1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se, u biti, na tumačenje članka 2. i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, članka 325. stavka 1. UFEU‑a, članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 1. Konvencije sastavljene na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica, potpisane u Bruxellesu 26. srpnja 1995. i priložene Aktu Vijeća od 26. srpnja 1995. (SL 1995., C 316, str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 50.) (u daljnjem tekstu: Konvencija PIF), te načela nadređenosti prava Unije.

2

Ti su zahtjevi upućeni u okviru kaznenih postupaka protiv osoba FX, CS i ND (predmet C‑859/19), BR, CS, DT, EU, FV i GW (predmet C‑926/19) te CD, CLD, GLO, ȘDC i PVV (predmet C‑929/19) zbog, među ostalim, kaznenih djela korupcije i utaje poreza na dodanu vrijednost (PDV).

3

Članak 1. stavak 1. Konvencije PIF glasi:

„Za potrebe ove Konvencije, prijevare koje štetno utječu na financijske interese Europskih zajednica čine:

4

Člankom 2. stavkom 1. te konvencije određuje se:

„Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da je postupanje iz članka 1. te sudjelovanje u, poticanje na i pokušaj postupanja iz članka 1. stavka 1. kažnjivo učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim kaznama te da je, barem u slučajevima ozbiljnih prijevara, propisana zatvorska kazna koja može dovesti do izručenja, pri čemu se podrazumijeva da se ozbiljnom prijevarom smatra prijevara koja uključuje minimalni iznos koji se određuje u svakoj državi članici. Minimalan iznos ne smije biti određen na iznos koji prelazi 50000 [eura].”

5

Aktom od 27. rujna 1996. Vijeće Europske unije sastavilo je Protokol uz Konvenciju o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1996., C 313, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 72.). U skladu s njegovim člancima 2. i 3., taj protokol obuhvaća primanje i davanje mita.

6

Aktom o uvjetima pristupanja Republike Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji i prilagodbama Ugovorâ na kojima se temelji Europska unija (SL 2005., L 157, str. 203.) (u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007., u njegovu članku 39., predviđa se:

„1.   Ako je na temelju stalnog praćenja obveza koje su preuzele Bugarska i Rumunjska u okviru pregovora o pristupanju i osobito u Komisijinim izvješćima o praćenju jasno da je stanje priprema u pogledu usvajanja i provedbe pravne stečevine u Bugarskoj i Rumunjskoj takvo da postoji ozbiljna opasnost da jedna od tih država očito neće biti spremna da do datuma pristupanja, predviđenog za 1. siječnja 2007., ispuni zahtjeve za pristupanje u određenom broju važnih područja, Vijeće, odlučujući jednoglasno na temelju preporuke Komisije, može odlučiti da se datum pristupanja predviđen za dotičnu državu odgodi za jednu godinu, na 1. siječnja 2008.

2.   Neovisno o stavku 1., Vijeće može, odlučujući kvalificiranom većinom na temelju Komisijine preporuke, donijeti odluku iz stavka 1. u pogledu Rumunjske ako se uoče ozbiljni nedostaci u ispunjavanju od strane Rumunjske jedne ili više obveza i zahtjeva navedenih u Prilogu IX. točki I.

3.   Neovisno o stavku 1. i ne dovodeći u pitanje članak 37., Vijeće može, odlučujući kvalificiranom većinom na temelju preporuke Komisije i nakon detaljne procjene koja će se napraviti u jesen 2005. o napretku koji je Rumunjska ostvarila u području politike tržišnog natjecanja, donijeti odluku iz stavka 1. u pogledu Rumunjske ako se uoče ozbiljni nedostaci u ispunjavanju obveza koje je Rumunjska preuzela na temelju Europskog sporazuma ili jedne ili više obveza i zahtjeva navedenih u Prilogu IX. točki II.” [neslužbeni prijevod]

7

Prilog IX. Aktu o pristupanju, naslovljen „Posebne obveze i zahtjevi koje je Rumunjska preuzela odnosno prihvatila prilikom zaključivanja pregovora o pristupanju 14. prosinca 2004. (iz članka 39. Akta o pristupanju)” [neslužbeni prijevod], u točki I. sadržava sljedeći odlomak:

„U vezi s člankom 39. stavkom 2.

[…]

[…]” [neslužbeni prijevod]

8

Odluka Komisije 2006/928/EZ od 13. prosinca 2006. o uspostavi mehanizma za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije (SL 2006., L 354, str. 56.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 65., str. 53.) donesena je, u kontekstu pristupanja Rumunjske Europskoj uniji koje je bilo predviđeno za 1. siječnja 2007., osobito na temelju članaka 37. i 38. Akta o pristupanju. Uvodne izjave 1. do 6. i uvodna izjava 9. te odluke glase:

[…]

9

Člankom 1. Odluke 2006/928 predviđa se:

„Rumunjska izvješćuje, do 31. ožujka svake godine, a prvi put do 31. ožujka 2007., Komisiju o napretku u ispunjavanju svakog mjerila predviđenog Prilogom.

Komisija može, u bilo koje vrijeme, pružiti tehničku pomoć putem različitih aktivnosti ili prikupiti i razmijeniti informacije o mjerilima. Osim toga, Komisija može, u svako vrijeme, u tu svrhu organizirati stručnu misiju u Rumunjsku. Rumunjska tijela su u tom kontekstu dužna osigurati potrebnu potporu.”

10

Člankom 2. te odluke određuje se:

„Komisija će prvi put u lipnju [2007.] priopćiti Europskom parlamentu i Vijeću svoje komentare i nalaze o izvješću Rumunjske.

Komisija će nakon toga podnijeti izvješće prema potrebi, a najmanje svakih šest mjeseci.”

11

U članku 4. navedene odluke navodi se:

„Ova je Odluka upućena svim državama članicama.”

12

Prilog toj odluci glasi:

„Mjerila iz članka 1. koja Rumunjska treba ispuniti:

13

Glava III. Constituțije României (rumunjski Ustav), naslovljena „Tijela javne vlasti”, sadržava, među ostalim, poglavlje VI. koje se odnosi na „sudsku vlast”, u kojem se nalazi članak 126. tog ustava. Tim člankom određuje se:

„1.   Pravdu provode Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie [(Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: Vrhovni kasacijski sud)] i drugi zakonom ustanovljeni sudovi.

[…]

3.   Vrhovni kasacijski sud, u skladu sa svojom nadležnošću, osigurava da drugi sudovi ujednačeno tumače i primjenjuju zakon.

4.   Organskim zakonom određuje se sastav Vrhovnog kasacijskog suda i pravila njegova djelovanja.

[…]

6.   Upravnim sporom jamči se sudski nadzor upravnih akata tijela javne vlasti, osim akata koji se tiču odnosa s Parlamentom i akata vojnog zapovjedništva. Upravni sudovi nadležni su za odlučivanje o pravnim sredstvima koja su podnijele osobe oštećene, ovisno o slučaju, uredbama ili odredbama uredbi koje su proglašene neustavnima.”

14

Glava V. rumunjskog Ustava, koja se odnosi na Curteu Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), sadržava članke 142. do 147. Člankom 146. tog ustava predviđa se:

„Ustavni sud ima sljedeće zadaće:

[…]

(d) odlučivanje o prigovorima neustavnosti zakona i uredbi koji su istaknuti pred sudovima ili trgovačkom arbitražom; prigovor neustavnosti izravno može istaknuti pučki pravobranitelj;

(e) rješavanje ustavnopravnih sukoba između tijelâ javne vlasti, na zahtjev predsjednika Rumunjske, predsjednika jednog od dvaju domova, primului‑ministrua [(premijer, Rumunjska)] ili predsjednika [Consiliuluija Superior al Magistraturii (Državno sudbeno vijeće, Rumunjska)];

[…]”

15

Člankom 154. stavkom 1. Codula penal (Kazneni zakonik) predviđa se:

„Rokovi zastare za kaznenu odgovornost su sljedeći:

(a) 15 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena doživotna kazna zatvora ili kazna zatvora u trajanju duljem od 20 godina;

(b) 10 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između 10 i 20 godina;

(c) 8 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između 5 i 10 godina;

(d) 5 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između jedne i 5 godina;

(e) 3 godine ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju kraćem od jedne godine ili novčana kazna.”

16

Člankom 155. stavkom 4. tog zakonika određuje se:

„Ako rokovi zastare iz članka 154. ponovno isteknu, smatraju se proteklima neovisno o broju prekida.”

17

Člankom 40. stavkom 1. Codula de procedură penală (Zakonik o kaznenom postupku) određuje se:

„Vrhovni kasacijski sud u prvom stupnju odlučuje o kaznenim djelima veleizdaje i povredama koje su počinili senatori, zastupnici i rumunjski članovi Europskog parlamenta, članovi vlade, suci Ustavnog suda, članovi Državnog sudbenog vijeća, suci Vrhovnog kasacijskog suda i državni odvjetnici Parchetula de pe lângă Înalta Curte de Casație și Justiție [(Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu, Rumunjska)].”

18

U skladu s člankom 281. stavkom 1. tog zakonika:

„Uvijek se ukidanjem sankcionira povreda odredbi koje se odnose na:

[…]

[…]”

19

Člankom 426. stavkom 1. navedenog zakonika određuje se:

„[I]zvanredna žalba za ukidanje pravomoćnih odluka donesenih u kaznenom postupku može se podnijeti u sljedećim slučajevima:

[…]

(d) ako sastav žalbenog suda nije u skladu sa zakonom ili u slučaju nespojivosti dužnosti;

[…]”

20

Člankom 428. stavkom 1. tog zakonika predviđa se:

„Izvanredna žalba za ukidanje pravomoćnih odluka na temelju razloga predviđenih člankom 426. točkama (a), (c) do (h) može se podnijeti u roku od 30 dana od datuma objave odluke žalbenog suda.”

21

Člankom 5. Legee nr. 78/2000 pentru prevenirea, descoperirea și sancționarea faptelor de corupție (Zakon br. 78/2000 o sprečavanju, otkrivanju i sankcioniranju djela korupcije) od 18. svibnja 2000. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 219 od 18. svibnja 2000.), u stavku 1., određuje se:

„U smislu ovog zakona, kaznena djela korupcije kaznena su djela predviđena člancima 289. do 292. Kaznenog zakonika, uključujući ona koja su počinile osobe predviđene člankom 308. Kaznenog zakonika.”

22

Članci Kaznenog zakonika navedeni u članku 5. stavku 1. Zakona br. 78/2000 odnose se na kaznena djela primanja mita (članak 289.), davanja mita (članak 290.), trgovanja utjecajem (članak 291.) i davanja mita za trgovanje utjecajem (članak 292.).

23

Člankom 29. stavkom 1. tog zakona predviđa se:

„Osnovana su specijalizirana sudska vijeća za odlučivanje u prvom stupnju o kaznenim djelima predviđenima ovim zakonom.”

24

Člankom 99. Legee nr. 303/2004 privind statutul judecătorilor şi procurorilor (Zakon br. 303/2004 o statusu sudaca i državnih odvjetnika) od 28. lipnja 2004. (koji je ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 826 od 13. rujna 2005.), kako je izmijenjen Legeom nr. 24/2012 (Zakon br. 24/2012) od 17. siječnja 2012. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 51 od 23. siječnja 2012.) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 303/2004), predviđa se:

„Stegovne povrede čini:

[…]

[…]

[…]”.

25

Člankom 100. tog zakona, u stavku 1., predviđa se:

„Stegovne sankcije koje se mogu izreći sucima i državnim odvjetnicima proporcionalno ozbiljnosti počinjenih povreda su:

[…]

26

Člankom 101. navedenog zakona određuje se:

„Stegovne sankcije predviđene člankom 100. izriču odjeli Državnog sudbenog vijeća pod uvjetima predviđenima u njegovu organskom zakonu.”

27

Legea nr. 304/2004 privind organizarea judiciară (Zakon br. 304/2004 o organizaciji pravosudnog sustava) od 28. lipnja 2004. (koji je ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 827 od 13. rujna 2005.), izmijenjen je, među ostalim:

28

Člankom 19. stavkom 3. Zakona br. 304/2004, kako je posljednji put izmijenjen Zakonom br. 207/2018 (u daljnjem tekstu: izmijenjeni Zakon br. 304/2004), određuje se:

„Na početku svake godine upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda na prijedlog predsjednika ili potpredsjednika tog suda može odobriti osnivanje specijaliziranih sudskih vijeća u okviru odjelâ Vrhovnog kasacijskog suda s obzirom na broj i prirodu predmeta, opseg aktivnosti svakog odjela te specijaliziranost sudaca i nužnost da se iskoristi njihovo profesionalno iskustvo.”

29

Člankom 24. stavkom 1. tog zakona predviđa se:

„Peteročlana sudska vijeća odlučuju o žalbama protiv odluka koje je u prvom stupnju donio Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda, odlučuju o žalbama u kasacijskom postupku protiv odluka koje su u žalbenom postupku donijela peteročlana sudska vijeća nakon njihova prethodnog dopuštenja, obrađuju tužbe podnesene protiv odluka koje je u prvom stupnju donio Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda, odlučuju o stegovnim postupcima u skladu sa zakonom i o drugim postupcima u okviru nadležnosti koje su im dodijeljene zakonom.”

30

Članak 29. stavak 1. navedenog zakona glasi:

„Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda ima sljedeće ovlasti:

(a) odobriti Pravilnik o ustrojstvu i administrativnim poslovima, kao i plan radnih mjesta i osoblja Vrhovnog kasacijskog suda;

[…]

(f) izvršavati druge ovlasti predviđene Pravilnikom o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.”

31

U članku 31. stavku 1. tog zakona navodi se:

„Sudska vijeća nadležna za kaznene stvari sastavljena su na sljedeći način:

(a) u određenim predmetima, u skladu sa zakonom i nadležnošću u prvom stupnju Vrhovnog kasacijskog suda, sudsko vijeće čini troje sudaca;

[…]”

32

Člankom 32. izmijenjenog Zakona br. 304/2004 predviđa se:

„1.   Na početku svake godine, na prijedlog predsjednika ili potpredsjednikâ Vrhovnog kasacijskog suda, upravni odbor odobrava broj i sastav peteročlanih sudskih vijeća.

[…]

4.   Suce članove tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od dvaju potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda ždrijebom na javnoj sjednici. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.

5.   Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda predsjednik Vrhovnog kasacijskog suda, jedan od potpredsjednika ili predsjednici odjela ako su u skladu sa stavkom 4. imenovani članovima sudskog vijeća.

6.   Ako nijedna od navedenih osoba nije određena kao član peteročlanog sudskog vijeća, svaki od pet članova izmjenjuje se na mjestu predsjedatelja, prema redoslijedu koji ovisi o trajanju njihove službe u pravosuđu.

7.   Predmeti koji su u nadležnosti peteročlanih sudskih vijeća nasumično se dodjeljuju primjenom računalnog sustava.”

33

U verziji koja proizlazi iz Zakona br. 202/2010, člankom 32. Zakona br. 304/2004 bilo je određeno:

„1.   U kaznenim stvarima na početku svake godine uspostavljaju se dva peteročlana sudska vijeća sastavljena isključivo od članova Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda.

[…]

4.   Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda odobrava sastav peteročlanih sudskih vijeća. Suce članove tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u slučaju njegove odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.

5.   Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda predsjednik ili potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda. U slučaju njihove odsutnosti, sudskim vijećem predsjeda predsjednik odjela kojeg je u tu svrhu izabrao predsjednik ili, u slučaju njegove odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda.

6.   Predmeti koji su u nadležnosti sudskih vijeća iz stavaka 1. i 2. nasumično se dodjeljuju primjenom računalnog sustava.”

34

U verziji koja proizlazi iz Zakona br. 255/2013, tekst stavaka 1. i 6. članka 32. Zakona br. 304/2004 bio je gotovo identičan tekstu stavaka u verziji iz prethodne točke, dok se stavcima 4. i 5. tog članka predviđalo:

„4.   Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda odobrava broj i sastav peteročlanih sudskih vijeća na prijedlog predsjednika Kaznenog odjela. Suce članove tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda ždrijebom na javnoj sjednici. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.

5.   Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda, ovisno o slučaju, predsjednik ili potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda, ako je on član sudskog vijeća u skladu sa stavkom 4., predsjednik Kaznenog odjela ili najstariji član.”

35

Članak 33. izmijenjenog Zakona br. 304/2004 glasi:

„1.   Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda predsjeda udruženim odjelima, vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim sredstvima podnesenima u cilju zaštite zakonitosti, kao i vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim pitanjima, peteročlanim sudskim vijećem i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.

[…]

3.   Predsjednici odjela mogu predsjedati bilo kojim sudskim vijećem odjela, dok se ostali suci izmjenjuju na mjestu predsjedatelja.”

36

Člankom 33. stavkom 1. Zakona br. 304/2004, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 202/2010, predviđalo se:

„Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda predsjeda udruženim odjelima, peteročlanim sudskim vijećem, kao i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.”

37

U skladu s tim člankom 33. stavkom 1. Zakona br. 304/2004, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 255/2013:

„Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda predsjeda udruženim odjelima, vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim sredstvima podnesenima u cilju zaštite zakonitosti, kao i vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim pitanjima, peteročlanim sudskim vijećem i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.”

38

Člankom 28. Regulamentula privind organizarea şi funcţionarea administrativă a Înaltei Curţi de Casaţie şi Justiţie (Pravilnik o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda) od 21. rujna 2004., kako je izmijenjen Hotărâreom nr. 3/2014 pentru modificarea şi completarea Regulamentului privind organizarea şi funcţionarea administrativă a Înaltei Curţi de Casaţie şi Justiţie (Odluka br. 3/2014 o izmjeni i dopuni Pravilnika o ustrojstvu i administrativnim poslovima) od 28. siječnja 2014. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 75 od 30. siječnja 2014.), bilo je određeno:

„1.   Vrhovni kasacijski sud sastoji se od peteročlanih sudskih vijeća čija je sudska nadležnost ustanovljena zakonom.

[…]

4.   Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda, ovisno o slučaju, predsjednik, potpredsjednici, predsjednik Kaznenog odjela ili najstariji član.”

39

Člankom 29. stavkom 1. tog pravilnika bilo je određeno:

„S ciljem uspostave peteročlanih sudskih vijeća nadležnih za kaznene stvari, predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda svake godine na javnoj sjednici ždrijebom odabire četiri ili, ovisno o slučaju, pet sudaca iz Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda za svako sudsko vijeće.”

40

Prvostupanjskom presudom od 17. listopada 2017. koju je donijelo tročlano sudsko vijeće Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda osudio je osobu FX, državnog odvjetnika pri Parchetulu de pe lângă Tribunalul Iași (Državno odvjetništvo pri Višem sudu u Iașiju, Rumunjska), na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedanaest mjeseci te joj je izrekao novčanu kaznu zbog kaznenih djela primanja mita, obavljanja trgovinskih financijskih transakcija nespojivih s njezinom dužnosti radi stjecanja novca, imovine ili drugih neopravdanih koristi te davanja lažnih iskaza, koja je počinio tijekom 2014. i 2015., dok ju je oslobodio krivnje za kazneno djelo pranja novca. Istom kaznenom presudom osobe CS i ND oslobođene su krivnje za kazneno djelo lažnog iskaza svjedoka.

41

Osoba FX i Parchetul de pe lângă Înalta Curte de Casație și Justiție – Direcția Națională Anticorupție (Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu, Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: DNA) podnijeli su žalbu protiv navedene presude. Glavni predmet dodijeljen je peteročlanom sudskom vijeću Vrhovnog kasacijskog suda kao žalbenom sudu.

42

Dok je žalbeni postupak bio u tijeku, Ustavni je sud 7. studenoga 2018. donio Odluku br. 685/2018. Tom je odlukom Ustavni sud, pred kojim je postupak pokrenuo premijer na temelju članka 146. točke (e) rumunjskog Ustava, najprije utvrdio postojanje ustavnopravnog sukoba između Parlamenta i Vrhovnog kasacijskog suda zbog odluka koje je donio upravni odbor tog suda da se, u skladu s praksom koja se primjenjivala u predmetnom razdoblju, ždrijebom odredi samo četvero od pet članova peteročlanih sudskih vijeća koja odlučuju o žalbama, protivno članku 32. izmijenjenog Zakona br. 304/2004, potom je smatrao da činjenica da je tako nezakonito uspostavljeno vijeće donijelo odluku o žalbi dovodi do apsolutne ništavosti izrečene odluke te je, konačno, naveo da je u skladu s člankom 147. stavkom 4. rumunjskog Ustava ta odluka primjenjiva od datuma objave na predmete u kojima je postupak u tijeku, na predmete u kojima je donesena odluka ako pojedinci još uvijek imaju pravo na podnošenje odgovarajućeg izvanrednog pravnog lijeka i na buduće situacije. Nakon navedene odluke glavni je predmet oduzet predmetnom vijeću i nasumično dodijeljen jednom od novouspostavljenih peteročlanih sudskih vijeća.

43

Ustavni je sud 3. srpnja 2019. donio Odluku br. 417/2019 na zahtjev predsjednika Zastupničkog doma, protiv kojeg se u tom trenutku također vodio kazneni postupak pred peteročlanim sudskim vijećem Vrhovnog kasacijskog suda kao žalbenim sudom zbog djela koja su obuhvaćena područjem primjene Zakona br. 78/2000. U toj je odluci Ustavni sud najprije utvrdio da između Parlamenta i Vrhovnog kasacijskog suda postoji ustavnopravni sukob zato što taj sud nije formirao specijalizirana sudska vijeća za odlučivanje u prvom stupnju o kaznenim djelima predviđenima člankom 29. stavkom 1. Zakona br. 78/2000, potom je smatrao da činjenica da je o predmetu odlučilo nespecijalizirano vijeće dovodi do apsolutne ništavnosti izrečene odluke i, konačno, naložio je da sve predmete o kojima je Vrhovni kasacijski sud odlučio u prvom stupnju prije 23. siječnja 2019. i čije presude nisu postale pravomoćne ponovno ispitaju specijalizirana vijeća formirana u skladu s tom odredbom. Naime, u navedenoj je odluci Ustavni sud smatrao da, iako je 23. siječnja 2019. upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda donio odluku u skladu s kojom sva njegova tročlana sudska vijeća valja smatrati specijaliziranima za odlučivanje o predmetima koji se tiču korupcije, tom se odlukom mogla izbjeći neustavnost samo od datuma njezina donošenja, a ne i prije njega.

44

Vrhovni kasacijski sud, sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, u prilog svojem zahtjevu za prethodnu odluku ističe da kaznena djela o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što su kaznena djela korupcije počinjena u vezi s postupcima javne nabave koja se uglavnom financira sredstvima Unije i kaznena djela pranja novca, štete ili bi mogla štetiti financijskim interesima Unije.

45

Prema mišljenju tog suda, kao prvo, postavlja se pitanje treba li članak 19. stavak 1. UEU‑a, članak 325. stavak 1. UFEU‑a, članak 4. Direktive (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.) i članak 58. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.) tumačiti na način da im se protivi to da nacionalni sud primijeni odluku koju je donijelo tijelo koje nije dio pravosudnog sustava, kao što je odluka br. 417/2019 Ustavnog suda, kojom je odlučio o osnovanosti redovnog pravnog lijeka tako što je naložio vraćanje predmetâ na ponovno suđenje, što ima za posljedicu preispitivanje kaznenih postupaka pokretanjem novog prvostupanjskog postupka. Naime, države članice dužne su poduzeti djelotvorne i odvraćajuće mjere za borbu protiv nezakonitih djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije.

46

U tom kontekstu valja utvrditi i obuhvaća li izraz „i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije” iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a kaznena djela korupcije u pravom smislu riječi, osobito zato što se člankom 4. Direktive 2017/1371 definiraju kaznena djela „primanja mita” i „davanja mita”.

47

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, kao i u predmetu C‑357/19, Euro Box Promotion i dr., također se postavlja pitanje protivi li se načelu vladavine prava zajamčenom u članku 2. UEU‑a, protumačenom u vezi s člankom 47. Povelje, to da na tijek suđenja utječe intervencija poput one koja proizlazi iz Odluke br. 417/2019. Navedenom odlukom Ustavni je sud, iako bez sudske nadležnosti, uveo obvezujuće mjere koje uključuju pokretanje novih postupaka zbog navodne nespecijaliziranosti sudskih vijeća Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda u području kaznenih djela korupcije iako su svi suci tog Kaznenog odjela, kao suci tog suda, ispunjavali taj uvjet specijaliziranosti.

48

Kao drugo, s obzirom na sudsku praksu Suda i važnost načela zakonitosti valja pojasniti značenje pojma „zakonom prethodno ustanovljeni sud” iz članka 47. drugog stavka Povelje kako bi se utvrdilo protivi li se toj odredbi tumačenje Ustavnog suda u pogledu nezakonitosti sastava suda.

49

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se je li nacionalni sud dužan izuzeti iz primjene Odluku br. 417/2019 kako bi osigurao puni učinak pravila Unije. Općenitije, valja istražiti i treba li zanemariti učinke odluka Ustavnog suda koji povređuju načelo neovisnosti sudaca u predmetima na koje se primjenjuje samo nacionalno pravo. Ta se pitanja postavljaju osobito zbog toga što se rumunjskim sustavom stegovnih mjera predviđa izricanje stegovne sankcije protiv suca ako on zanemari učinke odluka Ustavnog suda.

50

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se Odlukom br. 417/2019, koja ima za učinak ukidanje presuda koje su prije 23. siječnja 2019. u prvom stupnju donijela tročlana sudska vijeća Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda, povređuje načelo djelotvornosti kaznenih sankcija u slučaju teških nezakonitih djelovanja usmjerenih protiv financijskih interesa Unije. Naime, navedena odluka stvara, s jedne strane, dojam nekažnjivosti i, s druge strane, sustavnu opasnost od nekažnjavanja teških kaznenih djela zbog nacionalnih pravila o zastari kaznenog progona s obzirom na složenost i trajanje postupka koji bi prethodio donošenju pravomoćne presude nakon preispitivanja predmeta o kojima je riječ. Tako je u glavnom predmetu sudski postupak zbog svoje složenosti već trajao otprilike četiri godine u prvostupanjskoj fazi.

51

U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

52

Prvostupanjskom presudom od 30. lipnja 2016. koju je donijelo tročlano sudsko vijeće Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda osudio je osobu FV na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci zbog kaznenih djela utaje poreza počinjenih u razdoblju od 2010. do 2013., dok ju je oslobodio krivnje za kazneno djelo utaje PDV‑a, kazneno djelo pranja novca i druga kaznena djela za koja je bila optužena. Istom su presudom osobe CS i EU, državni odvjetnici, i osoba DT, policijski službenik, osuđene na kazne u trajanju od, redom, sedam, dvije i četiri godine, među ostalim zbog djela korupcije i djela izjednačenih ili povezanih s korupcijom počinjenih od 2010. Naposljetku, također tom presudom, osobe BR, GW, HX i IY te društvo SC Uranus Junior 2003 SRL oslobođeni su krivnje za kaznena djela za koja su bili optuženi.

53

Osobe BR, CS, DT, EU, FV i GW te DNA, Parchetul de pe lângă Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie – Direcţia de Investigare a Infracțiunilor de Criminalitate Organizată și Terorism – Structura Centrală (Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu – Uprava za istragu kaznenih djela organiziranog kriminala i terorizma – Središnji sektor, Rumunjska) i Agenția Națională de Administrare Fiscală (Državna agencija za porezno upravljanje, Rumunjska) podnijeli su žalbu protiv navedene presude.

54

Glavni predmet dodijeljen je peteročlanom sudskom vijeću Vrhovnog kasacijskog suda kao žalbenom sudu. To je vijeće 7. svibnja 2018. dopustilo iskaze svjedoka i pisane dokaze u prilog žalbenim razlozima te je pozvalo svjedoke na saslušanje.

55

Nakon što je Ustavni sud, 7. studenoga 2018., donio Odluku br. 685/2018, navedenu u točki 42. ovog rješenja, predmet je dodijeljen drugom, peteročlanom sudskom vijeću. To je novo vijeće 13. svibnja 2019. dopustilo iskaze svjedoka i pisane dokaze u prilog žalbenim razlozima te je pozvalo svjedoke na saslušanje.

56

Nakon što je Ustavni sud, 3. srpnja 2019., donio Odluku br. 417/2019, navedenu u točki 43. ovog rješenja, neki su žalitelji tražili od suda koji je uputio zahtjev da utvrdi apsolutnu ništavost presude od 30. lipnja 2016. zbog toga što ju je izreklo tročlano sudsko vijeće koje nije specijalizirano za područje korupcije te da predmet vrati na preispitivanje prvostupanjskom sudu.

57

Vrhovni kasacijski sud, sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, pita se je li Odluka br. 417/2019 u skladu s člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. UEU‑a, člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a, člankom 47. Povelje i člankom 4. Direktive 2017/1371. Kad je konkretno riječ o članku 325. UFEU‑a, taj sud u biti navodi iste argumente kao što su oni izneseni u predmetu C‑859/19. Navedeni sud dodaje da je u glavnom predmetu kazneni postupak u prvom stupnju trajao više od četiri godine.

58

Sud koji je uputio zahtjev napominje da su Odlukom br. 417/2019 uvedene obvezujuće postupovne mjere koje zahtijevaju pokretanje novih sudskih postupaka zbog nespecijaliziranosti sudskih vijeća u prvom stupnju u pogledu kaznenih djela predviđenih Zakonom br. 78/2000. Stoga zbog te odluke postoji opasnost od nekažnjavanja u znatnom broju predmeta koji se odnose na teška kaznena djela. U tim se okolnostima ugrožava zahtjev djelotvornosti iz članka 325. UFEU‑a i temeljno pravo optuženika da mu se sudi u razumnom roku.

59

Isto tako, sud koji je uputio zahtjev smatra da, kao i u predmetu C‑859/19, valja pitati Sud je li intervencija Ustavnog suda u skladu s načelom vladavine prava. Naglašavajući važnost poštovanja odluka navedenog suda, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se njegovo pitanje ne odnosi općenito na sudsku praksu Ustavnog suda, nego samo na Odluku br. 417/2019., u kojoj je taj sud svoje tumačenje suprotstavio tumačenju Vrhovnog kasacijskog suda u pogledu različitih odredbi Zakona br. 78/2000 i izmijenjenog Zakona br. 304/2004 koje se odnose na uspostavu specijaliziranih vijeća te se umiješao u nadležnosti potonjeg suda tako što je naložio preispitivanje određenih predmeta.

60

U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

61

DNA je pred Vrhovnim kasacijskim sudom pokrenuo kaznene postupke protiv osoba CD, CLD, GLO i ȘDC te protiv zastupnika PVV.

62

U optužnici ih se, u biti, teretilo da su u razdoblju od 2007. do 2009. pronevjerili znatna sredstva iz investicijskih fondova koja su bila namijenjena provedbi tehnoloških poboljšanja u elektranama radi smanjenja njihove emisije sumpornog dioksida, u skladu sa zahtjevima u području okoliša uvedenima na razini Unije. U tu svrhu i u tom kontekstu optuženici su, u skladu s optužnicom, počinili kaznena djela korupcije, utaje poreza, među ostalim PDV‑a, pranja novca i krivotvorenja isprava.

63

Prvostupanjskom presudom od 10. svibnja 2018. koju je donijelo tročlano sudsko vijeće Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda osudio je osobu CD na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine osobito zbog povreda zakonodavstva o javnoj nabavi i zbog djela pronevjere sredstava počinjenih u razdoblju od 2007. do 2009.

64

Osobe CLD, GLO, PVV i ȘDC oslobođene su krivnje za kaznena djela za koja su se teretile.

65

DNA, osoba CD i Državna agencija za porezno upravljanje podnijeli su žalbu protiv te presude.

66

Dok je žalbeni postupak bio u tijeku, Ustavni sud donio je Odluku br. 417/2019 od 3. srpnja 2019.

67

Vrhovni kasacijski sud, sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, pita se je li ta odluka u skladu s člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. UEU‑a, člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a, člankom 47. Povelje i člankom 4. Direktive 2017/1371. Kad je konkretno riječ o članku 325. UFEU‑a, taj sud u biti navodi iste razloge kao što su oni izneseni u predmetima C‑859/19 i C‑926/19.

68

Kad je riječ o članku 19. stavku 1. UEU‑a, načelu vladavine prava iz članka 2. UEU‑a i članku 47. Povelje, sud koji je uputio zahtjev naglašava, kao prvo, političku dimenziju imenovanja članova Ustavnog suda i poseban položaj potonjeg suda u ustroju državnih tijela.

69

Kao drugo, postupak utvrđivanja ustavnopravnog sukoba između tijela javne vlasti, predviđen člankom 146. točkom (e) rumunjskog Ustava, problematičan je kao takav jer su istom odredbom ovlaštena politička tijela na pokretanje tog postupka. Usto, granica između nezakonitosti akta i postojanja ustavnopravnog sukoba osobito je tanka i omogućuje ograničenom krugu pravnih subjekata da podnesu pravne lijekove koji su usporedni s onima koji se podnose pred redovnim sudovima.

70

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da je utvrđenje Ustavnog suda u Odluci br. 685/2018 o postojanju ustavnopravnog sukoba između sudbene i zakonodavne vlasti problematično. U toj je odluci Ustavni sud suprotstavio svoje tumačenje zakonodavnih odredbi tumačenju koje je dao Vrhovni kasacijski sud pri izvršavanju svoje nadležnosti te je potonjem sudu prigovorio da sustavno povređuje volju zakonodavca kako bi mogao utvrditi da takav ustavnopravni sukob postoji.

71

Stoga se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavlja pitanje protivi li se člancima 2. i 19. UEU‑a te članku 47. Povelje mogućnost da se intervencijom Ustavnog suda, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, nadzire i sankcionira sudska praksa Vrhovnog kasacijskog suda. Sud koji je uputio zahtjev smatra da intervencija Ustavnog suda u obliku nadzora zakonitosti rada Vrhovnog kasacijskog suda, koja bi zamijenila zakonske sudske postupke, može negativno utjecati na neovisnost pravosuđa i na same temelje vladavine prava iz članka 2. UEU‑a jer Ustavni sud nije dio pravosudnog sustava i nema ovlasti suda.

72

U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

73

Odlukom predsjednika Suda od 19. svibnja 2022. predmeti C‑859/19, C‑926/19 i C‑929/19 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka te donošenja presude.

74

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da se u ovim predmetima odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. stavka 1. Poslovnika Suda.

75

Budući da je Sud donio odluku da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem u skladu s člankom 99. Poslovnika Suda, o tom zahtjevu ne treba odlučivati (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. svibnja 2022., Estaleiros Navais de Peniche, C‑787/21, neobjavljeno, EU:C:2022:414, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

76

Na temelju članka 99. Poslovnika Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem, među ostalim, kad se odgovor na takvo pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse.

77

Budući da se odgovori na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev mogu jasno izvesti iz sudske prakse Suda, konkretno iz presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034) i od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda) (C‑430/21, EU:C:2022:99), u ovim predmetima valja primijeniti tu odredbu.

78

Prvim pitanjem u predmetu C‑859/19 te prvim i četvrtim pitanjem u predmetima C‑926/19 i C‑929/19, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 325. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su presude u području korupcije i utaje PDV‑a – koje nisu donijela, u prvom stupnju, sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom – apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV‑a treba, ovisno o slučaju, nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih presuda, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju.

79

Najprije valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev u tim predmetima naglašava važnost učinaka koje bi sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019, koja se odnosi na sastav sudskih vijeća Vrhovnog kasacijskog suda, mogla imati na djelotvornost kaznenih progona, kazni i izvršenja kazni u području kaznenih djela korupcije i utaje PDV‑a, kao što su ona koja se odnose na optuženike u glavnom postupku, među kojima su osobe koje su u vrijeme počinjenja djela koja im se stavljaju na teret obavljale dužnosti na najvišoj razini u Rumunjskoj Državi. Stoga taj sud u biti pita Sud je li takva sudska praksa u skladu s pravom Unije.

80

Iako se pitanja koja u tom pogledu postavlja službeno odnose na članak 325. stavak 1. UFEU‑a, a da se pritom ne poziva na Odluku 2006/928, ta odluka i mjerila koja se navode u prilogu toj odluci relevantna su za odgovor koji treba dati na ta pitanja. Suprotno tomu, iako sud koji je uputio zahtjev u svojim pitanjima upućuje i na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 58. Direktive 2015/849 i članke 2. i 4. Direktive 2017/1371, ispitivanje koje bi se usto odnosilo na potonje odredbe nije potrebno da bi se odgovorilo na dvojbe na kojima se navedena pitanja temelje. Uostalom, kad je riječ o tim dvjema direktivama, valja istaknuti da relevantno razdoblje u predmetima o kojima je riječ u glavnom postupku prethodi njihovu stupanju na snagu te, stoga, datumu na koji je Konvencija PIF zamijenjena Direktivom 2017/1371.

81

U tim okolnostima, na navedena pitanja valja odgovoriti uzimajući u obzir članak 325. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, i Odluku 2006/928.

82

U tom pogledu, kao što se na to podsjeća u točki 180. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), u trenutačnom stanju prava Unije tim se pravom ne predviđaju pravila kojima se uređuje ustrojstvo pravosuđa u državama članicama i, konkretno, sastav sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji i prijevari. Stoga su ta pravila načelno u nadležnosti država članica. Međutim, te su države prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije.

83

Kad je riječ o obvezama koje proizlaze iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, ta odredba nalaže državama članicama da odvraćajućim i učinkovitim mjerama suzbijaju prijevaru i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 181. i navedena sudska praksa).

84

Radi osiguranja zaštite financijskih interesa Unije, države članice dužne su, među ostalim, poduzeti potrebne mjere kako bi zajamčile djelotvorno i potpuno ubiranje vlastitih sredstava koja su prihodi od primjene jedinstvene stope na usklađenu osnovicu PDV‑a. Isto tako, države članice dužne su poduzeti djelotvorne mjere koje omogućavaju povrat nezakonito isplaćenih iznosa korisniku bespovratnih sredstava koja su djelomično financirana iz proračuna Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 182. i navedena sudska praksa).

85

Stoga je Sud, u točki 183. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), već odlučio da pojam „financijski interesi” Unije u smislu članka 325. stavka 1. UFEU‑a ne obuhvaća samo prihode koji su stavljeni na raspolaganje proračunu Unije, nego i rashode tog proračuna. To tumačenje potkrepljuje definicija pojma „prijevar[a] koj[a] štetno utječ[e] na financijske interese [Unije]” iz članka 1. stavka 1. točaka (a) i (b) Konvencije PIF koji se odnosi na različita namjerna djelovanja ili propuste u odnosu na rashode i prihode.

86

Osim toga, kad je riječ o izrazu „sva […] nezakonita djelovanja” iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da izraz „nezakonita djelovanja” uobičajeno obuhvaća ponašanja koja nisu u skladu sa zakonom, a uporaba pridjeva „sva” upućuje na to da su njime bezuvjetno obuhvaćena sva ta ponašanja. Uostalom, s obzirom na važnost koju valja priznati zaštiti financijskih interesa Unije, koja je njegov cilj, taj pojam „nezakonita djelovanja” ne može se usko tumačiti (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 184. i navedena sudska praksa).

87

Stoga navedeni pojam „nezakonita djelovanja” osobito obuhvaća svako djelo korupcije javnih službenika ili svaku njihovu zlouporabu položaja i ovlasti koji mogu nanijeti štetu financijskim interesima Unije, na primjer u obliku nezakonitog prisvajanja sredstava Unije. U tom kontekstu nije važno odražavaju li se djela korupcije u djelovanju ili propustu dotičnog javnog službenika, uzimajući u obzir činjenicu da propust može ugroziti financijske interese Unije jednako kao i djelovanje te biti bitno povezan s takvim djelovanjem kao što je to, na primjer, propust javnog službenika pri provođenju zahtijevanih nadzora ili provjera rashoda proračuna Unije ili odobravanje neprimjerenih ili pogrešno izračunanih sredstava Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 185.).

88

Činjenica da se članak 2. stavak 1. Konvencije PIF, u vezi s člankom 1. stavkom 1. te konvencije, odnosi samo na prijevaru usmjerenu protiv financijskih interesa Unije ne može oboriti to tumačenje članka 325. stavka 1. UFEU‑a čiji se tekst isključivo odnosi na „prijevare i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije”. Usto, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. točke (a) navedene konvencije, zlouporaba sredstava iz proračuna Unije u svrhe koje su različite od onih za koje su izvorno dodijeljena čini prijevaru iako takva zlouporaba također može proizaći iz djela korupcije ili biti njegov rezultat. To dokazuje da djela korupcije mogu biti povezana sa slučajem prijevare i, obrnuto, djela korupcije mogu olakšati počinjenje prijevare iako eventualna šteta financijskim interesima može, u određenim slučajevima, proizlaziti, iz povezanosti utaje PDV‑a s djelima korupcije, što potvrđuje Protokol uz Konvenciju PIF koji, u skladu sa svojim člancima 2. i 3., obuhvaća primanje i davanje mita (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 186.).

89

Valja podsjetiti i na to da je sud već presudio da nepravilnosti koje nemaju nikakav konkretan financijski utjecaj mogu ozbiljno ugroziti financijske interese Unije, tako da članak 325. stavak 1. UFEU‑a može obuhvaćati ne samo djela koja stvarno uzrokuju gubitak vlastitih sredstava, nego i pokušaj počinjenja tih djela (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 187.).

90

Valja dodati da, kad je riječ o Rumunjskoj, obvezu borbe protiv korupcije koja je usmjerena protiv financijskih interesa Unije, kao što ona proizlazi iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, dopunjuju posebne obveze koje je ta država članica prihvatila prilikom zatvaranja pregovora o pristupanju 14. prosinca 2004. Naime, u skladu s točkom I. podtočkom 4. Priloga IX. Aktu o pristupanju, navedena država članica posebno se obvezala da će „[z]natno pojačati borbu protiv korupcije, osobito protiv korupcije na visokoj razini, osiguranjem stroge provedbe antikorupcijskog zakonodavstva”. Ta posebna obveza zatim je konkretizirana donošenjem Odluke 2006/928 kojom se utvrđuju mjerila kako bi se ispravili nedostaci koje je Komisija utvrdila prije pristupanja Rumunjske Uniji, osobito u području borbe protiv korupcije. Stoga se u točki 3. Priloga toj odluci u kojem su iznesena ta mjerila upućuje na mjerilo da se „[n]astav[e] voditi profesionalne, nepristrane istrage sumnji za korupciju na visokoj razini”, a u točki 4. da se „[p]oduz[mu] daljnje mjere za suzbijanje i borbu protiv korupcije, a posebno u lokalnoj upravi” (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 188.).

91

Mjerila koja se Rumunjska stoga obvezala ispuniti obvezujuća su za tu državu članicu te tako ona podliježe posebnoj obvezi da se postignu ta mjerila i poduzmu odgovarajuće mjere u svrhu njihova ispunjavanja u što kraćem roku. Isto tako, navedena država članica dužna je izuzeti iz provedbe svaku mjeru koja može ugroziti ispunjavanje tih mjerila. Međutim, obveza djelotvorne borbe protiv korupcije, osobito protiv korupcije na visokoj razini, koja proizlazi iz mjerila koja su iznesena u Prilogu Odluci 2006/928, u vezi s posebnim obvezama Rumunjske, nije ograničena samo na slučajeve korupcije kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 189.).

92

Osim toga, s jedne strane, iz zahtjeva iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a kojima se nalaže suzbijanje prijevare i svih drugih nezakonitih djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije i, s druge strane, iz zahtjeva Odluke 2006/928 kojima se općenito nalaže suzbijanje i borba protiv korupcije, proizlazi da je Rumunjska u tu svrhu dužna propisati primjenu učinkovitih i odvraćajućih sankcija za takva kaznena djela (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 190. i navedena sudska praksa).

93

U tom pogledu, iako ta država članica raspolaže slobodom izbora primjenjivih sankcija, koje mogu biti u obliku upravnih ili kaznenih sankcija odnosno kombinacija jednih i drugih, ona je ipak dužna, u skladu s člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a, osigurati da su kaznena djela teške prijevare ili korupcije usmjerena protiv financijskih interesa Unije kažnjiva učinkovitim i odvraćajućim kaznenim sankcijama. Usto, što se općenito tiče kaznenih djela korupcije, obveza za Rumunjsku da predvidi učinkovite i odvraćajuće kaznene sankcije proizlazi iz Odluke 2006/928 s obzirom na to da, kao što je to navedeno u točki 91. ovog rješenja, ta odluka obvezuje navedenu državu članicu da se učinkovito i neovisno o eventualnoj povredi financijskih interesa Unije bori protiv korupcije i, konkretno, protiv korupcije na visokoj razini (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 191. i navedena sudska praksa).

94

Usto, na Rumunjskoj je da osigura da njezina pravila kaznenog prava i kaznenog postupka omoguće djelotvoran progon kaznenih djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije i korupcije općenito. Stoga, iako predviđene sankcije i kazneni postupci uvedeni s ciljem borbe protiv tih kaznenih djela ulaze u područje nadležnosti te države članice, ta je nadležnost ograničena ne samo načelima proporcionalnosti i ekvivalentnosti, nego i načelom djelotvornosti u skladu s kojim te sankcije moraju biti učinkovite i odvraćajuće. Taj zahtjev djelotvornosti nužno obuhvaća kaznene progone i sankcije za kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije i korupcije općenito i primjenu izrečenih kazni jer u nedostatku stvarne provedbe kazni one ne mogu biti učinkovite i odvraćajuće (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 192. i navedena sudska praksa).

95

Slijedom toga, dužnost je prije svega nacionalnog zakonodavca da poduzme potrebne mjere. On je dužan, po potrebi, izmijeniti svoje propise, jamčiti da postupovno uređenje koje se primjenjuje na progon kaznenih djela i sankciju kaznenih djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije, kao i kaznenih djela korupcije općenito, nije uređeno na način da ono zbog sebi svojstvenih razloga predstavlja sustavnu opasnost od nekažnjavanja radnji koje čine takva kaznena djela i osigurati zaštitu temeljnih prava okrivljenika (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 193. i navedena sudska praksa).

96

Što se tiče nacionalnih sudova, oni moraju dati puni učinak obvezama koje proizlaze iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, kao i Odluke 2006/928 i izuzeti iz primjene nacionalne odredbe koje, u okviru postupka koji se odnosi na teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito, onemogućavaju primjenu učinkovitih i odvraćajućih sankcija radi borbe protiv takvih kaznenih djela (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 194. i navedena sudska praksa).

97

Kad je riječ, u ovom slučaju, o pitanju uključuje li primjena sudske prakse Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 sustavnu opasnost od nekažnjavanja djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito, valja istaknuti da je Sud, u točkama 195. do 202. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), već razmotrio to pitanje na temelju, u biti, istih informacija kao što su one iznesene u ovim zahtjevima za prethodnu odluku. Sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, s obzirom na razmatranja navedena u tim točkama, uključuje li primjena te sudske prakse, povezana s provedbom nacionalnih odredbi u području zastare i osobito apsolutnog roka zastare koji se predviđa člankom 155. stavkom 4. Kaznenog zakonika, takvu opasnost.

98

Iz toga slijedi da, ako sud koji je uputio zahtjev dođe do zaključka da primjena navedene sudske prakse, povezana s provedbom nacionalnih odredbi u području zastare, uključuje sustavnu opasnost od nekažnjavanja djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito, sankcije predviđene nacionalnim pravom za borbu protiv takvih kaznenih djela ne mogu se smatrati učinkovitima i odvraćajućima, što nije u skladu s člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, te Odlukom 2006/928 (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 203.).

99

S obzirom na to, budući da kazneni postupci o kojima je riječ u glavnom postupku predstavljaju provedbu članka 325. stavka 1. UFEU‑a i/ili Odluke 2006/928 i stoga prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, taj sud koji je uputio zahtjev mora se uvjeriti i da se poštuju temeljna prava koja se jamče Poveljom dotičnim osobama u glavnom postupku, konkretno prava zajamčena njezinim člankom 47. U području kaznenog prava, poštovanje tih prava treba biti zajamčeno ne samo tijekom istražnog postupka, nego i tijekom kaznenih postupaka od trenutka kada je dotična osoba okrivljena i u okviru izvršenja kazni (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 204. i navedena sudska praksa).

100

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 47. drugim stavkom prvom rečenicom Povelje utvrđuje da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Budući da se zahtijeva da sud bude „zakonom prethodno ustanovljen”, tom se odredbom nastoji osigurati da organizacija pravosudnog sustava bude uređena zakonom koji je donijela zakonodavna vlast na način koji je u skladu s pravilima kojima se uređuje izvršavanje njezine nadležnosti kako bi se izbjeglo da ta organizacija bude prepuštena diskreciji izvršne vlasti. Taj se zahtjev primjenjuje na pravnu osnovu samog postojanja suda, kao i na sve druge odredbe nacionalnog prava čije nepoštovanje dovodi do nezakonitog sudjelovanja jednog ili više sudaca u razmatranju predmetnog slučaja, kao što su odredbe o sastavu suda (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 205. i navedena sudska praksa).

101

Naime, valja napomenuti da nepravilnost počinjena prilikom sastavljanja sudskih vijeća znači povredu članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje, osobito kad je ta nepravilnost takve prirode i težine da dovodi do stvarne opasnosti da druge grane vlasti, osobito izvršne, raspolažu neutemeljenom diskrecijskom ovlasti dovodeći u opasnost integritet ishoda postupka sastavljanja sudskih vijeća i izazivajući tako opravdanu sumnju pojedinaca u neovisnost i nepristranost odnosnog suca ili odnosnih sudaca, što je slučaj kad je riječ o temeljnim pravilima koja su sastavni dio uspostave i funkcioniranja tog pravosudnog sustava (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 206. i navedena sudska praksa).

102

U ovom slučaju, iako je Ustavni sud u Odluci br. 685/2018 i Odluci br. 417/2019 o kojima je riječ u glavnom postupku presudio da prethodna praksa Vrhovnog kasacijskog suda, koja se osobito temelji na Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima, koja se odnosi na specijaliziranost i sastav sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji, nije u skladu s primjenjivim nacionalnim odredbama, ne proizlazi da se tom praksom čini očita povreda temeljnog pravila rumunjskog pravosudnog sustava koja bi mogla dovesti u pitanje prirodu suda koji je „zakonom prethodno ustanovljen” sudskih vijeća Vrhovnog kasacijskog suda koja odlučuju o korupciji, kao što su ona sastavljena u skladu s navedenom praksom koja prethodi tim odlukama Ustavnog suda. Tu ocjenu potvrđuje, kao što je to Sud istaknuo u točki 208. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), odluka upravnog odbora Vrhovnog kasacijskog suda od 23. siječnja 2019., navedena u točki 43. ovog rješenja, te način na koji je tu odluku tumačio Ustavni sud.

103

Stoga zahtjevi koji proizlaze iz članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje nisu prepreka neprimjeni sudske prakse koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 u ovim predmetima (vidjeti po analogiji presudu od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 209.).

104

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje u predmetu C‑859/19, kao i na prvo i četvrto pitanje u predmetima C‑926/19 i C‑929/19, valja odgovoriti da članak 325. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, te Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su presude u području korupcije i utaje PDV‑a koje nisu donijela, u prvom stupnju, sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV‑a treba, ovisno o slučaju, nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih odluka, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju, s obzirom na to da primjena tog nacionalnog propisa ili prakse može dovesti do sustavne opasnosti od nekažnjavanja djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito. Obveza osiguravanja da će se za takva kaznena djela izreći djelotvorne i odvraćajuće kaznene sankcije ne oslobađa sud koji je uputio zahtjev od provjere nužnog poštovanja temeljnih prava zajamčenih člankom 47. Povelje. Zahtjevi koji proizlaze iz tog članka 47. drugog stavka prve rečenice nisu prepreka neprimjeni takvog nacionalnog propisa ili prakse ako taj propis ili praksa može dovesti do takve sustavne opasnosti od nekažnjavanja.

105

Drugim i trećim pitanjem u predmetima C‑859/19, C‑926/19 i C‑929/19, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, s jedne strane, članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje te Odluku 2006/928 i, s druge strane, načelo nadređenosti prava Unije zajedno s navedenim odredbama i člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su redovni sudovi vezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna navedenim odredbama prava Unije.

106

Sud koji je uputio zahtjev smatra da sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz odluka o kojima je riječ u glavnom postupku može dovesti u pitanje njegovu neovisnost i stoga nije u skladu s pravom Unije, osobito s jamstvima predviđenima člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje te s Odlukom 2006/928. U tom pogledu smatra da je Ustavni sud, koji nije dio rumunjskog pravosudnog sustava, donošenjem tih odluka prekoračio svoje nadležnosti te zadirao u nadležnosti redovnih sudova, odnosno tumačenje i primjenu podustavnog zakonodavstva. Sud koji je uputio zahtjev upućuje još i na to da nepoštovanje odluka Ustavnog suda predstavlja u rumunjskom pravu stegovnu povredu tako da u biti pita može li na temelju prava Unije izuzeti iz primjene odluke o kojima je riječ u glavnom postupku bez bojazni da će protiv njegovih članova biti pokrenut stegovni postupak.

107

U tom pogledu, kao što se na to podsjeća u točki 82. ovog rješenja, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, uključujući ustroj, sastav i djelovanje ustavnog suda, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije.

108

U skladu s člankom 19. UEU‑a, kojim se konkretizira vrijednost vladavine prava navedena u članku 2. UEU‑a, na nacionalnim sudovima i na Sudu jest da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava koju osobe ostvaruju na temelju tog prava (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 217. i navedena sudska praksa). Konkretno, kako to potvrđuje uvodna izjava 3. Odluke 2006/928, vrijednost vladavine prava „podrazumijeva da u svim državama članicama postoji nepristrani, nezavisni i učinkovit i propisno opremljen pravosudni i administrativni sustav, među ostalim, za borbu protiv korupcije”.

109

Sâmo postojanje djelotvornog sudskog nadzora radi osiguranja poštovanja prava Unije svojstveno je vladavini prava. U tom pogledu i kako se to predviđa člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojim se osobama osigurava poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 219. i navedena sudska praksa).

110

Iz toga slijedi da svaka država članica na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a mora osigurati da tijela koja su u svojstvu „suda” – u smislu prava Unije – pozvana odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje tog prava i dio su njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije, ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, pri čemu se pojašnjava da se ta odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 220. i navedena sudska praksa).

111

Međutim, kako bi se zajamčilo da tijela od kojih se može tražiti da odlučuju o pitanjima povezanima s tumačenjem ili primjenom prava Unije mogu osigurati djelotvornu sudsku zaštitu koja se zahtijeva člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, ključno je očuvanje njihove neovisnosti, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 221. i navedena sudska praksa).

112

Taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na djelotvornu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, pak, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 222. i navedena sudska praksa). Isto tako, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 3. Odluke 2006/928 i mjerila navedenih u točkama 1. do 3. Priloga toj odluci, postojanje nepristranog, nezavisnog i učinkovitog pravosudnog sustava posebno je važno za borbu protiv korupcije, osobito korupcije na visokoj razini.

113

Međutim, zahtjev neovisnosti sudova, koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a sastoji se od dvaju aspekata. Prvi aspekt, vanjske prirode, zahtijeva da predmetno tijelo izvršava svoje funkcije posve samostalno i da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke. Drugi aspekt, unutarnje prirode, dotiče pojam nepristranosti te ima za cilj osiguravanje jednakog odmaka od stranaka u sporu i njihovih odgovarajućih interesa u pogledu predmeta spora. Potonji aspekt zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 41. i navedena sudska praksa).

114

Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti, koja se zahtijevaju na temelju prava Unije, pretpostavljaju postojanje pravila koja omogućuju da se kod pravnih subjekata otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na predmetno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 82. i navedena sudska praksa).

115

U tom pogledu važno je da su suci zaštićeni od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji bi mogli ugroziti njihovu neovisnost. Pravila koja se primjenjuju na status sudaca i na izvršavanje njihove dužnosti suca moraju osobito omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja, u obliku uputa, nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca i time otkloniti dojam njihove neovisnosti ili nepristranosti, što može ugroziti povjerenje koje navedene osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 226. i navedena sudska praksa).

116

Kada je konkretnije riječ o pravilima kojima se uređuje stegovni sustav, zahtjev neovisnosti nalaže, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da taj sustav sadržava nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od primjene takvog sustava kao sustava političkog nadzora nad sadržajem sudskih odluka. U tu je svrhu ključno da činjenica da sudska odluka sadržava moguću pogrešku u tumačenju i primjeni pravila nacionalnog prava i prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza, ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti dotičnog suca. Osim toga, činjenica da nacionalni suci ne podliježu stegovnim postupcima ili sankcijama zbog korištenja mogućnošću upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a, koja je u njihovoj isključivoj nadležnosti, predstavlja jamstvo svojstveno njihovoj neovisnosti (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 227. i navedena sudska praksa).

117

Usto, u skladu s načelom diobe vlasti, koje je karakteristično za funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora posebno biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 42. i navedena sudska praksa).

118

Naime, premda članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, kao ni ikoja druga odredba prava Unije, ne propisuju državama određeni ustavni model koji uređuje odnose i interakciju između različitih grana državne vlasti, osobito u pogledu definicije i razgraničenja njihovih nadležnosti, te države članice trebaju unatoč tomu osobito poštovati zahtjeve neovisnosti sudaca koji proizlaze iz tih odredbi prava Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 229. i navedena sudska praksa).

119

U tim okolnostima, članku 2. i članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i Odluci 2006/928 ne protivi se nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke ustavnog suda obvezuju redovne sudove pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost tog ustavnog suda posebno u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako to zahtijevaju navedene odredbe. Suprotno tomu, ako nacionalno pravo ne jamči tu neovisnost, tim se odredbama prava Unije protivi takav nacionalni propis ili praksa jer takav ustavni sud ne može osigurati djelotvornu sudsku zaštitu koju zahtijeva članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 44. i navedena sudska praksa).

120

U ovom slučaju, dvojbe koje je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u pogledu zahtjeva neovisnosti sudaca koji proizlazi iz tih odredbi prava Unije odnose se, s jedne strane, na iste aspekte povezane sa statusom, sastavom i funkcioniranjem Ustavnog suda, koji je donio odluke o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što su oni u predmetima u kojima je donesena presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034). Usto, ovi zahtjevi za prethodnu odluku u tom pogledu u biti sadržavaju iste informacije kao što su one iznesene u zahtjevima iz tih predmeta. Na temelju tih se pak informacija, kao što to proizlazi iz razmatranja navedenih u točkama 231. do 237. te presude, ne može utvrditi da Ustavni sud ne ispunjava zahtjeve neovisnosti i nepristranosti, koji se navode u točkama 113. do 119. ovog rješenja, niti da su odluke o kojima je riječ u glavnom postupku donesene u kontekstu koji izaziva opravdanu sumnju u to da Ustavni sud u potpunosti poštuje te zahtjeve.

121

Kad je riječ, s druge strane, o stegovnoj odgovornosti kojoj redovni suci prema predmetnom nacionalnom propisu mogu podlijegati u slučaju nepostupanja u skladu s odlukama Ustavnog suda, točno je da očuvanje te neovisnosti ne može, među ostalim, imati za posljedicu to da se u cijelosti isključi mogućnost da stegovna odgovornost suca u određenim, potpuno iznimnim slučajevima nastane zbog sudskih odluka koje on donese. Naime, takvim zahtjevom neovisnosti očito se ne žele poduprijeti moguća ozbiljna i potpuno neispričiva postupanja kod sudaca koja se sastoje, primjerice, od toga da namjerno i u zloj vjeri ili zbog krajnje i osobito teške nepažnje krše pravila nacionalnog prava i prava Unije čije poštovanje oni trebaju osigurati ili da postupaju proizvoljno odnosno uskraćujući pristup pravosuđu, kada su kao zaštitnici dužnosti suđenja pozvani odlučivati u sporovima koje su pred njih iznijeli pojedinci (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 83. i navedena sudska praksa).

122

Međutim, u svrhu očuvanja neovisnosti sudova i izbjegavanja na taj način da sustav stegovnih mjera može zaobići svoju legitimnu svrhu i upotrebljavati se u svrhu političkog nadzora nad sudskim odlukama ili pritiska na suce, ključno je da činjenica da sudska odluka sadržava moguću pogrešku u tumačenju i primjeni pravila nacionalnog prava i prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti dotičnog suca (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 84. i navedena sudska praksa).

123

Slijedom navedenog bitno je da se utvrđivanje stegovne odgovornosti suca zbog sudske odluke ograniči na slučajeve koji su u cijelosti iznimni, poput onih navedenih u točki 121. ovog rješenja, i da se u tom pogledu uredi objektivnim i provjerljivim kriterijima u pogledu zahtjeva koji se temelje na dobrom sudovanju, kao i jamstvima kojima se nastoji ukloniti svaka opasnost od vanjskih pritisaka na sadržaj sudskih odluka, a time i svaka legitimna dvojba koju osobe imaju glede otpornosti dotičnih sudaca i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 86. i navedena sudska praksa).

124

U ovom slučaju, iz informacija navedenih u zahtjevima za prethodnu odluku ne proizlazi da se stegovna odgovornost nacionalnih redovnih sudova zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda, predviđena člankom 99. točkom (ș) Zakona br. 303/2004 čiji tekst ne sadržava nijedan drugi uvjet, utvrđuje samo u slučajevima koji su u cijelosti iznimni, koji su navedeni u točki 121. ovog rješenja, protivno sudskoj praksi na koju se podsjeća u točkama 122. i 123. ovog rješenja.

125

Iz toga slijedi da članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke ustavnog suda obvezuju redovne sudove, pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost navedenom ustavnom sudu osobito u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako se to zahtijeva tim odredbama. Suprotno tomu, te odredbe UEU‑a i navedenu odluku treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem svaka povreda odluka nacionalnog ustavnog suda koju počine nacionalni redovni sudovi može dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 242.).

126

U tim okolnostima, kad je riječ o predmetima u kojima nacionalni propis ili praksa o kojima je riječ u glavnom postupku predstavljaju provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, zasebno ispitivanje članka 47. Povelje – kojim se samo može potvrditi zaključak već naveden u prethodnoj točki – nije potrebno kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev i kako bi se riješili sporovi koji su pred njim pokrenuti.

127

Sud koji je uputio zahtjev napominje da je sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz odluka o kojima je riječ u glavnom postupku, o čijoj usklađenosti s pravom Unije iznosi dvojbe, obvezujuća u skladu s člankom 147. stavkom 4. rumunjskog Ustava i da je nacionalni sudovi moraju poštovati kako se njihovim članovima ne bi izrekla stegovna sankcija na temelju članka 99. točke (ș) Zakona br. 303/2004. U tim okolnostima, želi znati protivi li se načelu nadređenosti prava Unije takav nacionalni propis ili praksa i dopušta li se njime nacionalnom sudu da izuzme iz primjene takvu sudsku praksu a da njegovi članovi ne budu izloženi opasnosti da im se izrekne stegovna sankcija.

128

Sud je u tom pogledu, u točkama 245. do 248. presude od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr. (C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034), podsjetio na svoju ustaljenu sudsku praksu u pogledu UEU‑a kojom je uspostavljeno načelo nadređenosti prava Zajednice kao jedne od osnovnih značajki pravnog poretka Zajednice, pri čemu je pojasnio da je te osnovne značajke pravnog poretka Unije i važnost njegova poštovanja potvrdila, uostalom, bezuvjetna ratifikacija ugovorâ o izmjeni UEEZ‑a i, osobito, Ugovora iz Lisabona. Dodao je, u točki 249. te presude, da se člankom 4. stavkom 2. UEU‑a predviđa da Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima. Međutim, Unija može poštovati takvu jednakost samo ako je, na temelju načela nadređenosti prava Unije, nemoguće da države članice protiv pravnog poretka Unije daju prednost jednostranoj mjeri, kakva god ona bila.

129

Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Sud je dosljedno potvrđivao raniju sudsku praksu o načelu nadređenosti prava Unije, koje od svih tijela država članica zahtijeva da osiguraju puni učinak različitih propisa Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim propisima priznaje na području navedenih država (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 50. i navedena sudska praksa).

130

Stoga, u skladu s načelom nadređenosti prava Unije, činjenica da se država članica poziva na odredbe nacionalnog prava, makar one bile i ustavne prirode, ne može ugroziti jedinstvo i djelotvornost prava Unije. Naime, u skladu s već ustaljenom sudskom praksom, učinci načela nadređenosti prava Unije obvezuju sva tijela države članice, pri čemu posebno nacionalne odredbe, uključujući one ustavne prirode, tomu ne mogu biti prepreka (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 51. i navedena sudska praksa).

131

U tom pogledu osobito valja podsjetiti na to da se načelom nadređenosti nalaže nacionalnom sudu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredbi prava Unije da, ako nacionalni propis nije moguće tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjeva tog prava u sporu o kojem odlučuje izuzimajući iz primjene, po potrebi, svaki nacionalni propis ili praksu, pa bili oni i naknadni, koji su suprotni odredbi prava Unije koja ima izravan učinak a da pritom ne mora zatražiti niti čekati prethodno stavljanje izvan snage tog nacionalnog propisa ili prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen ustavom (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 252. i navedena sudska praksa).

132

Što se pak tiče odredbi prava Unije na koje se odnose ovi zahtjevi za prethodnu odluku, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da se članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 325. stavak 1. UFEU‑a te mjerila iz Priloga Odluci 2006/928 iznose jasno i precizno te ne podliježu nikakvom uvjetu i stoga imaju izravan učinak (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 253. i navedena sudska praksa).

133

U tom kontekstu valja pojasniti na to da u skladu s člankom 19. UEU‑a, iako je na nacionalnim sudovima i Sudu da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i djelotvornu sudsku zaštitu koju osobe ostvaruju na temelju tog prava, Sud ima isključivu nadležnost za davanje konačnog tumačenja navedenog prava. Naime, na Sudu je u konačnici da u izvršavanju te nadležnosti pojasni doseg načela nadređenosti prava Unije s obzirom na relevantne odredbe tog prava jer taj doseg ne može ovisiti o tumačenju odredbi nacionalnog prava, ni o tumačenju odredbi prava Unije koje primjenjuje nacionalni sud, a koje ne odgovara tumačenju Suda. U tu svrhu, postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđen u članku 267. UFEU‑a, koji je zaglavni kamen pravosudnog sustava uvedenog Ugovorima, uspostavlja dijalog između sudova, to jest između Suda i sudova država članica, koji ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguranje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije kao i u konačnici posebne prirode prava uspostavljenog Ugovorima (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 254. i navedena sudska praksa).

134

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev ističe da je, na temelju rumunjskog Ustava, vezan sudskom praksom koja proizlazi iz odluka Ustavnog suda o kojima je riječ u glavnom postupku i da ne može, a da njegovi članovi ne budu izloženi opasnosti od stegovnog postupka ili sankcija, tu sudsku praksu izuzeti iz primjene, čak i ako smatra, s obzirom na presudu Suda donesenu u prethodnom postupku, da je navedena sudska praksa protivna pravu Unije.

135

U tom pogledu valja podsjetiti na to da odluka Suda donesena u prethodnom postupku obvezuje nacionalni sud u pogledu tumačenja odredbi prava Unije o kojima je riječ, kada potonji sud odlučuje u glavnom postupku. Stoga nacionalni sud koji je iskoristio mogućnost ili je poštovao obvezu da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a ne može biti spriječen izravno primijeniti pravo Unije u skladu s odlukom ili sudskom praksom Suda, inače će umanjiti koristan učinak te odredbe. Valja dodati da je ovlast, da u samom trenutku te primjene učini sve što je potrebno za izuzimanje iz primjene nacionalnog propisa ili prakse koji bi eventualno mogli onemogućiti puni učinak pravila prava Unije, sastavni dio dužnosti suda Unije čije je provođenje na nacionalnom sudu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredbi prava Unije, tako da izvršavanje te ovlasti predstavlja jamstvo svojstveno neovisnosti sudaca iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 256. i 257. i navedena sudska praksa).

136

Naime, svaki nacionalni propis ili praksa koji bi doveli do smanjenja učinkovitosti prava Unije zbog činjenice da sudu nadležnom za njegovu primjenu uskraćuju ovlast da već u samom trenutku te primjene učini sve što je nužno da izuzme nacionalni propis ili praksu koji bi eventualno mogli spriječiti puni učinak izravno primjenjivih pravila Unije, bili bi nespojivi sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 63. i navedena sudska praksa).

137

Nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke nacionalnog ustavnog suda obvezuju redovne sudove, iako potonji sudovi smatraju, s obzirom na presudu Suda donesenu u prethodnom postupku, da je sudska praksa koja proizlazi iz tih ustavnih odluka protivna pravu Unije, može spriječiti te sudove da osiguraju puni učinak zahtjevâ tog prava, a taj učinak sprječavanja može biti pojačan činjenicom da se nacionalnim pravom eventualno nepoštovanje te ustavne sudske prakse kvalificira kao stegovna povreda (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 259.).

138

U tom kontekstu valja istaknuti da se članku 267. UFEU‑a protivi svaki nacionalni propis ili praksa koji onemogućuju nacionalnim sudovima da se, ovisno o slučaju, koriste navedenom mogućnošću ili postupe u skladu s obvezom, predviđenom u članku 267., da se obrate Sudu zahtjevom za prethodnu odluku. Osim toga, prema sudskoj praksi na koju se podsjeća u točki 116. ovog rješenja, činjenica da nacionalni sudovi ne podliježu stegovnim postupcima ili sankcijama zbog korištenja mogućnošću upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a, koja je u njihovoj isključivoj nadležnosti, čini jamstvo nužno za njihovu neovisnost. Isto tako, u slučaju da, nakon odgovora Suda, sudac nacionalnog redovnog suda zaključi da je sudska praksa nacionalnog ustavnog suda protivna pravu Unije, činjenica da taj nacionalni sudac, u skladu s načelom nadređenosti tog prava, izuzima iz primjene navedenu sudsku praksu ne može ni na koji način dovesti do utvrđivanja njegove stegovne odgovornosti (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 260. i navedena sudska praksa).

139

Iz toga slijedi da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su nacionalni redovni sudovi vezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a, članku 325. stavku 1. UFEU‑a ili Odluci 2006/928 (presuda od 21. prosinca 2021., Euro Box Promotion i dr., C‑357/19, C‑379/19, C‑547/19, C‑811/19 i C‑840/19, EU:C:2021:1034, t. 262.).

140

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetima C‑859/19, C‑926/19 i C‑929/19 valja odgovoriti tako da

141

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) rješava: