I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

B. Ugovor o Europskoj uniji

C. Ugovor o funkcioniranju Europske unije

D. Povelja Europske unije o temeljnim pravima

E. Direktiva 2000/78

F. Njemačko pravo

III. Činjenično stanje u glavnom postupku i prethodna pitanja

IV. Odluka kojom je upućeno prethodno pitanje

V. Ocjena

A. Pregled

B. Uvodna zapažanja

1. Djelatnosti vjerskih organizacija i područje primjene prava Unije

2. Pravila o primjeni Povelje i glavni postupak

3. Sudski nadzor radnih odnosa i vjerskih organizacija u Njemačkoj

C. Prvo pitanje

1. Ograničenja sudskog nadzora vjerskih organizacija koje djeluju kao poslodavci, koja proizlaze iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava

2. Članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78

(a) Uvodne napomene

(b) Ide li članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 u prilog ustavnim ograničenjima sudskog nadzora koje država članica predviđa?

(1) Tekst

(2) Kontekst i svrha

(3) Postanak

3. Članak 17. UFEU‑a

4. Zaključak u vezi s prvim pitanjem

D. Treće pitanje

E. Drugo pitanje

F. Završne napomene

VI. Odgovori na prethodna pitanja

1.

Vera Egenberger (u daljnjem tekstu: tužiteljica) se neuspješno, nakon što je pročitala oglas objavljen u studenome 2012., prijavila za posao na određeno vrijeme – u trajanju od 18 mjeseci – u Evangelisches Werk für Diakonie und Entwicklung e.V. (u daljnjem tekstu: tuženik). Riječ je o udruzi koja se isključivo bavi dobrotvornim, solidarnim i vjerskim radom, koja je uređena privatnim pravom i predstavlja pomoćnu organizaciju Evangelische Kirche in Deutschland (Evangelička crkva u Njemačkoj). U oglasu je kao jedan od zadataka na odnosnom radnom mjestu bila navedena priprema izvješća o mjeri u kojoj Njemačka poštuje Međunarodnu konvenciju Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: izvješće o rasnoj diskriminaciji). Tužiteljica je imala mnogo godina iskustva u tom području te je bila autor brojnih relevantnih publikacija ( 2 ).

2.

Tužiteljica navodi da na to radno mjesto nije primljena jer nije bila odgovarajuće vjeroispovijedi, što predstavlja povredu njezina prava na slobodu uvjerenja, kako je odraženo u članku 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), i da je bila izložena diskriminaciji na temelju uvjerenja, u suprotnosti s člankom 21. Povelje i člancima 1. i 2. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (u daljnjem tekstu: Direktiva 2000/78) ( 3 ).

3.

Budući da se argumenti tužiteljice temelje na članku 4. stavku 2. Direktive 2000/78, ovaj se spor u bitnome odnosi na razliku u postupanju na temelju uvjerenja u kontekstu „profesionalnih djelatnosti u crkvama i drugim javnim ili privatnim organizacijama, čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju”, u smislu te odredbe. Međutim, ovo je također prvi put da se od Suda traži tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 ( 4 ), što otvara složena pitanja o odnosu između te odredbe i raznih odredbi Povelje, uključujući njezina članka 22., kojim je predviđeno da „Unija poštuje kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost”, i članka 17. UFEU‑a, koji osigurava očuvanje „statusa” koji crkve i vjerske udruge ili zajednice, te svjetonazorske i nekonfesionalne organizacije, imaju na temelju prava država članica ( 5 ).

4.

Nadalje, ustanove povezane s crkvom su, kako se čini, drugi najveći poslodavac u Njemačkoj te imaju kvazimonopolistički položaj u nekim dijelovima i područjima rada ( 6 ). Stoga se ne može dovoljno naglasiti koliko je osjetljiv zadatak postizanja ravnoteže između očuvanja pravâ Unijinih vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje ( 7 ) (što su glavni razlozi kojima tuženik opravdava predmetno različito postupanje) i potrebe za djelotvornom primjenom zabrane diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja na etnički i vjerski raznolikom Unijinu tržištu rada, s druge strane, s obzirom na to da su jednak pristup zapošljavanju i profesionalnom razvoju od ključne važnosti za sve, ne samo kao sredstvo privređivanja i osiguravanja samostalnog života, nego i kao čimbenik o kojem ovisi samoispunjenje i ostvarenje osobnog potencijala pojedinca ( 8 ).

5.

Članak 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP) glasi:

„1.   Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

2.   Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

6.

Članak 4. stavak 2. UEU‑a glasi:

„Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu. Ona poštuje njihove temeljne državne funkcije, uključujući osiguranje teritorijalne cjelovitosti države, očuvanje javnog poretka i zaštitu nacionalne sigurnosti. Nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice.”

7.

Članak 10. UFEU‑a glasi:

„Pri utvrđivanju i provedbi svojih politika i aktivnosti, Unija je usmjerena borbi protiv diskriminacije na temelju spola, rase, etničkog podrijetla, religije ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.”

8.

Članak 17. UFEU‑a glasi:

„1.   Unija poštuje i ne dovodi u pitanje status koji crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama imaju na temelju nacionalnog prava.

2.   Unija jednako poštuje status koji na temelju nacionalnog prava imaju svjetonazorske i nekonfesionalne organizacije.

3.   Priznajući njihov identitet i njihov specifični doprinos, Unija održava otvoren, transparentan i redovit dijalog s tim crkvama i organizacijama.”

9.

Članak 10. Povelje naslovljen je „Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi”. Članak 10. stavak 1. glasi:

„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. To pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima.”

10.

Članak 22. Povelje naslovljen je „Kulturna, vjerska i jezična raznolikost” te glasi:

„Unija poštuje kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost.”

11.

U članku 52. stavku 3. Povelje predviđeno je:

„U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.”

12.

Članak 53. Povelje, naslovljen „Razina zaštite”, predviđa:

„Nijedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije […], Europsk[a] konvencij[a] za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ustavi država članica.”

13.

Uvodna izjava 24. Direktive 2000/78 glasi:

„Europska unija je u svojoj Deklaraciji br. 11 o statusu crkava i nekonfesionalnih organizacija, koja je prilog Završnom aktu Ugovora iz Amsterdama, izričito potvrdila da poštuje i ne dovodi u pitanje status koji crkve i vjerske udruge ili zajednice imaju u državama članicama sukladno nacionalnom pravu te da jednako poštuje status filozofskih i nekonfesionalnih organizacija. Imajući to u vidu, države članice mogu zadržati ili donijeti posebne odredbe o stvarnim, legitimnim i opravdanim profesionalnim uvjetima koji mogu biti pretpostavka za obavljanje pojedine profesionalne djelatnosti.”

14.

Članak 1. Direktive 2000/78, naslovljen „Svrha”, glasi:

„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”

15.

Članak 2. Direktive 2000/78 naslovljen je „Pojam diskriminacije”. Njegov stavak 1. glasi:

„Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.”

16.

U članku 2. stavku 2. točki (a) predviđeno je:

„Za potrebe stavka 1.:

17.

Članak 4. naslovljen je „Uvjeti za obavljanje zanimanja”. U prvom podstavku stavka 2. tog članka predviđeno je:

„Države članice mogu zadržati na snazi svoje nacionalno zakonodavstvo na datum donošenja ove direktive ili predvidjeti buduće zakonodavne odredbe za preuzimanje nacionalne prakse kakva postoji na datum donošenja ove direktive, u skladu s kojom, kod profesionalnih djelatnosti u crkvama i drugim javnim ili privatnim organizacijama, čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, različito postupanje zbog vjere ili uvjerenja određene osobe ne predstavlja diskriminaciju u slučaju kada, zbog prirode tih djelatnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje određene osobe predstavlja stvarni, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje tog zanimanja, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te [odnosne] organizacije. Takvo se različito postupanje provodi uzimajući u obzir ustavne odredbe i načela država članica, kao i opća načela prava Zajednice te ne bi trebala služiti kao opravdanje za diskriminaciju na temelju nekog drugog razloga.”

18.

U članku 4. stavcima 1. i 2. Grundgesetza (Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, u daljnjem tekstu: GG) predviđeno je:

„(1)   Sloboda vjere i savjesti te sloboda izražavanja vjerskih i filozofskih uvjerenja nepovredivi su.

(2)   Jamči se sloboda prakticiranja vjere.”

19.

U članku 140. GG‑a predviđeno je da su članci 136. do 139. i 141. Verfassung des Deutschen Reichesa (Ustav Njemačke Države, u daljnjem tekstu: WRV), sastavni dio Temeljnog zakona. Glavne odredbe članka 137. WRV‑a predviđaju sljedeće:

„(1)   Ne postoji državna crkva.

(2)   Jamči se sloboda osnivanja vjerskih organizacija. […]

(3)   Vjerske organizacije neovisno uređuju i obavljaju svoje djelatnosti, unutar granica zakona koji se na svih primjenjuje. Svoje službenike određuju bez uplitanja središnje vlasti ili lokalnih tijela.

[…]

(7)   Udruge čija je svrha promicanje određenih filozofskih uvjerenja u zajednici imaju isti status kao vjerske organizacije.

[…]”

20.

Članak 1. Allgemeine Gleichbehandlungsgesetza (Opći zakon o jednakom postupanju; u daljnjem tekstu: AGG) glasi:

„Cilj ovog zakona je sprječavanje ili uklanjanje svake diskriminacije na temelju rase, etničkog podrijetla, spola, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.”

21.

Članak 7. stavak 1. AGG‑a glasi:

„Zaposlenici ne smiju trpjeti diskriminaciju na temelju razloga iz točke 1.; ova zabrana se također primjenjuje kada osoba odgovorna za diskriminaciju samo pretpostavlja da u okviru diskriminirajuće radnje postoji jedan od razloga iz točke 1. ( 9 )”

22.

Članak 9. stavak 1. AGG‑a glasi:

„Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 8. [ovog zakona], različito postupanje na temelju vjere ili uvjerenja dopušteno je i u kontekstu zapošljavanja pri vjerskim organizacijama, s njima povezanim ustanovama, neovisno o njihovu pravnom obliku, ili pri udrugama čija je svrha promicati vjeru ili uvjerenje u zajednici, kada određena vjera ili uvjerenje, sukladno poimanju samog poslodavca, a s obzirom na njegovo pravo na autonomiju ili zbog prirode njegovih djelatnosti, predstavlja opravdan uvjet za obavljanje zanimanja.”

23.

U oglasu koji se razmatra u glavnom postupku bilo je navedeno sljedeće:

„Uvjet za zaposlenje je pripadnost Evangeličkoj crkvi ili crkvi koja pripada Arbeitsgemeinschaftu Christlicher Kirchen in Deutschland (Udruga kršćanskih crkava u Njemačkoj) i prihvaćanje dobrotvornih ciljeva. Molimo da u životopisu istaknete svoju pripadnost.”

24.

U oglasu je među zadacima odnosnog radnog mjesta bilo navedeno osobno predstavljanje, unutar okvira projekta, Đakonije Njemačke vanjskom političkom svijetu, javnosti i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, te suradnja s relevantnim tijelima. Kao jedan od zadataka navedeno je i pružanje informacija Đakoniji Njemačke i koordinacija procesa oblikovanja mišljenja unutar te organizacije.

25.

Kako je gore navedeno, tužiteljica, koja ne pripada nijednoj vjerskoj zajednici, neuspješno se prijavila na objavljeni oglas. Osoba koja je u konačnici zaposlena svoju je vjersku pripadnost opisala kao „protestantski kršćanin, pripadnik berlinske regionalne crkve”.

26.

Tužiteljica je podnijela tužbu Arbeitsgerichtu Berlin (Radni sud, Berlin) za naknadu štete u iznosu od najmanje 9788,65 eura. Arbeitsgericht (Radni sud) utvrdio je da je tužiteljica bila izložena diskriminaciji, ali joj je dodijelio naknadu štete u iznosu od samo 1957,73 eura. Predmet je po žalbi dospio pred Landesarbeitsgericht Berlin‑Brandenburg (Zemaljski radni sud, Berlin‑Brandenburg), a potom pred Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud).

27.

Budući da taj sud dvoji oko pravilnog tumačenja prava Unije u predmetnim okolnostima, uputio je Sudu sljedeća prethodna pitanja na temelju članka 267. UFEU‑a:

28.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužiteljica, tuženik, njemačka i irska vlada i Europska komisija. Sve navedene stranke, osim irske vlade, sudjelovale su na raspravi održanoj 18. srpnja 2017.

29.

U glavnom postupku nesporno je da je Njemačka, odgovarajućim odredbama AGG‑a, odabrala mogućnost iz prvoga podstavka članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 da „zadrži na snazi svoje nacionalno zakonodavstvo na datum donošenja Direktive 2000/78” ili da „predvidi buduće zakonodavne odredbe za preuzimanje nacionalne prakse” kakva postoji na taj datum u području „stvarnih, legitimnih i opravdanih uvjeta za obavljanje zanimanja” ( 10 ). Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da tužiteljica tvrdi da je u postupku odabira kandidatâ poput spornog suprotno zabrani diskriminacije predviđenoj u članku 7. stavku 1. AGG‑a, barem ako se tumači u skladu s pravom Unije, u obzir uzeti vjeru, a iz oglasa jasno proizlazi da je to učinjeno. Ta se diskriminacija nije mogla opravdati člankom 9. stavkom 1. AGG‑a. Također jasno proizlazi da tuženik pripadnost određenoj vjeri nije odredio kao uvjet u svim svojim oglasima za posao i da je sporni oglas financiran, među ostalim, sredstvima za projekt koja su osigurale treće strane nepovezane s crkvom.

30.

Tuženik smatra da je sporna razlika u postupanju na temelju vjere opravdana na temelju članka 9. stavka 1. AGG‑a. Pravila kojima je uređena
Evangelička crkva u Njemačkoj predviđaju da pripadnost kršćanskoj crkvi predstavlja bitan uvjet za uspostavu radnog odnosa. Pravo određivanja takvog uvjeta dio je prava crkava na samoodređenje, koje je zaštićeno njemačkim ustavnim odredbama, odnosno člankom 140. GG‑a u vezi s člankom 137. stavkom 3. WRV‑a. To je u skladu s pravom Unije, osobito s obzirom na članak 17. UFEU‑a. Osim toga, pripadnost vjeri predstavlja, u skladu s vlastitim poimanjem tužene organizacije, opravdan uvjet za obavljanje zanimanja zbog prirode odnosne djelatnosti.

31.

U pogledu prvog pitanja, u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navedeno je da je bila izričita želja njemačkog zakonodavca da se članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 u domaće pravo prenese na način da se zadrže postojeće zakonske odredbe i prakse; nacionalni zakonodavac je tako odlučio uzimajući u obzir sudsku praksu Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud) te je izričito uputio na članak 140. GG‑a u vezi s člankom 137. stavkom 3. WRV‑a, odredbe koje pružaju „povlasticu na samoodređenje”. Stoga, sudski nadzor u kontekstu članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 u njemačkom pravu ograničen je na nadzor uvjerljivosti, koja ovisi o vlastitom poimanju vjere određenoj uvjerenjem. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita je li takvo tumačenje članka 9. stavka 1. AGG‑a u skladu s pravom Unije.

32.

U pogledu drugog pitanja, sud koji je uputio zahtjev ističe da ustaljena sudska praksa Suda otvara pitanje je li zabrana diskriminacije na temelju vjere subjektivno pravo koje zahtijeva da se odbije primjena neusklađenih pravila države članice, čak i u sporovima između dviju privatnih stranaka ( 11 ). Međutim, još nije odlučeno primjenjuje li se to kada se poslodavac poziva na primarno pravo Unije, kao što je članak 17. UFEU‑a, da bi opravdao diskriminaciju na temelju vjere.

33.

Što se tiče trećeg pitanja, traži se pojašnjenje na koji su način za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 relevantni kriteriji koji su uspostavljeni sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava u pogledu onog što se u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje naziva sukobima odanosti nastalima zbog uvjerenja u kontekstu postojećih radnih odnosa. Ti kriteriji uključuju, osobito, narav dotičnog radnog mjesta ( 12 ), povezanost dotične djelatnosti s proklamiranim ciljem ( 13 ) i zaštitu prava drugih, primjerice interesa katoličkog sveučilišta da katolička uvjerenja budu sastavni dio naobrazbe koju pruža ( 14 ). Europski sud za ljudska prava ujedno odvaguje suprotstavljena prava i interese ( 15 ).

34.

Svoju ću analizu započeti analizom triju uvodnih pitanja.

35.

Kao prvo, razmotrit ću je li za odgovor na prethodna pitanja potrebno ispitati je li se tuženik bavio „gospodarskim djelatnostima” kada je oglasom uputio poziv za zapošljavanje pripadnika pojedinih kršćanskih crkava radi pripreme izvješća o rasnoj diskriminaciji i njegova stručnog iznošenja te u konačnici izabrao odgovarajuću osobu.

36.

Kao drugo, detaljno ću objasniti na koji su način i zašto članak 52. stavak 3. i članak 53. Povelje ključni za rješavanje pravnih problema u glavnom postupku. U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, u mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz te konvencije. Dodaje se da ta odredba „ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu”. Dio članka 53. koji je od ključnog značenja odnosi se na navod, kako ga je Sud protumačio u presudi Melloni ( 16 ), da se ni jedna odredba „ove Povelje ne smije […] tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije i […] ustavidržava članica”.

37.

Kao treće, istaknut ću nedosljednosti u materijalu koji je sudu pružen u vezi s točnim sadržajem njemačkog prava, kako je objašnjeno u sudskoj praksi Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud), koje se odnosi na ograničenje sudskog nadzora vjerskih organizacija koje se pozivaju na crkvenu povlasticu na samoodređenje u kontekstu radnog prava.

38.

Potom ću pružiti odgovore na prethodna pitanja. Prvo ću odgovoriti na prvo i treće pitanje, jer se u njima u biti traži tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 s obzirom na primarno pravo Unije, uključujući članak 17. UFEU‑a, i relevantnu sudsku praksu Suda i Europskog suda za ljudska prava.

39.

U odgovoru na prvo pitanje razmotrit ću je li spominjanje „statusa” vjerskih organizacija na temelju nacionalnog prava u članku 17. UFEU‑a i ustavnih odredbi i načela u članku 4. stavku 2. prvom podstavku Direktive 2000/78 ( 17 ) dovoljno da pravo država članica bude isključivo mjerodavno u pogledu statusa vjerskih organizacija te da, u kontekstu glavnog postupka u Njemačkoj, opravda nejednako postupanje na temelju vjere ili uvjerenja u radnim odnosima, u pogledu opsega i temeljitosti sudskog nadzora u kojem zaposlenik ili potencijalni zaposlenik ( 18 ) osporava mogućnost da se vjerska organizacija poziva na članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78.

40.

Pri određivanju, sukladno trećem pitanju, „zahtjeva” (koje za potrebe analize preferiram nazivati relevantnim „čimbenicima”) u pogledu prirode djelatnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju koje treba uzeti u obzir u ocjeni predstavljaju li određeni uvjeti stvarne, legitimne i opravdane uvjete za obavljanje zanimanja, s obzirom na sustav vrijednosti organizacije u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78, oslonit ću se na analizu pripremljenu u odgovoru na prvo pitanje.

41.

Drugo pitanje, koje ću posljednje razmatrati, odnosi se na posljedice koje će, u smislu pravnih lijekova, nastati ako tumačenje odredbi prava Unije relevantnih za rješavanje predmetnog spora ne bude dosljedno tekstu relevantnih odredbi njemačkog prava, u mjeri da potonje nije moguće protumačiti u skladu s pravom Unije.

42.

To se pitanje javlja jer je temeljno pravo predviđeno pravom Unije da se ne bude izložen diskriminaciji na temelju uvjerenja konkretizirano u direktivi Unije ( 19 ), a glavni postupak odnosi se na horizontalnu situaciju u kojoj se obje stranke spora na tu direktivu pozivaju jedna protiv druge; tužiteljica je pojedinačna privatna stranka, a tuženik je udruga uređena privatnim pravom ( 20 ). Tužiteljica se protiv tuženika poziva na članke 1. i 2. Direktive 2000/78, dok se tuženik protiv tužiteljice poziva na članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78. Međutim, Sud je više puta zaključio da direktiva ne može sama po sebi pojedincu nametati obvezu te se na nju nije moguće pozivati protiv pojedinca ( 21 ).

43.

Obveza sudova države članice da pravo države članice tumače sukladno pravu Unije ima daljnja ograničenja. Tako, obveza nacionalnog suda da se prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila domaćeg prava osloni na pravo Unije ograničena je općim pravnim načelima i ne može biti temelj za tumačenje nacionalnog prava koje je contra legem ( 22 ).

44.

Posljedično, taj izraz klasične zabrane horizontalnog izravnog učinka direktiva u sukobu je s jednim drugim pravilom razvijenim u sudskoj praksi Suda. U skladu s njim, iako je temeljno pravo da se ne bude izložen diskriminaciji na temelju dobi konkretizirano u direktivi Unije, ono svejedno ima horizontalan izravan učinak utoliko što se treba odbiti primjena svih nacionalnih mjera koje mu nisu sukladne, čak i mjera contra legem te čak i u sporovima između privatnih stranaka ( 23 ).

45.

Dakle, sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem želi doznati spada li zabrana diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja u istu kategoriju prava kao zabrana diskriminacije na temelju dobi, što bi značilo da će sud koji je uputio zahtjev morati odbiti primjenu svih nacionalnih mjera koje nisu u skladu s pravom EU (osobito s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78), neovisno o horizontalnoj naravi spora koji se pred njim vodi ( 24 ). Nadalje, iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje, ako ne iz samog drugog pitanja, jasno proizlazi da sud koji je uputio zahtjev traži i smjernice u vezi s tim je li članak 17. UFEU‑a na bilo koji način relevantan za tu ocjenu.

46.

Vjera nije bila predmet ni jednog od triju ugovora kojima je uspostavljena Europska ekonomska zajednica, Europska zajednica za ugljen i čelik i Europska zajednica za atomsku energiju. Osim toga, zbog, kakvima se danas doimaju, skromnih ciljeva Rimskog ugovora, kojem je svrha u biti bila ostvarenje gospodarske integracije ( 25 ), ranom sudskom praksom Suda utvrđene su okolnosti u kojima sudjelovanje u zajednici utemeljenoj na vjeri ili drugom obliku filozofije spada u područje primjene prava Zajednice zbog isključivo gospodarskih razloga.

47.

Sud je u presudi iz 1988., Steymann, utvrdio da sudjelovanje u zajednici utemeljenoj na vjeri ili drugom obliku filozofije spada u područje primjene prava EEZ‑a u mjeri u kojoj se takvo sudjelovanje može „smatrati gospodarskom djelatnošću u smislu članka 2. Ugovora” ( 26 ), dok je nezavisni odvjetnik Slynn u mišljenju iz iste godine u predmetu Humbel i Edel naveo da vjerske organizacije „zapošljavaju ljude te plaćaju za grijanje i rasvjetu” te da „ponekad i naplaćuju određene usluge”. Međutim, nezavisni odvjetnik Slynn naglasio je da je „ključan kriterij pružaju li se usluge u okviru gospodarske djelatnosti” ( 27 ).

48.

Međutim, nadležnost Unije je s kasnijim izmjenama prestala biti ograničena isključivo na pitanja povezana s gospodarskom integracijom ( 28 ), tako da okolnost bavi li se vjerska organizacija „gospodarskom djelatnošću” nije uvijek relevantna za dotičnu granu materijalnog prava. Primjerice, takve su se organizacije borile protiv ograničenja slobodnog kretanja koja su utjecala na njihove interese, a koja su države članice nastojale opravdati razlozima javnog poretka ( 29 ), koji se mogu odnositi na pitanja „moralne i filozofske naravi” ( 30 ). U skladu s trenutnim ustavnim okvirom Europske unije, i vjerske organizacije ( 31 ) i pojedinačni tužitelji ( 32 ) mogu se pozivati na zaštitu koju pruža članak 10. Povelje kako bi svoje pravo na slobodu vjere zaštitili u odnosu na akte institucija, tijela, ureda i agencija Unije ( 33 ) i država članica kada provode pravo Unije ( 34 ), neovisno o tome jesu li takve mjere namijenjene uređenju gospodarskih djelatnosti. Isto vrijedi i u sporovima horizontalne naravi, poput onog u glavnom postupku, u kojima je pravo države članice potrebno protumačiti što je više moguće u skladu s direktivom ( 35 ).

49.

Stoga, neovisno o argumentima koje je zastupnik Komisije iznio na raspravi, zauzeo sam stajalište da za odgovor na prethodna pitanja nije relevantna okolnost je li se tuženik bavio gospodarskom djelatnošću kada je putem oglasa zatražio pomoć u pripremi izvješća o rasnoj diskriminaciji, pri čemu je oglas bio upućen samo kandidatima koji su pripadali definiranoj kategoriji kršćanskih vjera, ni okolnost da je izabrao kandidata iz jedne od tih kategorija.

50.

Pristup koji Komisija zagovara doista može rezultirati neopravdanim smanjenjem područja primjene ratione materiae članka 17. UFEU‑a, tako da bi se isti na crkve, vjerske organizacije ili zajednice, te svjetonazorske i nekonfesionalne organizacije, koje taj status imaju na temelju nacionalnog prava, primjenjivao samo kada obavljaju gospodarske djelatnosti. Osim toga, mogao bi smanjiti područje primjene ratione materiae prava Unije u odnosu na te organizacije na način koji nije u skladu sa suvremenim modelom Unijinih nadležnosti, kako su predviđene UEU‑om i UFEU‑om.

51.

Primjerice, treba li vjerska organizacija koja gradi veliki centar za bogoslužje biti izuzeta iz zahtjeva Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš ( 36 ) samo zato što odnosni objekt neće imati komercijalnu svrhu te će se koristiti isključivo za bogoslužje, zbog čega se za odnosnu vjersku organizaciju neće smatrati da obavlja gospodarske djelatnosti? Na to se pitanje nužno mora negativno odgovoriti ( 37 ).

52.

Povelja se u glavnom postupku treba primijeniti u skladu sa sljedećim pravilima.

53.

Kao prvo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pravila sekundarnog prava Unije treba tumačiti i primjenjivati uz poštovanje temeljnih prava ( 38 ). Sud je također utvrdio da „pravo zajamčeno […] člankom 10. stavkom 1. [Povelje] odgovara pravu zajamčenom člankom 9. EKLJP‑a te, sukladno članku 52. stavku 3. Povelje, ima isto značenje i opseg primjene kao i potonj[e]” ( 39 ). Člankom 52. stavkom 3. nastoji se osigurati usklađenost prava sadržanih u Povelji i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om, a da to ne ugrožava autonomnost prava Unije i Suda Europske unije ( 40 ). Posljedično, pravo vjerskih zajednica kao što je tuženik na autonomno postojanje zajamčeno je do „praga minimalne zaštite” ( 41 ) utvrđenog u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Taj vanjski aspekt vjere (forum externum) mora se uzeti u obzir prilikom tumačenja članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 i članka 17. UFEU‑a.

54.

Kao drugo, istovremeno, budući da je člankom 9. EKLJP‑a zajamčen i unutarnji aspekt (forum internum) slobode vjere i uvjerenja ( 42 ), koji uključuje slobodu da se ne bude dijelom niti jedne vjere ( 43 ), u ocjeni je li tužiteljica, u smislu prava Unije, bila izložena nezakonitoj diskriminaciji ili pak opravdanom jednakom postupanju jednako se mora uzeti u obzir i tumačenje članaka 1. i 2. Direktive 2000/78 s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na taj dio članka 9. EKLJP‑a ( 44 ). Naravno, i tužiteljica i tuženik imaju, u skladu s člankom 47. Povelje, pravo na djelotvoran pravni lijek kako bi ostvarili svoja prava ( 45 ).

55.

To me dovodi do trećeg načina na koji je Povelja relevantna za glavni postupak. I u sudskoj praksi Suda i u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava ustaljeno je da, u slučaju sukoba ili konkurencije između pravâ, sudovi imaju bitnu funkciju da temeljito odvagnu suprotstavljene interese ( 46 ). Isti se pristup nužno mora upotrijebiti za rješavanje spora u glavnom postupku, u kojem ne postoji izravni sukob između pojedinca i države u pogledu zaštite temeljnih prava, ali u kojem je potonja zaštitnik suprotstavljenih prava ( 47 ).

56.

Stoga se članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 može smatrati zakonodavnim izrazom, na razini Unije, tuženikova prava na autonomiju i samoodređenje, kako je zaštićeno člancima 9. i 11. EKLJP‑a, pri čemu je izraz „uzimajući u obzir sustav vrijednosti te [dotične] organizacije” ključan element članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 koji se mora tumačiti s obzirom na relevantnu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. Članci 1. i 2. Direktive 2000/78 su zakonodavni izraz tužiteljičinog prava da ne bude izložena diskriminaciji na temelju vjere ili uvjerenja, kako je zaštićeno člancima 9. i 14. EKLJP‑a, pri čemu članak 2. stavak 5. Direktive 2000/78, i mogućnost koju daje državama članicama da zadrže mjere koje su potrebne zbog, među ostalim, „zaštite prava i sloboda drugih ljudi”, upućuje na dužnost sudova da odvagnu međusobno suprotstavljena prava kada se takva pojave ( 48 ).

57.

Kao četvrto, još je jedan element članka 52. stavka 3. Povelje, zajedno s tekstom njezina članka 53., od središnje važnosti za pristup koji se treba upotrijebiti u pogledu pitanjâ iz glavnog postupka. U članku 52. stavku 3. dalje se navodi da ta odredba „ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu”, dok članak 53., naslovljen „Razina zaštite”, predviđa, među ostalim, da se ni jedna odredba Povelje „ne smije […] tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije i […] ustavi država članica” ( 49 ).

58.

U pogledu „šire zaštite” koju Unija može pružiti na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, kako će biti prikazano u odgovoru na prvo pitanje u odjeljku V. C u nastavku, potrebno je razmotriti predstavljaju li članak 17. UFEU‑a i članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 primjere u kojima je Unija odlučila pružiti „širu zaštitu” od one predviđene EKLJP‑om u pogledu opsega i temeljitosti sudskog nadzora odluka u kojem vjerske organizacije kao što je tuženik žele ostvariti svoje pravo na autonomiju i samoodređenje, dok se u kontekstu trećeg pitanja moraju odrediti čimbenici koje sud treba primijeniti kada pravo da se ne bude izložen diskriminaciji na temelju vjere ili uvjerenja, zaštićeno člancima 1. i 2. Direktive 2000/78 ( 50 ), odvaguje u odnosu na pravo na samoodređenje i autonomiju vjerskih organizacija, priznato člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78.

59.

U vezi s člankom 53. Povelje, Sud je u presudi Melloni utvrdio da tu odredbu treba tumačiti na način da primjena standarda zaštite temeljnih prava koji proizlaze iz ustavnog poretka države članice nije dopuštena kada ugrožava „nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije” na području te države ( 51 ).

60.

Međutim, tuženik upravo to traži od suda koji je uputio zahtjev, navodeći da slabiji učinak zabrane diskriminacije na temelju uvjerenja, zajamčene člancima 1. i 2. Direktive 2000/78, kao i opširnim i jasnim pravilima o pravnim lijekovima sadržanima u toj direktivi ( 52 ), nužno proizlazi iz ograničenja, opisanih u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje, koja njemačko ustavno pravo nameće na sudski nadzor opravdanja nejednakog postupanja na temelju vjere ili uvjerenja u kontekstu radnih odnosa koja ističu organizacije kao što je tuženik. Stoga je potrebno ocijeniti je li takvo uređenje u skladu s pravom Unije zbog kombiniranog djelovanja članka 17. UFEU‑a i članka 4. stavka 2. Direktive.

61.

Naposljetku, važno je istaknuti da su Sudu izloženi međusobno nedosljedni opisi sadržaja sudske prakse Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud) i mjere u kojoj nameće ograničenja na sudski nadzor vjerskih organizacija koje djeluju kao poslodavci, s ciljem očuvanja njihova crkvenog prava na samoodređenje u skladu s člankom 137. WRV‑a i osobito s prvom rečenicom stavka 3. tog članka.

62.

U skladu s odlukom kojom je upućeno prethodno pitanje, u kontekstu tužbe za naknadu štete zbog diskriminacije u postupku odabira/prijave kandidata, nadzor uvjerljivosti znači da se standard koji crkva predviđa ne preispituje, nego se jednostavno prihvaća ako crkva kao poslodavac može uvjerljivo dokazati da uvjet u pogledu odabira kandidata na temelju vjere predstavlja izraz vlastitog poimanja crkve, koje određuje uvjerenje.

63.

Međutim, zastupnik Njemačke naglasio je na raspravi da Bundesverfassungsgericht (Savezni ustavni sud) nije crkve, kada djeluju kao poslodavci, oslobodio svakog sudskog nadzora, te je u tom pogledu osporio analizu iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje ( 53 ). Zastupnik Njemačke je naveo da je Savezni ustavni sud zapravo razvio dvije faze nadzora za sukobe poput onog u glavnom postupku ( 54 ).

64.

Zastupnik Njemačke je istaknuo da polaznu točku predstavlja činjenica da crkva, kada djeluje kao poslodavac, sama može prilikom zapošljavanja odlučiti za koje je djelatnosti potrebna pripadnost odnosnoj vjeri, a nadzor uvjerljivosti je prva faza. U toj fazi njemački radni sudovi mogu ocjenjivati klasifikaciju koju je izabrala crkva kao poslodavac, ali ne mogu razmatrati pitanja doktrine kao što su tumačenja svetih tekstova. Potom, u drugoj fazi, radni sudovi mogu provesti opću ocjenu, odvagujući interese crkve i njihovu slobodu vjere u odnosu na bilo koja suprotstavljena temeljna prava zaposlenika ( 55 ).

65.

Nije na Sudu da u kontekstu odluke kojom je upućeno prethodno pitanje tumači relevantne odredbe prava države članice ( 56 ). Ograničen je podjelom nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova i činjeničnim i zakonodavnim kontekstom, kako je opisan u odluci kojom mu se upućuju prethodna pitanja ( 57 ). Nakon što Sud protumači članak 17. UFEU‑a i članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78, kako se zahtijeva u prvom i trećem pitanju, sud koji je uputio zahtjev morat će utvrditi mogu li se članak 137. WRV‑a i članak 9. stavak 1. AGG‑a protumačiti u skladu s pravom Unije, a ako ne mogu, morat će primijeniti odgovor Suda na drugo pitanje.

66.

Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 tumačiti na način da poslodavac, kao u predmetnom slučaju tuženik, odnosno crkva u njegovo ime, može sam odlučiti na obvezujući način da je određena vjera kandidata, zbog prirode djelatnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, stvaran, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje zanimanja s obzirom na tuženikov sustav vrijednosti.

67.

Prvo ću provesti analizu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava koja je relevantna za ograničenja sudskog nadzora kada je pravo vjerskih organizacija na autonomiju, kako je zaštićeno člancima 9. i 11. EKLJP‑a, u sukobu s nekim drugim pravom koje je također zajamčeno EKLJP‑om, kao što je pravo na privatnost iz članka 8. Potom ću analizirati članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78, kako bih utvrdio pruža li širu zaštitu prava vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje, u smislu članka 52. stavka 3. Povelje, u pogledu opsega i temeljitosti sudskog nadzora vjerskih organizacija koje se pozivaju na to pravo u kontekstu radnih odnosa. Kao treće, s tim istim ciljem ću razmotriti i članak 17. UFEU‑a.

68.

Zaključio sam da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ne podupire ograničenje sudskog nadzora u opsegu kakav je opisan u prvom pitanju.

69.

U predmetima u kojima je sudski nadzor navodnih povreda prava zajamčenih EKLJP‑om bio ograničen pravom ugovorne stranke zbog razloga povezanih s autonomijom vjerskih organizacija, na temelju ustavne ili druge odredbe, Europski sud za ljudska prava potvrdio je da opseg sudskog nadzora koji ugovorne stranke predviđaju mora biti dostatan da se odredi jesu li poštovana druga prava zaštićena EKLJP‑om. Odvagivanje u tom smislu ne ovisi o pitanju odnosi li se spor na zapošljavanje ili na otkazivanje, baš kao što ni članak 3. Direktive 2000/78, koji utvrđuje područje njezine primjene, ne pravi tu razliku.

70.

Primjerice, u predmetu Fernández Martínez/Španjolska ( 58 ), nastavnik katoličkog vjeronauka sa sedam godina staža u tom poslu, kojeg je zapošljavalo i plaćalo španjolsko državno tijelo, pozvao se na pravo na privatni i obiteljski život, zajamčeno člankom 8. EKLJP‑a, kada njegov ugovor nije produljen jer se otkrilo da je oženjeni svećenik. U tom predmetu, u kojem se osporavao pristup Tribunala Constitucional (španjolski Ustavni sud) pitanju sudskog nadzora u kontekstu temeljnog prava Katoličke Crkve na slobodu vjere u njegovoj kolektivnoj ili društvenoj dimenziji, Europski sud za ljudska prava je, u odlomku naslova „Ograničenja autonomije [vjerskih organizacija]”, utvrdio sljedeće:

„puki navod vjerske zajednice da postoji stvarna ili potencijalna prijetnja njezinoj autonomiji nije dovoljan da svako miješanje u pravâ njezinih pripadnika na poštovanje njihova privatnog ili obiteljskog života učini sukladnim članku 8. Konvencije. Osim toga, dotična vjerska zajednica također mora dokazati, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, da je ta opasnost vjerojatna i značajna te da sporno miješanje u pravo na poštovanje privatnog života ne prelazi ono što je nužno za uklanjanje te opasnosti i da ne služi svrsi koja nije povezana s autonomijom vjerske zajednice. Također, to miješanje ne smije utjecati na sadržaj prava na privatni i obiteljski život. Nacionalni sudovi moraju osigurati da su ti uvjeti ispunjeni, tako da provedu dubinsku analizu okolnosti slučaja i temeljito odvagnu suprotstavljene interese o kojima je riječ” ( 59 ).

71.

Stoga se slažem sa stajalištem da vjerska zajednica, ako ne uspije uvjerljivo dokazati da miješanje od strane države, koje u glavnom postupku ima oblik sudske primjene propisa Unije o jednakom postupanju, predstavlja stvarnu prijetnju njezinoj autonomiji, ne može zahtijevati da se država suzdrži od uređivanja, putem nacionalnih propisa, relevantnih djelatnosti te zajednice. U tom pogledu, vjerske zajednice ne mogu biti izuzete iz nadležnosti države ( 60 ).

72.

Doista, u predmetu Schüth/Njemačka ( 61 ), u kojem su i članak 9. stavak 1. AGG‑a i članak 137. WRV‑a bili relevantni za odnosni spor, Europski sud za ljudska prava zaključio je da Njemačka nije poštovala svoje pozitivne obveze u pogledu prava na privatni i obiteljski život, zajamčenog člankom 8. EKLJP‑a, prema orguljašu i voditelju zbora katoličke župne crkve svetog Lamberta u Essenu, koji je dobio otkaz sa svojeg položaja jer je imao vanbračnu aferu iz koje se rodilo dijete. Utvrđeno je da je Njemačka povrijedila članak 8. EKLJP‑a zbog kvalitete sudskog nadzora koji je proveo nacionalni radni sud.

73.

Europski sud za ljudska prava je u presudi Schüth istaknuo kratkoću obrazloženja koje je nacionalni radni sud pružio u pogledu zaključaka koje je potrebno donijeti na temelju tužiteljeva postupanja ( 62 ), i da interesi crkve, koja je bila poslodavac, stoga nisu bili odvagnuti u odnosu na tužiteljevo pravo na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, zajamčeno člankom 8. EKLJP‑a ( 63 ).

74.

Europski sud za ljudska prava istaknuo je da radni sud nije razmotrio pitanje povezanosti tužiteljeve djelatnosti i proklamiranog cilja crkve, nego se čini da je jednostavno, bez dodatne provjere, prihvatio mišljenje odnosne crkve u tom pogledu. Europski sud za ljudska prava zaključio je da iako, u skladu s EKLJP‑om, poslodavac čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili filozofskom uvjerenju može svojim zaposlenicima nametnuti određene dužnosti u pogledu odanosti, odluka o otkazu temeljena na povredi takve dužnosti ne smije se, na temelju prava poslodavca na autonomiju, podvrgnuti samo ograničenom sudskom nadzoru od strane relevantnog nacionalnog radnog suda, u okviru kojeg se ne uzima u obzir narav odnosnog radnog mjesta niti se uključeni interesi odvaguju u skladu s načelom proporcionalnosti ( 64 ).

75.

Posljedično, Njemačka je povrijedila članak 8. EKLJP‑a, jer nije poštovala svoje navedene pozitivne obveze.

76.

U tom bih pogledu htio iznijeti dva uvodna komentara.

77.

Kao prvo, situacija iz glavnog postupka odnosi se na izravnu diskriminaciju na temelju tužiteljičina uvjerenja, odnosno činjenice da ne pripada odnosnoj crkvi. O izravnoj diskriminaciji radi se u slučaju kada se prema jednoj osobi zbog njezina uvjerenja postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja ( 65 ). Stoga, izravna diskriminacija postoji kada je navodno diskriminirajuća mjera „neodvojivo […] povezana s predmetnim razlogom za različito postupanje” ( 66 ).

78.

Stoga, za razliku od nedavnih predmeta u kojima se od Suda tražilo da ocijeni horizontalni sukob između slobode vjere, u kontekstu neizravne diskriminacije, i nekog drugog temeljnog prava, osobito slobode poduzetništva ( 67 ), tuženik se ne može pozvati na članak 2. stavak 2. točku (b) podtočku i. Direktive 2000/78 kako bi opravdao nejednako postupanje. Prema toj odredbi, ne smatra se da je riječ o neizravnoj diskriminaciji ako su predmetna odredba, mjerilo ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna. Budući da se glavni postupak tiče izravne diskriminacije, tuženiku su dostupna samo ona opravdanja koja su predviđena Direktivom 2000/78 ( 68 ). Opravdanja relevantna za glavni postupak predviđena su člankom 4. stavkom 2. i člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78 ( 69 ), tumačenima s obzirom na primarno pravo Unije te, osobito, članak 17. UFEU‑a i članak 47. Povelje ( 70 ).

79.

Kao drugo, iako prihvaćam to da članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78, kao i njezini članak 4. stavak 1. i članak 2. stavak 5., predstavlja odstupanje od načela nediskriminacije koje se mora usko tumačiti ( 71 ), sudska praksa Suda u vezi s tumačenjem teksta članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 ne može se primijeniti prilikom tumačenja teksta članka 4. stavka 2. te direktive. Potonja odredba je posebno pravilo predviđeno za posebne okolnosti u kojima vjerska organizacija obuhvaćena područjem primjene članka 3. Direktive 2000/78 zakonito može provoditi nejednako postupanje. Stoga, stavak 2. članka 4. Direktive 2000/78 uvelike se razlikuje od stavka 1. tog članka te u tumačenju prvonavedenog ne pomaže sudska praksa koja se odnosi na potonji.

80.

Primjerice, u članku 4. stavku 2. Direktive ne spominju se „značajke” povezane s vjerskim uvjerenjem, a naglasak na „značajkama” bio je ključan u tumačenju članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 ( 72 ). U članku 4. stavku 1. Direktive 2000/78 spominju se „stvarni i odlučujući” uvjeti za obavljanje zanimanja te se odstupanje od zabrane različitog postupanja na temelju razloga navedenih u članku 1. te direktive izričito uvjetuje time da takvo postupanje ima opravdanu svrhu i da bude proporcionalno. Međutim, u članku 4. stavku 2. spominju se „stvarni, legitimni i opravdani uvjeti za obavljanje zanimanja, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te [dotične] organizacije”, pri čemu se ne upućuje izravno na načelo proporcionalnosti (vidjeti dodatno odjeljak V. D. u nastavku).

81.

Priznajem da prvi podstavak članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 upućuje na prava država članica u dvama pogledima ( 73 ). Kao prvo, govori o zadržavanju zakonodavstva i usvajanju zakonodavstva koje uključuje nacionalne prakse koje su postojale u vrijeme usvajanja Direktive 2000/78.

82.

Iako to obuhvaća i članak 137. WRV‑a i članak 9. stavak 1. AGG‑a, ne mogu prihvatiti da to znači da je sudska praksa Bundesverfassungsgerichta (njemački Ustavni sud) kojom se tumače te mjere zamrznuta u vremenu usvajanja Direktive 2000/78. Takvo tumačenje ne bi bilo u skladu s tekstom članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78, koji je ionako ograničen na zakonodavstvo, i obvezu sudova države članice da po potrebi izmijene ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima te direktive ( 74 ).

83.

Kao drugo, u prvom podstavku članka 4. stavka 2. Direktive navedeno je da će se različito postupanje uređeno tom odredbom provoditi uzimajući u obzir ustavne odredbe i načela država članica (vidjeti također članak 52. stavak 4. Povelje u pogledu ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama) ( 75 ). Međutim, tekst članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 ne podupire ograničenje uloge sudova u nadzoru pozivanja vjerske organizacije na članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78, što osobito proizlazi iz činjenice da se u toj odredbi nigdje izričito ne upućuje na pravo država članica „za [potrebe] utvrđivanj[a] njezina smisla i dosega” ( 76 ). Stoga ograničenje predviđeno člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 treba autonomno tumačiti, pri čemu valja uzeti u obzir kontekst te odredbe i cilj Direktive 2000/78 ( 77 ).

84.

Osim toga, članak 2. stavak 5. Direktive 2000/78 upućuje na ulogu sudova da odvagnu uključene interese i to uzimajući u obzir činjenicu da je cilj Direktive 2000/78, kako je utvrđen u njezinoj uvodnoj izjavi 37., stvaranje „jednakih uvjeta […] u pogledu jednakosti pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja”, vodeći računa o „statusu” vjerskih organizacija na temelju prava države članice, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 24. Direktive 2000/78 i članku 17. UFEU‑a (vidjeti odjeljak V. C. 3. u nastavku).

85.

Naposljetku, u pripremnim aktima u vezi s člankom 4. stavkom 2. nisam uspio pronaći ništa što bi išlo u prilog tomu da ustavno pravo države članice ima značaj kakav tuženik navodi. Primjerice, ne postoji ni jedan konkretan prijedlog, a kamoli suglasnost, da se ograniči bilo koja odredba Direktive 2000/78 namijenjena osiguravanju stroge sudske provedbe te direktive ( 78 ) i da se umjesto toga primijene standardi sudskog nadzora predviđeni nacionalnim ustavnim pravom ( 79 ). Nigdje se ne navodi da se važna pravila o teretu dokazivanja sadržana u članku 10. Direktive 2000/78 ne trebaju primijeniti kada je njezin članak 4. stavak 2. u pitanju ( 80 ). Ne predlaže se usvajanje posebnih pravila poput onih u članku 15. Direktive 2000/78 u odnosu na Sjevernu Irsku i u odnosu na diskriminaciju na temelju vjere, ili u njezinu članku 6. koja se odnose na opravdanja različitog postupanja na temelju dobi, ili u njezinu članku 3. stavku 4. koja isključuje mogućnost da se ta direktiva, u dijelu koji se tiče diskriminacije na temelju invaliditeta ili dobi, primjenjuje na oružane snage ( 81 ).

86.

Međutim, priznajem da su u postupku sastavljanja članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 izvršene brojne izmjene ( 82 ), slično nesuglasju u pogledu članka 17. UFEU‑a koje je obilježilo konvenciju koja je dovela do usvajanja Ugovora o ustavu za Europu ( 83 ) (vidjeti dodatno odjeljak V. C. 3. u nastavku). Iz toga se može zaključiti da države članice na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 imaju široku marginu prosudbe u pogledu profesionalnih djelatnosti kod kojih – zbog njihove prirode ili okolnosti u kojima se obavljaju – vjera ili uvjerenje predstavlja stvarni, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje zanimanja ( 84 ), koja je, međutim, uvijek ograničena načinom na koji Sud tumači tu odredbu. Unatoč tomu, iz pripremnih akata ne mogu izvući ništa više od navedenog, jer oni odražavaju teške pregovore koji su u konačnici, djelomično i zbog neslaganja u vezi sa sadržajem članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78, doveli do usvajanja kompromisnog teksta ( 85 ).

87.

Stoga sam došao do zaključka da sâm članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 u svojem prvom podstavku postavlja parametre za standard sudskog nadzora koji valja primijeniti kada se osporava stajalište vjerske organizacije da nejednako postupanje na temelju uvjerenja ne dovodi do nezakonite diskriminacije. Odnosno, predstavlja li vjera ili uvjerenje određene osobe, zbog prirode djelatnosti o kojima je riječ ili okolnosti u kojima se obavljaju, stvarni, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje zanimanja, uzimajući u obzir sustav vrijednosti odnosne organizacije? Zahtjeve te odredbe izložit ću u odgovoru na treće pitanje.

88.

Kada je potrebno protumačiti odredbu sekundarnog prava Unije, prednost se, koliko je to moguće, mora dati tumačenju na temelju kojeg će odredba biti u skladu s Ugovorima i općim načelima prava Unije ( 86 ). Odredba članka 17. stavaka 1. i 2. UFEU‑a stoga je izravno relevantna za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78. Međutim, mišljenja sam da djelovanje članka 17. UFEU‑a na ustavnu strukturu Unije nije izraženo koliko tuženik tvrdi.

89.

Široj ustavnoj strukturi Unije, a osobito dubini Unijine obveze da zaštiti temeljna prava, protivno je tumačenje članka 17. stavka 1. UFEU‑a prema kojem Unija u svim zamislivim okolnostima, a osobito u slučaju u kojem status koji uživaju takve organizacije na temelju nacionalnog prava ne osigurava njihova temeljna prava „poštuje i ne dovodi u pitanje status koji crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama imaju na temelju nacionalnog prava”.

90.

To je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda. Prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa čiji je ona dio ( 87 ).

91.

Doista, minimalna razina zaštite zajamčena člankom 52. stavkom 3. Povelje, u vezi sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na pravo vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje, ima iznimno značajan učinak na tumačenje članka 17. UFEU‑a. Iako je u članku 17. stavku 1. UFEU‑a predviđeno da Unija „poštuje i ne dovodi u pitanje status koji crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama imaju na temelju nacionalnog prava”, to ne može značiti da se pravila o zaštiti autonomije crkava i drugih vjerskih organizacija koja su razvijena na temelju članaka 9. i 11. EKLJP‑a (te o kojima će se više govoriti u odjeljku V. D. u nastavku) jednostavno mogu zanemariti u slučaju snižavanja, na temelju nacionalnog prava, statusa crkava, vjerskih udruga i zajednica, ili svjetonazorskih ili nekonfesionalnih organizacija, iako tekst članka 17. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, ako se zasebno tumači, može upućivati na takvu mogućnost.

92.

U tom slučaju, i Sud i sudovi država članica, sukladno obvezama koje im nameće članak 47. Povelje te na temelju članka 19. UFEU‑a i dužnosti koju nameće državama članicama da osiguraju „pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije” ( 88 ), morali bi, unutar područja primjene prava Unije, nastaviti sa zaštitom slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi zajamčene člankom 10. Povelje, kao i slobode udruživanja zajamčene člankom 12. Povelje ( 89 ), u skladu s temeljnim pravima predviđenima pravom Unije i razinom zaštite koju sudska praksa Europskog suda za ljudska prava pruža u pogledu autonomije vjerskih organizacija. Kako je Komisija navela u svojim pisanim očitovanjima, u „pravnoj je Uniji na njezinim sudovima da paze na poštovanje” prava Unije ( 90 ).

93.

Drugim riječima, smatram da bi bilo pogrešno članak 17. UFEU‑a stavke 1. i 2. tumačiti kao neku vrstu meta načela ustavnog prava ( 91 ) koji obvezuje Uniju da u svim okolnostima poštuje status koji crkve, vjerske udruge i zajednice, ili svjetonazorske ili nekonfesionalne organizacije, imaju na temelju prava države članice. Takav pristup ne bi bio u skladu s drugim odredbama primarnog prava Unije, kao što je mehanizam predviđen člankom 7. UEU‑a za rješavanje „očite opasnosti da država članica teško prekrši” vrijednosti na kojima se Unija temelji, a koje su navedene u članku 2. UEU‑a. U obzir treba uzeti i članak 10. UEU‑a i cilj Unije da definira i provede svoje politike i djelatnosti, kao i članke 22. i 47. Povelje, pri čemu prvonavedeni podupire pluralizam, a potonji odražava opće načelo o pravu na djelotvoran pravni lijek u slučaju povrede prava i sloboda zajamčenih pravom Unije. To pravilo je u temeljna prava koja Unija jamči uvršteno preko spora koji se odnosio na povredu propisa o jednakom postupanju ( 92 ).

94.

Priznajem da je moguće tvrditi da članak 5. UEU‑a i upućivanje u istom na „supsidijarnost” idu u prilog stavu da države članice imaju isključivu nadležnost u pogledu opsega i temeljitosti sudskog nadzora radnji vjerskih organizacija kojima se vrši diskriminacija na temelju vjere i uvjerenja u kontekstu radnih odnosa, i da članak 4. stavak 2. UEU‑a naglašava obvezu Europske unije da poštuje nacionalne identitete država članica i njihove temeljne političke i ustavne strukture.

95.

Međutim, također se slažem da članak 17. UFEU‑a, iako dopunjuje i konkretizira članak 4. stavak 2. UEU‑a ( 93 ), „[sam po sebi ne podupire zaključak] da su određena stručna područja ili područja djelatnosti potpuno izuzeta iz područja primjene Direktive 2000/78. [Umjesto toga, on zahtijeva da] primjena te direktive ne smije [štetno] utjecati na nacionalni identitet država članica. Stoga se na temelju nacionalnog identiteta ne ograničava područje primjene Direktive kao takvo, nego ga je potrebno na odgovarajući način uzeti u obzir pri tumačenju načela jednakog postupanja koje je ondje navedeno te [razloga za opravdanje mogućeg različitog postupanja]” ( 94 ). Zaštita svojstvena članku 4. stavku 2. UEU‑a obuhvaća pitanja poput podjele nadležnosti između pojedinih tijela vlasti u državi članici, osobito na razini Ländera ( 95 ).

96.

Stoga, u ugovorima se nalaze odredbe primarnog prava koje nisu sročene na dovoljno obvezujući način bilo da na jednu stranu stave odvagivanje uključenih temeljnih prava koje provode i Europski sud za ljudska prava i Sud ( 96 ), bilo da isključe nadležnost Unije u pogledu sudske zaštite zabrane diskriminacije na temelju vjere, kada se vjerska organizacija poziva na članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78 ( 97 ).

97.

Ni ciljevi članka 17. UFEU‑a, koje je moguće utvrditi uvidom u postanak te odredbe ( 98 ), ne idu u prilog takvim zaključcima. O tekstu članka 17. UFEU‑a raspravljalo se na Konvenciji o Ugovoru o Ustavu za Europu ( 99 ), pri čemu se navodno žestoko lobiralo za to da se u njegovu tekstu uputi na vjersko te osobito kršćansko naslijeđe Europe ( 100 ), čemu su se jednako žestoko protivile sekularne skupine i države članice u kojima su crkva i država jasno odvojene ( 101 ). Te se napetosti odražavaju u činjenici da upućivanje na „duhovni impuls” predloženo tijekom Konvencije, na koje su prigovorile i neke vjerske skupine jer se nije izričito odnosilo na kršćanstvo, nije uključeno u završnu verziju Ugovora o Ustavu za Europu ( 102 ). U konačnici, tekst Deklaracije br. 11 priložene Ugovoru iz Amsterdama ( 103 ) (kojim su ujedno proširene ovlasti Unije u borbi protiv diskriminacije na temelju, među ostalim, vjere i uvjerenja) ( 104 ), usvojen je u okviru stavaka 1. i 2. članka 17. UFEU‑a ( 105 ), a članak 17. stavak 3. UFEU‑a je dodan kako bi se strukturirao već postojeći dijalog između institucija Unije i vjerskih zajednica ( 106 ). Doista, preambula UEU‑a vuče inspiraciju iz različitih izvora, „kulturnih, vjerskih i humanističkih”.

98.

Jasno je uočljiv nedostatak bilo kakvih dokaza o namjeri da se člankom 17. UFEU‑a državama članicama u potpunosti prepusti uređenje sudskog nadzora opravdanja nejednakog postupanja na temelju vjere i uvjerenja, kada takvo nejednako postupanje vrše vjerske organizacije obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive 2000/78. Umjesto toga, smatram da je članak 17. UFEU‑a bliži članku 5. stavku 2. UEU‑a koji, kako je tuženik naveo u svojim pisanim očitovanjima, služi tomu da uređenje statusa crkava stavi u isključivu nadležnost država članica.

99.

Dakle, članak 17. stavci 1. i 2. UFEU‑a znače da države članice imaju apsolutnu diskreciju u pogledu odabira modela prema kojem će urediti svoje odnose s vjerskim organizacijama i zajednicama i da je Unija u tom pogledu obvezna ostati neutralna ( 107 ). Takvo tumačenje „statusa” na temelju nacionalnog prava u smislu članka 17. UFEU‑a u skladu je s dosegom Unijine obveze koja proizlazi iz članka 4. stavka 2. UEU‑a da poštuje temeljne političke i ustavne strukture država članica ( 108 ).

100.

Zaključno, članak 17. UFEU‑a pokazuje da Unijine ustavne obveze odražavaju ono što je jedan teoretičar nazvao „pluralizmom vrijednosti”. U skladu s tim, sukobi između različitih prava, ili pristupi njima, smatraju se normalnima te se rješavaju postizanjem ravnoteže između sukobljenih elemenata, a ne davanjem prednosti jednom pred drugim ( 109 ). To se odražava u članku 2. UEU‑a, članku 22. Povelje i članku 2. stavku 5. Direktive 2000/78.

101.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na prvo pitanje.

„Članak 4. stavak 2. Direktive 2000/78/EZ treba tumačiti na način da poslodavac, kao u predmetnom slučaju tuženik, odnosno crkva u njegovo ime, ne može sam odlučiti na obvezujući način da je određena vjera kandidata, zbog prirode djelatnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, stvaran, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje zanimanja s obzirom na sustav vrijednosti tog poslodavca/crkve.”

102.

Nisu sve radnje zaštićene zakonom samo zato što proizlaze iz neke vrste vjerskog uvjerenja ( 110 ). Sud koji je uputio zahtjev trećim pitanjem pita koje je uvjete, s obzirom na sustav vrijednosti organizacije, moguće odrediti kao stvarne, legitimne i opravdane uvjete za obavljanje zanimanja u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78.

103.

Kako je vidljivo iz prethodne analize u kontekstu odgovora na prvo pitanje, u članku 4. stavku 2. Direktive 2000/78 pravo vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje, forum externum, suprotstavljeno je pravu zaposlenika i potencijalnih zaposlenika na forum internum slobode uvjerenja i pravu da ne budu izloženi diskriminaciji na temelju tih uvjerenja.

104.

Tom su analizom, osim što su postavljeni temelji za odgovor na prvo pitanje, utvrđeni sljedeći čimbenici, odnosno zahtjevi – kako se nazivaju u trećem pitanju – koji su relevantni za ocjenu jesu li određeni uvjeti za obavljanje zanimanja koji se tiču vjere ili uvjerenja, zbog prirode djelatnosti i okolnosti u kojima se obavljaju te s obzirom na sustav vrijednosti organizacije, stvarni, legitimni i opravdani:

105.

Budući da članci 10. i 12. Povelje „odgovaraju člancima 9. i 11. EKLJP‑a, u smislu članka 52. stavka 3. Povelje, pravo vjerskih organizacija na samoodređenje i autonomiju obuhvaća, u najmanju ruku, sljedeće oblike zaštite u pravu Unije.

106.

Europski sud za ljudska prava ocijenio je da – osim u vrlo iznimnim slučajevima – pravo na slobodu vjere koje je zajamčeno EKLJP‑om isključuje bilo kakvu marginu prosudbe države članice u pogledu utvrđivanja jesu li vjerska uvjerenja odnosno sredstva kojima se ona izražavaju zakoniti ( 113 ). Pravo vjerske zajednice na autonomno postojanje nalazi se u samom središtu jamstava koje nudi članak 9. EKLJP‑a te je svojstveno pluralizmu u demokratskom društvu ( 114 ). Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava isključuje miješanje države u unutarnje ustrojstvo crkava ( 115 ), dok vjersku pripadnost određenoj zajednici utvrđuju isključivo njezini najviši duhovni autoriteti, a ne država ( 116 ). Kada uređenje života zajednice ne bi bilo zaštićeno člankom 9., svi ostali aspekti slobode vjere pojedinca bili bi ugroženi ( 117 ).

107.

Načelo autonomije zabranjuje državi to da vjersku zajednicu obvezuje na primitak novih članova ili isključivanje postojećih ( 118 ). Država ne može obvezati vjersku zajednicu na to da određenoj osobi povjeri neku vjersku dužnost ( 119 ). Poštovanje autonomije vjerskih zajednica koje je priznala država osobito podrazumijeva to da potonja prihvaća njihovo pravo da u skladu s vlastitim pravilima i interesima reagiraju na moguće disidentske pokrete unutar zajednice koji mogu predstavljati opasnost za njezinu koheziju, ugled ili jedinstvo ( 120 ). Samo najozbiljniji i važni razlozi mogu opravdati uplitanje države ( 121 ) tako da je ona, primjerice, ovlaštena provjeravati obavljaju li određeni pokret ili udruga aktivnosti koje su – iako navodno u službi vjerskih ciljeva – štetne za stanovništvo ili javnu sigurnost ( 122 ). Općenito, zaštita koju jamči članak 9. EKLJP‑a pretpostavlja isključivo to da članovi vjerske organizacije prihvaćaju stavove koji su dovoljno uvjerljivi, ozbiljni, dosljedni i važni ( 123 ).

108.

Kada je riječ o ustrojstvu vjerske zajednice, članak 9. treba tumačiti s obzirom na članak 11. koji štiti život u zajednici od bilo kakvog neopravdanog miješanja države ( 124 ). U tom smislu, Europski sud za ljudska prava opetovano presuđuje da vjerska sloboda podrazumijeva slobodu na izražavanje svoje vjere u krugu onih koji je dijele ( 125 ).

109.

Europski sud za ljudska prava često je naglašavao ulogu države kao neutralnog i nepristranog organizatora izražavanja vjere, obreda i različitih uvjerenja, napominjući da ta uloga pridonosi osiguravanju javnog reda, vjerskog mira i tolerancije u demokratskom društvu ( 126 ). Pokušaji države da djeluje kao arbitar između vjerskih zajednica i različitih disidentskih frakcija koje postoje u njihovu okrilju ili bi se ondje mogle pojaviti mogu ugroziti autonomiju dotičnih crkava ( 127 ). Arbitrarno miješanje države u unutarnji sukob koji se tiče vođenja određene crkve i stoga njezina unutarnjeg ustrojstva, smatra se neproporcionalnim i protivnim članku 9. EKLJP‑a ( 128 ).

110.

U tim okolnostima, ne slažem se s tuženikovim tvrdnjama prema kojima zabrana da državna tijela nadziru zakonitost vjerskih uvjerenja ili da se miješaju u unutarnje ustrojstvo vjerskih zajednica nužno podrazumijeva to da su one također jedini subjekti, osim sudova, koji mogu odlučivati je li određeni uvjet za obavljanje zanimanja – zbog njegove prirode ili okolnosti u kojima se obavlja – stvaran, legitiman i opravdan, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78. S druge strane, slažem se s argumentima koje je u svojim pisanim očitovanjima iznijela Irska, a na raspravi ponovila Komisija, a tiču se subjektivnosti sustava vrijednosti određene vjere, koji je strogo odvojiv i različit od aktivnosti povezanih s njegovanjem tog sustava, koje su – suprotno tomu – objektivno pitanje podložno nadzoru sudova. Drugim riječima, tuženik je pomiješao dva različita pojma. Iako je sudski nadzor sustava vrijednosti crkve nužno ograničen, kao što je to vidljivo iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, ali i iz ustavnih tradicija država članica ( 129 ), to ne znači da država članica ne smije provjeravati aktivnosti o kojima je riječ, za razliku od sustava vrijednosti određene vjere koji praktički izmiče bilo kakvom nadzoru, ne bi li utvrdila je li nejednako postupanje koje se temelji na vjeri stvarno, legitimno i opravdano.

111.

Još je tri čimbenika potrebno uzeti u obzir kada sud koji je uputio zahtjev odlučuje je li pripadnost kršćanskoj vjeri stvaran, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje zanimanja, odnosno posla u okviru kojeg se priprema izvješće o rasnoj diskriminaciji koje uključuje javno i poslovno predstavljanje ( 130 ) tuženika te koordiniranje procesa oblikovanja mišljenja unutar te organizacije.

112.

Točke (iv.) i (v.) potrebno je dodatno objasniti.

113.

Pravila koja se primjenjuju na tumačenje odredaba prava Unije precizirana su u točkama 81. do 85. ovog mišljenja. Kada je riječ o točki (iv.), iz pripremnih akata proizlazi detalj koji smatram presudnim: riječ je o izmjeni koju je predložila luksemburška delegacija, a tiče se zamjene riječi „opravdan” riječju „nužan”, u svjetlu prijedloga Ujedinjene Kraljevine da se riječ „nužan” zamijeni riječju „prikladan” ili „mjerodavan” ( 135 ). Smatram da navedena upotreba riječi „opravdan” svjedoči o tome da zakonodavac Unije prihvaća primjenu prvog kriterija općeg načela proporcionalnosti. To podrazumijeva ispitivanje je li predmetna mjera prikladna za postizanje legitimnog cilja ( 136 ).

114.

Što se tiče točke (v.), smatram da se navedeni zaključak nameće s obzirom na kontekst u kojem se upotrebljavaju riječi „stvaran, legitiman”, koji se jasno povezuju sa „sustavom organizacije” i s „prirodom” predmetnih djelatnosti ili s „okolnostima u kojima se obavljaju”. Nadalje, postoje razlike u pojedinim jezičnim verzijama. Riječ „stvarni” nalazimo u švedskoj („verkligt”), malteškoj („ġenwin”), latvijskoj („īstu”), finskoj („todellinen”), danskoj („regulært”), hrvatskoj („stvarni”) i mađarskoj jezičnoj verziji („valódi”), dok se u francuskoj jezičnoj verziji upotrebljava riječ „bitan”, koja je prisutna i u španjolskoj („esencial”), talijanskoj („essenziale”), portugalskoj („essencial”), rumunjskoj („esențială”), nizozemskoj („wezenlijke”), njemačkoj („wesentliche”), estonskoj („oluline”), bugarskoj („основно”), slovačkoj („základnú”), češkoj („podstatný”), poljskoj („podstawowy”), slovenskoj („bistveno”) i grčkoj jezičnoj verziji („ουσιώδης”). Za litavsku se verziju može smatrati da odražava istoznačnicu engleskih riječi „common, usual or regular” („įprastas”).

115.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u slučaju razlika između jezičnih verzija, predmetna odredba mora se tumačiti s obzirom na kontekst i svrhu propisa kojeg je ona dio ( 137 ). Budući da se zbog razlika u jezičnim verzijama riječi „stvaran, legitiman”, „ne mo[gu] jasno i ujednačeno tumačiti” ( 138 ), na temelju shematskog pristupa te vodeći računa o cilju očuvanja autonomije i samoodređenja vjerskih organizacija ( 139 ) iz članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 došao sam do zaključka da je ključno pitanje povezanosti predmetnog zanimanja s proklamiranim ciljem vjerskih organizacija, o čemu u pravu Unije svjedoči upotreba riječi „stvaran, legitiman” u članku 4. stavku 2. Direktive 2000/78.

116.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na treće pitanje:

U skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78, u ocjeni jesu li određeni uvjeti za obavljanje zanimanja stvarni, legitimni i opravdani, zbog prirode djelatnosti i okolnosti u kojima se obavljaju te s obzirom na sustav vrijednosti odnosne organizacije, sud koji je uputio zahtjev treba u obzir uzeti sljedeće:

117.

Drugo pitanje odnosi se na neobičnu okolnost u kojoj je opće načelo prava Unije, kao što je pravo na jednako postupanje na temelju uvjerenja ( 140 ), konkretizirano u direktivi, Direktivi 2000/78 u predmetnom slučaju, ali sud države članice ne može nacionalno pravo protumačiti u skladu s direktivom jer bi takvo tumačenje bilo u suprotnosti s nacionalnim pravom, što je protivno sudskoj praksi Suda u sporovima horizontalne naravi između dvije privatne stranke ( 141 ). Ako sud koji je uputio zahtjev ne bude mogao članak 137. stavak 3. WRV‑a i članak 9. stavak 1. AGG‑a protumačiti u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 i člankom 17. UFEU‑a, kako potonje Sud bude protumačio u presudi u ovom prethodnom postupku, mora li se odbiti primjena članka 137. stavka 3. WRV‑a i članka 9. stavka 1. AGG‑a?

118.

Kada primjenjuju unutarnje pravo, nacionalni sudovi, koji to pravo moraju tumačiti, obvezni su uzeti u obzir pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje da bi ga protumačili u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisani cilj i time ispunili zahtjevi iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a ( 142 ). Kao što sam već napomenuo, to uključuje obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, svoju ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive ( 143 ).

119.

Međutim, došao sam do zaključka da zabrana diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, kako je predviđena člankom 21. Povelje, nije subjektivno pravo koje se horizontalno primjenjuje u sporu između privatnih stranaka ako se nalazi u sukobu s pravom vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje, a odredbe države članice nije moguće protumačiti u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 ( 144 ). Ako takav slučaj bude u glavnom postupku nakon što ga sud koji je uputio zahtjev nastavi, pravni lijek koji će tužiteljica moći upotrijebiti na temelju prava Unije bit će tužba protiv Njemačke za naknadu štete ( 145 ).

120.

Do tog sam zaključka došao zbog sljedećih razloga.

121.

Kao prvo, kako se gore razmatralo, u skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2. UFEU‑a, odabir modela za uređenje odnosa između crkve i države isključiva je nadležnost država članica. Ako pravila u okviru takvog modela ne budu u skladu s usporednim obvezama države članice na temelju prava Unije u pogledu osiguravanja korisnog učinka Direktive 2000/78, ta država članica bit će odgovorna za povrede koje nastanu.

122.

Kao drugo, kako je Irska istaknula u svojim pisanim očitovanjima, bilo bi suprotno širokoj margini prosudbe koju države članice na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 imaju u pogledu određivanja uvjeta koji, zbog prirode djelatnosti i okolnosti u kojima se obavljaju, predstavljaju stvarne, legitimne i opravdane uvjete za obavljanje zanimanja ako bi zabrana diskriminacije na temelju vjere imala horizontalan izravan učinak.

123.

Kao treće, kako je Irska također istaknula u svojim pisanim očitovanjima, ustavne tradicije država članica nisu dovoljno usklađene u određivanju okolnosti u kojima različito postupanje na temelju vjere, u suprotnosti s drugim razlozima diskriminacije navedenima u članku 19. UFEU‑a, može biti stvarno, legitimno i opravdano. To ilustrira samô usvajanje članka 17. UFEU‑a i članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78.

124.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na drugo pitanje:

U okolnostima glavnog postupka nije potrebno odbiti primjenu odredbe nacionalnog prava – kao što je, u ovom slučaju, prva pretpostavka iz članka 9. stavka 1. AGG‑a (Allgemeines Gleichbehandlungsgesetz, Opći zakon o jednakom postupanju) – u skladu s kojom je različito postupanje na temelju vjere u slučaju zapošljavanja pri vjerskim zajednicama i s njima povezanim organizacijama također zakonito ako je, uzimajući u obzir vlastito poimanje vjerske zajednice s obzirom na njezino pravo samoodređenja, pripadnost određenoj vjeri opravdan uvjet za obavljanje zanimanja, a tu odredbu nije moguće tumačiti u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78.

125.

Članak 9. AGG‑a je problematična odredba. Izazvao je kritike Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda u pogledu svoje sukladnosti s Međunarodnom konvencijom Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije ( 146 ). Bio je predmet postupka zbog povrede obveze koji je Komisija pokrenula protiv Njemačke ( 147 ) te ga je u pitanje dovelo čak i njemačko tijelo koje nadzire poštovanje propisa o zabrani diskriminacije u toj državi članici ( 148 ).

126.

Iz činjenice da vjerske organizacije u Njemačkoj zapošljavaju oko 1,3 milijuna ljudi ( 149 ) proizlazi da su crkve i s njima povezani subjekti u velikoj mjeri uključeni u javni život u toj državi članici ( 150 ). Unatoč tomu, smatram da su problemi koje ta situacija uzrokuje, kako ilustrira glavni postupak, riješeni usvajanjem članka 17. UFEU‑a, članka 4. stavka 2. Direktive 2000/78 i priznavanjem prava vjerskih organizacija na autonomiju i samoodređenje kao temeljnog prava koje je zaštićeno pravom Unije, putem kombiniranog djelovanja članaka 10., 12. i članka 52. stavka 3. Povelje.

127.

Stoga predlažem sljedeće odgovore na pitanja koja je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka):