1.5.2014

HR

Službeni list Europske unije

L 130/1

---

DIREKTIVA 2014/41/EU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 3. travnja 2014.

o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 82. stavak 1. točku (a),

uzimajući u obzir inicijativu Kraljevine Belgije, Republike Bugarske, Republike Estonije, Kraljevine Španjolske, Republike Austrije, Republike Slovenije i Kraljevine Švedske,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (1),

budući da:

(1)	Europska unija sebi je postavila cilj održavanja i razvijanja područja slobode, sigurnosti i pravde.

(2)

U skladu s člankom 82. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka koje se, od Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999., obično naziva temeljem pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji.

(3)

U Okvirnoj odluci Vijeća 2003/577/PUP (2) rješava se pitanje nužnosti hitnog uzajamnog priznavanja odluka kako bi se spriječilo uništavanje, mijenjanje, prebacivanje, prijenos ili uništavanje dokaza. Međutim, budući da je taj instrument ograničen na fazu zamrzavanja, odluci o zamrzavanju treba biti priložen zaseban zahtjev za prijenos dokaza u državu donošenja odluke („država izdavateljica”) u skladu s pravilima primjenjivima na uzajamnu pomoć u kaznenim stvarima. To dovodi do postupka u dva koraka koji šteti učinkovitosti. Nadalje, osim tog režima postoje i tradicionalni instrumenti suradnje zbog čega nadležna tijela taj režim rijetko primjenjuju u praksi.

(4)

Okvirna odluka Vijeća 2008/978/PUP (3) u vezi s Europskim dokaznim nalogom (EEW) donesena je radi primjene načela uzajamnog priznavanja u svrhu pribavljanja predmeta, dokumenata i podataka za korištenje u postupcima u kaznenim stvarima. Međutim, EEW se primjenjuje samo na već postojeće dokaze te stoga obuhvaća samo dio spektra pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s obzirom na dokaze. Zbog njegova ograničenog područja primjene nadležna tijela mogla su se služiti novim sustavom ili postupcima uzajamne pravne pomoći koji se u svakom slučaju primjenjuju na dokaze izvan područja primjene EEW-a.

(5)	Nakon donošenja okvirnih odluka 2003/577/PUP i 2008/978/PUP postalo je jasno da je postojeći okvir za prikupljanje dokaza previše rascjepkan i kompliciran. Stoga je potreban novi pristup.

(6)

U Štokholmskom programu koji je donijelo Europsko vijeće od 10. i 11. prosinca 2009. Europsko vijeće ocijenilo je da bi trebalo nastaviti s nastojanjima u smislu uspostave sveobuhvatnog sustava za pribavljanje dokaza u prekograničnim predmetima, na temelju načela uzajamnog priznavanja. Europsko vijeće naglasilo je da je sustav postojećih instrumenata u tom području rascjepkan i da je potreban novi pristup koji će se temeljiti na načelu uzajamnog priznavanja, ali koji će ujedno uzimati u obzir fleksibilnost tradicionalnog sustava uzajamne pravne pomoći. Europsko vijeće stoga je pozvalo na uspostavu sveobuhvatnog sustava kojim bi se zamijenili svi postojeći instrumenti u tom području, uključujući Okvirnu odluku Vijeća 2008/978/PUP, kojim bi se u najvećoj mogućoj mjeri obuhvatile sve vrste dokaza, predvidjeli rokovi za izvršenje i u najvećoj mogućoj mjeri ograničili razlozi za odbijanje.

(7)

Taj novi pristup temelji se na jedinstvenom instrumentu pod nazivom Europski istražni nalog (EIN). EIN se treba izdavati u svrhu provođenja jedne ili više posebnih istražnih mjera u državi koja izvršava EIN („država izvršiteljica”) radi prikupljanja dokaza. To uključuje pribavljanje dokaza koji su već u posjedu tijela izvršitelja.

(8)

Područje primjene EIN-a trebalo bi biti horizontalno i stoga bi trebalo vrijediti za sve istražne mjere usmjerene na prikupljanje dokaza. Međutim, osnivanje zajedničkog istražnog tima i prikupljanje dokaza unutar tog tima zahtijevaju posebna pravila s kojima je bolje postupati odvojeno. Ne dovodeći u pitanje primjenu ove Direktive, na tu vrstu istražne mjere trebali bi se, stoga, nastaviti primjenjivati postojeći instrumenti.

(9)	Ova se Direktiva ne bi trebala primjenjivati na prekogranični nadzor ili praćenje iz Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (4).

(10)

EIN bi se trebao usmjeriti na istražnu mjeru koju treba provesti. Najprimjerenije je da o istražnoj mjeri koju treba koristiti odluči tijelo izdavatelj na temelju podataka kojima raspolaže o dotičnoj istrazi. Međutim, tijelo izvršitelj trebalo bi, kad god je to moguće, koristiti drugu vrstu istražne mjere ako navedena mjera ne postoji u okviru nacionalnog prava ili ne bi bila dostupna u sličnom domaćem slučaju. Dostupnost bi se trebala odnositi na okolnosti kad navedena istražna mjera postoji prema pravu države izvršiteljice, ali je zakonito dostupna samo u određenim situacijama, primjerice, kada se istražna mjera može izreći samo za kaznena djela određenog stupnja ozbiljnosti, protiv osoba za koje već postoji određena razina sumnje ili uz suglasnost dotične osobe. Tijelo izvršitelj također može primijeniti drugu vrstu istražne mjere ako bi ona postigla isti rezultat kao istražna mjera navedena u EIN-u sredstvima kojima se manje zadire u temeljna prava dotične osobe.

(11)

EIN bi trebalo izabrati ako se provođenje istražne mjere čini proporcionalnim, primjerenim i primjenjivim na konkretan slučaj. Tijelo izdavatelj trebalo bi, stoga, utvrditi jesu li traženi dokazi nužni i proporcionalni svrsi postupka, je li izabrana istražna mjera nužna i proporcionalna za pribavljanje dotičnih dokaza i bi li u pribavljanje tih dokaza trebalo izdavanjem EIN-a uključiti drugu državu članicu. Istu procjenu trebalo bi provesti u postupku potvrđivanja ako se potvrđivanje EIN-a zahtijeva u skladu s ovom Direktivom. Izvršenje EIN-a ne bi trebalo odbiti osim na temelju razloga navedenih u ovoj Direktivi. Međutim, tijelo izvršitelj trebalo bi imati pravo odlučiti se za istražnu mjeru koja je manje nametljiva nego mjera navedena u EIN-u ako je njome moguće postići slične rezultate.

(12)

Prilikom izdavanja EIN-a, tijelo izdavatelj trebalo bi obratiti posebnu pozornost na osiguranje punog poštovanja prava sadržanih u članku 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima Europske unije (Povelja). Pretpostavka nedužnosti i prava na obranu u kaznenom postupku osnova su temeljnih prava priznatih u Povelji u području kaznenog pravosuđa. Svako ograničavanje tih prava putem istražne mjere određene u skladu s ovom Direktivom trebalo bi biti u potpunosti usklađeno sa zahtjevima utvrđenima u članku 52. Povelje s obzirom na nužnost, proporcionalnost i ciljeve koje bi trebalo provoditi, posebno zaštitu prava i sloboda drugih osoba.

(13)

S ciljem osiguranja prosljeđivanja EIN-a nadležnom tijelu države izvršiteljice, tijelo izdavatelj može iskoristiti svako moguće ili relevantno sredstvo prosljeđivanja, primjerice siguran telekomunikacijski sustav Europske pravosudne mreže, Eurojust ili druge kanale koje koriste pravosudna tijela ili tijela kaznenog progona.

(14)	Prilikom donošenja izjave o režimu jezika, države članice se potiče da, osim svojeg službenog jezika/svojih službenih jezika, uključe barem još jedan jezik koji se učestalo koristi u Uniji.

(15)	Ovu bi Direktivu trebalo provesti uzimajući u obzir direktive 2010/64/EU (5), 2012/13/EU (6) i 2013/48/EU (7) Europskog parlamenta i Vijeća koje se tiču postupovnih prava u kaznenom postupku.

(16)	Nezadiruće mjere mogle bi, na primjer, biti takve mjere kojima se ne krši pravo na privatnost ili pravo na vlasništvo, ovisno o nacionalnom pravu.

(17)

Načelo ne bis in idem temeljno je načelo prava u Uniji, priznato u Povelji i razvijeno u sudskoj praksi Suda Europske unije. Stoga bi tijelo izvršitelj trebalo imati pravo odbiti izvršenje EIN-a ako bi njegovo izvršenje bilo protivno tom načelu. S obzirom na preliminarnu prirodu postupaka na kojima se temelji EIN, njegovo izvršavanje ne bi trebalo biti predmetom odbijanja kada je cilj utvrditi postoji li mogući sukob s načelom ne bis in idem ili kada je tijelo izdavatelj pružilo jamstva da se dokazi, koji su preneseni kao rezultat izvršenja EIN-a, neće koristiti za kazneni progon ili sankcioniranje osobe čiji je slučaj konačno riješen u drugoj državi članici na temelju istih činjenica.

(18)	Kao i kod drugih instrumenata uzajamnog priznavanja, ova Direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i Povelji. Kako bi se to pojasnilo, u tekst je umetnuta posebna odredba.

(19)

Stvaranje područja slobode, sigurnosti i pravde unutar Unije temelji se na uzajamnom povjerenju i pretpostavci sukladnosti drugih država članica s pravom Unije i, posebno, s temeljnim pravima. Međutim, ta je pretpostavku oboriva. Posljedično, ako postoje utemeljeni razlozi za sumnju da bi izvršenje neke istražne mjere navedene u EIN-u prouzročilo kršenje temeljnog prava dotične osobe te da bi država izvršiteljica zanemarila svoje obveze u vezi sa zaštitom temeljnih prava priznatih u Povelji, izvršenje EIN-a trebalo bi odbiti.

(20)

EIN bi trebalo biti moguće odbiti ako bi njegovo priznavanje ili izvršenje u državi izvršiteljici uključivalo kršenje imuniteta ili povlastice u toj državi. Ne postoji jedinstvena definicija što predstavlja imunitet ili povlasticu u pravu Unije; precizno definiranje tih pojmova stoga je ostavljeno nacionalnom pravu koje može uključiti zaštite koje se primjenjuju na zdravstvenu i pravnu struku, ali ih ne bi trebalo tumačiti na način koji bi bio u suprotnosti s obvezom ukidanja određenih osnova za odbijanje kako je navedeno u Protokolu uz Konvenciju o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (8). Iako se ne smatraju nužno povlasticom ili imunitetom, to može uključivati i pravila koja se odnose na slobodu tiska i slobodu izražavanja u drugim medijima.

(21)

Da bi se osigurala brza, učinkovita i dosljedna suradnja između država članica u kaznenim stvarima, potrebna su vremenska ograničenja. Odluka o priznavanju ili izvršavanju te stvarno izvršavanje istražne mjere trebali bi se provesti jednako brzo i trebalo bi im dati jednaku prednost kao i kod sličnih domaćih slučajeva. Trebali bi se odrediti rokovi radi osiguranja donošenja odluke ili izvršavanja u razumnom roku ili radi ispunjavanja proceduralnih zahtjeva u državi izdavateljici.

(22)

Dostupnost pravnih sredstava protiv EIN-a trebala bi biti barem jednaka onima koja su dostupna u domaćem slučaju protiv dotične istražne mjere. U skladu sa svojim nacionalnim pravom, države članice trebale bi osigurati primjenjivost tih pravnih sredstava, uključujući i pravovremenim obavješćivanjem svih zainteresiranih strana o mogućnostima i načinima upotrebe tih pravnih sredstava. U slučajevima u kojima zainteresirana strana uloži prigovore na EIN u državi izvršiteljici u pogledu materijalnih razloga za izdavanje EIN-a, preporuča se informaciju o takvom pobijanju proslijediti tijelu izdavatelju te o tome obavijestiti zainteresiranu stranu.

(23)

Troškove nastale na državnom području države izvršiteljice povezane s izvršenjem EIN-a trebala bi snositi isključivo ta država. To uređenje u skladu je s općim načelom uzajamnog priznavanja. Međutim, prilikom izvršenja EIN-a mogu nastati iznimno visoki troškovi za državu izvršiteljicu. Takvi iznimno visoki troškovi mogu, primjerice, biti složena vještačenja ili velike policijske operacije ili aktivnosti nadzora tijekom dugog vremenskog razdoblja. To ne bi trebalo spriječiti izvršenje EIN-a, a tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj trebali bi nastojati utvrditi koji troškovi će se smatrati iznimno visokim. Pitanje troškova može postati predmet savjetovanja između države izdavateljice i države izvršiteljice te se preporuča riješiti taj problem tijekom faze savjetovanja. Kao krajnja mogućnost, tijelo izdavatelj može odlučiti povući EIN ili ga zadržati, a dio troškova koje je država izvršiteljica procijenila iznimno visokima i apsolutno potrebnima u tijeku postupka trebala bi podmiriti država izdvateljica. Spomenuti mehanizam ne bi trebao predstavljati dodatni razlog za odbijanje i ni u kojem ga slučaju ne bi trebalo zloupotrebljavati na način da se odgodi ili spriječi izvršenje EIN-a.

(24)

EIN uspostavlja jedinstven sustav za pribavljanje dokaza. Međutim, potrebna su dodatna pravila za određene vrste istražnih mjera koje bi trebalo navesti u EIN-u, kao što su privremeni premještaj osoba kojima je oduzeta sloboda, saslušanje putem videokonferencijske veze ili telefonske konferencijske veze, pribavljanje informacija o bankovnim računima ili bankovnim transakcijama, kontrolirane isporuke ili tajne istrage. Istražne mjere koje podrazumijevaju prikupljanje dokaza u stvarnom vremenu, neprekidno i tijekom određenog razdoblja trebale bi biti obuhvaćene EIN-om, ali, kad god je to moguće, država izdavateljica i država izvršiteljica trebale bi dogovoriti praktične modalitete kako bi se uzele u obzir razlike među nacionalnim pravima tih država.

(25)

Ovom Direktivom utvrđuju se pravila o provedbi istražne mjere u svim fazama kaznenog postupka, uključujući i fazu suđenja, ako je potrebno i uz sudjelovanje dotične osobe s ciljem prikupljanja dokaza. Na primjer, EIN se može izdati za privremeni premještaj te osobe u državu izdavateljicu ili za obavljanje saslušanja putem videokonferencije. Međutim, ako tu osobu treba premjestiti u drugu državu članicu u svrhu kaznenog progona, uključujući izvođenje te osobe pred sud radi suđenja, trebalo bi izdati europski uhidbeni nalog u skladu s Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP (9).

(26)

S ciljem proporcionalne primjene europskog uhidbenog naloga, tijela izdavatelji trebala bi razmotriti bi li EIN bio djelotvorno i proporcionalno sredstvo provedbe kaznenog postupka. Tijela izdavatelji trebala bi posebno razmotriti bi li izdavanje EIN-a za saslušanje osumnjičenika ili okrivljenika putem videokonferencije moglo poslužiti kao djelotvorna zamjena.

(27)

EIN se može izdati da bi se pribavili dokazi o računima, bilo kakve naravi, osobe koja podliježe kaznenom postupku, iz bilo koje banke odnosno bilo koje nebankarske financijske institucije. Tu mogućnost treba shvatiti široko, tako da ona obuhvaća ne samo osumnjičenike ili okrivljenike, već i bilo koje druge osobe u odnosu na koje nadležna tijela, u tijeku kaznenog postupka, smatraju takve informacije nužnima.

(28)	Kod upućivanja na financijske institucije u ovoj Direktivi taj bi se naziv trebao tumačiti u skladu s odgovarajućom definicijom iz članka 3. Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(29)

Ako se EIN izdaje u svrhu pribavljanja „podataka” o određenom računu, „podaci” bi trebali podrazumijevati barem ime i adresu vlasnika računa, detalje o svim punomoćima po računu i sve druge detalje, odnosno dokumente koje je vlasnik računa podnio kada je račun otvoren i koji se i dalje čuvaju u banci.

(30)

Mogućnosti za suradnju u skladu s ovom Direktivom o presretanju telekomunikacija ne bi trebale biti ograničene na sadržaj telekomunikacija, nego bi mogle obuhvaćati i zbir podataka o prometu i lokaciji povezanih s takvim telekomunikacijama, čime se omogućuje nadležnim tijelima da izdaju EIN kako bi podatke o telekomunikacijama pribavila na manje nametljiv način. S EIN-om koji je izdan radi pribavljanja prošlih podataka o prometu i lokaciji koji se odnose na telekomunikacije trebalo bi postupati u okviru općeg režima primjenjivog na izvršenje EIN-a i, ovisno o nacionalnom pravu države izvršiteljice, može ga se smatrati zadirućom istražnom mjerom.

(31)

Ako je nekoliko država članica u mogućnosti pružiti potrebnu tehničku pomoć, EIN bi trebalo poslati samo jednoj od njih, a prednost bi trebalo dati državi članici u kojoj se dotična osoba nalazi. Države članice u kojima se subjekt presretanja nalazi i od kojih nije potrebna nikakva tehnička pomoć za obavljanje presretanja trebalo bi o tome obavijestiti u skladu s ovom Direktivom. Međutim, kada se tehnička pomoć ne može dobiti samo od jedne države članice, EIN se može poslati na više država izvršiteljica.

(32)

U EIN-u koji sadrži zahtjev za presretanje telekomunikacija, tijelo izdavatelj trebalo bi pružiti tijelu izvršitelju dovoljno informacija, poput pojedinosti o kažnjivom postupanju koje je predmet istrage, kako bi se omogućilo tijelu izvršitelju da ocijeni bi li ta istražna mjera bila odobrena u sličnom domaćem slučaju.

(33)

Države članice trebale bi uzeti u obzir važnost osiguravanja da se tehnička pomoć može pružiti putem davatelja usluga koji upravlja javno dostupnim telekomunikacijskim mrežama i uslugama na državnom području dotične države članice kako bi se olakšala suradnja na temelju ovog instrumenta u odnosu na zakonito presretanje telekomunikacija.

(34)

Ova se Direktiva, zbog svojeg područja primjene, bavi privremenim mjerama samo s ciljem prikupljanja dokaza. U tom smislu trebalo bi naglasiti da bilo koji predmet, uključujući i financijsku imovinu, može biti predmet raznih privremenih mjera u tijeku kaznenog postupka, ne samo s ciljem prikupljanja dokaza, nego i s ciljem oduzimanja. Razlika između dvaju ciljeva privremenih mjera nije uvijek očita, a cilj privremene mjere može se promijeniti u tijeku postupka. Zato je presudno održavati skladan odnos između različitih instrumenata koji se primjenjuju u tom području. Nadalje, iz istog razloga, procjenu o tome hoće li se predmet koristiti kao dokaz i hoće li stoga biti predmet EIN-a trebalo bi ostaviti tijelu izdavatelju.

(35)	Ako u odgovarajućim međunarodnim instrumentima, kao što su konvencije sklopljene u okviru Vijeća Europe, postoji upućivanje na uzajamnu pomoć, trebalo bi se podrazumijevati da među državama članicama koje ona obvezuje ova Direktiva ima prednost nad tim konvencijama.

(36)	Kategorije kaznenih djela navedene u Prilogu D trebalo bi tumačiti u skladu s njihovim tumačenjem u okviru postojećih pravnih instrumenata o uzajamnom priznavanju.

(37)

U skladu sa Zajedničkom političkom deklaracijom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o obrazloženjima (11), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima obavijesti o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata, kojima se objašnjava odnos između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, Europski parlament i Vijeće smatraju da je slanje tih dokumenata opravdano.

(38)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, to jest uzajamno priznavanje odluka donesenih radi pribavljanja dokaza, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog svojeg opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(39)

Ova Direktiva poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. UEU-a i u Povelji, posebno njezinoj glavi VI., u međunarodnom pravu i međunarodnim sporazumima čije stranke su Unija ili sve države članice, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u ustavima država članica u njihovim područjima primjene. Ništa se u ovoj Direktivi ne smije tumačiti tako da zabranjuje odbijanje izvršenja EIN-a ako postoje razlozi za sumnju, na temelju objektivnih elemenata, da je EIN izdan u svrhu progona ili kažnjavanja osobe na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija, ili da iz bilo kojeg od navedenih razloga osoba može biti u lošijem položaju.

(40)	Zaštita fizičkih osoba pri obradi osobnih podataka temeljno je pravo. U skladu s člankom 8. stavkom 1. Povelje i člankom 16. stavkom 1. UFEU-a, svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka.

(41)	Države članice trebale bi, u okviru primjene ove Direktive, osigurati transparentne politike s obzirom na obradu osobnih podataka te ostvarivanje prava osoba čiji se podaci obrađuju na pravna sredstva za zaštitu njihovih osobnih podataka.

(42)

Osobni podaci dobiveni u okviru ove Direktive trebali bi biti obrađeni samo kada je to potrebno i trebali bi biti proporcionalni potrebama koje su kompatibilne s prevencijom, istragom, otkrivanjem i progonom kaznenih djela ili s izvršavanjem kaznenih sankcija i ostvarivanjem prava na obranu. Samo bi ovlaštene osobe trebale imati pristup informacijama koje sadrže osobne podatke, što se može postići kroz postupke provjere autentičnosti.

(43)	U skladu s člankom 3. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, Ujedinjena Kraljevina obavijestila je da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Direktive.

(44)

U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, te ne dovodeći u pitanje članak 4. tog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(45)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(46)	Europski nadzornik za zaštitu podataka dostavio je svoje mišljenje 5. listopada 2010. (12), utemeljeno na članku 41. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (13),

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I.

EUROPSKI ISTRAŽNI NALOG

Članak 1.

Europski istražni nalog i obveza njegova izvršenja

1.   Europski istražni nalog (EIN) sudska je odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice („država izdavateljica”) radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici („država izvršiteljica”) u svrhu pribavljanja dokaza u skladu s odredbama ove Direktive.

EIN se također može izdati za pribavljanje dokaza koji su već u posjedu nadležnih tijela države izvršiteljice.

2.   Države članice izvršavaju EIN na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s ovom Direktivom.

3.   Izdavanje EIN-a može zatražiti osumnjičenik ili okrivljenik, ili odvjetnik u njegovo ime, u okviru važećih prava obrane u skladu s nacionalnim kaznenim postupkom.

4.   Ova Direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU-a, uključujući prava na obranu osoba koje podliježu kaznenom postupku, i sve obveze pravosudnih tijela u tom smislu ostaju nepromijenjene.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)	„država izdavateljica” znači država članica u kojoj izdan EIN;

(b)	„država izvršiteljica” znači država članica koja izvršava EIN i u kojoj će se provesti istražna mjera;

(c)

„tijelo izdavatelj” znači: i. sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj nadležan u dotičnom predmetu; ili ii. bilo koje drugo nadležno tijelo, kako je određeno u državi izdavateljici, koje u dotičnom slučaju djeluje kao istražno tijelo u kaznenom postupku s nadležnošću za prikupljanje dokaza u skladu s nacionalnim pravom. Osim toga, prije prosljeđivanja tijelu izvršitelju, EIN se potvrđuje nakon što sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj u državi izdavateljici pregleda njegovu sukladnost s uvjetima za izdavanje EIN-a u okviru ove Direktive, a posebno s uvjetima iz članka 6. stavka 1. Ako je EIN potvrdilo pravosudno tijelo, to tijelo se također može smatrati tijelom izdavateljem za potrebe prosljeđivanja EIN-a;

(d)

„tijelo izvršitelj” znači tijelo koje je nadležno za priznavanje EIN-a i osiguranje njegova izvršavanja u skladu s ovom Direktivom i postupcima koji se primjenjuju u sličnom domaćem slučaju. Za takve se postupke može zahtijevati sudsko odobrenje u državi izvršiteljici ako je tako predviđeno njezinim nacionalnim pravom.

Članak 3.

Područje primjene EIN-a

EIN obuhvaća sve istražne mjere s izuzetkom uspostave zajedničkog istražnog tima i prikupljanja dokaza u takvom timu, kako je predviđeno u članku 13. Konvencije o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (14)(„Konvencija”) i u Okvirnoj odluci Vijeća 2002/465/PUP (15), osim za potrebe primjene članka 13. stavka 8. Konvencije, odnosno članka 1. stavka 8. Okvirne odluke.

Članak 4.

Vrste postupaka za koje se može izdati EIN

EIN se može izdati:

(a)	u odnosu na kazneni postupak koji pokreće pravosudno tijelo ili koji se može pokrenuti pred tim tijelom u vezi s kaznenim djelom prema nacionalnom pravu države izdavateljice;

(b)	u postupku koji pokreću upravna tijela za djela koja su kažnjiva prema nacionalnom pravu države izdavateljice jer predstavljaju kršenje pravnih pravila i kad odluka može dovesti do postupka pred sudom koji je nadležan posebno u kaznenim stvarima;

(c)	u postupku koji pokreću pravosudna tijela za djela koja su kažnjiva prema nacionalnom pravu države izdavateljice jer predstavljaju kršenje pravnih pravila i kad odluka može dovesti do postupka pred sudom koji je nadležan posebno u kaznenim stvarima; i

(d)	u vezi s postupcima iz točaka (a), (b) i (c) koji se odnose na kaznena djela ili kršenja za koje pravna osoba može biti odgovorna ili kažnjena u državi izdavateljici.

Članak 5.

Sadržaj i oblik EIN-a

1.   Tijelo izdavatelj ispunjava i potpisuje EIN prema obrascu navedenom u Prilogu A te ovjerava točnost i pravilnost njegova sadržaja.

EIN posebno sadržava sljedeće podatke:

(a)	podatke o tijelu izdavatelju i, prema potrebi, o tijelu potvrđivanja;

(b)	predmet EIN-a i razloge za EIN;

(c)	potrebne informacije koje su dostupne o dotičnoj osobi/dotičnim osobama;

(d)	opis kaznenog djela koje je predmet istrage ili postupka i važeće odredbe kaznenog prava države izdavateljice;

(e)	opis zatražene istražne mjere/zatraženih istražnih mjera i dokazi koji se trebaju pribaviti.

2.   Svaka država članica navodi jezik/jezike među službenim jezicima institucija Unije uz službeni jezik/službene jezike dotične države članice koji se mogu koristiti pri sastavljanju ili prevođenju EIN-a kada je dotična država članica država izvršiteljica.

3.   Nadležno tijelo države izdavateljice prevodi EIN naveden u Prilogu A na službeni jezik države izvršiteljice ili bilo koji drugi jezik koji odredi država izvršiteljica u skladu sa stavkom 2. ovog članka.

POGLAVLJE II.

POSTUPCI I ZAŠTITNE MJERE ZA DRŽAVU IZDAVATELJICU

Članak 6.

Uvjeti izdavanja i prosljeđivanja EIN-a

1.   Tijelo izdavatelj može izdati EIN samo kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)	izdavanje EIN-a je potrebno i proporcionalno svrsi postupka iz članka 4. uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika; i

(b)	istražna mjera navedena ili istražne mjere navedene u EIN-u mogle su biti određene u sličnom domaćem slučaju.

2.   Tijelo izdavatelj u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje uvjete iz stavka 1.

3.   Ako tijelo izvršitelj ima razloga vjerovati da uvjeti iz stavka 1. nisu ispunjeni, ono se može savjetovati s tijelom izdavateljem o važnosti izvršenja EIN-a. Nakon tog savjetovanja tijelo izdavatelj može donijeti odluku o povlačenju EIN-a.

Članak 7.

Prosljeđivanje EIN-a

1.   Tijelo izdavatelj prosljeđuje tijelu izvršitelju EIN popunjen u skladu s člankom 5. na bilo koji način koji proizvodi pisani zapis pod uvjetima koji državi izvršiteljici omogućuju utvrđivanje vjerodostojnosti.

2.   Sva daljnja službena komunikacija odvija se izravno između tijela izdavatelja i tijela izvršitelja.

3.   Ne dovodeći u pitanje članak 2. točku (d), svaka država članica može imenovati središnje tijelo ili, ako je tako predviđeno njezinim pravnim sustavom, više od jednog središnjeg tijela, koje pomaže nadležnim tijelima. Pojedina država članica može, ako je to potrebno zbog organizacije njezina pravosudnog sustava, svojem središnjem tijelu, ili svojim središnjim tijelima, povjeriti odgovornost za administrativno prosljeđivanje i primanje EIN-ova, kao i za drugu službenu prepisku u vezi s EIN-ovima.

4.   Tijelo izdavatelj može prosljeđivati EIN-ove putem telekomunikacijskog sustava Europske pravosudne mreže (EJN), uspostavljene Zajedničkom akcijom Vijeća 98/428/PUP (16).

5.   Ako identitet tijela izvršitelja nije poznat, tijelo izdavatelj provodi sve potrebne izvide, između ostalog i putem kontaktnih mjesta EJN-a, kako bi pribavilo podatke od države izvršiteljice.

6.   Kada tijelo u državi izvršiteljici koja primi EIN nema nadležnost za priznavanje EIN-a ili poduzimanje potrebnih mjera za njegovo izvršenje, ono po službenoj dužnosti prosljeđuje EIN tijelu izvršitelju i o tome obavješćuje tijelo izdavatelja.

7.   Sve poteškoće u vezi s prosljeđivanjem ili utvrđivanjem vjerodostojnosti bilo kojeg dokumenta potrebnog za izvršenje EIN-a rješavaju se izravnim kontaktom između tijela izdavatelja i tijela izvršitelja ili, prema potrebi, uključenjem središnjih tijela država članica.

Članak 8.

EIN u odnosu na raniji EIN

1.   Kada tijelo izdavatelj izda EIN koji nadopunjuje neki raniji EIN, tu činjenicu navodi u EIN-u, u odjeljku D obrasca utvrđenog u Prilogu A.

2.   Ako, u skladu s člankom 9. stavkom 4., tijelo izdavatelj pomaže u izvršenju EIN-a u državi izvršiteljici, ono može, ne dovodeći u pitanje obavijesti iz članka 33. stavka 1. točke (c), dok je prisutno u toj državi, uputiti EIN koji nadopunjuje raniji EIN izravno tijelu izvršitelju.

3.   EIN koji nadopunjuje raniji EIN mora biti ovjeren u skladu s člankom 5. stavkom 1. prvim podstavkom i, prema potrebi, biti potvrđen u skladu s člankom 2. točkom (c).

POGLAVLJE III.

POSTUPCI I ZAŠTITNE MJERE ZA DRŽAVU IZVRŠITELJICU

Članak 9.

Priznavanje i izvršenje

1.   Tijelo izvršitelj priznaje EIN, proslijeđen u skladu s ovom Direktivom, ne zahtijevajući nikakve dodatne formalnosti te osigurava njegovo izvršenje na isti način i pod jednakim uvjetima kao da je dotičnu istražnu mjeru odredilo tijelo države izvršiteljice, osim ako se to tijelo odluči pozvati na jedan od razloga za nepriznavanje ili neizvršenje ili na jedan od razloga za odgodu predviđenih u ovoj Direktivi.

2.   Tijelo izvršitelj pridržava se formalnosti i postupaka koje je tijelo izdavatelj izričito navelo, osim ako je drukčije predviđeno u ovoj Direktivi i pod uvjetom da te formalnosti i postupci nisu u suprotnosti s temeljnim načelima prava države izvršiteljice.

3.   Kada tijelo izvršitelj primi EIN koji nije izdalo tijelo izdavatelj kako je navedeno u članku 2. točki (c), tijelo izvršitelj vraća EIN državi izdavateljici.

4.   Tijelo izdavatelj može zatražiti da jedno ili više tijela države izdavateljice pomaže nadležnim tijelima države izvršiteljice pri izvršavanju EIN-a u mjeri u kojoj bi imenovana tijela države izdavateljice bila u mogućnosti pomoći u izvršavanju istražne mjere navedene/istražnih mjera navedenih u EIN-u u sličnom domaćem predmetu. Tijelo izvršitelj ispunjava taj zahtjev pod uvjetom da takva pomoć nije u suprotnosti s temeljnim načelima prava države izvršiteljice niti šteti njezinim bitnim interesima nacionalne sigurnosti.

5.   Tijela države izdavateljice prisutna u državi izvršiteljici obvezuje pravo države izvršiteljice za vrijeme izvršenja EIN-a. Ona nemaju nikakvih ovlasti za kazneni progon na državnom području države izvršiteljice, osim ako je izvršenje tih ovlasti na državnom području države izvršiteljice u skladu s pravom države izvršiteljice i u mjeri usuglašenoj između tijela izdavatelja i tijela izvršitelja.

6.   Tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj mogu se međusobno savjetovati na bilo koji odgovarajući način kako bi se olakšala učinkovita primjena ovog članka.

Članak 10.

Primjena neke druge vrste istražne mjere

1.   Kad god je to moguće, tijelo izvršitelj primjenjuje istražnu mjeru različitu od mjere predviđene u EIN-u, kada:

(a)	istražna mjera navedena u EIN-u ne postoji prema pravu države izvršiteljice; ili

(b)	istražna mjera navedena u EIN-u ne bi bila dostupna u sličnom domaćem slučaju.

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 11., stavak 1. ne primjenjuje se na sljedeće istražne mjere koje uvijek moraju biti dostupne prema pravu države izvršiteljice:

(a)	pribavljanje informacija ili dokaza koji su već u posjedu tijela izvršitelja, a te informacije ili dokazi su se mogli pribaviti, u skladu s pravom države izvršiteljice, u okviru kaznenog postupka ili za potrebe EIN-a;

(b)	pribavljanje informacija sadržanih u bazama podataka koje ima policija ili pravosudna tijela i izravno su dostupne tijelu izvršitelju u okviru kaznenog postupka;

(c)	saslušanje svjedoka, stručnjaka, žrtve, osumnjičenika ili okrivljenika ili treće strane na državnom području države izvršiteljice;

(d)	bilo koja nezadiruća istražna mjera kako je definirana pravom države izvršiteljice;

(e)	identifikacija osoba koje imaju pretplatu na određeni telefonski broj ili IP adresu.

3.   Tijelo izvršitelj također može primijeniti istražnu mjeru različitu od mjere navedene u EIN-u kada bi se istražnom mjerom koju je odabralo tijelo izvršitelj postigao isti rezultat kao istražnom mjerom koja je navedena u EIN-u, ali sredstvima koja su manje nametljiva.

4.   Kada se tijelo izvršitelj odluči za mogućnost iz stavaka 1. i 3., o tome prvo obavješćuje tijelo izdavatelja koje može odlučiti povući ili dopuniti EIN.

5.   Kada, u skladu sa stavkom 1., istražna mjera navedena u EIN-u ne postoji u pravu države izvršiteljice ili ne bi bila dostupna u sličnom domaćem slučaju i kada ne postoji ni jedna druga istražna mjera koja bi imala isti rezultat kao zatražena istražna mjera, tijelo izvršitelj obavješćuje tijelo izdavatelja da nije u mogućnosti osigurati zatraženu pomoć.

Članak 11.

Razlozi za nepriznavanje ili neizvršenje

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 4., priznavanje ili izvršavanje EIN-a može se odbiti u državi izvršiteljici u sljedećim slučajevima:

(a)	prema pravu države izvršiteljice postoji imunitet ili povlastica koja onemogućuje izvršenje EIN-a ili postoje pravila o utvrđivanju i ograničenju kaznene odgovornosti u odnosu na slobodu tiska i slobodu izražavanja u drugim medijima, a koja onemogućuju izvršenje EIN-a;

(b)	u određenom bi slučaju izvršenje EIN-a štetilo bitnim interesima nacionalne sigurnosti, dovelo u opasnost izvor informacija ili značilo korištenje povjerljivih informacija koje se odnose na određenu obavještajne aktivnosti;

(c)	EIN je izdan u postupku iz članka 4. točaka (b) i (c), a istražna mjera ne bi bila odobrena u sličnom domaćem slučaju prema pravu države izvršiteljice;

(d)	izvršenje EIN-a bilo bi u suprotnosti s načelom ne bis in idem;

(e)	EIN se odnosi na kazneno djelo za koje se tvrdi da je počinjeno izvan državnog teritorija države izdavateljice te djelomično ili u cijelosti na državnom području države izvršiteljice, a postupanje u vezi s kojim se izdaje EIN nije kazneno djelo u državi izvršiteljici;

(f)	postoje opravdani razlozi za sumnju da bi izvršenje istražne mjere navedene u EIN-u bilo nepodudarno s obvezama države izvršiteljice u skladu s člankom 6. UEU-a i Poveljom;

(g)

postupanje zbog kojeg je izdan EIN ne predstavlja kazneno djelo prema pravu države izvršiteljice, osim ako se odnosi na kazneno djelo obuhvaćeno kategorijama kaznenih djela navedenih u Prilogu D, kako tijelo izdavatelj navodi u EIN-u, ako je u državi izdavateljici kažnjivo kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u najduljem trajanju od najmanje tri godine; ili

(h)	korištenje istražne mjere navedene u EIN-u ograničeno je na temelju prava države izvršiteljice na popis ili kategoriju kaznenih djela ili kaznena djela za koja je zaprijećena određena najniža sankcija, koji ne uključuju kazneno djelo koje obuhvaća EIN.

2.   Stavak 1. točke (g) i (h) ne primjenjuju se na istražne mjere iz članka 10. stavka 2.

3.   Ako se EIN odnosi na kazneno djelo u vezi s porezima ili davanjima, carinama i razmjenom valuta, tijelo izvršitelj ne može odbiti priznavanje ili izvršenje na temelju činjenice da pravo države izvršiteljice ne propisuje istu vrstu poreza ili davanja, odnosno da ne sadrži istu vrstu pravnog uređenja s obzirom na poreze, davanja, carine i razmjenu valuta kao pravo države izdavateljice.

4.   U slučajevima iz stavka 1. točaka (a), (b), (d), (e) i (f), prije donošenja odluke o nepriznavanju ili neizvršavanju EIN-a, bilo u cijelosti ili djelomično, tijelo izvršitelj se na bilo koji odgovarajući način savjetuje s tijelom izdavateljem te, prema potrebi, od tijela izdavatelja traži dostavu potrebnih informacija bez odlaganja.

5.   U slučaju iz stavka 1. točke (a) i ako je za ukidanje povlastice ili imuniteta nadležno tijelo države izvršiteljice, tijelo izvršitelj od njega traži da odmah iskoristi tu ovlast. Ako je za ukidanje povlastice ili imuniteta nadležno tijelo druge države ili međunarodna organizacija, izvršavanje te ovlasti od dotičnog tijela treba zatražiti tijelo izdavatelj.

Članak 12.

Rokovi za priznavanje ili izvršenje

1.   Odluka o priznavanju ili izvršenju donosi se, a istražna mjera provodi jednako brzo te im se daje jednaka prednost kao i u sličnom domaćem slučaju te, u svakom slučaju, poštujući rokove predviđene u ovom članku.

2.   Kada tijelo izdavatelj u EIN-u navede da je zbog postupovnih rokova, težine kaznenog djela ili drugih posebno hitnih okolnosti nužan kraći rok od rokova predviđenih u ovom članku ili ako tijelo izdavatelj u EIN-u navede da se neka istražna mjera mora provesti na točno određen datum, tijelo izvršitelj u najvećoj mogućoj mjeri vodi računa o tom zahtjevu.

3.   Tijelo izvršitelj odluku o priznavanju ili izvršenju EIN-a donosi što prije i, ne dovodeći u pitanje stavak 5., najkasnije 30 dana od primitka EIN-a od strane nadležnog tijela izvršitelja.

4.   Ako ne postoje razlozi za odgodu na temelju članka 15. ili ako se dokazi navedeni u istražnoj mjeri obuhvaćenoj EIN-om već ne nalaze u posjedu države izvršiteljice, tijelo izvršitelj provodi istražnu mjeru bez odlaganja i, ne dovodeći u pitanje stavak 5., najkasnije 90 dana od donošenja odluke iz stavka 3.

5.   Ako se nadležno tijelo izvršitelj u određenom slučaju ne može držati roka iz stavka 3. ili točno određenog datuma iz stavka 2., o tome bez odlaganja obavješćuje nadležno tijelo države izdavateljice na bilo koji način, navodeći razloge za kašnjenje te procijenjeno vrijeme potrebno za donošenje odluke. U tom se slučaju rok utvrđen u stavku 3. može produljiti za najviše 30 dana.

6.   Ako se nadležno tijelo izvršitelj u određenom slučaju ne može držati roka iz stavka 4., o tome bez odlaganja obavješćuje nadležno tijelo države izdavateljice na bilo koji način, navodeći razloge za kašnjenje te se savjetuje s tijelom izvršiteljem o prikladnom vremenskom okviru za provođenje istražne mjere.

Članak 13.

Prijenos dokaza

1.   Tijelo izvršitelj državi izdavateljici bez nepotrebnog odlaganja prenosi dokaze koji su pribavljeni ili su već u posjedu nadležnih tijela države izvršiteljice kao rezultat izvršenja EIN-a.

Kada se tako zahtijeva u EIN-u i ako je moguće prema pravu države izvršiteljice, dokazi se odmah prenose nadležnim tijelima države izdavateljice koja pomažu pri izvršenju EIN-a u skladu s člankom 9. stavkom 4.

2.   Prijenos dokaza može se suspendirati do donošenja odluke o pravnom sredstvu, osim ako su u EIN-u navedeni dovoljni razlozi da je neposredni prijenos nužan za pravilno vođenje njegovih istraga ili očuvanje individualnih prava. Međutim, prijenos dokaza suspendira se ako bi uzrokovao ozbiljnu i nepopravljivu štetu za dotičnu osobu.

3.   Prilikom prijenosa pribavljenih dokaza tijelo izvršitelj navodi zahtijeva li da se dokazi vrate državi izvršiteljici čim prestanu biti potrebni u državi izdavateljici.

4.   Kada su dotični predmeti, dokumenti ili podaci već relevantni za druge postupke, tijelo izvršitelj može, na izričit zahtjev tijela izdavatelja i nakon savjetovanja s njim, privremeno prenijeti dokaze pod uvjetom da se vrate državi izvršiteljici čim više ne budu potrebni u državi izdavateljici ili u bilo kojem drugom trenutku, odnosno u bilo kojoj drugoj prigodi, prema dogovoru nadležnih tijela.

Članak 14.

Pravna sredstva

1.   Države članice osiguravaju da su pravna sredstva, jednaka onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju, primjenjiva na istražne mjere navedene u EIN-u.

2.   Materijalnopravne razloge za izdavanje EIN-a moguće je dovesti u pitanje samo u postupku pokrenutom u državi izdavateljici, ne dovodeći u pitanje jamstva temeljnih prava u državi izvršiteljici.

3.   Ako se time ne bi narušila potreba za osiguravanjem povjerljivosti istrage prema članku 19. stavku 1., tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo dostavljanje informacija o mogućnostima upotrebe pravnih sredstava na temelju nacionalnog prava kada ona postanu primjenjiva te pravovremeno, kako bi se osiguralo njihovo djelotvorno korištenje.

4.   Države članice osiguravaju da su rokovi za upotrebu pravnog sredstva identični onima predviđenima za slične domaće slučajeve te da se primjenjuju na način kojim se jamči da dotične osobe mogu djelotvorno primjenjivati ta pravna sredstva.

5.   Tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj međusobno se obavješćuju o pravnim sredstvima koja se upotrebljavaju protiv izdavanja, priznanja ili izvršenja EIN-a.

6.   Pravno osporavanje ne suspendira izvršenje istražne mjere, osim ako je tako predviđeno u sličnim domaćim slučajevima.

7.   Država izdavateljica uzima u obzir uspješno osporavanje priznanja ili izvršenja EIN-a u skladu sa svojim nacionalnim pravom. Ne dovodeći u pitanje nacionalna postupovna pravila, države članice osiguravaju da se u kaznenom postupku u državi izdavateljici, pri procjeni dokaza pribavljenih putem EIN-a, poštuju prava obrane i pravičnost postupka.

Članak 15.

Razlozi za odgodu priznanja ili izvršenja

1.   Priznanje ili izvršenje EIN-a može se odgoditi u državi izvršiteljici:

(a)	ako bi njegovo izvršenje moglo dovesti u pitanje kaznenu istragu ili progon koji su u tijeku, tako dugo dok to država izvršiteljica smatra razumnim;

(b)	ako se dotični predmeti, dokumenti ili podaci već koriste u drugim postupcima, sve dok su potrebni u tu svrhu.

2.   Čim razlozi za odgodu prestanu postojati, tijelo izvršitelj bez odlaganja poduzima potrebne mjere za izvršenje EIN-a i o tome obavješćuje tijelo izdavatelja bilo kojim sredstvom koje omogućuje pisani zapis.

Članak 16.

Obveza obavješćivanja

1.   Nadležno tijelo u državi izvršiteljici koje prima EIN bez odlaganja, a u svakom slučaju u roku od tjedan dana od primitka EIN-a potvrđuje primitak EIN-a ispunjavanjem i slanjem obrasca utvrđenog u Prilogu B.

Kada je središnje tijelo imenovano u skladu s člankom 7. stavkom 3., ta se obveza primjenjuje i na središnje tijelo i na tijelo izvršitelja koje prima EIN od središnjeg tijela.

U slučajevima iz članka 7. stavka 6. ta se obveza primjenjuje i na nadležno tijelo koje je prvo primilo EIN i na tijelo izvršitelja, kojemu se EIN na kraju prosljeđuje.

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 10. stavke 4. i 5., tijelo izvršitelj odmah obavješćuje tijelo izdavatelja, putem bilo kojeg sredstva:

(a)	ako tijelo izvršitelj ne može donijeti odluku o priznanju ili izvršenju zbog toga što je obrazac predviđen u Prilogu A nepotpun ili očito netočan;

(b)

ako tijelo izvršitelj tijekom izvršenja EIN-a bez daljnjih ispitivanja dođe do spoznaje da bi moglo biti prikladno provesti istražne mjere koje nisu prvobitno predviđene ili ih se nije moglo navesti prilikom izdavanja EIN-a, kako bi tijelo izdavatelj moglo poduzeti daljnje mjere u konkretnom slučaju; ili

(c)	ako tijelo izvršitelj ustanovi da u određenom slučaju ne može poštovati formalnosti i postupke koje je izričito navelo tijelo izdavatelj u skladu s člankom 9.

Na zahtjev tijela izdavatelja informacije se potvrđuju bez odgode i na bilo koji način koji omogućuje pisani zapis.

3.   Ne dovodeći u pitanje članak 10. stavke 4. i 5., tijelo izvršitelj obavješćuje tijelo izdavatelja bez odgode i na bilo koji način koji omogućuje pisani zapis:

(a)	o svakoj odluci donesenoj u skladu s člankom 10. ili člankom 11.;

(b)	o svakoj odluci o odgodi izvršenja ili priznavanja EIN-a, o razlozima za odgodu i, po mogućnosti, o predviđenom trajanju odgode.

Članak 17.

Kaznenopravna odgovornost službenika

Službenici iz države izdavateljice smatraju se službenicima države izvršiteljice u odnosu na kaznena djela koja su počinjena protiv njih ili koja su oni počinili, kada se nalaze na državnom području države izvršiteljice u okviru primjene ove Direktive.

Članak 18.

Građanskopravna odgovornost službenika

1.   Kada se, u okviru primjene ove Direktive, službenici države članice nalaze na državnom području druge države članice, prva država članica odgovorna je za svu štetu koju njezini službenici prouzroče tijekom svojeg djelovanja, u skladu s pravom države članice na čijem državnom području djeluju.

2.   Država članica na čijem je državnom području prouzročena šteta iz stavka 1. navedenu štetu nadoknađuje pod uvjetima primjenjivima na štetu koju prouzroče njezini službenici.

3.   Država članica čiji su službenici prouzročili štetu bilo kojoj osobi na državnom području druge države članice vraća u cijelosti sve iznose koje je potonja država članica isplatila žrtvama ili osobama ovlaštenima u njihovo ime.

4.   Ne dovodeći u pitanje ostvarivanje svojih prava prema trećim stranama i uz iznimku stavka 3., svaka država članica suzdržava se u slučajevima iz stavka 1. od zahtjeva za naknadu štete koju je pretrpjela od druge države članice.

Članak 19.

Povjerljivost

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj pri izvršavanju EIN-a vode računa o povjerljivosti istrage.

2.   U skladu sa svojim nacionalnim pravom, tijelo izvršitelj jamči povjerljivost činjenica i sadržaja EIN-a, osim u mjeri potrebnoj za izvršenje istražne mjere. Ako tijelo izvršitelj ne može ispuniti zahtjev povjerljivosti, o tome bez odlaganja obavješćuje tijelo izdavatelja.

3.   Tijelo izdavatelj, u skladu sa svojim nacionalnim pravom i ako tijelo izvršitelj ne navodi drukčije, ne otkriva nikakve dokaze ili podatke primljene od tijela izvršitelja, osim u mjeri u kojoj je njihovo otkrivanje potrebno za istrage ili postupke opisane u EIN-u.

4.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da banke dotičnom klijentu ili drugim trećim osobama ne otkriju da su informacije proslijeđene državi izdavateljici u skladu s člancima 26. i 27. ili da se provodi istraga.

Članak 20.

Zaštita osobnih podataka

Pri provedbi ove Direktive, države članice osiguravaju da su osobni podaci zaštićeni i da se mogu obrađivati samo u skladu s Okvirnom odlukom Vijeća 2008/977/PUP (17) i načelima Konvencije Vijeća Europe od 28. siječnja 1981. za zaštitu osoba glede automatske obrade osobnih podataka te njezina Dodatnog protokola.

Pristup takvim podacima je ograničen, ne dovodeći u pitanje prava osobe čiji se podaci obrađuju. Samo ovlaštene osobe mogu pristupiti takvim podacima.

Članak 21.

Troškovi

1.   Osim ako je drukčije predviđeno u ovoj Direktivi, država izvršiteljica snosi sve troškove nastale na državnom području države izvršiteljice povezane s izvršenjem EIN-a.

2.   Ako tijelo izvršitelj smatra da bi troškovi izvršenja EIN-a mogli biti iznimno visoki, može se savjetovati s tijelom izdavateljem o tome mogu li se i na koji način troškovi dijeliti ili EIN izmijeniti.

Tijelo izvršitelj prethodno obavješćuje tijelo izdavatelja o detaljnim specifikacijama dijela troškova koji se smatra iznimno visokim.

3.   U iznimnim situacijama kada se ne može postići suglasnost u pogledu troškova iz stavka 2., tijelo izdavatelj može odlučiti:

(a)	u potpunosti ili djelomično povući EIN; ili

(b)	zadržati EIN i snositi dio troškova koji se smatraju iznimno visokima.

POGLAVLJE IV.

POSEBNE ODREDBE ZA ODREĐENE ISTRAŽNE MJERE

Članak 22.

Privremeni premještaj u državu izdavateljicu osoba kojima je oduzeta sloboda radi provođenja istražne mjere

1.   EIN se može izdati za privremeni premještaj osobe kojoj je oduzeta sloboda u državi izvršiteljici radi provođenja istražne mjere za prikupljanje dokaza zbog koje se zahtijeva prisutnost te osobe na državnom području države izdavateljice, pod uvjetom da se ta osoba vrati u roku koji određuje država izvršiteljica.

2.   Uz razloge za nepriznavanje ili neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN-a također je moguće odbiti:

(a)	ako osoba kojoj je oduzeta sloboda nije suglasna; ili

(b)	ako bi premještaj mogao rezultirati produžetkom oduzimanja slobode dotične osobe.

3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 2. točku (a) te kada država izvršiteljica smatra da je to potrebno, s obzirom na dob ili tjelesno ili mentalno stanje osobe, mogućnost očitovanja o privremenom premještaju daje se pravnom zastupniku osobe kojoj je oduzeta sloboda.

4.   U slučajevima iz stavka 1., tranzit osobe kojoj je oduzeta sloboda kroz državno područje treće države članice („država članica tranzita”) odobrava se na zahtjev, kojem se prilažu svi potrebni dokumenti.

5.   Praktični aranžmani oko privremenog premještaja osobe, uključujući pojedinosti uvjeta oduzimanja slobode u državi izdavateljici i datume do kojih se osoba mora premjestiti s državnog područja i vratiti na državno područje države izvršiteljice, usuglašavaju se između države izdavateljice i države izvršiteljice, uz osiguravanje da su tjelesno i mentalno stanje dotične osobe, kao i razina sigurnosti koja se zahtijeva u državi izdavateljici, uzeti u obzir.

6.   Premještenoj osobi i dalje je oduzeta sloboda na državnom području države izdavateljice i, kada je primjenjivo, na državnom području države članice tranzita, za djela ili osude zbog kojih je osobi oduzeta sloboda u državi izvršiteljici, osim ako država izvršiteljica podnese zahtjev za puštanje osobe na slobodu.

7.   Trajanje oduzimanja slobode na državnom području države izdavateljice oduzima se od razdoblja oduzimanja slobode kojem dotična osoba podliježe ili kojem će podlijegati na državnom području države izvršiteljice.

8.   Ne dovodeći u pitanje stavak 6., premještenu osobu ne smije se kazneno goniti niti joj se ne smije oduzeti sloboda niti na bilo koji drugi način ograničiti osobna sloboda u državi izdavateljici na temelju djela koja su počinjena ili osuda koje su izrečene prije njezina napuštanja državnog područja države izvršiteljice i koji nisu navedeni u EIN-u.

9.   Imunitet iz stavka 8. prestaje ako osoba koju se premješta, nakon što je imala mogućnost odlaska u roku od 15 uzastopnih dana od dana od kojeg tijela izdavatelji više ne zahtijevaju njezinu nazočnost:

(a)	ipak ostane na predmetnom državnom području; ili

(b)	vrati se nakon što je napustila navedeno državno područje.

10.   Troškovi koji proizlaze iz primjene ovog članka snose se u skladu s člankom 21., osim troškova nastalih od premještaja osobe u državu izdavateljicu i iz države izdavateljice koje snosi ta država.

Članak 23.

Privremeni premještaj u državu izvršiteljicu osoba kojima je oduzeta sloboda radi provođenja istražne mjere

1.   EIN se može izdati za privremeni premještaj osobe kojoj je oduzeta sloboda u državi izdavateljici radi provođenja istražne mjere za prikupljanje dokaza, zbog čega se zahtijeva nazočnost te osobe na državnom području države izvršiteljice.

2.   Članak 22. stavak 2. točka (a) i stavci od 3. do 9. primjenjuju se mutatis mutandis na privremeni premještaj u okviru ovog članka.

3.   Troškovi koji proizlaze iz primjene ovog članka snose se u skladu s člankom 21., osim troškova nastalih od premještaja dotične osobe u državu izvršiteljicu i iz države izvršiteljice koje snosi država izdavateljica.

Članak 24.

Saslušanje putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa

1.   Kada se osoba nalazi na državnom području države izvršiteljice i mora se saslušati kao svjedok ili stručnjak od strane nadležnih tijela države izdavateljice, tijelo izdavatelj može izdati EIN kako bi saslušao svjedoka ili stručnjaka putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa u skladu sa stavcima od 5. do 7.

Tijelo izdavatelj također može izdati EIN u svrhu saslušanja osumnjičenika ili okrivljenika putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa.

2.   Uz razloge za nepriznavanje ili neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN-a također je moguće odbiti:

(a)	ako osumnjičenik ili okrivljenik nije suglasan; ili

(b)	ako bi izvršenje takve istražne mjere u određenom slučaju bilo u suprotnosti s temeljnim načelima prava države izvršiteljice.

3.   Tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj dogovaraju praktične pojedinosti. Prilikom dogovaranja tih pojedinosti, tijelo izvršitelj obvezuje se da će:

(a)	uputiti poziv dotičnom svjedoku ili stručnjaku navodeći vrijeme i mjesto saslušanja;

(b)	uputiti poziv osumnjičeniku ili okrivljeniku za dolazak na saslušanje u skladu s detaljnim pravilima utvrđenima u pravu države izdavateljice i obavijestiti te osobe o pravima koja im pripadaju prema pravu države izdavateljice, u roku koji im omogućuje djelotvorno korištenje prava na obranu;

(c)	osigurati utvrđivanje identiteta osobe koju treba saslušati.

4.   Ako u okolnostima određenog slučaja tijelo izvršitelj nema pristup tehničkim sredstvima za saslušanje putem videokonferencije, ta joj sredstva može staviti na raspolaganje država izdavateljica na temelju uzajamnog sporazuma.

5.   Kada se saslušanje održava putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa, primjenjuju se sljedeća pravila:

(a)

nadležno tijelo države izvršiteljice nazočno je tijekom saslušanja, a prema potrebi mu pomaže tumač, te je također odgovorno za osiguranje utvrđivanja identiteta osobe koja treba biti saslušana i poštovanja temeljnih načela prava države izvršiteljice. Ako tijelo izvršitelj smatra da se tijekom saslušanja krše temeljna načela prava države izvršiteljice, ono odmah poduzima mjere potrebne za osiguravanje nastavka saslušanja u skladu s navedenim načelima;

(b)	mjere za zaštitu osobe koja treba biti saslušana dogovaraju, prema potrebi, nadležna tijela države izdavateljice i države izvršiteljice;

(c)	saslušanje izravno provodi nadležno tijelo države izdavateljice, ili se ono odvija pod njegovim vodstvom, u skladu s njezinim pravom;

(d)	na zahtjev države izdavateljice ili osobe koja treba biti saslušana država izvršiteljica prema potrebi osigurava osobi koja treba biti saslušana pomoć tumača;

(e)

osumnjičenici ili okrivljenici obavješćuju se prije saslušanja o postupovnim pravima koja im pripadaju, uključujući pravo da ne svjedoče, prema pravu države izvršiteljice i države izdavateljice. Svjedoci i stručnjaci mogu se pozvati na pravo da ne svjedoče koje im pripada prema pravu države izvršiteljice ili države izdavateljice te ih se o navedenom pravu obavješćuje prije saslušanja.

6.   Ne dovodeći u pitanje niti jednu mjeru dogovorenu za zaštitu osoba, tijelo izvršitelj po zaključenju saslušanja sastavlja zapisnik u kojem navodi datum i mjesto saslušanja, identitet osobe koja je saslušana, identitet i funkcije svih ostalih osoba koje su u državi izvršiteljici sudjelovale u saslušanju, sve eventualno dane prisege i tehničke uvjete u kojima je saslušanje održano. Navedeni dokument tijelo izvršitelj šalje tijelu izdavatelju.

7.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da, u slučaju kada se osoba saslušava unutar njezina državnog područja u skladu s ovim člankom te odbija svjedočiti premda je na to obvezna ili ne da istinit iskaz, njezino nacionalno pravo primjenjuje se na isti način kao da se saslušanje održava u okviru nacionalnog postupka.

Članak 25.

Saslušanje putem telefonske konferencije

1.   Ako se osoba nalazi na državnom području jedne države članice i moraju je saslušati, kao svjedoka ili stručnjaka, nadležna tijela druge države članice, tijelo izdavatelj potonje države članice može, kada nije primjereno ili moguće da se osoba koja treba biti saslušana osobno pojavi na njegovu državnom području te nakon ispitivanja ostalih primjerenih sredstava, izdati EIN za saslušanje svjedoka ili stručnjaka putem telefonske konferencije, kako je predviđeno u stavku 2.

2.   Ako nije drukčije dogovoreno, članak 24. stavci 3., 5., 6. i 7. primjenjuju se mutatis mutandis na saslušanja putem telefonske konferencije.

Članak 26.

Informacije o bankovnim i drugim financijskim računima

1.   EIN se može izdati kako bi se utvrdilo posjeduje li ili nadzire fizička ili pravna osoba koja podliježe dotičnom kaznenom postupku jedan ili više računa bilo koje vrste u bilo kojoj banci koja se nalazi na državnom području države izvršiteljice i, ako je to slučaj, kako bi se pribavili svi podaci o utvrđenim računima.

2.   Svaka država članica poduzima mjere potrebne kako bi mogla dostaviti informacije iz stavka 1. u skladu s uvjetima ovog članka.

3.   Ako se to zahtijeva u EIN-u, informacije iz stavka 1. također uključuju račune po kojima osoba koja podliježe dotičnom kaznenom postupku ima punomoć.

4.   Obveza određena u ovom članku primjenjuje se samo u mjeri u kojoj dotičnim informacijama raspolaže banka koja vodi račun.

5.   Tijelo izdavatelj u EIN-u navodi zašto smatra da bi zatražene informacije mogle biti od bitne važnosti za dotični kazneni postupak te na temelju čega pretpostavlja da banke u državi izvršiteljici posjeduju račun i, u mjeri u kojoj je moguće, koje bi banke mogle biti uključene. Tijelo izdavatelj također u EIN uvrštava sve dostupne informacije koje mogu olakšati njegovo izvršenje.

6.   EIN se također može izdati kako bi se utvrdilo posjeduje li fizička ili pravna osoba koja podliježe dotičnom kaznenom postupku jedan ili više računa u bilo kojoj nebankarskoj financijskoj instituciji na državnom području države izvršiteljice. Stavci od 3. do 5. primjenjuju se mutatis mutandis. U tom slučaju i uz razloge za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN-a također se može odbiti ako se izvršenje istražne mjere ne bi odobrilo u sličnom domaćem slučaju.

Članak 27.

Informacije o bankovnom i drugom financijskom poslovanju

1.   EIN se može izdati kako bi se pribavili podaci o određenim bankovnim računima i bankovnom poslovanju izvršenom tijekom određenog razdoblja preko jednog ili više računa navedenih u EIN-u, uključujući podatke o računu pošiljatelja ili primatelja.

2.   Svaka država članica poduzima mjere potrebne kako bi mogla dostaviti informacije iz stavka 1. u skladu s uvjetima ovog članka.

3.   Obveza određena u ovom članku primjenjuje se samo u mjeri u kojoj dotičnim informacijama raspolaže banka u kojoj se vodi račun.

4.   Tijelo izdavatelj u EIN-u navodi zašto smatra da su zatražene informacije od važnosti za dotični kazneni postupak.

5.   EIN se također može izdati za informacije predviđene u stavku 1. u vezi s financijskim poslovanjem koje provode nebankarske financijske institucije. Stavci od 3. do 4. primjenjuju se mutatis mutandis. U tom slučaju i uz razloge za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN-a također se može odbiti ako se izvršenje istražne mjere ne bi odobrilo u sličnom domaćem slučaju.

Članak 28.

Istražne mjere koje znače prikupljanje dokaza u stvarnom vremenu, neprekidno i tijekom određenog vremenskog razdoblja

1.   Kada se EIN izdaje u svrhu izvršenja istražne mjere kojom se zahtijeva prikupljanje dokaza u stvarnom vremenu, neprekidno i tijekom određenog razdoblja, kao što je:

(a)	praćenje bankovnog ili drugog financijskog poslovanja koje se provodi preko jednog ili više određenih računa;

(b)	kontrolirane isporuke na državnom području države izvršiteljice,

njegovo se izvršenje može odbiti, uz razloge za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 11., ako se izvršenje dotične istražne mjere ne bi odobrilo u sličnom domaćem slučaju.

2.   Država izdavateljica i država izvršiteljica dogovaraju praktične aranžmane u vezi s istražnom mjerom iz stavka 1. točke (b) te za sve druge slučajeve kada je potrebno.

3.   Tijelo izdavatelj u EIN-u navodi zašto smatra da su zatražene informacije od važnosti za dotični kazneni postupak.

4.   Nadležna tijela države izvršiteljice imaju pravo djelovanja, upravljanja i nadzora nad aktivnostima povezanima s izvršenjem EIN-a iz stavka 1.

Članak 29.

Tajne istrage

1.   EIN se može izdati ako država izdavateljica od države izvršiteljice želi zatražiti pomoć pri provedbi istražnih radnji za kazneno djelo od strane službenika koji djeluju pod tajnim ili lažnim identitetom („tajne istrage”).

2.   Tijelo izdavatelj u EIN-u navodi razlog zbog kojeg smatra da bi tajna istraga mogla biti važna za dotični kazneni postupak. Odluku o priznavanju i izvršenju EIN-a izdanog na temelju ovog članka u svakom pojedinačnom slučaju donose nadležna tijela države izvršiteljice, vodeći računa o svojem nacionalnom pravu i postupcima.

3.   Uz razloge za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 11., tijelo izvršitelj može odbiti izvršiti EIN iz stavka 1. kada:

(a)	izvršenje tajne istrage ne bi bilo odobreno u sličnom domaćem slučaju; ili

(b)	nije bilo moguće postići sporazum o aranžmanima za tajne istrage iz stavka 4.

4.   Tajne istrage odvijaju se u skladu s nacionalnim pravom i postupcima države članice na čijem se državnom području odvija tajna istraga. Nadležna tijela države izvršiteljice imaju isključivo pravo djelovanja, upravljanja i nadzora nad aktivnostima povezanima s tajnom istragom. Trajanje tajne istrage, detaljni uvjeti i pravni status uključenih službenika tijekom tajnih istraga dogovara se između države izdavateljice i države izvršiteljice, uzimajući u obzir njihova nacionalna prava i postupke.

POGLAVLJE V.

PRESRETANJE TELEKOMUNIKACIJA

Članak 30.

Presretanje telekomunikacija uz tehničku pomoć druge države članice

1.   EIN se može izdati za presretanje telekomunikacija u državi članici iz koje je potrebna tehnička pomoć.

2.   Kada je više država članica u mogućnosti pružiti cjelovitu potrebnu tehničku pomoć za isto presretanje telekomunikacija, EIN se upućuje samo jednoj od njih. Prednost se uvijek daje državi članici u kojoj se nalazi ili će se nalaziti subjekt presretanja.

3.   EIN iz stavka 1. također sadržava sljedeće informacije:

(a)	informacije potrebne u svrhu identifikacije subjekta presretanja;

(b)	traženo trajanje presretanja; i

(c)	dostatne tehničke podatke, posebno ciljni identifikator, kako bi se osiguralo da se EIN može izvršiti.

4.   Tijelo izdavatelj u EIN-u navodi zašto smatra da je navedena istražna mjera od važnosti za dotični kazneni postupak.

5.   Uz razloge za nepriznavanje ili neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN-a iz stavka 1. također se može odbiti kada istražna mjera ne bi bila odobrena u sličnom domaćem slučaju. Država izvršiteljica može svoju suglasnost uvjetovati ispunjenjem bilo kojih uvjeta koji bi se trebali ispuniti u sličnom domaćem slučaju.

6.   EIN iz stavka 1. može se izvršiti:

(a)	prijenosom telekomunikacija izravno državi izdavateljici; ili

(b)	presretanjem, bilježenjem i naknadnim prijenosom ishoda presretanja telekomunikacija državi izdavateljici.

Tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj provode međusobna savjetovanja s ciljem postizanja dogovora oko toga izvršava li se presretanje u skladu s točkom (a) ili (b).

7.   Pri izdavanju EIN-a iz stavka 1. ili tijekom presretanja, tijelo izdavatelj može, kada za to ima poseban razlog, također zatražiti prijepis, dekodiranje ili dešifriranje zapisa, podložno suglasnosti tijela izvršitelja.

8.   Troškovi koji proizlaze iz primjene ovog članka snose se u skladu s člankom 21., osim troškova nastalih od prijepisa, dekodiranja i dešifriranja presretanih komunikacija koje snosi država izdavateljica.

Članak 31.

Obavješćivanje države članice u kojoj se nalazi subjekt presretanja i čija tehnička pomoć nije potrebna

1.   Kada nadležno tijelo jedne države članice („država članica koja presreće”) odobri presretanje telekomunikacija u svrhu izvršavanja istražne mjere, a adresa subjekta presretanja za komunikaciju navedena u nalogu za presretanje se koristi na državnom području druge države članice („obaviještena država članica”) čija tehnička pomoć nije potrebna za izvršenje presretanja, država članica koja presreće obavješćuje nadležno tijelo obaviještene države članice o presretanju:

(a)	prije presretanja, u slučajevima kada nadležno tijelo države članice koja presreće ima saznanja, u trenutku izdavanju naloga za presretanje, da se subjekt presretanja nalazi ili će se nalaziti na državnom području obaviještene države članice;

(b)	tijekom presretanja ili nakon izvršenja presretanja, odmah nakon saznanja da se subjekt presretanja tijekom presretanja nalazi ili se nalazio na državnom području obaviještene države članice.

2.   Obavješćivanje iz stavka 1. izvršava se pomoću obrasca utvrđenog u Prilogu C.

3.   Nadležno tijelo obaviještenih država članica može, u slučaju kada se presretanje ne bi odobrilo u sličnom domaćem slučaju, obavijestiti bez odlaganja, a najkasnije u roku od 96 sati od primitka obavijesti iz stavka 1., nadležno tijelo države članice koja presreće o sljedećem:

(a)	da se presretanje ne može izvršiti ili se prekida; i

(b)

ako je potrebno, da se sav prethodno presretani materijal dok se subjekt presretanja nalazio na njezinu državnom području ne može upotrijebiti ili se može upotrijebiti samo pod uvjetima koje ono određuje. Nadležno tijelo obaviještene države članice obavješćuje nadležno tijelo države članice koja presreće o razlozima koji opravdavaju navedene uvjete.

4.   Članak 5. stavak 2. primjenjuje se mutatis mutandis na obavijest iz stavka 2.

POGLAVLJE VI.

PRIVREMENE MJERE

Članak 32.

Privremene mjere

1.   Tijelo izdavatelj može izdati EIN kako bi se poduzela bilo koja mjera s ciljem privremenog sprečavanja uništenja, izmjene, pomicanja, prijenosa ili uklanjanja stavke koja se može upotrijebiti kao dokaz.

2.   Tijelo izvršitelj donosi odluku i dostavlja odluku o privremenoj mjeri što je prije moguće, a kad god je to moguće u roku od 24 sata od primitka EIN-a.

3.   Kada se traži privremena mjera iz stavka 1., tijelo izdavatelj naznačuje u EIN-u prenose li se dokazi državi izdavateljici ili ostaju u državi izvršiteljici. Tijelo izvršitelj priznaje i izvršava EIN i prenosi dokaze u skladu s postupcima utvrđenima u ovoj Direktivi.

4.   Kada je, u skladu sa stavkom 3., EIN-u priložen naputak da dokazi ostaju u državi izvršiteljici, tijelo izdavatelj naznačuje datum ukidanja privremene mjere iz stavka 1. ili procijenjeni datum za podnošenje zahtjeva za prijenos dokaza u državu izdavateljicu.

5.   Nakon savjetovanja s tijelom izdavateljem, tijelo izvršitelj može, u skladu sa svojim nacionalnim pravom i praksom, utvrditi primjerene uvjete s obzirom na okolnosti slučaja kako bi se ograničilo razdoblje tijekom kojega će se zadržati privremena mjera iz stavka 1. Ako, u skladu s navedenim uvjetima, tijelo izvršitelj predvidi ukidanje privremene mjere, ono obavješćuje tijelo izdavatelja, kojemu se pruža mogućnost podnošenja primjedbi. Tijelo izdavatelj bez odlaganja obavješćuje tijelo izvršitelja da je privremena mjera iz stavka 1. ukinuta.

POGLAVLJE VII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 33.

Obavijesti

1.   Svaka država članica do 22. svibnja 2017. Komisiju obavješćuje o sljedećem:

(a)	tijelu ili tijelima koja su, u skladu s njezinim nacionalnim pravom, nadležna u skladu s člankom 2. točkama (c) i (d) kada je ta država članica država izdavateljica ili država izvršiteljica;

(b)	jezicima prihvatljivima za EIN, kako je navedeno u članku 5. stavku 2.;

(c)	informacijama o imenovanom središnjem tijelu ili tijelima, ako država članica želi koristiti mogućnost predviđenu u članku 7. stavku 3. Te su informacije obvezujuće za tijela države izdavateljice.

2.   Svaka država članica također može Komisiji dostaviti popis potrebnih dokumenata koje bi zahtijevala na temelju članka 22. stavka 4.

3.   Države članice obavješćuju Komisiju o svim naknadnim promjenama informacija iz stavaka 1. i 2.

4.   Informacije dobivene na temelju ovog članka Komisija stavlja na raspolaganje svim državama članicama i EJN-u. EJN te informacije čini dostupnima na internetskoj stranici iz članka 9. Odluke Vijeća 2008/976/PUP (18).

Članak 34.

Odnosi prema drugim pravnim instrumentima, sporazumima i dogovorima

1.   Ne dovodeći u pitanje njihovu primjenu između država članica i trećih zemalja i njihovu privremenu primjenu na temelju članka 35., ova Direktiva, počevši od 22. svibnja 2017., zamjenjuje odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija koje se primjenjuju između država članica koje obvezuje ova Direktiva:

(a)	Europska konvencija Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959., kao i njezina dva dodatna protokola, te bilateralni sporazumi sklopljeni na temelju članka 26. te konvencije;

(b)	Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma;

(c)	Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije i protokol uz navedenu konvenciju.

2.   Okvirna odluka 2008/978/PUP zamjenjuje se ovom Direktivom u odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva. Odredbe Okvirne odluke 2003/577/PUP, kad je riječ o osiguranju dokaza, zamjenjuju se ovom Direktivom u odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva.

U odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva, upućivanja na Okvirnu odluku 2008/978/PUP i, kad je riječ o osiguranju dokaza, na Okvirnu odluku 2003/577/PUP smatraju se upućivanjima na ovu Direktivu.

3.   Uz ovu Direktivu, države članice mogu sklopiti ili nastaviti primjenjivati bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore s drugim državama članicama nakon 22. svibnja 2017. samo u mjeri u kojoj oni omogućuju daljnje jačanje ciljeva ove Direktive i doprinose pojednostavljenju ili daljnjem olakšavanju postupaka za prikupljanje dokaza te pod uvjetom da se poštuje razina zaštitnih mjera utvrđena u ovoj Direktivi.

4.   Države članice obavješćuju Komisiju do 22. svibnja 2017. o postojećim sporazumima i dogovorima iz stavka 3. koje žele nastaviti primjenjivati. Države članice Komisiju također obavješćuju o svakom novom sporazumu ili dogovoru iz stavka 3. u roku od tri mjeseca od njegova potpisivanja.

Članak 35.

Prijelazne odredbe

1.   Zahtjevi za uzajamnu pomoć primljeni prije 22. svibnja 2017. i dalje su uređeni postojećim instrumentima koji se odnose na uzajamnu pomoć u kaznenim stvarima. Odluke o osiguranju dokaza donesene na temelju Okvirne odluke 2003/577/PUP i primljene prije 22. svibnja 2017. također su uređene tom okvirnom odlukom.

2.   Članak 8. stavak 1. primjenjuje se mutatis mutandis na EIN nakon donošenja odluke o osiguranju na temelju Okvirne odluke 2003/577/PUP.

Članak 36.

Prenošenje

1.   Države članice poduzimaju mjere potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom do 22. svibnja 2017.

2.   Kada države članice donose ove mjere, te mjere sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa prilikom njihove službene objave. Načine tog upućivanja određuju države članice.

3.   Države članice do 22. svibnja 2017. Komisiji dostavljaju tekst odredaba kojima se u njihovo nacionalno pravo prenose obveze koje im se nameću ovom Direktivom.

Članak 37.

Izvješće o primjeni

Najkasnije pet godina od 21. svibnja 2014., Komisija podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni ove Direktive, na temelju kvalitativnih i kvantitativnih podataka, uključujući posebno evaluaciju njezina učinka na suradnju u kaznenim stvarima i zaštitu pojedinaca, kao i na provedbu odredbi o presretanju telekomunikacija s obzirom na tehnički napredak. Uz to se izvješće, prema potrebi, prilažu prijedlozi izmjena ove Direktive.

Članak 38.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 39.

Adresati

Ova je Direktiva upućena državama članicama u skladu s Ugovorima.

---

(1)  Stajalište Europskog parlamenta od 27. veljače 2014. (još nije objavljeno u Službenom listu) i odluka Vijeća od 14. ožujka 2014.

(2)  Okvirna odluka Vijeća 2003/577/PUP od 22. srpnja 2003. o izvršenju odluka o zamrzavanju imovine i osiguranju dokaza u Europskoj uniji (SL L 196, 2.8.2003., str. 45.).

(3)  Okvirna odluka Vijeća 2008/978/PUP od 18. prosinca 2008. o Europskom dokaznom nalogu u svrhu pribavljanja predmeta, dokumenata i podataka za korištenje u kaznenim postupcima (SL L 350, 30.12.2008., str. 72.).

(4)  Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (SL L 239, 22.9.2000., str. 19.).

(5)  Direktiva 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL L 280, 26.10.2010., str. 1.).

(6)  Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informaciju u kaznenom postupku (SL L 142, 1.6.2012., str. 1.).

(7)  Direktiva 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL L 294, 6.11.2013., str. 1.).

(8)  Protokol donesen od strane Vijeća u skladu s člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji uz Konvenciju o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (SL C 326, 21.11.2001., str. 2.).

(9)  Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL L 190, 18.7.2002., str. 1.).

(10)  Direktiva 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma (SL L 309, 25.11.2005., str. 15.).

(11)  SL C 369, 17.12.2011., str. 14.

(12)  SL C 355, 29.12.2010, str. 1.

(13)  Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, 12.1.2001., str. 1.).

(14)  Konvencija donesena od strane Vijeća u skladu s člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (SL C 197, 12.7.2000., str. 3.),

(15)  Okvirna odluka Vijeća 2002/465/PUP od 13. lipnja 2002. o zajedničkim istražnim timovima (SL L 162, 20.6.2002., str. 1.).

(16)  Zajednička akcija 98/428/PUP od 29. lipnja 1998., koju je donijelo Vijeće na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji, o stvaranju Europske pravosudne mreže (SL L 191, 7.7.1998., str. 4.).

(17)  Okvirna odluka Vijeća 2008/977/PUP od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka obrađenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (SL L 350, 30.12.2008., str. 60.).

(18)  Odluka Vijeća 2008/976/PUP od 16. prosinca 2008. o Europskoj pravosudnoj mreži (SL L 348, 24.12.2008., str. 130.).

---

---

---

---

---