—

za Belgacom NV, B. Schutyser, advocaat,

—

za Interkommunale voor Teledistributie van het Gewest Antwerpen (Integan), Inter‑Media, West‑Vlaamse Energie- en Teledistributiemaatschappij (WVEM) i Provinciale Brabantse Energiemaatschappij CVBA (PBE), D. D’Hooghe i P. Wytinck, advocaten,

—

za Telenet NV, Telenet Vlaanderen NV i Telenet Group Holding NV, T. De Meese, advocaat,

—

za belgijsku vladu, J.-C. Halleux i C. Pochet, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Depréa, avocat,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Colelli, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, T. van Rijn, I. Rogalski i A. Tokár, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49. i 56. UFEU‑a.

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između, s jedne strane, društva Belgacom NV (u daljnjem tekstu: Belgacom) i, s druge strane, četiriju međuopćinskih udruženja, Interkommunale voor Teledistributie van het Gewest Antwerpen (Integan), Inter‑Media, West‑Vlaamse Energie- en Teledistributiemaatschappij (WVEM) i Provinciale Brabantse Energiemaatschappij CVBA (PBE) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: međuopćinska udruženja), u pogledu različitih odluka kojima su potonja udruženja odobrila sklapanje ugovora bez postupka javnog nadmetanja, kojima je predviđen prijenos njihove djelatnosti pružanja televizijskih usluga, prijenos ugovora o televizijskoj pretplati koje su sklopili njihovi klijenti kao i prijenos na određeno vrijeme dodatnih prava na njihove kabelske mreže na društvo Telenet NV (u daljnjem tekstu: Telenet) i dodjela prava dugotrajnog zakupa tih mreža.

3

Članak 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL L 134, str. 114. i ispravak SL 2004, L 351, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.) sadržava sljedeće definicije:

„[...]

[...]

[...]

4.   ‚Koncesija za usluge’ je ugovor istoga tipa kao i ugovor o javnim uslugama, a razlikuje se samo u činjenici da se naknada za pružanje usluga sastoji ili samo od prava na iskorištavanje usluga, ili od tog prava zajedno s plaćanjem.

[...]”

4

U skladu s člankom 17. Direktive 2004/18, ta se direktiva ne primjenjuje na koncesije za usluge.

5

Međuopćinska udruženja obuhvaćaju samo subjekte javnog prava. Najprije su pružala teledistribucijske usluge putem vlastitih kabelskih mreža.

6

Ta su udruženja 1996., pri osnivanju društva Telenet, stekla posredstvom Interkabela, zadruge na temelju općeg prava, udio od 1,51 % u kapitalu tog društva na koje su prenesena prava djelomičnog korištenja njihovih kabelskih mreža na 50 godina. Ta su prava korištenja obuhvaćala isključivo pravo korištenja tih mreža za pružanje takozvanih „telekomunikacijskih usluga od točke do točke” i jedno neisključivo pravo u pogledu pružanja takozvanih „multimedijskih usluga”, dok su međuopćinska udruženja pridržala isključivo pravo korištenja svojih mreža za pružanje radiodifuzijskih usluga.

7

Ispravom o ulogu kapitala Telenet je dobio pravo prvokupa u slučaju ustupanja prava vlasništva nad kabelskim mrežama međuopćinskih udruženja te pravo prvenstva u slučaju dodjeljivanja trećim osobama prava korištenja tih mreža za pružanje „multimedijskih usluga”.

8

Zatim, međuopćinska udruženja osnovala su gospodarsko interesno udruženje IN‑DI radi pružanja, među ostalim, usluga interaktivne digitalne televizije putem svojih kabelskih mreža.

9

Telenet je podnio tužbu i prijedlog za izdavanje privremene mjere radi zabrane obavljanja te djelatnosti jer je ona obuhvaćena „telekomunikacijskim uslugama od točke do točke” u smislu isprave o ulogu kapitala iz 1996. Privremenom odlukom sudac privremene pravne zaštite prihvatio je podneseni prijedlog. Na njegovo je rješenje podnesena žalba.

10

Istodobno, sve su predmetne stranke započele pregovore radi postizanja nagodbe. Ti su pregovori doveli do sklapanja načelnog sporazuma koji su nadležna tijela međuopćinskih udruženja odobrila odlukama donesenima tijekom prosinca 2007.

11

Tim je sporazumom posebno bilo predviđeno da se Telenetu dodijeli pravo dugotrajnog zakupa mreža međuopćinskih udruženja na razdoblje od 38 godina, što odgovara preostalom trajanju prava korištenja tih mreža koja su mu prvotno bila dodijeljena u okviru isprave o ulogu kapitala iz 1996., uz plaćanje različitih naknada, osobito za troškove, amortizaciju, uloženi kapital, kao i za troškove upravljanja, održavanja, proširenja i nadgradnje tih mreža. Taj bi poduzetnik na taj način imao isključivo pravo korištenja tih mreža za pružanje usluga telefonije, pristupa internetu te analogne, digitalne i interaktivne televizije. Tako bi sada mogao na području pokrivenom navedenim mrežama nuditi, u skladu s trenutačnim komercijalnim standardima, takozvani „triple play” koji se odnosi na kombinirano pružanje tih usluga. Navedenim je sporazumom predviđen i prijenos na Telenet djelatnosti pružanja televizijskih usluga međuopćinskih udruženja, kao i ugovora o pretplati na te usluge. Iznos svih predviđenih naknada bio je procijenjen na 350 milijuna eura.

12

Navedeni načelni sporazum doveo je do sklapanja konačnog sporazuma (u daljnjem tekstu: sporni sporazum). Ukupna vrijednost naknada koje je Telenet trebao platiti ipak je povećana na 425 milijuna eura, odnosno 5 milijuna eura više od iznosa ponude koja je ocijenjena kao „neobvezujuća”, a koju je na vlastitu inicijativu podnio Belgacom radi stjecanja djelatnosti distribucije analognih i digitalnih televizijskih signala međuopćinskih udruženja i ugovora o pretplati na te usluge, kao i neisključivih prava korištenja kabelskih mreža međuopćinskih udruženja za pružanje teledistribucijskih usluga. Potonji je sporazum dovršen nakon novog niza odluka koje su međuopćinska udruženja donijela tijekom lipnja 2008.

13

Te su odluke, kao i odluke navedene u točki 10. ove presude, bile predmet tužbe koju je Belgacom podnio pred Raad van State van België (Državno vijeće, Belgija).

14

Ranije se to društvo obratilo međuopćinskim udruženjima u pogledu sklapanja načelnog sporazuma te je izrazilo interes za stjecanje određenih prava čiji je prijenos bio predviđen tim sporazumom. U odgovoru su međuopćinska udruženja navela da se Belgacom ne može smatrati mogućim sugovornikom s obzirom na ograničenja iz isprave o ulogu kapitala iz 1996. i jer bi se prijenosom predmetnih prava Belgacomu osiguravao monopolistički položaj zato što već nudi cjelovite televizijske usluge putem vlastite mreže na području koje je pokriveno kabelskim mrežama međuopćinskih udruženja. To je društvo u tom pogledu odgovorilo da su se potonje mreže mogle zajednički koristiti, čime bi se omogućilo održavanje stvarnog tržišnog natjecanja. Nakon toga, a prije sklapanja spornog sporazuma, Belgacom je podnio ponudu koja je navedena u točki 12. ove presude.

15

U okviru glavnog postupka, Belgacom svoje tužbe temelji osobito na članku 43. i 49. UEZ‑a, kojima sada odgovara članak 49. UFEU‑a odnosno članak 56. UFEU‑a. Tvrdi da treba poštovati načela jednakog postupanja i nediskriminacije, kao i načelo proporcionalnosti, neovisno o tome kako će se kvalificirati sporni sporazum, te da ne postoji nikakav važan razlog u općem interesu kojim bi se mogla opravdati činjenica da prije sklapanja spornog sporazuma nije bio objavljen poziv na nadmetanje.

16

Naprotiv, međuopćinska udruženja tvrde da primjena načela jednakog postupanja ne isključuje da se ugovor poput onog u glavnom postupku može sklopiti bez prethodnog poziva na nadmetanje ako javno tijelo koje poduzima inicijativu za sklapanje ugovora za to ima točne razloge, koji su, iako ne nužno povezani s općim interesom, činjenično opravdani i pravno dopušteni, što bi odgovaralo pojmu „objektivne okolnosti” u smislu sudske prakse Suda. Takav bi ovdje bio slučaj, s jedne strane, s obzirom na prava prvokupa i prvenstva koja je Telenet imao na temelju isprave o ulogu kapitala iz 1996., a koja treba smatrati da predstavljaju isključivo pravo zbog kojeg nije moguće provesti učinkovit poziv na nadmetanje i, s druge strane, s obzirom na postojeći spor između međuopćinskih udruženja i Teleneta u pogledu dosega te isprave o ulogu kapitala, uzevši u obzir predviđenu duljinu trajanja postupaka i rizika od ozbiljnih sankcija kojem bi se međuopćinska udruženja izložila da je konačnom odlukom presuđeno da nisu poštovala tu ispravu.

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi da sve stranke glavnog postupka priznaju da sporni sporazum nije obuhvaćen područjem primjene nijedne od direktiva u području javne nabave. Prema mišljenju tog suda, neovisno o kvalifikaciji spornog sporazuma, odluke međuopćinskih udruženja iz kojih sporazum proizlazi dio su javne intervencije u svrhu uređivanja obavljanja gospodarske djelatnosti te je diskrecijska ovlast koju u tim okolnostima ima javno tijelo ograničena načelom jednakog postupanja i obvezom transparentnosti. Sud nadalje smatra da je, s obzirom na važnost predmetne transakcije, vjerojatno da bi, u slučaju javnog nadmetanja, poduzetnici sa sjedištem u inozemstvu iskazali svoj interes.

18

Taj sud tvrdi da je sklapanje spornog sporazuma bilo potaknuto željom da se okonča spor između međuopćinskih udruženja i Teleneta u pogledu dosega isprave o ulogu kapitala iz 1996. i da taj spor proizlazi isključivo iz tehnološkog razvoja koje ugovorne strane nisu mogle predvidjeti u vrijeme kada je ta isprava sastavljena. Konkretno, podjela prava korištenja kabelskih mreža međuopćinskih udruženja kakva je provedena navedenom ispravom nije dopuštala ni jednoj strani da nudi cjelovite usluge televizije jer su usluge interaktivne televizije obuhvaćene isključivim pravima Teleneta, dok su jedino međuopćinska udruženja imala pravo obavljanja teledistribucijskih usluga.

19

Međutim, navedeni sud također tvrdi da se spornim sporazumom prekoračuje ono što je nužno za okončanje navedenog spora, na način da se bitno mijenja podjela prava korištenja kabelskih mreža međuopćinskih udruženja iz isprave o ulogu kapitala iz 1996. tako što su Telenetu dana prava koja mu prvotno nisu bila dodijeljena i koja nisu bila predmet spora. Zahvaljujući tom sporazumu te uz plaćanje naknade od 425 milijuna eura, Telenet sada ima ukupno isključivo pravo korištenja tih mreža koje mu omogućava da na području pokrivenom tim mrežama, koje predstavlja oko trećinu njegova područja djelovanja, nudi cjelovite televizijske usluge i, stoga, usluge „triple play” u skladu s trenutačnim komercijalnim standardima, jednako kao što ih je već nudio na druge dvije trećine svojeg područja djelovanja.

20

Sud koji je uputio zahtjev osim toga smatra da se postojanje isprave o ulogu kapitala iz 1996. ne smije samo po sebi smatrati opravdanjem sklapanja spornog sporazuma. Naime, s jedne se strane mogao uspostaviti sustav zajedničkog korištenja kabelske mreže. S druge strane, prava prvenstva i prvokupa koja Telenet ima na temelju te isprave ne mogu spriječiti jednako postupanje prema više kandidata, a stoga ni stvarno usporedno ispitivanje njihovih ponuda.

21

Međutim, taj se sud pita bi li se općim kontekstom, koji je, osim ispravom o ulogu kapitala iz 1996., obilježen naknadnim sporom u pogledu dosega te isprave zbog tehnoloških razvoja i sudskom odlukom donesenom u okviru tog spora, mogla opravdati činjenica da nije provedeno javno nadmetanje. Naime, s jedne strane, prijenos na treću osobu prava koja su navedenom ispravom ustupljena Telenetu neizbježno bi doveo do novih sporova te bi povećao pravnu nesigurnost. S druge strane, nerješavanje spora s Telenetom dovelo bi do nemogućnosti međuopćinskih udruženja da pružaju cjelovite televizijske usluge tijekom dugog razdoblja, što ne bi uzrokovalo samo znatnu ekonomsku štetu jer je Belgacom mogao zauzeti tržište, nego bi moglo i utjecati na potrošače.

22

U takvim okolnostima navedeni sud predviđa mogućnost da se sporni sporazum, kojim je postignuta nagodba kojom je okončan spor između Teleneta i međuopćinskih udruženja, može smatrati legitimnim dodatkom ispravi o ulogu kapitala iz 1996., a ne samostalnim ugovorom koji bi se mogao sklopiti samo uz poštovanje članaka 49. i 56. UFEU‑a.

23

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da je Sud u presudi od 21. srpnja 2005., Coname (C‑231/03, Zb., str. I‑7287., t. 19.), naveo da se različito postupanje koje predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju nacionalnosti, koja proizlazi iz izravne dodjele koncesije za usluge, može opravdati „objektivnim okolnostima”. Međutim, Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o dosegu tog pojma u odnosu na doseg pojma „važni razlozi u općem interesu”.

24

U tim je okolnostima Raad van State van België odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 49. i 56. UFEU‑a tumačiti na način da se gospodarski subjekt države članice može pred sudovima te države članice pozivati na povredu obveze transparentnosti koja proizlazi iz tih članaka pri sklapanju ugovora kojim jedno ili više javnih tijela navedene države članice ustupa uz naknadu gospodarskom subjektu iste države članice, među ostalim, isključivo pravo korištenja teledistribucijskih kabelskih mreža kao i njegove djelatnosti pružanja televizijskih usluga i ugovora o pretplati povezanih s tom djelatnosti.

26

Valja utvrditi da se, neovisno o praktičnim pravilima i kvalifikacijama koje su utvrdile stranke, čini da ugovor kao što je sporni sporazum, u dijelu u kojem se na Telenet prenosi djelatnost pružanja televizijskih usluga međuopćinskih udruženja te mu se dodjeljuje isključivo pravo korištenja njihovih teledistribucijskih kabelskih mreža, među ostalim kako bi mogao obavljati tu djelatnost, treba analizirati kao koncesiju za usluge u smislu članka 1. stavka 4. Direktive 2004/18.

27

Naime, s jedne strane, ako obvezuje koncesionara na obavljanje prenesene djelatnosti, takav ugovor predstavlja ugovor o javnim uslugama iz Priloga II. Direktive 2004/18, uz izuzetak načina plaćanja, pri čemu se naknada za pružanje televizijskih usluga sastoji od prava na iskorištavanje predmetne djelatnosti u skladu s definicijom iz navedenog članka 1. stavka 4. S druge strane, u okviru tog ugovora ispunjen je i uvjet da se rizik povezan s iskorištavanjem te djelatnosti treba prenijeti na koncesionara (vidjeti u tom smislu osobito presude od 11. lipnja 2009., Hans & Christophorus Oymanns, C‑300/07, Zb., str. I‑4779., t. 72., kao i od 10. ožujka 2011., Privater Rettungsdienst und Krankentransport Stadler, C‑274/09, Zb., str. I‑1335., t. 26. i navedenu sudsku praksu).

28

Međutim, neovisno o isključenju koncesija za usluge iz područja primjene Direktive 2004/18/EZ na temelju njezina članka 17., javna tijela koja dodjeljuju takvu koncesiju dužna su poštovati temeljna pravila UFEU‑a, načela nediskriminacije na temelju nacionalnosti i jednakog postupanja, kao i obvezu transparentnosti koja iz njih proizlazi ako je ta koncesija od određenog prekograničnog interesa (vidjeti u tom smislu osobito presudu od 17. srpnja 2008., ASM Brescia, C‐347/06, Zb., str. I‐5641., t. 58. i 59., kao i navedenu sudsku praksu).

29

Što se tiče postojanja određenog prekograničnog interesa, on može proizaći osobito iz ekonomske važnosti ugovora čije je sklapanje predviđeno, iz mjesta njegove provedbe (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu ASM Brescia, t. 62. i navedenu sudsku praksu) ili pak iz tehničkih značajki (vidjeti po analogiji presudu od 15. svibnja 2008., SECAP i Santorso, C‑147/06 i C‑148/06, Zb., str. I‑3565., t. 24.).

30

Na sudu je koji je uputio zahtjev da detaljno ocijeni sve relevantne činjenice u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 23. prosinca 2009., Serrantoni i Consorzio stabile edili, C‑376/08, Zb., str. I‑12169., t. 25. i navedenu sudsku praksu), što se čini da je već učinio u ovom slučaju jer je utvrdio da je, s obzirom na važnost predmetnog ugovora, vjerojatno da bi u slučaju javnog nadmetanja poduzetnici sa sjedištem u drugim državama članicama iskazali svoj interes.

31

Potrebno je još pojasniti da određeni prekogranični interes postoji a da nije potrebno da neki gospodarski subjekt stvarno iskaže svoj interes. Takav je slučaj osobito kada se, kao u okviru glavnog postupka, spor odnosi na izostanak transparentnosti u pogledu predmetnog ugovora. Naime, u takvom slučaju, gospodarski subjekti sa sjedištem u drugim državama članicama nemaju stvarnu mogućnost iskazati svoj interes za dobivanje te koncesije (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Coname, t. 18., i presudu od 13. listopada 2005., Parking Brixen, C‑458/03, Zb., str. I‑8585., t. 55.).

32

Osim toga, kada se utvrdi postojanje određenog prekograničnog interesa za dodjelu određene koncesije za usluge, obveza transparentnosti koju ima tijelo koje daje koncesiju pogoduje svim mogućim ponuditeljima (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 2010., Wall, C‑91/08, Zb., str. I‑2815., t. 36.), čak i onima sa sjedištem u istoj državi članici kao i to tijelo.

33

Valja pojasniti da bi se pravom Unije tijelu koje daje koncesiju naložili isti zahtjevi kada preuzimatelj ne bi ugovorom iz glavnog postupka bio obvezan obavljati prenesenu djelatnost, slijedom čega bi se tim ugovoromtada dodjeljivalo odobrenje za obavljanje gospodarske djelatnosti. Naime, takvo se odobrenje ne razlikuje od koncesije za usluge u pogledu obveze poštovanja temeljnih pravila Ugovora i načela koja iz njega proizlaze, s obzirom na to da ta djelatnost može zanimati gospodarske subjekte sa sjedištem u drugim državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 3. lipnja 2010., Sporting Exchange, C‑203/08, Zb., str. I‑4695., t. 46. i 47., kao i od 9. rujna 2010., Engelmann, C‑64/08, Zb., str. I‑8219., t. 51. do 53.).

34

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da članke 49. i 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da se gospodarski subjekt iz države članice može pred sudovima te države članice pozvati na povredu obveze transparentnosti koja proizlazi iz tih članaka, a koja je počinjena pri sklapanju ugovora kojim je jedno ili više javnih tijela navedene države članice dodijelilo gospodarskom subjektu iz iste države članice koncesiju za usluge od određenog prekograničnog interesa ili isključivo pravo obavljanja gospodarske djelatnosti koja predstavlja takav interes.

35

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 49. i 56. UFEU‑a tumačiti na način da se okolnosti poput onih iz glavnog postupka mogu smatrati važnim razlozima u općem interesu ili objektivnim okolnostima kojima bi se mogla opravdati činjenica da su javna tijela gospodarskom subjektu izravno dodijelila koncesiju za usluge u pogledu djelatnosti pružanja televizijskih usluga koju ta tijela obavljaju putem kabelskih mreža u njihovu vlasništvu, odstupanjem od načela jednakog postupanja i nediskriminacije koja su propisana u navedenim člancima.

36

Tako utvrđene okolnosti predstavljaju želju da se poštuju određena prava koja su predmetna tijela tom subjektu dodijelila prethodno sklopljenim ugovorom u svrhu korištenja navedenih kabelskih mreža, kao i želju da se postigne nagodba radi okončanja spora o dosegu tih prava uzimajući u obzir privremenu sudsku odluku, pri čemu se izbjegava smanjenje vrijednosti navedene djelatnosti pružanja televizijskih usluga koju ta tijela obavljaju putem navedenih mreža i omogućuje da pretplatnici tih usluga imaju pristup cjelovitoj komercijalnoj ponudi.

37

Valja podsjetiti da, s obzirom na to da koncesija za usluge predstavlja određeni prekogranični interes, njezino posve netransparentno dodjeljivanje poduzetniku sa sjedištem u državi članici u čijoj je nadležnosti javni naručitelj predstavlja različito postupanje na štetu poduzetnika koji mogu biti zainteresirani za koncesiju a imaju sjedište u drugoj državi članici. Isključivanjem svih tih poduzetnika, takva razlika u postupanju uglavnom šteti upravo tim poduzetnicima te stoga predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju nacionalnosti, koja je načelno zabranjena na temelju članaka 49. i 56. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu prethodno navedenu presudu ASM Brescia, t. 59. i 60., kao i navedenu sudsku praksu).

38

Iznimno, takva se mjera može dopustiti na temelju jednog razloga iz članka 52. UFEU‑a ili ako je opravdana, u skladu sa sudskom praksom Suda, važnim razlozima u općem interesu (vidjeti po analogiji gore navedenu presudu Engelmann, t. 51. i 57., kao i navedenu sudsku praksu, i presudu od 10. svibnja 2012., Duomo Gpa i dr., C‑357/10 do C‑359/10, t. 39., kao i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu, iz tumačenja točke 51. u vezi s točkom 57. gore navedene presude Engelmann proizlazi da nije potrebno razlikovati objektivne okolnosti od važnih razloga u općem interesu. Naime, takve okolnosti konačno trebaju predstavljati važne razloge u općem interesu.

39

Međutim, razlozi navedeni u ovom prethodnom pitanju, neovisno o tome razmatra li ih se zasebno ili zajedno, ne mogu se smatrati važnim razlozima u općem interesu.

40

Točno je da valja priznati da se načelom pravne sigurnosti, koje je opće načelo prava Unije, može opravdati poštovanje pravnih učinaka određenog ugovora, uključujući i, ako se to tim načelom nalaže, slučaj u kojem je ugovor sklopljen prije nego što je Sud odlučio o posljedicama primarnog prava na ugovore te vrste, a za koji bi se, a posteriori, pokazalo da je protivan nekim od tih posljedica (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu ASM Brescia, t. 69. i 70.). Međutim, nije se moguće pozvati na navedeno načelo kako bi se ugovor proširio suprotno načelima jednakog postupanja i nediskriminacije, kao i obvezi transparentnosti koja proizlazi iz tih načela. U tom pogledu nije važno može li to proširenje predstavljati razumno rješenje kojim bi se okončao spor do kojeg je između predmetnih stranaka došlo iz razloga koji su potpuno neovisni o njihovoj volji, a koji se odnosi na doseg ugovora kojim su vezani.

41

Nadalje, što se tiče rizika od smanjenja vrijednosti gospodarske djelatnosti koju obavlja javno tijelo zbog prethodno postojećeg ugovornog okvira koji se pokazao neprilagođenim s obzirom na razvoj tehničko‑komercijalnih okolnosti, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se ekonomski ciljevi ne mogu prihvatiti kao važni razlozi u općem interesu kojima bi se opravdalo ograničenje temeljne slobode zajamčene Ugovorom (vidjeti presudu od 16. veljače 2012., Costa i Cifone, C‑72/10 i C‑77/10, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

42

U tom pogledu, treba utvrditi da se okolnost da se sklapanje spornog sporazuma podudara s interesom potrošača koji se bez tog sporazuma ne bi mogli služiti interaktivnom televizijom, odnosno komercijalno privlačnom kombiniranom ponudom usluga, stvarno ne razlikuje od razloga koji se odnosi na smanjenje vrijednosti navedene usluge, nego da je, naprotiv, s njim usko povezana. Naime, ta se okolnost ne odnosi na sve potrošače na području pokrivenom kabelskim mrežama međuopćinskih udruženja, nego samo na potrošače koji su se pretplatili na televizijske usluge koje su već pružala ta međuopćinska udruženja u okviru djelatnosti čiji je prijenos na Telenet predmet glavnog postupka, a činjenicom da međuopćinska udruženja tim pretplatnicima ne mogu ponuditi određene usluge zbog podjele prava korištenja njihovih kabelskih mreža, koja je uređena ispravom o ulogu kapitala iz 1996., objašnjen je pad privlačnosti komercijalne ponude koju mogu predstaviti na tržištu, a time i smanjenje vrijednosti navedene djelatnosti.

43

Naposljetku, potrebno je pojasniti da razmatranja koja zasebno ne predstavljaju važne razloge u općem interesu kojima bi se opravdalo nepoštovanje načela jednakog postupanja i nediskriminacije te obveze transparentnosti, to svojstvo ne stječu samo zato što ih je više.

44

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članke 49. i 56. UFEU‑a treba tumačiti na način:

45

Uzevši u obzir odgovor na drugo pitanje, nije potrebno odgovoriti na treće postavljeno pitanje.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje: