–

za ERSTE Bank Hungary Zrt., T. Kende i P. Sonnevend, ügyvédek,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, A. Cleenewerck de Crayencour i A. Tokár, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 169. UFEU‑a, članaka 20., 21., 38. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), u vezi s njezinim člankom 8., kao i uvodne izjave 47. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Zsolta Szibera i društva ERSTE Bank Hungary Zrt. (u daljnjem tekstu: ERSTE Bank) povodom zahtjeva za utvrđivanje nepoštenosti određenih ugovornih odredaba u ugovoru o zajmu sklopljenom u svrhu stjecanja nekretnine, isplaćenom i otplaćenom u mađarskim forintama (HUF), ali koji je registriran u švicarskim francima (CHF) na temelju tečaja koji je bio na snazi na dan plaćanja.

3

Prema članku 2. stavku 1. točki (a) Direktive Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s ugovorima o potrošačkim kreditima (SL 1987., L 42, str. 48.), ta direktiva ne primjenjuje se na ugovore o kreditu ili predugovore o kreditu koji su prije svega namijenjeni omogućavanju stjecanja ili zadržavanju prava vlasništva na zemljištu ili zgradi koja je izgrađena ili koju će se izgraditi.

4

Dvadeset četvrta uvodna izjava Direktive 93/13 određuje:

„[…] sudovi ili upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima”.

5

Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

6

U skladu s člankom 7. stavkom 1. te direktive:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

7

Članak 2. stavak 2. točka (a) Direktive 2008/48 određuje:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće:

8

Članak 239/A stavak 1. Polgári Törvénykönyvről szóló 1959. évi IV. törvény (Zakon br. IV iz 1959. o Građanskom zakoniku), u verziji koja je bila na snazi do 14. ožujka 2014. (u daljnjem tekstu: Stari građanski zakonik), propisivao je:

„Stranke mogu podnijeti tužbu za proglašenje ugovora ili nekih njegovih odredbi nevaljanima (djelomična nevaljanost) a da istodobno ne zahtijevaju primjenu posljedica nevaljanosti.”

9

Članak 6:108 Polgári Törvénykönyvről szóló 2013. évi V. törvény (Zakon br. V iz 2013. o Građanskom zakoniku), koji je na snazi od 15. ožujka 2014. (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), predviđa:

„1.   Prava se ne mogu temeljiti na nevaljanom ugovoru niti je moguće podnijeti tužbu za izvršenje takvog ugovora. Sud će na temelju zahtjeva jedne od stranaka odrediti druge pravne posljedice nevaljanosti, u skladu s odredbama o zastari i nezakonitom posjedu.

2.   Stranke mogu podnijeti tužbu za proglašenje ugovora ili nekih njegovih odredbi nevaljanima (djelomična nevaljanost) a da istodobno ne zahtijevaju primjenu posljedica nevaljanosti.

3.   Sud može odlučiti o pravnim posljedicama nevaljanosti te ujedno odstupiti od zahtjevâ stranaka, ali ne može primijeniti rješenje kojemu se obje stranke protive.”

10

Članak 1. stavak 1. Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvény (Zakon br. XXXVIII iz 2014. kojim se uređuju posebna pitanja povezana s odlukom Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska) o usklađivanju sudske prakse o ugovorima o zajmu sklopljenima između kreditnih institucija i potrošača; u daljnjem tekstu: Zakon DH1) predviđa:

„Ovaj se zakon primjenjuje na ugovore o potrošačkom zajmu koji su sklopljeni između 1. svibnja 2004. i datuma stupanja na snagu ovog zakona. Za potrebe primjene ovog zakona pojam ‚ugovor o potrošačkom zajmu’ obuhvaća sve ugovore o zajmu ili financijskom leasingu utemeljene na stranoj valuti (ugovori povezani sa stranom valutom ili u njoj izraženi, ali koji se otplaćuju u mađarskim forintama (HUF)) ili na mađarskim forintama (HUF), sklopljene između financijske institucije i potrošača, ako uključuju standardne ugovorne odredbe ili sve ugovorne odredbe koje nisu pojedinačno dogovorene, a sadržavaju klauzulu iz članka 3. stavka 1. ili članka 4. stavka 1.”

11

Članak 3. stavci 1. i 2. Zakona DH 1 određuju:

„1.   Ništave su odredbe ugovora o potrošačkom zajmu – osim odredbi koje su pojedinačno dogovorene – kojima kreditna institucija predviđa da se pri isplati novčanog iznosa radi kupnje predmeta zajma ili financijskog leasinga primjenjuje kupovni valutni tečaj, a da se prilikom otplate duga primjenjuje prodajni tečaj ili tečaj različit od onog koji je vrijedio na dan isplate sredstava.

2.   Umjesto ništave odredbe navedene u stavku 1. – ne dovodeći u pitanje odredbe iz stavka 3. – na isplatu i otplatu zajma (uključujući otplatu obroka i svih troškova, naknada i provizija izraženih u stranoj valuti) primjenjuje se službeni tečaj koji je za dotičnu stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.”

12

Članak 4. navedenog zakona glasi:

„1.   U slučaju ugovora o potrošačkom zajmu koji uključuje pravo jednostrane izmjene ugovora, odredbe tog ugovora – osim onih koje su pojedinačno dogovorene – koje dopuštaju jednostrano povećanje kamatne stope ili jednostrano povećanje troškova i provizija smatraju se nepoštenima. […]

2.   Ugovorne odredbe navedene u stavku 1. ništave su ako kreditna institucija nije […] pokrenula građanski postupak ili ako je sud odbio tužbu ili obustavio razmatranje predmeta, osim ako je u pogledu dotičnih ugovornih odredbi moguće pokrenuti postupak […], ali taj postupak nije pokrenut ili, ako je pokrenut, sud nije ugovornu odredbu utvrdio ništavom u smislu stavka 2.a.

2a.   Ugovorna odredba u smislu stavka 1. ništava je ako ju je sud utvrdio ništavom na temelju posebnog zakona o poravnanju računa u postupcima koje nadzorno tijelo pokreće u javnom interesu.

3.   U slučajevima iz stavaka 2. i 2.a kreditna institucija poravnava račune s potrošačem u skladu s posebnim zakonom.”

13

Članak 37. stavci 1. do 3. Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvényben rögzített elszámolás szabályairól és egyes egyéb rendelkezésekről szóló 2014. évi XL. törvény (Zakon br. XL iz 2014. o odredbama o poravnanju računa iz Zakona br. XXXVIII iz 2014. kojim se uređuju posebna pitanja povezana s odlukom Kúrije (Vrhovni sud) o usklađivanju sudske prakse o ugovorima o zajmu sklopljenima između kreditnih institucija i potrošača, i nekim drugim odredbama; u daljnjem tekstu: Zakon DH 2) glasi:

„1.   U pogledu ugovora koji ulaze u područje primjene ovog zakona, stranke mogu od suda zatražiti da ugovor ili određene ugovorne odredbe proglasi nevaljanima (‚djelomična nevaljanost’) – neovisno o razlozima takve nevaljanosti – samo ako podnesu zahtjev da se utvrde pravne posljedice nevaljanosti, odnosno da se proglasi da je ugovor valjan do trenutka donošenja presude ili da se priznaju učinci koje on do tada proizvede. Ako ne podnesu takav zahtjev – i nakon što im je prilika da isprave taj nedostatak pružena, ali nije iskorištena – sud ne može odlučivati o biti spora. Ako stranke podnesu zahtjev za utvrđivanje pravnih posljedica potpune ili djelomične nevaljanosti, one također moraju istaknuti koje pravne posljedice sud mora primijeniti. Što se tiče primjene pravnih posljedica, stranke moraju podnijeti izričit, kvantitativno definiran, zahtjev koji uključuje i poravnanje računa među njima.

2.   Uzimajući u obzir odredbe stavka 1. u pogledu ugovora na koje se ovaj zakon primjenjuje, tužba se mora proglasiti nedopuštenom a da se strankama ne naloži dolazak pred sud ili se razmatranje predmeta mora obustaviti u postupku proglašenja potpune ili djelomične nevaljanosti ugovora na temelju članka 239/A stavka 1. Starog građanskog zakonika ili članka 6:108 stavka 2. Građanskog zakonika, ako su uvjeti iz ovog zakona ispunjeni. Tužba se ne proglašava nedopuštenom bez naloga strankama da dođu pred sud niti se razmatranje predmeta obustavlja ako je dotična stranka, osim zahtjeva za proglašenje potpune ili djelomične nevaljanosti ugovora, podnijela još neki zahtjev u istom postupku; u tom slučaju se smatra da ne ostaje pri zahtjevu za proglašenje ništavosti. Isti se koraci poduzimaju u postupku koji je nastavljen nakon prekida.

3.   Ako u tekućem postupku tužbu više nije moguće proglasiti nedopuštenom bez naloga strankama da dođu pred sud, razmatranje predmeta mora se obustaviti ako dotična stranka u svojoj tužbi (ili protutužbi), u roku od trideset dana od kada joj je sud poslao zahtjev da ispravi nedostatke, ne zatraži da se utvrde pravne posljedice potpune ili djelomične nevaljanosti i ne istakne pravne posljedice koje treba primijeniti. Razmatranje predmeta se ne obustavlja ako je dotična stranka, osim zahtjeva za proglašenje potpune ili djelomične nevaljanosti ugovora, podnijela još neki zahtjev u istom postupku; u tom slučaju se smatra da ne ostaje pri zahtjevu za proglašenje ništavosti.”

14

U skladu s člankom 37/A stavkom 1. Zakona DH 2:

„Kada utvrđuje pravne posljedice nevaljanosti, sud, u skladu s odredbama o poravnanju računa predviđenima ovim zakonom – vodeći se podacima iz revizije poravnanja računa na temelju članka 38. stavka 6. – određuje platne obveze stranaka.”

15

Članak 38. stavak 6. navedenog zakona predviđa:

„Poravnanje računa smatra se konačnim ako:

16

U skladu s člankom 3. stavkom 1. az egyes fogyasztói kölcsönszerződések devizanemének módosulásával és a kamatszabályokkal kapcsolatos kérdések rendezéséről szóló 2014. évi LXXVII. törvény (Zakon br. LXXVII iz 2014. o različitim pitanjima koja se odnose na promjenu strane valute u kojoj su izraženi ugovori o potrošačkom zajmu i na pravila o kamatama: Zakon DH 3),

„Ugovori o potrošačkom zajmu izmjenjuju se na temelju ovog zakona, u skladu s njegovim odredbama.”

17

Članak 10. Zakona DH 3 propisuje:

„Što se tiče ugovora o potrošačkom zajmu u stranoj valuti i ugovora o potrošačkom zajmu utemeljenih u stranoj valuti, koji su osigurani hipotekom, kreditna institucija kojoj se dug mora vratiti obvezna je, u roku koji je Zakonom [DH 2] predviđen za ispunjenje obveze poravnanja računa, dug na temelju navedenih ugovora ili ukupni dug koji iz njih proizlazi, pri čemu se oba duga moraju izračunati na temelju poravnanja računa prema Zakonu [DH 2] – uključujući kamate, troškove, naknade i provizije izražene u stranoj valuti – konvertirati u zajam u mađarskim forintama (HUF). Prilikom te konverzije primjenjuje se jedna od sljedećih dviju kamatnih stopa:

ovisno o tome koja je od njih povoljnija za potrošača na referentni datum (u daljnjem tekstu: konverzija u mađarske forinte (HUF)).”

18

Članak 15/A navedenog zakona predviđa:

„1.   U tekućim postupcima proglašenja nevaljanosti (ili djelomične nevaljanosti) ugovora o potrošačkom zajmu ili utvrđivanja pravnih posljedica nevaljanosti odredbe ovog zakona o konverziji u mađarske forinte (HUF) primjenjuju se i na iznos potrošačeva duga koji proizlazi iz ugovora o potrošačkom zajmu u stranoj valuti ili ugovora o potrošačkom zajmu utemeljenog u stranoj valuti, izračunan u skladu s poravnanjem računa na temelju Zakona [DH 2].

2.   Iznos duga koji je potrošač vratio prije donošenja presude smanjuje iznos potrošačeva duga izražen u mađarskim forintama (HUF) na referentni datum za poravnanje računa.

3.   Kada se ugovor o potrošačkom zajmu proglasi valjanim, u skladu s odredbama ovog zakona moraju se utvrditi posebna ugovorna prava i obveze stranaka koje proizlaze iz poravnanja računa na temelju Zakona [DH 2].”

19

Z. Sziber je 7. svibnja 2008., u svojstvu dužnika, zajedno s Mónikom Szeder, u svojstvu sudužnice, s društvom ERSTE Bank sklopio ugovor o zajmu radi stjecanja nekretnine, izražen u švicarskim francima (CHF) te isplaćen i otplaćen u mađarskim forintama (HUF). Predmetni ugovor o zajmu registriran je u švicarskim francima (CHF) na temelju dnevnog tečaja i priložen mu je ugovor o hipoteci za nekretninu. Taj ugovor o zajmu sadržava odredbe kojima se ugovara, s jedne strane, razlika između tečaja primjenjivoga na isplatu tog zajma i onoga primjenjivoga na njegovu otplatu, odnosno kupovni tečaj koji primjenjuje društvo ERSTE Bank i njegov prodajni tečaj (u daljnjem tekstu: razlika u tečaju) te, s druge strane, mogućnost jednostrane izmjene u korist društva ERSTE Bank kojom mu se dopušta povećanje kamata, naknada i troškova (u daljnjem tekstu: mogućnost jednostrane izmjene).

20

Z. Sziber je u svojoj tužbi ponajprije zatražio da sud koji je uputio zahtjev utvrdi nevaljanost predmetnog ugovora o zajmu jer, kao prvo, ugovornu obvezu nije moguće izvršiti jer ne sadržava ni iznose pojedinih obroka ni iznose glavnice i kamate i jer iznos u stranoj valuti nije moguće uplatiti na kreditni račun u mađarskim forintama (HUF), kao drugo, jer u tom ugovoru nije jasno predviđen tečaj za konverziju strane valute i, kao treće, jer kreditna institucija nije provela odgovornu kreditnu procjenu kreditne sposobnosti dužnika tako da je uzela u obzir, među ostalim, rizik povezan s promjenom tečaja. Usto, potrošač koji nije raspolagao jasnim i razumljivim informacijama nije mogao procijeniti razmjer rizika povezanog s promjenom tečaja.

21

Podredno, Z. Sziber je od Fővárosi Törvényszéka (Sud u Budimpešti, Mađarska) zatražio da utvrdi nevaljanost određenih ugovornih odredbi. Prema njegovu mišljenju, kao prvo, ugovorna odredba iz točke VII.2. predmetnog ugovora o zajmu nepoštena je jer potrošač koji je imao na raspolaganju podatke koji nisu bili ni jasni ni razumljivi nije mogao ocijeniti razmjer rizika povezanoga s promjenom tečaja. Kao drugo, odredba iz točke VIII.13. tog ugovora nepoštena je jer dopušta da se u njega uvrsti bankarsko priopćenje, što društvu ERSTE Bank daje pravo da nadopuni taj ugovor, čime se povređuje ugovorna ravnoteža između stranaka. Kao treće, točka II.1. predmetnog ugovora o zajmu, u vezi s određivanjem obroka u skladu s bankarskim priopćenjem, točka III.2. tog ugovora, u vezi s kamatnom stopom i stupnjem do kojeg se ona može mijenjati i točka III.3. tog ugovora, kojom se propisuje pravo povećanja kamata nepoštene su ugovorne odredbe.

22

Sud koji je uputio zahtjev naveo je Z. Sziberu da mora ispraviti svoju tužbu, osobito s obzirom na članak 37. Zakona DH 2, na način da, s jedne strane, precizira pravne posljedice koje želi ishoditi nakon eventualnog utvrđivanja nevaljanosti ugovora o zajmu i, s druge strane, izvrši poravnanje računa iz članka 38. stavka 6. Zakona DH 2, radi preciziranja iznosa za koje smatra da ih je platio zbog eventualno nepoštenih odredbi, različitih od onih koje su već uzete u obzir u okviru tog poravnanja računa, odnosno odredbi iz članaka 3. i 4. Zakona DH 1.

23

Međutim, iako je sud koji je uputio zahtjev naveo da je Z. Sziber više puta izmijenio svoju tužbu, potonji, unatoč tomu što ga je navedeni sud pozvao da to učini, nije podnio podnesak o njezinoj izmjeni. Taj sud navodi da bi zbog toga, u načelu, trebalo obustaviti postupak bez meritornog ispitivanja spora.

24

Ipak, u odgovoru na pitanje koje je postavio Sud, sud koji je uputio zahtjev naveo je da se postupak još uvijek vodi pred njim.

25

Sud koji je uputio zahtjev pita se protive li se pravu Unije odredbe zakona DH 1 i DH 2 na temelju kojih su, s jedne strane, dvije odredbe sadržane u većini ugovora u stranoj valuti, odnosno one o razlici u tečaju i o mogućnosti jednostrane izmjene, kvalificirane kao nepoštene i kreditna institucija mora poravnati račune u vezi s tim odredbama i, s druge strane, potrošač mora precizirati pravnu posljedicu za koju želi da se primjeni zbog djelomične ili potpune nevaljanosti predmetnog ugovora o zajmu i kvantificirati svoj zahtjev u dijelu koji se odnosi na eventualno nepoštene odredbe različite od tih dviju odredbi, dok zajmoprimci koji su sklopili ugovore o zajmu koji nisu izraženi u stranoj valuti ne moraju izvršiti takva preciziranja i kvantificiranja.

26

Usto, sud koji je uputio zahtjev navodi da ta dva zajmoprimca mogu zatražiti primjenu, često povoljniju, pravne posljedice nevaljanosti koja se sastoji od uspostave stanja prije sklapanja predmetnog ugovora o zajmu, iako članak 37. Zakona DH 2 isključuje to pravno sredstvo za ugovore o zajmu koji pripadaju u njegovo područje primjene.

27

U tim je okolnostima Fővárosi Törvényszék (Sud u Budimpešti) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Prije svega treba naglasiti da ni Direktiva 2008/48 na koju se u svojim pitanjima poziva sud koji je uputio zahtjev ni Direktiva 87/102 koja joj je prethodila i koja je, prema podacima iz spisa, relevantna u vremenskom smislu s obzirom na okolnosti slučaja o kojem je riječ, nije primjenjiva u glavnom predmetu. S tim u vezi, treba napomenuti da, s jedne strane, članak 2. stavak 2. točka (a) prve direktive propisuje to da se ona ne primjenjuje na ugovore o kreditu osigurane hipotekom ili nekim drugim sličnim instrumentom osiguranja koji se obično upotrebljava u dotičnoj državi članici za nepokretnu imovinu ili osigurane pravom u vezi s tom nepokretnom imovinom i, s druge strane, da članak 2. stavak 1. točka (a) druge direktive propisuje to da se ona ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su prije svega namijenjeni omogućavanju stjecanja ili zadržavanju prava vlasništva na zemljištu ili zgradi koja je izgrađena ili koju će se izgraditi. Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi to da je ugovor koji je predmet glavnog postupka osiguran hipotekom i sklopljen u svrhu stjecanja nekretnine.

29

Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 odnosi se na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. Stoga treba, s obzirom na predmet glavnog spora, izvršiti njezino tumačenje s obzirom na relevantne odredbe Povelje, osobito njezin članak 47., koji daje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

30

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev se u biti pita treba li članak 7. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni zakon kojim se uvode posebni postupovni zahtjevi, poput onih u glavnom predmetu, za potrošače koji su sklopili ugovore o zajmu izraženom u stranoj valuti koji sadržavaju odredbu u vezi s razlikom u tečaju i/ili odredbu o mogućnosti jednostrane izmjene.

31

Prije svega treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti vrijediti i bez tih nepoštenih odredaba.

32

Kada je riječ o posljedicama koje treba izvesti iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge, nacionalni sudovi su obvezni samo izuzeti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. siječnja 2015., Unicaja Banco i Caixabank, C‑482/13, C‑484/13, C‑485/13 i C‑487/13, EU:C:2015:21, t. 28. kao i navedenu sudsku praksu). Naime, cilj koji nastoji ostvariti zakonodavac Unije u okviru Direktive 93/13 sastoji se od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. ožujka 2012., Pereničová i Perenič, C‑453/10, EU:C:2012:144, t. 31.).

33

Usto, iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, u vezi s njezinom dvadeset četvrtom uvodnom izjavom, proizlazi da države članice imaju obvezu osiguravati da sudska i upravna tijela raspolažu primjerenim i djelotvornim sredstvima za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima. Sud je s tim u vezi podsjetio na narav i važnost javnog interesa koji predstavlja zaštita potrošača, koji se nalaze u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 56. kao i navedenu sudsku praksu).

34

U tom pogledu, Sud je osobito precizirao da, iako je zadaća država članica putem svojeg nacionalnog prava definirati uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te se proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja, ono i dalje mora omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 56. kao i navedenu sudsku praksu).

35

Iako je Sud već utvrdio, u više navrata i s obzirom na uvjete iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud treba osigurati zaštitu koju potrošači imaju na temelju te direktive, valja ipak navesti da, u načelu, pravo Unije ne usklađuje postupke primjenjive na ocjenu navodne nepoštenosti ugovorne odredbe i da su oni stoga dio nacionalnog pravnog poretka država članica, pod uvjetom da nisu manje povoljni od onih koji uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da se njima uspostavlja djelotvorna sudska zaštita, kako je propisana člankom 47. Povelje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. travnja 2016., Sales Sinués i Drame Ba, C‑381/14 i C‑385/14, EU:C:2016:252, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

36

S obzirom na ta načela, valja ispitati pitanja suda koji je uputio zahtjev.

37

Kada je riječ, kao prvo, o ispitivanju poštovanja načela ekvivalentnosti, treba napomenuti to da se u ovom predmetu posebna pravila primjenjuju na grupu potrošača koji su u određenom razdoblju sklopili, s financijskom institucijom, ugovor o zajmu u stranoj valuti koji sadržava odredbe iz članka 3. stavka 1. i/ili članka 4. stavka 1. Zakona DH 1, od kojih prvu ugovornu odredbu treba, prema tim pravilima, smatrati nepoštenom i ništavom, dok se za drugu smatra da je nepoštena.

38

Na temelju članka 37. stavka 1. Zakona DH 2, zahtjevi koje potrošač treba podnijeti u kontradiktornom sudskom postupku protiv ugovora koji sadržava dvije odredbe iz članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Zakona DH 1 dopušteni su i može ih se meritorno ispitati samo ako, kao prvo, zajmoprimac također zatraži primjenu pravne posljedice nevaljanosti, kao drugo, on ne zatraži da se primjeni, među pravnim posljedicama apsolutne ništavosti, ona koja se sastoji od uspostave stanja koje je postojalo prije sklapanja predmetnoga ugovora i, kao treće, zajmoprimac izvrši poravnanje računa u vezi s nepošteno zahtijevanim iznosima.

39

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta tri uvjeta ne primjenjuju se na tužbe koje se odnose na ugovore o zajmu sklopljene s potrošačima koji ne sadržavaju odredbu u vezi s razlikom u tečaju ili odredbu o mogućnosti jednostrane izmjene. Odredbe na snazi u ovom slučaju, osobito članak 239/A stavak 1. Starog građanskog zakonika i članak 6:108 Građanskog zakonika ne zahtijevaju to da tužitelj navede pravne posljedice za koje želi da ih nacionalni sud izvede iz eventualne djelomične ili potpune nevaljanosti predmetnog ugovora o zajmu niti to da kvantificira svoje zahtjeve u obliku poravnanja računa poput onoga koji se traži spornim pravilima.

40

Budući da je, prema nacionalnom pravu, na potrošaču da poštuje posebne uvjete u slučaju spora iz članka 37. Zakona DH 2 da bi bilo dopušteno pokrenuti taj spor i da bi potrošač mogao ishoditi meritornu odluku, sud koji je uputio zahtjev je od potonjega zatražio da dopuni svoj zahtjev na temelju te odredbe. Nasuprot tomu, postupak primjenjiv na slučajeve iz prethodne točke ne podvrgava potrošača takvim zahtjevima.

41

U tom pogledu, treba međutim napomenuti da je, radi utvrđivanja primjenjuju li se ti postupci na slične situacije, u smislu sudske prakse navedene u točki 35. ove presude, jedino na nacionalnom sudu, koji izravno poznaje primjenjiva postupovna pravila, da ispita jesu li predmetne tužbe slične kada je riječ o njihovu predmetu, osnovi i bitnim značajkama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 12. veljače 2015., Baczó i Vizsnyiczai, C‑567/13, EU:C:2015:88, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

42

U tim okolnostima, ako se utvrdi njihova sličnost, treba ispitati jesu li postupovna pravila za tužbe koje se temelje na Direktivi 93/13, poput onih u glavnom postupku, manje povoljna od onih za tužbe koje se temelje isključivo na nacionalnom pravu.

43

Kao što je u bitnome naveo nezavisni odvjetnik u točki 47. svojeg mišljenja, uvođenje dodatnih postupovnih zahtjeva za potrošača koji svoja prava temelji na pravu Unije ne podrazumijeva, samo po sebi, da su ta postupovna pravila za njega manje povoljna. Potrebno je, naime, analizirati situaciju uzimajući u obzir mjesto predmetnih postupovnih odredbi u postupku u cjelini, odvijanje tog postupka i posebnosti tih odredbi pred nacionalnim sudovima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. lipnja 2013., Agrokonsulting-04, C‑93/12, EU:C:2013:432, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

44

U tom pogledu, iz samog teksta članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Zakona DH 1 proizlazi to da mađarski zakonodavac želi smatrati nepoštenima dvije vrste odredbi sadržane u većini ugovora o zajmu izraženom u stranoj valuti sklopljenih između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge, jednu koja se odnosi na razliku u tečaju i drugu koja sadržava odredbu o mogućnosti jednostrane izmjene. U skladu s objašnjenjima koja je podnijela mađarska vlada, s ciljem izračuna, primjenom službenog tečaja koji je za dotičnu stranu valutu odredila Mađarska narodna banka, viška plaćanja na strani potrošača zbog nepoštenosti tih odredbi, financijska institucija sastavlja poravnanje računa koje potrošač može, po potrebi, osporavati.

45

Iz spisa podnesenoga Sudu proizlazi da, uzimajući u obzir velik broj ugovora o zajmu izraženom u stranoj valuti sklopljenih s potrošačima u Mađarskoj, koji sadržavaju dvije odredbe navedene u prethodnoj točki, nacionalni zakonodavac je, osobito donošenjem Zakona DH 2, namjeravao skratiti i pojednostavniti postupak koji se treba provoditi pred nacionalnim sudovima. Naime, u sličnim predmetima koji ne obuhvaćaju prava koja proizlaze iz prava Unije, utvrđivanje ništavosti jedne ili više nepoštenih odredbi nije samo po sebi dovoljno za konačno rješavanje spora jer je potreban drugi postupak ako potrošač želi da nacionalni sud utvrdi prave posljedice djelomične ili potpune nevaljanosti predmetnoga ugovora i odredi neopravdano plaćene iznose.

46

Usto, iz članka 38. stavka 6. Zakona DH 2 proizlazi to da poravnanje računa koje provede financijska institucija postaje konačno u mjeri u kojoj ga ne ospori potrošač. U skladu s obrazloženjima mađarske vlade podnesenima tijekom rasprave, nije na potrošaču da izračuna višak plaćanja, osim u slučaju kad se on poziva na nevaljanost drugih navodno nepoštenih odredbi, različitih od dviju odredbi iz tih zakona. U tom slučaju je na potrošaču da specificira iznos za koji smatra da ga je neopravdano platio zbog primjene tih drugih odredbi.

47

Međutim, takav zahtjev koji je, prema mišljenju mađarske vlade, samo poseban izraz općeg pravila primjenjivog u građanskom procesnom pravu, prema kojem postavljeni zahtjev treba biti precizan i kvantificiran, nije manje povoljan od pravila primjenjivih na slične tužbe koje se temelje na nacionalnom pravu, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

48

U tim uvjetima, postupovne zahtjeve o kojima je riječ u glavnom predmetu, s obzirom na njihovo mjesto u sustavu koji je uspostavio mađarski zakonodavac s ciljem rješavanja, u razumnom roku, prevelikoga broja sporova koji postoje u vezi s ugovorima o zajmu izraženom u stranoj valuti i koji sadržavaju nepoštene odredbe, ne treba, u načelu, kvalificirati kao manje povoljne od onih u vezi sa sličnim tužbama koje se ne odnose na prava koja proizlaze iz prava Unije. Stoga, ovisno o provjerama za koje se traži da ih izvrši sud koji je uputio zahtjev, takve zahtjeve ne treba smatrati neusklađenima s načelom ekvivalentnosti.

49

Kada je riječ, kao drugo, o načelu djelotvorne sudske zaštite, treba također navesti to da obveza država članica da uvedu postupovna pravila, kojima se omogućava osiguravanje poštovanja prava koja stranke imaju na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih ugovornih odredaba, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje. Ta zaštita mora vrijediti kako u području određivanja sudova koji su nadležni za tužbe utemeljene na pravu Unije tako i što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila vezanih za takve tužbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. kao i navedenu sudsku praksu).

50

Međutim, Sud je već priznao da zaštita potrošača nije apsolutna (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 47.). Stoga, činjenica da jedan postupak sadržava određene postupovne zahtjeve koje potrošač mora poštovati da bi ostvario svoja prava ne znači da on nema djelotvornu sudsku zaštitu. Štoviše, iako u postupku povodom spora između prodavatelja robe ili pružatelja usluge te potrošača Direktiva 93/13 nalaže pozitivnu intervenciju nacionalnog suda pred kojim se vodi postupak, nezavisnu od samih ugovornih strana, poštovanje načela djelotvorne sudske zaštite ne protivi se, u načelu, tomu da sudac od potrošača zatraži podnošenje određenih dokaza u korist njegovih navoda (vidjeti analogijom presudu od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary, C‑32/14, EU:C:2015:637, t. 62.)

51

Iako je točno da postupovna pravila u glavnom predmetu od potrošača zahtijevaju dodatni trud, valja ipak navesti da su ta pravila, u dijelu u kojem se njima namjerava rasteretiti pravosudni sustav, odgovor na, zbog količine sporova u pitanju, izvanrednu situaciju i da se njima želi ostvariti opći cilj dobrog sudovanja. Ta pravila imaju, sama po sebi, prednost pred pojedinačnim interesima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 12. veljače 2015., Baczó i Vizsnyiczai, C‑567/13, EU:C:2015:88, t. 51. i navedenu sudsku praksu) ako ne prelaze ono što je nužno za ostvarivanje njihova cilja.

52

U ovom slučaju, s obzirom na cilj rasterećivanja pravnog sustava, ne proizlazi, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da su pravila koja obvezuju potrošača da podnese kvantitativno definiran zahtjev koji se sastoji, barem djelomično, od poravnanja računa koji je sastavila predmetna financijska institucija i da precizira pravnu posljedicu čiju primjenu traži od suda u slučaju da je ugovor o zajmu o kojem je riječ, ili neke njegove odredbe, nevaljan, toliko složena i da sadržavaju toliko teške zahtjeve da bi ta pravila nerazmjerno utjecala na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu potrošača.

53

Usto, u dijelu koji se odnosi na pitanje je li to što potrošač ne može tražiti od suda nalaganje uspostave stanja koje je postojalo prije sklapanja predmetnog ugovora o zajmu, s obzirom na to da se člankom 37. Zakona DH 2 predviđa to da se nevaljanost ugovora o zajmu iz Zakona DH 1 može zatražiti samo ako se istodobno zatraži da se utvrdi valjanost ugovora ili to da ostaje na snazi barem do donošenja odluke nacionalnog suda, protivno pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri može li se u takvim okolnostima, u skladu sa sudskom praksom Suda iz točke 34. ove presude, smatrati da utvrđenje nepoštenosti odredbi iz tih ugovora omogućava uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da te nepoštene odredbe nisu postojale, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedenih nepoštenih odredbi.

54

S tim u vezi, u odgovoru na pitanja Suda društvo ERSTE Bank i mađarska vlada na raspravi su izjavili da potrošač može tijekom posebnog postupka iz članka 37. Zakona DH 2 ne samo zatražiti naknadu neosnovano plaćenih iznosa zbog toga što je financijska institucija primijenila dvije posebne odredbe iz članaka 3. i 4. Zakona DH 1 već također ishođenje popravljanja posljedica koje proizlaze iz toga što su na njega primijenjene druge eventualno nepoštene odredbe. U tom slučaju, ili ako postoji drugo djelotvorno pravno sredstvo dostupno potrošaču koje omogućava traženje povrata iznosa neosnovano plaćenih na temelju tih drugih odredbi, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, djelotvornost zaštite koja se traži Direktivom 93/13 ne protivi se postupovnim pravilima poput onih u glavnom predmetu.

55

S obzirom na prethodno izneseno, na prvo i drugo pitanje treba odgovoriti da članak 7. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se u načelu ne protivi nacionalni propis koji uvodi posebne postupovne zahtjeve, poput onih u glavnom postupku, za tužbe koje podnose potrošači koji su sklopili ugovore o zajmu izraženom u stranoj valuti s ugovornom odredbom o razlici između tečaja primjenjivog na isplatu zajma i onoga primjenjivog na njegovu otplatu i/ili s odredbom o mogućnosti jednostrane izmjene pod uvjetom da utvrđivanje nepoštenosti odredbi iz takvog ugovora omogućava uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala.

56

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da se ona primjenjuje i na situacije koje ne sadržavaju prekogranični element.

57

Što se tiče tog pitanja, treba podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, odredbe UFEU‑a u području slobode kretanja ne primjenjuju u situaciji u kojoj se svi elementi ograničavaju na unutarnja pitanja jedne države članice (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. studenoga 2016., Ullens de Schooten, C‑268/15, EU:C:2016:874, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

58

Međutim, kao što je naveo i nezavisni odvjetnik u točki 70. svojeg mišljenja, predmet u glavnom postupku ne odnosi se na odredbe Ugovora o slobodama kretanja, nego na zakonodavstvo Unije koje u svim državama članicama usklađuje posebno pravno područje. Stoga, pravila koja se nalaze u tom zakonodavstvu primjenjuju se neovisno o isključivo internoj prirodi situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku.

59

Iz toga slijedi da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da se ona primjenjuje i na situacije koje ne sadržavaju prekogranični element.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: