1.

Ovo je mišljenje doneseno u spojenim predmetima C‑790/21 P i C‑791/21 P. Trebalo bi ga čitati zajedno s ostalim trima mišljenjima koja također danas iznosim u usporednim postupcima povodom žalbe ( 2 ) koji se odnose na isti program državnih potpora. Žalbom u predmetu C‑790/21 P, Covestro Deutschland AG (u daljnjem tekstu: Covestro), društvo koje se bavi proizvodnjom materijala, traži ukidanje presude od 6. listopada 2021., Covestro Deutschland/Komisija (T‑745/18, EU:T:2021:644) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda). Tom je presudom odbijena njegova tužba za poništenje Odluke Europske komisije od 28. svibnja 2018. o programu potpore koji je provela Njemačka za potrošače baznog opterećenja iz članka 19. StromNEV‑a ( 3 ) za razdoblje od 2012. do 2013. (u daljnjem tekstu: sporna odluka). Svojom žalbom u predmetu C‑791/21 P Savezna Republika Njemačka (u daljnjem će se tekstu Savezna Republika Njemačka radi jednostavnosti nazivati: Njemačka) traži ukidanje pobijane presude. Komisija je podnijela protužalbu u obama prethodno navedenim predmetima, kojom i ona zahtijeva ukidanje pobijane presude.

2.

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 22. pobijane presude. Za potrebe ovog mišljenja one se mogu sažeti na sljedeći način.

3.

Člankom 21. Energiewirtschaftsgesetza (Zakon o upravljanju energijom), kako je izmijenjen Gesetzom zur Neuregelung energiewirtschaftlicher Vorschriften (Zakon o reviziji propisâ u području energetike) od 26. srpnja 2011. ( 4 ), ali prije izmjena uvedenih Gesetzom zur Weiterentwicklung des Strommarktes (Zakon o razvoju tržišta električne energije) od 26. srpnja 2016. ( 5 ), predviđa se, među ostalim, da naknade za upotrebu mreže moraju biti razumne, nediskriminirajuće, transparentne i utemeljene na troškovima učinkovitog rada sustava za opskrbu energijom.

4.

U članku 17. Stromnetzentgeltverordnunga (Savezna uredba o naknadama za upotrebu elektroenergetske mreže) od 25. srpnja 2005. ( 6 ) utvrđuje se metoda izračuna koju su operatori sustavâ obvezni primjenjivati za određivanje općih naknada, a koja se temelji, među ostalim, na ukupnim godišnjim troškovima mreže.

5.

Člankom 19. StromNEV‑a iz 2005. predviđaju se i pojedinačne naknade za kategorije korisnika čiji se profili potrošnje i opterećenja znatno razlikuju od profila potrošnje i opterećenja drugih korisnika (takozvani „netipični korisnici”), kojima se uzima u obzir, u skladu s načelom određivanja cijena proporcionalnih troškovima, doprinos tih korisnika smanjenju ili sprečavanju povećanja troškova mreže.

6.

U tom pogledu, člankom 19. stavkom 2. StromNEV‑a iz 2005. uvode se pojedinačne naknade za sljedeće dvije kategorije netipičnih korisnika: i. korisnici čiji se doprinos vršnom trošku može znatno razlikovati od istodobnog godišnjeg opterećenja svih drugih korisnika priključenih na istu mrežu, odnosno korisnici koji sustavno troše električnu energiju izvan vršnih razdoblja (u daljnjem tekstu: izvanvršni potrošači) i ii. korisnici čija godišnja potrošnja električne energije doseže najmanje 7000 sati upotrebe i iznosi više od 10 gigavatsati (u daljnjem tekstu: potrošači baznog opterećenja).

7.

Do stupanja na snagu StromNEV‑a, kako je izmijenjen EnWG‑om iz 2011. (u daljnjem tekstu: StromNEV iz 2011.), na izvanvršne potrošače i potrošače baznog opterećenja primjenjivale su se pojedinačne naknade izračunane u skladu s „metodom fizičke putanje” koju je utvrdio Bundesnetzagentur (Savezna agencija za mreže, Njemačka; u daljnjem tekstu: BNetzA). Tom su se metodom uzimali u obzir troškovi mreže koje su uzrokovali ti potrošači, uz minimalnu naknadu u iznosu od 20 % objavljenih općih naknada (u daljnjem tekstu: minimalna naknada). Tom se naknadom osiguravao doprinos za rad mreže na koju su ti potrošači bili priključeni u slučaju u kojem su pojedinačne naknade izračunane u skladu s metodom fizičke putanje bile niže od nule ili blizu nuli.

8.

U skladu s člankom 19. stavkom 2. drugom i trećom rečenicom StromNEV‑a iz 2011., koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2011. s učinkom od 1. siječnja 2011. (datum retroaktivne primjene te odredbe), sustav pojedinačnih naknada za upotrebu mreže za potrošače baznog opterećenja ukinut je i zamijenjen potpunim oslobođenjem od obveze plaćanja naknada za upotrebu mreže (u daljnjem tekstu: sporno oslobođenje). Oslobođenje se moglo dodijeliti tek nakon što nadležno regulatorno tijelo (BNetzA ili regulatorno tijelo savezne zemlje o kojoj je riječ) provjeri jesu li ispunjeni svi pravni uvjeti. To se oslobođenje primjenjivalo na operatore prijenosnog ili distribucijskog sustava ovisno o razini mreže na koju su korisnici bili priključeni. Pojedinačne naknade za upotrebu mreže za izvanvršne potrošače i njihova obveza plaćanja najmanje 20 % objavljene naknade za upotrebu mreže ostale su na snazi.

9.

U skladu s člankom 19. stavkom 2. šestom i sedmom rečenicom StromNEV‑a iz 2011., operatori prijenosnog sustava bili su obvezni operatorima distribucijskih mreža električne energije na nižim razinama mreže (operatori distribucijskog sustava) nadoknaditi gubitak prihoda koji proizlazi iz spornog oslobođenja te su ti operatori međusobno trebali nadoknaditi troškove koji su nastali zbog oslobođenja u skladu sa sustavom financijske naknade uspostavljenim u članku 9. Kraft‑Wärme‑Kopplungsgesetza (Zakon o promicanju kogeneracije toplinske i električne energije) od 19. ožujka 2002. ( 7 ), tako da je svaki od njih snosio isti financijski teret izračunan na temelju količine električne energije koju je isporučivao krajnjim potrošačima priključenima na svoju mrežu.

10.

Odlukom BNetzA‑e od 14. prosinca 2011. (BK8-11‑024, u daljnjem tekstu: odluka BNetzA‑e iz 2011.) uspostavljen je mehanizam financiranja koji je u primjeni od 2012. U skladu s tim mehanizmom operatori distribucijskog sustava naplaćivali su krajnjim potrošačima dodatnu pristojbu (u daljnjem tekstu: sporna dodatna pristojba), čiji se iznos prenosio na operatore prijenosnog sustava radi naknade gubitka prihoda uzrokovanog spornim oslobođenjem.

11.

Iznos dodatne pristojbe svake su godine unaprijed određivali operatori prijenosnog sustava na temelju metode koju je utvrdila BNetzA. BNetzA je izravno odredila iznos za 2012., prvu godinu primjene tog sustava.

12.

Te odredbe nisu se primjenjivale na troškove oslobođenja za 2011. te je stoga svaki operator prijenosnog i distribucijskog sustava morao snositi gubitke povezane s oslobođenjem za tu godinu.

13.

Tijekom upravnog postupka pred Komisijom, koji je doveo do sporne odluke, sporno oslobođenje najprije je proglašeno ništavim sudskim odlukama Oberlandesgerichta Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) od 8. svibnja 2013. i Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka) od 6. listopada 2015. To je oslobođenje zatim od 1. siječnja 2014. stavljeno izvan snage StromNEV‑om, kako je izmijenjen Verordnungom zur Änderung von Verordnungen auf dem Gebiet des Energiewirtschaftsrechts (Uredba o izmjeni propisâ u području energije) od 14. kolovoza 2013. ( 8 ). Potonjom uredbom ponovno su uvedene pojedinačne naknade izračunane u skladu s metodom fizičke putanje, pri čemu su se umjesto minimalne naknade primjenjivale standardne naknade od 10, 15 i 20 % općih naknada, ovisno o potrošnji električne energije (7000, 7500 i 8000 sati upotrebe mreže godišnje) (u daljnjem tekstu: standardne naknade).

14.

StromNEV‑om iz 2013. uveden je prijelazni režim koji je na snazi od 22. kolovoza 2013. i koji se retroaktivno primjenjuje na potrošače baznog opterećenja koji još nisu dobili sporno oslobođenje za 2012. i 2013. (u daljnjem tekstu: prijelazni sustav). Umjesto pojedinačnih naknada izračunanih u skladu s metodom fizičke putanje i minimalne naknade, tim se sustavom predviđala isključivo primjena standardnih naknada.

15.

U dvjema istovjetnim protužalbama u predmetima C‑790/21 P i C‑791/21 P Komisija ističe tri protužalbena razloga. Prva dva protužalbena razloga u biti su istovjetna dvama protužalbenim razlozima istaknutima u okviru protužalbi u predmetima C‑792/21 P do C‑796/21 P i C‑800/21 P. U predmetu C‑790/21 P Covestro ističe četiri žalbena razloga. U predmetu C‑791/21 P Njemačka ističe jedan žalbeni razlog. Međutim, ovo će se mišljenje, u skladu sa zahtjevom Suda, odnositi samo na prvi protužalbeni razlog Komisijinih protužalbi (dopuštenost tužbe za poništenje) i na Covestrov treći žalbeni razlog, koji odgovara jedinom žalbenom razlogu koji je istaknula Njemačka (u dijelu u kojem se ti razlozi odnose na uvjet postojanja intervencije upotrebom „državnih sredstava”).

16.

Komisija tvrdi da je Opći sud u točkama 37. do 44. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio široko tumačenje pojma „objavljivanje” u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a. Kao prvo, prema Komisijinu mišljenju, tumačenje Općeg suda protivno je sudskoj praksi Suda, u kojoj je Sud napravio usporedbu između članka 263. šestog stavka UFEU‑a i članka 297. UFEU‑a. Komisija tvrdi da iz te sudske prakse jasno proizlazi da objavljivanje predstavlja početak roka za podnošenje tužbe samo ako je ono preduvjet za stupanje na snagu mjere o kojoj je riječ i ako je predviđeno samim Ugovorom. Kao drugo, kad je riječ, konkretnije, o objavi Komisijine odluke o okončanju službenog istražnog postupka u Službenom listu Europske unije (u daljnjem tekstu: Službeni list), ona ne predstavlja „objavu” u smislu članka 297. stavka 2. drugog podstavka UFEU‑a. Stoga ona ne predstavlja početak roka za podnošenje tužbe. Kao treće, Komisija iznosi niz argumenata koji, prema njezinu mišljenju, idu u prilog njezinu tumačenju članka 263. šestog stavka UFEU‑a, kao što su struktura te odredbe, načelo ravnopravnosti stranaka u postupku ili obvezujuća priroda rokova za podnošenje tužbe.

17.

Njemačka i Covestro u biti tvrde da tumačenje pojma „objavljivanje” u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a koje je utvrdio Opći sud ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava.

18.

Točno je da se u praksi, kao i u ovom slučaju, korisnike državnih potpora često obavijesti o sadržaju Komisijine odluke kojom se program potpora proglašava nespojivim s unutarnjim tržištem i nezakonitim te nalaže povrat isplaćenih potpora prije objave te odluke u Službenom listu. Ta odluka proizvodi pravne učinke u odnosu na korisnike u okviru postupka za povrat, koji se mora provesti odmah nakon donošenja odluke i njezine dostave državi članici na koju se odnosi.

19.

Komisija tvrdi da, u tim okolnostima i suprotno utvrđenjima Općeg suda u pobijanoj presudi, za potrebe izračuna roka za podnošenje tužbe za poništenje treba uzeti u obzir dan na koji je korisnik državne potpore saznao za predmetnu odluku, a ne dan njezine objave u Službenom listu. Komisija stoga smatra da je Opći sud Covestrovu tužbu trebao proglasiti nedopuštenom jer nije pravodobno podnesena.

20.

Predlažem da se Komisijino tumačenje odbije jer ono nema uporište u tekstu članka 263. šestog stavka UFEU‑a ni u sudskoj praksi Suda ni u svrsi te odredbe.

21.

Tekstom članka 263. šestog stavka UFEU‑a predviđa se da se „[p]ostupak predviđen ovim člankom mora […] pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja mjere ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj doznao za mjeru”.

22.

Kao što je to istaknula Njemačka, i kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, iz teksta te odredbe može se zaključiti da je kriterij dana na koji je tužitelj doznao za mjeru, kao početka roka za podnošenje tužbe, podredan kriterijima objave i dostave.

23.

Kad je riječ o dostavi, važno je imati na umu to da je postupak nadzora državnih potpora strogo dvostrani postupak koji se odvija između Komisije i države članice o kojoj je riječ. Korisnici potpora imaju samo status „zainteresiranih strana” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe (EU) 2015/1589 ( 9 ). Iz toga proizlazi da je država članica jedini adresat Komisijine negativne odluke i da stupanje na snagu te odluke proizlazi iz tog dvostranog postupka, odnosno dostavljanja Komisijine odluke državi članici. Budući da je takva odluka u trenutku dostave već stupila na snagu, određivanje početka roka u kojem strane kojima odluka nije dostavljena mogu podnijeti tužbu ne bi trebalo biti povezano s uvjetima stupanja mjere na snagu, nego bi trebalo proizlaziti iz tumačenja teksta i svrhe članka 263. šestog stavka UFEU‑a.

24.

U skladu s tekstom članka 263. šestog stavka UFEU‑a, kad je riječ o osobama kojima nije dostavljena obavijest o mjeri, objavljivanje mjere u Službenom listu postaje glavni element za određivanje trenutka na temelju kojeg treba izračunati rok za podnošenje tužbe. Iz toga proizlazi da bi trenutak u kojem je korisnik potpore saznao za odluku, s obzirom na to da je podredan drugim kriterijima, bio relevantan samo u situaciji u kojoj nije došlo do objave (iako se ona zahtijevala).

25.

Prema mojem mišljenju, Komisija se ne može pozvati na presudu Portugal/Komisija ( 10 ). Ta se presuda odnosila na situaciju koja se razlikuje od one u ovom slučaju. Naime, u tom je predmetu odluka o kojoj je riječ bila izričito upućena Portugalskoj Republici, dok je Covestro, kao korisnik potpore, samo zainteresirana strana, a ne adresat sporne odluke.

26.

Osim toga, Komisija se oslanja na pogrešno tumačenje te presude u pogledu navodne usporedbe između članka 263. šestog stavka UFEU‑a i članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU‑a. U toj presudi Sud nije tumačio pojam Bekanntgabe („dostava”/„objava” na hrvatskom) na način da znači „stvarno saznanje o nečemu”. Sud je odlučio samo o odnosu između dviju mogućnosti predviđenih u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, pri čemu je smatrao da odluka upućena tužitelju proizvodi učinke od njezine dostave i istodobno ta dostava predstavlja početak roka za podnošenje tužbe.

27.

Komisija razmatra pojam „dostava” i tvrdi da su u ovom slučaju njemačka tijela dostavila odluku poduzetnicima. Međutim, kad ta tijela, koja nisu institucija koja je donijela akt o kojem je riječ, pošalju primjerak sporne odluke korisnicima potpore, to se ne može smatrati službenom dostavom Komisijine odluke u smislu članka 297. UFEU‑a. Takvo obavješćivanje korisnikâ o odluci stoga nema iste učinke kao dostava u smislu tog članka. U svakom slučaju, ovaj se predmet ne odnosi na „dostavu” (na njemačkom Zustellung) Komisijine odluke.

28.

Ni ostali presedani na koje upućuje Komisija ne idu u prilog tezi koju zagovara. Primjerice, rješenje u predmetu Fryč/Komisija nije relevantno u dijelu u kojem se odnosi na tužbu za poništenje uredbi objavljenih u Službenom listu. Slično tomu, rješenje u predmetu Iordăchescu/Parlament i dr. ( 11 ) odnosilo se na direktivu također objavljenu u Službenom listu.

29.

Naposljetku, svrha je rokova za podnošenje tužbe da služe kao objektivni kriteriji kojima se jamči pravna sigurnost. Iz toga proizlazi da takav rok treba biti svima jasan i lako odrediv te se njime nastoji izbjeći bilo kakva diskriminacija ili proizvoljno postupanje u sudovanju ( 12 ).

30.

Stoga, kao što to ističe Njemačka, upravo se radi zaštite pravne sigurnosti u članku 263. šestom stavku UFEU‑a objavljivanje mjere utvrđuje kao glavni događaj za određivanje roka za podnošenje tužbe. Naime, taj je datum uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi, za razliku od datuma na koji je korisnik saznao za mjeru, koji je znatno teže dokazati. Druga mogućnost koju je predložila Komisija bila bi protivna tom načinu izračuna kojim se jamči pravna sigurnost. Kad bi se primijenila ta mogućnost, svaki bi rok trebalo odrediti pojedinačno, a Opći sud pritom bi bio obvezan uložiti znatne napore i provesti detaljnu istragu u pogledu stvarnog datuma na koji je tužitelj, možda slučajno, saznao za mjeru o kojoj je riječ.

31.

Osim toga, tumačenje koje zagovara Komisija dovelo bi do ograničavanja djelotvorne sudske zaštite korisnika potpore jer bi, primjerice, korisnik od države članice o kojoj je riječ mogao primiti nepotpunu ili redigiranu verziju Komisijine odluke. Takva se dostava ne uređuje pravom Unije i država članica mogla bi, proizvoljno ili iz nepažnje, propustiti dostaviti odluku nekim ili svim korisnicima potpore, što bi dovelo do očitih problema u pogledu načela jednakog pristupa pravosuđu.

32.

Komisijin argument prema kojem je Covestro, koji je primio spornu odluku u okviru nacionalnog postupka za povrat potpora, u ovom slučaju podnio tužbu za poništenje prije objave sporne odluke u Službenom listu, ne mijenja moj zaključak.

33.

Naime, Sud je u ranijoj sudskoj praksi podsjetio na to da „odredbe članka 33. [trećeg stavka] UEZUČ-a, koje utvrđuju formalnosti – obavješćivanje ili objavu – od kojih teku rokovi za podnošenje tužbe za poništenje nisu prepreka tome da tužitelj podnese svoju tužbu Sudu čim je sporna odluka donesena a da pritom ne čeka obavješćivanje o njoj ili njezinu objavu, tako da se jednu od tužbi povodom kojih je donesena navedena presuda nije moglo smatrati nedopuštenom jer je podnesena tajništvu Suda prije objave te odluke”. Stoga je Sud u navedenoj presudi presudio da se „[…] odredbe članka 263. [šestog stavka] UFEU‑a, koji odgovara članku 33. [trećem stavku] UEZUČ-a, ne protive […] tome da se ta sudska praksa primijeni na predmetni slučaj” ( 13 ) te je u biti utvrdio da činjenica da je tužba za poništenje podnesena prije objave odluke o kojoj je riječ ne predstavlja razlog za proglašenje tužbe nedopuštenom.

34.

Iz prethodne ocjene proizlazi da činjenica da je tužba za poništenje podnesena preuranjeno (odnosno prije stvarne objave akta o kojem je riječ) nema nikakav utjecaj na početak roka za podnošenje tužbe ni na trenutak na temelju kojeg treba izračunati rok za podnošenje takve tužbe, kako je utvrđeno u članku 263. šestom stavku UFEU‑a.

35.

Naposljetku, suprotno onomu što tvrdi Komisija, mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Camposa Sánchez‑Bordone u predmetu Georgsmarienhütte i dr. (C‑135/16, EU:C:2018:120) nije relevantno za ove predmete jer je Sud u tom predmetu odlučivao o dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, a ne o početku roka za podnošenje tužbe za poništenje Komisijine odluke Općem sudu.

36.

Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud pravilno utvrdio da treba odbiti nedopuštenost koju je Komisija istaknula u prvostupanjskom postupku, kao i da Komisijine protužalbe treba odbiti kao neosnovane.

37.

Covestrov treći žalbeni razlog (predmet C‑790/21 P), koji se odnosi na pojam „državna sredstva”, temelji se na trima argumentima: i. ističe da postojanje poreza i državnog nadzora nisu alternativni kriteriji, ii. osporava kvalifikaciju sporne dodatne pristojbe kao poreza i iii. tvrdi da nije postojao državni nadzor nad sredstvima ostvarenima spornom dodatnom pristojbom. Jedini žalbeni razlog koji je istaknula Njemačka (predmet C‑791/21 P) podijeljen je na tri dijela. Prvi dio, u kojem se osporava „postojanje poreza i državnog nadzora alternativni kriteriji”, temelji se na sljedećim argumentima: (a) u pobijanoj presudi postoje proturječnosti, (b) iz sudske prakse Suda ne proizlazi da je dovoljno zaključiti da mjera uključuje državna sredstva samo zato što se dodatna pristojba može kvalificirati kao porez, (c) tumačenje Općeg suda protivi se strukturi Ugovorâ, (d) to tumačenje ima posljedice koje „nisu predviđene Ugovorima” i (e) čak i ako postoji porez, potrebno je ocijeniti postoji li državni nadzor. Drugi dio, prema kojem „dodatna pristojba koju je uvela BNetzA ne predstavlja porez u smislu [sudske prakse Suda]”, temelji se na sljedećim argumentima: (a) nije riječ o „porezu” ako obveznik tog poreza nije krajnji potrošač i (b) Opći sud nije trebao ispitati samo obvezu naplate poreza nego i obvezu plaćanja poreza. U trećem dijelu Njemačka tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da isključiva namjena naplaćenih naknada za upotrebu mreže ne isključuje mogućnost da država raspolaže tim sredstvima.

38.

Komisija smatra da Covestrov treći žalbeni razlog i jedini žalbeni razlog Njemačke treba odbiti kao neosnovane.

39.

Budući da se više argumenata u pogledu državnih sredstava koje je iznio Covestro u okviru trećeg žalbenog razloga (predmet C‑790/21 P) i koje je iznijela Njemačka u okviru svojeg jedinog žalbenog razloga (predmet C‑791/21 P) znatno preklapa, valja ih razmotriti zajedno te redoslijedom koji prati strukturu pobijane presude. Zbog toga je potrebno najprije razmotriti alternativnu prirodu kriterijâ, zatim kvalifikaciju sporne dodatne pristojbe kao „poreza” te naposljetku postojanje državnog nadzora nad sredstvima ostvarenima spornom dodatnom pristojbom.

40.

Covestro i Njemačka u biti tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da su postojanje poreza i postojanje državnog nadzora nad sredstvima ostvarenima tim porezom (ili nad upraviteljima tim sredstvima) „dva elementa koji su dio alternative”. Samo postojanje takvog poreza nije dovoljno kako bi se zaključilo da se ovaj predmet odnosi na „državna sredstva”.

41.

Opći sud ispitao je sudsku praksu koja se odnosi na kriterij „državnih sredstava” i zaključio je da se „u biti, sudska praksa Suda […] temelji […] na dvama glavnim elementima za ocjenu državnog karaktera sredstava: s jedne strane, na postojanju obveznog troška za potrošače ili krajnje klijente, koji se obično naziva ‚nametom’, a osobito ‚parafiskalnim nametom’ i, s druge strane, na državnom nadzoru nad upravljanjem sustavom, osobito putem državnog nadzora nad sredstvima ili nad (trećim) upraviteljima tih sredstava. Riječ je u biti o dvama elementima koji su dio alternative” (pobijana presuda, t. 95., moje isticanje).

42.

Prema mišljenju Općeg suda, „zbog toga je nužno utvrditi ispunjava li mehanizam [financiranja] o kojem je riječ uvjete utvrđene u relevantnoj sudskoj praksi u pogledu upotrebe državnih sredstava […] i predstavlja li stoga sporna dodatna pristojba doista obvezan trošak koji je, prema tome, usporediv s parafiskalnim nametom te, ako to nije slučaj, ima li država barem nadzor nad prikupljenim sredstvima ili nad tijelima nadležnima za upravljanje tim sredstvima” (pobijana presuda, t. 109.).

43.

Covestro i Njemačka tvrde da su kriteriji postojanja „poreza” i državnog nadzora kumulativni te se pozivaju na presude FVE Holýšov I i dr./Komisija ( 14 ), Njemačka/Komisija ( 15 ) i PreussenElektra ( 16 ). Međutim, navedene presude i druge (novije) presude Suda ipak idu u prilog tomu da su ti kriteriji alternativni, što je u skladu sa zaključcima Općeg suda iz točke 90. i točaka 95. do 97. pobijane presude ( 17 ).

44.

Smatram da su argumenti koje su iznijeli Covestro i Njemačka neosnovani jer ih se može odbiti na temelju najnovije sudske prakse Suda, u kojoj se otklanjaju sve moguće dvojbe u pogledu toga jesu li kriteriji alternativni ili kumulativni.

45.

U presudi DOBELES HES ( 18 ) veliko vijeće Suda razmatralo je dva pitanja koja su relevantna za ove žalbe: i. definiciju pojma poreza i ii. odnos između kriterija poreza i kriterija državnog nadzora nad mehanizmom financiranja.

46.

U točki 39. te presude Sud je pojasnio da su relevantni kriteriji iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a alternativni: „kriterij naveden u prethodnoj točki ove presude [odnosno postojanje davanja] nije jedini koji omogućuje da se utvrdi postojanje ‚državnih sredstava’ u smislu te odredbe. Činjenica da iznosi cijelo vrijeme ostaju pod javnim nadzorom i tako su na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao ‚državna sredstva’”.

47.

Iz toga proizlazi da je dovoljno ispuniti jedan od tih dvaju kriterija, što se potvrđuje u točki 42. presude DOBELES HES, u kojoj Sud izravno upućuje na „dva alternativna kriterija”.

48.

Stoga Opći sud u pobijanoj presudi nije počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na to da je slijedio postojeću sudsku praksu Suda kad je u točki 95. naveo da su prethodno navedeni kriteriji „dio alternative”, a taj je pristup otad još jednom potvrđen u presudi DOBELES HES. Slijedom toga, bilo je dovoljno da Opći sud u pobijanoj presudi utvrdi postojanje poreza ili postojanje državnog nadzora nad mehanizmom financiranja jer bi svaki od tih kriterija sam za sebe bio dovoljan da se potvrdi da su uključena državna sredstva. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da argumente Covestra i Njemačke prema kojima su ti kriteriji kumulativni treba odbiti kao očito neosnovane.

49.

Točno je da Opći sud to nije izričito naveo, ali smatram da iz teksta pobijane presude (osobito iz točke 109.) jasno proizlazi da je Opći sud drugi kriterij ispitao samo radi cjelovitosti. Budući da se stranke u postupku pred Općim sudom uvelike nisu slagale o alternativnoj prirodi kriterijâ, taj se sud vodio načelom dobrog sudovanja te je ispitao oba elementa koji su dio alternative.

50.

Nadalje, u prilog argumentu prema kojem kriteriji „poreza” i državnog nadzora trebaju biti kumulativni Njemačka također ističe da je tumačenje članka 107. stavka 1. UFEU‑a u pobijanoj presudi (koje je potvrđeno u sudskoj praksi Suda) u svakom slučaju protivno strukturi Ugovorâ te bi dovelo do „posljedica koje nisu predviđene Ugovorima”. Tvrdi da bi bilo kakav porez ili dodatna naknada koje primjenjuje država nužno bili obuhvaćeni pojmom „državna sredstva”, što bi bilo protivno poreznoj suverenosti država članica. Dodaje da se zabranom nezakonitih državnih potpora nastoji pružiti zaštita od povreda slobodnog tržišnog natjecanja koje može počiniti država, što znači da se odnosi samo na povrede tržišnog natjecanja koje su povezane s državnim proračunom ili koje uključuju sredstva u pogledu kojih država ima ovlast raspolaganja.

51.

Međutim, kao što je to istaknula Komisija, ti se argumenti temelje na pogrešnom tumačenju Ugovorâ ( 19 ) kao i na stapanju, s jedne strane, sudske prakse koja se odnosi na članke 30. i 110. UFEU‑a i, s druge strane, sudske prakse koja se odnosi na članak 34. UFEU‑a. Zabrana diskriminacije iz prvonavedenih dvaju članaka objašnjava se činjenicom da su carine i porezi po svojoj prirodi fiskalni (predstavljaju poreze kojima se država koristi kako bi ostvarila političke ciljeve). Nadalje, dovoljno je istaknuti da je glavni odlučujući element u pogledu državnih sredstava to da je za narušavanje tržišnog natjecanja odgovorna država (a ne poduzetnik). Međutim, važno je istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Njemačka, ništa u strukturi Ugovorâ ne upućuje na to da samo potporu „koja se financira iz državnog proračuna” treba smatrati državnom potporom. Doista, iz sudske prakse Suda uvijek je jasno proizlazilo da sama činjenica da tok sredstava prolazi isključivo kroz privatnopravne subjekte nije dovoljna kako bi se opovrgnulo postojanje djelotvornog nadzora države u smislu pojma potpore ( 20 ).

52.

Suprotno argumentima koje je istaknula Njemačka, sustavna razlika u položaju koji članci 30. i 110. te članak 107. imaju u UFEU‑u nema znatan utjecaj na ove predmete. Te tri odredbe zapravo imaju nešto zajedničko, odnosno činjenicu da se odnose na djelovanje države u području poreza. Naime, kad je riječ o navedenim dvjema kategorijama odredbi, Sud je utvrdio široko tumačenje pojma „državni nadzor”, osobito kako bi se izbjeglo zaobilaženje pravila sadržanih u tim odredbama ( 21 ).

53.

Osim toga, bilo bi pogrešno tvrditi da se „bilo kakav [prijenos] imovine između [pravnih osoba] privatnog prava, koji je propisan zakonom, [može izjednačiti] s upotrebom državnih sredstava”. Primjerice, najniža cijena utvrđena zakonom nije porez. Dovoljno je uputiti na presude PreussenElektra i EEG iz 2012. Presuda PreussenElektra odnosila se na zakonsku najnižu cijenu koja se primjenjivala između dvaju privatnopravnih subjekata. Privatnopravni subjekt koji je bio obvezan primjenjivati najnižu cijenu nije mogao prenijeti troškove na svoje kupce. Stoga nije bila riječ o porezu.

54.

U presudi EEG iz 2012. Sud je pojasnio da sama mogućnost utjecaja na kupce nije dovoljna kako bi se smatralo da su sredstva koja se upotrebljavaju državna sredstva. Upotreba državnih sredstava, u obliku poreza, može se pretpostaviti samo ako privatnopravni subjekt koji ima tu obvezu također ima obvezu prenijeti dodatne troškove na treću stranu na način da joj naplaćuje porez.

55.

Prema mojem mišljenju, iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Opći sud pravilno smatrao da su ti kriteriji alternativni. Stoga pobijana presuda u tom pogledu ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava te prvi niz argumenata koje su iznijeli Covestro i Njemačka treba odbiti kao neosnovan.

56.

Covestro i Njemačka kritiziraju Opći sud u pogledu prvog od alternativnih kriterija koje sam prethodno razmotrila jer je spornu dodatnu pristojbu pogrešno kvalificirao kao „porez”. Tvrde da se ta kvalifikacija temelji na pogrešnom tumačenju pojma „porez” i na iskrivljavanju nacionalnog prava.

57.

U okviru prve skupine argumenata Covestro i Njemačka u biti tvrde da je Opći sud pogrešno tumačio pojam „krajnji potrošač” u smislu nacionalnog prava, s obzirom na to da ni nacionalno pravo ni njemačka nacionalna tijela ne nalažu potrošačima ili operatorima sustavâ obvezu plaćanja. Takva je obveza moguća samo na temelju ugovora o upotrebi mreže koji sastavljaju regulatorna tijela, ali takav ugovor nije postojao za 2012. i 2013. Covestro smatra da su opskrbljivači električnom energijom, kao korisnici mreže, odgovorni za prenošenje sporne dodatne pristojbe na krajnjeg potrošača. Čak i da su svi opskrbljivači sustavno prenosili tu dodatnu pristojbu na krajnjeg potrošača, takva praksa ne bi bila dovoljna da se zaključi da postoji zakonska obveza.

58.

Smatram da je potrebno ispitati je li pitanje utvrđenja toga tko su krajnji dužnici sporne dodatne pristojbe bilo od odlučujuće važnosti

59.

Covestro je u prvostupanjskom postupku tvrdio da se dodatna pristojba naplaćuje samo korisnicima mreže i da ne postoji obveza njezina prenošenja na krajnje potrošače električne energije, zbog čega ju je trebalo smatrati naknadom za upotrebu mreže, a ne porezom. Međutim, u točki 119. pobijane presude Opći sud presudio je da taj argument nije relevantan s obzirom na činjenicu da su krajnji dužnici te dodatne pristojbe bili korisnici mreže (odnosno sami opskrbljivači i krajnji potrošači izravno priključeni na mrežu), a ne drugi krajnji potrošači.

60.

Isto tako, u točki 120. pobijane presude Opći sud utvrdio je da se spornom odlukom utvrđuje obveza naplaćivanja i prebacivanja sporne pristojbe na „krajnje potrošače”. Prema mojem mišljenju, važno je istaknuti da je to tumačenje potvrđeno u točki 20. presude Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) od 6. listopada 2015., u kojoj se odbija Covestrov argument prema kojem je sporna dodatna pristojba predstavljala naknadu za upotrebu mreže. Taj je sud potvrdio da dodatna pristojba ne predstavlja ugovornu naknadu, nego vanjsku naknadu koju su dužni plaćati operatori.

61.

Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da je, kako bi mjera predstavljala „davanje” u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a, dovoljno da se ona ubire na posredničke proizvode ili usluge a da se ne prenosi nužno na krajnje potrošače proizvoda ili usluga na nižim razinama mreže. Ništa u istoj sudskoj praksi Suda ( 22 ) ne ide u prilog tome da porez podrazumijeva postojanje državnih sredstava samo ako se primjenjuje na krajnje potrošače. Naime, smatram da pojam poreza iz članaka 30. i 110. UFEU‑a treba široko tumačiti na temelju teleološkog tumačenja.

62.

Opći sud pravilno je uputio na tu sudsku praksu u točki 121. pobijane presude.

63.

Smatram da je Opći sud pravilno temeljio svoj pristup na pitanju trebaju li privatna ili javna tijela, koja su nadležna za provedbu programa, snositi troškove iz vlastitih financijskih sredstava (situacija koja ne uključuje državnu potporu) ili mogu prikupiti ta sredstva od trećih strana (situacija u kojoj je riječ o državnoj potpori). Nije naročito važno jesu li te treće strane krajnji potrošači ili posrednik u vrijednosnom lancu. Naime, jedini odlučujući element jest učinak preraspodjele koji ima taj porez, odnosno to da država ili privatnopravni subjekt naplaćuje taj porez od poduzetnikâ i upotrebljava ga za financiranje prednosti dodijeljene drugoj kategoriji poduzetnika.

64.

Iz teleološkog tumačenja i sudske prakse Suda u pogledu pojma „porez” u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a proizlazi da identitet obveznika tog poreza ni u kojem slučaju nije relevantan. Odlučujući je element pitanje odnosi li se porez na proizvod o kojem je riječ ili na nužnu djelatnost u vezi s tim proizvodom ( 23 ).

65.

Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da prvu skupinu argumenata treba odbiti kao neosnovane.

66.

Covestro tvrdi da se Opći sud isključivo i pogrešno oslonio na odluku BNetzA‑e iz 2011., iako su njemački sudovi tu odluku retroaktivno proglasili nezakonitom.

67.

Postavlja se pitanje je li Opći sud pravilno zaključio da je sporna dodatna pristojba bila obvezna na temelju odluke BNetzA‑e unatoč činjenici da je tu odluku kasnije poništio i proglasio ništavom Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) kao i, u žalbenom postupku, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud).

68.

Podsjećam na to da iz presuda Komisija/Aer Lingus i Ryanair Designated Activity ( 24 ) i Heiser ( 25 ) proizlazi da moguća nezakonitost nacionalnog programa ne može dovesti do toga da se taj program više ne smatra državnom potporom.

69.

U skladu s presudom Heiser, „čak i ako je zakonodavstvo kojim se predviđa ispravak odbitaka […] nezakonito, to ne mijenja činjenicu da ono može proizvoditi učinke sve dok se ne stavi izvan snage ili barem dok se ne utvrdi njegova nezakonitost” (moje isticanje).

70.

Slično tomu, u skladu s presudom Komisija/Aer Lingus i Ryanair Designated Activity, „okolnos[t] da je porezna mjera protivna odredbama prava Unije koje nisu članci 107. i 108. UFEU‑a ne znači da izuzimanje od te mjere – koju koriste određeni porezni obveznici – nije moguće kvalificirati kao ‚državnu potporu’sve dok predmetna mjera proizvodi učinke prema drugim poreznim obveznicima i dok nije stavljena izvan snage ili proglašena nezakonitom i stoga neprimjenjivom” (moje isticanje).

71.

Kao što je to Komisija istaknula na raspravi, njemački zakonodavac uredio je situaciju na način kojim se osigurava da se naplata sporne dodatne pristojbe, nakon što ju je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) proglasio ništavom, retroaktivno ispravi i da ona nastavi proizvoditi pravne učinke, čime se zadržala obveza primjene sporne dodatne pristojbe.

72.

Smatram da, u kontekstu prava Unije u području državnih potpora, mjeru treba razmotriti sa stajališta njezinih učinaka.

73.

Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedene sudske prakse proizlazi da je Opći sud (u točkama 107. i 125. pobijane presude) pravilno utvrdio da je za potrebe nadzora državne potpore odlučujući element činjenica da se odluka BNetzA‑e iz 2011. stvarno primjenjivala i da je proizvodila pravne učinke tijekom relevantnog razdoblja.

74.

Ta je odluka bila pravno obvezujuća tijekom relevantnog razdoblja te se njome od operatorâ mreže zahtijevalo da od korisnikâ mreže naplaćuju spornu dodatnu pristojbu.

75.

Tekstom točke 3. odluke BNetzA‑e iz 2011. operatorima distribucijskog sustava nalagala se obveza naplaćivanja sporne dodatne pristojbe, koji su stoga bili obvezni ubirati tu pristojbu od svojih kupaca. Budući da je ta odluka bila dio sustava koji je bio na snazi tijekom relevantnog razdoblja i da je proizvodila obvezujuće učinke, tim više što ti učinci nisu zapravo povučeni nakon poništenja koje su naložili nacionalni sudovi (odredbama kojima se taj sustav kasnije stavio izvan snage), Opći sud pravilno je presudio da je sustav koji se temelji na spornoj dodatnoj pristojbi proizvodio pravno obvezujuće učinke (pobijana presuda, t. 125.).

76.

Moja ocjena u ovom mišljenju potkrijepljena je i presudom Suda Deutsche Post/Komisija ( 26 ), u kojoj je Sud smatrao da poništena odluka i dalje može proizvoditi pravne učinke. Budući da je tužba za poništenje u tom predmetu podnesena prije nego što je Opći sud odlučio o poništenju sporne odluke (i time je retroaktivno isključio iz pravnog poretka), dopuštenost te tužbe trebalo je ocijeniti s obzirom na trenutak njezina podnošenja zato što je negativna odluka iz 2002. tada i dalje bila na snazi i bila dio pravnog poretka Unije.

77.

Naposljetku, u tom pogledu valja istaknuti da je uostalom utvrđeni cilj njemačkog zakonodavstva bio da se proizvode pravni učinci ( 27 ).

78.

Prema mojem mišljenju, argumente koji se temelje na činjenici da su nacionalni sudovi odluku BNetzA‑e iz 2011. proglasili nezakonitom stoga treba odbiti kao neosnovane.

79.

Covestro i Njemačka tvrde da je Opći sud u točki 121. pobijane presude pogrešno tumačio pojam „porez” u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a time što je zaključio da sporna dodatna pristojba odgovara tom pojmu. Točno je da, kako bi opravdao činjenicu da obveza naplate dodatne pristojbe povezane s upotrebom mreže može biti i porez, Opći sud upućuje na pojam poreza u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a.

80.

Kao što sam to objasnila u točki 61. ovog mišljenja, pojam poreza iz članaka 30. i 110. UFEU‑a treba tumačiti široko.

81.

U presudi Essent Netwerk Noord (t. 40.) Sud je utvrdio da se „članci [30. i 110. UFEU‑a] […] međusobno nadopunjuju u kontekstu postizanja cilja zabrane bilo kakvih nacionalnih poreznih mjera koje mogu dovesti do diskriminacije proizvoda koji dolaze iz drugih država članica ili su namijenjeni drugim državama članicama na način da se njima ograničava slobodno kretanje tih proizvoda unutar [Europske unije] u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja” (moje isticanje).

82.

Kao što sam to istaknula u točki 64. ovog mišljenja, iz pojma „porez” u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a proizlazi da identitet obveznika tog poreza ni u kojem slučaju nije relevantan. Odlučujući je element pitanje odnosi li se taj porez na proizvod o kojem je riječ ili na nužnu djelatnost u vezi s tim proizvodom.

83.

U ovim se predmetima sporna dodatna pristojba naplaćuje za upotrebu mreže. Opći sud pravilno je ocijenio da je činjenica da dodatna pristojba ne predstavlja naknadu za upotrebu mreže, nego obveznu naknadu, odlučujuća za kvalifikaciju te pristojbe kao poreza.

84.

Covestro ističe argument prema kojem u prethodnim predmetima koje je Sud razmatrao proizvod o kojem je bila riječ nije bio upotreba mreže nego isporučena električna energija. Zbog toga je jedino važno pitanje bilo je li u okviru odnosa opskrbe električnom energijom naplaćen dodatak na tarifu, koji se trebao kvalificirati kao porez.

85.

Međutim, Covestrov argument bespredmetan je jer u ovim predmetima upotrebu mreže treba smatrati posredničkim proizvodom ili, konkretnije, posredničkom uslugom u smislu članaka 30. i 110. UFEU‑a, u skladu sa sudskom praksom Suda koju sam prethodno razmotrila. Opći sud stoga, prema mojem mišljenju, nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što se oslonio na članke 30. i 110. UFEU‑a prilikom definiranja poreza kao naknade koja se naplaćuje za isporučeni proizvod ili pruženu uslugu.

86.

Nadalje, odgovor na pitanje koje se odnosi na obvezujuću prirodu naknade kao uvjeta za utvrđivanje postojanja državnih sredstava može se izvesti iz postojeće sudske prakse Suda, s obzirom na to da su ovi predmeti slični činjeničnoj situaciji u presudi u predmetu Essent Netwerk Noord.

87.

Presuda Essent Netwerk Noord odnosila se na porez u Nizozemskoj. Operator mreže (u potpunosti pod nadzorom javnih tijela) naplaćivao je nacionalnim kupcima električne energije porez (dodatnu pristojbu) za upotrebu njegove elektroenergetske mreže. Slično kao u ovim predmetima, porez o kojem je bila riječ u presudi u predmetu Essent Netwerk Noord bio je predviđen nacionalnim pravom, a operator mreže naplaćivao je novac od potrošača i na taj način financirao državnu potporu.

88.

Opći sud pravilno je uputio na presudu u tom predmetu i istaknuo u točki 91. pobijane presude da je „Sud zaključio da dodatna pristojba na prenesenu električnu energiju, koja je utvrđena u skladu s objektivnim kriterijima te koju su, u skladu sa zakonodavstvom, obvezni plaćati potrošači električne energije i koju naplaćuju operatori sustavâ, predstavlja ‚naknadu’ čiji su izvor državna sredstva”.

89.

Sud je u presudi Essent Netwerk Noord iznio nekoliko razmatranja važnih u kontekstu ovih žalbi.

90.

Kao prvo, Sud je istaknuo da nije naročito važno naplaćuje li se porez na sam proizvod, primjerice električnu energiju, ili na nužnu djelatnost u vezi s tim proizvodom, primjerice prijenos električne energije (presuda Essent Netwerk Noord, t. 44.). Porez o kojem je riječ u ovim predmetima naplaćuje se na prijenos električne energije.

91.

Kao drugo, Sud je naveo da je činjenica da je dodatna pristojba uvedena jednostrano odlučujuća za postojanje poreza (presuda Essent Netwerk Noord, t. 45.). U ovim je predmetima odluka BNetzA‑e iz 2011. operatorima distribucijskog sustava na pravno obvezujući način naložila obveza ubiranja sporne dodatne pristojbe od krajnjih potrošača kao korisnika mreže (t. 132. pobijane presude).

92.

Kao treće, Sud je presudio da „nije naročito važno to što financijsku naknadu ne naplaćuje država” (presuda Essent Netwerk Noord, t. 46.). U ovim su predmetima operatori distribucijskog sustava bili zaduženi za naplatu sporne dodatne pristojbe.

93.

Naposljetku, slično kao u situaciji koja je dovela do presude Essent Netwerk Noord, sporna dodatna pristojba u ovim predmetima namijenjena je pokrivanju troškova upotrebe mreže koje bi inače trebali snositi sami potrošači baznog opterećenja u Njemačkoj.

94.

Oslobođenje od naknada za upotrebu mreže stoga je poboljšalo konkurentski položaj potrošača baznog opterećenja. Zbog toga što je dodatna pristojba o kojoj je riječ u ovim predmetima kvalificirana kao porez, ta bi sredstva trebalo smatrati državnim sredstvima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Nadalje, to bi bilo u skladu sa sudskom praksom prema kojoj financiranje prednosti prihodom od poreza upućuje na to da ta prednost proizlazi iz državnih sredstava ( 28 ).

95.

Smatram da nije osobito relevantna samo presuda u predmetu Essent Netwerk Noord, nego i presuda FVE Holýšov I. Činjenične okolnosti obaju tih predmeta slične su činjeničnim okolnostima u ovim predmetima, što pokazuje da je Sud zapravo već odgovorio na pitanja postavljena u okviru ovih žalbi.

96.

U presudi FVE Holýšov I (t. 46.) Sud je pojasnio da nije važno kvalificira li se na temelju nacionalnog prava mehanizam financiranja o kojem je riječ kao porez ili parafiskalni namet. Pravo Unije u području državnih potpora odnosi se samo na utvrđivanje toga naplaćuje li se takva naknada te nalaže li se ta naknada jednostrano i na temelju državnog akta.

97.

U objema tim presudama Sud primjećuje da je riječ o jednostrano određenoj obvezi naplate novca i da je stoga riječ o državnim sredstvima. To pitanje dovodi do nedavne presude DOBELES HES (t. 34.), u kojoj se dodatno pojašnjava presuda Essent Netwerk Noord. Smatram da je to važno za ishod ovih žalbi.

98.

U toj točki 34. Sud navodi da „[k]ada je riječ, kao drugo, o uvjetu koji se tiče dodjele potpore ‚putem državnih sredstava’, o čemu konkretno dvoji sud koji je uputio zahtjev, Sud je ocijenio da su iznosi koji proizlaze iz doplate koju je država nametnula kupcima električne energije slični porezu na električnu energiju te izviru iz ‚državnih sredstava’ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a” ( 29 ).

99.

Ističem da se u presudi DOBELES HES u točkama 36. i 37. potom pojašnjava druga postojeća sudska praksa osim presude u predmetu Essent Netwerk Noord (konkretno presuda EEG iz 2012., t. 70. i 71.).

100.

Sud je naglasio razlike između presuda EEG iz 2012. i DOBELES HES. Pojasnio je da u prvonavedenom predmetu nije bila riječ o obveznom doprinosu jer naplata naknade u skladu s EEG‑om nije bila pravno obvezujuća nego dobrovoljna. Sud je stoga jasno naveo da je obvezujuća priroda odlučujući element u utvrđivanju toga predstavlja li naknada o kojoj je riječ obvezni doprinos. Činjenica da se izvršava prijenos novca, ili da se on može izvršiti, sama po sebi nije dovoljna. Međutim, u ovim je predmetima postojala upravo obveza naplate poreza (ili naknade), dok se presuda EEG iz 2012. nije odnosila na porez.

101.

Za razliku od situacije u presudi u predmetu EEG iz 2012., naplata dodatne pristojbe o kojoj je riječ u ovim predmetima ne predstavlja poslovnu odluku operatorâ mreže, nego se ona umjesto toga provodi na temelju zakonskih odredbi (konkretno odluke BNetzA‑e).

102.

Stoga valja razlikovati mehanizam financiranja o kojem je riječ u ovim predmetima i mehanizam na koji se odnosi presuda u predmetu EEG iz 2012. Samo postojanje dodatne pristojbe u ovim je predmetima dovoljno da bi je se kvalificiralo kao državna sredstva.

103.

Kad je riječ o drugom od dvaju kriterija iz presude EEG 2012., odnosno nadzoru države (ovlast raspolaganja) nad samim sredstvima ili nad subjektom koji upravlja tim sredstvima, ta su dva kriterija, kao što se to prethodno navodi, alternativna, a ne kumulativna.

104.

Da je u presudi u predmetu EEG iz 2012. bila riječ o obveznoj dodatnoj pristojbi, Sud se ne bi morao iznijeti razmatranja koja se navode u točki 72. te presude.

105.

Naime, upravo je zbog činjenice da uvjeti iz točke 71. nisu bili ispunjeni Sud smatrao potrebnim nastaviti svoje rasuđivanje u točki 72. te presude.

106.

U točki 71. te presude Sud je presudio da „[č]injenica koju je Opći sud utvrdio […] da se financijsko opterećenje koje nastaje zbog EEG doplatka ‚u praksi’ prevaljuje na krajnje kupce i da ga je, slijedom toga, ‚u pogledu njegovih učinaka moguće izjednačiti s pristojbom kojom se tereti potrošnja električne energije’, nije dostatna za zaključak da EEG doplatak ima ista obilježja kao i dodatak cijeni električne energije koji je Sud ispitao u presudi [Essent Netwerk Noord]”.

107.

Sud zbog toga točku 72. započinje izrazom „slijedom toga”: „Slijedom toga, valja provjeriti može li […] na temelju ostalih dvaju elemenata […] koji su istaknuti u točki 62. ove presude [Opći sud] ipak zaključiti da su sredstva prikupljena EEG doplatkom državna sredstva jer cijelo vrijeme ostaju pod javnim nadzorom i stoga na raspolaganju javnih tijela […]. U tom slučaju nije bitno može li se EEG doplatak kvalificirati kao ‚porez’ ili ne”.

108.

Drugim riječima, situacija u presudi u predmetu EEG iz 2012. potpuno je drukčija od one u ovim predmetima.

109.

U skladu s presudom u predmetu EEG iz 2012., njemački zakonodavac dopustio je elektroenergetskim poduzetnicima da naplaćuju određene naknade, ali bila je riječ samo o mogućnosti, a ne o obvezi. Država je operatorima dala izbor: ako iskoriste tu mogućnost, naplaćeni novac potrebno je namijeniti za konkretnu upotrebu koju je odredila država (odnosno, taj novac treba upotrijebiti za naknadu dodatnih troškova povezanih s obnovljivim izvorima energije). Stoga je Sud u tom predmetu zaključio da država, s obzirom na to da naplata tih naknada nije bila obvezna, nije izvršavala nadzor nad tim sredstvima.

110.

Iz prethodno navedenih razmatranja i sudske prakse proizlazi da sporna dodatna pristojba, kao što je to Komisija smatrala u spornoj odluci i kao što je to također zaključio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud), predstavlja zakonski obveznu naplatu poreza, što je, kao što je to posljednji put potvrđeno u presudi DOBELES HES, dovoljno za utvrđenje da su uključena državna sredstva.

111.

Stoga smatram da pobijana presuda u tom pogledu ne sadržava pogrešku koja se tiče prava.

112.

Prema mojem mišljenju, argumente koji se temelje na člancima 30. i 110. UFEU‑a (pojam „porez”) te na presudi u predmetu Essent Netwerk Noord i naknadnoj sudskoj praksi (obvezujuća priroda naknade) treba odbiti kao neosnovane.

113.

Covestro i Njemačka u biti tvrde da je Opći sud iskrivio nacionalno pravo jer nije postojala obveza naplate sporne dodatne pristojbe.

114.

Smatram da se kvalifikacija sporne dodatne pristojbe kao poreza ne temelji na bilo kakvom iskrivljavanju nacionalnog prava.

115.

U točkama 120. i 122. do 124. pobijane presude Opći sud je na temelju nacionalnog prava (konkretno odluke BNetzA‑e iz 2011.) utvrdio da se sporna pristojba naplaćivala krajnjim potrošačima. Stoga je bespredmetan argument prema kojem „naknada”, kako je definirana u presudi Essent Netwerk Noord, postoji samo kad je osoba koja ju je dužna platiti krajnji potrošač. Naime, to utvrđenje Općeg suda u pogledu nacionalnog prava, koje je činjenično utvrđenje, Njemačka ne može osporavati u žalbenom postupku pred Sudom te ta država članica to zapravo izravno nije niti učinila.

116.

Kao što sam to pojasnila u točkama 59. do 64. ovog mišljenja, iz sudske prakse proizlazi da identitet obveznika tog poreza ni u kojem slučaju nije relevantan. Umjesto toga, odlučujući je element pitanje odnosi li se porez na proizvod o kojem je riječ ili na nužnu djelatnost u vezi s tim proizvodom.

117.

Nadalje, slažem se s Komisijinim mišljenjem prema kojem su obveza naplate i obveza plaćanja dvije strane iste medalje ( 30 ), iz čega proizlazi da uopće nije relevantno utvrditi temelji li se obveza plaćanja koja se nalaže korisnicima mreže na nacionalnom zakonodavstvu ili na odluci BNetzA‑e iz 2011.

118.

U tom pogledu, suprotno argumentima koje je iznio Covestro, činjenica da se u odluci BNetzA‑e iz 2011. ne predviđaju sankcije za nenaplaćivanje sporne dodatne pristojbe ne predstavlja odlučujući element. BNetzA je izvršavala uobičajene nadzorne ovlasti nad operatorima prijenosnog sustava te je tim operatorima mogla uputiti obvezujuće odluke u slučaju da ne ispune svoje obveze ( 31 ).

119.

Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da argumente koji se temelje na iskrivljavanju nacionalnog prava te nepostojanju obveze naplate sporne dodatne pristojbe i nepostojanju obveze njezina plaćanja treba odbiti kao neosnovane.

120.

Covestro tvrdi, suprotno onomu što je Opći sud naveo u točkama 126. do 130. pobijane presude, da nacionalna tijela operatorima mreže nisu osigurala potpunu naknadu gubitka prihoda i troškova koje su pretrpjeli zbog oslobođenja od naknada. U točki 127. pobijane presude Opći sud pogrešno je zaključio da postoji porez.

121.

Suprotno onomu što tvrdi Covestro, Opći sud pravilno je utvrdio da se spornom dodatnom pristojbom omogućilo da se u potpunosti nadoknadi gubitak koji su operatori mreže pretrpjeli zbog oslobođenja od naknada za upotrebu mreže. To proizlazi iz članka 19. stavka 2. šeste i sedme rečenice StromNEV‑a iz 2011. i odluke BNetzA‑e iz 2011. Za ocjenu dodatne pristojbe s obzirom na pravo Unije u području državnih potpora bila je važna činjenica da su se oslobođenje potrošača baznog opterećenja od naknada za upotrebu mreže i prednost koja je iz toga proizašla u potpunosti financirali dodatnom pristojbom.

122.

Međutim, u točki 130. pobijane presude Opći sud pravilno je odbio argument prema kojem nije postojao nikakav pravni mehanizam za osiguranje potpune naknade pretrpljenog gubitka (osobito zbog nemogućnosti prebacivanja troškova sporne dodatne pristojbe u slučaju nenaplativih potraživanja). Naime, kvalifikacija sporne dodatne pristojbe kao parafiskalnog nameta dovoljna je da se prihodi od tog nameta smatraju državnim sredstvima a da pritom nije potrebno da se država obveže nadoknaditi gubitke nastale zbog neplaćanja navedene dodatne pristojbe, osobito u slučaju nenaplativih potraživanja.

123.

Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da argumente koji se temelje na nepostojanju potpune naknade gubitka prihoda i troškova treba odbiti kao neosnovane.

124.

Smatram da iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da drugi niz argumenata koje su iznijeli Covestro i Njemačka treba odbiti kao bespredmetan ili neosnovan.

125.

Njemačka u biti tvrdi da su točke 95. do 97. i 109. pobijane presude proturječne točkama 133. i 134. te presude. Kad je riječ o sudskoj praksi Suda, odlučujući element odnosi se na nadzor nad sredstvima o kojima je riječ i na ovlast raspolaganja tim sredstvima. Njemačka tvrdi i da je Opći sud pogriješio time što je utvrdio da odnos između opskrbljivača električnom energijom i krajnjeg potrošača električne energije u ovom slučaju nije odlučujući za to da se u ovom slučaju zaključi da je riječ o obveznoj naknadi, s obzirom na to da se dodatna pristojba naplaćuje zbog korištenja mrežom, a ne zbog potrošnje električne energije.

126.

Covestro u biti tvrdi da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud na temelju pogrešnog opisa nacionalnog prava smatrao da postoji državni nadzor nad sredstvima ostvarenima spornom dodatnom pristojbom. Oslanja se i na sljedeće argumente: i. utvrđenje prema kojem je prihod ostvaren spornom dodatnom pristojbom bio namijenjen spornom programu ne ide u prilog tomu da je riječ o državnim sredstvima, ii. čak i ako bi naplata sporne dodatne pristojbe imala zakonodavnu osnovu, to ne bi bilo dovoljno da se zaključi da je riječ o državnim sredstvima, iii. na temelju elemenata kao što su oni koji se odnose na ovlasti operatora mreže ili na nadzor koji javna tijela izvršavaju nad pravilnim funkcioniranjem sustava ne može se utvrditi postojanje državnog nadzora nad sredstvima i iv. mehanizam financiranja o kojem je riječ ne ispunjava kriterije koje je Sud utvrdio za potrebe ocjene postojanja državnog nadzora, konkretno one koji proizlaze iz presude EEG iz 2012.

127.

S obzirom na alternativnu prirodu dvaju kriterija na koje sam uputila u prethodno provedenoj ocjeni, postojanje poreza već je samo po sebi dovoljno kako bi se priznalo da je riječ o državnim sredstvima. Budući da je kriterij „poreza” u ovim predmetima ispunjen i da je ocjena Općeg suda u tom pogledu pravilna, treći niz argumenata iz ovih žalbi bespredmetan je te ga više nije potrebno ispitivati.

128.

Stoga ću sljedeće napomene iznijeti samo radi cjelovitosti.

129.

Unatoč tomu što je kriterij „poreza” ispunjen i što se ocjena Općeg suda, a sada u žalbenom postupku i ocjena Suda, u toj fazi može zaustaviti, to ne mijenja činjenicu da će ocjenu Općeg suda u pogledu kriterija „državnog nadzora” trebati potvrditi i u ovom predmetu.

130.

Dodatni troškovi koji proizlaze iz oslobođenja određenih potrošača od naknada za upotrebu mreže preneseni su na krajnje potrošače u skladu s obvezujućim odredbama zakonodavstva države članice o kojoj je riječ ( 32 ). Osim toga, mehanizmom sporne dodatne pristojbe operatorima mreže osigurala se potpuna naknada gubitka prihoda, s obzirom na to da je iznos te dodatne pristojbe bio prilagođen iznosu sredstava potrebnih zbog spornog oslobođenja ( 33 ).

131.

Kad je riječ o Covestrovom argumentu prema kojem iznos te dodatne pristojbe nije odredila država, dovoljno je istaknuti da operatori prijenosnog sustava nisu raspolagali nikakvim manevarskim prostorom za određivanje te pristojbe i da je, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 134. pobijane presude, postojao državni nadzor nad sredstvima, odnosno nad cijelim mehanizmom prikupljanja i dodjele sporne dodatne pristojbe.

132.

Covestro i Njemačka tvrde, pri čemu se pozivaju na presudu EEG iz 2012., da isključiva namjena sredstava ostvarenih spornom dodatnom pristojbom isključuje postojanje državnog nadzora. Međutim, kao što je to Opći sud pravilno objasnio u točkama 144. i 145. pobijane presude, Sud u toj presudi nije izmijenio svoju ustaljenu sudsku praksu, koju je uostalom potvrdio u novijoj sudskoj praksi ( 34 ), nego je samo naveo da, u nedostatku drugih elemenata, taj element sam po sebi nije bio odlučujući za dokazivanje postojanja takvog nadzora. No u ovim predmetima Opći sud utvrdio je drugi element: postojanje poreza.

133.

Argument prema kojem ne postoji državni nadzor nad cijelim mehanizmom naplate sporne dodatne pristojbe u proturječju je s činjenicom da postoji nužna veza između, s jedne strane, sporne dodatne pristojbe (kao parafiskalnog nameta) i, s druge strane, potpore dodijeljene u obliku oslobođenja od naknada za upotrebu mreže. U skladu sa sudskom praksom Suda, kad postoji takva veza između mjere potpore i njezina financiranja, iz postojanja poreza koji služi financiranju potpore u točno određenom udjelu automatski proizlazi da se potpora dodjeljuje upotrebom državnih sredstava (odnosno prihodom od poreza) ( 35 ).

134.

Naposljetku, Covestrovi argumenti prema kojima su pravila koja se odnose na naknadu o kojoj je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda EEG iz 2012. stroža od pravila kojima se uređuje dodatna pristojba o kojoj je riječ u ovim predmetima nisu osnovani. Upravo suprotno, smatram da su pravila kojima se uređuje dodatna pristojba o kojoj je riječ u ovim predmetima stroža od onih koja se odnose na naknadu o kojoj je bila riječ u presudi EEG iz 2012. jer se dodatna pristojba iz ovih predmeta temelji na obvezujućim zakonskim odredbama, za razliku od poslovne/dobrovoljne odluke operatora mreže u tom predmetu.

135.

Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenog proizlazi da treći niz argumenata koje su iznijeli Covestro i Njemačka treba odbiti kao bespredmetan i, u svakom slučaju, kao neosnovan.

136.

Stoga Covestrov treći žalbeni razlog i jedini žalbeni razlog koji je istaknula Njemačka treba odbiti kao neosnovane u dijelu u kojem se odnose na uvjet postojanja intervencije upotrebom državnih sredstava.

137.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da: i. odbije prvi protužalbeni razlog Komisijinih protužalbi i ii. odbije Covestrov treći žalbeni razlog i jedini žalbeni razlog koji je istaknula Savezna Republika Njemačka u dijelu u kojem se odnose na uvjet postojanja intervencije upotrebom državnih sredstava.