i nadređenost prava Unije o kojima je riječ u ovom predmetu, davanje odgovora Suda u kratkom roku može otkloniti ozbiljne nedoumice s kojima se suočava sud koji je uputio zahtjev, što opravdava da se taj predmet rješava pod uvjetima definiranima u članku 105. stavku 1. Poslovnika.

33

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. UEU‑a i člankom 47. Povelje tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa koji podrazumijevaju da redovni sudovi države članice nisu ovlašteni ispitivati usklađenost s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva za koje je ustavni sud te države članice ocijenio da je u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se nalaže poštovanje načela nadređenosti prava Unije.

34

Budući da se prvo pitanje odnosi na tumačenje članka 47. Povelje, valja uvodno naglasiti da priznavanje prava na djelotvoran pravni lijek u konkretno određenom slučaju pretpostavlja da se osoba koja se na njega poziva koristi pravima ili slobodama zajamčenima pravom Unije (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravo na pravni lijek protiv zahtjeva za dostavu informacija u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 55. i od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 41.) ili da se protiv te osobe vodi kazneni postupak koji čini provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 204.).

35

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev ne proizlazi niti da se osoba RS poziva na pravo koje bi joj bilo povjereno na temelju odredbe prava Unije niti da se protiv nje vodi kazneni postupak koji čini provedbu prava Unije.

36

U tim okolnostima, članak 47. Povelje se kao takav ne može primijeniti u glavnom postupku.

37

Međutim, budući da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a nalaže svim državama članicama da uspostave pravne lijekove potrebne za osiguranje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije, osobito u smislu članka 47. Povelje, potonju odredbu treba uzeti u obzir u svrhu tumačenja članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (presuda od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 45. i navedena sudska praksa).

38

Kada je riječ o odnosima između redovnih sudova i ustavnog suda države članice, što je predmet prvog pitanja, treba podsjetiti na to da, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama – uključujući osnivanje, sastav i funkcioniranje ustavnog suda – u nadležnosti država članica, one su ipak pri izvršavanju te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije, odnosno konkretno na temelju članaka 2. i 19. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 52. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 216.).

39

Kada je riječ o obvezama koje proizlaze iz članka 19. UEU‑a, valja naglasiti da se tom odredbom, kojom se konkretizira vrijednost vladavine prava utvrđena u članku 2. UEU‑a, nacionalnim sudovima i Sudu nameće obveza da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava koju osobe ostvaruju iz tog prava (presude od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 47. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 217.).

40

U skladu s već ustaljenom sudskom praksom, da bi ta zaštita bila zajamčena, svaka država članica treba na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a osigurati da tijela koja moraju, kao „sudovi” u smislu koji definira pravo Unije, odlučivati o pitanjima vezanima uz primjenu i tumačenje tog prava i koja su stoga dio njegova sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije, ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, među kojima je i zahtjev neovisnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 220. i 221. te navedenu sudsku praksu).

41

Zahtjev neovisnosti sudova, koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, sastoji se od dva aspekta. Prvi aspekt, vanjske prirode, zahtijeva da predmetno tijelo izvršava svoje funkcije posve samostalno i da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke. Drugi aspekt, unutarnje prirode, dotiče pojam nepristranosti te ima za cilj osiguravanje jednakog odmaka od stranaka u sporu i njihovih odgovarajućih interesa u pogledu predmeta spora. Potonji aspekt zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 72. i 73. te od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 224.).

42

U skladu s načelom diobe vlasti, koje je karakteristično za funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora posebno biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 124. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 228.).

43

Međutim, slično kao što se podsjeća u točki 38. ove presude kada je riječ o ustrojstvu pravosuđa, članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, baš kao ni bilo koja druga odredba prava Unije, ne nameće državama članicama neki određeni ustavnopravni model koji bi uređivao odnose i međudjelovanja između različitih nositelja državne vlasti, posebno kada je riječ o definiranju i razgraničavanju njihovih nadležnosti. Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 2. UEU‑a, Unija mora poštovati nacionalne identitete država članica koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama. Ipak, države članice dužne su kod izbora svojeg ustavnog modela poštovati, među ostalim, zahtjev neovisnosti sudova koji proizlazi iz tih odredbi prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 229. i navedenu sudsku praksu).

44

U tim okolnostima, članku 2. i članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i Odluci 2006/928 ne protivi se nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke ustavnog suda obvezuju redovne sudove pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost tog ustavnog suda posebno u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako to zahtijevaju navedene odredbe. Naprotiv, ako nacionalno pravo ne jamči tu neovisnost, tim se odredbama prava Unije protivi takav nacionalni propis ili praksa jer takav ustavni sud ne može osigurati djelotvornu sudsku zaštitu koju zahtijeva članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 230.).

45

Iz navedenog slijedi da se, uz rezervu iznesenu u prethodnoj točki, članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a ne protivi nacionalni propis ili praksa koji predviđaju da, na temelju nacionalnog ustavnog prava, redovne sudove države članice obvezuje odluka ustavnog suda te države članice kojom se utvrđuje da je nacionalno zakonodavstvo u skladu s Ustavom navedene države članice.

46

Međutim, to ne može biti slučaj kada primjena takvog propisa ili prakse podrazumijeva isključivanje bilo kakve nadležnosti tih redovnih sudova za ocjenjivanje usklađenosti s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva za koje je ustavni sud te države članice utvrdio da je u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se utvrđuje nadređenost prava Unije.

47

Naime, u ustaljenoj sudskoj praksi vezanoj za Ugovor o EEZ‑u Sud je ocijenio da se Ugovorima Zajednice, za razliku od običnih međunarodnih ugovora, uspostavlja novi zasebni pravni poredak koji je prilikom stupanja na snagu Ugovora postao dio pravnog sustava država članica te je obvezujući za njihove sudove. Države članice su u područjima definiranima Ugovorima ograničile svoja suverena prava u korist tog novog pravnog poretka koji ima vlastite institucije, a njegovi subjekti nisu samo države članice nego i njihovi državljani (vidjeti u tom smislu presude od 5. veljače 1963., van Gend & Loos, 26/62, EU:C:1963:1, t. 23.; od 15. srpnja 1964., Costa, 6/64, EU:C:1964:66, t. 1158. i 1159. te od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 245.).

48

U presudi od 15. srpnja 1964., Costa (6/64, EU:C:1964:66, t. 1158. do 1160.), Sud je tako utvrdio da uspostavljanje Ugovorom o EEZ‑u zasebnog pravnog sustava, koji države članice prihvaćaju na temelju reciprociteta, ima za posljedicu to da one ne smiju dopustiti da naknadna jednostrana mjera prevlada nad tim pravnim sustavom niti mogu pravu stečenom na temelju Ugovora o EEZ‑u suprotstaviti bilo kakva pravila nacionalnog prava a da pritom tom pravu ne oduzmu njegovo obilježje prava Zajednice i dovedu u pitanje pravne temelje same Zajednice. Nadalje, Sud je naglasio da se izvršna snaga prava Zajednice ne može razlikovati od jedne do druge države u korist naknadnog nacionalnog zakonodavstva a da to ne ugrozi ostvarivanje ciljeva Ugovora o EEZ‑u i dovede do diskriminacije na temelju državljanstva zabranjene tim ugovorom (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 246.).

49

Uostalom, ta bitna obilježja pravnog sustava Unije i važnost njegova poštovanja potvrđeni su bezrezervnom ratifikacijom ugovorâ kojima je izmijenjen Ugovor o EEZ‑u, posebno Ugovora iz Lisabona. Naime, prilikom usvajanja tog ugovora Konferencija predstavnika vlada država članica je u Izjavi br. 17 o nadređenosti, priloženoj uz završni akt međuvladine konferencije na kojoj je donesen Ugovor iz Lisabona (SL 2012., C 326, str. 346.) (SL 2016., C 202, str. 1.), izričito podsjetila na to da su „u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda […], Ugovori i pravo koje je Unija donijela na temelju Ugovora nadređeni pravu država članica, pod uvjetima utvrđenima [tom] sudskom praksom” (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 248.).

50

Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Sud je dosljedno potvrđivao raniju sudsku praksu o načelu nadređenosti prava Unije, koje od svih tijela država članica zahtijeva da osiguraju puni učinak različitih propisa Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim propisima priznaje na području navedenih država (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 250. i navedena sudska praksa).

51

Iz te sudske prakse proizlazi da, u skladu s načelom nadređenosti prava Unije, činjenica da se država članica poziva na odredbe nacionalnog prava, makar one bile i ustavne prirode, ne može ugroziti jedinstvo i djelotvornost prava Unije. Naime, u skladu s već ustaljenom sudskom praksom, učinci načela nadređenosti prava Unije obvezuju sva tijela države članice, pri čemu posebno nacionalne odredbe, uključujući one ustavne prirode, tomu ne mogu biti prepreka (presude od 17. prosinca 1970., Internationale Handelsgesellschaft, 11/70, EU:C:1970:114, t. 3. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 251.).

52

Dakle, budući da Sud ima isključivu nadležnost za davanje konačnog tumačenja prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Republika Moldova, C‑741/19, EU:C:2021:655, t. 45.), na njemu je da u izvršavanju te nadležnosti pojasni doseg načela nadređenosti prava Unije s obzirom na mjerodavne odredbe tog prava, tako da taj doseg ne može ovisiti o tumačenju odredaba nacionalnog prava niti o tumačenju odredaba prava Unije koje je prihvatio nacionalni sud, a koje ne odgovara tumačenju Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 254.).

53

U tom pogledu valja posebno podsjetiti na to da načelo nadređenosti prava Unije nameće nacionalnom sucu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredaba prava Unije obvezu da, ako nacionalni propis ne može protumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjevâ tog prava u sporu koji je pred njim pokrenut, prema potrebi izuzimajući po službenoj dužnosti iz primjene svaki nacionalni propis ili praksu, čak i naknadni, koji su protivni izravno primjenjivoj odredbi prava Unije, pri čemu ne mora tražiti ni čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Simmenthal,106/77, EU:C:1978:49, t. 24.; od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 61. i 62. te od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 252.).

54

Kao što se na to podsjeća u točki 39. ove presude, ispunjavanje te obveze pune primjene svih odredaba prava Unije koje imaju izravan učinak treba smatrati neophodnim za osiguravanje pune primjene prava Unije u svim državama članicama, kako to zahtijeva članak 19. stavak 1. UEU‑a.

55

Ispunjavanje navedene obveze također je nužno kako bi se osiguralo poštovanje jednakosti država članica pred Ugovorima, koja isključuje mogućnost da bilo kakva jednostrana mjera prevlada nad pravnim sustavom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 249.), te je izraz načela lojalne suradnje utvrđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a, koji nalaže izuzimanje od primjene svake eventualno protivne odredbe nacionalnog prava, bez obzira na to je li ona prethodila ili je uslijedila nakon pravila prava Unije koje ima izravni učinak (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 55. i od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 31.).

56

U konkretnom slučaju, u svrhu donošenja odluke o predmetu iz glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev smatra da je dužan ocijeniti usklađenost nacionalnog zakonodavstva kojim je uspostavljen SIIJ s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i s posebnim mjerilima u području reforme pravosudnog sustava i borbe protiv korupcije navedenima u prilogu Odluci 2006/928.

57

U tim okolnostima treba podsjetiti, s jedne strane, na to da je Sud već imao priliku zaključiti da takvo nacionalno zakonodavstvo ulazi u područje primjene Odluke 2006/928 i da, slijedom toga, mora ispunjavati zahtjeve koji proizlaze iz prava Unije, posebno članka 2. i članka 19. stavka 1. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 183. i 184.).

58

S druge strane, i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i mjerila spomenuta u točki 56. ove presude formulirani su na jasan i precizan način te se uz njih ne određuje nikakav uvjet, tako da imaju izravan učinak (vidjeti u tom smislu presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 249. i 250. te od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 253.).

59

Prema tome, ako se nacionalne odredbe ne mogu protumačiti u skladu s navedenom odredbom ili s navedenim mjerilima, rumunjski ih redovni sudovi moraju po službenoj dužnosti isključiti.

60

U tom pogledu, treba naravno istaknuti da su na temelju mjerodavnog nacionalnog pravnog okvira, kako ga opisuje sud koji je uputio zahtjev, ti redovni sudovi načelno nadležni za ocjenjivanje usklađenosti rumunjskih zakonodavnih odredbi s tim propisima prava Unije, pri čemu u tu svrhu ne moraju pokrenuti postupak pred nacionalnim ustavnim sudom.

61

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev razvidno je da ti redovni sudovi ne raspolažu navedenom nadležnošću ako je nacionalni ustavni sud ocijenio da su predmetne zakonodavne odredbe u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se utvrđuje nadređenost prava Unije, zato što su ti sudovi dužni postupiti u skladu s navedenom odlukom tog ustavnog suda.

62

U tom kontekstu važno je podsjetiti na to da je ovlast da se već u samom trenutku primjene prava Unije učini sve što je nužno da se izuzme nacionalni propis ili praksa koji bi eventualno mogli spriječiti punu primjenu izravno primjenjivih pravila tog prava, sastavni dio dužnosti sudova Unije koje pripadaju nacionalnim sudovima koji su u okviru svojih nadležnosti zaduženi za primjenu tih propisa, tako da izvršavanje te ovlasti čini jamstvo koje je svojstveno neovisnosti sudaca koja proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 257.).

63

Naime, svaki nacionalni propis ili praksa koji bi doveo do smanjenja učinkovitosti prava Unije zbog činjenice da sudu nadležnom za njegovu primjenu uskraćuje ovlast da već u samom trenutku te primjene učini sve što je nužno da izuzme nacionalni propis ili praksu koji bi eventualno mogli spriječiti puni učinak izravno primjenjivih pravila Unije, bio bi nespojiv sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Simmenthal, 106/77, EU:C:1978:49, t. 22. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 258.). To bi bilo tako ako bi, u slučaju da postoji sukob između odredbe prava Unije i nacionalnog zakona, za rješavanje tog sukoba bilo isključivo nadležno tijelo s vlastitom diskrecijskom ovlašću, a ne sud koji je dužan osiguravati primjenu prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Simmenthal, 106/77, EU:C:1978:49, t. 23. i od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C‑188/10 i C‑189/10, EU:C:2010:363, t. 44.).

64

Nadalje, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mehanizam prethodnog postupka koji je uspostavljen člankom 267. UFEU‑a ima za cilj osigurati da pravo Unije u svim okolnostima ima isti učinak u svim državama članicama i tako spriječiti razlike u tumačenju tog prava koje nacionalni sudovi moraju primjenjivati te nastoji osigurati tu primjenu. U tu svrhu, navedeni članak nudi nacionalnom sudu sredstvo za otklanjanje poteškoća koje bi mogao stvoriti zahtjev da se pravu Unije da puni učinak u okviru pravosudnih sustava država članica. Stoga nacionalni sudovi imaju najširu mogućnost ili čak obvezu obratiti se Sudu ako smatraju da su se u postupku koji se pred njima vodi pojavila pitanja koja zahtijevaju tumačenje odredaba prava Unije ili ocjenu njihove valjanosti, a u pogledu kojih moraju donijeti odluku (presuda od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Ukidanje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 49. i navedena sudska praksa).

65

Prema tome, djelotvornost suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je uspostavljena mehanizmom prethodnog postupka, a time i djelotvornost prava Unije, bila bi ugrožena ako bi ishod prigovora neustavnosti pred ustavnim sudom države članice mogao dovesti do toga da nacionalnog suca koji odlučuje u predmetu na koji se primjenjuje pravo Unije odvrati od korištenja mogućnosti ili eventualno ispunjavanja obveze koja proizlazi iz članka 267. UFEU‑a, da Sudu uputi pitanja o tumačenju ili o valjanosti akata tog prava kako bi mogao ocijeniti je li nacionalno pravilo u skladu s njime (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C‑188/10 i C‑189/10, EU:C:2010:363, t. 45.; od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 25. te od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja o upućivanju zahtjeva), C‑564/19, EU:C:2021:949, t. 73.).

66

Međutim, ako bi ustavni sud države članice ocijenio da su zakonodavne odredbe u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se predviđa nadređenost prava Unije, nacionalna pravila ili praksa – poput onih opisanih u točki 61. ove presude – sprečavali bi punu učinkovitost predmetnih pravnih normi Unije zato što bi onemogućavali redovni sud, koji je dužan osigurati primjenu prava Unije, da sam ocijeni usklađenost tih zakonodavnih odredbi s navedenim pravom.

67

Primjena takvog nacionalnog pravila ili prakse također bi ugrozila učinkovitost suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je uspostavljena mehanizmom prethodnog postupka, odvraćajući redovni sud od kojeg se traži rješavanje spora da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku, i to radi postupanja u skladu s odlukama ustavnog suda odnosne države članice.

68

Utvrđenja navedena u prethodnim točkama tim se više nameću u situaciji poput one koju iznosi sud koji je uputio zahtjev, gdje se u presudi ustavnog suda odnosne države članice odbija postupiti u skladu s presudom koju je Sud donio u prethodnom postupku, temeljeći tu odluku, među ostalim, na ustavnopravnom identitetu dotične države članice i na zaključku da je Sud prekoračio svoje nadležnosti.

69

S tim u vezi svakako treba istaknuti da se na temelju članka 4. stavka 2. UEU‑a od Suda može tražiti da provjeri povređuje li se nekom obvezom prava Unije nacionalni identitet države članice (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2014., Torresi, C‑58/13 i C‑59/13, EU:C:2014:2088, t. 58. i od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 46.).

70

Naprotiv, ni cilj ni posljedica te odredbe nije da se ustavnom sudu države članice dopusti – zanemarujući obveze koje posebno proizlaze iz članka 4. stavaka 2. i 3. te članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, a koje su za njega obvezujuće – izuzimanje iz primjene pravne norme Unije zato što se njome povređuje nacionalni identitet dotične države članice kako ga definira nacionalni ustavni sud.

71

Ako ustavni sud države članice ocijeni da se odredbom sekundarnog prava Unije, kako je tumači Sud, povređuje obveza poštovanja nacionalnog identiteta te države članice, taj ustavni sud mora prekinuti postupak i Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a radi ocjenjivanja valjanosti te odredbe s gledišta članka 4. stavka 2. UEU‑a, s obzirom na to da je Sud jedini nadležan za utvrđivanje nevaljanosti akta Unije (vidjeti u tom smislu presude od 22. listopada 1987., Foto‑Frost, 314/85, EU:C:1987:452, t. 20. i od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 96.).

72

Nadalje, budući da, kao što se na to podsjeća u točki 52. ove presude, Sud ima isključivu nadležnost za davanje konačnog tumačenja prava Unije, ustavni sud države članice ne može na temelju vlastitog tumačenja odredaba prava Unije, uključujući članka 267. UFEU‑a, valjano zaključiti da je Sud donio presudu prekoračujući svoju sferu nadležnosti i slijedom toga odbiti postupiti u skladu s presudom koju je Sud donio u prethodnom postupku.

73

U tom pogledu važno je naglasiti da postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku predviđen u članku 267. UFEU‑a, koji je temelj na kojem počiva pravosudni sustav uspostavljen Ugovorima, uvodi dijalog među sudovima, to jest između Suda i sudova država članica, koji ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguravanje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije, a u konačnici i posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima (vidjeti u tom smislu mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 176. i presudu od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 27.).

74

Presuda donesena u okviru tog postupka obvezuje nacionalni sud u pogledu tumačenja prava Unije radi rješavanja spora koji je pred njim pokrenut (vidjeti u tom smislu presude od 3. veljače 1977., Benedetti, 52/76, EU:C:1977:16, t. 26. i od 11. prosinca 2018., Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2018:1000, t. 19.).

75

Nacionalni sud koji je iskoristio mogućnost koju mu pruža članak 267. drugi stavak UFEU‑a stoga mora prema potrebi izuzeti ocjene višeg nacionalnog suda ako smatra da, imajući u vidu tumačenje koje je dao Sud, one nisu u skladu s pravom Unije, prema potrebi izuzimajući iz primjene nacionalno pravilo koje ga obvezuje na postupanje u skladu s odlukama tog višeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2010., Elchinov, C‑173/09, EU:C:2010:581, t. 30. i 31.).

76

Iz sudske prakse Suda proizlazi da se to rješenje također primjenjuje ako je redovni sud na temelju nacionalnog postupovnog pravila vezan odlukom nacionalnog ustavnog suda za koju smatra da je protivna pravu Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 15. siječnja 2013., Križan i dr., C‑416/10, EU:C:2013:8, t. 71.).

77

Nadalje, budući da se tumačenjem koje Sud daje o pravnom pravilu Unije u izvršavanju nadležnosti koju mu povjerava članak 267. UFEU‑a objašnjava i precizira, kada je to potrebno, značenje i doseg tog pravila onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno od trenutka njegova stupanja na snagu (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 1980., Denkavit italiana, 61/79, EU:C:1980:100, t. 16. i od 18. studenoga 2021., État belge (Osposobljavanje pilota), C‑413/20, EU:C:2021:938, t. 53.), treba smatrati da je redovni sud radi osiguravanja pune učinkovitosti pravnih pravila Unije dužan, u sporu o kojem odlučuje, izuzeti ocjene nacionalnog ustavnog suda koji odbija postupiti u skladu s presudom koju je Sud donio u prethodnom postupku, čak i kada ta presuda ne proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku koji je, u vezi s tim sporom, podnio navedeni redovni sud.

78

Imajući u vidu navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. i člankom 4. stavcima 2. i 3. UEU‑a, člankom 267. UFEU‑a te načelom nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa koji podrazumijevaju da redovni sudovi države članice nisu ovlašteni ispitivati usklađenost s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva za koje je ustavni sud te države članice ocijenio da je u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se nalaže poštovanje načela nadređenosti prava Unije.

79

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. UEU‑a i člankom 47. Povelje tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa koji omogućuju pokretanje stegovne odgovornosti nacionalnog suca zbog toga što je primijenio pravo Unije, kako ga tumači Sud, odstupivši od sudske prakse ustavnog suda odnosne države članice koja nije u skladu s načelom nadređenosti prava Unije.

80

Uvodno treba podsjetiti na to da se, kao što se ističe u točki 36. ove presude, članak 47. Povelje kao takav ne može primijeniti u glavnom postupku.

81

Kao što se na to podsjeća u točki 41. ove presude, članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a zahtijeva očuvanje neovisnosti i nepristranosti tijela koja mogu biti u prilici odlučivati o pitanjima vezanima uz primjenu ili tumačenje prava Unije.

82

Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti, koja se zahtijevaju na temelju prava Unije, pretpostavljaju postojanje pravila koja omogućuju da se kod pravnih subjekata otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na predmetno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 225. i navedena sudska praksa).

83

Kada je konkretno riječ o stegovnoj odgovornosti kojoj redovni suci prema predmetnom nacionalnom propisu mogu podlijegati u slučaju nepostupanja u skladu s odlukama nacionalnog ustavnog suda, točno je da očuvanje te neovisnosti ne može, među ostalim, imati za posljedicu to da se u cijelosti isključi mogućnost da stegovna odgovornost suca u određenim, potpuno iznimnim slučajevima nastane zbog sudskih odluka koje on donese. Naime, takvim zahtjevom neovisnosti očito se ne žele poduprijeti moguća ozbiljna i potpuno neispričiva postupanja kod sudaca koja se sastoje, primjerice, od toga da namjerno i u zloj vjeri ili zbog krajnje i osobito teške nepažnje krše pravila nacionalnog prava i prava Unije čije poštovanje oni trebaju osigurati ili da postupaju proizvoljno odnosno uskraćujući pristup pravosuđu, kada su kao zaštitnici dužnosti suđenja pozvani odlučivati u sporovima koje su pred njih iznijeli pojedinci (presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 137. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 238.).

84

Međutim, u svrhu očuvanja neovisnosti sudova i izbjegavanja na taj način da sustav stegovnih mjera može zaobići svoju legitimnu svrhu i upotrebljavati se u svrhu političkog nadzora nad sudskim odlukama ili pritiska na suce, ključno je da činjenica da sudska odluka sadržava moguću pogrešku u tumačenju i primjeni pravila nacionalnog prava i prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti dotičnog suca (presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 138. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 239.).

85

Osim toga, jamstvo svojstveno neovisnosti nacionalnih sudaca predstavlja činjenica da oni nisu izloženi stegovnim postupcima ili sankcijama zbog toga što su iskoristili mogućnost pokretanja postupka pred Sudom na temelju članka 267. UFEU‑a, što je u njihovoj isključivoj nadležnosti (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 227. i navedena sudska praksa).

86

Slijedom navedenog bitno je da se utvrđivanje stegovne odgovornosti suca zbog sudske odluke ograniči na slučajeve koji su u cijelosti iznimni poput onih navedenih u točki 83. ove presude i da se u tom pogledu uredi objektivnim i provjerljivim kriterijima u pogledu zahtjeva koji se temelje na dobrom sudovanju, kao i jamstvima kojima se nastoji ukloniti svaka opasnost od vanjskih pritisaka na sadržaj sudskih odluka, a time i svaka legitimna dvojba koju osobe imaju glede otpornosti dotičnih sudaca i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 139. i od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 240.).

87

Prema tome, članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa koji omogućuju pokretanje stegovne odgovornosti nacionalnog suca za svako nepoštovanje odluka nacionalnog ustavnog suda (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 242.).

88

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, ugrožavanje neovisnosti nacionalnih sudaca koje podrazumijeva takav nacionalni propis ili praksa također ne bi bilo u skladu s načelima jednakosti između država članica i lojalne suradnje između Unije i država članica, koja se priznaju člankom 4. stavcima 2. i 3. UEU‑a, člankom 267. UFEU‑a te s načelom nadređenosti prava Unije, kada je utvrđivanje stegovne odgovornosti nacionalnog suca motivirano okolnošću da je on izuzeo iz primjene odluku ustavnog suda dotične države članice kojom je taj sud odbio postupiti u skladu s presudom koju je Sud donio u prethodnom postupku.

89

Navedeno se tumačenje tim više nameće jer takvo utvrđivanje stegovne odgovornosti nacionalnog suca može povećati ugrožavanje zahtjevâ prava Unije od strane nacionalnog propisa koji određuje da redovni sudovi države članice nisu ovlašteni ispitivati usklađenost s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva za koje je ustavni sud te države članice ocijenio, odbivši postupiti u skladu s presudom koju je Sud donio u prethodnom postupku, da je u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se utvrđuje nadređenost prava Unije (vidjeti po analogiji presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 259.).

90

Nadalje, iako je rumunjska vlada na raspravi navela da nikakva sankcija nije bila izrečena na temelju nacionalne zakonodavne odredbe na koju se upućuje u drugom i trećem pitanju, treba podsjetiti na to da se samom mogućnošću pokretanja stegovne istrage kao takve može izvršavati pritisak na osobe koje su zadužene za rješavanje spora (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 199.).

91

Međutim, iz navoda sadržanih u odluci kojom se upućuje zahtjev ne proizlazi da odgovornost nacionalnih redovnih sudaca zbog nepoštovanja odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud), koja se predviđa u članku 99. točki (ș) Zakona br. 303/2004, podliježe ispunjavanju uvjeta koji omogućuju da se osigura njezino ograničavanje na krajnje iznimne slučajeve spomenute u točki 83. ove presude, kako to zahtijeva – kao što se na to podsjeća u točkama 84. i 86. ove presude – članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a.

92

Osim toga treba istaknuti da je u točki 241. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), Sud već bio u prilici utvrditi da iz zahtijevâ za prethodnu odluku u predmetima u kojima je donesena ta presuda ne proizlazi da je navedena odgovornost bila ograničena na takve slučajeve.

93

Slijedom svih navedenih razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. i člankom 4. stavcima 2. i 3. UEU‑a, člankom 267. UFEU‑a te načelom nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa koji omogućuju pokretanje stegovne odgovornosti nacionalnog suca zbog toga što je primijenio pravo Unije, kako ga tumači Sud, odstupivši od sudske prakse ustavnog suda odnosne države članice koja nije u skladu s načelom nadređenosti prava Unije.

94

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: