(1)

Europska komisija („Komisija”) donijela je 4. svibnja 2018. Uredbu (EU) 2018/683 (2) („privremena uredba”) o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione, s indeksom opterećenja većim od 121 („gume” ili „predmetni proizvod”), podrijetlom iz Narodne Republike Kine.

(2)

Komisija je 18. listopada 2018. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2018/1579 (3) o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione, s indeksom opterećenja većim od 121, podrijetlom iz Narodne Republike Kine („pobijana uredba”).

(3)

Komisija je 9. studenoga 2018. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2018/1690 (4) o uvođenju konačnih kompenzacijskih pristojbi na uvoz određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione i s indeksom opterećenja većim od 121, podrijetlom iz Narodne Republike Kine i o izmjeni Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/1579 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione, s indeksom opterećenja većim od 121, podrijetlom iz Narodne Republike Kine te o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2018/163 („Uredba (EU) 2018/1690”).

(4)

China Rubber Industry Association („CRIA”) i China Chamber of Commerce of Metals, Minerals & Chemicals Importers & Exporters („CCCMC”) (zajedno „tužitelji”) osporili su pobijanu uredbu pred Općim sudom u ime nekih svojih članova navedenih u uvodnim izjavama 9. i 10. („predmetni proizvođači izvoznici”). Opći sud Europske unije („Opći sud”) donio je 4. svibnja 2022. svoju presudu u predmetima T-30/19 i T-72/19 (5) („presuda”).

(5)

U svojoj presudi Opći sud poništio je pobijanu uredbu i Provedbenu uredbu (EU) 2018/1690.

(6)

CRIA i CCCMC iznijeli su nekoliko tvrdnji kojima osporavaju pobijanu uredbu, a Opći sud presudio je o dvjema od njih: i. tvrdnji da Komisija pri izračunu sniženja cijena i marži štete koji se odnose na proizvođače izvoznike nije primjereno usporedila cijene i ii. određenim pritužbama koje su se u biti odnosile na navodne nedosljednosti i povredu prava na obranu u pogledu pokazatelja štete i ponderiranja podataka proizvođača iz Unije u uzorku.

(7)

Kad je riječ o izračunu marži sniženja cijena, Opći sud utvrdio je da Komisija nije provela primjerenu usporedbu kad je izvršila prilagodbu izvozne cijene (odbitak troškova prodaje, općih i administrativnih troškova i nominalne dobiti povezanog uvoznika) u slučajevima u kojima je prodaja obavljena preko povezanog prodajnog subjekta u Uniji. Sud je napomenuo da su i proizvođači iz Unije ostvarili određenu prodaju preko povezanih prodajnih subjekata, a njihove prodajne cijene nisu prilagođene na isti način. Opći sud zaključio je da je Komisija pri izračunu sniženja cijena u pobijanoj uredbi počinila pogrešku koja se tiče prava i očitu pogrešku u ocjeni, zbog čega su tim izračunom prekršeni članak 3. stavci 2. i 3. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća (6) („osnovna antidampinška uredba”) i članak 8. stavci 1. i 2. Uredbe (EU) 2016/1037 Europskog parlamenta i Vijeća (7) („osnovna antisubvencijska uredba”). Nadalje, Opći sud utvrdio je da su pogreške utjecale na ukupne nalaze o šteti i uzročnosti i na marže štete te da nije bilo moguće točno utvrditi u kojoj su mjeri konačne antidampinške pristojbe i dalje djelomično utemeljene.

(8)

Kad je riječ o drugoj točki, Opći sud utvrdio je da Komisija nije provela objektivno ispitivanje (kako je propisano člankom 3. stavkom 2. osnovne antidampinške uredbe i člankom 8. stavkom 1. osnovne antisubvencijske uredbe) jer, time što nije revidirala izračune svih mikroekonomskih pokazatelja osim profitabilnosti ni navela revidirane brojke u pobijanoj uredbi, Komisija nije upotrijebila sve relevantne podatke kojima je raspolagala. Osim toga, Opći sud utvrdio je povredu prava tužiteljâ na obranu. Točnije, Opći sud nije se složio da se neke informacije koje nisu objavljene zainteresiranim stranama mogu smatrati povjerljivima i utvrdio je da su svi sporni podaci „povezani s činjeničnim nalazima u pobijanoj uredbi”. Stoga je riječ o „bitnim činjenicama i razmatranjima” koji su strankama trebali biti objavljeni.

(9)

S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud poništio je pobijanu uredbu u dijelu koji se odnosi na društva koja zastupaju CRIA i CCCMC (navedena u tablici u nastavku).

(10)

Osim toga, Opći sud poništio je Uredbu (EU) 2018/1690 u dijelu koji se odnosi na društva koja zastupaju CRIA i CCCMC (navedena u prethodnoj tablici) i na društvo Zhongce Rubber Group Co., Ltd (dodatna oznaka TARIC C379).

(11)

U skladu s člankom 266. Ugovora o funkcioniranju Europske unije („UFEU”) institucije Unije dužne su poduzeti potrebne mjere kako bi postupile sukladno presudi Suda. U slučaju poništenja akta koji su donijele institucije Unije u kontekstu upravnog postupka, kao što je to antidampinški ispitni postupak u ovom slučaju, postupanje u skladu s presudom Općeg suda sastoji se od zamjene poništenog akta novim aktom, iz kojeg je uklonjena nezakonitost koju je utvrdio Opći sud (11).

(12)

U skladu sa sudskom praksom Suda postupak zamjene poništenog akta može se nastaviti u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti (12). To konkretno znači da, ako se poništi akt kojim se zaključuje neki upravni postupak, to poništenje ne utječe nužno na pripremne akte, kao što je pokretanje antidampinškog postupka. Primjerice, ako se uredba kojom se uvode konačne antidampinške mjere poništi, to znači da je taj postupak i dalje otvoren jer je samo akt kojim se taj postupak zaključuje prestao biti dijelom pravnog poretka Unije (13), osim ako je do nezakonitosti došlo u fazi pokretanja postupka. Nastavak upravnog postupka ponovnim uvođenjem antidampinških pristojbi na uvoz koji je proveden tijekom razdoblja primjene poništene uredbe ne može se smatrati protivnim pravilu o zabrani retroaktivnosti (14).

(13)

U ovom je predmetu Opći sud poništio pobijanu uredbu u onom dijelu koji se odnosi na predmetne proizvođače izvoznike na temelju toga što je Komisija počinila pogrešku pri utvrđivanju postojanja znatnog sniženja cijena koje je utjecalo na analizu uzročnosti. Utvrđeno je da je ista metodološka pogreška počinjena i pri izračunu marži štete predmetnih izvoznika. Sud je utvrdio pogreške i u obliku neobjavljivanja određenih informacija: i. bruto pokazatelja štete, prije primjene prilagođenog ponderiranja, i podataka koji se odnose na MSP-ove, s jedne strane, i velika društva, s druge strane, ii. pokazatelja štete osim profitabilnosti nakon revizije ponderiranja, iii. određenih informacija o izvorima makroekonomskih podataka o šteti i popisa MSP-ova u industriji Unije koji su prestali s proizvodnjom te iv. točnog ukupnog obujma prodaje MSP-ova u industriji Unije koji su surađivali u ispitnim postupcima i informacija povezanih s udjelom MSP-ova u industriji Unije.

(14)

Nalazi u pobijanoj uredbi koji nisu osporavani ili koji su bili osporavani, ali je to Opći sud odbacio ili nije ispitao te stoga nisu doveli do poništenja pobijane uredbe još su u potpunosti valjani i na njih ne utječe ovo ponovno pokretanje postupka (15).

(15)

Komisija je nakon presuda Suda u predmetima T-30/19 i T-72/19 od 4. svibnja 2022. odlučila djelomično ponovno pokrenuti antidampinški ispitni postupak i antisubvencijski ispitni postupak u pogledu uvoza određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione, s indeksom opterećenja većim od 121, podrijetlom iz Narodne Republike Kine i nastaviti ispitni postupak od točke u kojoj je došlo do nepravilnosti. Ponovno pokretanje postupka, na temelju Obavijesti (16) („Obavijest o ponovnom pokretanju postupka”), bilo je ograničeno na provedbu presude Općeg suda s obzirom na društva koja zastupaju CRIA i CCCMC i navedena su u Obavijesti o ponovnom pokretanju postupka.

(16)

Komisija je istog dana odlučila i uvesti obvezu evidentiranja uvoza određenih pneumatskih guma, novih ili protektiranih, od kaučuka, vrste koja se rabi za autobuse ili kamione, s indeksom opterećenja većim od 121, podrijetlom iz Narodne Republike Kine koje proizvode ta društva te je nacionalnim carinskim tijelima naložila da pričekaju objavu relevantnih provedbenih uredaba Komisije o ponovnom uvođenju pristojbi prije donošenja odluke o bilo kojem zahtjevu za povrat ili otpust antidampinških pristojbi povezanom s uvozom proizvoda tih društava (17) („uredba o evidentiranju”).

(17)

Komisija je zainteresirane strane obavijestila o ponovnom pokretanju postupka i pozvala ih da iznesu primjedbe.

(18)

Ovim ispitnim postupkom obuhvaćeno je razdoblje od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2017. („razdoblje ispitnog postupka”). Ispitivanjem kretanja relevantnih za procjenu štete obuhvaćeno je razdoblje od 1. siječnja 2014. do kraja razdoblja ispitnog postupka („razmatrano razdoblje”).

(19)

Komisija je 10. siječnja 2023. objavila bitne činjenice i razmatranja na temelju kojih je namjeravala ponovno uvesti antidampinške pristojbe („objava”). Svim je strankama dan rok u kojem su mogle iznijeti primjedbe na objavu.

(20)

Primjedbe su iznijeli udruženje China Rubber Industry Association („CRIA”), grupa GITI (18) i nepovezani uvoznik Hämmerling The Tyre Company GmbH („Hämmerling”). Komisija je razmotrila i, prema potrebi, uzela u obzir primjedbe. Društvo Hämmerling i CRIA zatražili su saslušanje te im je ono odobreno.

(21)

Na zahtjev udruženja CRIA u svojim primjedbama na objavu, Komisija je naknadno objavila sljedeće dodatne elemente („dodatna objava”):

(22)

Samo je udruženje CRIA iznijelo primjedbe na dodatnu objavu, koje je Komisija uzela u obzir gdje je to bilo primjereno.

(23)

Nakon objave CRIA je tvrdila da su joj povrijeđena prava na obranu na sljedeće načine:

(24)

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 160., Komisija je ponovno izračunala pristojbe za sve predmetne proizvođače izvoznike, posebno za proizvođače izvoznike koji su bili uključeni u uzorak u pobijanoj uredbi i na koje se odnosila presuda Općeg suda (tj. grupe GITI, Hankook i Aeolus/Pirelli). Treba podsjetiti na to da su marže štete predmetnih proizvođača izvoznika u uzorku utvrđene na temelju osjetljivih podataka društava. Stoga se izračuni nisu mogli objaviti svim zainteresiranim stranama, nego samo predmetnim društvima.

(25)

CRIA je tvrdila da su društva navedena u uvodnoj izjavi 10. potpisala odobrenja koja su uključivala i na pristup osjetljivim podacima društava i da je Komisija stoga CRIA-i trebala objaviti pojedinačne izračune sniženja cijena i marže štete za ta društva. Nadalje, prema mišljenju CRIA-e odobrenja su sadržajno bilo jednaka uobičajenoj punomoći kojom se pravni savjetnik ovlašćuje za zastupanje društva.

(26)

Komisija je analizirala odobrenja koja je dostavila CRIA. Nekoliko kineskih proizvođača koji su predmet presude Općeg suda potpisalo je takva pojedinačna odobrenja. Komisija je primijetila da su se odobrenja temeljila na standardnom tekstu za sve proizvođače (u uzorku i izvan uzorka) i da u njima nije bilo navedeno je li predmetno društvo CRIA-i odobrilo primanje njegovih povjerljivih podataka. Nadalje, nisu svi proizvođači izvoznici u uzorku na koje se odnosi ovaj ispitni postupak pristali CRIA-i omogućiti pristup svojim povjerljivim podacima. Osim toga, u vezi s tvrdnjom da su predmetna odobrenja jednaka punomoći Komisija je smatrala da se punomoć i odobrenje koje se daje udruženju bitno razlikuju u pogledu subjekta koji je ovlašten primati podatke. Kad je riječ o punomoći, pravnog savjetnika obvezuju etička pravila odvjetničke komore u čiji je registar upisan, prema kojima, među ostalim, ne smije otkrivati povjerljive podatke društava. Stoga činjenica da punomoć možda ne sadržava posebnu odredbu o takvim podacima ne znači da predmetni odvjetnik (ili više njih) nije obvezan poštovati najviša etička pravila o tom pitanju i osigurati povjerljivost primljenih podataka. Suprotno tomu, praksa da udruženja imaju neograničen pristup povjerljivim podacima društava koja su njihovi članovi iznimka je i može, među ostalim, činiti povredu odgovarajućih pravila tržišnog natjecanja na snazi. Stoga je Komisija smatrala da odobrenja koja su potpisala društva nisu bila dovoljno određena i izričita da bi se utvrdilo jesu li predmetna društva udruženju odobrila pristup svojim povjerljivim informacijama.

(27)

Na temelju navedene analize i s obzirom na dužnu pažnju koju provodi pri upravljanju povjerljivim informacijama o društvima koje su joj dostupne, Komisija je radi zaštite povjerljivosti podataka odlučila izravno objaviti povjerljive podatke o društvima samo predmetnim proizvođačima izvoznicima, a ne i CRIA-i. Stoga je 10. siječnja 2023. skup podataka poslan pravnom zastupniku grupe GITI i zastupniku društva Hankook. Budući da ni grupa Aeolus/Pirelli ni predmetni proizvođači izvoznici iz te grupe nisu bili registrirani kao zainteresirane strane, Komisija je pronašla osobe za kontakt u grupi Aeolus/Pirelli te im je 17. siječnja 2023. dostavila posebnu objavu predmetnih proizvođača izvoznika. Primjedbe su mogli dostaviti do 31. siječnja 2023.

(28)

CRIA je 16. siječnja 2023. na temelju potpisanih odobrenja zatražila izračune sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena predmetnih društava. Komisija je u svojem odgovoru, zbog razloga objašnjenih u uvodnim izjavama 26. i 27., pozvala CRIA-u da te podatke zatraži izravno od tih društava.

(29)

Društvo Aeolus Tyre Co., Ltd obratilo se 19. siječnja 2023. Komisiji i izričito joj je odobrilo da CRIA-i dostavi njegovu posebnu objavu. Komisija je istog dana CRIA-i objavila izračune sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena grupe Aeolus/Pirelli. Kad je riječ o detaljnim prodajnim transakcijama, Komisija je društvima Aeolus Tyre Co., Ltd i Pirelli Tyre Co., Ltd pojedinačno objavila samo skup podataka koji se odnosi na njih. To je učinila zato što je CRIA dostavila odobrenje koje je sadržavalo potpis društva Aeolus Tyre Co., Ltd, ali ne i potpis društva Pirelli Tyre Co., Ltd.

(30)

Kad je riječ o grupi Hankook, Komisija nije primila izričito odobrenje za razmjenu podataka s CRIA-om. Međutim, CRIA je u svojim primjedbama na objavu tvrdila da joj je ta grupa dostavila svoju posebnu objavu.

(31)

CRIA je u svojim primjedbama na objavu obavijestila Komisiju da je grupa GITI povukla svoje odobrenje dano CRIA-i. Zatim je grupa GITI dostavila 3. veljače 2023. CRIA-i novo odobrenje u kojem joj je izričito odobrila primanje posebne objave društva primljene 10. siječnja 2023. Nakon dostavljanja tog odobrenja i na zahtjev CRIA-e Komisija je 8. veljače 2023. CRIA-i stavila na raspolaganje tu posebnu objavu.

(32)

S obzirom na navedena razmatranja Komisija je smatrala da prava na obranu proizvođača izvoznika u uzorku i svih drugih predmetnih proizvođača izvoznika, kao ni prava na obranu CRIA-e, nisu povrijeđena. Predmetna društva primila su izračune sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena te im je dano dovoljno vremena da iznesu primjedbe na objavu.

(33)

CRIA je tvrdila da Komisija nije uzela u obzir iznimne okolnosti, odnosno obilježavanje kineske Nove godine od 21. do 29. siječnja 2023., kad je odbila njezin zahtjev za produljenje roka za podnošenje primjedbi na objavu i zahtjev da se saslušanje organizira mnogo kasnije nakon završetka kineske Nove godine. Pravni tim CRIA-e tvrdio je da zbog kineske Nove godine nije mogao primiti odgovarajuće upute ili informacije od CRIA-e na temelju kojih bi iznio primjedbe. Nadalje, unatoč zahtjevu za intervenciju službenika za saslušanje, nije odobreno značajno produljenje i službenik za saslušanje nije organizirao saslušanje kako bi riješio taj zahtjev.

(34)

Komisija je napomenula da je zatraženo produljenje do 6. veljače 2023., odnosno produljenje roka za 14 dana, što je bilo iznimno dugo. Kako bi osigurala pravodobno okončanje ispitnog postupka, Komisija je uz već dani rok od 13 dana za iznošenje primjedbi odobrila produljenje tog roka za dodatna dva radna dana, odnosno do 25. siječnja 2023. Kad je riječ o zahtjevu za saslušanje, Komisija je prvotno predložila da se saslušanje organizira 18. siječnja 2023., dakle prije kineske Nove godine. CRIA je nakon toga predložila da se saslušanje organizira nakon praznika kineske Nove godine, po mogućnosti u veljači. Komisija se složila i pristala organizirati saslušanje 31. siječnja 2023., dakle nakon kineske Nove godine i produljenog roka za podnošenje primjedbi.

(35)

Komisija je istaknula da je rok za iznošenje primjedbi stranaka propisan člankom 20. stavkom 3. osnovne antidampinške uredbe 10 kalendarskih dana. Rok utvrđen za CRIA-u i sve ostale zainteresirane strane, nakon produljenja roka, bio je znatno dulji od 10 kalendarskih dana, a CRIA-i je dan rok od čak 15 dana. Nadalje, nakon što su iznesene primjedbe nakon objave Komisija je objavila dodatne informacije i dala zainteresiranim stranama dodatno vrijeme za iznošenje primjedbi na dodatnu objavu od četiri dana, odnosno do 3. veljače 2023. Također, suprotno tvrdnji CRIA-e, privremena objava ne zahtijeva se u ponovno pokrenutim postupcima.

(36)

Naposljetku, bilo bi diskriminirajuće prema svim drugim zainteresiranim stranama registriranima u tom ponovno pokrenutom ispitnom postupku da se samo CRIA-i odobri produljenje roka za više od dva dodatna tjedna.

(37)

Kad je riječ o primjedbi da Komisija nije razmotrila sve tvrdnje koje nije razmotrio Opći sud, Komisija je to pitanje već riješila u uvodnoj izjavi 65., a novi argumenti nisu izneseni. Stoga je ta primjedba odbačena.

(38)

CRIA je zatražila intervenciju službenika za saslušanje u skladu s člancima 12., 13. i 16. Pravilnika o opisu posla službenika za saslušanje zbog neodgovarajućeg produljenja roka za iznošenje primjedbi na objavu, nerazumnog vremenskog rasporeda predloženog saslušanja s Komisijom na temelju objave i neobjavljivanja određenih informacija.

(39)

Službenik za saslušanje primijetio je da je CRIA ishodila produljenje roka do 25. siječnja 2023. Uzimajući u obzir navedene posebne okolnosti i vremenska ograničenja predmetnog postupka i nakon savjetovanja sa službama Komisije nadležnima za ispitni postupak, službenik za saslušanje složio se s odobrenim produljenjem roka i odbio je daljnja produljenja. Kad je riječ o sadržaju objave, službenik za saslušanje preporučio je da CRIA i službe Komisije održe saslušanje prije nego što se obrate službeniku za saslušanje.

(40)

S obzirom na navedeno Komisija je smatrala da je CRIA mogla u potpunosti ostvariti svoja prava na obranu, u danom i produljenom roku, i u pogledu sadržaja objave i dodatnih informacija koje su zainteresiranim stranama stavljene na raspolaganje nakon iznošenja primjedbi nakon objave. Nakon saslušanja koje je 31. siječnja 2023. održano sa službama Komisije CRIA nije zatražila saslušanje sa službenikom za saslušanje ni za jedno od prethodno istaknutih pitanja.

(41)

Komisija je zaprimila primjedbe od industrije Unije, CRIA-e, grupe GITI, društva Hämmerling i društva Opoltrans sp. z o.o. („Opoltrans”).

(42)

CRIA je Komisiji dostavila odobrenja koja je potpisalo nekoliko proizvođača izvoznika u pogledu kojih je Opći sud poništio pobijanu uredbu, uključujući predmetne proizvođače izvoznike koji su bili u uzorku u ispitnom postupku koji je doveo do donošenja pobijane uredbe, posebno grupu GITI, društvo Aeolus Tyre Co., Ltd, društvo Chongqing Hankook Tire Co., Ltd i društvo Jiangsu Hankook Tire Co., Ltd.

(43)

CRIA i grupa GITI usprotivile su se odluci Komisije o evidentiranju uvoza jer u tom konkretnom slučaju takvo evidentiranje nije izričito odobreno osnovnom antidampinškom i antisubvencijskom uredbom. Te su dvije stranke ponovile svoju tvrdnju nakon objave. Industrija Unije smatrala je da Komisija ima diskrecijsko pravo odlučiti o evidentiranju.

(44)

Kad je riječ o toj tvrdnji, Komisija je smatrala da je Opći sud presudio da Komisija ima ovlast zahtijevati od nacionalnih tijela da poduzmu odgovarajuće mjere za evidentiranje uvoza robe opće primjenjivosti, kako je navedeno u članku 14. osnovne antidampinške uredbe iz 2016. („Opće odredbe”). Nadalje, članak 14. stavak 5. te uredbe ne podliježe nikakvim ograničenjima u pogledu okolnosti u kojima je Komisija ovlaštena zahtijevati od nacionalnih carinskih tijela da evidentiraju robu (21). Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(45)

Nadalje, grupa GITI tvrdila je da se tada još uvijek mogla uložiti žalba na presudu i da stoga ona nije bila valjana pravna osnova za nastavak evidentiranja. Komisija je smatrala da na presudu nije uložena žalba i da je evidentiranje bila primjerena mjera koju je trebalo poduzeti kako bi se osiguralo da se pristojbe prema potrebi mogu ponovno uvesti na ispravnoj razini i kako bi se carinskim tijelima naložilo da pričekaju objavu ove Uredbe (22).

(46)

Udruženje CRIA, grupa GITI, društvo Hämmerling i društvo Opoltrans tvrdili su da Komisija nacionalnim carinskim tijelima nije mogla naložiti da ne vraćaju i/ili otpuštaju pristojbe koje su naplaćene u skladu s pobijanom uredbom. Takav se povrat mora izvršiti odmah i u cijelosti. Tvrdili su i da se situacija u ovom predmetu razlikuje od one u predmetu Deichmann (23) jer, prema mišljenju stranaka, neocjenjivanje zahtjeva za tretman tržišnoga gospodarstva i za pojedinačni tretman u tom predmetu nije utjecalo na razinu pristojbi. Stranke su tvrdile i da se pristojbe ne mogu retroaktivno ponovno uvesti. Prema mišljenju stranaka pobijana uredba poništena je u cijelosti, što znači da je uklonjena iz pravnog poretka Unije s retroaktivnim učinkom, dok u presudi u predmetu Deichmann nije bilo nikakvih čimbenika „koji bi utjecali na valjanost konačne uredbe”. Osim toga, stranke su tvrdile da nezakonitost koja je utvrđena u pogledu analize sniženja cijena „poništava cijelu Komisijinu analizu uzročnosti”. Prema stajalištu stranaka to znači da pristojbe u cijelosti nisu trebale biti ni uvedene ni ponovno uvedene jer je cijela analiza štete i uzročnosti bila pogrešna.

(47)

Nakon objave grupa GITI tvrdila je da se odlukom Komisije o nalaganju nacionalnim carinskim tijelima da ne vraćaju pristojbe krši načelo sudske zaštite sadržano u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Komisija je umjesto toga trebala omogućiti povrat pristojbi kao kad je Opći sud poništio novčane kazne naplaćene zbog kršenja članka 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (24). Grupa GITI uputila je na nalaze Suda Europske komisije da se „kada Sud utvrdi da je uredba kojom su uvedene antidampinške pristojbe nevaljana […], ne može se smatrati da se te pristojbe zakonito duguju u smislu članka 236. Carinskog zakonika te ih nacionalna carinska tijela trebaju u načelu vratiti pod uvjetima koji su u tu svrhu propisani” (25). Nadalje, prema mišljenju grupe GITI odgoda povrata pristojbi ima važne praktične implikacije koje negativno utječu na financijsku situaciju predmetnih društava i njihov povrat ulaganja.

(48)

Komisija je podsjetila na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Komisija može nacionalnim carinskim tijelima naložiti da pričekaju dok Komisija ne utvrdi stope po kojima su te pristojbe trebale biti utvrđene u skladu s presudom sudova Unije prije nego što donesu odluku o zahtjevima za povrat koje su podnijeli subjekti koji su platili takve pristojbe (26). Sud je smatrao i da točan opseg proglašenja akta nevažećim u presudi suda, a stoga i obveza koje iz toga proizlaze, treba odrediti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir ne samo izreku te presude, nego i obrazloženje koje čini njezinu ključnu osnovu (27).

(49)

Opći sud u ovom je predmetu doveo u pitanje metodu izračuna sniženja cijena i njezin utjecaj na uzročnost te utjecaj te pogreške na maržu štete društava koja su predmet presude Suda (28). Sud je ujedno od Komisije zatražio da revidira i objavi određene informacije o pokazateljima štete. Međutim, ti elementi nisu doveli u pitanje valjanost svih drugih nalaza iz pobijane uredbe. Nadalje, Sud je smatrao da nakon ponovnog pokretanja postupka Komisija može donijeti mjeru kojom će zamijeniti poništenu mjeru i u skladu s tim ponovno uvesti konačnu antidampinšku pristojbu ispravljanjem nezakonitosti koje su konkretno utvrđene u tom kontekstu (29). U tom kontekstu nije bitno odnose li se nezakonitosti na razinu pristojbi. U svakom slučaju, čak i kad bi se u ponovno pokrenutom ispitnom postupku utvrdilo da ne treba ponovno uvesti antidampinške pristojbe, carinska tijela imala bi mogućnost vratiti cjelokupni iznos pristojbi koje su naplaćene od donošenja pobijane uredbe, u skladu s relevantnim carinskim propisima. Nadalje, taj bi povrat uključivao i odgovarajuće kamate u skladu s relevantnim carinskim propisima. Stoga bi, suprotno tvrdnji grupe GITI, društva dobila odgovarajuću naknadu za plaćanje predmetnih pristojbi.

(50)

Prema ustaljenoj praksi Suda, člankom 10. stavkom 1. osnovne antidampinške uredbe ne isključuje se mogućnost da se aktima ponovno uvedu antidampinške pristojbe na uvoz koji je izvršen tijekom razdoblja primjene uredbi koje su proglašene nevažećima (30).

(51)

Za razliku od evidentiranja koje se provodilo u razdoblju prije donošenja privremenih mjera, uvjeti iz članka 10. stavka 4. osnovne antidampinške uredbe nisu primjenjivi na predmetni slučaj. Svrha evidentiranja u kontekstu provedbe nalaza Suda nije omogućiti retroaktivnu provedbu mjera trgovinske zaštite kako je predviđeno tim odredbama. Umjesto toga, svrha je očuvati djelotvornost postojećih mjera bez nepotrebnog prekida od datuma stupanja na snagu pobijane uredbe do eventualnog ponovnog uvođenja ispravljenih pristojbi, čime se osigurava naplata točnog iznosa pristojbi u budućnosti. Stoga, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 20. uredbe o evidentiranju, ponovno pokretanje upravnog postupka i moguće ponovno uvođenje pristojbi ne mogu se smatrati protivnima pravilu o zabrani retroaktivnosti. Nadalje, kako su potvrdile stranke, Opći sud nedavno je potvrdio taj isti pristup u svojoj presudi u predmetu T-440/20 (31). Stoga je tvrdnja da se pristojbe ne mogu ponovno uvesti odbačena.

(52)

Kad je riječ o načelu sudske zaštite sadržanom u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ustaljena je sudska praksa da primjena načela sudske zaštite ne može spriječiti instituciju EU-a čiji je akt prethodno poništen da donese novi akt s različitom osnovom koji negativno utječe na predmetnu osobu (32). Osnova nalaza utvrđenih u ovom predmetu razlikuje se od osnove za poništenje pobijane uredbe. Prema tome, u skladu s nalazima Općeg suda (33) Komisija nije prekršila načelo djelotvorne sudske zaštite na temelju toga što je ovom Uredbom ponovno uvela konačnu antidampinšku pristojbu nakon što je Sud poništio pobijanu uredbu.

(53)

CRIA je tvrdila da bi, budući da „nisu nastali carinski dugovi”, ponovno uvođenje pristojbi „bilo izvan zakonskog roka u kojem nacionalna carinska tijela imaju pravo izvršiti naplatu s obzirom na trogodišnji rok zastare […]”. Grupa GITI tvrdila je da „retroaktivno ponovno uvođenje pristojbi […], čak i nakon trogodišnjeg roka, predstavlja rizik od uplitanja (implicirajući da se carine mogu naplatiti nakon tog trogodišnjeg roka) u taj autonomni proces donošenja odluka nacionalnih carinskih tijela i da se time stoga ugrožava pažljivo podešena podjela nadležnosti između Komisije i država članica EU-a kako je utvrđeno u Ugovorima EU-a”. Nakon objave grupa GITI ponovila je svoju tvrdnju.

(54)

Komisija je smatrala da se oba argumenta moraju odbaciti. Prvo, Sud je naveo da rokovi „ne mogu biti prepreka Komisijinu donošenju uredbe kojom se uvode ili ponovno uvode antidampinške pristojbe ni, a fortiori, Komisijinu pokretanju ili nastavljanju postupka koji prethodi takvom donošenju” (34). Slično tome, Opći sud naveo je da se „[članak 103. stavak 1. Carinskog zakonika Unije] primjenjuje samo na obavješćivanje dužnika o iznosu carine i stoga su za njegovu provedbu isključivo zadužena nacionalna carinska tijela, koja su nadležna za takvo obavješćivanje. Stoga to ne sprečava Komisiju da donese uredbu o uvođenju ili ponovnom uvođenju konačne kompenzacijske pristojbe” (35). Kad je riječ o tvrdnji da se ponovnim uvođenjem pristojbe zadire u podjelu nadležnosti između Komisije i država članica, Komisija je primijetila da grupa GITI nije navela koja bi odredba Ugovorâ bila prekršena ponovnim uvođenjem pristojbi. Sud je dosljedno smatrao da Komisija ima pravo ponovno uvesti pristojbe pri ispravljanju pogrešaka koje je utvrdio Sud (36). Nadalje, ova je Uredba u cijelosti podlijegala postupku ispitivanja predviđenom člankom 15. stavkom 3. osnovne antidampinške uredbe. Stoga su te tvrdnje odbačene.

(55)

Grupa GITI tvrdila je da bi retroaktivno ponovno uvođenje (revidiranih) antidampinških i kompenzacijskih pristojbi također bilo neproporcionalno i protivno načelu proporcionalnosti utvrđenom člankom 5. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 4. Ugovora o Europskoj uniji. Grupa GITI tvrdila je i da retroaktivno ponovno uvođenje pristojbi ne pruža i ne može pružiti nikakvu „dodatnu” zaštitu industriji Unije niti spriječiti daljnji uvoz. Stoga bi se time prekršilo načelo proporcionalnosti. Nakon objave grupa GITI ponovila je tu tvrdnju.

(56)

Komisija je podsjetila na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi nije prekršila načelo proporcionalnosti kad je, kako bi izvršila presudu, ponovno uvela konačnu pristojbu po odgovarajućoj stopi i od datuma stupanja na snagu konačnih mjera. Također, Komisija je smatrala proporcionalnim da se ponovno uvedene stope pristojbi smanje i da se naloži povrat ili otpust razlike (37). Naposljetku, kad je riječ o argumentu da ne bi bilo proporcionalno da industrija Unije retroaktivno dobije dodatnu zaštitu, Opći sud ocijenio je da se na temelju te tvrdnje „ne može u dovoljnoj mjeri utvrditi da bi ponovno uvođenje konačne antidampinške pristojbe koja je pobijanom uredbom znatno smanjena bilo neproporcionalno u ovom slučaju” (38). Stoga su te tvrdnje odbačene.

(57)

Društvo Hämmerling tvrdilo je da se mora uzeti u obzir trenutačna gospodarska situacija. Otad su predmetni gospodarski sektor pogodili kriza uzrokovana bolešću COVID-19, globalni skok cijena koji je utjecao na cijeli lanac opskrbe (uključujući prijevoz i logistiku) i povezana gospodarska kriza, a sad se suočava s problemima kao što su povećanje troškova električne energije, visoka stopa inflacije itd., koji su, među ostalim, izazvani i ruskom agresijom na Ukrajinu. Stoga bi bilo nerazumno ponovno uvesti predmetne pristojbe u sektorskoj, tržišnoj, mikroekonomskoj i makroekonomskoj situaciji koja se potpuno razlikuje od one ispitane u ispitnom postupku koji je doveo do donošenja pobijane uredbe.

(58)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 11., postupak zamjene poništenog akta može se nastaviti u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti (39). Do nezakonitosti koju je u ovom predmetu utvrdio Opći sud došlo je u uredbi kojom su uvedene konačne antidampinške mjere. Stoga Komisija ne može pri ispravljanju nezakonitosti koje je utvrdio Opći sud uzeti u obzir nedavne događaje koji nisu povezani s razdobljem ispitnog postupka i razmatranim razdobljem. U skladu s člankom 9. stavkom 4. osnovne antisubvencijske uredbe, ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i posljedičnu štetu i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Unije u skladu s člankom 21., uvodi se konačna antidampinška pristojba. Stoga bi ponovno pokretanje ispitnog postupka moglo dovesti do toga da se antidampinške pristojbe ponovno ne uvedu samo ako Komisija tijekom ispitnog postupka utvrdi da nije bilo dampinga ili posljedične štete ili da pristojbe nisu u interesu Unije (40).

(59)

Grupa GITI tvrdila je da bi ponovno pokretanje ispitnog postupka trebalo biti strogo ograničeno na pitanja koja je razmatrao Opći sud. Zbog toga Komisija ne smije zamijeniti analizu sniženja cijena analizom sprečavanja rasta cijena kako bi izračunala učinak na cijene jer je metodologija koju je primijenila Komisija i dalje valjana i stoga nije predmet ponovno pokrenutog ispitnog postupka. Opći sud nije razmatrao analizu učinaka sprečavanja rasta cijena i stoga ona nije predmet ovog ponovno pokrenutog ispitnog postupka.

(60)

Komisija je primijetila da je Opći sud doveo u pitanje analizu sniženja cijena koju je provela Komisija u smislu primjerene usporedbe izvoznih cijena i cijena industrije Unije. Stoga je sama metodologija sniženja cijena dovedena u pitanje. Nadalje, ništa nije spriječilo Komisiju da uzme u obzir sve druge moguće učinke dampinškog uvoza na cijene u smislu članka 3. stavka 3. osnovne antidampinške uredbe. Sud je u predmetu Deichmann smatrao da Komisija ima široko diskrecijsko pravo. Samo očito neprimjerena priroda tih mjera, s obzirom na cilj koji se njima želi postići, može utjecati na njihovu zakonitost (41). Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(61)

Grupa GITI tvrdila je da Komisija ne može primjenjivati nov pristup pri utvrđivanju sniženja cijena. Prije svega, Komisija ne bi trebala uvoditi novu strukturu kontrolnog broja proizvoda, tj. dodati vrstu kupca pri (ponovnom) izračunu sniženja cijena i marži štete (42).

(62)

Ne dovodeći u pitanje ima li Komisija pravo uvesti nove elemente u strukturu kontrolnog broja proizvoda, Komisija je podsjetila na to da u izračunima sniženja cijena opisanima u odjeljku 4.1. nisu uvedeni nikakvi novi elementi u strukturu kontrolnog broja proizvoda. Stoga je ta tvrdnja bila bespredmetna.

(63)

CRIA je tvrdila, i prvotno i nakon objave, da treba razmotriti pravne tvrdnje koje su istaknute, ali o kojima Opći sud još nije donio odluku te da Komisija treba aktivno uzeti u obzir tvrdnje koje Opći sud nije razmotrio.

(64)

Društvo Opoltrans tvrdilo je da u vrijeme ispitnog postupka nije bilo dokaza o dampingu uvoza iz Kine i da, među ostalim, upotreba SAD-a kao analogne zemlje nije bila primjerena, industrija Unije ne trpi štetu i ne postoji uzročno-posljedična veza između stanja industrije Unije i uvoza iz Kine te da ponovno uvođenje pristojbi nije u interesu korisnika.

(65)

Kako je Komisija objasnila u Obavijesti o ponovnom pokretanju postupka, nalazi utvrđeni u pobijanoj uredbi koji nisu osporavani ili koji su bili osporavani, ali je to presudom Općeg suda odbačeno ili ih on nije ispitao, i dalje su u potpunosti valjani te stoga nisu doveli do poništenja pobijane uredbe (43). To uključuje pitanja na koja su ukazali CRIA i društvo Opoltrans. Stoga Komisija nije bila dužna ispitati tvrdnje o pitanjima koja nadilaze ono za što je Opći sud utvrdio da je nezakonito.

(66)

Kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 5. do 7., Opći sud utvrdio je da Komisija pri izračunu marži sniženja cijena nije provela primjerenu usporedbu jer je primjenom članka 2. stavka 9. osnovne antidampinške uredbe analogijom prilagodila izvoznu cijenu proizvođača izvoznika, ali ne i prodajne cijene industrije Unije, koja je također ostvarila prodaju preko povezanih prodajnih subjekata.

(67)

Isto tako, prema točki 163. presude Općeg suda, da se nije izvršila prilagodba na temelju članka 2. stavka 9. osnovne antidampinške uredbe, „[t]akva bi metoda omogućila provedbu primjerene usporedbe cijena u slučajevima u kojima se i dotični proizvod i istovrstan proizvod prodaju preko povezanih prodajnih subjekata”. U točki 190. presude Opći sud nadalje je utvrdio da izračuni u okviru takve usporedbe „ne omogućuju neutraliziranje mogućih učinaka pogreške koja se sastoji od uspoređivanja stvarnih prodajnih cijena koje klijentima iz Unije kineski proizvođači izvoznici izravno naplaćuju, s jedne strane, i preprodajnih cijena koje primjenjuju prodajni subjekti povezani s proizvođačima iz Unije, s druge strane” (riječ „mogućih” naknadno je istaknuta). Naposljetku, u točki 134. presude Opći sud utvrdio je da „neovisno o zakonitosti i relevantnosti razine trgovine koju je Komisija odabrala kod proizvođača izvoznika ili kod proizvođača iz Unije, usporedba cijena koju je ta institucija obavila mora uvijek biti primjerena i odnositi se zbog toga na cijene koje se sve nalaze na istoj razini trgovine”.

(68)

Kako je objašnjeno u točki 150. presude Općeg suda, udio prodaje kineskih proizvođača izvoznika u uzorku koja je ostvarena preko povezanih prodajnih subjekata iznosio je 0 % za grupu Xingyuan, 34 % za grupu GITI, 19 % za Aeolus/Pirelli i 98,6 % za grupu Hankook. Osim toga, Komisija je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda navela da je udio prodaje ostvaren preko povezanih prodajnih subjekata iznosio 46,9 % za kineske proizvođače izvoznike u uzorku i 87 % za proizvođače iz Unije u uzorku. Stoga je udio prodaje ostvaren preko povezanih prodajnih subjekata bio visok do vrlo visok u oba uzorka.

(69)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 149. privremene uredbe, Komisija je sniženje cijena u razdoblju ispitnog postupka utvrdila usporedbom:

(70)

Kako bi se postupilo u skladu s presudom Općeg suda, izvozne cijene više se nisu analogijom prilagođavale u skladu s člankom 2. stavkom 9. osnovne antidampinške uredbe ako je prodaja ostvarena preko povezanih trgovaca. Troškovi prodaje te opći i administrativni troškovi povezanog trgovca i dobit nepovezanih uvoznika u uzorku stoga su ponovno dodani izvoznoj cijeni.

(71)

Nadalje, Komisija je razmotrila postoje li neka druga potencijalna pitanja u vezi s razinom trgovine koja bi trebalo razmotriti za potrebe primjerene usporedbe u slučajevima u kojima su proizvođači izvoznici kupcima iz Unije predmetni proizvod prodavali izravno, a proizvođači iz Unije u uzorku preko povezanih prodajnih subjekata. Komisija je u tu svrhu provela detaljnu analizu svih prodajnih cijena proizvođača iz Unije u uzorku kako bi utvrdila cjenovne obrasce izravne prodaje iz tvornice i neizravne prodaje preko povezanih prodajnih subjekata. Usporedba je pokazala da postoje znatne razlike u cijenama unutar jedne vrste proizvoda, ali bez očitog cjenovnog obrasca. Iako bi povezani prodajni subjekti u načelu trebali snositi troškove marketinga pri prodaji kupcima u Uniji, čini se da ti troškovi nisu dosljedno preneseni na konačne cijene.

(72)

Stoga je Komisija zaključila da izravna prodaja od proizvođača ili prodaja ostvarena preko povezanih prodajnih subjekata proizvođača nisu imale razlučiv utjecaj na razinu cijena takve prodaje za kupca. Prije svega, nije utvrđeno da prodaja preko povezanog subjekta dovodi do viših cijena u usporedbi s izravnom prodajom proizvođača. U skladu s tim Komisija nije utvrdila moguće učinke na razine cijena koje je trebalo neutralizirati, kao što je pretpostavio Opći sud u točki 190. presude. Stoga je u ovom slučaju usporedba stvarnih prodajnih cijena proizvođača iz Unije u uzorku koji kupcima iz Unije predmetni proizvod prodaju izravno ili preko povezanih prodajnih subjekata s izvoznim cijenama proizvođača izvoznika u uzorku bila opravdana.

(73)

Komisija je provela i detaljnu analizu cjenovnih obrazaca po prodajnim kanalima koje koristi industrija Unije. U tom je smislu industrija Unije predmetni proizvod prodavala korisnicima, distributerima, trgovcima na malo i „ostalima” u raznim omjerima. Prodaja svim kupcima, osim „ostalima”, bila je reprezentativna za sve vrste proizvoda. Komisija je primijetila da su prodajne cijene za korisnike istovrsnog proizvoda često bile niže nego za distributere i trgovce na malo, ali moglo se primijetiti i suprotno. Razlike u cijenama za razne kupce nisu nužno ovisile ni o ukupnom obujmu prodanom određenom kupcu. Stoga je Komisija zaključila da nije bilo očitog obrasca u cijenama koje se naplaćuju raznim vrstama kupaca i da nisu bile potrebne dodatne prilagodbe kako bi se osigurala primjerena usporedba, kako je propisao Opći sud.

(74)

Komisija je podsjetila na to da je u bilješki u dokumentaciji od 30. siječnja 2023. pružila dodatne informacije o svojoj analizi cijena koje industrija Unije naplaćuje u izravnoj i neizravnoj prodaji te prodaji različitim vrstama kupaca.

(75)

Nakon dodatne objave CRIA se nije složila s nalazom Komisije da se ne može utvrditi nikakav cjenovni obrazac za prodaju proizvođača iz Unije. Komisija je napomenula da udruženje CRIA nije potkrijepilo svoju tvrdnju niti je pružilo dokaze koji pokazuju da je analiza Komisije bila pogrešna. Stoga je odbacila tu tvrdnju.

(76)

Tako utvrđena revidirana prosječna ponderirana marža sniženja cijena na temelju uvoza proizvođača izvoznika u uzorku iznosila je 14,7 %.

(77)

U svakom slučaju, čak i ako bi se revidirana marža sniženja cijena društva smatrala neznatnom ili neprimjerenom, Komisija je zaključila da bi predmetni uvoz i dalje imao negativne cjenovne učinke na prodaju u Uniji.

(78)

Dampinški uvoz može znatno utjecati na tržište na kojem je cjenovna osjetljivost znatna. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 134. privremene uredbe, tržište guma u Uniji za kamione i autobuse vrlo je konkurentno te razlike u cijenama mogu imati velik utjecaj na njega.

(79)

U razmatranom razdoblju, kao što je vidljivo u tablicama od 7. do 10. privremene uredbe, prosječna cijena industrije Unije smanjila se za 8 %, dok se jedinični trošak proizvodnje smanjio za 6 %. Situacija je bila najgora na 3. razini, na kojoj se prodajna cijena smanjila za 5 %, dok se jedinični trošak proizvodnje povećao za 1 %. U konačnici, društva 3. razine bila su zbog dampinškog uvoza prisiljena prodavati predmetni proizvod po cijeni jednakoj njihovu trošku proizvodnje, što znači da su ga prodavale bez uračunavanja dobiti, odnosno s gubitkom. Stoga je uvoz iz Kine zbog svojeg obujma (povećanje od 32 %) i cijena (smanjenje za 11 %) sprečavao rast cijena u razmatranom razdoblju, zbog čega industrija Unije nije mogla prilagoditi svoje cijene naviše kako bi uračunala povećanje jedinične cijene proizvodnje.

(80)

Komisija je zbog toga zaključila da bi u ovom slučaju, čak i da se postojanje sniženja cijena osporavalo, postojalo bi sprečavanje rasta cijena prouzročeno predmetnim uvozom.

(81)

Komisija je ispitala može li se i na temelju revidiranih marži sniženja cijena za uvoz kineskih proizvođača izvoznika u uzorku i nalaza o sprečavanju rasta cijena zaključiti da postoji uzročno-posljedična veza između dampinškog uvoza i štete koju su pretrpjeli proizvođači iz Unije.

(82)

Unatoč smanjenju marže sniženja cijena za sve kineske izvoznike u uzorku, osim za grupu Xingyuan, nije se promijenila činjenica da je uvoz kineskih izvoznika u uzorku u znatnoj mjeri snižavao prodajne cijene industrije Unije. Stoga revidirane marže sniženja cijena nisu promijenile prvotni zaključak Komisije o postojanju uzročno-posljedične veze između štete koju su pretrpjeli proizvođači iz Unije i dampinškog uvoza iz NRK-a koji je naveden u odjeljku 5.1. privremene uredbe i potvrđen u odjeljku 5.1. pobijane uredbe. Revidirane marže sniženja cijena i dodatni nalazi o sprečavanju rasta cijena u predmetnom slučaju nisu utjecali ni na analizu ni na nalaze povezane s drugim uzrocima štete kako su prikazani u odjeljku 5.2. privremene uredbe i odjeljku 5.2. pobijane uredbe.

(83)

Stoga je Komisija i dalje smatrala da je materijalna šteta za industriju Unije prouzročena dampinškim uvozom iz NRK-a te da ostali čimbenici, uzeti u obzir pojedinačno ili zajedno, nisu umanjili uzročno-posljedičnu vezu između štete i dampinškog uvoza.

(84)

U točki 179. svoje presude Opći sud utvrdio je da se „izračun marže štete sastoji […] od usporedbe uvoznih cijena upotrijebljenih prilikom izračuna sniženja cijena, s jedne strane, s neštetnim cijenama istovrsnog proizvoda uključujući ciljnu dobit koja odražava uobičajene tržišne uvjete, s druge strane. Stoga pogreška u vezi s razinom trgovine na kojoj se provodi usporedba cijena može imati utjecaja na izračun sniženja cijena i na izračun marže štete”.

(85)

Kako bi postupila u skladu s presudom, Komisija je ponovno izračunala razinu uklanjanja štete za sva društva koja su predmet ponovno pokrenutog ispitnog postupka.

(86)

U početnom ispitnom postupku Komisija je utvrdila razinu uklanjanja štete u razdoblju ispitnog postupka usporedbom:

(87)

Neštetna cijena industrije Unije obično se temelji na trošku proizvodnje po vrsti proizvoda, uključujući troškove prodaje, opće i administrativne troškove, uvećane za razumnu dobit i utvrđene na razini franko tvornica. Međutim, u ovom konkretnom slučaju Komisija nije imala dovoljno detaljne i provjerene informacije o troškovima proizvodnje na osnovi kontrolnog broja proizvoda, što je nužno za izračun marže štete kako je prethodno opisano. S obzirom na posebne okolnosti u ovom slučaju i uz napomenu da nije bilo jasnog obrasca razlika u cijenama ovisno o prodajnim kanalima koje su koristili proizvođači iz Unije u uzorku, neštetna cijena temeljila se na konačnoj prodajnoj cijeni po vrsti proizvoda, u izravnoj prodaji ili prodaji preko povezanih prodajnih subjekata, koja je bila naplaćena nepovezanim kupcima na tržištu Unije, prilagođena na razinu franko tvornica, kako je opisano u prvoj alineji uvodne izjave 86., umanjena za stvarnu dobit i zatim uvećana za razumnu dobit. S obzirom na te posebne okolnosti i kako bi se postupilo u skladu s presudom, smatralo se primjerenim tu cijenu simetrično usporediti s konačnom prodajnom cijenom proizvođača izvoznika, tj. na razini povezanih uvoznika, ujedno je prilagoditi samo za carine i troškove nastale nakon uvoza kako je opisano u drugoj alineji uvodne izjave 69., ali uključiti i troškove prodaje, opće i administrativne troškove te dobit povezanih uvoznika proizvođača izvoznika sa sjedištem u Uniji.

(88)

Nadalje, s obzirom na zaključke u točki 190. presude Općeg suda, Komisija je pažljivo razmotrila postoje li neka druga pitanja razine trgovine zbog kojih bi neutralizacija bila potrebna za primjerenu usporedbu, s obzirom na činjenicu da je 87 % proizvođača iz Unije u uzorku prodaju ostvarivalo preko povezanih prodajnih subjekata, a mnogi proizvođači izvoznici također su obavljali izravnu prodaju krajnjim kupcima. Komisija je podsjetila na to da su, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 87., u izračunima marže štete korištene konačne prodajne cijene po vrsti proizvoda industrije Unije. Stoga su, kako je istaknuo Opći sud u točki 179. svoje presude, za potrebe primjerene usporedbe nalazi povezani s izračunima sniženja cijena u potpunosti vrijedili i za izračune marže štete. Kako je objašnjeno u uvodnim izjavama 71. i 72., Komisija nije utvrdila nijedno drugo pitanje razine trgovine koje bi zahtijevalo prilagodbu radi provedbe primjerene usporedbe.

(89)

Tako utvrđene revidirane marže štete iznosile su kako slijedi:

(90)

Opći sud naveo je u točki 33. svoje presude da je Komisija povrijedila prava tužiteljâ na obranu time što im nije objavila nijedan podatak iz točke 244. te presude.

(91)

Opći sud naveo je predmetne podatke (točka 244. presude):

(92)

U točkama od 215. do 235. svoje presude Opći sud utvrdio je da je, nakon izmjena ponderiranja u konačnoj fazi (vidjeti uvodne izjave od 188. do 195. pobijane uredbe), Komisija ispravno izračunala i prikazala profitabilnost prodaje u Uniji na razini industrije Unije u cjelini (tablica 5. pobijane uredbe) i na 3. razini (tablica 6. pobijane uredbe). Međutim, kako je istaknuo Opći sud u točki 227. svoje presude, zbog promjene metode ponderiranja trebalo je ponovno izračunati sve mikroekonomske pokazatelje osim profitabilnosti. Komisija to nije učinila i stoga nije objektivno ispitala učinak dampinškog uvoza u skladu s člankom 3. stavkom 3. osnovne antidampinške uredbe.

(93)

Stoga, kako bi postupila u skladu s presudom Općeg suda, Komisija je u sljedećim odjeljcima analizirala utjecaj ponderiranja utvrđenog u konačnoj fazi na sve mikroekonomske pokazatelje osim ukupne profitabilnosti i profitabilnosti na 3. razini („revidirano ponderiranje”). Kako je prikazano u nastavku, primjena tog ponderiranja nije znatno utjecala ni na jedan nalaz Komisije o mikroekonomskim pokazateljima. Stoga je potvrđeno postojanje materijalne štete u razmatranom razdoblju.

(94)

Nadalje, u točki 244. svoje presude Opći sud naveo je da je Komisija povrijedila pravo tužitelja na obranu jer im nije objavila bruto pokazatelje štete prije primjene prilagođenog ponderiranja ni podatke koji se odnose na MSP-ove, s jedne strane, i velika društva, s druge strane. Međutim, Opći sud nije zahtijevao od Komisije da ponovno utvrdi nalaze o šteti bez primjene prilagođenog ponderiranja. Umjesto toga, Opći sud samo je utvrdio da su ti bruto pokazatelji štete prije primjene prilagođenog ponderiranja trebali biti objavljeni predmetnim strankama.

(95)

S obzirom na navedeno, kako bi postupila u skladu s presudom Općeg suda, Komisija je u sljedećim odjeljcima prikazala mikroekonomske pokazatelje utvrđene: 1. u privremenoj fazi iz privremene uredbe, 2. u konačnoj fazi nakon revizije ponderiranja („revidirano ponderiranje” u svim tablicama u nastavku), 3. bez ikakve prilagodbe ponderiranja i 4. na 3. razini: 4.a pokazatelje samo za MSP-ove i 4.b pokazatelje samo za velika društva.

(96)

Kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 185. do 192. pobijane uredbe, Komisija je smatrala da mikroekonomski pokazatelji ne mogu odražavati stvarno stanje industrije Unije jer su velika društva u uzorku imala veći utjecaj na ukupne podatke nego MSP-ovi u uzorku, pri čemu je udio MSP-ova u ukupnoj prodaji industrije Unije iznosio približno 13 %.

(97)

Stoga je Komisija odlučila povećati ponder MSP-ova u uzorku. U pobijanoj uredbi u konačnoj fazi primijenjeno je sljedeće ponderiranje: Komisija je prvo utvrdila udjele prodaje MSP-ova i velikih društava u ukupnoj prodaji Unije. Zatim je iskazala prodaju MSP-ova u uzorku i velikih proizvođača u uzorku zajedno s obujmom te prodaje u ukupnoj prodaji Unije. Naposljetku, udjeli su uspoređeni, a podaci za MSP-ove uvećani kako bi odražavali isti postotak kao i velika društva u uzorku. To je objašnjeno i u uvodnoj izjavi 138. u nastavku. U privremenoj fazi Komisija je provela i dodatnu prilagodbu (tj. kako bi uzorkovani podaci odražavali udio svake razine u prodaji Unije). Međutim, kako je objašnjeno u pobijanoj uredbi, ta je prilagodba odbačena u konačnoj fazi jer su zainteresirane strane osporile upotrebu fiksnog omjera u razmatranom razdoblju.

(98)

Prilagodba ponderiranja utjecala je na rezultat ukupnih mikropokazatelja, ali i na 3. razinu jer su i velika društva i MSP-ovi bili aktivni na toj razini. Nije utjecala na kretanja na 1. i 2. razini jer su samo velika društva bila aktivna na tim razinama. Kako je istaknuto u uvodnoj izjavi 93., prilagodba ponderiranja imala je ograničen utjecaj na ukupne mikroekonomske pokazatelje jer je prodaja MSP-ova u razdoblju ispitnog postupka procijenjena na približno 13 % ukupne prodaje Unije u razdoblju ispitnog postupka.

(99)

Prosječne jedinične prodajne cijene proizvođača iz Unije u uzorku prema nepovezanim kupcima u Uniji u razmatranom razdoblju kretale su se kako slijedi.

Tablica 1.

Prodajne cijene u Uniji i trošak proizvodnje

(100)

Kad je riječ o općem kretanju, unatoč nominalnoj razlici u prosječnim jediničnim prodajnim cijenama utvrđenima na temelju različitih opcija za razmatrano razdoblje, nije utvrđena razlika između ponderiranja primijenjenog u privremenoj i konačnoj fazi. Bez ponderiranja prosječna jedinična prodajna cijena smanjila se za dva postotna boda više nego u druga dva scenarija. Isti se zaključak može izvesti i kad je riječ o kretanjima zabilježenima u prosječnim troškovima proizvodnje.

(101)

Ponderiranje (odnosno nedostatak ponderiranja) nije utjecalo na zaključak za 1. i 2. razinu. Kad je riječ o 3. razini, kako je prikazano u tablicama 2., 3. i 4., Komisija je ispitala utjecaj ponderiranja i nedostatka ponderiranja na tri skupa podataka: za ukupnu 3. razinu, za velika društva koja su aktivna u toj razini i MSP-ove.

Tablica 2.

Prodajne cijene u Uniji i trošak proizvodnje – 3. razina

(102)

Kad je riječ o 3. razini, revizija ponderiranja u konačnoj fazi nije utjecala na opće kretanje jedinične prodajne cijene i jediničnog troška proizvodnje. Bez ponderiranja, za oba je pokazatelja zabilježeno znatnije smanjenje kretanja jedinične prodajne cijene i jediničnog troška proizvodnje, i to za najmanje pet postotnih bodova u razmatranom razdoblju. Ta kretanja uglavnom odražavaju kretanje zabilježeno za velika društva aktivna na 3. razini (u nastavku).

(103)

Kao što se može vidjeti u tablici 3., za velika društva aktivna na 3. razini, kretanje je bilo znatno lošije od općeg kretanja za jediničnu prodajnu cijenu i jedinični trošak proizvodnje.

Tablica 3.

Prodajne cijene u Uniji i trošak proizvodnje – 3. razina: samo velika društva

(104)

Tablica 4. pokazala je da se za MSP-ove koji su bili aktivni samo na 3. razini kretanje jediničnog troška proizvodnje pogoršalo u razmatranom razdoblju, uz povećanje troškova za 7 %. Jedinična cijena istodobno se smanjila za 2 %.

Tablica 4.

Prodajne cijene u Uniji i trošak proizvodnje – 3. razina: samo MSP-ovi

(105)

Prosječni troškovi rada proizvođača iz Unije u uzorku u razmatranom razdoblju kretali su se kako slijedi:

Tablica 5.

Prosječni troškovi rada po zaposleniku

(106)

Prosječni trošak rada povećao se u razmatranom razdoblju za 6 % u slučaju obje vrste ponderiranja i za 5 % bez ponderiranja.

(107)

Razine zaliha proizvođača iz Unije u uzorku u razmatranom razdoblju kretale su se kako slijedi:

Tablica 6.

Zalihe

(108)

Zalihe su se u razmatranom razdoblju povećale za 44 % odnosno 46 % u slučaju obje vrste ponderiranja i za 48 % bez ponderiranja. Završne zalihe iznosile su otprilike 9 % godišnje proizvodnje u slučaju obje vrste ponderiranja i 8 % bez ponderiranja. Ta je situacija negativno utjecala na financijsko stanje proizvođača iz Unije u uzorku.

(109)

Profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja proizvođača iz Unije u uzorku u razmatranom razdoblju kretali su se kako slijedi:

Tablica 7.

Profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja

(110)

Komisija je utvrdila profitabilnost proizvođača iz Unije u uzorku iskazivanjem neto dobiti prije oporezivanja od prodaje istovjetnog proizvoda nepovezanim kupcima u Uniji kao postotka prometa od te prodaje.

(111)

Dvjema vrstama ponderiranja dobiveno je slično kretanje ukupne profitabilnosti, uz smanjenje s 15,6 % odnosno 15,4 % u 2014. na 13,7 % u razdoblju ispitnog postupka. To je izračunano na temelju pondera svake razine u ukupnoj prodaji. Bez ponderiranja ukupna profitabilnost smanjila se sa 16,9 % u 2014. na 15,6 %.

(112)

Smanjenje profitabilnosti prema trima primijenjenim metodologijama bilo je rezultat razlike od dva postotna boda između cijena i troškova.

(113)

Komisija je podsjetila na to da je, kako je prethodno objašnjeno u uvodnoj izjavi 93., ukupna profitabilnost već objavljena u konačnoj uredbi i nije bila predmet nalaza Općeg suda o utvrđenim pogreškama. Profitabilnost je prikazana u prethodnoj tablici samo radi cjelovitosti. Pri primjeni triju metodologija, na ukupnu profitabilnost utjecala je profitabilnost na 1. i 2. razini, dok se profitabilnost na 3. razini, bez ponderiranja, smanjila za približno pet postotnih bodova u razmatranom razdoblju, kako je navedeno u tablici 9. Nadalje, relativno kretanje profitabilnosti cijele industrije Unije također je bilo silazno.

(114)

Neto novčani tok je sposobnost proizvođača iz Unije da samostalno financiraju svoje aktivnosti. Iskazano bez ponderiranja ili uz privremeno ponderiranje kretanje neto novčanog toka upućuje na smanjenje od 7 do 12 %.

(115)

Povrat ulaganja je dobit izražena u postotku neto knjigovodstvene vrijednosti ulaganja. Kretao se negativno prema trima primijenjenim metodologijama, za oko 15 postotnih bodova u razmatranom razdoblju.

(116)

Kad je riječ o 2. razini, revizija ponderiranja primjenjenog u privremenog i konačnoj fazi utjecala je na vrijednosti, ali ne i na zabilježeno opće kretanje. Stoga su potvrđene uvodne izjave 196. i 197. privremene uredbe.

Tablica 8.

Profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja: 2. razina

(117)

Kad je riječ o 3. razini, za MSP-ove aktivne na 3. razini i velika društva aktivna na 3. razini provedena je posebna analiza utemeljena na istoj metodologiji kako je opisana.

(118)

Komisija je podsjetila na to da je, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 93., profitabilnost za 3. razinu već objavljena u pobijanoj uredbi i nije predmet nalaza Općeg suda u vezi s utvrđenim pogreškama. Profitabilnost je prikazana u prethodnoj tablici samo radi cjelovitosti.

(119)

Na 3. razini dvjema primijenjenim metodama ponderiranja općenito je utvrđeno slično kretanje profitabilnosti. To je zbog toga što su gubici koje su prijavili MSP-ovi u ukupnom izračunu imali veći ponder jer su ti gubici bili posebno izraženi (–6,1 % u razdoblju ispitnog postupka). Bez ponderiranja profitabilnost u 3. razini iznosila je približno koliko i profitabilnost koju su prijavila velika društva aktivna u toj razini. Profitabilnost za velika društva u 3. razini prepolovila se od 2014. do razdoblja ispitnog postupka, s 10 % na 4,8 %.

(120)

Kad je riječ o 3. razini, neto novčani tok znatno se smanjio, i to za približno 60 % pri primjeni dviju metoda ponderiranja i za približno 35 % bez ponderiranja. U razmatranom razdoblju povrat ulaganja smanjio se za približno 66 postotnih bodova pri primjeni dviju metoda ponderiranja i za približno 48 postotnih bodova bez ponderiranja. Bez ponderiranja profitabilnost na 3. razini odražavala je profitabilnost velikih društava na 3. razini, kao što se očekivalo na temelju uvodne izjave 198. privremene uredbe.

Tablica 9.

Profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja: 3. razina

(121)

Kad je riječ o velikim društvima na 3. razini, Komisija je u nastavku pružila cjeloviti skup podataka o njihovoj profitabilnosti, novčanom toku, ulaganjima i povratu ulaganja.

Tablica 10.

Velika društva – profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja – 3. razina

(122)

Kad je riječ o MSP-ovima na 3. razini, Komisija je u nastavku pružila cjeloviti skup podataka o njihovoj profitabilnosti, novčanom toku, ulaganjima i povratu ulaganja. Gubitci prijavljeni u razdoblju ispitnog postupka navedeni su u uvodnoj izjavi 198. privremene uredbe.

Tablica 11.

Profitabilnost, novčani tok, ulaganja i povrat ulaganja – 3. razina – MSP-ovi

(123)

Komisija je smatrala da mikroekonomski pokazatelji koji se temelje na revidiranom ponderiranju potvrđuju uvodnu izjavu 196. pobijane uredbe i da su stoga zaključci utemeljeni na kretanjima utvrđenima u privremenoj uredbi i dalje valjani.

(124)

Nadalje, i mikroekonomski pokazatelji bez ponderiranja bili su u skladu s mikroekonomskim pokazateljima utemeljenima na dvjema metodama ponderiranja. Neprimjena ponderiranja uglavnom je utjecala na 3. razinu. Točnije, ukupna profitabilnost na 3. razini bez ponderiranja odražavala je profitabilnost velikih društava aktivnih na 3. razini. U uvodnoj izjavi 198. privremene uredbe navodi se profitna marža velikih društava u razdoblju ispitnog postupka.

(125)

Velika društva aktivna na 3. razini suočila su se sa znatnim smanjenjem profitne marže i povrata ulaganja, koji su se negativno kretali, te novčanog toka. Kad je riječ o MSP-ovima, njihovi su gubici bili posebno izraženi (–6,1 %) u razdoblju ispitnog postupka. Slični se zaključci mogu izvući o novčanom toku i povratu ulaganja, koji su bili negativni. Stoga je zaključak o situaciji MSP-ova i dalje valjan te su potvrđena kretanja utvrđena u privremenoj uredbi i pobijanoj uredbi.

(126)

Iako su u ovom predmetu kretanja mikroekonomskih pokazatelja utvrđena na temelju revidiranog ponderiranja sličila mikroekonomskim pokazateljima bez ponderiranja, Komisija je smatrala da je metodologija ponderiranja primijenjena u konačnoj fazi bila točna u tržišnoj situaciji u kojoj se industrija Unije sastojala i od velikih društava i od velikog broja MSP-ova. Komisija je primijetila i da Opći sud nije doveo u pitanje tu metodologiju kao takvu.

(127)

Kad je riječ o makroekonomskim pokazateljima, Opći sud smatrao je da, kako su tvrdili CRIA i CCCMC, Komisija nije pružila dodatne informacije o izvorima korištenih podataka. Također, u konačnoj fazi CRIA i CCCMC tvrdili su da sumnjaju u pouzdanost nekih informacija na koje se oslanjalo, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 201. pobijane uredbe.

(128)

Kako bi postupila u skladu s presudom, Komisija je zatražila dodatne informacije te su joj tijekom sastanka s predstavnicima Europskog udruženja proizvođača guma i proizvoda od kaučuka („ETRMA”) pružena dodatna objašnjenja. ETRMA je pružila detaljne informacije o metodologiji koju upotrebljava za agregiranje tržišnih podataka. Svim zainteresiranim stranama na raspolaganje je stavljena javna verzija zapisnika sa sastanka koja je imala nekoliko priloga. U prilozima je detaljno opisano kako je ETRMA prikupila podatke uz pomoć povezanog društva Europol Governance, koje je u njezino ime prikupilo makroekonomske podatke. Komisija je ponovila da neki proizvođači izvoznici (kao što su grupa Hankook i grupa Aeolus/Pirelli) koji su članovi ETRMA-e nisu osporili makroekonomske podatke u obliku u kojem ih je to udruženje dostavilo u konačnoj objavi.

(129)

Komisija je na temelju toga smatrala da je postupila u skladu sa zaključcima Općeg suda u vezi s pitanjem izvora makroekonomskih podataka, kako su navedeni u točki 244. njegove presude.

(130)

Opći sud naveo je da su tužitelji na saslušanju ispravno tvrdili da priopćavanje naziva 85 MSP-ova koji su prestali s proizvodnjom i koje je dostavilo osam dobavljača gaznog sloja nije omogućilo utvrđivanje pojedinačnih poslovnih odnosa između dobavljača i kupca te da stoga ti nazivi ne sadržavaju podatke koji bi mogli biti povjerljivi. U tim okolnostima Komisija nije dokazala da je popis MSP-ova u industriji Unije koji su prestali s proizvodnjom bio povjerljiv (vidjeti točku 253. presude).

(131)

Komisija je smatrala da se naziv poduzeća u načelu ne smije objaviti drugim zainteresiranim stranama bez izričitog pristanka predmetnog poduzeća. Nadalje, uklanjanje veze između dobavljača gaznog sloja i njegova kupca možda nije dovoljno da se dopusti objavljivanje tih informacija. Popis kupaca vrlo je vrijedan društvu i stoga dobavljaču gaznog sloja nije u interesu objaviti takvu vrstu informacija svojim konkurentima. Nadalje, neki od predmetnih MSP-ova nisu bili samo 100 % usmjereni na protektiranje, nego je protektiranje bilo jedna od njihovih aktivnosti (primjerice prodaja novih guma ili radionica za velika društva s voznim parkom kamiona). Naposljetku, činjenica da je društvo prijavilo da je kupac prestao kupovati materijale za gazni sloj nije nužno značila da je to društvo u stečaju ili da je prestalo poslovati. Stoga bi se pružanjem tih informacija otkrile osjetljive poslovne informacije.

(132)

Iako se agregirani podaci o količinama ili vrijednostima većeg broja stranaka mogu objaviti bez povrede prava na povjerljivost, osobito ako su agregirani podaci unutar istog raspona, to se ne može odnositi na naziv društva. Nadalje, stranka koja surađuje ne može objaviti takve informacije bez odobrenja stranke čije ime navodi. Stoga je za objavu takvog popisa kupaca svaki dobavljač gaznog sloja trebao od svakog svojeg kupca zatražiti odobrenje za objavljivanje njegova imena drugim zainteresiranim stranama.

(133)

U vrijeme donošenja pobijane uredbe zainteresiranim stranama mogla su se objaviti samo društva za koja je prijavljeno da su u stečaju ili likvidirana. Međutim, Komisiji nisu bile dostupne informacije o tome koja su društva u stečaju ili likvidirana ili su jednostavno prestala s proizvodnjom. Komisija je u svojoj bilješci u dokumentaciji od 19. srpnja 2019. detaljno objasnila metodologiju koju je primijenila za utvrđivanje navedenog popisa. U vrijeme donošenja pobijane uredbe Komisija je stupila u kontakt s osam dobavljača gaznog sloja kako bi dobila informacije o popisu njihovih kupaca i njihovoj prodaji u razmatranom razdoblju (od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2017.). Budući da proizvođači protektiranih guma mogu imati nekoliko dobavljača, podaci koje su dobavljači dostavili agregirani su po kupcu kako bi se utvrdila društva koja su u razmatranom razdoblju prestala kupovati materijal za gazni sloj. Komisija je na temelju te baze podataka mogla utvrditi proizvođače protektiranih guma koji su jednog dobavljača zamijenili drugim. Komisija je ujedno u uvodnoj izjavi 244. pobijane uredbe navela da je najmanje 85 MSP-ova prestalo s proizvodnjom, upućujući na uvodnu izjavu 202. privremene uredbe.

(134)

Komisija nije imala informacije o pravnom statusu svakog proizvođača protektiranih guma. Točnije, Komisija nije mogla utvrditi koja su poduzeća u stečaju ili su prestala poslovati i o tome izvijestiti zainteresirane strane.

(135)

Tijekom tog ispitnog postupka Komisija je stupila u kontakt s dobavljačima gaznog sloja koji surađuju kako bi dobila informacije o stvarnom pravnom statusu društava koja su prestala kupovati materijale za gazni sloj. Na temelju tog zahtjeva Komisije dobavljači gaznog sloja dali su suglasnost da se ta imena objave, ali pod uvjetom da se naziv njihova društva ne povezuje s imenima kupaca. Komisija je utvrdila da je većina navedenih društava bila neaktivna. Komisija je stoga odlučila objaviti popis MSP-ova koji su prestali kupovati materijale za gazni sloj od zainteresiranih strana. Njihovi su nazivi navedeni u nepovjerljivoj dokumentaciji o predmetu.

(136)

Opći sud smatrao je da Komisija nije objavila informacije o udjelu MSP-ova u industriji Unije (vidjeti točke od 244. do 266. presude).

(137)

Međutim, Komisija je u tablici 4. pobijane uredbe navela točan udio MSP-ova kao dijela industrije Unije.

(138)

Kako je navedeno u tablici 4. pobijane uredbe, metodologija revizije ponderiranja nije se temeljila na obujmu koji su prijavila društva koja su surađivala, nego na ukupnom obujmu prodaje MSP-ova i velikih društava, kako je prikazano u tablici u nastavku. Konkretni korišteni temeljni podaci navedeni su u tablici 12.

Tablica 12.

Udio prodaje MSP-ova u ukupnoj prodaji u Uniji (u postotcima)

(139)

Komisija je podsjetila na to da je, nakon što je primila propisno obrazložene zahtjeve, svim podnositeljima pritužbe odobrila anonimnost tijekom ispitnog postupka. Osim toga, kako bi se dodatno zaštitila takva anonimnost, omjer korišten za utvrđivanje revidiranih ponderiranih vrijednosti temeljio se samo na ukupnoj prodaji u Uniji, uključujući ukupnu prodaju MSP-ova, a ne samo na obujmu prodaje MSP-ova koji su surađivali. Stoga bitne činjenice ili razmatranja na temelju kojih je Komisija utvrdila pokazatelje štete za industriju Unije nisu uključivali točan obujam prodaje MSP-ova koji su surađivali. Međutim, u točki 256. svoje presude Opći sud smatrao je da Komisija nije precizirala kako bi objavljivanje agregirane vrijednosti moglo otkriti identitet određenih podnositelja pritužbe.

(140)

Komisija je smatrala da u određenim slučajevima objavljivanje agregiranih vrijednosti možda doista ne omogućuje otkrivanje identiteta podnositeljâ pritužbe. To je primjerice moguće u industriji u kojoj je obujam prodaje društava neravnomjerno raspoređen, pri čemu svaki subjekt ima mali tržišni udio. Međutim, u ovom je slučaju industrija Unije bila podijeljena na nekoliko velikih grupa društava i više od 380 MSP-ova. Velike grupe društava činile su približno 85 % prodaje u Uniji, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 129. privremene uredbe. Stoga bi otkrivanje točnih obujmova (ili čak raspona) prodaje MSP-ova drugim strankama omogućilo da zaključe koliko je iznosio udio podnositeljâ pritužbe koji su veliki proizvođači iz Unije i, u konačnici, da identificiraju velike proizvođače iz Unije koji su surađivali u ispitnom postupku koji je doveo do pobijane uredbe. Zbog toga je Komisija nakon pomnog preispitavanja dostupnih podataka zaključila da bi otkrivanje točnih obujmova (ili čak raspona) prodaje MSP-ova koji su surađivali u ispitnom postupku ugrozilo anonimni status podnositeljâ pritužbe.

(141)

Nakon objave CRIA je ponovno tvrdila da je Komisija trebala pružiti podatke o točnom obujmu prodaje MSP-ova koji su surađivali u ispitnom postupku koji je doveo do pobijane uredbe.

(142)

Komisija je smatrala da su podaci o obujmu prodaje MSP-ova koji su surađivali u ispitnom postupku bili dostupni tijekom ispitnog postupka koji je doveo do pobijane uredbe, i to u obrascima za uzorkovanje koje su ispunila sva društva koja su surađivala, a koji su stavljeni na raspolaganje u otvorenom spisu. Stoga su obrasci za uzorkovanje bili dostupni svim zainteresiranima stranama. Nadalje, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 139., pri utvrđivanju udjela MSP-ova nije se uzeo u obzir točan obujam prodaje MSP-ova koji su surađivali. Umjesto toga, Komisija je za utvrđivanje revidiranih ponderiranih vrijednosti upotrijebila samo podatke o ukupnoj prodaji Unije. Stoga točan obujam MSP-ova koji su surađivali nije bio dio bitnih činjenica na temelju kojih su utvrđene revidirane vrijednosti. Naposljetku, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 140., objavljivanje tih podataka ugrozilo bi anonimni status podnositeljâ pritužbe. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(143)

S obzirom na navedeno, trebalo bi ponovno uvesti konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz predmetnog proizvoda, koju bi u skladu s pravilom niže pristojbe trebalo odrediti na razini utvrđene dampinške marže i marži štete koja je niža. U ovom slučaju, osim u slučaju jednog kineskog proizvođača izvoznika, konačnu stopu antidampinške pristojbe trebalo bi u skladu s tim odrediti na razini utvrđenih marži štete.

(144)

Napominje se da je antisubvencijski ispitni postupak proveden usporedno s antidampinškim ispitnim postupkom. U skladu s člankom 24. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/1037, s obzirom na primjenu pravila niže pristojbe i činjenicu da su konačne subvencijske stope niže od razine uklanjanja štete, primjereno je uvesti konačnu kompenzacijsku pristojbu na razini utvrđenih konačnih subvencijskih stopa i zatim uvesti konačnu antidampinšku pristojbu do relevantne razine uklanjanja štete.

(145)

Kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 335. do 343. pobijane uredbe, Komisija je odlučila da su fiksne pristojbe primjeren oblik mjera.

(146)

Nakon objave i dodatne objave CRIA je tvrdila da je Komisija pri utvrđivanju marži sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena kao nazivnik upotrebljavala nedosljedne vrijednosti CIF. Obje te marže trebalo je utvrditi na temelju nazivnika upotrijebljenog za izračun marže sniženja cijena.

(147)

Kako je Komisija navela u odjeljku 9., izvozna cijena upotrijebljena za izračun marže sniženja cijena utvrđena je oduzimanjem od prodajne cijene prvim neovisnim kupcima proizvođača izvoznika u uzorku svih troškova nastalih u Uniji (na temelju oznaka Incoterm svake transakcije) kako bi se utvrdila vrijednost na granici Unije. Na primjer, oduzeti su troškovi prijevoza u Uniji. Toj su vrijednosti prema potrebi dodane carine i troškovi nastali nakon uvoza. Rezultat je bila takozvana „cijena CIF pri isporuci”, koja je uspoređena s prodajnom cijenom proizvođača iz Unije, prilagođenom na sličan način, kako bi se utvrdila marža sniženja cijena, koja je bila izražena kao postotak prodajne cijene u Uniji.

(148)

Marža sniženja ciljnih cijena utvrđena je na sljedeći način po vrsti proizvoda:

(149)

Vrijednost nazivnika koja se upotrebljava za utvrđivanje marže sniženja ciljnih cijena i dampinške marže trebala bi biti ista vrijednost koja se upotrebljava za usporedbu radi primjene pravila niže pristojbe u skladu s člankom 7. stavkom 2. osnovne uredbe. Svrha je te usporedbe odrediti postotak za koji uvoznu cijenu prijavljenu na carini treba povećati antidampinškim pristojbama kako bi se uklonili učinci prethodno izračunanih iznosa sniženja ciljnih cijena ili dampinga. Budući da će se pristojba primjenjivati na prijavljenu vrijednost CIF carine Unije, takva se pristojba mora matematički izraziti kao postotak iste navedene cijene CIF koja, kako je prethodno objašnjeno, čini osnovu za primjenu pristojbe na carini. Bilo bi nelogično i matematički pogrešno izračunati postotak na temelju jedne vrijednosti koja se koristi kao nazivnik da bi se zatim dobiveni postotak primijenio na drugu vrijednost.

(150)

Nakon iznošenja primjedbi Komisija je ponovno ispitala objavljene izračune te je potvrdila da je metodologija primijenjena za utvrđivanje vrijednosti nazivnika bila ispravna. Stoga je Komisija odbacila tvrdnju da su upotrijebljene vrijednosti CIF bile nedosljedne i da je cijena CIF pri isporuci, koja je uspoređena s cijenom Unije za potrebe izračuna sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena, s jedne strane, i vrijednosti CIF koja je upotrijebljena kao nazivnik za utvrđivanje i marže sniženja cijena i dampinške marže, s druge strane, trebala biti jednaka.

(151)

CRIA je tvrdila da je Komisija primijenila pogrešnu metodologiju pri utvrđivanju fiksne pristojbe jer je postotak marže štete ekstrapoliran u pristojbi po gumi na temelju ukupnog obujma uvoza, a trebalo je upotrijebiti samo obujam odgovarajućih vrsta proizvoda koji je bio upotrijebljen u izvornom izračunu marže štete.

(152)

Komisija je primijenila istu metodologiju kao u pobijanoj uredbi, za koju je Opći sud utvrdio da je valjana. U svakom slučaju, Komisija je napomenula da antidampinške mjere moraju imati jednakovrijedan korektivni učinak bez obzira na njihov oblik. Neosporno je da bi se, da je carina bila u obliku mjere ad valorem, pristojba ad valorem primjenjivala na sav uvoz i sve vrste predmetnog proizvoda neovisno o tome je li pri određivanju iznosa sniženja ciljnih cijena ili dampinga uzeta u obzir određena vrsta proizvoda. Stoga se u okolnostima u kojima je odlučeno da se pristojba izrazi kao određeni iznos takva posebna pristojba mora temeljiti na prodaji cjelokupnog uvoza predmetnog proizvoda u relevantnom razdoblju ispitnog postupka jer će se primjenjivati na sav uvoz svih vrsta proizvoda na isti način kao i jednakovrijedna pristojba ad valorem. U skladu s tim Komisija je smatrala da je primjereno uzeti u obzir ukupni obujam uvoza kao što bi učinila da je primijenila pristojbu ad valorem. Stoga je odbacila tu tvrdnju.

(153)

Nakon dodatne objave CRIA je tvrdila da je Komisija počinila pogrešku pri određivanju razine pristojbe za društvo Zhongce Rubber Group Co., Ltd.

(154)

Komisija je u bilješci u dokumentaciji od 31. siječnja 2023. pojasnila da je uzela u obzir razinu uklanjanja štete od 32,39 % primjenjivu na društvo Zhongce Rubber Group Co., Ltd u razdoblju prije stupanja na snagu uredbe kojom se uvode kompenzacijske pristojbe (od 8. svibnja 2018. do 12. studenoga 2018.). Stoga je odgovarajuća fiksna pristojba za to razdoblje iznosila 49,31 EUR/komad. Međutim, 13. studenoga 2018., kad je Uredba (EU) 2018/1690 stupila na snagu, čime je ujedno izmijenjena pobijana uredba, Komisija je u subvencijskom ispitnom postupku društvu Zhongce Rubber Group Co., Ltd odredila višu maržu štete od 55,07 % jer je surađivalo u antidampinškom ispitnom postupku, ali ne i u antisubvencijskom ispitnom postupku. Slijedom toga dampinška marža iznosila je nula, a stopa subvencije 51,8 %, što je jednako utvrđenoj kompenzacijskoj pristojbi od 57,28 EUR/komad. CRIA nije dostavila primjedbe na to objašnjenje. Stoga je tvrdnja CRIA-e da je Komisija pogriješila u izračunu razine uklanjanja štete za to društvo odbačena.

(155)

Nakon objave CRIA je također tvrdila da bi razinu pristojbe trebalo smanjiti za još tri društva, Zhongce Rubber Group Co., Ltd, Weifang Yuelong Rubber Co., Ltd i Hefei Wanli Tire Co., Ltd, jer Komisija nije uspjela na odgovarajući način provesti točke od 190. do 192. presude Općeg suda.

(156)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 70., Komisija je utvrdila da nisu potrebne daljnje prilagodbe osim prilagodbe koja je provedena tako da su izvoznoj cijeni proizvođača izvoznika prema potrebi ponovno dodani troškovi prodaje, opći i administrativni troškovi te dobit koji su uklonjeni analognom primjenom članka 2. stavka 9. osnovne uredbe. Naime, kako je istaknuto u uvodnim izjavama 72., 73. i 88., Komisija je utvrdila da je usporedba neizravne i izravne prodaje i usporedba različitih vrsta kupaca bila primjerena. Stoga je, slično metodologiji primijenjenoj u pobijanoj uredbi, izravna prodaja proizvođača izvoznika u uzorku uspoređena, po vrsti proizvoda, s prodajom proizvođača iz Unije u uzorku kako bi se utvrdile marže štete. Ta se metodologija primijenila i na izračun preostale pristojbe, koja se temeljila na marži štete od 55,1 % za grupu Xingyuan, koja je obavljala samo izravnu prodaju. Na temelju toga Komisija je utvrdila da preostale antidampinške i kompenzacijske pristojbe koje se primjenjuju na društva Weifang Yuelong Rubber Co., Ltd i Hefei Wanli Tire Co., Ltd i preostale kompenzacijske pristojbe koje se primjenjuju na društvo Weifang Yueling ne treba mijenjati. Stoga je Komisija smatrala da su njezini nalazi u skladu s točkama od 190. do 192. presude Općeg suda i odbacila je tu tvrdnju.

(157)

Komisija je nakon objave utvrdila pogrešku u fiksnoj pristojbi na temelju marže štete utvrđene za grupu Aeolus/Pirelli. Marža štete ispravljena je s 29,79 % na 27,56 % i sve su stranke o tome obaviještene.

(158)

Nakon dodatne objave CRIA je tvrdila da je Komisija počinila pogrešku pri utvrđivanju razine pristojbe za grupu Hankook.

(159)

Nakon analize tvrdnje Komisija je utvrdila da je doista došlo do administrativne pogreške i ispravila je maržu štete za grupu Hankook s 11,18 % na 10,31 %.

(160)

Na temelju prethodno navedenog stope konačne antidampinške pristojbe trebale bi iznositi kako slijedi:

(161)

Revidirana razina antidampinške pristojbe primjenjuje se bez vremenskog prekida od stupanja na snagu privremene uredbe (tj. od 8. svibnja 2018. nadalje).

(162)

Isto je tako potrebno primijeniti različitu razinu antidampinških pristojbi u razdoblju prije stupanja na snagu konačne antisubvencijske uredbe (to jest, u razdoblju od 8. svibnja 2018. do 12. studenoga 2018.). Pristojba primjenjiva u tom razdoblju jednaka je marži štete utvrđenoj za sva predmetna društva.

(163)

Iako su u predmetima T-30/19 i T-72/19 tužitelji bili samo društva Aeolus Tyre Co., Ltd i Double Coin Group (Jiang Su) Tyre Co., Ltd, Komisija je smatrala da je ispravljena pristojba primjenjiva na cjelokupne odgovarajuće grupe. Za grupu Aeolus predmetni proizvođači izvoznici su: Aeolus Tyre Co., Ltd, Aeolus Tyre (Taiyuan) Co., Ltd; Qingdao Yellow Sea Rubber Co., Ltd i Pirelli Tyre Co., Ltd. Za grupu Double Coin Group (Jiang Su) Tyre Co., Ltd predmetni proizvođači izvoznici su Double Coin Group (Jiang Su) Tyre Co., Ltd i Shanghai Huayi Group Corp. Ltd.

(164)

Carinskim tijelima nalaže se da naplate odgovarajući iznos na uvoz koji se odnosi na predmetne proizvođače izvoznike i da izvrše povrat preplaćenog iznosa koji je dosad naplaćen u skladu s primjenjivim carinskim propisima.

(165)

Ovom Uredbom ne mijenjaju se stope pristojbi proizvođača izvoznika na koje se ne odnose Obavijest o ponovnom pokretanju postupka i uredba o evidentiranju. Stoga su njihove pristojbe ostale nepromijenjene i zato ta društva nisu navedena u ovoj Uredbi.

(166)

Nakon objave društvo Hämmerling tvrdilo je da bi Komisija, budući da je namjeravala ponovno uvesti pristojbe nakon trogodišnjeg roka zastare predviđenog Carinskim zakonikom Unije, ujedno trebala utvrditi da bi nakon trogodišnjeg roka zastare trebalo vratiti i razliku između ponovno uvedenih pristojbi i onih koje su se prethodno primjenjivale.

(167)

Komisija je najprije podsjetila na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Carinski zakonik Unije ne sprečava Komisiju da donese uredbu o ponovnom uvođenju konačne antidampinške ili kompenzacijske pristojbe na razdoblje dulje od tri godine (50).

(168)

Nadalje, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 164., carinska tijela dužna su naplatiti odgovarajući iznos na uvoz koji se odnosi na predmetne proizvođače izvoznike i izvršiti povrat preplaćenog iznosa koji je dosad naplaćen u skladu s primjenjivim carinskim propisima. Opći sud pojasnio je u predmetu T-440/20 da je primjenjivo carinsko zakonodavstvo, među ostalim, članak 101. stavak 1., članak 102. stavak 1. prvi podstavak, članak 103. stavak 1. i članak 104. stavak 2. Carinskog zakonika Unije. Prema tim odredbama iznos pristojbe koju treba platiti utvrđuju nadležna carinska tijela, koja su odgovorna za obavješćivanje o carinskim dugovima, osim ako je isteklo razdoblje od tri godine od datuma na koji je taj dug nastao. Sud je nadalje pojasnio da „i^z tog slijedi da je učinak pravila iz članka 103. stavka 1. Carinskog zakonika Unije doista takav da ne samo da onemogućuje obavješćivanje dužnika o iznosu carine nakon isteka roka od tri godine od datuma nastanka njegova carinskog duga nego ujedno može imati za posljedicu da sam carinski dug postane podložan zastari nakon isteka tog roka. Međutim, to se pravilo primjenjuje samo na obavješćivanje dužnika o iznosu carine i stoga je njegova provedba stvar isključivo nacionalnih carinskih tijela, koja su nadležna za takvo obavješćivanje.” (51) Stoga je Komisija potvrdila da se na predmetni slučaj primjenjuje trogodišnji rok zastare za povrat te je odbila zahtjev.

(169)

Uzimajući u obzir članak 109. Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 (52), kada se iznos treba nadoknaditi zbog presude Suda Europske unije, trebala bi se primijeniti kamatna stopa koju primjenjuje Europska središnja banka za svoje glavne operacije refinanciranja, objavljena u seriji C Službenog lista Europske unije prvog kalendarskog dana svakog mjeseca.

(170)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora osnovanog člankom 15. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/1036,